Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI INTERVJU HAFIZA BUGARIJA

INTERVJU HAFIZA BUGARIJA

Povodom završenog mjeseca posta i Ramazanskog Bajrama razgovarali smo sa Hfz Sulejmanom Bugarijem. Hfz Sulejman Bugari je imam u Bijeloj džamiji u Sarajevu od 2003. godine, pa sve do sad, radi i djeluje u džematu Bijele džamije na Vratniku, te kao koordinator ispred Rijaseta islamske zajednice svih centara za borbu protiv ovisnosti od droga u BiH.


Do sada je objavio nekoliko knjiga od kojih su poznatije „Vratimo se Gospodaru“ ,„ Mi smo jedan drugome najbolji poklon“ i „Dersovi i druženja „.Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, hafiz Sulejman Bugari je uspješno odbranio magistarski rad na temu “Socijalna rehabilitacija ovisnika u terapijskim zajednicama Ilijaš i Smoluća, s posebnim osvrtom na duhovnost i socijalni rad”. 

Razgovarala: Naida Kurdija / saradnica MOJportal.ba

Njegova predavanja su općepoznata, općeprihvaćena i toliko posjećena da je malo onih koji nisu slušali bar dio nekih predavanja, neovisno kojoj vjeri pripadali. Pored vjerskog imperativa zaista su kozmopolitska i očaravajuća. On je istinski živi primjer kako živjeti Islam u današnje vrijeme. 

U razgovoru Hfz Bugari govori o proteklom Ramazanu, bajramskim običajima, vjeri nekad i danas te daje svoj osvrt na neke dileme običnog čovjeka.

HadžiHafize, prije svega hvala Vam što ste pristali na ovaj interview. Od trenutka kada sam saznala za Vas pa do danas, kada mogu reći da mi je čast poznavati Vas, bili ste i ostali moj izvor divljenja i poštovanja. Mislim da Vas mnogi doživljavaju kao i ja, kao vjesnika modernog vremena, bez da ste pri toj modernizaciji ispustili ijednu bit i vrijednost vjere. Zaista je mnogo pitanja koja prosto naviru kada ste Vi u blizini, ali ću se bazirati na svojevrsne dileme koje vjerujem mnogi dijele sa mnom.

MOJportal.ba: Sveti mjesec Ramazana je iza nas. Htjeli mi to ili ne, u ovom mjesecu je srce bogobojaznika još pokornije, skrušenije, a strah od Svevišnjeg izraženiji. Dani dobijaju posebnu čar a obaveze koje nas vežu postaju lakše. Redovnim danima bi vjernik možda osjetio veliki umor, ali tih dana nespavanje, post, obaveze, sve bude lako. Zajednička okupljanja na iftarima onih koji se inače rijeđe viđaju, učenje hatmi po kućama, teravije, mukabele, noćni namazi, dove, miris somuna, zvuk topa, ezan, pune ulice ljudi iza ponoći koji čekaju sehur, općenito vraćanje onim bitnim životnim stvarima u meni budi želju da je Ramazan cijele godine. Koliko od mnogih obaveza stižete posvetiti vremena sebi i svojoj porodici u toku Ramazana, šta Vam je u toku ovog mjeseca najdraže i možete li se prisjetiti Ramazana iz svog djetinjstva?

Hafiz Bugari:
 Hvala Ti na ovom pitanju i onim koja slijede. Ja se doista zahvaljujem Gospodaru što nam je dao mnogo blagodati sa kojma se susrećemo kao zajednica. Jedna od tih blagodati je evo i ova tvoja želja i rad na putu širenja dobra i na putu prepoznavanja onoga što bi trebao svaki čovjek da sa sobom ima. U tom smislu je i ovo pitanje koje je vezano za Ramazan i njegovu ljepotu i sve ono što se dešava za razliku od drugih mjeseci i tu razliku osjeti svaki čovjek.Ona ima svoje zašto - zato što je Gospodar dao da ljudi budu jedni iznad drugih, uzdigao ih je nekim različitim stepenima.Takoje uzdigao i stvorenja da budu po stepenima različiti, bolji, odabraniji i td. Kao što je odabrao da među poslanicima budu odabrani poslanici, kao što je odabrao da među pticama budu odabrane ptice, među brdima odabrana brda, isto je tako učinio i da među ljudima budu odabrani ljudi a i među mjesecima da bude odabrani mjesec. I među danima čak, da bude odabrani dan. Kad smo kod dana, odabrani dan je petak- džuma. Od ovog Ramazana smo se pozdravili s ljubavlju i nadom da ćemo ga dočekati i slijedeće godine. Taj odabrani mjesec sa sobom nosi neopisive poruke i u sebi nosi jednu posebnu tajnu. Ta tajna je ostavljena čovjeku da je on otkrije jer je to tajna između čovjeka i Boga. Ta tajna je ostavljena čovjeku da traga, a to je tajna noći Kadra. Noć Kadra kao simbol otkrivanja svega onoga što je određeno ljudima, kroz šta će prolaziti, izvor svih potencijala koji postoje u čovjekovom biću. Mjesto i uzrok otkrivanja i suočavanja sa sobom, otkrivanja svoje originalnosti. A dovoljno je kazati da je to mjesec u kojem je, upravo u noći Kadra spušten Kur'an, Božija riječ koja sadrži sve ono što je potrebno svakom čovjeku da pronađe smisao života. U tom mjesecu svako doživljava neku posebnost. Čak i predmeti i stvari oko nas, kao što si pomenula, somun. I to je zaista istina. Spominje se da se svaku noć mjeseca Ramazana otvara nebo. Dakle, tolika se milost otvori i ponuđena je svakom čovjeku koji god ima trun dobra u sebi ili želje za dobrim, bez obzira koje je vjere. Gospodar daje taj veliki znak, ne bi li mi malo bolje razmislili o ljudskoj putanji. Blagodati Ramazana svako na pojedinačan način doživi i probudi, evocira uspomene koje još kao dijete imao u tom mjesecu. Uvijek se u Ramazanu sjetim onoga kako sam ja to kao dijete doživljavao, kako sam na to gledao. Kao djeci, nama je teško da gladujemo, pa moramo nešto gricnuti ( smijeh ) ali sad, s ove perspektive kada pogledam, to ima smisla. Čak nam je bilo rečeno i da našijemo. Pojedeš al' da te niko ne vidi ( smijeh ) jer je to sramota, stid.To mi je nekako ostalo u sjećanju. Ali kao da sam bio ubijeđen da taj mjesec ima neku čudnu snagu. Imao sam 5 godina kada sam počeo postiti. I čudiš se kako, odkud snaga. Čak sam znao igrati i lopte, oznojim se, umorim, ali neću reći da sam gladan i žedan, neka snaga. Ti ramazanski dani u djetinjstvu ostave dubok trag i post kao takav mora da ima neiscrpnu snagu, izvor odakle se crpiti snaga da izdržiš jer je u suštini sav ovaj život jedna borba. I post nas upravo podsjeća na to da je on ta borba. Otkriva u nama potencijale koji su skriveni a dokaz da imamo te skrivene potencijale je i to da često sebi kažemo: „ Iznenadio/la sam sebe kako sam to uradio/la. Nisam znao/la da imam toliku snagu.“ Pogotovo kada čovjek sebi zada cilj i kaže da može više. A još ljepše ako kaže da može više s Njim. Nije lijepo kada čovjek kaže da je nešto nemoguće. Nemoguće jeste možda čovjeku, ali imaš Svemogućeg koji u svemu pomaže, a s Njim je sve moguće i onda ćeš jednostavno naći taj svoj stepen.

Kaže se u jednom ajetu: „Takmičite se da činite dobro !“ Ramazan je upravo prilika da se svi posvetimo tim potencijalima u nama i da ne komentarišemo potencijale i negativna ponašanja koja su na nekom terenu i da je priroda čovjeka da mora izbaciti ono negativno, naviku koju je „pokupio“, pročitao . On ima pravo da se tako predstavlja, reagira, možda čak i vrijeđa, to je njegova faza kroz koju on mora proći, a svi imamo tu fazu jer smo svjedoci da je teško vladamo sobom pa se iznenadimo i u toj psihološkoj borbi sebi često kažemo: “Nije mi to trebalo.“ Zato bi po meni, upravo Ramazan trebao da bude primjer svakom čovjeku da se taj mjesec analizira post, detaljno, samo da vidimo kakve su snage, kakav je izvor sakriven u nama, od Gospodara dat kojim ćemo moći da uspostavljamo bolje odnose, bolju komunikaciju, bolju relaciju sa svakim čovjekom što je i poruka Ramazana.

Ono što sam naučio kroz Ramazan jeste i to da je Gospodar postavio neka pravila koja su za pamet možda nejasna ali kad se dublje analizira, vidjet ćete da tu je skriven smisao. 

MOJportal.ba: Koliko se današnji običaji razlikuju od onih u ne tako davnoj prošlosti? Ja se na primjer sjećam ljubljenja ruku starijih za Bajram i babi ( ocu ). Taj čin poštovanja se ne može ni sa čim mjeriti. Ne mogu se sjetiti da sam taj prizor vidjela od svog djetinjstva, osim što ga ja još praktikujem. 

Hafiz Bugari:
 Bitno je da znamo da za svaki običaj mora da postoji neki korijen, temeljit dokaz je li to običaj koji je imao osnove sa Izvorom, sa onim što je Gospodar propisao, sa zakonom morala i običaja koji je dat. Recimo, praksa Poslanika, nema ni jedan detalj u njegovom životu a da nema značaj i zbog čega je to tako. Kada je respekt konkretno u pitanju, jako je važan respekt prema čovjeku. Pogotovo prema onom koji je najzaslužniji od stvorenja, a najzaslužniji je Muhammed s.a.w.s. A od stvorenja kada je u pitanju ljubav, pažnja i briga najzaslužniji su roditelji. Čak se spominje, ima i hadis Božijeg poslanika koji kaže ako roditelji nisu zadovoljni tobom, ni Gospodar nije zadovoljan tobom. Koliko je to bitno. A konkretno vizualni respekt, koji mi vidimo, pogotovo uz Bajram, ljubljenje ruku i td, on ima itekako osnove. Ne samo ljubljenje u ruku nego i u čelo ima osnove u praksi Poslanika i njegovih ashaba i prijatelja. Spomenut ću jedan primjer. Jednom je Muhammed s.a.w.s rekao ashabima da ustanu i da dočekaju jednog čovjeka, ashaba, kao izraz poštovanja. I oni su ustali. Međutim, nastupa problem kada ljudi žele da im se ustaje i kada uživaju u tome. Kada oni uživaju da imaju taj respekt. Tad je već zabranjeno. Neka ostane „respekta slobodan“ i skrivenih želja iz toga, jer zna se šta se respektuje. Ono što inače nije naše, ono što smo mi slobodnom voljom uticali da se ta stvar manifestira kako treba jer je dar Božiji kroz nas oni upravo respektuju to. I mi ljubimo fildžan kafe jer je kafa u njemu ( smijeh ).

Još jedan primjer, Hazreti Omera. Jedan ashab je za zajednicu uradio jedan gest, oslobodio ljude od tlačenja, i kada je Hazreti Omeru ispričao šta je uradio, on je rekao: „Ovaj čovjek je zaslužio da ga svako od nas poljubi u čelo zbog takvog gesta, a ja ću ga prvi poljubiti.“

Isto je kad je ljubljenje ruke u pitanju. Nema smetnje, samo je zabranjeno onog trenutka kada čovjek uživa u tome. Kada bićem osjetimo da treba, to je izraz poštovanja. U prošlosti je to jednom davno bilo ukinuto da se ljudi ne bi počeli klanjati čovjeku. Davno je bio običaj da neko kada nekom želi zahvaliti padne na sedždu pred njim. I to je bio vid zahvale. To je bilo u doba Jusufa a.s. Gospodar je to ukinuo da se ne bi pogrešno shvatilo da ne bi padali na sedždu čovjeku jer je to isto kao da obožavaš čovjeka. I onda je ostalo na ovom respektu. Tako da ako neki kažu da je zabranjeno ljubljenje ruke, to je samo zato što se otvara prostor da se veliča čovjek. Treba tu biti oprezan. S druge strane može biti ljubljenje ruke bez respekta. A ljubljenje oca u ruku je opravdano, zbog njegove brige, pažnje i svega što je on učinio, što je imao svoju žrtvu za nas i mi kroz to iskazujemo jedan respekt i ljubav. Takođe može neko biti i duhovni otac. Ima roditelja koji će reći želim da voliš njega više nego mene jer je on uticao da budeš ono što jesi. Respekt je bitan, ima osnove, samo u tome kao ni u svemu ne treba pretjerivati kao što mnogi pretjeruju, jer za sve ima mjera. 

MOJportal.ba: Neki od običaja koji prate bajrame su i posjete mezarjima. Koliko je u Islamu bitno održavanje rodbinskih veza za života ali i posjete mezarjima naših najbližih, te briga o njihovim mezarima? Duša je ta koja nastavlja svoj put, ali mezarja bi trebala biti odraz poštovanja živih prema mrtvima.

Hafiz Bugari: Odlično pitanje. Jako je bitno obilaženje mezarja i to je preporučio i Božiji poslanik jer po Islamu, mi ne umiremo. Mi samo selimo iz jedne faze u drugu fazu. Gospodar je ostavio da imamo vezu sa našim umrlima. Gospodar je odredio u namazu, svakodnevnoj intimi s Gospodarom da spomenemo roditelje naše. I svakog vjernika spominjemo u namazu. U predajama se kaže da se roditelji najviše obraduju na onom svijetu kad znaju da su iza sebe ostavili nekoga ko će održavati vezu. A vezu ima s Kur'anom, vezu vjerovanja. I pošto nam je omogućeno da su nam uz Ramazan grijesi oslobođeni, da smo potpuno čisti, to je Gospodareva želja zbog posta i svega. I na Bajram, jedan od razloga zašto se radujemo je što smo očišćeni od grijeha. I onda tu radost idemo da podijelimo sa svojim najmilijima koje volimo iako su otišli, ali i oni se raduju tome jer mi tokom Ramazana čak molimo za njih pa šaljemo učenja, sevape i td. Tako da je to jako bitan detalj, tačka koja je važna da se malo sjećamo da ćemo i mi tamo otići i da je to put, faza, da nema straha od nečega što je neminovno. Nego samo analizirajmo i napravimo što bolji doček jer to je neminovnost. 

MOJportal.ba: Kakav je Vaš stav po pitanju modernizacije običaja zadnje dvije decenije? Bez generalizacije kako objasniti fenomen apsurda u kojem naša omladina u toku trajanja Ramazana uskraćuje sebi redovnu konzumaciju alkohola „iz poštovanja“ a onda za tri ili četiri bajramske noći u barovima uživaju u alkoholu i općem nemoralu? Da li nazirete kraj tom apsurdu i jako ružnoj slici ali i poruci koju šaljemo drugima kao predstavnici najčistije vjere Islama?
 

Hafiz Bugari: 
To je da kažem prirodno stanje čovjeka kroz koje on prolazi, zato što je Gospodar dopustio prokletom šejtanu da on radi što želi. Pa mu je rekao možeš raditi i to i to i to, ali nećeš moći mojim pravim robovima. I sad pravi robovi imaju zadaću da odaberu najbolji mogući način kako da dođu do srca, do onih koji nisu svjesni onoga što čine a većina ljudi i čine to jer nisu svjesni. Treba raditi na jačanju svijesti, pa je i uloga posta upravo u jačanju svijesti. I ako je neko postio bar jedan dan, ili otišao na Bajram namaz, on je dao znak isto kao poziv za ljude i kao da kaže: „ Ljudi, ja nisam zadovoljan sa onim što radim ali ne znam šta ću.“ I on misli da mu je to izlaz od nekog problema u kojem trenutno jeste. To je naša krivica ali i obaveza. Zato mi to moramo itekako razumijevati ali ne biti zadovoljni s tim jer on sam nije zadovoljan s tim. Jer on nije svjestan da će na primjer sa alkoholom, kockom s bilo čim što je Gospodar zabranio razrušiti svoju porodicu, prijateljstvo, jer on ima potrebu, neku vrstu ovisnosti, i kad nema on će i od prijatelja ukrasti.Čak će ga i slagati da mu za nešto drugo treba i šta je tim postigao. Poremetio vezu sa prijateljima. On to u biti ne želi, on ne može zamisliti život bez prijatelja, nego nije svjestan da upada u društvo u kojem moral nije jako bitan, u kojem dostojanstvo nije bitno jer je izgubljeno, potisnuto ili zaleđeno. Nije razvio te osjećaje.Zato mi moramo pokazati još veću brigu prema svim tim ljudima.Svi kažu moderno je ovo ili ono. Ma moderno je biti čovjek od kojeg su svi slobodni. Moderan je za mene onaj ko istinski iznudi osmijeh u svakom čovjeku.To je moderno, najmodernije. Da svi ljudi budu rahat od tebe. Da jedva čekaju da te vide i pozdrave. To je modernizam. A ne da bude moderno nešto što će poremetiti vezu između mene i bilo koga drugog. Može nam se trenutno učiniti da smo nekog izradili, osramotili, a čovjekovo srce jako prima sve negativnosti i sve ostane tu, pa čak i u šali rečeno. Zato mi trebamo dobro analizirati modernizam, praviti debatu na tu temu, jer sve što je lijepo i dozvoljeno, sve čime nećeš uznemiriti bilo koga, na bilo koji način je za mene modernizam u pravom smislu te riječi. Jer ja kao običan građanin, ako je Gospodar dao da mogu da volim svakog čovjeka kao čovjeka zato što razumijem smisao njegovog stvaranja, i kad to razumiješ onda imaš osjećaj da te svako voli i samo te ne može voljeti onaj koji ne voli sebe. Ti koji te ne vole ne znaju da ne vole sebe, ali ne znaju ni djeca kad dođu u školu da pišu ali učiteljica se ne iznenadi kad djeca tako šaraju ali je malo nezgodno kad se šara po životu i po srcima ljudi. 

MOJportal.ba: I ove godine ste imali večernja predavanja u Kolobara hanu sa zanimljivim gostima. Vaša predavanja uvijek privuku veliku pažnju pa je to bio slučaj i ove godine. Formula Vašeg uspjeha zasigurno leži u načinu Vašeg govora i jednostavnošću kojom olako prenosite velike vjerske ali i životne mudrosti crpeći situacije i probleme iz stvarnog okruženja. Kako je nositi teret tolike odgovornosti i povjerenja koje ljudi imaju u Vas. Svjesni ste da biste zbog izraženog kredibliteta mogli čak ljude jednom svojom riječju navesti i na loše koliko povjerenje uživate (smijeh). Kako uspijevate zadržati pažnju prisutnih satima i kako uspijevate biti toliko inspirativni?

Hafiz Bugari: 
Ovo je malo nezgodno pitanje jer je milost milost i teško se može opisati. Ali moramo biti svjesni gdje je izvor te milosti i odakle ta milost dolazi, Gospodar, Allah dž.š, Jedan Jedini. Ja sam s ovim programom, ovim druženjem, htio da pokušamo zajedno približiti se sebi. Da jednostavno malo više analiziramo sebe. Da ukažemo da vjera nije ono što mnogi misle, jer mnogi imaju pogrešno mišljenje i pogrešan stav da vjera samo nešto zabranjuje, da zabranjuje osmijeh, šalu ili bilo šta. Jednostavno pogrešna percepcija vjere. Istinski, pravi život je onaj koji pravi spoj. Mi ne možemo negirati da nemamo dušu, da nemamo vid, tijelo i tako dalje, a duša ima svoje potrebe a tijelo ima svoje potrebe. Mi itekako vodimo računa o potrebama tijela, a zašto ne bismo vodili računa o potrebama duše? Duši nije potrebna knjiga, jelo i sl. Njoj je potrebno jelo ali na način na koji ona želi. Njeno jelo je veza sa Onim koji je stvorio. Njeno jelo je osmijeh. Iskren pristup drugome. Mnogi su uzeli kao opravdanje da se ne mogu posvetiti vjeri to što imaju posla, rade, žele ostvariti karijeru. Ja sam upravo u goste zvao one koji mogu i dokazuju svojim životnim primjerom da prave itekako uspješan spoj. Dakle on daje sve od sebe, dar koji ima da ga prezentira svugdje, gdje god da ide u svijetu, i ljudi se tome dive, ali s druge strane ne može pobjeći od toga da želi svakom dobro. „Otkud tebi to? - To mi je dao Gospodar a ja se zovem .... .“ ne obraćaj pažnju na moje ime, gledaj moje ponašanje. Ljudima nije bitno kako se neko zove već da je dobar čovjek. Vjera to upravo zagovara. Meni je to bila želja dokazati. Mnogi misle da je to nemoguće, napraviti taj spoj. Međutim moji mladi, uspješni gosti od glumaca, pjevača, svjetskih šampiona u sportu itd, su pokazali i govorili su o svom susretu sa drugim dijelom našeg života. Ne samo pamet nego i duša. I oni su tu potvrdili svojim ponašanjem da su tragaoci, učenici na tom putu i to je smisao. I njega svako prihvata, i njega treba pitati kako je to uspio da napravi to, da postigne tu karijeru kojoj se svijet divi, a ovamo je ostao čovjek u biti. Zahvaljuje se onome ko mu je dao te darove koje nosi sa sobom jer darove ne dobijamo svi, Neko to daje i omogućava. A održati pažnju ljudi .. pa čovjek je čovjek i njemu treba mjera u svemu. Ja se nekada bojim kad imam predavanja da ne pretjeram, to mi i žena nekada kaže. Teško je skratiti kad se duša osjeća lijepo, na domaćem terenu. Iz te prevelike ljubavi, bez straha, ali možda nekada „izletim“ neku rečenicu koja se nekome neće svidjeti ali to možda nije stav mog života nego moj jezik koji je uzeo kao primjer nešto što je naučio ali nije još analizirao pa uzeo za primjer. Ja svakog gledam kao korektora u životu. Ako „izletiš“ rečenicu, to nisi ti ili tvoj stav, ima lapsus linguae - Ali tragam za svojim stavom i stojim iza njega i ne stidim ga se nikada. Kada ljudi nađu svoj stav, gube osjećaj o satu o vremenu, izgube se. 

MOJportal.ba: Kažu da je u životu najvažnije pronaći svoju svrhu na pravom putu. Vi imate dar ali i veliku svrhu na ovom svijetu koje ste svjesni. Koristite svoj dar inspirišući mnoge, svjesni svog cilja. Koliko se smatrate blagoslovljenim što ste u prilici svojom rječju pomoći nekome, koliko se smatrate privilegovanim što Vam se ljudi obraćaju za savjete u teškim trenucima svojih životnih iskušenja?

Hafiz Bugari: Ma to je samo dar, nije privilegija. Ali osjećam odgovornost veliku da me neko pogrešno ne shvati. Jer često imam situaciju da samo jednom nekog sretnem i nikad više ne vidim, a on to ( riječ ) može uzeti kao vodilju. Imam znači taj strah od odgovornosti, da mi od prevelike ljubavi ne „izađe“ nešto nekontrolisano. Ali spreman sam da korigujem da kažem da sam se pogrešno u nečemu izrazio ali svako se uvjeri shodno tvojoj namjeri, nijetu da je to bilo bezazleno, čak mi se dešava da se neko primjerima koje navodim iznervira nađe se, pogrešno shvati, ali će i on naučiti i shvatiti da postoji šejtan, koji je proklet, i on pušta te skrivene sublimirane poruke, skrivene tajne. Zato se treba sam suočiti tokom razgovora, ne držati se jedne rečenice koju čujemo niti sticati mišljenje o nekome kao osobe na osnovu rečenica. Prati nečiji stav jer čovjek kad se nalazi u najtežem stanju on će čak i roditelja kriviti što mu nije pomogao a kamoli nekog drugog. Mi jesmo ono što radimo i govorimo ali imamo veliku razliku u tome. Gospodar i vjernicima kaže u Kur'anu: „ O, vjernici, nemojte govoriti ono što ne radite.“ A to znači da se upravo među vjernicima to dešava da on svojim djelima ne potvrđuje ono što govori, iznosi stav u javnost. To je ta borba, nije lako. Valja to ostvariti da se napravi taj spoj. Božiji poslanik je znao da kaže kada donese sud ili stav o nečemu, a kasnije se uvjeri u neki bolji, kaže, od sada ću da radim ovo bolje. A ko smo mi da nemamo takav stav. Šejtan ne da i uvjeri nas da govorimo protiv svog stava. A treba težiti ka boljem i boljem stavu. Jer će tako postati potpuno slobodan, ne vrijeđajući nikog.

(Naida dodala) - Evolucija stava ( smijeh )

MOJportal.ba: Koliko sudbine različitih ljudi djeluju na Vas obzirom da ste svjedok i lijepih i ružnih stvari koje ljudska ruka čini? U čemu pronalazite veliko razumijevanje i za jedne i druge obzirom da ste Vi jedan od onih koji znaju da sve u životu treba raditi sa spoznajom da On sve vidi i sve zna ?

Hafiz Bugari: Odlično pitanje. Ja zaista prije nisam znao smisao zla, grijeha, smisao napada i sl. Iza toga se krije mudrost. Iza toga se krije poziv da se suočimo, da se upoznamo. Jer mi nismo došli do onoga koji je živio tu gdje je živio i kako je živio, nismo došli da i on osjeti blizinu kakva se osjeti sjedenjem pored svijeta, da i on osjeti miris, i onda u tom traganju, jer svaka duša traži sebi mjesto gdje će stanovati, u traganju za tim „stanom“ kad vidimo da se neko ne obazire na nas, onda ćemo ga napasti, tražiti razlog da napadnemo a u biti je želja u tome da se upoznamo sa sobom, da imamo isto što i taj neko. Tako ja sada gledam na ljude.

Čak i onoga koji priča protiv mene, vrijeđa me, ja ga vidim kao nekog ko me gleda i kaže:“ Molim te pomozi mi“. Znači, on je u potrazi za nekim, a neko je On. Prokleti šejtan ima dozvolu i želi da te u negativnom smislu poništi da te nema, a Gospodar želi da nas u pozitivnom smislu osvijesti da shvatimo da nismo samopostojni, ovisni smo o hrani, o životu, ne znamo hoćemo li živjeti ili nećemo. Znači, moramo biti svjesni da smo ovisni o Nekome ko je neovisan. A to je samo On. Svaka ovisnost kod čovjeka je skrivena i vidljiva. Kad dođe do vidljivosti, to je problem. Da li je to brak, droga .. bilo šta. A povod te ovisnosti je ovisnost prema Njemu. Jednom Jedinom. Čak kaže jedan književnik, mislim Dipek Čopra, čini mi se - „ Ovisnost koja je prisutna kod onih koji se drogiraju je u biti ovisnost koja traga sreću, istinu.“ Osjete „sreću“ ali shvate da to nije to. U tom traganju poremete odnos sa roditeljima, prijeteljima, sa ženom, djetetom .. Znači, lažno.

MOJportal.ba: Iako sam se nažalost lično uvjerila u istinitost naizgled nelogične izreke „ Nijedno dobro ne prođe nekažnjeno „ kako naći snagu u sebi i prevazići velika razočarenja u ljude a pri tom ne izgubiti potpuno vjeru u dobro u ljudima. Da li se uvijek isplati biti dobar i pošten? Dragi Allah, dž.š., kada želi pokazati ljubav prema svom robu, On ga iskušava. Nekada su iskušenja manja, nekada veća, ali nikada se vjerniku ne daju iskušenja koja on nije u stanju prevazići. Kako zadržati istu zahvalnost i odanost u teškim vremenima?

Hafiz Bugari: To je jako bitno. Gospodar je dao izvor, odakle će čovjek crpiti snagu i obnavljati snagu svakodnevno da može da izdrži sve one izazove koji ga okružuju. Bilo koje izazove. A snaga koja je određena to je namaz i to svakodnevno, heftično (sedmično), zatim generalka kako je ja zovem - džuma gdje se tačno doza uputstava i smijernica otkrivaju i govore čovjeku šta treba raditi. Dakle kao poslovni sedmični plan biznismena - heftični plan, pa godišnji, trogodišnji, četverogodišnji a kažu petogodišnji je najbitniji (smijeh). Mi bukvalno, kada su duša i tijelo u pitanju, svakodnevno provjeru možemo raditi namazom, 5 puta dnevno kontrolisanje. Da vidimo gdje smo, šta smo, dokle smo. I to je jedan potpuni smiraj u kojem se potpuno isključiš od svih tih stvari koje te remete da ti svjesno doneseš pravu sliku ili prezentaciju onoga što želiš. Čim kažeš „ Allahu Ekber“ ti želiš da dođeš do tog stepena da se stvarno svim bićem isključiš od svakodnevnice. I onda već, otvaraju se polja kao da tražiš od Gospodara kako ćeš dalje. To je svakodnevni. Petodnevno čišćenje i heftično je i sa dodatnim smijernicama i uputstvima (smijeh) gdje ćeš još lakše i jače izdržati sve izazove na putu. I to je lako, biti sa onima koji žele tako da gledaju stvari. Biti sa iskrenima, tu je obnavljanje i dobijanje snage i tačno čovjek bude osvježen nakon takvog susreta. Kao na primjer poslije džume, čuo je ili „skontao“ nešto vidio i sl. ako ima pripremu za tu generalku (smijeh). Da bi ta poruka koja se širi našla mjesto jer je ona univerzalna.

I onda tu je i ova godišnja generalka, kao godišnji servis za auto. A godišnji servis za dušu i tijelo je Ramazan. Tad se „podmazuje“ sve i tijelo i duša. Ima bolesnih koji kada poste se osjećaju bolje i ne mogu da opišu svoje stanje. A to je i znak za razmišljanje o tome kakav ti je bio „dolazak“ u takvo stanje ( bolesti ). Na primjer, i stres je veliki faktor koji utiče na mnoge probleme u zajednici.

MOJportal.ba: Iman je unutrašnje stanje između Allaha dž.š i nas, odnosno, veza između Allaha, dž.š. i roba je srce. Upućeno srce dobija veliku nagradu. Srčani porivi čovjeku mogu donijeti uspjeh, ali i propast. Za izgradnju uspješnog društva i civilizacije potrebno je zdravo srce i istovjetnost čovjekovog djela u tajnosti i javnosti. Samo On zna ko u srcu zaista nosi iman i ko je istinski vjernik. Ipak, ljudi na osnovu lijepog ponašanja i dobrih djela drugih ljudi mogu naslutiti da je neko vjernik. Zadnjih godina mi se nameće pitanje kako je vjera postala odabir razuma? Zar ona nije odabir srca, intimni, snažni osjećaj bogobojaznosti? Zar se može samo razumom odlučiti vjerovati u nešto ako odluka ne dolazi iz srca? Čemu svrha prisilne bogobojaznosti uzrokovane ličnim ili kolektivnim dunjalučkim interesima?

Hafiz Bugari: Jednom sam pomenuo da je francuski pisac Rilke rekao rečenicu koja je meni jako važna: „Ne možemo vjerovati ako ne razumijemo. Ali ne možemo razumjeti ako ne vjerujemo.“ Zato je vjera i vjera razuma zapamti. Ima pitanja koja nisu trenutno za razum, zato što je razum ograničen. A srce je neograničeno. A ta pitanja koja su inače razumu malo daleka, i neka su. Ako se priđe srcem, vidjet ćeš, tebi će biti jasno ali nećeš moći objasniti drugom. Isto kao kada je u pitanju ljubav, ne možeš ti nikom objasniti kako ga voliš. I šta razum radi, on pristane jer srce dominira. A inače, sve što je vanrazumsko, vjera je protiv toga. Sve što je neprirodno, što se sukobljava raciju, umu, a um je itekako povezan sa srcem, samo je razum taj koji malo dijeli. Razum je nastupio onda kada smo dobili tijelo, potrebe, analize, i ova poređenja, analogije itd. Od tad ima „ Nemoguće je to.“ Zato Gospodar čak u Kur'anu spominje mnoge primjere toga da je razum ograničen. Kada je Musa a.s imao susret sa robom Allahovim, kada su mislili da je znanje i nauka dokle se mozgom stiže. Pa je vidio kako je učitelj (kome je Gospodar poslao Musa a.s da ga poduči) probušio lađu i ona je potonula. Na što je Musa a.s pitao zašto je to učinio jer je to ljudima bila osnovna stvar za život i da čini nepravdu. A ovaj je odgovorio da se ne miješa kad ide s njim (smijeh) i nakon toga mu pojasnio razloge. Naime, u tom selu je živio jedan tlačitelj, koji je krao lađe ljudima, i učitelj je lađu probušio kako bi taj odustao od krađe pokvarene lađe koju oni lako mogu popraviti.

Znači njegov postupak nije bio logičan ali stvar treba pogledati sa svih strana. Samo globalan pogled može pomoći da vidimo logiku jer naše znanje je parcijalno, kratkotrajno i limitirano. Ali kad se vežemo za Znanje koje je univerzalno, lokalna svijest je smiješna.

MOJportal.ba: Mnogo je lica, a malo je ličnosti danas. Kako smo došli u vrijeme u kojem je privid postao važniji od istine? U vrijeme mnogih lažnih prijateljstava, lažnih poslovnih, emotivnih veza. Koga pri tome pokušavamo zavarati? Ljude oko sebe kako bismo bili dopadljivi, same sebe kako bismo povjerovali u laž o sebi ili Njega koji sve vidi i sve zna? Kako smo došli u vrijeme u kojem je bitnije dodvoravanje ljudima a ne Njemu? Kako smo došli u vrijeme u kojem je bitnije upariti tašnu sa odjećom koju nosimo nego upariti naš duh i tijelo kako bi On bio zadovoljan?

Hafiz Bugari: Privid je problem. Nismo došli do pravog viđenja a potrebno nam je pravo viđenje ili uvid. Uvid se ne dobija očima, vraćamo se na razum. Ja vidim sudar na primjer ali ne vidim ko je kriv. Ali dođe policija i tačno napravi uvid u kompletnu situaciju. Nama fali viđenje. Pogled srca nam fali.Onaj ko nije došao do tog vida, on je blizu vida, ali to nije viđenje. Zato se i zove PRIvid. On se PRIbližio VIDu. I on ima privid. Nema još uvid u situaciju. On nema uvid u čovjeka kao lika, kao djela Božijeg. Svaki je čovjek za mene Božije djelo. I taj lik je jako bitan.Njemu ne smije da se naudi. Taj lik je meni naLIK, imamo iste potrebe, iste želje, pa zašto ja ne bih dijelio s njim kad smo nalik jedan drugom. Mi smo po tom liku svi isti, nemaš ti 3 ruke i sl. On je dao da mi otkrijemo pravo lice koje se ne može opisati a to je Božije lice. A dao nam je čovjeka kao lika, preko kojeg će on slati sve ono što on želi da čovjek dobije da otkrije. Zato nam Gospodar nudi da napravimo pravu relaciju prema svakom licu/liku. Ako mu se približimo pravo, iskrenom željom, nadom, brigom, pažnjom, otvorenošću, mi tad imamo od Gospodara priLIKu. Vidi što ti je Bosanski jezik (smijeh). Ako želiš da se približiš svakom LIKu, nekom LIKu, imaš priLIKu. Nećeš da se približiš svakom liku, iskreno, tragajući sebe kroz njeg' tad si naručio NEpriLIKu. Neprilike proizilaze iz toga da nemamo svijest o liku. Ko je on, odakle je, kakvu ima zadaću. Tu nam dolazi onaj privid a prvi privid je ovaj svijet. Dokazano naučno da je iluzija. Ovo što vidimo u biti ne postoji. Zgusnuta materija koja je dobila oblik, a ego u nama trči za materijom i prividom. A dobili smo zadaću. Najveća borba je ona protiv ega. Na jednoj mukabeli sam sa posvetom onima koji su na vlasti rekao: „Onaj ko stvarno može da vlada je onaj ko se dobro vlada“ ( Naida zaključak - Vladati sobom je najveća vlast , smijeh )

Inače postoji dozvoljeno i zabranjeno dodvoravanje. Dozvoljeno je da se u Islamu dodvoravaš drugom sa željom da bi naučio nešto u životu. A ono tek puko dodvoravanje je zabranjeno. Dodvoravanje ne bi li se omilio nekome da nešto naučiš, tu nema smetnje. Jer je to ono što nama fali, da se približimo jedan drugome s tom namjerom i tada dodvoravanje ima smisao. A ako nema toga onda ćemo se dodvoravati zbog interesa, čak i odjećom a to je već kratka namjera.

MOJportal.ba: Jedan rob je rekao: Ja Rabbi, evo ja te spominjem, zikr činim, ali nikako me ne iskušavaš. Nemam kazne, a vjernik se inače iskušava. U tom momentu se spusti glas na njegovo srce: Zar ti nije kazna velika što spominjes Me, a ne osjećaš nikakvu slast. Nema veće kazne od te. I zaista, samo vođeni srcem možemo istinski osjetiti pravu vrijednost bitnih stvari u životu pa tako i vjere, i samo vođeni srcem možemo činiti dobro i sebi i drugima.

Drugi dio intervjua....

MOJportal.ba: Da li je u ovom vremenu bezboštva, anarhije i apsolutne demokratizacije ljudskih prava na sve, zaista postalo pravilo / prihvatljivo „ Bolje išta nego ništa“, dolazak tobe u poznim godinama nakon ne tako uzornog života, pa se zadovoljavamo rijetkim primjerima ističući ih kao velike i posebne a ustvari su ništa do odlike kakve čovjek treba imati uobičajeno. Blagost, ponos, čestitost, karakter, dobročinstvo, pomoć starijim, lijepa riječ i sl. Mislite li da su ljudi postali toliko grešni da u svakom pa i najmanjem djelu traže izvor sadake, zahvale u cilju oprosta grijeha?

Hafiz Bugari: To je već jedna vrsta zloupotrebe. Gospodar tako ne prašta i srdit će se na takve. Ali ako je čovjek u takvoj situaciji da nije imao dovoljno znanja o smislu pa je onda svjesno griješio sve dok nije imao uvid u život i njemu prašta iako je to svjesno radio. Ali svjesno kad znaš da nešto nije dobro griješiti je drugo. Neće Gospodar zamjeriti ako pogriješimo verbalno već ako srcem to uradimo. Oni nisu svjesni da takvim pristupom mogu u vjeri daleko da „zaglibe“. To je velika opasnost. Kao da ti izigravaš nekog ili ismijavaš kao da Gospodar ne zna šta ti radiš. A to je jedno bolesno stanje. Ja često govorim da Onaj koga smo se bojali uz Ramazan, isti je i poslije Ramazana. 

MOJportal.ba: Kada bi postojao način da se ljudima dokaže smisao i vrijednost nafake te činjenica da niko ničiju nafaku ne može uzeti, mislite li da bi na svijetu bilo manje borbe i suludog trčanja za dunjalučkim imetkom?

Sigurno bi ako shvatimo smisao sadake, nafake, zekata i td, bilo manje nepravde, manje zuluma inače u svijetu jer davanje svega toga je briga za druge. A kada prestanemo davati to je isto kao da nas ne interesuje i ne brinemo. Zato je u Islamu zekat stub, zato što je to solidarnost sa svakim čovjekom. I onaj ko nije u Islamu je dužan da se brine o drugome. To je Gospodareva naredba robu. Zato je naše sada suludo trčanje za imetkom i opet ga nemamo. Trčanje ima smisao jer uzrok se od tebe traži da ostvariš to, ali u tom trčanju ne smiješ zaboraviti drugog. To je poenta. Tu je izvor.

MOJportal.ba: Svi smo bar jednom u životu silno željeli nešto što nismo mogli imati. Svi smo bar jednom okrenuli lice Nebu i poželjeli neku želju. Međutim, treba dobro razmisliti i biti oprezan prije nego neku želju pretvorimo u predmet dove jer mi nikada ne znamo da li je ispunjenje te želje naša sreća. A Allah dž.š zaista zna šta je dobro za nas. Da li su naše male i velike izgovorene želje, strepnje, strahovi već male i velike dove kojih nismo ni svjesni? 

Hafiz Bugari: Itekako. Dakle u Islamu postoji polje u kojem se govori o nesvjesnim dovama. Poslanik s.a.w.s je rekao „ Pričuvajte se pritajenih dova.“ A u Islamu je sve neki vid dove, i misao i govor i tvoj potez je vid dove. Gospodar u Kur'anu kaže ovako: „Čovjek moli protiv sebe isto kao što moli za sebe.“ To znači da je jako bitno čime se mi napajamo, s kim smo u društvu, kakvi su nam komentari. Kad od nas izađe jedan dobar komentar, to je jedna vrsta dove. Isto važi i za loš komentar. Ono kad komentarišemo pa nam se isto desi. Božiji poslanik je zabranio da se loše misli o nekom ko je učinio loše djelo, pogotovo da ga napadamo ili vrijeđamo. Rekao je: „ Ako ti brata napadaš zbog toga lošeg što je on učinio, nećeš preseliti, umrijeti a da isto ne uradiš.“

Jer ne smijemo biti zadovoljni s tim što je on uradio, ne smije nam biti drago. Jako je to bitno. Postoje različite vrste dove kao i njihovo primanje.Ima dova koje se primaju i da ne digneš ruke a Gospodar već ispunio i primio oprost. Ima dova koje se primaju u minuti, u par minuta ili nakon 10, 40 godina. A na kraju krajeva primaju se na onom svijetu. Odnosno one su ovdje primljene ali je njihova realizacija tamo. Jer tamo kad vidimo šta je dova, poželjet ćemo da smo sve dove ostavili za gore (Ahiret ), da ovdje imamo što manje da nam ne remeti putanju jer čim imamo malo više remetimo i odnos i ponašanje jer nismo naučili da održimo svoju osobinu kao čovjek, da se u tome ne izgubimo, a većina se gubi čim dobije poziciju i sl. Zato je jako bitno kakve su nam želje. One su itekako ostvarive. Imaš smislenu i besmislenu želju. Nemoj se vezivati za želju koja ima rok, koja je kratkog daha. Zar da tvoja želja bude vezana za nešto što je potrošno. Ljudi se bore za te sitne želje poput odjeće a zamisli tek za poziciju ili pare i sl.

Traganje ovog svijeta za ostvarivanje Onog je ispravno. A traganje ovog svijeta radi ovog svijeta tu je problem.

MOJportal.ba: Hadis kojem se uvijek vraćam je: „Sve što želimo srcem, a dobro je za nas, a u ovom životu nam igrom sudbine ne bude dato, čeka nas u drugom životu„ Ukoliko svoj život živimo na način da skupljamo „dukate“ za bogat zagrobni život, ovaj hadis zvuči kao nagrada kojoj treba težiti. Da li mislite da bi svjesnost i ubjeđenost u ovaj hadis umanjila gnjev i razočarenje ljudi u Dunjaluk, pa tim i pojačao njihov iman?

Hafiz Bugari: Ovaj hadis još više jača iman čovjeka i koji ima stvarne dukate i bisere ali ako on vlada sobom. Pa Sulejman a.s je bio predsjednik svijeta ali je malo onih koji mogu da budu normalni kad imaju te bisere. Pošto se ovdje misli na metaforične dukate, što više dobrih dijela činimo, već smo obezbijedili sebi mjesto. A stišat će njihov gnjev u smislu da će dobiti gore. Jer Gospodar kaže: „ Eto vam sad blagodati, kao nagrada zbog onoga što niste imali a što vam je bilo potrebno u datom momentu.“ Ili druga solucija: „ Vi ste sva naslađivanja potrošili na Dunjaluku, ovdje nema ništa za vas.“

MOJportal.ba: Da li danas i vjera potpada pod „demokratizaciju“ svega i svačega bez da smo načisto šta demokratija predstavlja demokratizaciju ljudskih prava i odabira pa svako svojevoljno kako želi tumači i slijedi vjeru te postane ne tako uzoran primjer drugima? Kako biste komentirali potrebu za vjerskim pomodarstvom u kojem imućniji idu više puta na hadždž u cilju dokazivanja i pokazivanja statusa ne nužno stepena svog imana, pokrivene djevojke čiji način života ne izražava poštovanje te marame, šerijatska vjenčanja u cilju dokazivanja povratka tradiciji nakon bijega od iste i sl. Selfpromocija, selfmarketing, okupiranost prividom i željom da se što bolje prodamo u okruženju, zahvatila je čak i vjeru. Sindrom „ biti viđen“ je vezan čak i za određene džamije, krugove. Kako objasniti razliku između praktičara vjere i praktičara srca? Zar će se namaz u jednoj džamiji bolje primiti od namaza u nekoj drugoj jer u tu prvu ide „elitni“ sloj našeg društva? ( smijeh ) Da li je zaista moguće žmiriti na sve što drugi rade kao dobar vjernik koji se ne osvrće na ono što ga se ne tiče kada takvi ljudi i njihovo djelovanje utiče i uređuje način života drugih te postavljaju nove postulate ponašanja? Zar treba stajati po strani i gledati sunovrat drugih koji svog sunovrata nisu svjesni, da li im treba pokušati pokazati ili ih samo koristiti kao primjere za nauk?

Hafiz Bugari: Jako bitno ovdje je da je Islam toliko širok da zagovara pitanje dogovora - pitanje šure. To je po meni demokratija. Dogovor. Kad pustiš narod sam, masu da oni sami nešto zaključe. Kad kažemo masa, to je većina ljudi koji inače nemaju jak rezon, da dublje sagledaju situaciju, nego onako žive, da jedu, da piju, da spavaju i tako da imaju neka prava i to je to. Međutim, ljudi koji su razumni, dubinski, koji studiraju više, oni itekako vide mnogo više i dalje nego većina ljudi i oni mogu ukazati da nešto nije dobro ili da je opasno po zajednicu, pojedinca. Demokratija je po meni skrivena u zakonu kojim će se zaštiti istinski svačije pravo a ne da se nekom omogući neko pravo kojim će dokazano medicinski, stručno i naučno smetati tim svojim ponašanjem i sebi i zajednici. U psihologiji čovjeka je da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj. Sam ide protiv sebe jer ne jača svoju svijest. Može li čovjek sam sebe da kazni? Potreban mu je neko ko će sagledati njegovo kompletno stanje. Onda se on slaže da neki ljudi budu oni koji će zagovarati djelovanje u zajednici da bi svako mogao dobiti svoje pravo. Ne demokratija u smislu tebi sloboda a ti svojom slobodom remetiš okolinu. To nije demokratija. Demokratija je po meni zajednički život, dogovor ljudi, koji su učeni i svjetovno i vjerski koji su itekako prostudirali prava čovjeka i brigu za čovjeka da štite njihova prava, ali prava koja ne uznemiravaju drugog čovjeka.

Gospodar je rekao: „ Mi smo uzdigli jedne iznad drugih i imetkom i pozicijom da biste služili jedni drugima.“ Onaj ko manje ima, kad vidi onog koji više ima, a dobar je prema njemu, njemu je drago što on ima više i želi mu da ima još više jer pomaže drugima.

Međutim, problem nastaje ako ne pomaže drugima. Onda kada koristi propis, u ovom slučaju hadždž, samo u cilju nekog dokazivanja a toga je uvijek bilo i bit će.

Kroz Kur'an, Gospodar upravo govori o tome. Poslanik u hadisu govori o onima koji će od kurbana imati samo meso, koji će od posta imati samo glad, i od hadždža će imati samo turizam. I to vrijedi za sve.

Mi trebamo nastojati da znamo da to ima, postoji, da nemamo loš odnos prema njima, već da nađemo metod kako da se oni oslobode toga i misle na drugog. A ne da neko ide na hadždž 9 puta a neko nema osnovno za život. Njemu je to zabranjeno, taj odlazak. Ali ako daje drugima, dozvoljeno je.

Kažu da je najbolji misionar onaj ko nauči bogataše da se osjećaju uvijek kao da ništa nemaju i da su jednostavni s ljudima. A one koji su siromašni da nauči da budu zadovoljni i da se osjećaju kao da sve imaju.

MOJportal.ba: Kako smo došli u vrijeme u kojem Jednu Istinu tumače pojedinci po svom nahođenju, tumače i predstavljaju prema ličnoj želji, njena pravila izvrču kako im se ćefne. Istina je jedna, konstanta i njeni postulati se moraju odupirati prolaznosti vremena. Zar se vjera može i smije miješati sa dunjalučkim prohtjevima i da li se zaista današnjem čovjeku koji već dovoljno luta, smije dozvoliti takav luksuz u odlučivanju?

Hafiz Bugari: Odgovor na ovo pitanje se nalazi i u jednoj mojoj knjizi. Nije vjera ako je on u vjeri tijelom. Nije vjera ako je on u vjeri jezikom. Postoji kategorizacija vjernika. Moramo razumjeti da i među vjernicima imaju faze i da postoje oni koji više prednosti daju strastima, uzimaju vjeru kao sredstvo za ostvarivanje ovog svijeta.Čak uzimaju vjeru kao masku. To je svakodnevnica, naša realnost. Poenta je da mi koji smo shvatili Istinu, ako smo je shvatili, mi smo već ljudima primjer kako treba i na koji način ljudi treba da provjeravaju sebe, kad te vide, tvoju iskrenost, to kako ti pristupaš poslu, odmah im naumpadne kako oni rade stvari i odmah se preispituju da im ništa ne pričaš. A ako još razviješ relaciju, dijalog, približiš se, upoznaš bolje, pripremiš teren, vidjet ćeš da će oni sami reći da imaju neke slabosti, iskreno, jer znaju da ih nećeš „ofirati“. Ovo pitanje govori o našoj zadaći da se približimo ljudima da se oslobode upravo od pretvaranja svega što čovjeka čini podvojenom ličnošću u životu. Jer problem je imati 3-4 lične karte u životu, ne znaš koju ćeš kome pokazati (smijeh).

MOJportal.ba: Kako komentirate činjenicu da islamski narod cijelog svijeta već predugo dokazuje svoju lakomislenost, selektivnu amneziju lične historije, izražene želje za nipodaštavanjem samih sebe, i narod koji bilo ko, bilo kada, može tako lako zavaditi i skrenuti s pravog puta? Kako komentirate toliko tuge koja se sručila na pleći muslimana cijelog svijeta osim okretanja od imana? Treba uvijek imati na umu da Bog nikada ne radi loše stvari. Loše stvari se dešavaju same kad ljudi ne idu k Njemu i kad od Njega ne traže pomoć. Da li zbog toga postoji toliko patnji i bola na svijetu?

Hafiz Bugari: Gospodar kaže u Kur'anu: „ Mi kušamo i sa dobrim i sa lošim, ne bi li došli sebi.“ A često u Kur'anu kaže Gospodar i: „Oni su svojim rukama sebi naručili to, mi nikom nepravdu ne činimo.“ Dakle, onog trenutka kada više počnemo voljeti poziciju, sebe, zaboravljajući drugog mi smo već izložili sebe patnjama, kušnjama, napadima, uvredama itd. A jesmo li mi to zaslužili? Mi smo sve to naručili. Pošto je Gospodar u Kur'anu rekao da ćemo svakako prolaziti kroz kušnje, On nam je najavio ali i dao uslov kako da to podnesemo. Gospodar kaže: „ Vi ćete biti iskušavani i životima i imecima. Slušat ćete mnoge razne ljage i potvore od onih kojima je data Knjiga i od onih koji svjesno neće da vjeruju ili obožavaju nešto drugo. Ali, ako budete svjesni Gospodara i ako budete izdržali, pa to je gest odlučnih ljudi. “Znači, kad me neko napada, ja moram svijest da ojačam, da razumijem zašto me napada. I dalje, moram da osaburim tu njegovu „prehlađenost“ jer on je na tom nivou i od njega se očekuje samo to. Radi se o jednoj fazi. Gospodar je dao problem kao čišćenje, kao upoznavanje, belaj kao otkrivanje originalnosti svoje i opet je u našu korist.U životu se dešava sreća u nesreći. E, tako je i u duhovnosti. Prvo treba provjeravati svoj život, svoj odnos, svoj stav, onda ćeš lako razumjeti i kad dođe problem. Shvatit ćeš odakle je i zbog čega, korijen problema i nećeš se buniti. Tu dolazi do realizacije onog temelja vjere da sve što se dešava i dobro i loše od Allaha je. Shvatiti smisao toga. Zato je Poslanik rekao: “Napravite doček valovima problema sa dovom.“ Na primjer ako u kući puše odnekud, prvo tražiš odakle, kad nađeš zatvoriš da ne puše. Takav odnos treba imati inače prema svemu što nam se ne sviđa. Odakle „puše“, čime se zatvara. Čime se odbija loše djelo? Dobrim djelom. Kaže Gospodar: „Vjernici loše odbijaju dobrotom.“

MOJportal.ba: Koliko smatrate da je bitan spoj samosvijesnosti insana, njegove bogobojaznosti i stalne potrebe za preispitivanjem u cilju lične izgradnje? Koliko ljudi sebe danas mogu pogledati u ogledalo bez osjećaja krivice? Kada čovjek čini nešto ispravno, može sebi gledati ravno u oči. U suprotnom, kada čovjek učini nešto neispravno i zanemari svoju osnovnu životnu svrhu osjeća se nelagodno bez obzira koliko racionalizirao svoje postupke. Mnogi ljudi rade loše stvari i sami sebe opravdavaju da su to radili s dobrom namjerom ali ako se pogledaju ravno u oči znat će da su griješili. Koliko je bitno da smo čisti pred Njim ali i pred sobom i da li smatrate da je to jedan od stvarnih izvora sreće i jedan od stepena stvarne evolucije imana u nama? Jer čovjek nikada nije sam ako je u imanu.

Hafiz Bugari: Kada čovjek stane pred ogledalo i prizna sebi svoje slabosti, tad iman jača. A ako želi da sa dobrom namjerom radi loše, toga nema. To je sukob, to je apsurd. Poenta je u tome da jačanje svijesti otkriva nam samokorigovanje. Kad stanemo pred ogledalo, mi tačno znamo šta valja, šta ne valja, gdje smo pogriješili i odmah se povlačimo. A to se postiže sviješću. Koliko je jaka svijest toliko je jaka snaga da se odupremo od onog pretvaranja o kojem smo već govorili.

Onda kada bolje razmislimo o tome onda ćemo jasno znati razlike između ljudi. Zbog čega postoje, zbog čega je prisutna netrepeljivost, nerazumjevanje, zbog čega nema dijaloga, zbog čega nema otvorenosti i širine, već samo isključivosti, krajnosti i pretjerivanja. Gotovo u svakom poglavlju, svakoj suri Kur'ana, Gospodar nam na različite načine, kroz različite primjere koje navodi govori o tome (a za čovjeka je jako važno da ima neki primjer koji će uzrokovati da on bolje shvati neki problem ili sebe). Nama je doista potreban čovjek koji će biti primjer u svojoj oblasti u okruženju. A svakom čovjeku je Gospodar dao taj potencijal da postane primjer u svom poslu, svojoj oblasti, u svom narodu, u svojoj zajednici, u mahali. A zamisli kada se to stavi kao meta. Dakle svako teži da ostvari ono što mu je omogućeno. Čak mu je olakšano da to ostvari. Ne treba reći: „Ja to ne mogu“. Možda će u rangu biti manji od nekog, ali to ne znači da nije dobar. To znači samo da je to uspjeh u njegovom domenu. Zato Gospodar voli takmičenja. I interesantno je da svaki čovjek ima različit pogled na nešto, i svako ima različit trud i svak ima različit pravac ili metu u koju on gleda u koju je on uperio svoje biće i želi da to bude dokaz u njegovom životu i da dokazuje ono što govori, prezentira. Da li je nešto ili nije, jer za to postoji dokaz kojim će čovjek oživljavati okruženje, neoboriv dokaz, neuništiv, a ne dokaz koji nije validan.

Kada se pominje različit pravac koji ljudi prate, Gospodar upravo kaže u jednom ajetu: „Svako od vas ima pravac prema kome se on okreće.“ Ovo se može vezati i za stav. Svako ima stav prema kojem se okreće. Takođe se može reći da se radi o Kibli, dakle svako ima svoju Kiblu u životu prema kojoj se on okreće. Tijelom ili bićem. Mnogi se tijelom možda okreću prema Kibli, Kabi ali ne mora značiti da je okrenut bićem prema tome. Kibla bića je Gospodar a Kibla tijela je Kaba. Kibla ruku, molitve, dove jeste Nebo.

Ima još jedan poučan ajet u vezi ovoga, kada dragi Allah dž.š. kaže da svako ima svoju Kiblu, pogled i pravac prema kojem se okreće zapravo trebamo otkriti taj svoj pravac, ako on ima smisla a naše ponašanje će potvrditi da li nečiji pravac ima smisao u životu. Zato nema sile u vjeri

MOJportal.ba: Jedan ste od rijetkih koji baš zbog poštovanja koje uživate, ima uvida u mnoge probleme sa kojima se ljudi danas susreću. Međutim, ako biste većinu tih problema detaljno analizirali, ne mislite li da su ljudi sami često uzrok svojih problema odnosno da su svojim (pogrešnim) odlukama doprinjeli stanjima u kojima se nalaze? Islam istina propagira određene farzove, i to su naređenja koja treba izvršavati. Primjera radi, redoslijed po pravilu 1. Škola, 2.Posao, 3. Stan/kuća, 4. Auto,5. Brak, 6. Djeca je toliko izražen da svi koji se ne uklapaju u taj redoslijed bivaju snishodljivo okarakterizirani kao neuspješni ili nedorasli kako društvu tako i vjeri. U silnoj želji da budu prihvaćeni kao uspješni, mnogi srljaju pa završavaju fakultete zbog papira i postaju stručnjaci u sferama koje nisu predmet njihovog stvarnog interesovanja, plaćaju preporuke da bi radili na poslovima koji će im obezbijediti stan i auto, žene se i udaju tek zbog statusa oženjen/udata jer je sramota to ne biti, a na svijet dolazi toliko neželjene djece koja odrastaju u neuređenim porodicama ili pak bivaju napušteni. Međutim, kako okruženju pojasniti da većina stvari koje silno želimo ustaljenim redoslijedom postići nisu farz već bi samo bilo lijepo ako bi se i one izvršile. Kako okruženju pojasniti da su sve ove stvari izvršene i postignute reda radi manje vrijedne od toga da nisu postignute uopće? Kako okruženju pojasniti da je svrha i sudbina svakog insana drugačija i da život nema redoslijed niti pravila osim pravila imana? Kako okruženju pojasniti da postoje odluke koje život napravi za nas i da postoje ljudi koji nikada ne bi pristali na manje od ispravnih temelja realizacije svega navedenog? Jednom davno ste mi rekli da je u životu najvažnije obraćati pažnju na pridjeve ako osjetimo žal što neko drugi ima nešto što mi nemamo. Nije bitno samo nešto imati/postići, bitno je kakvo je to što imamo/što smo postigli. Brak - Dobar / Loš, Posao - Dobar /Loš i sl.

Hafiz Bugari: Jako je važno otkriti prioritet svega u životu, a prioritet nad prioritetima je ostati čovjek. A sve drugo, na čelu sa šejtanom će uticati da jednostavno ne budeš to što ti želiš da budeš u biti. Naše životno putovanje nam namiče svašta, ti imaš svoj način, svoj zakon pristupa životu, stavove i na osnovu tih tvojih stavova i snage imana ti ćeš sama odustati od nečega za što znaš da je „sumnjivo“. Jer čim čovjek osjeća grižnju savjesti sa pitanjem „ Je li mi dozvoljeno?“ to je znak tvoje dobrote ali treba doviti Gospodaru da nam da mjesto gdje ćemo biti slobodni od toga. Tu je poenta. Zato čovjek treba stalno da preispituje svoj stav jer će na osnovu njega donositi sve ostale odluke. Ako nema stava, nema ništa.

MOJportal.ba: Danas svaki čovjek, uslijed brzog načina života, ima milion razloga kojima pravda svoje zapostavljanje imana, prakticiranja imanskih propisa velikih i malih. Kako Vi postižete uspjeh u svemu što radite? Obzirom da poruku Islama širite po cijelom svijetu, često zbog toga odsustvujete od kuće. Kako održavate ravnotežu tog dijela sa privatnim životom. Otac ste 5 djece, imate mladu suprugu, ukratko, recite mi kako je biti okružen tolikim bogatstvom?

Hafiz Bugari: Gospodar je dao bračnog druga kao nekog ko će biti podrška jedno drugom, u onom smislu da otkriju nešto što je njima zajedničko što bi trebalo da bude najdraže. A ko može biti najdraži? Upravo Onaj koji je prouzrokovao da se njih dvoje sastanu. Jasno je k'o dan. Zar nije lijepo da se dragi ili draga, posvete onome što On želi a sigurno je da on želi ono što je dobro ne samo za njih dvoje, nego i za sve one koje oni znaju. Kakav je naš život ako se mi radujemo a imamo prijatelje za koje namo da imaju problema? To nije radost, to je sebičnost, egoizam. Stoga je Gospodar dao da ljubav koju osjećamo u braku, jedno prema drugom, treba da bude kako je ja zovem verificirana (smijeh), opravdana, oslobođena, čista, da ne bude egoistična, da ne bude ovisnička. Mora biti ljubav koja oslobađa prvo njih, od svake vrste viška u životu kod njih i oko njih. I onda mi s ljubavlju upravo pokušavamo da dijelimo. Kada žena i muškarac osjete koliko je njegova žena ili njen muž bitan/a za zajednicu zbog svog pravca, da li je profesor, doktor nebitno, on/ona se treba radovati što mu je Bog dao da ima druga preko kojeg će dati osmijeh nekom drugom na lice. U jednom hadisu Božijeg poslanika na koji sam naišao se kaže da kada žena osaburi odsutstvo čovjeka za dobrobit zajednice ona će imati nagradu kod Gospodara, nagradu šehida, a to je neopisiva nagrada. A šehid je onaj koji je bićem htio da svjedoći Jednoću Boga i spreman je svoj život da da za dobrobit svakog čovjeka.( ne kako mnogi tumače šehida )

S te strane, blago onom ko uspije da shvati smisao i samog braka, smisao i poznanstva, prijateljstva, jer se iza toga krije želja za ostvarenjem, za oslobađanjem od svega onoga što tišti svako društvo.

Jer što će ti to tvoje vrijeme provedeno u radosti, koja je sebična a tačno znaš da imaju prijatelji, rodbina, kolege, koji ne osjećaju to. To je isto kao kada vidiš djecu. Kada dijete liže sladoled u društvu i vidi da ga sa strane gledaju druga djeca. Toj djeci će biti teško jer je on sebičan. A zašto? Trebamo shvatiti daje sve što nam je dato jednim dijelom ono što je dato svima nama.

Nađem ja vremena. Vodim se pravcem u braku da je bolje biti sahat - dva kvalitetnog vremena sa supružnikom nego 7 dana a da te nema tu možda samo fizički. Raskomadan si i jedva čekaš da završiš neki razgovor reda radi. To je po meni bit i odgovor na pitanje vremena za porodicu.

BOGat je onaj ko ima BOGa, a ne onaj koji ima para jer bi se zvao PARat (smijeh). Tako sebe vidim.

MOJportal.ba: Hadži Hafize ostaje mi da se zahvalim na ovom razgovoru. Jednom običnom čovjeku razgovor s Vama predstavlja čast i priliku da sa svakom Vašom riječju bude oplemenjen zrncima Vaše životne mudrosti. Nadam se da će Vaše mudre riječi dotaći žedna srca Istine. Ove mudrosti su podjednako vrijedne za sve ljude, stare i mlade, vjernike svih vjera, ateiste. Da Vam dragi Allah dž.š. vrati svo dobro koje dajete drugima i nagradi Vas za svako preispitivanje ljudi te njihov povratak Gospodaru koji ste uzrokovali. Neka nam svima podari život koji će biti po(r)uka svima i inspiracija. Da nam dragi Allah oprosti grijehe i ukabuli naša odricanja i dove. Da nam da svoje milosti a ne kako smo zalužili pogubljeni u ovom vremenu.Osvrnimo se oko sebe, neka svaki dan bude nova lekcija, neka svakim danom postajemo bolji u svemu. Dođimo tobe prije starosti. A “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok on sam sebe ne izmijeni” (Er-Ra'd, 11).

preuzeto sa stranice http://www.sulejmanbugari.com