Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Hazreti Hatidža, 2 dio

Hazreti Hatidža, 2 dio

Hazreti Hatidža , 2.dio, Priredio: Esad Bajić

POČETAK OBJAVE: Prije nego je primio svoju Poslaničku misiju, Muhamed je provodio dane i noći u molitvi i razmišljanju, kod kuće i u pećini Hira. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami. Utočište je pronašao u maloj pećini na vrhu jednog od mnogobrojnih brda u širem području Meke, nekoliko kilometara sjeverno od Kabe. Brdo je danas poznato po imenu ''Džebelun-Nur'' što na arapskom znači ''Brdo svjetlosti''. Pećina Hira u kojoj je boravio nalazi se nekih desetak metara ispod samog vrha, usmjerena tačno u pravcu Kabe. Svake godine bi na početku mjeseca ramazana uzeo nužnu opskrbu u hrani i vodi, te bi otišao u Hiru kako bi tamo u osami, postu, razmišljanju i ibadetu proveo čitav taj mubarek mjesec. Kasnije je, kada bi ga pitali o načinu njegova ibadeta za vrijeme tih boravaka u pećini, izbjegavao direktan odgovor, tako da je za većinu nas odgovor na to pitanje ostao tajnom. Dragi Allah jedino zna cjelinu mudrosti i savršene ljepote toga ibadeta i svrhu njegove tajnovitosti, a mi jedino možemo zamisliti kako je boravak u pećini čitav mjesec u postu i ibadetu Bogu, izdvojen od griješnosti i duhovne zamućenosti svakodnevnog neznabožačkog života, Muhammedovu, alejhisselam, plemenitu nutrinu uglačavao do savršene sjajnosti i mudrost njegovu izoštravao do nivoa prefinjene britkosti. Ovim putem su, voljom dragog Allaha, Muhammedovo, alejhisselam, plemenito srce, duh njegov i duša njegova nekoliko godina bili pripremani za plemenitu zadaću koja mu je još u ezelu bila povjerena. Kur'an nam je kasnije sasvim jasno potvrdio da Muhammed, alejhisselam, u tim periodima osame u pećini Hira nije znao kakva mu se deredža priprema u neposrednoj budućnosti:


Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali, ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga ... (28:86).

Ali mi ipak vjerujemo, a dragi Allah najbolje zna, da je u izvijesnoj mjeri osjetio da se nešto izuzetno veliko i značajno ''kuha'' oko njegove ličnosti, jer je gotovo redovito kada bi se zaputio ka Hiri, mogao čuti glasove koji su mu poručivali: ''Mir neka je na te, Poslaniče Božiji''. Uvijek bi se osvrtao ali nikada ne bi vidjeo govornika već samo kamenje i pokoje drvo pored kojih je prolazio - izgledalo je da mu se oni obraćaju.


Nakon što bi upotpunio mjesec ramazan boraveći u Hiri, krenuo bi nazad u Meku pri čemu bi prvo obavio obredno kretanje oko Kabe (tavaf) sedam puta i tek onda išao kući.


Stigao je ramazan 610. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, godine u kojoj je Muhammed, alejhisselam, navršio četrdeset godina. Uobičajeno je otišao u Hiru. Moguće da mu je izgledalo da će i taj ramazan proteći ''uobičajeno'', onako kako je bilo i prethodnih godina, sve dok jedne mirne blagoslovljene noći u zadnjoj njegovoj dekadi, u tišini mubarek pećine Hira nije osjetio još nečije prisustvo. Iznenada se pojavio niotkuda, izgledao je kao savršeno stvoreni mladić izuzetne ljepote i energično je zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! Začuđen iznenadnim prisustvom tajanstvenog neznanca i još više njegovom naredbom, Muhammed, alejhisselam, samo mu je odgovorio: ''Ma ene bi kâri'in (Ja nisam učač).'' Mladić mu je tada prišao, obgrlio ga i stisnuo toliko snažno da je Muhammed, alejhisselam, pomislio da će mu duša iz tijela izaći, nakon čega mu je ponovo zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! I dalje zbunjen zbog čega mu ovo naređuje, Muhammed, a.s., ponavlja da on ne zna čitati, nakon čega ga mladić ponovo stisne. To se ponovilo ukupno tri puta, da bi nakon trećeg stiska mladić izrekao sljedeće znamenite riječi, prve ajete časnoga Kur'ana:

Ikre' bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara), halekal insane min 'alek (stvara čovjeka od ugruška)! Ikre' ve Rabbukel ekrem (čitaj, plemenit je Gospodar tvoj), el-lezi 'alleme bil-kalem (koji poučava peru), 'allemel insane ma lem ja'lem (koji čovjeka poučava onome što ne zna). (96:1-5)[1]

Tada je Muhammed, alejhisselam, shvatio da se od njega ne očekuje da čita već da uči, tj. da ponavlja riječi koje mu na ovaj način dolaze. Ponovio je sve onako kako mu je mladić proučio i odmah je osjetio da su mu se riječi urezale duboko u srce tako da ih više nije mogao zaboraviti. Nakon toga je neznani mladić otišao, a Muhammed, alejhisselam, je, bivši veoma uplašen ovim tajanstvenim i neobičnim iskustvom, želio što prije pobjeći iz pećine. Izašao je vani i prešavši preko male zaravni na vrhu brda, žurno krenuo niz padine Džebeli-Nura ka dolini. Kada je bio na sredini padine ponovo je čuo poziv, ali ovog puta iznad sebe, sa nebesa: ''Muhammede, ti si Poslanik Božiji, a ja sam Džibril''! Pogledao je iznad sebe i na nebesima vidjeo svoga maloprijeđašnjeg posjetitelja, koji se sada pojavio u svome nebeskom obliku, ali još uvijek prepoznatljiv, pojave tako velike da je prekrio čitavo obzorje. Na koju god stranu je pogledao, Muhammed, alejhisselam, je vidjeo Džibrilov lik. Sada mu je postalo sasvim jasno da ga nije posjetio običan čovjek, već melek.


Naposljetku melek Džibril iščeznu, a Muhammed, alejhisselam, žurno krenu kući. Došavši doma pun straha, samo je legao u postelju i zatražio od hazreti Hatidže da ga pokrije ćebetom. Ona je bila veoma začuđena njegovim iznenadnim prijevremenim dolaskom u stanju tolike uznemirenosti, ali je strpljivo sačekala neko vrijeme gledajući svoga voljenog muža kako od straha drhti ispod ćebeta, sve dok ga strah nije minuo kada joj je ispričao šta mu se sve desilo. Bio je uplašen da nije možda doživjeo prikazivanje nekog džina, odnosno da nije postao od njih obuzet, ali mu je došlo umirenje od dragog Allaha, prvo kroz riječi hazreti Hatidže koja bijaše nadahnuta da ga podsjeti na njegovu veliku dobrotu i čestitost, te da je nemoguće da ga, kao takvog, Bog prepusti bilo kakvoj zabludi i zlu; i potom kroz svjedočenje hazreti Hatidžinog rođaka Vereke za kojeg smo ranije naveli da je bio sljedbenik Ibrahimove i Isaove, alejhisselam, vjere i da je mnogo proučavao Tevrat, Zebur i Indžil. Kada ga je hazreti Hatidža izvijestila o tome veoma uzbuđen je rekao:

''Presveti! Presveti! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst''![2]


Nakon što ga je Hatidža obavijestila o Verekinim riječima, Muhammed, alejhisselam, je umiren ponovo otišao u Hiru da upotpuni još nekoliko dana koliko je bilo ostalo do kraja mjeseca. Po isteku ramazana krenuo je u Meku i po ustaljenom običaju prije odlaska kući obavio tavaf.


Kod Kabe je susreo Vereku i pozdravio ga, a ovaj ga je zamolio da mu i on još jednom ispriča šta je sve doživjeo. Muhammed, alejhisselam, ga je izvijestio o tome nakon čega je Vereka rekao: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! Ako ja dočekam taj taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći,[3] On zna kako.'' [4] Vereka ga je potom poljubio u tjeme, i Muhammed, alejhisselam, je otišao kući.
Nakon kratkog perioda, Džebrail alejisselam se još jednom javio Muhammedu, alejhisselam, i prenio mu drugi ajet Objave:

“O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! “ (El-Muddasir-Pokriveni; ajeti 1-3)

Božija zapovijed da “ustane i opominje " je Muhammedu, a.s., bio je znak da započne svoj zadatak.

Džebrail alejhisselam mu je rastumačio njegove nove dužnosti od kojih je najvažnija bila da iskorijeni obožavanje lažnih bogova I da postavi zastavu Tewhida - principa Jedinstva Stvoritelja – u cijelome svijetu; I imao je za obavezu da pozove čovječanstvo u Istinsku Vjeru Islama.


Islam znači predanost Allahu dž.š. i svjedočenje da je Muhammed Njegov rob I Njegov Poslanik.

“ Elif-lam-ra.Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina svjetlo, na put Silnoga I Hvaljenoga.” (Sura Ibrahim-ajet 1)

Muhammed sallalahu alejhi ve selleme je morao da izvede čovječanstvo iz dubokih tmina na svjetlo. Kako da Muhammed izvede čovječanstvo iz Dubokih Tmina na Svjetlo? Allah džellešanuhu odgovara na ovo pitanje u Kur’ani Medžidu sljedećim ajetom: “ Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje I da vas očisti I da vas Knjizi I mudrosti pouči I da vas ono što niste znali nauči. (El-Beqare –151)

Neke predaje bilježe da je već tada Džebrail, a.s., Muhammeda, a.s., naučio kako da uzme abdest. (obavezno pranje prije molitve) I d aje Muhammed, a.s. uzeo abdest, i onda je za Džebrailom obavio molitvu dok neke druge predaje kažu da je ovaj čin uslijedio nakon kratkog prekida objave o čemu žćemo govoriti u nastavku.

Te večeri Muhammed, a.s., se vratio kući svjestan svoje nove dužnosti da “ ustane i opominje” Morao je da javno propovijeda Islam, Allahovu vjeru, cijelome svijetu a trebao je početi od svog vlastitog doma – od svoje supruge. Muhammed je ispričao Hatidži o Džebrailovoj drugoj posjeti, i dužnosti koju mu je Allah dž.š. dao, da i nju pozove u Islam.

Za Hatidžu je dosadašnji život i besprijekoran moral njenoga supruga bili neupitna potvrda da je on zaista Božiji Poslanik, i ona je odmah primila Islam.

Ustvari, između nje i Islama, već je od ranije postojala "sklonost". I zato ga je, kada joj je Muhammed, a.s., predočio Islam, ona odmah prigrlila. Vjerovala je da je Stovritelj Jedan i da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik , I posvjedočila je:

“Svjedočim da nema Boga sem Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. “

Ona je bila prva, baš prva koja je posvjedočila vjeru u Jeninog Boga i onaje bila prva koja je posvjedočila da je Muhammed Božiji Poslanik cijelome čovječanstvu.

Ona je bila Prvi Musliman.

Muhammed je “upoznao” Hatidžu sa Islamom. Pojasnio joj je Njegovo značenje, I uveo je u Islam. Kazao joj je da su pokornost I ljubav prema Allahu dž.š. najvažniji u cijelom sistemu koji je nazvan Islamom.

Zatim je, kako bilježe neke predaje, Muhammed, a.s., pokazao Hazreti Hatidži kako da uzme abdest i kako da uči. Oboje su uzeli abdest I obavili namaz. Nakon namaza bi se zahvalili Allahu dž.š. što ih je darovao blagoslovom Islama. Također bi mu se zahvalili za blagoslov molitve (namaza) kroz koji ih je su Mu se mogli obratiti.

Uskoro će Hatidža otkriti da je molitva bila "Kapija" Allahovog Oprosta i Milosti.
Ponizni Allahovi robovi moraju proći kroz ovu "Kapiju" da bi došli do Njegove zaštite i da bi pridobili Njegov oprost I milost.

Hatidža je prvi Musliman - prva koja se uz svoga supruga pokorila Allahu dž.š. Bez obzira ko sakuplja listu prvih vjernika, njeno ime će uvijek biti na vrhu liste. Niti jedan historičar nije niti ne može promijeniti ovu činjenicu.

Čast Prvog sljedbenika Poslanika Muhammeda, a.s., pripada Hatidži, i biće njena vječno.

Nakon nekoliko prvih objava nastupio je period šutnje koji je trajao, izvjesno vrijeme.[5] Taj period je bio bolan za Muhammeda, alejhisselam, jer mu je nakon prvobitnog čuđenja u srce došla bojazan da nije nekim svojim pogrješkama izgubio ljubav svoga Gospodara. Ali, da to nikako nije bio razlog prekida objavljivanj] jasno je potvrdila prva objava koju je Muhammed, alejhisselam, primio nakon pomenute pauze:

Tako mi jutra i noći kada se utiša Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (93:1-11)

Sljedstveno principu postepenosti, prve objave su se odnosile na Muhammeda, alejhisselam, lično kao i na njegovo najintimnije okruženje. Odatle je sasvim razumljivo što su, kako predaje kazuju, upravo članovi njegovog domaćinstva bili i prvi sljedbenici nove vjere, pa je kako smo već naveli, prva žena koja je primila islam u Meki bila Poslanikova, alejhisselam, supruga hazreti Hatidža a prvi muškarac hazreti Ali ibn Ebi Talib. Odmah za njima u islam su ušli i Zejneba, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima[6] i Zejd.

Hazreti Hatidža je i od ranije kroz razgovore sa svojim rođakom Verekom steći saznanja o zabludama i neutemeljenosti tradicionalne mnogobožačke vjere većine Kurejšija tog vremena, a islam je faktički primila još od vremena prvih objava kada je tješila uplašenog muža koji je drhtao ispod ćebeta govoreći mu da je on isuviše čestit da bi dragi Bog dopustio džinima da ga opsjednu.

Jedna veoma interesantna i znakovita predaja nam ukazuje na njenu izuzetnu mudrost. Naime, u periodu dok su još trajale Muhammedova, alejhisselam, zbunjenost i nesigurnost zbog onoga što mu se događa, jedne prilike on je ugledao jedan lik, za ostale nevidljiv, dok je bio u svojoj sobi u društvu Hatidžinom. Kada joj je, pomalo uplašen, rekao o svojoj viziji, ona ga je prigrlila i onda upitala da li je pojava još uvijek prisutna. Kada joj je Muhammed, alejhisselam, odgovorio da je posjetitelj nestao, ona je mudro odgovorila da je sigurna da je to bio melek, jer ih šejtan u takvim trenucima bračne intime sigurno ne bi napustio.[7]

Ovaj događaj zaista jasno pokazuje u kolikoj je mjeri Muhammed, alejhisselam, imao ljubav, pomoć i podršku od strane svoje supruge hazreti Hatidže, a njezin stepen kod dragog Allaha jasno je pokazan znamenitim događajem kada joj je plemeniti Džibril, naravno posredstvom njezinog muža, prenio pozdrav mira (selama) lično od Gospodara svih svjetova. Neka je beskrajna milost i blagoslov dragog Allaha na plemenitoj majci vjernika koja je počašćena takvom rijetkom počasti da joj dragi Allah lično pošalje pozdrav selama.

Druga osoba koja je primila islam, koliko je nama znano, bijaše hazreti Ali ibn Ebi Talib. Imao je tada samo deset godina, ali već bijaše izuzetno intelegentan i mudar, a Muhammeda, alejhisselam, neizmjerno voljaše otkako je znao za sebe, budući da je boravio u njegovoj kući još od najranije mladosti i provodio više vremena s njim nego li s rođenim ocem Ebu Talibom. Naravno da je i Muhammed, alejhisselam, izuzetno volio i bliskim držao hazreti Alija.
U Nehdžu-l-Belagi (Staza rječitosti), str. 158-160. Može se pročitati govor Hazreti Alije u kom pomno opisuje svoj život i odnos prema Poslaniku,a .s.

Prvi od ljudi izvan doma Poslanikovog koji primi islam bijaše Muhammedov, alejhisselam, izuzetno bliski i dragi prijatelj još od vremena Saveza pravednika Atik ibn Ebi Kuhafa, hazreti Ebu Bekr. Ebu Bekr, blag i plemenit, veoma prijatnog ponašanja i imućan trgovac, bijaše veoma omiljen i poštovan čovjek u Meki kome su mnogi znali doći po savjet o mnogim stvarima. Svoje je kvalitete i ugled među Kurejšijama još od prvog dana ulaska u islam svesrdno koristio na Allahovom putu upućujući ljude da slijede poziv Muhammeda, alejhisselam, najbolje kako je mogao. Tako su Ebu Bekrovim sevepom među prvima u islam ušli Abdu-Amr (rob Amrov) sin Aufa od roda Benu Zuhra, kojem je Muhammed, alejhisselam, promijenio ime u Abdurahman (rob Rahmana) ibn Auf, i Ebu Ubejda, sin El Džerra, od Benu Harisa.


Nekako u to vrijeme trgovac iz roda Abdu-Šems, Osman ibn Affan, veoma čestit, dobrodušan i plemenit mladić vraćao se iz Sirije ka Meki. Jedne noći u pustinji iz sna ga je trgnuo glas koji je mogao jasno čuti a koji je vikao kroz noć: ''O spavači probudite se, doista se Ahmed obznani u Meki!'' Osman bijaše zbunjen tom porukom, jer nije znao ko je to Ahmed i šta znači njegovo obznanjivanje u Meki. Međutim, stvar mu bijaše objašnjenja par dana kasnije kada ga je pristigao Ebu Bekrov rođak Talha iz roda Tejm i obavijestio ga o vlastitom čudnom iskustvu što ga je doživjeo u Busri kada mu je prišao jedan monah i upitao da li se Ahmed već pojavio među ljudima Hrama. Iznenađen Talha je monaha upitao ko je Ahmed i dobio odgovor da je riječ o sinu Abdullaha, unuku Abdulmuttaliba. Monah je potom dodao: ''Ovo je mjesec njegov u kome će on izaći a on je zadnji od vjerovijesnika.''[8] Tako su obojica, i Osman i Talha, saznali da se nešto izuzetno značajno u Meki dogodilo u čijem je centru bio Hašimija Ebu Kasim, Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada su stigli u Meku prvo su odlučili otići do Ebu Bekra znajući da je on najbliži prijatelj čovjeka koji je iznenada postao toliko značajan u njihovim životima. Kada ih je Ebu Bekr doveo do Poslanika, on im je objasnio pravo značenje onoga što su doživjeli i obojica su primili islam.


Naredno obraćenje takođe je bilo veoma znakovito. Jedne prilike je Muhammed, alejhisselam, šetajući u društvu Ebu Bekra skromnim pasištima na periferiji Meke, naišao na mladog štićenika roda Zuhr Abdullaha ibn Mes'uda koji je čuvao stoku. Pošto su bili ožednjeli Muhammed, alejhisselam, je upitao Abdullaha može li malo pomusti mlijeka za njih da se napiju. Mladić je odgovorio da nema prava dati im s obzirom da stoka nije bila njegova. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, upitao ima li u stadu mladu ovcu kojoj ovan nikada nije pristupio i koja radi toga još nije davala nimalo mlijeka. Abdullah mu iz stada izdvoji i dovede takvu ovcu, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tada položi svoju mubarek ruku na njezino još uvijek suho i neaktivno vime, te uputi dovu dragom Bogu. Vime iznenada nabreknu od mlijeka. Ebu Bekr donese jedan šuplji kamen u koji pomuzoše mlijeko i odatle se napiše. Kada im je bilo dovoljno Muhammed, alejhisselam, reče svojim mubarek glasom vimenu da presuši i ono u trenu presuši postavši kakvo je bilo i prije. Veliko čudo kojem je prisustvovao jako je dojmilo Abdullaha i on je par dana kasnije primio islam. Dragi Allah ga je obdario britkom memorijom i lijepim glasom da je uskoro postao jedan od najboljih učača i hafiza časnoga Kur'ana. [9]

Svjedočenje jednoće dragoga Boga i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika samo je kratak period vremena bio jedini zahtjev kojeg je morao ispuniti svaki musliman, jer ubrzo nakon što je okončan period prekida objavljivanja, plemeniti melek Džibril se pojavi Muhammedu, alejhisselam, i udari svojom petom u zemlju izazvavši čudesno izviranje vode. Melek potom uze abdest tom vodom te klanja namaz (salat) poučivši tako Muhammeda, alejhisselam, kako se pravilno uzima abdest i klanja namaz. Zapamtivši sve to Poslanik ode kući, pouči Hatidžu naučenom i zajedno klanaše prvi namaz. Koliko je nama poznato u to doba klanjala su se samo dva namaza dnevno,[14] jedan po danu i jedan naveče, pri čemu se lice okretalo u pravcu Mesdžidul-aksaâ (Bejtul-makdisa) u Jerusalimu. Muslimani su u prvo vrijeme klanjali namaze uglavnom sami, skriveni u svojim kućama od neželjenih pogleda, a ponekad bi se okupili u nekom od klanaca na periferiji Meke i tamo klanjali.


Kada su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni ajeti: ... I opominji rodbinu svoju najbližu (26:214), on ih je shvatio kao svoju dužnost da okupi svoju rodbinu i sve ih zajedno pozove u islam. Ovaj skup je bio veoma znakovit, kako po jednom od čuda (mu'džiza) Muhammeda, alejhisselam, tako i po tome što je on iznjedrio poseban položaj Alija ibn Ebi Taliba u rodbini Poslanikovoj.

O ovome u knjizi Ebu Bekra Siradžuddina o Poslanikovom životuse navodi:

... Nakon objave ajeta: I svoju najbližu rodbinu ti opominji,[10] Poslanik je zovnuo Alija i rekao mu: "Bog mi je naredio da opomenem svoju porodicu, svoj najbliži rod, a taj zadatak prevazilazi moju snagu. Ipak, spremi hranu, jedan ovčiji but i šolju mlijeka, pa okupi Beni Abdul-­Muttalib, da im kažem šta mi je naređeno." Ali je učinio tačno ono što mu je bilo rečeno, ni više ni manje, i većina članova roda Hašim, negdje oko četrdeset ljudi, došli su na jelo.
"Kad su se okupili," pričao je Ali, "Poslanik mi je rekao da prinesem hranu koju sam pripremio. Onda je on uzeo komad mesa, zagrizao ga i ponovo bacio u posudu, govoreći: 'Uzmite u ime Boga.' Ljudi su jeli na smjenu, po nekoliko u isto vrije­me, sve dok se svi nisu najeli.'' "Ali'', pričao je Ali, "nisam mogao primi­jetiti da se išta promijenilo na hrani osim što je bila iščopana rukama, a života mi, da je namjesto njih sviju bio samo jedan čovjek, mogao je po­jesti sve što sam stavio pred njih. Onda je Poslanik rekao: 'Podaj im da piju', pa sam im donio šolju i svaki se dobro napio, iako je jedan čovjek mogao popiti cijelu šolju. Kad je Poslanik zaustio da im se obrati, Ebu Leheb ga preduhitri i reče: 'Vaš je domaćin bacio čini na vas,' i svi se raziđoše prije nego što je on mogao doći do riječi.''
Slijedećeg dana Poslanik je rekao Aliju da uradi isto što je uradio i prethodnog dana. Tako je pripremljeno još jedno slično jelo i sve je bi­lo kao i ranije, samo što je ovaj put Poslanik bio na oprezu, te im se uspio obratiti. "Sinovi Abdul-Muttalibovi," rekao je, "ne znam da je ije­dan Arap donio svome narodu učenje plemenitije od moga. Nudim vam najbolje od ovoga i budućeg svijeta. Bog mi je naredio da vas pozovem u okrilje Njegovo. Ko će mi, onda, od vas pomoći u ovome, da mi bude brat, izvršitelj i nasljednik?" Nastupila je tišina među pozvanima. I Džafer i Zejd su mogli govoriti, ali su znali da njihov islam nije sporan, i da su se sastali zbog drugih, a ne zbog njih dvojice. Pa kad i dalje niko ne progovori, trinaestogodišnji Ali se osjeti pozvanim da se on oglasi: "Bo­žiji Poslaniče, ja ću ti biti pomoćnik." Poslanik je spustio ruku na Alijev vrat i rekao: "Ovo je moj brat, izvršitelj i nasljednik među vama. Slušaj­te ga i povinujte mu se." Ljudi ustadoše na noge, smijući se i govoreći Ebu Talibu: "Evo ti je naredio da slušaš svoga sina i da mu se povinu­ješ.''[11]


Od Poslanikovih tetaka jedino Safija nije oklijevala da krene njegovim putem, što je učinio i njen sin Zubejr, ali njezinih pet sestara nisu se mogle odlučiti. Arvin (Ervin) je stav bio tipičan za sve njih, znala je reći: "Če­kam da vidim šta će mi sestre uraditi." S druge strane, njegova strina, Ummul-Fadl, žena kolebljivca Abbasa, bila je prva žena što je primila islam nakon Hatidže. Nije joj trebalo dugo da još tri svoje sestre dovede Muhammedu - Mejmunu, svoju pravu sestru, i dvije polusestre, Selmu i Esmu. Džafer je odrastao u kući Ummul-Fadl i baš tu je upoznao i zavolio Esmu, kojom se nešto ranije i oženio, a Hamza se oženio njenom sestrom Selmom. Među prvima što su se odazvale bila je i Umm Ejmen. Za nju je Poslanik rekao: "Ako ko hoće da oženi ženu iz Dženneta, neka oženi Umm Ejmen",[12] što je čuo Zejd i duboko primio srcu.

Kurejšije Mekke nisu bile spremne prihvatiti ideje islama. Možda nisu bili intelektualno sposobni da ih shvate. Smatrali su ih očiglednim svetogrđem. Tada su I odlučili da se suprostave Muhammedu a.s. (neka Allah dž.š. blagoslovi njega i njegovu porodicu) i unište “herezu” (krivovjerje) zvano Islam prije nego pusti korijenje i postane održiva. Njihov zdrav razum zamućivala je njihova izopačenost, gramzljivost, paranoja i iskrivljeno shvatanje. Vodio ih je oholost- ponos koji prevazlazi ljudskost, i njihov čvrsti materijalizam da se odluče suprostaviti se Muhammedu s.a.v.s. i Islamu.

Ovom odukom, Kurejšije su objavile svoju namjeru da se bore do posljednje kapi krvi, u odbrani svojih idola kao i u odbrani svog ekonomskog I društvenog sistema, koji im je osiguravao privilegije.


Odlučivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratića. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo budući da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sačuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova među Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše čvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vođe pa pokušaše stvar riješiti na miran način. Posmatrajući svijet isključivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožački poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveći imetak i postave ga na najmoćniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga čemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratića i obrati mu se, kako većina predaja govori, u smislu sljedećih riječi: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veći nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeća izvijesnu nelagodu zbog mogućnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah je srce svoga Poslanika učinio odanim i čvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim riječima:


''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''! [13]

Mekka je bila po tom pitanju u ratnom stanju! Kurejšije su započele pohod protiv Islama, mučenjem i progonjenjem Muslimana. Na početku progonjenje Muslimana je bilo ograničeno na uvrede, izrugivanja ismijavanja, ali kako je vrijeme prolazilo, Kurejšije su prešle sa nasilnih riječi na nasilna djela. Nadali su se da će kroz nasilje uspjeti uništiti ili barem poljuljati vjeru Muslimana. Ustezali su se da nanose uvrede Muhammedu a.s. lično iz straha od odmazde ali nisu su se ustručavali da vrijeđaju Muslimane nižeg društvenog položaja. Dugo vremena ti Muslimani su nosili teret bijesa I neprijateljstva Kurejšija.

Kao i svi muslimani, Hatidža, r.a., je mnogo toga podnijela na putu Istine. Svojim očima je gledala smrtne muke Sumejjine – prvog šehida u Islamu. Gledala je sva mučenja i sama ih podnoseći. Gledala je i doživljavala muke njenog supruga, njene djece, muslimana.[14]

Među žrtvama proganjanja bili su:

-Bilal, etiopiski rob Umeje bin Kelefa. Njegov gospodar i ostali mušrici mučili su ga pod jakim mekanskim suncem , I mučili preko granica ljudske izdržljivosti. Ali, on je bio ojačan unutarnjim izvorom snage I hrabrosti koji ga nikad nisu iznevjerili. Ljubav prema Allahu dž.š. i Njegovom Poslaniku a.s. činili su mogućim da Bilal izdrži mučenje sa osmjehom. Hazreti Ebu Bekr oslobodio je Bilala ovog mučenja otkupivši ga od njegovog gospodara I poklonivši mu slobodu. Kada su se Allahov Poslanik I njegovi sljedbenici učinili hidžru u Medinu, Poslanik je s.a.v.s., imenovao Bilala prvim mujezinom Islama. Njegov obilati i snažni glas odzvanjao je zrakom Medine, kroz povik Allahu Ekber (Allah je Velik). Kasnijih godina, nakon što je osvajanje poluotoka bilo završeno. Poslanik a.s. je postavio Bilala za svog sekretara državne kase- HAZNE.

-Kebab bin El Arat. Bio je mladić od 20 godina kada je prihvatio Islam. Bio je sluga Benu Zuhra. Kurejšije su ga zlostavljale iz dana u dan, sve dok nije učinio hidžru u Medinu sa Poslanikom a.s.

-Suhaib ibn Sinan. Došao je u Mekku kao rob. Kada je prešao na Islam, njegov gospodar ga je premlaćivao na svirep način ali nije mogao slomiti njegov duh.

-Ebu Fukaiha, rob Safwana bin Umejje. Prihvatio je Islam u isto vrijeme kad I Bilal. Kao I Bilala, njegov gospodar ga je vukao po vrelom pjesku sa užetom zavezanim za noge. Hazreti Ebu Bekr ga je kupio i oslobodio. Preselio se u Medinu, ali umro je prije bitke na Bedru.

-Zunejra je bila još jedna robinja.Kada je izjavila da je primila Islam Mučili su je dok nije oslijepila. Amir Dawidar kaže da joj se nekoliko godina kasnije povratio vid, i Kurejšije su to pripisale Muhammedovim “vradžbinama”. Ebu Bekr je kupio I oslobodio.

-Nadija i Umm Unays bile su još dvije robinje koje su njihovi gospodari mučili zbog prihvatanja Islama. Rečeno je da ih je hazreti Ebu Bekr kupio i oslobodio.[15]

Iskušenja drugova Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, I napadi na nj lično povećavali su se.
Nevjernici su ih zarobljavali i mučili: bičevanjem, glađu i žeđu, mekkanskim pijeskom i vatrom. Sve su to činili s njima kako bi ih odvratili od njihove vjere.

Ibn Mes'ud, r.a., kazuje: ''Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obavljao namaz, a kod Kabe su sjedili Ebu Džehl i neki njegovi drugovi. Dan ranije bili su zaklani žrtveni ovnovi, pa Ebu Džehl reče: 'Koji će otići do otpada od klanja dotičnog plemena i donijeti iznutricu, pa je staviti Muhammedu na pleća kad padne na sedždu?' Najveći ološ ode i uze je, a kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pao na sedždu, stavi je njemu na pleća.'' Dalje kazuje: ''Oni padoše u smijeh naginjući je jedni prema drugima, a ja sam stajao i posmatrao, da sam bio jači zbacio bih je s leđa Allahova Poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je i dalje bio na sedždi i nije podizao glavu, dok neko nije otišao i obavijestio Fatimu. Ona dođe i zbaci je s njega, zatim pristupi njima i poče im izgovarati uvrede. A kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio namaz, podigao je glas i zaučio dovu protiv njih; obično kad bi učio dovu, učio bi triput, a kad bi nešto tražio, tražio bi triput. Ovaj put je rekao: 'Moj Allahu, dohvati ih triput!', pa kad su mu čuli glas, napustio ih je smijeh i uplašili su se njegove kletve. Zatim nastavi: 'Moj Allahu, drži Ebu Džehla ibn Hišama, Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibn Reb’ia, Velid ibn Utbeta, Umejje ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Mu’ia …' i sedmog, zaboravio sam koga, i tako mi Onoga koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., s istinom, one koje je imenovao vidio sam mrtve na dan Bedra, a zatim su odvučeni u jednu jamu na Bedru.'' (hadis bilježe El-Buhari, Muslim i Ahmed)

Neki od vjernika, koji su poticali iz jakih plemenskih porodica, svega toga su bili pošteđeni. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio kroz šta sve prolaze njegovi drugovi, a on nije u mogućnosti da im pomogne, rekao im je: „Kada biste izašli do Abesinije. Doista, u njoj je kralj pored kojega se nikome ne čini nasilje. To je iskrena država. Sve dok vam Allah ne nađe izlaza u onome u čemu se nalazite.“ Nakon toga, muslimani, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašli su do Abesinije strahujući od iskušenja. To je bila prva hidžra, prvo iseljenje u islamu.

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo, ugostio ih i kod njega su našli smirenost i sigurnost kakvu nisu pronašli u svojoj zemlji među svojom rodbinom.

Ovi muslimani su ostali u Abesiniji tri mjeseca. Za to vrijeme u Mekki dogodio se veliki preokret u životu muslimana, javile su se prilike kakve prije nisu postojale, a koje su bile razlog buđenja većih ambicija kod muslimana kada je bio u pitanju poziv u Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru. U tom periodu islam je primio Hamza b. Abdil-Muttalib, amidža Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon toga, Svevišnji Allah je učinio Hamzina prsa prostranim za islam, pa je bio istinski vjernik, postojan u Allahovoj vjeri. Hamza je bio jedan od najsnažnijih i najodvažnijih kurejšijskih mladića. Kurejšije su shvatile da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Hamzinim prihvatanjem islama ojačao, da će ga njegov amidža braniti od napada pa su se ustegli od pojedinih načina zlostavljanja Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon Hamzinog primanja islama, islam prima i Omer b. El-Hattab.[16]
Ubrzo su idolopoklonici mekke pribjegli novoj metodi borbe protiv muslimana: izolaciji muslimana, prekidu svake veze s njima. To je bio razlog ponovnog vraćanja muslimana u Abesiniju ali sada u većem broju nego prvi puta. Sada ih je bilo osamdeset dva ili tri muškarca i četrnaest žena, ne računajući njihovu malu dječicu. Ponovo su se našli u sigurnosti i blagostanju. To je druga hidžra u islamu koja se dogodila prema većini historičara 616.godine.

Bojkot muslimana

Okupili su se uglednici i poglavari svih kurejšijskih rodova, osim roda Muttalib koji se odbio odreći svojih hašimijskih rođaka pa su i oni izopćeni. Mada se neki od njih nisu slagali sa tim ipak je prevagnula volja većine, tako da su sačinili dokument[17] po kojemu niko neće ništa kupovati od izopćenika, niti im šta prodavati, niti sklapati brakove s njima. Čak četrdeset kurejšijskih starješina stavilo je svoje potpise i pečate na dokument, koji je onda svečano pohranjen unutar Kabe. Interesantno je, da paradoks bude veći, da su ovaj dokument poricatelji Božijeg poziva započeli riječima: ''U Tvoje ime, o Bože''. Kada je saznao za ovo Poslanik je samo prokomentarisao da će crv izgristi čitavu povelju, a da će samo ostati ispisano Allahovo Ime, što se kasnije i obistinilo.
Na ovaj način je izopćenim rodovima prekinuta svaka opskrba, kao i sve veze sa ostalim Kurejšijama, i poslovne, i bračne, i društvene, čime je započeo period njihove potpune izolacije. Rodovi Benu Hašim i Benu Muttalib su se, radi uzajamne sigurnosti, uglavnom svi naselili u području mekanske doline gdje je živjeo Ebu Talib. Tu se doselio i Muhammed, alejhisselam, sa Hatidžom i svim svojim ukućanima, a odatle se iselio Ebu Leheb sa svojom ženom i porodicom jer on jedini od roda nije bio pod izopćenjem iz sasvim razumljivih razloga.

Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), u knjizi ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', na stranicama 101-102., odnosno na str. 113-115 u Ljiljanovom izdanju piše o ovom periodu: „.... Ova se zabrana nije uvijek strogo primijenjivala, niti je bilo moguće zatvoriti sve pukotine s obzirom na to da je žena i nakon udaje u drugi rod ostajala članom vlastite obitelji. Ebu Džehl je neprestano bio na oprezu, ali nije mogao uvijek nametnuti svoju volju. Jednog je dana sreo Hatidžinog bratića Hakima sa robom koji je nosio vreću brašna, i činilo se da su se uputili u naselje Beni Hašim. Optužio ih je da nose hranu neprijatelju i zaprijetio je da će Hakima potkazati Kurejšijama. Dok su se prepirali, naišao je Ebu l-Bahtari, još jedan čovjek iz roda Esed, i upitao šta se dešava, a kad su mu objasnili, rekao je Ebu Džehlu: "Brašno je njegove tetke i ona ga je poslala da joj ga donese. Pusti čovjeka neka ide svojim putem." Ni Hakim ni Ebu l-Bahtari nisu bili muslimani, ali to što se vreća prenosila od jednog do drugoga člana roda Esad, nije trebalo da brine bilo koga van ovoga roda. Uplitanje ovoga Mahzumije bilo je sramno i pretjerano. A kako je Ebu Džehl ostao pri svome, Ebu l-Bahtari uze kamilju viličnu kost i tako ga jako njome udari po glavi da se ovaj gotovo onesvijestio i pao na zemlju, na šta su ga snažno izgazili nogama na zadovoljstvo Hamze, koji je u tom trenutku slučajno naišao.


Hakim nije prekoračio svoja prava, ali su zato drugi jednostavno prkosili zabrani iz suosjećanja prema njenim žrtvama. Hišam ibn Amr iz roda Amir, nije imao hašimijske krvi, ali je njegova obitelj imala bliske ženidbene veze sa ovim rodom; često je znao noću dovesti kamilu nato­varenu hranom do ulaza u Ebu Talibovu četvrt, onda bi joj skinuo ular i udario je po slabini tako da je ona sama išla pored njihovih kuća, a slijedeće noći bi je natovario odjećom i drugim darovima.

Pored takve pomoći nevjernika, sami muslimani iz drugih rodova, a naročito Ebu Bekr i Omer, iznalazili su različite načine da zaobiđu ovu zabranu. Dvije godine kasnije, Ebu Bekr se više nije mogao ubrajati u imućne ljude. Pa bez obzira na pristižuću pomoć, ova dva stradalnička roda patila su od stalne nestašice hrane, koja je ponekad graničila sa glađu.

U svetim mjesecima, kada su mogli napustiti svoja utočišta i slobodno se kretati bez straha da će ih se zlostavljati, Poslanik je često odlazio u harem Kabe, a starješine Kurejšija su koristili tu priliku da ga vrijeđaju i izvrgavaju ruglu.

... Izopćenje rodova Hašim i Muttalib potrajalo je dvije ili više godina i nije donijelo željeni učinak. Čak je imalo neželjene i nepredvidive posljedice, jer je skrenuta još veća pažnja na Poslanika, a o novoj se vjeri u cijeloj Arabiji pričalo više nego ikada. Neovisno od ovoga, mnoge Kurejšije su počeli ponovo razmišljati o izopćenju, pogotovo oni koji su imali rodbinu među onima koje je ona pogađala.


Došlo je vrijeme da se promijeni mišljenje, a prvi koji je reagirao bio je onaj isti Hišam koji je tako često slao kamilu sa hranom i odjećom za Hašimije. Međutim, bio je svjestan da sam ne može ništa postići pa je otišao kod Mahzumije Zuhejra, jednog od dvojice sinova Poslanikove tetke Atike, i rekao mu: "Možeš li mirno jesti, lijepo se nositi i vjenčavati žene kad znaš kako je rodbini tvoje majke? Oni ne mogu ni kupovati ni prodavati, niti se ženiti niti udavati. Bogom se kunem da su oni braća Ebu l-Hakemove majke", misleći pri tom na Ebu Džehla, "a da si ti njega pozvao da uradi ono našta je on tebe pozvao, on to nikad ne bi uradio." "Nosi se, Hišame," uzvratio mu je Zuhejr. "Šta ja tu mogu? Ja sam sam. Da imam uza se još nekoga, ne bih se smirio dok to ne ukinem." "Našao sam čovje­ka," reče Hišam." "Ko je on?" "Ja.'' "Nađi nam trećeg," zatraži Zuhejr. Tako je Hišam otišao Mut'imu ibn Adiju, jednom od vodećih ljudi roda Nevfel, unuku samog Nevfela, brata Hašima i Muttaliba. "Je li to tvoja volja," upitao ga je, "da dvojica Abdu Menafovih sinova skapavaju od gladi a ti to gledaš s dopuštenjem Kurejšija? Tako mi Boga, dopustiš li im da to urade, i tebe isto čeka." Mut'im je zahtijevao da se nađe i čet­vrti čovjek, pa Hišam ode kod Ebu l-Bahtarija, iz roda Esed, onog što je udario Ebu Džehla zbog Hatidžine vreće brašna, a kad ovaj htjede da se nađe i peti, Hišam ode kod još jednog Esedije, Zem'e ibnu l-Esveda, koji pristade da bude peti ne tražeći da se nađe šesti. Svi se okupiše te noći na Hedžunu iznad Mekke i dogovoriše kako će ostvariti svoju naka­nu, te se obavezaše da neće odustati od toga sve dok ne ponište ovaj do­kument. "Mene se to najviše tiče," rekao je Zuhejr, "pa ću ja prvi i govoriti."

Zarana slijedećeg dana, oni se pridružiše ljudima okupljenim u Džamiji, a Zuhejr, odjeven u dugu odoru, obiđe Kabu sedam puta. Onda se okrenu ljudima i reče:


"Narode Mekke, zar ćemo mi jesti i odijevati se dok Hašimovi sinovi umiru, jer ne mogu ni kupovati ni prodavati? Tako mi Boga, neću se smiriti dok se ovo nepravedno izopćenje ne ukine." "Lažeš!" - uzviknu njegov rođak Ebu Džehl. "Neće se poništiti!" "Ti si veći lažov," reče Zem'a. "Mi nismo bili za to da se napiše kada se pisa­lo." " Zem'a je u pravu," doda Ebu l-Bahtari. "Ne slažemo s onim što je u njemu napisano i nismo za to." "Obojica ste u pravu," složi se i Mut'im, "a onaj koji je rekao ne, lažac je. Pozivamo Boga da posvjedoči našu nevinost u tome i u onome što je napisano u njemu." Hišam je to isto ponovio, a kada ih Ebu Džehl stade optuživali da su svu noć kovali zavjeru, Mut'im ga prekide odlaskom u Kabu po dokument. Pobjedono­sno je izašao sa malim komadom pergamenta u ruci: moljci su pojeli cijelu zabranu, samo su ostale uvodne riječi: "U Tvoje ime, Bože". Većina Kurejšija bijaše već bila pridobijena, a ovo neosporno znamenje je prestavljalo konačni i odlučujući dokaz. Ebu Džehl i jedan ili dvojica njegovih istomišljenika znali su da nema svrhe opirati se. Zabrana je zvanično opozvana, a jedna grupa Kurejšija je otišla odnijeti dobre vijesti u rodove Beni Hašim i Beni Muttalib. ...[18]

Nakon što je izopćenje ukinuto, Kurejšije su, moguće i pod jakim dojmom Znamenja uništenja čitavog dokumenta osim uvodne rečenice sa Allahovim Imenom, što je, budući da je on to odmah u početku izopćenja najavio, bilo još jedno Čudo, očevidan znak Muhammedovog, alejhisselam, vjerovijesništva, za neko vrijeme popustili sa pritiscima.

Informacija o tome, vjerovatno sa izvijesnim pretjerivanjima, stigla je i do Abisinije tako da su neki od izbjeglica odlučili da se vrate u Meku, dok su drugi procijenili da je u pitanju samo privremeno stišavanje progona pa su odlučili ostati. Među onima koji su se tada vratili iz Abisinije u Meku bili su hazreti Osman i Rukajja, Ebu Huzejfa i svi Poslanikovi rođaci osim Džafera ibn Ebi Taliba i Ubejdullaha ibn Džahša koji su odlučili ostati.

Sa muslimanima i njihovim porodicama iz Hašima i Benu Abdu-l-Mutaliba bila je tri godine u teškoj izolaciji u vrijeme kada da su muslimani jeli samo bilje i lišće palmi! Ova blokada je bila zbog toga što su Kurejšije uvidjele da se Islam širi. Odlučili su ubiti Poslanika Islama i zaustaviti Islam i muslimane. Porodice Hašim i Abdu-l-Mutalib su stale uz Poslanika. Zbog toga su se povukli na brdo Ebu-Kubejs, na imanje Ebu-Taliba, r.a., a mušrici se nisu odvažili da ih napadnu, nego su ih na svaki način izolirali i blokirali. Izolacija je prestala kada je Allah poslao crve da izgrizu deklaraciju o izolaciji koja je bila u Haremu Kabe.

Hatidžina vjera, dobrota i milosrdnost su bili općepoznati. A kad je morala da živi kao prognanik, ljudi su otkrili i upozanali da je Hatidža i strpljiva u tegobi, i puna volje da se bori. Podnosila je tegobu ustrajno, a borila se protiv očaja i gubitka volje, i savladavala ih. Cijeli njen život bio je protkan nadom. Nada se nimalo nije uklapala u okolnosti pod kojima je Hatidža tada živila. Ali ne i za nju. Njena nada je bila nepobjediva I jednostavno je prelazila na druge ljude. Ona je klonula srca, ohrabrivala nadom.


Radovaće se Allahovoj nagradi i milosti I tome što Allah neće sopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (Kur’ani Medžid,Sura 3; ajet 174)

Hatidža je bila obradovana Allahovom nagradom i  milošću. Bila je darovana obilato.


Jedva da su se počeli oporavljati od teškoća života u planinama, skrivanja tokom tri godine, kad se Hatidža supruga, saputnik i prijatelj Allahovog Poslanika, a.s., i dobrotvor Islama i Muslimana, (and the benefactress of Islam and the Muslims), razboljela. Bolest joj je bila kratka i smrtna. Cijelog svog života živila je u obilju i raskoši, ali posljednje tri godine u prognanstvu, prekomjerna okrutnost neizbježno su od Hatidže uzeli svoj danak.

Kao što smo već i ranije pomenuli , Hatidža je bila prva od žena koja je posvjedočila da je Allah Jedan , i da je Muhammed Njegov Poslanik. Slava I čast Prvog Vjernika na svijetu, njoj pripadaju vječno.

Kako je rastao pritisak neprijatelja na Islam, Hatidža je žrtvovoala svoju udobnost, zdravlje i svoj dom za Islam; i na kraju žrtvovala je i svoj život. Bez sumnje, da je ostala živiti u svojoj raskošnoj kući u Mekki, okružena svojim služavkama, mogla je živjeti još godinama. Ali, ona je više voljela ostati uz svoga supruga i njegov rod, i dijeliti sa njima gorčine života.Tokom opsade, morala je pretrpjeti ne samo bol od gladi i žeđi, već iekstremne vreline ljeti i hladnoće zimi; ali se ipak nikada nije požalila svome suprugu na sve ovo.Bilo da su bila dobra ili lošija vremena, bilo da je bila u obilju ili nemala ništa, uvijek je bila vedra. I nikadanije bila zlovoljan zbog oštrina I neimaština. Njena je narav bila neiscrpan izvor utjehe, hrabrosti i snage za njenog supruga tokom teških trenutaka njegovog života.

Nakon ove teške blokade i izolacije muslimana od mušrika, Hatidža, r.a., se razboli u svojoj 65. godini života. U njenoj smrtnoj bolesti, uvijek je uz nju bio Poslanik, a.s., Fatima i Ummu Kulsum, r.a. Za vrijeme godina opsade, Hatidža je potrošila svo svoje bogatstvo kupujući životne potrebštine kao što je hrana i voda, za rod svoga supruga. Kad se vratila svojoj kući, sve je bilo potrošeno do posljednjeg novčića; a kad je umrla, u kući nije bilo dovoljno novca ni da joj se kupi ćefin. Ogrtač njenog supruga, poslanika Muhammeda, a.s., kako bilježe neki historičari, je upotrebljen kao ćefin za nju, i u njemu je Hatidža i sahranjena.


Engleski povjesničar Edward Gibbon u svom djelu The History of the Decline and Fall of the Roman Empire[19] piše:
“Tokom njihovog 24-godišnjeg braka, Hatidžin mladi suprug se suzdržao svoga prava na višeženstvo, i tako ponos ili osjetljivost ove uvažene supruge nikad nije bila uvrijeđena društvom suparnice. Nakon njene smrti, Poslanik ju je svrstao u rang četiri savršene žene, zajedno sa sestrom Musaa a.s., majkom Isa a.s., I Fatimom, najvoljenijom od njegovih kćeri.

Muhammad ibn Ishak, u životopisu Poslanika a.s., kaže da kada je ponovo otpočela Božija Objava, nakon prekida Objave poslije druge posjete Džebraila a.s.,Hazreti Hatidža je primila nagradu i selam od Allaha Uzvišenog.
Muhammedu je poruka stizala preko Džebraila a.s., a kada ju je Poslanik prenio Hatidži, rekla je: "Allah je Mir(as-Salam), I od Njega je sav Mir, Ii neka je Selam na Džebraila."

Muhammed će se zauvijek Hatidže sjećati sa naklonošću, zahvalnošću i ljubavlju. Dok je bila bolesna, prebdio bi cijelu noć pored nje, njegujući je, tješeći i moleći se za nju. Kazao joj je da joj Allah obećao Vječnu Sreću, i da je za nju od bisera u Džennetu izgradio kuću. Do jutra, njeno krhko tijelo nije više moglo izdržati napade groznice I njena sveta i plemenita duša je napustila ovaj svijet i otišla ka svome odredištu u Džennetu. Njena je smrt ispunila Polsnaikovo srce tugom.

Hatidža je preselila 10 Ramazana desete godine po Objavi Islama.
Hatidža je sahranjena u Hujunu poviše Meke. Muhammed Mustafa, sam Allahov Poslanik, je sišao u njen mezar I legao u njega nekoliko trenutaka. Zatim je pomogao ostalim ožalošćenim da spuste njeno tijelo u mezar. Nakon dženaze, poravnao je zemlju na njenom mezaru.
Tako je umrla Hatidža, prva žena koja je uzvjerovala u Jedinstvo Stvoritelja.
Neka je Selam na Hatidžu, kojoj je Allah Uzvišeni poslao Svoje selame I pozdrave.
Neka je Selam na Hatidžu za koju je Allah Uzvišeni podigao biserni dvorac u Džennetu.
Neka je Selam na Hatidžu, najbolju od žena, I predvodnicu svih žena.


Hatidža je preselila 619 godine .Jedan mjesec nakon njene smrti, Muhammed je morao pretrpjeti još jedan udarac, umro je Ebu Talib, njegov amidža I zaštitinik. Godinu njihove smrti nazvao je “Godinom Tuge”.

Muhammad ibn Ishaq, Život Allahovog Poslanika:

Hatidža I Ebu Talib su umrli iste godine, I s Hatidžinim preseljenjem teškoće su stizale brzo jedna iza druge.Ona mu je bila bila vjerni pomagač za Islam, a Poslanik joj je pričao o svojim teškoćama. Smrću Ebu Taliba izgubio je osobno izvor snage a zaštitu od svoga plemena. Ebu Talib je preselio tri godine prije Poslanikove hidžre u Medinu, I toje bilo vrijeme kada su ga Kurejšije počele vrijeđati, na način na koji se nisu usuđivali za života njegovog amidže. Mladići plemana su mu faktički zasuli glavu prašinom.
Hišam, od pouzdanog izvora njegova oca Urwe, mi je rekao da je Poslanik ušao u njegovu kuću, kazavši: “Kurejšije me nikad nisu ovako tretirale za Ebu Talibova života."


Washington Irving u knjizi “ Life of Mohammed”[20]:
Muhammed je jako brzo postao svjestan gubitka koji je pretrpio smrću Ebu Taliba u kojem je imao ne samo odanog rođaka, već nepokolebljivog I jakog zaštitnika, svojim uticajnošću u Mekki. Njegovom smrću nije ostao niko ko bi kontrolisao i suzbijao neprijateljstva koja su dolazila od strane Ebu Sufjana I Ebu Džehla.
Za Muhammeda (s.a.v.s) u njegovom rodnom mjestu prilike su postajele sve neizvjesnije. Hatidža, njegov prvi dobročinitelj, odani saputnik u samoći i povučenosti i predani vjernik, preselila je; kao i Ebu Talib, nekoć njegov vjerni i sposobni zaštitnik. Lišen njegovog zaštitničkog uticaja, Muhammed je postao, u jednu ruku, izopćen u Meki, primoran da se krije i da bude teret gostoprimstvu onih koje je upravo njegovo učenje uvuklo u progone. Ako je uspjeh na ovom svjetu bio njegov cilj, kako je onda on postignut?”(kraj citata)

Washington Irving je ovdje, naravno, pogriješio napominjući da je Muhamed “ bio teret gostoprimstvu onih koje je upravo njegovo učenje uvuklo u progone. " Muhammed nikada nikome nije bio teret. Pripadnici njegovog roda - Beni Hašim – su držali za čast i privilegiju, priliku da brane Muhammeda i štite Islam – njihova dva najveća bogatsva. Bili su svjesni da su Muhammedom u svojoj sredini, primili blagoslove s Neba, i oni nisu imali namjeru odustati od ovih blagoslova ni po koju cijenu.

Druga griješka koju je ovaj znameniti historičar načinio jeste pitanje koje je postavio: " Ako je uspjeh na ovom svjetu bio njegov cilj, kako je onda on postignut?"
Postizanje uspjeha na ovom svijetu nije bio Muhamemdov cilj. Kurejšije su mu ponudile sve ovosvjetska dobra; ponudili su mu bogatstvo, kraljevsku vlast i ljepotu. Sve bi bilo njegovo samo da je zatražio. Ali on ih je odbio. Šta su više imali I mogli da mu ponude?
Muhammed je imao samo jedan cilj a to je da izvrši dužnost koju mu je naložio Uzvišeni Allah, to jest , da širi Islam, - Allahovu vjeru.

Gospodin William Muir u knjizi: Život Muhammeda s.a.v.s, London, 1877.[21], piše: 

Žrtvovanja kojima je sebe i svoju porodicu izložio Ebu Talib, a zbog svoga bratića, iako još uvijek skeptičan prema njegovoj misiji, obilježila su ga kao osobito plemenitu I nesebičnu ličnost. U isto vrijeme su ta žrtvovanja bila snažan dokaz iskrenosti Muhammeda s.a.v.s. Ebu Talib tako ne bi postupio prema nekom varalici; a imao je on i obilne načine ispitivanja.

Gospodin William Muir u ovom kontekstu nastavlja:
" Da zaista nije bilo uticaja i istrajne zaštite Ebu Taliba, jasno je da bi neprijateljske namjere Kurejšija ugrozile slobodu, možda i sam život Muhammeda (s.a.v.s.)"

 

 

Smrt Ebu Taliba i Hadidže (po Ibn Hišamovoj siri)


Hadidža bint Huvejlid i Ebu Talih su umrli iste godine.
Smrću Hadidže Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, su se počele nizati razne teškoće. Naime, ona mu je za islam bila glavni pomoćnik i najviše ga podržavala, i njoj je povjeravao sve svoje brige, njoj se tužio. Veliki gubitak mu je bila i smrt amidže Ebu Taliba, koji je za njegovu misiju predstavljao čvrstu potporu i zaklon. On ga je štitio i pomagao protiv svakoga zla njegova naroda.
Gubitak ove dvije osobe desio se tri godine prije Poslanikove seobe u Medi nu.
Nakon smrti Ebu Taliba Kurejšije su intenzivirale svoja neprijateljstva prema Poslaniku i počele mu priređivati raznovrsne neprijatnosti, što se za Ebu Talibova života nisu usuđivale. To je išlo do te mjere da mu je jedanput jedan od njihovih prostaka prepriječio put i na glavu mu prosuo prašinu, te je Poslanik takav ušao u svoju kuću. Prišla mu je jedna od njegovih kćerki i s njega plačući skidala prašinu. "Nemoj plakati, kćeri!", on joj je govorio. "Allah će zaštititi tvoga oca!" Kasnije je pričao: "Kurejšije mi, uglavnom, ništa ružno nisu učinile, sve dok nije umro Ebu Tali b."
Kad se Ebu Talih smrtno razbolio i kad su to doznale Kurejšije, jedni drugima su rekli: "Islam su primili i Hamza i Omer, a vjera Muhammedova je uzela maha u svim kurejšijskim plemenima ... Hajdemo stoga kod Ebu Taliba, pa nek' nam pripremi svoga bratića i nek' njemu da naše garancije. Mi, bogme, nismo sigurni da nam on neće uzeti primat!"
Ibn 'Abbas kaže: "Tako su otišli kod Ebu Taliba i s njim obavili razgovor. Sve su to bili uglednici njegova naroda: 'Utbe ibn Rebi'a, Šejbe b. Re bi 'a, Ebu Džehl b. Hišam, Umejje b. Halef i Ebu Sufjan b. Harb. "Ebu Ta-libe", rekli su mu, "ti znaš kakvo mjesto zauzimaš kod nas a, kao što vidiš, u stanju si koje zabrinjava. Također su ti poznati odnosi između nas i tvoga bratića. Zato ga pozovi i daj mu naše garancije, a od njega uzmi garancije za nas: neka se on nas prođe, a mi ćemo se proći njega, neka ostavi našu vjeru, a mi ćemo ostaviti njegovu!"

Ehu Talih je potom poslao po Poslanika. "Bratiću," rekao mu je, "ovo su uglednici tvoga naroda. Došli su da ti dadnu garancije i da iste uzmu od tebe." "U redu!", odgovorio je Poslanik. "Neka mi daju samo jednu riječ -dobiće njome sve Arape, a prihvatiće im je i stranci!" "Hoćemo, tako nam tvoga oca!", rekao je Ehu Džehl. "Daćemo ti ih deset!" "Recite:", nastavio je Poslanik, "La ilahe illellah i prođite se obožavanja bilo koga osim Njega!" "Ovaj nam čovjek, bogme, neće dati ono što mi tražimo!", kazali su oni. "Hajdemo mi, i nastavimo slijediti vjeru predaka naših, dok Allah ne presudi između nas i njega!"
Zatim su otišli, a Ebu Talib se obratio Poslaniku: "Nisi im, bratiću, Boga mi tražio mnogo!" Kad je to rekao, Božiji Poslanik se ponadao da bi i on mogao primiti islam. "Amidža!", govorio mu je. "Izgovori ove riječi, one će ti na Sudnjem danu omogućiti šefa'at (zauzimanje)!"
Vidjevši silno nastojanje Božijeg Poslanika, Ebu Talib je odgovorio: "Da se ne bojim da ćeš biti vrijedan, ti i potomstvo tvoga oca poslije mene, i da će Kurejšije pomisliti da sam to rekao iz straha od smrti, ja bih ih doista izgovorio. Ovako, mogu ih izreći samo da tebi udovoljim!"
Kad mu se smrt sasvim približila, 'Abbas je pogledao u njega i primijetio kako miče usnama. Dobro je naćulio uši. "Bratiću!", rekao je Poslaniku. "Moj brat je izgovorio ono što si mu govorio!" "Nisam čuo!", rekao je Poslanik.
Allah, dželle šanuhu, je o onoj grupi koja se bila sakupila kod Ebu Taliba i kazala to što je kazala, objavio: Sad. Tako mi Kur'ana slavnoga, zbilja su u osionosti i raskolu oni koji ne vjeruju! Koliko smo samo pokoljenja uništili prije njih! Oni su pomoć zazivali, ali za sve kasno bif I čude se što im jedan od njih opominjatelj dođe. I nevjernici vele: "Ovo čarobnjak i latov je! Zar on da učini botanstva Bogom jednim? Zbilja, ta je stvar vrlo čudnovata!" I glavešine medu njima krenuše: "Ma, idite i sa vašim botanstvima se stipite! To je doista nešto što se naveliko hoće! Za ovo nismo čuli mi od minulih naroda", - tj. od kršćana koji su govorili: "Allah je treći od trojice!" - "ovo nije drugo do izmišljotina! (Sura Sad, 1 .-7.).
Zatim je Ebu Talib ispustio dušu.

 

 

 

Fus note:

[1] Ovih pet ajeta su prvi objavljeni ajeti, i spušteni su Muhammedu, alejhisselam, u "Lejletul-Kadru" ili "Blagoslovljenoj Noći” mjeseca Ramazana (deveti mjesec Islamskog lunarnog kalendara) 40-e godine Slona. O tom svjedoči Kur’an: U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana koji je putokaz ljudima I jasan dokaz pravog puta I razlikovanja dobra od zla.” (Kur’an Medžid Sura 2; ajet 185), također I ajeti: “ Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr” (Kur’an Medžid,Sura 97; ajet 1) , kao I ajet: “Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo” (Sura 44;ajeti 2 I 3)

Lejletul-Kadr ili Blagoslovljena noć pada, prema tradiciji, u zadnjih deset noći mjeseca Ramazana, i znači mogla bi to biti 21 ili 23 ili 25 ili 27 noć . Prema Gregorijanskom kalendaru, prva Objava došla je Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme dvanaesti februara, 610 godine, prema proračunima Mahmud Paše al-Falaki iz Egipta.

[2] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 44.

[3] Naravno u figurativnom smislu, tj. u značenju pomaganja Njegove vjere i Njegova Poslanika.

[4] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 45.

[5] Mišljenja o tome koliko je trajao ovaj prekid su različita. Neki ovaj period mjere godinama pa kažu dvije ili tri godine, a drugi kažu da je trajao danima. Allah dragi najbolje zna, a nama se čini da to ovdje nije toliko ni bitno

[6] Za hazreti Fatimu se u nekim muslimanskim predajama kazuje kako je u stvari i rođena u islamu, što je zaista logično ako se uzme u obzir ko je njezin otac i sve vrijednosti njegove porodice i potomaka (Ehli Bejta).

[7] Muhammed Hamidullah, ''Muhammed, a.s., život i djelo'', El-Kalem, Sarajevo, 1990, Knjiga 1., str. 108.

[8] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 56., odnosno na str. 60 u Ljiljanovom izdanju

[9] Haris Čengić, Kazivanje o Muhammedu, alejhisselamu, 4. dio, http://www.znaci.com/povijest/PosljVrij/art493_0.html

[10] Kur’an, 26:214

[11] Leydensko izdanje Ta'rihur-rusuli vel-muluki od Muhammeda ibn Džerira et-Taberija, 1171

[12] Leydensko izdanje Kitabut-Tabaqat el-Kebir od Muhammeda ibn Sa'da, VIII, 162.

[13] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'' str. 49, 50.

[14] Esmir M. Halilović, Poslanikove supruge,

[15] Abdulmelik ibn Hišam, السيرة النبوية, http://IslamHouse.com/81631

[16] Es-siretu en-nebevijje, 1/365.)

[17] Ibn Hišam prenosi da je taj dokument svojom rukom pisao Mensur ibn Ikrima, kome su se kasnije, nakon Poslanikove kletve, neki prsti ukočili (Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 68.).

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 101-102., odnosno na str. 113-115 u Ljiljanovom izdanju.

[19] na hrvatski jezik preveo je Marijan Boršić, a hrvatski naslov je Slabljenje i propast Rimskoga carstva

[20] Published February 1st 1990 by Ipswich Press (first published 1849)

[21] The life of Mohammad : from original sources - Muir, William, Sir, 1819-1905, Knjiga sa na interentu može čitati na linku: http://www.answering-islam.org/Books/Muir/Life1/