Fri09202019

Last updateThu, 19 Sep 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ajnštajnovo tamno lice

Ajnštajnovo tamno lice

O Albertu Ajnštajnu je napisano bezbroj knjiga i biografija, dovoljno je samo reći to da je Magazin Times A. Ajnštajna proglasio najvećom ličnošću 20. stoljeća. No, da li je Ajnštajnova biografija tako besprijekorna? Jedan od rijetkih koji se već 50 godina bavi istraživanjem Ajnštajnove ličnosti, i koji je zavirio i u ‘tamnu stranu mjeseca’ jeste i Đorđe Krstić, kojem zarad boljeg upoznavanja Ajnštajnovog lika i djela nije bilo mrsko dodatno završiti cijeli studij fizike. Naime, ono što pripada tamnoj strani Ajnštajnove biografije jeste, prije svega, njegova prva žena Mileva Marić, uz koju je Ajnštajn i napravio sva svoja otkrića po kojima je postao slavan. Odmah da napomenemo da Đorđe Krstić živi u Ljubljani i da ne spada u plejadu srpskih nacionalista koji po svaku cijenu minimiziraju Ajnštajnova postignuća, a nekritički glorifikuju ‘srpsku snašu’ Milevu – kao što se to vidi iz mnoštva njihovih zaključaka tipa: “Večiti propalitet u toku školovanja i nemoralni gotovan i dalje izrabljuje zaljubljenu ženu, i dok ona razvija opštu teoriju relativiteta...” Ili: “ Mileva Marić je na specijalnoj teoriji relativiteta počela raditi još 1897. godine, mukotrpno objašnjavajući osnovne postavke neobdarenom Ajnštajnu, slabog pamćenja i još slabije sposobnosti razumijevanja...” Unatoč simpatijama nad tužnom sudbinom srpske paćenice Mileve, čini se da Đorđe Krstić ipak uspijeva održati nužni objektivni balans između Mileve i Ajnštajna, ne pokušavajući rušiti njegov naučni dignitet, ali ostvarujući niz kontakata s mnoštvom Milevinih rođaka, uključujući i njene sinove, koji su svi poznavali Ajnštajna, on donosi mnoštvo podataka i dokumenta, koji bacaju sasvim novo svjetlo na Ajnštajnov lik i zorno prikazuju tamnu stranu njegove ličnosti. U tom smislu, Krstićeva knjiga konstruktivno i dobronamjerno ruši lažni mit o Albertu Ajnštajnu, koji i dalje ostaje genij, ali na prvom mjestu je to čovjek sa svim ljudskim, dobrim, ovog puta i lošim osobinama.  

Mileva je još u ranoj mladosti pokazala crte visokog talenta u oblasti matematike i fizike, o čemu svjedoče njeni razni biografi. Rođena je u Titelu 1875. godine (u Vojvodini). Prilikom rođenja Milevi je iščašen kuk, tako da joj je lijeva noga bila kraća, pa će joj taj fizički nedostatak u životu zadati mnogo muka. Otac joj je priuštio kvalitetno obrazovanje, a već u djetinjstvu je dobro naučila njemački jezik. Uvijek se isticala kao najbolji đak u razredu, čudo od djeteta. Mileva je 1886. godine krenula u žensku gimnaziju u Novom Sadu, a 1888. je prešla u gimnaziju u Sremskoj Mitrovici, gde je maturirala 1890. kao najbolja u razredu iz matematike i fizike. Od 1890. pohađala je Kraljevsku srpsku školu u Šapcu. Kada se preselila u Zagreb, dobila je specijalnu dozvolu da bi išla u školu u koju su išli samo dječaci. U ljeto 1896. upisala je studije medicine na Univerzitetu u Cirihu. 
U oktobru se prebacila na Cirišku državnu politehničku školu na studije matematike i fizike. Ona je bila tek peta žena koja je bila primljena u ovu školu, položivši s odličnim uspjehom veoma težak prijemni ispit. Jedan on njenih kolega na predavanjima iz fizike bio je Albert Ajnštajn, koji je tada imao sedamnaest godina. U toku studija zbližila se sa Albertom, koga je privuklo Milevino znanje i vrednoća, dok ona, bez ikakvog prethodnog ljubavnog iskustva i sa fizičkom mahanom (hramanje), nije mogla odoljeti njegovoj slatkorječivosti. Osjećajući se pomalo socijalno inferiornom u švicarskoj sredini, Mileva je pristala na ljubavnu vezu s komunikativnim Albertom. Prve dvije godine studiranja su bile vrlo uspješne za Milevu. Milevini roditelji se nisu protivili toj vezi, pošto su znali da su njene šanse za brak bile male zbog njene bolesti. Međutim, Ajnštajnovi roditelji su se protivili jer je bila starija od njega tri i po godine i nije bila Jevrejka.
Uprkos obećavajućem početku studija, Milevin uspjeh je počeo slabiti. U ljeto 1900. nije položila svoje završne ispite. Iako je i Milevin i Albertov prosjek bio manji od potrebnih 5,0, Albertov prosjek 4,9 je bio zaokružen na 5,0, ali za Milevinih 4,0 najviše je zaslužna slaba ocjena 2,5 iz teorije funkcija. Ajnštajn je diplomirao i otišao kući za raspust. Mileva je ostala u Cirihu, radeći kao laboratorijski asistent i pripremala se da ponovo izađe na ispite. Mileva i Albert su se ponovo sastali na jezeru Komo. Nekoliko nedjelja kasnije Mileva je otkrila da je trudna, a u julu 1901. je opet pala na ispitima. Te jeseni Ajnštajn je dobio slabo plaćeni posao nastavnika na zamjeni u Šafhauzenu. 
On se 1903. godine neće „oženiti" Milevom već specijalnom Teorijom relativnosti i drugim naučnim radovima na kojima je i ona zajedno sa njim radila. Ajnštajn je brzo shvatio veličinu i značaj Teorije relativnosti i za njega i za svjetsku fiziku. To je bila njegova životna šansa. Znao je da je samo pitanje vremena kada će Teorija proslaviti njenog potpisnika. Sebe je vidio u toj dolazećoj slavi. Bio je ushićen samom pomisli da će postati prvi fizičar svijeta. Eto, kako i zašto je uspijevao da se kontroliše da Mileva ne primijeti njegova prava osjećanja. Svjetsku slavu Ajnštajn je stekao te 1905. godine, ali je Milevu još zadržao jer je ona uporno radila i na Općoj teoriji relativiteta, a paralelno s tim pisala mu i druge zapažene radove. 
Ne samo da je Ajnštajn uništio sve tragove Milevinog rada na specijalnoj i općoj teoriji relativiteta, originalne spise na kojima je bio njen rukopis, nego je gotovo u potpunosti izbrisao uspomenu i sve zvanične dokumente o postojanju njihove kćerke Mizerl, kao i podatke o Milevinoj doktorskoj disertaciji. Mileva je ipak sačuvala Ajnštajnova pisma, pa se na osnovu njihovog sadržaja neke činjenice mogu precizno rekonstruisati. Kao, naprimjer, njegovo raspitivanje o djetetu iz 1901. godine, dakle, prije Milevinog porođaja, do kojeg je došlo početkom 1902., kao i njegovo oklijevanje da se vjenča sa djevojkom koja je imala mnogo problema sa porodicom i novosadskom gradskom sredinom zbog vanbračne trudnoće. Kad se Mizerl rodila, Ajnštajn insistira da je majka vodi u Novi Sad bez upisivanja u matične knjige. U Novom Sadu Mizerl se razboljela od šarlaha i umrla. Tek početkom 1903. godine Albert i Mileva su se vjenčali i 1904. godine dobili sina Hansa Alberta. Tajna o postojanju Mizerl i njenoj tragičnoj sudbini razotkrivena je tek nakon trideset godina. Njihovo treće dijete, sin Edvard, bio je psihički bolestan. 
Ajnštajn je, stekavši svjetsku slavu, ženu i oba sina napustio 1913. godine i oženio se svojom rođakom Elzom. Ni o sinu Edvardu nikad nije brinuo, za njegovo izdržavanje i liječenje ni dinar nije poslao, a više od dvadeset godina ga uopće nije vidio, od 1933. do svoje smrti 1955. Edvard je neprekidno oca optuživao kao pravog krivca za svoju tešku mentalnu situaciju. Godine 1916. Ajnštajn je zatražio razvod od Mileve, koja se razboljela od ovog zahtjeva. Dok je Mileva bila bolesna, njena mlađa sestra Zorka se brinula o djeci, ali je Zorka doživjela nervni slom, pa je sljedeće dvije godine provela u psihijatrijskoj klinici. Mileva je konačno pristala da Albertu pruži razvod 1918., a on se složio da joj da novac od bilo koje buduće Nobelove nagrade. Zvanično su se rastali 14. februara 1919., a Albert se oženio Elzom 2. juna 1919. godine.  Teško oboljela sestra Zorka doživjela je još jedan nervni slom, dok je i Milevin otac Miloš umro 1922. od moždanog udara, a Zorka je zakonski proglašena nesposobnom.
Đorđe Krstić kazuje: “Albert Ajnštajn jeste 1922. dobio Nobelovu nagradu, ali je sav novac od nje dao Milevi i to dugo prikrivao čak i od najboljih prijatelja. Morate da znate da je u vrijeme kad ju je Albert napustio, Mileva ostala u veoma teškoj situaciji. Morala je čak da pozajmljuje novac. Kada sam o tom periodu Milevinog života mnogo kasnije pitao sina Hansa Alberta, on je počeo da plače. Albert otac se, jednostavno, nije držao dogovora da će iz Berlina slati novac Milevi u Cirih za izdržavanje sinova. Popustio je tek kad je Mileva jednostavno poručila: ‘Uredu, onda ću da napišem (tvoju) autobiografiju. Moram da živim od nečeg.’” 
Mileva je uložila novac u tri stana u Cirihu, kao i za njegu mlađeg sina Eduarda, koji je 1930. obolio od šizofrenije. Ova decenija je za Milevu bila jako teška: Albert i Elza su zbog nacista emigrirali u Sjedinjene Države, Milevina majka je umrla na dočeku nove 1935. godine, a sestra Zorka je umrla 1938. godine. Stariji sin Hans Albert je sa svojom porodicom 1938. emigrirao u Sjedinjene Države, gdje je njen najmlađi unuk Klaus Martin umro u roku od nekoliko meseci. Mileva je zbog dugova nastalih zbog Eduardove bolesti morala prodati dvije kuće, a prijetila je opasnost da ostane i bez treće, pa se obratila Albertu za pomoć. Tog proljeća Milevi je pozlilo tokom jednog Eduardovog nasilnog napada i onesvijetila se. Umrla je u bolnici tri mjeseca kasnije, 4. augusta 1948. godine i sahranjena je na ciriškom groblju Nordhajm. Za njen grob šira javnost je saznala 2003. godine. Njen grob nema spomen ploču, a iznad njenih ostataka leže ostaci još nekoliko ljudi.
Zaključak:
Na pitanje koje se u srpskim krugovima često postavlja: “Da li bi bilo Ajnštajna da nije bilo Mileve?”, i na koje oni mahom odgovaraju da ne bi – čitajući raznolike informacije, došao sam do sljedećeg vlastitog zaključka. Ajnštajn je bez sumnje imao genijalnu intuiciju, ali mu je od ideje do naučnog rezultata, koji bi bio izražen jasnim fizikalnim formulama, trebalo preći dug put. Osim toga, stiče se dojam da mu komplikovani matematički aparat nije bio jača strana (padanje na prijemnom...) i za to mu je Mileva bila odličan partner. Naime, ona je dobro mogla shvatiti njegove ideje, a onda ih (dok on radi u Patentnom zavodu) upornom i dugom ‘matematičkom krampažom’, pod njegovim nadzorom, prevoditi u konačne fizikalne formule. Dakle, Ajnštajna bi vjerovatno bilo i bez Mileve, samo je pitanje s kim i kada – jer da je kasnio nekoliko godina, moguće je da bi ga drugi pretekli. Iako Đorđe Krstić tvrdi bez obzira na veoma ružan rastanak, ne treba sumnjati da je između njih, na početku, vladala velika ljubav – ipak se čini, iako to nijedan srpski biograf ne navodi, da je kasnija velika Ajnštajnova odbojnost prema Milevi, osim njene fizičke mahane, bila uzrokovana njenom velikom ljubomorom, a prije svega njenom šizofrenošću. Naime, njen otac, majka i djeca bolovali su i pomrli od neke vrste mentalne bolesti, a izgleda i ona. Ali sve to skupa ne vadi bezdušnog Ajnštajna, u čije djelo i slavu je ona ugradila kompletnu sebe. Ajnštajnov svijetli lik izbrusili su i pretjerano uzdigli projevrejski mediji zato što je, prije svega, bio Jevrej, ali i revnosni cionista. Inače, i u naučnom smislu, on se ne može porediti sa npr. jednim Njutnom. 

                        
Piše Ibrahim AVDIĆ