Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.

Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.

Znam da sve više živimo trenutke ljepote ne dajući priliku ljepoti vječnosti da nas obavije. Znam da čitamo kratke riječi jer se bojimo da ćemo izgubiti naše trenutke u dugim zapisima. Za sebe prvenstveno a onda i za one koji mojoj riječi vjeruju ostavljam ovaj skromni zapis svoj o čovjeku, insanu, robu Božijem, efendiji Ahmetu Biberu, moleći Uzvišenog Allaha da se smiluje njegovoj plemenitoj duši, olakša mu kaburska iskušenja i na Danu sudnjem podari milost i Džennet dobrim obećan.

Danas bješe sunčan jesenji dan. Boje jeseni na suncu jeseni izmamljuju najljepša sjećanja i bude najljepše dijelove duše. Srce onim prirodnim insanlukom orosi a misao takvim srcem otkucana uspravi se, sazori, ojača i u krajnosti kroz sva svoja ishodišta u zahvali Uzvišenom kane kao suza pokajnica. Bog i suncu svjetlost daje i jeseni boje njene i srcima našim dah i očima našim pogled i umovima našim razum.

Danas smo klanjali dženazu insanu čije je lice mamilo ljepotom kao boje jeseni, čiji je osmijeh, riječ, stav, pokret porađao misao koja je u svom ishodištu završavala kao zahvala Uzvišenom.

Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.

I kako je vanjština ogledalo unutrašnjeg tako vjerujem da onako kako je bijelo platno Ahmetove ahmedije obavijalo crveni fes na njegovoj glavi da je u njegovim grudima crveno srce obavijalo bijelu, čistu dušu insansku.
Danas kada smo zemno odijelo Ahmetove duše spustili u zemlju čista duša otišla je u čista boravišta odabranih robova Božijih.

Ja tako vjerujem a Allah je Onaj koji Istinu zna.

Težak je vakat za lijepu riječ o čovjeku. Vakat u kom promiču i riječi u kojima bi neki da vele kako je i sam Poslanik pravio greške.
Ali ja sam insan sunčanih dana, trudbenik koji vjeruje o svetost riječi pa je kao svetu gledam koristiti samo za lijepo. Zato hoću iskoristiti ovaj čas tople ljudske tuge i srčanog ljudskog ponosa koji se miješaju u mom srcu dok mislima milujem lijepa sjećanja na Ahmet efendiju. Tuge jer će zbog njegove posebnosti ono mjesto u mom srcu koje je zauzimao ostati prazno i ponosa što imam ti mjesto i u njem uspomenu na tog velikog čovjeka.
Svi mi slijedimo neke svoje duhovne vođe koji u konačnici izviru iz same ljubavi prema Poslaniku islama ali isto tako u toj želji da budemo što bolji sljebenici Poslanika potrebujemo žive primjere koje ćemo slijediti, u koje ćemo se ugledati, koje ćemo za savjet kad savjet potrebujemo pitati. Ja i mnoge moje kolege smo u Ahmetu imali taj primjer i oslonac.

Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu.

I ona se vidjela i kad nije bilo one ahmedije na glavi. Bio je imam i uvijek je znao gdje njegova kaba, njegov mihrab i njegov minber.

Znao je da je Bošnjak, da mu jezik bosanski i da mu je vjera islam mnogo ranije nego je počeo ovaj zadnji popis.

Govorio je to jasno i glasno i sa svog minbera i iz svog mihraba pod džubom i ahmedijom kao i bez nje. Govorio je to prije zadnjeg rata, govorio je to u ratu čak i onda kada je zarobljen u ustaškim logorima batinama i cijevlju puške bio iskušavan u svojoj vjeri i hrabrosti.

Saginjao se jedino Bogu i jedino pred Njim na sedždu padao.

Volio je džamije i trudio se da ih gradi sa svojim džematlijama gdje god da je bio.

Sa svojom Ramizom rodio i odgojio sinove i kćer da jednako čvrsto babinom stazom idu noseći u sebi ljubav prema vjeri i svojoj rodnoj grudi.

Svoj život započeo je u Bjelimićima 1941. godine s mladošću se kao imam otisnuo Hercegovinom, s godinama opet vratio svom kraju da bi danas rukama njegovih sinova njegovo tijelo bilo položeno u harem rodnog sela Luka.

Život pun iskušenja koja je Ahmet efendija podnio kao što pravi vjernik treba podnijeti. 

Potpuni krug jednog bogatog i trduom ispunjenog života.

Zadnje godine proveo je istražujući i pišući knjigu o svojim Bjelimićima. 
Iz nje čitamo njegova sjećanja:
"Rodio sam se 1941. godine u mjesecu julu, mada sam upisan 3. augusta, jer je bila koševina pa me babo upisao tek nešto kasnije. Prvo ime koje su mi dali bilo je Hasan. Tad su kod nas bili kosci Hasan Plavčić i Ahmet Tabak pa su moji odlučili da me upišu kao Hasana, a da me zovu Ahmet. Babo je na džumu otišao u Odžake i kod Rašid ef. Trnke, koji je vodio matične knjige umrlih, rođenih i vjenčanih, upisao me kao Hasana Bibera. Tek sam sedamdesetih godina promijenio ime u Ahmet, kako su me uvijek i zvali.
Prvo mi sjećanje seže do kraja rata na prolazak četnika kroz naše selo. Prije toga se sjećam samo da sam se igrao drvenom kašikom koju sam sakrivao u snijeg. Kad bi me pitali šta radim, govorio sam im da ih sakrivam da ih četnici ne zapale. Partizani su progonili četnike i sjećam se prilikom tog njihovog prolaska da ih je gonio avion dvokrilac. Jednu je bombu bacio i na štalu odmah do naše kuće, gdje su se četnici bili sklonili. Od te detonacije bio sam jedno vrijeme zanijemio. Moja majka je bila jedna od rijetkih žena koja nije bježala s djecom po okolnim šumama da se sakrije. Ljudi su se inače sklanjali zajedno s vrijednostima po šumama oko Bjelimića kad bi vojske prolazile.
U školu sam pošao 1948. godine u Odžake. Inače je odmah nakon rata na mjestu stare škole iz austrougarskog perioda, izgrađena nova škola. Izgrađena je i kasarna koja je sad ambulanta. A škola je bila gdje se danas nalazi zgrada mljekare. Pošto sam bio sitan, vratili su me te godine pa sam tek iduće, 1949. godine pošao u školu. Kako sam znao i arapsko pismo, latinicu i ćirilicu, uspio sam za godinu završiti dva razreda. Tu sam završio svih pet razreda. Mogućnosti za nastavak školovanja nije bilo u Bjelimićima. Kako smo pripadali srezu Kalinovnik, neki su išli u Kalinovnik, a neki u Sarajevo, redovno ili vanredno, u večernju školu.
Meni otac nije dao da nastavim, jer nije htio da budem, kako je govorio, „ćafir“. Plašio se da ću izgubiti vjeru. Djecu su tada u školama učili da nema Boga. Ko god bi otišao dalje u školu, vraćao se ateiziran. Sjećam se da sam s nekim nastavnicima i učiteljima, sada već penzionerima, tokom ljeta, kada bismo se vraćali iz škole, vodio rasprave o tome ima li ili nema Boga. Sjećam se da sam citirao neke dijelove mevluda u kojima se kaže da „ćoša ćoši s Kabe govori“, pa bi oni to ismijavali i poricali da kamen može govoriti. Bilo nas je šest braće i sestra. Iako nismo išli u školu dalje od tih pet razreda, imali smo za ono doba dosta bogatstva..."

U biografiji na kraju ove knjige napisano je:

Hadži Ahmet ef. Biber rođen je 03.08.1941.godine. u Bjelimićima, selo Luka kao peto od sedmero djece oca h.Alije (Alicana) i majke h.Zejne rođene Mujan.
Oženjen sa Ramizom Ćuković. Otac četvero djece.
Službovao kao imam:
-12 godina duznost imama u mjestu Lokve (1968-1979)
-14 godina obavlja imamsku duznost na Buni Kod Mostara (1979-1993)
-12 godina provodi u Konjicu kao imam Repovačke džamije.(1995-2007)
Obavljao je funkcije:
-Predsjednik Izvršnog odbora Medzlisa IZ- Konjic. (1995-1998)
-Predsjednik udruženja Ilmije za Konjic, Jablanicu i Prozor.

1993.godine zarobljen je od strane HVO-a i nekoliko mjeseci provodi u zloglasnim logorima Helidorom i Dretelj. Po izlasku iz logora priključuje se Armiji BiH gdje biva postavljen na mjesto pomoćnika komandanta 450.lbr za moral.
Do sada je je objavio knjige:
-Figan Bosne, zbirka pjesama (Tri izdanja:1992., 1996., 2010.)
-Allah je sa strpljivima : Stradanja muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje imama Alipašine džamije na Buni, Ahmed efendije Bibera (Dva izdanja: 2000.g. i 2001.g.)

Molim Uzvišenog Gospodara da Ahmet ef. podari lijepi Džennet a nama pamet, mudrost i snagu da nastavimo putem Istine, putem islama napajajući se među mnogim lijepim primjerima i primjerom života Ahmet ef. Bibera!

P.S. Odabrao sam ovu sliku Ahmet ef. od prije 18 godina, gdje stoji pred porušenom džamijom u Glavatičevu. Nekako mi oslikava dvije stvarnosti, stvarnost da dušman može srušiti naše džamije ali ne može ubiti našu vjeru i stvarnost u koju ja čvrsto vjerujem da će Bosne i nas u njoj biti dok bude ahmedija na glavama imama kakav je bio Ahmet efendija.