Thu11212019

Last updateWed, 20 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Podsjetnik na velike događaje ne tako daleke prošlosti

Podsjetnik na velike događaje ne tako daleke prošlosti

PRISJETIMO SE: U vremenu od 11 do 25 septembra 1994.godine, pripadnici 4. korpusa Armije BiH uspjeli su slomiti agreosorsku ofanzivu i u munjevitom kontraudaru osloboditi strateški najznačnije kote na konjičkom ratištu Ljubinu i Bijelu. Veliki rezultati su ostvareni i na širem rejonu Bjelimćkog i Župskog ratišta. Slobodna teritorija je u tim danima povećana za 100 kilometara kvadratnih....

* * *

...U ovim danima mjeseca septembra 1994.godine posebna se vrsta osmjeha vidjela na licu Konjičana. Osmijeh čija je nada više od dvije godine čekala da pusti latice i zamiriše ostvarenjem. Oslobođena je Ljubina, Bijela, Glavatičevo... a cijevineprijateljskih oružja potisnute su sa gradskog horizonta. 


Hiljade se pita i kolača gotovilo u konjičkim kućama i stanovima te preko pozadinskih službi civilne zaštite i dr. slalo borcima na novoosvojenim položajima. Mirisao se mir koji se toliko želio a o kojem je bilo sve do tad teško vjerovat. Majke su svakog mladića voljele ko rođenog sina, očevi na svakog bili ponosni...djevojke su zadnje praške šećera tresle u kolače koji su se pravili za borce na položaju... Dženaze šehidima klanjane su uzdignute glave s dovom Bogu i nadom jakom da je u slobodu utkano dovoljno života i da će ona uskoro doći. Potrajalo je, ipak to čekanje ali ja sam siguran da je sjeme mira u tim mjesecima posijano u čvrsto tlo i da je kada je konačno stigao iz tog sjemena nikao. Nisam znao hoću li ga ja dočekati ali vjerovao sam da će doći , vjerovao sam da će svih narednih septembara živjeti priča o hrabrosti naše Armije, naših heroja, naših gazija i naših šehida. 

Mslim da nama ne treba nama pomoć iz vana da bi živjeli sretnije - za ljepši pogled na danas i sutra dovoljno se sjetiti sopstvene snage i dati joj priliku....

* * *

MAKSUMIĆ (RAME) DŽEMAL-SAKS (1954.-1994.)

Rođen 03.01.1954.godine u Konjicu.
Diplomirani inžinjer mašinstva. Pripandik Armije od prvog dana otpora.
19.09.1994.godine u borbama za oslobađanje Kisera pao kao šehid. Dženaza mu je klanjana 20.09.1994.godine kod čaršijske džamije u Konjicu gdje je i sahranjen u šehidsko mezarje.
27.12.1994.godine predložen je za posthumnu dodjelu ratnog priznanja "ZLATNI LJILJAN"

Neka mu Uzvišeni Gospodar podari lijepi Džennet i počasti za šehide određene! Amin!

* * *

Almedin Nefić - Nefa (26.04.1964 - 19.09.1994)

Ako ikad bude napisana bosanska teorija dostojanstva i ponosa, istina našeg otpora i stradanja, onda se neće moći zaobići borac, bosanski gazija.. Sve što će sutra biti moguće, biće samo zahvaljujući njemu i njegovoj odlučnosti da se ne da dušmanima. Danas se pred borcem bosanske Armije treba duboko nakloniti, bilesi, slaviti ga na svakom koraku.

U Maglaju, 26. 04. 1964. godine, rodio se Almedin Nefić, jedan od hrabrih sinova Bosne što život dadoše za njenu slobodu. Život jeproveo u Konjicu, tom čudnom gradu na Neretvi. Volio je sport i moglo bi se slobodno reći daje živio u sportskom duhu, da je razvijao fizičku i duhovnu snagu što na jedan način predstavlja i smisao ljudskog postojanja. Od takvih ljudi se nije moglo ni očekivati ništa drugo u trenutku kad je vjekovni neprijatelj bosanskih muslimana krenuo da ih uništi, nego da se stavi na stranu boraca za odbranu Bosne. U borbu je krenuo bez oklijevanja, bez malodušničke računice, kako to mogu samo veliki ljudi herojskog damara u sebi.

Srcem je krenuo od prvog dana. Dok su još mnogi gledali šta će biti u našoj državi, Nefa se uputio u Sarajevo po pozivu Dragana Vikića da se priključi specijalnim odredima MUP-a R BiH. Nažalost, nije mogao proći za Sarajevo, jer su u Blažuju paravojne formacije Karadžićevih poslušnika već postavile barikadu i nije se moglo dalje. Vratio se nazad u Konjic gdje se odmah uključio u prvu interventnu jedinicu na području općine. Od tog momenta njegov ratni put ide kroz Vojnu policiju konjičke brigade, pa DIČ „Mujo i Velija,, i na koncu našao se među gazijama 4. muslimanske brigade.
Prije početka rata boravio je u Holandiji, ali se vratio nazad u januaru 1992. godine kad je već bilo izvjesno da će Bosnom grmiti.

"Ne bih imao obraza tražiti posao ako ne bih branio ovu zemlju"- govorio je svojoj majci Fikreti kad je stigao u Konjic.
Nije mogao bez Neretve i svoje raje. Nije mogao ostati po strani i gledati dok četnici pale po Bosni, ubijaju nedužne i nemoćne. Deset godina je bio na birou za zapošljavanje, čekao i nadao se poslu ali ne bi mjesta.

Pošteni bošnjački sin nije ni slutio tada da su dojučerašnje komšije već imale spreman plan za njega i njegov narod. Ali, prevarili su se grdno. U njihovom planu nije bilo uračunato da postoje bosanski sinovi, kao što je Nefa, koji se ne mogu slomiti, pokoriti. To im je bila ključna greška!

Sve ljudske vrline koje su se u tradiciji nešega naroda posebno isticale Nefa je nosio u sebi.
Bio je nadasve skroman, lijepo odgojen i obrazovan, discipliniram i hrabar, odmjeren i pun saburi druželjubiv i suosjećajan. Volio je pomoći prijateljima u nevolji.
Kao majstorski kandidat u karateu imao je dara za borbu. Nosio je u sebi viteški duh i odvažnost na sportskim takmičenjima a poslije u ratnim okršajima sa agresorom za slobodu svoje Bosne i svoga naroda.

Pokušao je i u ratnim okolnostima pokrenuti karate klub u Konjicu, gdje bi se okupili mladi ljudi i nastavili s razvojem borilačkih vještina i borbenog duha. Ta mu je želja ostala ne ispunjena.
Žalosno je danas da nema mjesta u nazivu karate-kluba u Konjicu za ovog heroja, šehida, ponosnog sina ovog grada. On je jedan od zlatnih momaka iz viteške generacije sinova Konjica, uz prijatelje rahmetli Muju i Veliju, koji su odvažne stali pred dušmane.

I, bi Ljubina, septemarska kontraofanziva bosanske Armije. Nefa je sa svojim mudžahidima krenuo, u ime Allaha, naprijed. U udaru na četnička utvrđenja dvanaestog septembra teško je ranjen. Njegovi saborci uspjeli su proći dalje i pregaziti dušmane. Prebačen je u konjičku bolnicu gdje se u prvi mah mislilo da se radi o lakšim ozljedama, ali nažalost tek nakon nekoliko dana uvidjelo se je da su rane isuveše teške, neprebolne.

„Dokle su naši stigli „- pitao je prijatelje koji su bili uz njega i nadali se da će uspjeti preboljeti rane.
Ni u tim časovima nije mislio na sebe , mislio je na zajednicu, na spas Bosne i Hercegovine. Znao je da dolazimo i odlazimo sa dunjaluka po Allahovoj odredbi. Znao je da smo prolaznici na ovome svijetu. Sedamnaestog septembra prebačen je u Tuzlu gdje je poslije dva dana preselio na Ahiret.
Dvadesetprvog septembra bila je dženaza, velikom čovjeku. Sahranjen je u šehitluku kraj čaršijske džamije u Konjicu.

Čini nam se i danas da će naići na biciklu kao vihor kraj Neretve. Bio je gazija a ko djevojka, miran i uljudan. Neka je vječni rahmet njegovoj duši.

Mi njegovi prijatelji i saborci iz 4. muslimanske slavne lahke brigade u današnjim danima kad rat je davno završio zbog Nefe i hiljade Nefa naše braće, heroja i gazija, naš ratni poklič: Pobjeda ili smrt, promijenit ćemo u Pamćenje a ne zaborav!!!

* * *

MUHAREMOVIĆ (HUSE) MUSTAFA (1974.-1994.)

Rođen je 24.09.1974.godine u Bjelimićima-Konjic.

Pripadnik Armije BiH od 15.04.1992.godine.

07.04.1994, pristupio je 4. muslimanskoj brigadi.

Pet mjeseci kasnije učestvuje u borbama za oslobođenje Ljubine gdje pokazuje hrabrost i neustrašivost. U trenucima kada neprijatelj pokušava da povrati izgubljene položaje Mustafa hrabro napušta zaklon i s oružjem u rukama izlazi pred neprijatelja. Njegova hrabrost povukla je i druge suborce da izdrže i odbiju neprijatelja.

Bio je to 13 septembar 1994.godine.

Mjesto šehadeta Gluhi do-Ljubina.

Za jedanaest dana napunio bi 20 godina.


Dženaza rahmetli Mustafi klanjana je 14.septembra.


Njegovi roditelji i njegov brat najdubljim će emocijama svjedočit ljubav i ponos na hrabrost i šehadet rahmetli Mustafe.

Još je bio maloljetan kada je stao u odbranu svoje vjere i domovine. Danas, kada omladina bira svoje uzore ne bi trebalo da ne zna i da zaboravi ove najsvjetlije primjere i najljepše cvjetove iz bošnjačke bašče mladosti. Znat će ako sačuvamo pamćenje i prenesemo priče o njima. I ja, i ti, svi mi!

Molimo Uvišenog Allaha da nas obveseli susretom s tvojim nasmijanim licem u Džennetskim baščama. AMIN!

* * *

ALIJA PAJIĆ- IZVIĐAČ S LJUBINE

(Tekst N. Hadžiosmanović iz časopisa 4. korpusa BOŠNJAK, oktobar 1994.g.)

Četnički bastion Ljubina, poklon paket Što ga ekstremisti HVO-a aprila 1993. godine uručiše našim a bogme i svojim dušmanima, poslije 17 mjeseci ponovo je u našim rukama. Ovo nekada omiljeno izletište konjičkih planinara, gdje su mladići i djevojke opijeni mirisom proljetnih cvjetova, ljubičice i ciklame, naslađujući se hladnom vodom Što ispod Prenja izvire, vodili ljubav pod krošnjama borova što zaklanjaju nebesko plavetnilo, maštali o danu kada će sa svojom djecom na ovu ljepoticu možda nekad i žičarom moći-, dolaskom šumskih ljudi pretvorena je u betonski bunker. Bunker za kojeg su četnici mislili da je vječiti i neosvojiv i da će odatle, kad god im se to.prohtije poslati granatu na Konjic, njegove žitelje, planinare i njihovu djecu, podmuklo im oduzimati živote. 13. septembra hrabri borci 4. Mlbr. i podpomognuti borcima trećeg bataljona 43. bbr. predvođeni neustrašivim komandantom Muderisom osvojiše Ljubinu. I dok Konjic, narod i borci slave i prepričavaju svaki detalj iz ovih borbi, mnogi i neznaju da bi bez jednog borca - Šehida 43. bbr. Alije Pajića ova akcija bila mnogo teže izvodljiva.

Četrdesettrogođišnjak, oniska rasta, gorštačke stamenosti, prodornog pogleda ali uvijek nasmijan i spreman na šalu, stravstven lovac koji je Ljubinu poznavao kao svoju'drugu kuću. Dušmani ga od nje otrgnuše aprila 1992. godine i odvedoše u zloglasni logor u Bileći, gdje je proživio 155 tantalovskih dana. Poslije razmjene u Stocu još nezaliječenih rana, tri dana nakon toga, uključuje se u Ljubinski odred, gdje je kao borac-izviđač danonoćno po kiši, snijegu i mrklom mraku špartao uzduž i poprijeko Ljubinom, tražeći rupe u bunkerima i tranšejima, kako bi kad zatreba mogao borce sigurno provesti u dubinu četničke teritorije. Spuštao se do četnika toliko blizu da im je doslovno puhao u vrat a da ga oni nisu primjećivali. 'Velika je odgovornost proći sam, a ne još kada vodiš deset, pedeset boraca-mladića, svaki moj pogrešan korak ili loša procjena terena može da bude kobna', govorio je jednom prilikom rahmetli Alija.


Alija je tiho poput sjene stizao tamo gdje bi se i soko izgubio, što Nihad Komandant SOPN-a posije oslobađanja Bijele prokomtarisa riječima da bi sa Alijom mogao na Pale, siguran da ih Četnici ne bi otkrili. E baš tako je Alija kroz bespuća Prenja, Ljubine, Crnog polja u ovu proteklu godinu dana provodio borce 'Cipelića, 'Akrepa', 'Muderisove', 43. bbr. i na kraju SOPN-a i nikad ni jedan borac nije bio ogreban. A toga se Alija najviše plašio 'Krhki su to mladići, sa asfalta, nenavikli na ćudi planine'. A eto ti krhki mladići upravo zahvaljujući Aliji postadoše-čvršći, jači, sposobni da ovladaju najveće najnepristupačnije litice, da bezbjedno preko Prenja, Ljubine, Gluhog dola i Rakovog laza stignu poslije žestokih borbi da oslobode i selo Bijelu. Alija se radovao kao malo dijete. 'Još kad su me dušmani svezanog vodili iz moje Bijele zakleo sam se da ću se vratiti živ i zdrav, i to ne sam nego sa borcima naše slavne Armije' orošenih očiju besjedio nam je Alija dok je sjedio na kućnom pragu na Njivetinama u Bijeloj.

Vremena za predah nije bilo, novi zadaci čekali su Aliju. Iako ranjen u nogu ne'gdje još dok su se probijali ispod Prenja i vidno, hramajući Alija je krenuo put Kisera. Noć mrkla, kiša pada ko iz kabla, a zloslutno zavijanje vjetra ledi krv u žilama. Alija nikad nije nosio bateriju, kaže 'Stopit će se, crknut će žižak a oči me još toliko dobro služe da vidim isto noću i danju, a koliko ja idem po terenu ne bi mi nikakva fabrika nakairisala kalufa i žižaka', s osmjehom na licu prokomentarisa' Alija sugestiju svojih saboraca da ne zaboravi ponijeti lampu!

I Alija ode ne znajući da će ovo nažalost biti njegovo posljednje izviđanje. Zadatak je da izvidi mogućnost spajanja snaga 4. Mlbr. i SOPN-a u srcu Kisera, tik do četničkih linija. I Alija je uspio u tome. Prošao je kroz četničke barikade, ispod snajperskih cijevi i bradatih izroda što zaslijepljeni mržnjom i strahom od boraca Armije, Što im mozak paraiiše, ne vidješe Aliju. Žureći što prije da dođe do svojih saboraca što ih je trebao provesti tim istim putem i znajući da je svaka sekunda dragocjena dok ih mrkla noć i kiša štiti, Alija po prvi put zaboravi opasnost.

Zaglušujuća eksplozija i svjetlost što obasja .hladnu i surovu planinu Kiser zaustavi Aliju, prekinu njegov toliko uspješan izviđački put. Heroji ginu tamo gdje mnogi drugi samo u miru i slobodi mogu i smiju doći.

 * * *

Nije ovim podsjećanjem obuhvaćeno što treba biti, još je bilo šehida i svakog spomena vrijednih događaja, nadam se da će ovakav tekst doprinijeti da i drugi čine isto, pa ćemo u narednim godinama imati komplentiju sliku posebno kada su u pitanju naši šehidi

* * *

Da biste priloženu sliku mogli vidjeti u rezoluciji koja omogućuje i čitanje teksta kliknite na  http://medzlis-konjic.com/images/clipboard01.jpg (slika predstavlja tekst H. Šetke iz časopisa 4. korpusa Bošnjak iz oktobra 1994.godine koji govori o ovim događajima kojih sam se dotakao u tekstu)  

 {flike}