Thu12052019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ne povodi se za onim što ne znaš

Ne povodi se za onim što ne znaš

Danas sam odabrao jedan ajet i jedan hadis koje bismo svi, a posebno mladi, trebali uzeti za moto svoga života. Da se bilo ko od nas držao ovoga ajeta i hadisa i da ih je uzeo kao životni moto, uvjeren sam da nikada, ni u jednom trenutku, ni na jednom mjestu i ni u jednoj situaciji ne bi morao da se ka­je, bilo da je riječ o društvenom ili privatnom životu. Ve­li­ki broj problema sa kojima se susrećemo ometa nas up­ra­vo za­to što ne vodimo pažnju o tim načelima.

Riječ je o 36. ajetu sure Isra u kojem se kaže: Ne povodi se za onim što ne znaš..

U životu, bez obzira da li je riječ o moralu, djelu ili službenoj praksi, nemoj na­pra­viti ni jedan potez prije nego imadneš znanje o tome šta si naumio. Odlučili smo da se oženimo, da se udamo, da se upi­šemo na fakultet, itd, to moramo učiniti onako kako nam Ku­r’an nalaže – svjesno, uz sagledavanje, uz znanje. Nakon ovo­ga pravila u istom ajetu se iznosi razlog zašto je to tako: I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. Da­k­le, bit će izvršen obračun i pitat ćemo vas u šta ste tro­ši­li i kako ste koristili sredstva koja smo vam dali, za šta su va­m služile uši, oči, srce. Prema tome, Uzvišeni Gospodar na­s je stvorio, dao nam oči da bismo vidjeli, uši da bismo ču­li, ra­zum, tj. srce da bismo analizirali i razmišljali. Allame Tabatabai tumačeći ovaj ajet kaže da, iako je riječ o ku­r’an­sk­om ajetu, dakle objavi, nije prvenstveno riječ o Božijoj na­redbi ili Božijem propisu koliko je riječ o nečemu što za­di­re u suštinu čovjekovog fitreta. Čovjek koji se ne ponaša u skladu sa ovim riječima nije čovjek. Ibn Sina kaže kada čo­vjek, bio muškarac ili žena, bio musliman ili nemusliman, čuje neku riječ, neki stav, mišljenje, pa ga prihvati ili odbije ne na temelju argumenata već stihijski, u mjeri koliko ga je pri­hvatio na takav način, izašao je iz okvira čovječnosti. Za­što je to tako? Zato što je čovjekov život racionalan, za­sno­van na razumu i znanju.

Bilo je to o ajetu, a sada poslušajmo hadis koji para­fra­zi­ra­mo: Došao je čovjek kod Poslanika, s.a.v.a., i rekao mu: “O Poslaniče, posavjetuj me nečim korisnim.” Poslanik ga upi­ta: “Ukoliko te posavjetujem, hoćeš li se pridržavati to­ga?” Reče: “Hoću, Poslaniče.” Poslanik reče: “Pazi, ako ti ka­žem, hoćeš li se držati toga?” On i po drugi put odgovori potvrd­no. Poslanik mu je i treći put postavio isto pitanje. Nakon što je i treći put čuo potvrdan odgovor, Poslanik mu reče: “Kada od­lučiš da nešto uradiš, prvo razmisli da li je to štetno ili ko­risno za život.” Ovo znači da bismo trebali biti svjesni či­nje­nice da svako naše djelo, svaka naša riječ, svaki pokret za sobom ostavlja određene rezultate. Samo trebamo pogle­da­ti da li će taj rezultat biti koristan ili štetan za naš život. Ve­liki dio naših neuspjeha i padova je upravo zbog toga što se ne držimo toga da prije nego bilo šta uradimo pogledamo da li je korisno ili štetno po nas.

Jednom prilikom upitali su Allamu Tabatabaija do koje mje­re se mogu išibati djeca pri odgoju. Odgovorio je: “Do mje­re dok ne postanemo nasilni krvoloci.” Drugim riječima, ako ću istući dijete, prvo da vidim zašto ću ga istući. Jer ono je sigurno uradilo nešto što nije uredu, zato treba da ga is­pra­vim. Jedna od popravnih i odgojnih metoda jeste da ga is­tu­čemo. Dakle, izdvojimo trenutak šibanja. U tom tre­nut­ku postoje dva profila, dvije psihe, dva čovjeka. Jedan čo­vjek ši­banjem odgaja dijete. Drugi čovjek je u tom trenutku ži­vo­tinja koja želi da se iživi, da istrese bijes, da se isprazni nad djetetom.

Čovjek koji odgaja dijete kao brižni odgajatelj prvo će raz­motriti razum mladoga bića da bi ustanovio koliko ono sh­va­ta. Drugo, odvagat će prekršaj koji je napravilo da bi ut­vrdio koliko je težak i kakva će kaznena mjera biti. Uko­li­ko između prekršaja i kazne ne bude postojala ravnoteža, čo­vjek u tom slučaju postaje nasilnik. Roditelj treba vidjeti da li dijete zna zašto je išibano, da li dijete razumije šta je ura­dilo, jer dijete ne sagledava stvari, ono samo prolazi kroz njih, ono kaže da je uradilo to i to, a ne pita se zašto, te ako ga mi upitamo, jednostavno neće znati razlog. Zahvaljujući to­me, mi trenutno govorimo o vaspitaču, on je taj koji treba dob­ro odvagati i ispitati, on treba sagledati svoje stanje i že­lje, cilj i mogućnosti djeteta, treba vidjeti da li ono razumije zaš­to je izruženo, zašto je kažnjeno. Međutim, roditelj koji is­tresa svoju srdžbu i dozvoljava da ga vodi srdžba, koja je sli­jepa i koja ne bira sredstva, i ne razlikuje put od provalije, u takvom stanju neće moći razmišljati niti će vladati svojim po­stupcima, i neće stići do cilja.

Zastanemo li na trenutak i počnemo li ispitivati svoje ži­vot­no stanje, vidjet ćemo kako velik broj prijateljstava i ne­pri­jateljstava, uopće mnogo naših odluka, nisu racionalne od­luke zato što nisu izrasle na temelju razuma i razmi­šlja­nja. Većina se toga temelji na emocionalnim raspoloženjima, a kao što se emocije brzo javljaju, tako brzo i nestaju. Čovjek se jednog trenutka smije toliko da mu suze teku, zatim se ok­re­ne, ugleda nešto potresno i počne plakati. Emocije čo­vje­ka brzo i nasmiju i rasplaču. Međutim, razmišljanje nije takvo, razmišljanjem se donose odluke i postižu rezultati koji mogu opstati milionima godina. Upravo zbog toga je i oda­bran na­vedeni hadis od Poslanika: “Kada želiš nešto učiniti, prvo raz­misli o ishodu.” Svejedno je gdje će i pred kim će tak­vo šta biti rečeno, da li pred muslimanima ili nemusli­ma­ni­ma, jed­nostavno će svi to prihvatiti.

Jedna od tema o kojoj se raspravlja u Mulla Sadrinom opu­su Transcendentalne teozofije jeste upravo ova. Filo­zo­fi­ja i razmišljanje stvaraju u čovjeku misaoni univerzum, či­ne­ći ga velikim u mjeri pojavnoga svijeta, jer razum po­ve­zu­je čovjeka sa svijetom i kretanjima u njemu. Mevlana, ta­ko­đer, nudi lijepu parabolu na ovu temu.

Pogledni malehnu kap, bistre obične vode,


uz malo sunca, il' vjetar kad puhne – ona ode.

Pogledajmo jednu malehnu kap vode! Dovoljan je malo ve­ći vjetar ili malo toplote da ona ispari, da nestane. Znači, sud­bina kapi, njeno biti ili ne biti zavisi od jednog malog po­vjetarca ili malo sunčevih zraka. Međutim, kada kap do­spi­je u more, s obzirom da je postala njegov dio, ono joj da­je podršku i tada joj ne može ni vjetar ni toplota nauditi. Iz na­šeg ugla posmatrano, kada čovjek razmišlja, on se povezuje sa univerzalnim pokretom svijeta. Univerzalni pokret ili gi­ba­nje ovog svijeta uvijek pruža potporu svim svojim dije­lo­vi­ma koji ga prate, a svi ga zapravo prate, jer sve se kreće. Ove je riječi Poslanik izrekao prije 1 400 godina, ali i dan-da­nas su svježe, a tako će biti dok je svijeta – ko god ih i kad god čuje, uživat će u njima.

Hajdemo obaviti jedan manji eksperiment. Prvo ćemo os­taviti postrani svoje vjerovanje, da bismo razmišljali malo dru­gačije. Zatim ćemo hadis i ajet koje smo upravo čuli uze­ti za moto i svjetionik svoga života. Od večeras ćemo, dak­le, razmišljati. Hoćemo otići kod prijatelja – raz­mi­šlja­mo – ići ili ne ići? Potrebno je da se raspravlja u krugu po­ro­dice – razmišljamo – da vidimo kako pristupiti, kako po­če­ti? Posao, politika, sport, alpinizam, kupovina, plivanje, stu­diranje, brak – sve, svako polje na kojem napravimo ko­rak u životu treba popločati razmišljanjem. Ljeto je, želimo oti­ći negdje da se malo odmorimo, da se opustimo – raz­mi­šlja­mo – da vidim koja je to aktivnost korisna i našem tijelu, i našem umu, i duhu. Ako ćemo ih uzeti za moto svoga ži­vo­ta, onda ih trebamo i upamtiti. Ajet je kratak, jer glasi: Ne po­vodi se za onim što ne znaš. Prosto i jednostavno, nemoj iz­nositi stavove, nemoj se petljati u nešto što ne znaš.

Mevlana u Mesneviji nudi veoma lijepu priču. Poznato je ko je car šume. Lav, značajan je pojavom i snažan je, zato i jes­te kralj džungle. Lav kao lav, kralj kao kralj, jak, moćan, mo­že, pa je naredio svim životinjama u šumi da mu svaki dan donose hranu. Tako je i bilo, svaki dan su mu donosili, on bi se najeo, a ostatke davao ostalim životinjama. Jednoga da­na došao red na lisicu da i ona donese hranu. Lav čekao, če­kao, prilično ogladnio, zbog toga se i naljutio i taman ka­da je pošao da je traži, lisica dođe, ali praznih ruku. “Gdje je ručak?”, upita je lav. “O šumska ekselencijo, nisam imala dru­gog izlaza već sam ono što sam bila ponijela vama dala dru­gome lavu koji je jači i veći. To nije sve, još je rekao da je od sada on car, a ne ti. Zato sam njemu predala tvoj ru­čak.” Lav, onako gladan, još se više naljuti i upita lisicu gdje je taj lav. “Hajde brzo mi pokaži!” Lija ga dovede do ruba jed­ne provalije, na čijem dnu je bila voda. Kada je lav pogledao, u vo­di se ukazao njegov lik. On je poludio od bijesa i skočio bez trunke oklijevanja da zgrabi... Istoga trenutka je shvatio da je uhvaćen u zamku duboke provalije, a lija se počela smijati.

Nakon što je ispričao priču Mevlana analizira i postavlja pi­tanje zašto je lav dozvolio da bude prevaren. Odgovor je jed­nostavan, zato što u tom trenutku, dok je bio ljut, nije uze­o u obzir činjenicu da je lijin posao da prevari, da splet­ka­ri. Dru­ga stvar, uzeo je pogrešno sredstvo za borbu, naime ono koje se zove srdžba. Dovoljna je bila samo jedna sekunda da se zadržao i da je sagledao situaciju, shvatio bi da je to od­raz lava, a ne lav. Ovom parabolom Mevlana nam uka­zu­je da smo svi mi na neki način lavovi koji ne razmišljajući uli­jeću u probleme. Međutim, da svoj život izgradimo na te­me­ljima slobodnog razmišljanja, slobodnog izbora, nikada ne bismo imali problema u životu.

U jednom kur’anskom ajetu ukazuje se na suštinu i raz­log dolaska Poslanika, ukazuje se da je jedan od zadataka nje­go­vog prisustva među ljudima to da im objasni da ne tre­ba­ju svoj život temeljiti na emocijama. Emocije su tu, i trebaju da­ti aromu životu, ali kao dio života, ne kao njegov temelj.

Svaki posao u životu treba utemeljiti na motu koji glasi da ćemo sve postupke, sva kretanja, sve aktivnosti usta­no­vi­ti na temelju razmišljanja. Stotinu puta smo pomislili: “Bilo bi bolje da ovo nisam rekao, bilo bi bolje da nisam ono uči­nio. Da sam učio i trudio se kada je bilo vrijeme za to, danas ne bih razmišljao da li ću položiti ispit ili ne.” Razmišljanje tre­ba postaviti za temelj svoga života, to je potrebno da se po­stane čovjek, nije bitno da li smo vjernici ili nevjernici. A čo­vjek tek kada postane čovjek može doći do svih blagodati Ovo­ga svijeta. Poslušajte još jedan hadis. Kada je jedan čo­vjek upitao Poslanika: “O Poslaniče, s kim da se družim?”, Po­slanik mu odgovori: “Sa razumnim ljudima.” “Šta ako su okol­nosti takve da ne mogu razlučiti ko je razuman, a ko ne? Šta kada želim negdje prošetati i popričati s nekim, kako ću od­lučiti da li da idem ili ne?” Poslanik reče nešto veoma li­je­po: “Postavi mu neko glupo pitanje, iznesi neki glup za­klju­­čak, pa ako prihvati i odgovori pozitivno, bježi od nje­ga! Ako počne razmatrati pitanje i kaže: ‘Ne može to tako’, onda se druži s njim!”

Sadi Širazi nam poklanja lijepu priču: Jedan čovjek uh­va­ti vrapca. Kada ga je htio zaklati, vrabac sitnim piskavim gla­som zapomaga: “Šta imaš od mene ovako žgoljavog, jad­nog, ni­kakvog? Ako me ne ubiješ, reći ću ti tri stvari koje će ti biti veoma korisne u životu. Prva stvar je da sve što čuješ do­bro analiziraš, a nemoj se slagati i prihvatati one stvari ko­je su nelogične. Je li u ovo uredu?” Čovjek reče: “Jeste.” “Dr­u­ga stvar je da kada ti nešto ode iz ruku, nemoj se kajati što je otišlo. Je li i ovo uredu?” Čovjek odgovori: “Jeste.” “Tr­e­ća stvar – nemoj dozvoliti da te opterećuju želje prema stva­rima koje su za tebe nemoguće i neostvarive. Je li i ovo dob­ro?” Čovjek treći put odgovori: “Jeste.” Vrabac tada upi­ta: “Dozvoljavaš li mi da odletim sada?” Čovjek reče da do­zvoljava i vrabac odleprša. Sletio je na grančicu i rekao: “Nau­čio sam te tri korisne stvari, ali si nešto veliko izgu­bio.” “Šta je to?”, upita čovjek. Vrabac reče: “U mom trbuhu se na­lazi dijamant od pola kilograma, njega sam baš jutros pro­gu­tao. Da si me ubio, našao bi ga i postao bogat.” Čovjek se ras­tuži i pomisli da ga nije trebao pustiti. Zatim reče vrapcu: “Haj­de da postanemo prijatelji i ja ću ti napraviti lijep ka­fez, donosit ću ti svježe hrane, davat ću ti vode.” Vrabac pot­pu­no razočaran reče: “Šteta, svi moji planovi padoše u vodu, ja sam nemam ni 100 grama, pa kako u mene može stati di­ja­mant od pola kilograma? Na tom si ispitu pao. Druga stvar, i da to jeste istina, ja sam ti otišao iz ruku, pa zašto žališ zbog tog gubitka? I na ovom si ispitu pao. Treće, upravo sam se us­pio spasiti od tebe, pa kako misliš ponovo prevarom da me uhvatiš, i da postanem tvoj zarobljenik? Poželio si ono što je nemoguće, jer želiš da ti se vrati onaj koji ti je uspio po­bjeći.”

Šta nam Sadi ovom pričom želi poručiti? Želi nam uka­za­ti da mi dosta stvari znamo, ali zato što ne ponavljamo i ne razmišljamo, te ih na neki način ne smatramo bitnim, one pro­laze pored nas, a da mi toga i nismo svjesni. Svjesni smo da je čovjekov život racionalne naravi i jednostavno mo­ra­mo ići putem znanja. Ali, nažalost, još nismo naučili živjeti tak­vim načinom života, pa nam se sve temelji na emo­ci­ja­ma, strastima, srdžbi. 36. ajet sure Isra poručuje nam da na mjes­tu gdje nemamo znanja trebamo stati, i kada odlučimo neš­to uraditi, trebamo razmisliti o ishodu, jer će se i za sluh, i vid, i razum zaista polagati račun. Da smo se držali ovog pra­vila u životu, sada bismo bili u mnogo boljoj situaciji, bilo da se tiče porodičnog, političkog ili bilo kojeg seg­men­ta u životu. Psiholozi nam kažu da ćemo ako razmislimo vi­dje­ti da je svaki poraz pobjeda. Svaki pad, svaki neuspjeh, po­ložiti ili ne položiti, sve je uvjetovano razmišljanjem.

Bio nam je cilj doći do konstatacije da ukoliko obratimo paž­nju na vjerske regulative, između ostalog vidjet ćemo da je vjera racionalna stvar. Kada sam rekao da za trenutak od­lo­žimo svoje vjerovanje, kada sam maločas naglasio kako ne­ma razlike čuo ovo musliman ili nemusliman, to je bilo zato da ne bismo pomislili da nam vjera želi nešto namet­nu­ti, na osnovu čega bismo mogli reći: Pa kada sam već pri­mio vjeru, primit ću i ovo. Praksa Allame Tabatabaija je bila da pred čas filozofije napomene studente da kada žele ući u učio­nicu, neka lijepo poljube svoju vjeru i ostave je ispred učio­nice. Time im je rekao da na tom času raspravljaju ra­cio­nalno i kao racionalna bića vode filozofske rasprave. Ka­da izađete iz učionice, poljubite svoju vjeru i nastavite, govorio bi im Tabatabai. Ukoliko je vjera u sukobu sa razumom, on­da to nije vjera, jer nije moguće da Bog čovjeku podari ra­zum koji treba koristiti, da bi mu nakon toga poslao vjeru koja nije razumna. Upravo je jedan od povoda da se islam­skim programom ponosimo to što nas on stalno podstiče da pi­tamo, da istražujemo, da otkrivamo ono što ne znamo.

Zašto kada se govori o islamu, kada se raspravlja o nje­mu, onda nam je sve nejasno, strano, gorko? Usljed toga što ne poznajemo islam, ne vjerujemo u moć islama, i to u stanju ka­da islam za sve, za svako slovo, za svaki stav ima stotinu ar­gumenata.

Izvor: Predavanja mladim, Akbar Eydi