Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Zapis o smrti i sjećanju

Zapis o smrti i sjećanju

“Svaka će duša smrt okusiti, i vaše nagrade tek će vam se na Danu Sudnjemu dati!

Ko od vatre udaljen bude, i u džennet uveden bude - on je uspio!

A šta je život na Ovome Svijetu do samo uživanje zaludno.”

(Kur’an, sura Imranova porodica, ajet 185.)

 

Rekao je Muhammed, alejhisselam: “O ljudi, vratite se svome Gospodaru prije smrti i približite Mu se dobrim djelima dok imate priliku.”

(Hadis, govor Muhammeda, alejhissleam, bilježi Ibn Madže)

* * *

Na današnji dan prije 21 godinu (31.10.1992.), u večernjim satima, pogođen gelerima četničke granate na Ahiret je preselio moj rahmetli babo BAJIĆ /AHMETA/ HALIL (05.05.1952 - 31.10.1992.). Dženaza je obavljena nešto prije ponoći 01.01.1992.godine u našem seoskom haremu u Ribarima. Božijim davanjem na isti ovaj datum 31.10.2009. na Ahiret je preselila i moja nena, BAJIĆ /rođ.ABAZA/ EMINA.

* * *

Često sam od prvog svog pamćenja do danas čuo riječi koje kažu da se mora umrijeti. Možda sam ih najozbiljnije shvatao početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine kada je, na današnji dan 31.10.1992.godine na Ahiret, kao šehid nadam se Boga drago za to moleć, preselio moj rahmetli babo.

Odgajan u vjeri koja nikad nije postavljala pitanje  hoćemo li umrijeti nego kako ćemo nastavio sam živjeti sa svim teškoćama koje u životu mlada čovjeka prestavlja činjenica da nema oca.

Očevu pogobiju doživljavao sam i shvatao kao najčasniji čin koji se može utkati u ono pitanje “kako umrijeti” i nikad se u meni nije javljala misao “kako bi bilo da nije bilo?”. Smatrao sam a i sad smatram isto da je kad nekog voliš onim najdubljim i najačim voljenjem najvažnije šta je najbolje za onog koga tako voliš.

I ako šehadet, kao najljepši vid smrti, doživljavaš baš tako, kao nešto najljepše što može biti podareno čovjeku onda zanemariš svoje lične osjećaje, tuge, teškoće na koje nailaziš u životu zbog neimanja oca utapajući ih u neiscrpnu nadu i vjeru da  su, ma kako velike i teške te tegobe bile, neznatne spram sreće da je babo na Ahiret preselio na najljepši način.

Smrt čeka svakog i nema pitanja hoće li se desit samo kad će i u kakvom stanju.

Biti sin šehida značilo mi je biti počašćen od  Onoga koji smrt daje i tragao sam za najdubljim oblicima zahvale Njemu.

Bosnom se širio ratni plamen i smrt je postajala svakodnevnica bez obzira na dob, spol, položaj…

One često slušane riječi da se mora umrijeti više nisu bile neka velika mudrost, čak šta više, počeli smo umjesot njih govoriti da  kao što se mora umrijeti mora i živjeti.

Smrt je postala češća pojava od samog života.

I zaista, kada se osvrnem u ovim svojim godinama sadašnjim, kada dostižem godine života u kojima je moj rahmetli babo preselio na Ahiret, na život svoj i vanjski i unutrašnji, na život vas oko mene onako kako ga vidim, primjećujem da je potrebnije govorit kako se i živjet mora kao i umrijeti nego li da se mora mrijeti.

Smrt i nije u našim mogućnostima, dolazi i doći će neminovno, pitanje je samo da li je mi dočekujemo kao živi ljudi, da li smo uopšte naučili živjeti?

Prirodno bi bilo da se rađamo iz ljubavi a ubijamo iz mržnje. No kada se osvrnem oko sebe vidim strašnu pojavu današnjice, pojavu da se u ime ljubavi ubijamo a u ime mržnje rađamo.

A ne treba tako! Ne treba sigurno!

Treba živjeti i treba voljeti jer samo tad život jeste život i samo tad smrt jeste smrt.

Treba se vratiti Gospodaru Koji Je Ljepota i voli ljepotu.

Samo dobar čovjek ima smrt, samo dobri će smrću učiniti korak iz nesavršenstva ovoga svijeta u savršenstvo  lijepe vječnosti, loši ljudi, koji nisu naučili živjeti neće naučiti ni umirati, njima će smrt samo biti korak u bezbroj novih smrti i agonija koje ih čekaju u džehennemskim patnjama.

Mislim da je tako u svim religijama, neki smrću čine krajnji korak života u vječni život a neki koji nisu naučili živjeti, nakon roka određenog, koraknu u neživot, a neživot je pakao sam po sebi.

Zato sam ja danas u sjećanju na šehadet svog rahmetli babe sretan u nadi da je to bio prvi njegov najsretniji dan, ukorak u vječnost lijepog i u isto vrijeme zabrinut ali i u čežnjivoj nadi spram svoga zadnjeg dunjalučkog koraka.

Nad svakom mišlju, riječi, stankom lebdi moja dova u njoj moja nada, moja vjera, čežnja srca moga I ljubav svake moje ljubavi: »Allahumme Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina 'azaben-nar. Rabbenag-firli ve li validejje ve lil-muminine jevme jekumu-l-hisab.

Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom i na drugom svijetu i spasi nas od džehennemske vatre. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim muslimanima i muslimankama na Sudnjem danu.