Fri09202019

Last updateThu, 19 Sep 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ISLAM I EVROPA PITANJE BUDUĆNOSTI DVAJU SUSJEDA

ISLAM I EVROPA PITANJE BUDUĆNOSTI DVAJU SUSJEDA

Kad se posmotri današnji evropski religijski mozaik, prvo što nam se iz njega pomalja jeste namisao da je Evropa pretežno, već gotovo dva milenija, u religijskom smislu "kolonizirani" kontinent. Iz velike enciklopedije religija što ju je priredio Mirča Elijade (The Encyclopaedia of Religions, editor Mircea Eliade), jamačno se vidi da Evropa nije rodni zavičaj niti jedne svjetske religije. Naime, sve današnje temeljne religije u Evropi jesu religije došle sa Istoka (judaizam, kršćanstvo, islam...), iz Azije, tog velikog "kotla vjera i kotla naroda". Svete zemlje i sveti gradovi današnjih religija koje se posvjedočuju u Evropi, nisu u Evropi već - u Aziji! Također, svete rijeke, sveta kamenja i sveta zdanja velikih svjetskih religija koje su pohodile Evropu, i na njezinom tlu uhvatile trajnijeg korijena, nisu u Evropi, nego u Aziji! Nije bestemeljno reći da se možda jedina uloga, koja bi se Evropi mogla dati u religijskom smislu, sastoji u nastanku brojnih religijskih sekti što će krvavo obilježiti evropsku i svjetsku povijest. Šta onda jeste Evropa u religijskom pogledu? Moglo bi se kazati, bez imalo bojazni od velike pogrješke, da Evropa nije, kako to u jednom drugačijem kontekstu reče Edgar Moren, ništa drugo doli zapadni "poluotok Azije". Veliki rukavci i matice povijesnih gibanja Evropu su najčešće zahvatali iz prostrane Azije. K tome, jezikoslovci vele da je indo-evropska skupina jezika zapravo kičma preko koje mi vidimo kako evropski narodi u velikom dijelu duguju čak i svoj puki biološki korijen velikom azijskom stablu naroda. U tom kontekstu valja nakratko razmotriti kad se u arapskim djelima javlja pojam "Evropa".

Rana muslimanska povijesna djela, naravno, ne vezuju kršćanstvo za Evropu, niti im je uopće poznata takva shematika stvari.

Za njih su i kršćanstvo i islam kako dvije istočne tako i dvije zapadne vjere, i nipošto ih nisu gledali kroz današnju crnobijelu optiku "islama kao istočne i kršćanstva kao zapadne vjere", koju se nameće u mnogim evropocentričkim krugovima. (Naime, ti krugovi nesvjesno nanose nepravdu prije svega samom kršćanstvu svodeći ga na zapadnu i evropsku vjeru, a ono to nije, zato što, kao i sam islam, imade ili tvrdi da imade univerzalno pozvanje i misiju). Islam je upoznao kršćanstvo mnogo prije negoli Evropu! Upoznao ga je u mjestu svoga nastanka. Rani i klasični islam na Evropu gledaju s visine, opisuju nju, čak i u pozno vrijeme križarskih ratova, kao područje odakle stižu divlji vojnici koji ne znaju, eto, ni za izum anestetičkih sredstava pri amputiranjima ruke ili noge, sredstava koja su u tadašnjim arapskim i perzijskim bolnicama bile gotovo rutinska stvar! Islamske polemike protiv kršćanskih dogmi i rane kršćanske polemike protiv islamskih vjerovanja, Evropu i kršćanstvo ne stavljaju u religijskim nazivnikom povezani znakovni sklop. Radije se rukovode logikom: "Baška Evropa, a baška kršćanstvo!" Bolje kazati, rani i klasični muslimanski povjesničari često imaju bolje mišljenje o kršćanstvu negoli o Evropi. K tome, Evropa je Arapima bila poznata kao ime znano u grčkoj mitologiji (kći nekog kralja u koju se zaljubio čak i sam vrhovni Bog Zeus), ili su ime "Evropa" povezivali za azijske hetitske riječi, koje su se odnosile možda, u prvo vrijeme, samo na Grčku i grčke otoke. Imade mišljenja da je arapska riječ Urubba (što znači Evropa), koju naročito mnogo susrećemo u arapskim povijesnim djelima nakon što je Karlo Martel pobijedio Arape kod Poatjea 732., izvedena iz riječi ereb, možda u značenju pust kraj, tamni i nenaseljeni kraj, tamna strana svijeta! Bilo kako bilo, godine 711. po evropskom računanju vremena Evropa i islam susreli su se, ili je pak dobro kazati, sukobili su se u jednoj vojni kod današnjeg Gibraltara. Taj toponim, kako smo malo prije rekli, jeste dobro znana arapska sintagma "Džebelu t-Tarik" - Tarikovo brdo.


To je mjesto ostalo u potonjim vremenima biljegom i imenom upravo po muslimanskom vojskovođi Tariku ibn Zijadu. Dakako, teško je kazati da li su tadašnji sukobi islama i Evrope imali 'blokovsko sudaranje", i da li su tadašnji sudionici imali takvu semantiku događanja kakvu se iz današnjeg političkog i duhovnog raspoloženja vremena obično želi učitati u rano osmo stoljeće. Naime, da li su tadašnji Evropljani imali svijest o Evropi kao nekoj geo-cjelini, kao ekskluzivnom "kršćanskom prostoru", kako se danas, naravno pogrešno, Evropu želi protumačiti. Na drugoj strani, u vezi s arapskim vojskama, postavlja se pitanje da li su te armije pri sukobu kod Gibraltara 711. imale pri sebi snažnije razvijenu svijest o "imperijalnom nastupu" - svijest koja je bila kasnije snažno razvijena u klasičnom islamu - teško je sa sigurnošću odgovoriti. Bilo kako bilo, od Tarika i Gibraltara 711. pa do 1492., kad je pala Granada, islam je u Španiji bio, uz kršćanstvo i judaizam, domaćin. Andaluzija (arapski el-Endelus) postala je multikonfesionalno društvo tokom mnogo vijekova i unutar različitih sfera života, kulture, nauke, umjetnosti... Evo kako Roberto S. Lopez u svojemu djelo La nascita dell' Europa (Rođenje Evrope), opisuje kao katolik svoje viđenje šta su muslimani podarili Evropi, kakve su metamorfoze izazvali, u čemu su se sastojale srednjovjekovne evropske šanse koje su muslimani pobudili:

"U većini zemalja koje su Arapi osvojili vladajući sustav, pravne ustanove, sam duh zakona, čak jezik i pismo, morali su se prilagoditi prorokovu učenju koje je sadržano ili u Kur'anu ili u usmenoj predaji više ili manje vjerodostojnoj. Treba istaknuti da je to bio trijumf vjere, a ne teokracije: islam niti je imao niti ima posvećeni kler, ni crkvenog poglavara a njegovi su kalifi bili nasljednici prorokovi samo u svjetovnom vladanju. U zemlje u kojima se taj trijumf najpotpunije očitovao treba ubrojiti Palestinu, Siriju, Egipat i sjevernu Afriku, to jest dobru trećinu stare respublicae romanae upravo onu trećinu u kojoj je najprije navješćivano evanđelje. U čemu je bila tajna privlačnosti muslimanske vjere?

Povjesničar nije mjerodavan da izreče svoj sud o pitanjima vjere, ali smije pripomenuti da je islam, dijete ranog srednjeg vijeka, bio primjeren svome vremenu koliko i kršćanstvo za kasni stari vijek u kojemu je i nastalo. Bila je to priprosta vjera jednog sasvim osiromašenog doba. Njezina temeljna načela bila su dovoljno apstraktna da zanesu mase. Njezin nepopustljivi monoteizam nije dopuštao probleme koji su razdvajali kršćane, kao što su tajne Trojstva ili značenje svetih slika. Krist čašćen kao najveći prorok poslije Abrahama i prije Muhameda, bio je uostalom samo čovjek. Allah kao Elohim Staroga zavjeta, kojega je svojstva preuzeo, bio je nedostupan za počovječenje u slici. Raj, naprotiv, otvoren svima onima koji su živjeli ili umrli za vjeru, imao je sve ljudske oznake koje je strogost bogoslovlja odricala Tvorcu; bio je pun opipljivih, stvarnih radosti. Zapadnjaci nisu nikada oprostili Muhammedu njegove hurije, vječne djevice obećane blaženima; ali, ne obazirući se na hurije, raj što su ga prostodušni kršćanski pisci ranog srednjeg vijeka opisali vjernicima nije bio mnogo idealniji.Tim privlačnostima moramo dodati i ugled koji je prirodno vezan uz vjeru jednog osvajačkog naroda i materijalne koristi koje je obraćenje na islam pružalo podložnim narodima. Muslimani su za ono vrijeme zaista bili neobično snošljivi prema kršćanima, Židovima i pristalicama Zoroastrovim, ali su im nametnuli poseban namet. Da ga ne plate, dovoljno je bilo da se obrate na islam; da bi se obratili dovoljno je bilo da se odreknu ili da ublaže neka vjerovanja i da se priklone vjerovanju koje se sastoji od osnovnih načela zajedničkih svim monoteističkim vjerama. Dvojbeno je jesu li Bizantici shvatili revolucionarnu važnost muslimanske vjere. Njihovi su teolozi u njoj tvrdoglavo gledali kršćansku herezu koju je izmislio luđak ili varalica; tako su mislili i katolički teolozi.

Ali im nije izmaklo da Arapi nisu bili obični "barbari". Mjesto koje je do tada imala Perzija, kao protivnik i protuteza grčko-rimskoj zajednici, sada je pravno pripalo osvojiteljima Perzije. Ne gubeći sasvim iz vida Zapad, koji je trebalo ponovo zadobiti, ne povlačeći vojsku s balkanskih granica kojima su zaprijetili novi barbarski narodi, država i narod bizantski svu su pažnju obratili na glavno bojište; na područja koja su zauzeli Arapi. Glavni grčki povjesničar toga doba, Teofan, zamijenjuje jednog papu s drugim, ali je izvanredno upućen u nasljedstvo kalifa. U početku X stoljeća carigradski patrijarh obraća se kretskom emiru ovim riječima: 'Dvije svjetske sile, Saraceni i Rimljani, sjaju poput dviju najsjajnijih nebeskih zvijezda. Zato moramo živjeti zajedno kao braća, iako se razlikujemo po običajima, navikama i vjeri'. Očito je da je ta diplomatska ljubaznost više uvjetovana uzajamnim strahom nego pravom srdačnosti. Svaka od tih "dviju sila" vrebala je priliku da se poveća na račun druge; svaka je po svojoj vjeri očekivala osudu ili obraćanje vjernika druge strane, prije ili poslije Strašnoga suda. Ipak su se oba suparnika pomirila sa činjenicom da žive ravnopravno jedan pored drugoga od polovine VIII stoljeća, očekujući da trijumf Istine ukloni "željeznu zavjesu" koja ih je dijelila.


Ta je ravnoteža bila rezultat žestoke borbe koje je posljednja faza bio "hemisferski rat". Arapska plima i oseka povukla se poslije četiri bitke, od kojih su dvije bile u središtu, a dvije na suprotnim krajevima golemog islamskog svijeta. Naši priručnici, koji su obraćeni na položaj Rima ili na grinički meridijan, spominju samo jednu bitku: poraz što ga je Karlo Martel nanio 732. između Poitiersa i Toursa jednoj muslimanskoj prethodnici koju su pojačale akvitanske čete. Odjek te bitke na kršćanskom Zapadu bio je neusporedivo veći od njezine vojničke važnosti; polet Arapa nije bio dovoljan da ih duže zadrži u jednoj pok-rajini koja je bila tako daleko od njihova polazišta.Takav nam se zaključak nameće ako uspoređujemo rezultate bitke kod Poitiersa s rezultatima jedne druge bitke u kojoj su Arapi, pojačani turskim četama, izvojevali pobjedu nad Kinezima na obalama Talasa, u Turkestanu godine 751. Tu su porazili najboljeg carskog generala T'anga i zarobili tisuće vojnika. Kinesko širenje prema središnjoj Aziji bilo je zaustavljeno, na veliku radost pjesnika, koji su, poput Li Poa, držali da je ono krivo za beskrajno i nekorisno krvoproliće. Arapi nisu išli dalje, čak nisu ni iskoristili svoje pobjede na području Inda niti su se pojavili u dolini Gangesa. Na istočnom kraju njihove države, kao i na zapadnom, iscrpio se njihov polet. Naprotiv, u središtu svoje države, naspram svojih budućih prijestolnica (kao što su Damask i Bagdad) mogli su pokazati svu svoju moć. Ali tu su imali posla, sa Bizantskim carstvom, nesavladivim unatoč svim nesrećama. Odbijeni nekoliko puta u blizini Carigrada, doživjeli su težak poraz od cara Leona III neprijatelja ikona kod Akroinosa, u Maloj Aziji godine 739. Bizantinci su još jednom slavili pobjedu u pomorskoj bitki 747. Granica između islama i kršćanstva se ustalila ili se gotovo ustalila na pola puta između bizantske i arapske prijestolnice. Arapi su sačuvali tri četvrtine teritorija otetog Bizantu, ali je Bizant postao bedem dovoljno velikog prostora da bi se mogla podići Evropa. Ako su Germani omogućili rođenje Evrope, Arapi su je učinili neizbježnom. Da nije bilo Muhammeda Bizant, oslobođen perzijske opasnosti, mogao se ponovo prihvatiti osvajačkih Justinijanovih planova na Zapadu. Duhovna i gospodarska zajednica povećana na sjeveru, ali uvijek usredočena na Sredozemlje, mogla je nanovo procvjetati na starom stablu respublicae romanae i bez ponovnog političkog ujedinjenja. Ta je mogućnost otpala, jer je Bizant bio prisiljen da se vojnički i trgovački povuče u ostatke svoje države, pa su azijske i afričke obale Sredozemlja bile privučene i priključene islamskoj zajednici koja je težila Damasku i Bagdadu, zajednici drugačijoj po vjeri, jeziku, pravu, ustanovama i načinu življenja.


Zapadna Evropa, prepuštena sama sebi, morala je tražiti novu ravnotežu. Ugled svete stolice i draž uspomena na carstvo i dalje su je privlačili Mediteranu u čijem su sklopu još bili velikim dijelom: Languedoc, Provenca i Italija sve do prilaza Napulju i Bariju. Ali kao protuteža starome zatvorenom moru, koje je postalo granica, jedan novi Mediteran, koji je obuhvaćao Sjeverno i Baltičko more, tek izronio iz pretpovijesne magle, otvarao se germanskim i slavenskim narodima. Najotporniji narodi i najplodnija polja nalazili su se na pola puta između ta dva mora, u poljoprivrednoj unutrašnjosti kontinenta. Ovdje će srednjovjekovna Evropa naći svoje novo gravitacijsko središte nakon kratkog kolebanja: Aachen pod Karolinzima, Goslar pod salijskim carevima, najposlije i konačno - Paris. Ne smijemo zamišljati kao iznenadni preokret ono što je bilo postepeni proces ustrojavanja. Stari uzlovi ne mogu se odjednom presjeći, već malo-pomalo popuštaju u toku stoljeća. Materijalno i moralno, Evropa ranog srednjeg vijeka bila je previše siromašna da bi dostajala samoj sebi kao što je to bio grčko-rimski svijet kojega je dio bila. Iako je međunarodna trgovina bila svedena na najmanju mjeru zbog ekonomske propasti Zapada, ipak je i dalje povezivala obale Sredozemlja i protegnula se na sjeverna mora. Rim, vjerska prijestolnica, i dalje je usmjeravao oslabljene duhovne tokove prema latinskome Jugu koji se nikada nije sasvim odvojio od Bizanta. Ni Arapi se nisu odvojili od zapadne Evrope; povijesni je paradoks što su oni sačuvali važne grčke tekstove i ponovo ih predali, od X stoljeća, latinskom svijetu koji ih je izgubio. Glavna smetnja uzajamnim utjecajima između katoličke Evrope i njezinih susjeda, starih i novih, nije bilo neprijateljstvo ili međusobna antipatija, nego razlika u razini kultura, razlika koja nije u najvećoj mjeri zavisila od različnosti vjere. Bizant je, tako reći, oblačio svoju civilizaciju u isto ruho kao i katolički Zapad, ali su tkanine bile bogatije.


U izvjesnom smislu bilo mu je lakše sporazumijevanje s Bagdadom (koji je za različite haljine upotrebljavao iste tkanine) nego sa svojom siromašnom i seljačkom rodbinom. Kada čitamo izvještaje mnogobrojnih bizantskih i arapskih putnika što su prešli "željeznu zavjesu", nalazimo vrlo mnogo znakova nesporazumjevanja i uzajamno zamjeranja, ali i otvorenog priznavanja potpune jednakosti na većini područja, kao što su: političke ustanove, društvene strukture, gradski život i intelektualni i trgovački razvoj. Kakva li je razlika između muslimanske Španjolske i katoličke Francuske! Da bi smo o tome imali približnu sliku, neizbježno netačnu, jer nemamo ni brojčanih podataka ni općih prikaza, zamislimo razliku, kakva je bila pred stotinu godina, između jedne evropske nacije i njezinih kolonija. U ranom srednjem vijeku vještina pisanja bila je rijetka sjeverno od Pirineja; južno, bila je gotovo općenita u visokom društvu i vrlo rasprostranjena među gradskim pučanstvom, iako ne i među seoskim. Francuska je izvozila gotovo samo sirovine, a Španjolska gotove proizvode. Civilizacija muslimanske Španjolske (al-Andalus) u biti je poglavlje islamske povijesti, i zato nećemo ni pokušati da je uvrstimo u knjigu posvećenu povijesti Evrope. Dovoljno je napomenuti da je nakon teških početaka, pod namjesnicima koji su došli iz vrlo udaljenog kalifata, otpočelo doba uspona i izgradnje godine 750., kada je bila utemeljena nezavisna muslimanska država s prijestolnicom u Cordobi.

Nadošlice Arapi, Berberi, robovi i svi mogući oslobođenici, te prijašnji osvajači iberski Rimljani, Židovi i Germani, surađivali su u atmosferi snošljivosti. Svaka je skupina mogla sačuvati svoju vjeru, svoje običaje, čak i neprekinute veze sa svojim istovjernicima koji su živjeli u drugim zemljama. Unatoč tome ugled islama pridobio je mnoge nove pristaše, i arapski je postao glavni, ako ne i jedini jezik. Al-Andalus, emirat, kasnije kalifat kordobski, sjajio se kao sjajna zvijezda u zvjezdanom jatu muslimanskih država koje su iz Kur'ana crpile zajedničko nadahnuće razvijajući svaka svoja nacionalna svojstva. Kada je u X stoljeću dostigao vrhunac svoga razvoja, bio je po svome duhovnom, gospodarskom i političkom sjaju gotovo ravan Bizantskom carstvu koje je na suprotnoj strani Mediterana zračilo nad Evropom. Nije bio daleko dan kada će se katolička Evropa, koja se uzdigla vlastitim snagama, moći okoristiti vezama sa svojim muslimanskim susjedima. Ali u ranom srednjem vijeku bila je od toga dvostruko daleko. Njezina civilizacija imala je drukčije ruho i prostiju tkaninu. Čak su i male kršćanske države, nastale južno od Pireneja, od vizigotske jezgre, što su je osvajači nesmotreno zaboravili u planinama Asturije, držale da im je lakše ako se nadahnjuju karolinškom i kapetovskom Francuskom nego kordobskim kalifatom. U XI i XII stoljeću Italija je bila s mnogo gledišta bolji predvodnik islamskih utjecaja negoli "pet kraljevina" (Asturija, Leon, Kastilija, Navara i Aragonija) katoličke Španjolske." (Roberto S. Lopez, La nascita dell' Europa Secoli V - XIV - Ediozione italiana riveduta e ampliata, Paris, Vidi i zagrebačko izdanje Rođenje Evrope, godina 1978., str. 77 - 81).

Ovaj uravnoteženi Lopezov fragment primorava nas da se prisjetimo prve važne i danas nezgasle činjenice susreta islama i Evrope - činjenice arapskog jezika i arapskog nazivlja, odnosno nazivlja preuzetog iz drugih važnih islamskih jezika. Naime, od spomenutog Gibraltara i Andaluzije i dalje od njih, sve do ponad Bosne, arapski jezik ili drugi jezici koje filolozi-kulturolozi nerijetko nazivaju islamskim, dali su Evropi na hiljade imena kroz toponime. Sevilju je arapski afirmirao kao Išbiliju, Kordovu kao Kurtubu, itd. Islamska je civilizacija pomogla da se mnogo toga u Evropi po prvi put imenuje (bosanski, hrvatski, i srpski jezik, primjerice, imaju tursku riječ boja za boju uopće, svoje riječi za boju kao opći pojam nemaju!). Naravno, nisu posrijedi samo toponimi. Kad izgovaramo riječi alkohol, aluminijum, astrolab, arsenal ... znadnimo da imademo posla sa riječima, terminima i pojmovima koje su muslimani trajno podarili zapadnoj civilizaciji. Povjesničar Philip Hitti navodi da su "arapski astronomi ostavili besmrtne tragove svoje marljivosti o nebu, koje svako ko čita nazive zvijezda na jednom običnom nebeskom globusu (planetariju) može lahko uočiti. Većina naziva zvijezda u, evropskim jezicima je arapskog porijekla, npr. Acrab (akreb, škorpion) Algedi (el-džedi, jarac), Altair (et-tair, letač), Deneb (zeneb, rep), Pherkad (ferkad, tele)..." Danas, kad naučnici diljem Evrope, i zapadne civilizacije općenito, izgovaraju riječi kao što su azimut, zenit, sinus, algebra, algoritam, cifra (u značenju nule), i stotine još drugih, često nemaju pojma da su to u biti arapske riječi čija je upotreba rezultat rada i napora velikog vjerskog, intelektualnog i kulturnog genija islamski civiliziranog čovječanstva. Povijest islama posvjedočuje da su znanosti koje je promovirala islamska civilizacija učinile da čak i evropsko astronomsko nebo bude, umnogome i do današnjih dana, sa arapskim nazivima. Ovaj ekskurs o nazivlju zvijezda i astronomskoj terminologiji argumentirano sugerira da je pogrešno misliti da se dvije ili više vjera susreću samo posredstvom lica čiju ulogu imenujemo uvjetno "vjerskom". Niti se vjere samo kroz vjerski personal susreću, niti se, pak, samo posredstvom njih sukobljavaju. Ponekad je riječ o intenzivnijem susretu preko misticizma. Primjerice, islamski sufizam i tradicionalni isihazam bliskoistočnog kršćanstva susreli su se plodonosno i čak izgradili jedan vijekovima dug odnos uzajamnog poštovanja. (Isihazam s jedne i sufizam s druge strane pokazuju do koje je granice moguće da se dvije religije susreću i da pritom svaka ostane neoskrnavljena i zasebna u svojoj duhovnoj zavičajnosti).


Osim mistika, ne zaboravimo nikada ni putnike, trgovce, umnike, filozofe... Dokaz da su muslimanski trgovci boravili mnogo prije muslimanskih vojnika na tlu Evrope nudi nam i sama numizmatika. Kovani zlatni, srebreni i općenito metalni novac prvih islamskih halifa još uvijek se pronalazi u dolinama Sene, Rajne, Dunava, Visle... Trgovinske veze su bile žive, a uz sve te veze i kulturni dodiri Sredozemni bazen jeste prostor darivanja i uzimanja, prostor civilizacija samoniklica i rasadnica. Judaizam, kršćanstvo i islam su, u nama najbližem i nama najrazvidnijem dijelu povijesti, učinili Sredozemlje žilom kucavicom Staroga svijeta. Polazeći iz tog bazena te su se religije borile za svoj prostor i vojnički i duhovno. Ponajprije se u Sredozemnom bazenu i okolo njega ispunjavala ona Božija zapovijed naložena Ibrahimu (Abrahamu), ono proročanstvo samo njemu saopćeno, o kojemu govori Biblija: ... svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska - na obali morskoj... (Postanak, 22/17). Premda je islam u Španiji i pod svodovima Alhambre ispisao mnoge najljepše stranice svoga "staroga vijeka" i same evropske povijesti, usprkos suprotnim mišljenjima od kojih smo jedno naveli naprijed (ono od Fernanda S. Lopeza koji ne da reći da je povijest islamske Španije dio evropske povijesti), ipak, slika o tom dijelu zajedničke evropske i islamske epohe u srednjovjekovnoj je Evropi bila umnogome strašna. Odjeke tog straha dobro vidimo i u novovjekovnoj Evropi, i to ne samo u crkvenim hagiografijama, već i kod filozofa takozvanog evropskog prosvjetiteljstva. U svome djelu "Strah na Zapadu" Jean Delumeau (Žan Delimo) podsjeća nas od čega je sve Evropa strahovala otkad znade za samu sebe, otkad je postala samosvjesna geo-cjelina. Evropa se tokom svoga samosvjesnog dijela povijesti, zaključujemo od Delimoa, do kosti plašila dragoga Boga, zatim mora i pridošlica s mora, potom jevreja, Turaka, kuge, muslimana, vještica, pasa lutalica, stranaca, putnika nahodnika, širokih prostranstava... Ipak, najdugotrajniji strah Evropa je sebi zadavala od jevreja i muslimana. Godine 1571. Piccolomini, koji je kasnije postao papa Pije II, napisao je da se sve do pada Konstantinopola 1453. strah od islama osjećao uzlaznom putanjom, ali se ništa ne može usporediti s gubitkom toga grada! Sam Delimo smatra da kršćanski obračun sa muslimanima i jevrejima u Španiji ima svoje korijene u dugotrajnom strahu od drugoga i drugačijega. Na mnogobrojnim stranicama Delimo opisuje strašne periode evropske povijesti, koju muslimani i jevreji moraju čitati i kao dijelove svoje povijesti. No, pogriješili bismo prema svim Evropljanima kad ne bismo naveli mnogobrojne primjere pozitivnog evropskog stava spram islama i muslimana. Navedimo Delimoa:
"Geografi, historičari, putnici, političari i moralisti, nastojali su da shvate protivnika, divili se zakonima i vojsci Otomanskog carstva.

Gijom Postel (koji je bio veliki orijentalista) nije, dakle, jedini koji je dao vjeran i objektivan opis turskog svijeta. Historičar Paolo Đovio (Giovio) piše da je "Solinian (tj. Sulejman Zakonodavac, op. E. Karića) sklon religiji i darežljivosti." U Kosmografiji Minsterovoj čitamo da su "Turci veliki izvršitelji pravde". Prirodnjak i ljekar Pjer Belon tvrdi da su muslimani "ljudi staloženi u svim poslovima". Španjolac Laguna, posvećujući Filipu II svoje djelo Putovanje u Tursku (1557), izgleda da je u uvodnom tekstu knjige podlegao antiotomanskoj strasti svojih sugrađana. Ali, ubrzo se pokazuje da pri poređenju Turske i Španjolske, autor hvali prvu, a šiba drugu. Što se tiče Bodena, Montenja i Šarona, oni se jednodušno dive disciplini turske vojske, trezvenosti njenih vojnika i zaključuju da "država" koja odnosi tolike pobjede, mora biti da je "dobro uređena". No, veli studiozni Delimo, Evropa je vijekovima od svoga duhovnog vođstva i Crkve dobijala naređenja da njezino stanovništvo svaki dan izgovara "Zdravomarijo", moleći se "nebu protiv otomanske prijetnje". Karlo V je u Njemačkoj izdao naređenje da sve crkve imaju zvoniti takozvana "zvona od Turaka" što ih je podsjećalo na stalnu opasnost. Diljem Evrope stoljećima su održavane mise protiv Turaka pod nazivom - contra turcos! Strah od islama koji je dominirao pučkom Evropom samo je vrh ledenog brijega ispod kojeg su počivale hiljade rasprava koje su slikale najtamnijim bojama islamsku opasnost. Među najznamenitije spise takve naravi spadaju, svakako, oni koji su islamskog poslanika Muhammeda Evropi stoljećima prezentirali kao najmonstruozniju pojavu u svekolikoj povijesti čovječanstva. Stoga je ovdje nužno svratiti pozornost na te spise, da bismo pokazali u kakvoj duhovnoj klimi i u kakvome raspoloženju Evropa dočekuje prve prijevode Kur'ana na latinski jezik.


Prije svega treba spomenuti da Evropa nije svoje prve spoznaje o islamu i njegovom poslaniku Muhammedu dobila od Španije muslimanskog perioda, što joj je, prirodno, bilo najlakše postići, već od blisko-istočnih kršćanskih grupacija: Bizantinaca, Jermena, Sirijaca, egipćanskih Kopta... I ta je slika, barem se vidi po svjedočanstvima, bila namjerno dvostrana: s jedne strane, dobra i dobrohotna (da bi tako bila što lakše "dovedena do podsmijeha"), ali, s druge strane, postojala je jedna druga slika, slika preziranja islama kao strašne i prije svega nepoznate vjere. Alen Grorišar (Alain Grorichard) u svojoj knjizi Struktura saraja, (zapravo studiji koja govori o azijatskom despotizmu kao tvorevini mašte na Zapadu u XVIII stoljeću), iznosi mnoge dokaze koji idu u prilog takve predstave o islamu. S jedne strane, islamski je poslanik kršćanima Srednjeg vijeka prikazivan kao pravi anđeo, kao biće koje nije deficiralo niti uriniralo, čiji je znoj bio pravi miomiris... Kršćanski su pisci, na Istoku posebno, dobrohotno slavili Muhammedovo tijelo, nastojeći tako unijeti u islam kršćanski problem tjelesnog... Dakako, iza ovih anđeoskih legendi i opisa, veli Alen Grorišar, krila se namjera da se što lakše nakalemi predstava o poslaniku Muhammedu kao "nezajažljivom ljubitelju žena", kao osobi "koja je cijeli život vitlala svojim seksualnim sposobnostima i svojim mačem". Doista, kršćanski i u potpunosti evropski Srednji vijek, bio je stoljećima preplavljen ružnim spisima o poslaniku Muhammedu, jer su se onoj zlatnoj legendi o njemu morale suprotstaviti mnogobrojne, također kršćanske, antilegende! Muslimanski pisci tek rijetko, i s gnušanjem, navode sadržaje te srednjovjekovne kršćanske antilegende. U manastirima, na pergamentu i papirusu ispisani su najrazličitiji detalji kršćanske antilegende: "njihov muslimanski poslanik osim žena volio je i svoju magaricu; pio je vino dok se ne bi stropoštao mrtav pijan; čak je i umro pijan, a tijelo su mu pojeli psi ili, u još goroj verziji, svinje; posvuda se o njemu govorilo kao o lažnom proroku..." Alen Grorišar se i sam pita čemu takvo ocrnjivanje islamskog Poslanika, i potom dodaje da je ono "poslužilo kao podloga prvim pobijanjima Kur'ana".

Ovdje tek uzgredno dodajmo da se kršćanski zapad ni u vrijeme takozvanog novovjekovlja nije odrekao strategije huljenja i ocrnjivanja Poslanika, a to je sve duboko impregnirano u orijentalistici. Naime, ogromne su mentalne snage utrošene u pobijanje Poslanikove tradicije (hadis i sunnet). Posredno, naravno, time se uvijek želi pripraviti tlo za pobijanje Kur'ana! Bizantijski teolozi i historičari, kao što su Teofan, Nikita, i mnogi drugi, žestoko su napadali poslanika Muhammeda, redovito o njemu govoreći kao o "barbarinu, Božijem neprijatelju, demonskom čovjeku, bezbožniku, razvratniku, drzniku, krvoloku i, štaviše, samom Antihristu..." Alen Grorišar veli da su u Srednjem vijeku nekritički "prihvaćena ta u isti mah izmišljotinama ispunjena i pogrdna djela čija je sadržina prodirala u svjetovne krugove preko epopeja iz ciklusa o križarskim ratovima i bogatila se nekim novim elementima. Ako su (na Zapadu) učeni ljudi počinjali da se zanimaju za Kur'an, to zanimanje uvijek je bilo uvjetovano željom da se on pobija. Uostalom, sve do šesnaestog vijeka (u kome će se razviti katedre za arapski jezik na velikim evropskim univerzitetima), učeni ljudi imat će na raspolaganju samo dva prijevoda Kur'ana na latinski (ili, bolje rečeno, dvije verzije Vulgate koje su se veoma razlikovale od izvornog teksta)". Jedan Englez, Robert od Kettona, tj. Robert Kettonski, ostao je zapamćen u povijesti islama i povijesti prevođenja Kur'ana kao prvi čovjek koji je obavio taj posao na tlu Evrope. On je 1143. godine objavio svoj prijevod na latinskom što je, svakako, obavljeno uz znanje Crkve. Robert Kettonski objavio je uz sami prijevod i jednu antimuslimansku Raspravu o polemici, i naravno, predgovor Pjera Prečasnog, koji je Roberta Kettonskog podstaknuo na prevođenje i, po svemu se čini, organizirao taj rad. Dovoljno je samo spomenuti da u svom predgovoru Pjer Prečasni o islamu govori kao o "saracenskoj jeresi i đavolskoj sekti".
Pa ipak, prema evropskom kontinentu i povijesti islama u Evropi (nije važno kako ćemo tu povijest specificirati, bilo kao povijest muslimanskih Evropljana, evropskih muslimana, muslimana u Evropi, Evrope u islamu...) ne smije se postupiti jednostrano i ocjenjivati svekoliko bogatstvo susretanja i sukobljavanja samo kroz redukcionizam ovih nekoliko primjera.

Evropa je među najzastupljenijim kontinentima kad je prevođenje Kur'ana posrijedi; engleski, francuski, njemački, ruski, talijanski... jezici imaju nekada i po desetak vrhunskih prevodilačkih pokušaja urađenih samo u nekoliko potonjih desetljeća. To govori o neprestanom evropskom interesiranju za islam, ali, dakako, zbori i o islamu kao neprestanom i izazovnom susjedu koji se ne da reducirati na pridošličku vjeru, na vjeru tuđu evropskom kontinentu. Raspravljali smo već u ovom eseju o tome, te bi se samo moglo još dodati, zarad pobijanja zagovornika o vremenskim/ povijesnim pravima na određene doline na zemlji, da se za islam može kazati da je u Evropu došao jučer, ali to ne govori ništa drugo doli da je samo kršćanstvo došlo u Evropu dan prije, tj. prekjučer! Tako ovo vremensko pojednostavljivanje dvadeset stoljeća kršćanstva i petnaest stoljeća islama može biti od koristi zagovarateljima ekskluzivističkih prostora! K tome, pred teolozima obje strane, pred oblikovateljima javnoga mnjenja, pred ljudima odlučivanja i s jedne i s druge strane, nalazi se danas iznimno velika zadaća unapređivanja i proširivanja, na svim stranama, mediteranske debate i dijaloškog raspoloženja. Proricanje "sukoba civilizacija" mora biti zamijenjeno projektima zajedničkog življenja na zemlji. Milioni kršćana u Egiptu, Iraku, Libanu, Siriji, Sjevernoj Africi... i milioni muslimana u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj... očekuju od mediteranskog i atlantskog dijaloga zaštitu prava na raznoliko slavljenje Boga od ljudstva na Zemlji!

Povijest islama i pogled u budućnost


Ova skica ne pretendira iznijeti sve planove gdje se povijest islama ogledala i ogleda u Evropi, niti je to, kako smo kazali na početku eseja, moguće. Barem to nije u stanju učiniti ovaj autor. No, iz onoga što smo iznijeli ostaje činjenica da su islam i Evropa dva važna susjeda, dvije najznačajnije posestrimske civilizacije novije povijesti čovječanstva. Kako se može pogledati budućnosti u susret? Posebno, kako to učiniti nakon Bosne 1992., (koja se dogodila tačno 500 godina nakon Granade 1492.)? Mi ovdje ne velimo da iko od ljudi znade budućnost. Kao vjernici u dragoga Boga duboko smo svjesni da samo On znade svu puninu bivših, sadašnjih i budućih vremena. No, nije to razlog da se ne iznesu predviđanja, slutnje, zebnje i strahovi od mogućeg mediteranskog požara. Pogotovo je to u ovo predvečerje nastupa trećeg milenijuma važno. (Prisjetimo se da je u predvečerje XX stoljeća nastala literatura koja je taj vijek najavljivala kao stoprocentno mirnodopski, pa ipak, više od stotinu i dvadeset miliona ljudi palo je kao žrtve rata, progona, fašističkih i komunističkih čistki, etničkih čišćenja, građanskih sukoba i revolucija...). Pođimo redom. Islam je u Evropi danas zastupljen autohtono (Bošnjaci, Albanci, Torbeši...) na Balkanu. Zastupljen je unutar dijasporalnih i gastarbajterskih zajednica u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Italiji... (približno preko sedam miliona ljudi). K tome, zastupljen je i preko malog ali vrlo utjecajnog broja konvertita Britanaca, Francuza, Nijemaca... Dinamizam muslimanskih dijasporalnih zajednica u Evropi je itekako prisutan i zamjetljiv. Koristi se sloboda medija i javne riječi, posebno TV-stanica, postižu se nevjerovatno značajni i kvalitetni programi u sferi manjinskog muslimanskog (dijasporalnog) obrazovanja (premda se, npr. u Velikoj Britaniji to obrazovanje od države ne finansira), itd. Drugi jezik na kojemu se danas obraćaju islamski mediji u Evropi i u svijetu iza arapskog jeste eng1eski. Štaviše, zabilježeno je da engleski jezik prati u ovom pogledu ustopice arapski. Engleski tako postaje, htio to neko ili ne, islamski jezik. Evropska demokracija najnovijih vremena omogućila je muslimanskim dijasporalnim i gastarbajterskim zajednicama izuzetno značajno i veliko područje djelovanja. (Muslimanske dijasporalne zajednice koriste se blagodatima prakticiranja demokracije; pa ipak, samo su rijetki pojedinci među muslimanima u Evropi uspjeli postići ili pak dobiti značajna sveučilišna mjesta kao teoretičari demokracije). Ne postoje smetnje za sedmične namaze/molitve petkom, vjerska obuka je prepuštena samim islamskim zajednicama, i sl. No, muslimani koji imaju i državljanstvo neke od evropskih zemalja ipak nisu članovi parlamenta nijedne zapadno-evropske zemlje.

Dopunski kulturni programi najčešće nisu sponzorirani od države, dok je to slučaj sa kršćanskim i jevrejskim. K tome, postoji i problem da se od profesora muslimana zazire kad je posrijedi posao zvani Islamic studies na evropskim sveučilištima. Misli se da će ti ljudi biti a priori pristrani u korist islama. Ostaje, dakle, mnogo toga uraditi. No, jedna bi institucija u najnovijem dobu pripomogla budućem razvoju islamskog evropejstva i evropskog islamstva - sveevropska islamska zajednica. U Evropi se za njom osjeća velika potreba, a njezine poslove i zadaću mi prije svega vidimo u islamskom ekumenizmu. Dakle, muslimani Evrope morali bi biti institucionalno povezani unutar jedne efikasne organizacije vjerske naravi koja bi širila sporazumijevanje među samim muslimanima Evrope, a potom među muslimanima, kršćanima, jevrejima, budistima... Ta se institucija mora uključiti u one evropske institucije gdje joj članstvo po naravi pripada. Stanje muslimana tokom povijesti u izravnoj je vezi sa muslimanskim razumijevanjem Kur'ana. Najbolja se povijest muslimanskih naroda može napisati iz različitih komentara Kur'ana. Naime, sasvim se vjerno mogu otčitati pravci "prevođenja" i tumačenja Kur'ana, te duhovna raspoloženja vremena kroz koja su muslimani prošli ili su ih ta vremena zatekla i iznenadila. Muslimani su u Kur'anu u minulim epohama pronalazili 'sve' i sve što su postigli tada imaju zahvaliti naporima koje su uložili u djelotvorno tumačenje te sveta knjige. Iz nje su deducirali pravo, načela ekonomske pravde, odgovore na filozofske izazove Grčke, Perzije, Indije..., dinamizam vjere, štovanje prirode...

Danas je kur'anska riječ, bilo po granama bilo sustavno, u središtu cjelokupnog života islamskoga svijeta. Zahvaljujući mnogolikim političkim i vjerskim gibanjima i erupcijama na islamskom Istoku, Kur'an je danas pod zornom prismotrom Zapada, napose je pod prismotrom odnos muslimana prema Kur'anu. Ali, danas i muslimanima i nemuslimanima predstoji ponovno čitanje Kur'ana, ponovne prevođenje Allahove Riječi. U dobu vladavine znanosti, zapravo sve više terora znanosti, pred čovjekom današnjice, koji živi život na Zemlji sve napučenijoj čovjekovim rodom, ali i čovjekovim radom i njegovim proizvodima, iskrsava pitanje: Da li će nas dragi Bog spasiti od znanja koje ne koristi? To jest, da li je današnja znanost jedno odgovorno znanje i koliko ona haje za odgovornošću znanja spram cilja ka kojemu stremi? Ova su pitanja iznimno važna za muslimane ali i sve druge, jer se u svijetu današnjice već posvuda osjećaju posljedice jedne velike duhovne promjene kroz koju je čovječanstvo prošlo. Nikada prije nije dulje trajao proces sistematskog i planetarnog obezduhovljenja čovječanstva koliko u potonjih nekoliko stoljeća. K tome, taj je proces prvi put globalan, njega znanost u glavnim svojim tokovima podstiče po svojemu nutarnjem automatizmu. Pokazalo se, ipak, da proširivanje granica takvoga znanja ne samo da ne proširuje granice ljubavi, pažnje, milosti, nade..., nego, naprotiv, širi užasna prostranstva nepoznatog koje je prvi put u povijesti opasno nepoznato. To današnje nepoznato nije, kao bivša prostranstva nepoznatog, objašnjeno vjerom i učenjima zasnovanim na ozračjima vjere. Današnje nepoznato stvorila je znanost, ali ga nije u stanju valjano, i za čovjekovo dobro, objasniti. Nepoznato i neviđeno o kojima govori vjera općenito, a Kur'an i Biblija posebno, jesu podsticaji ljudskoj čežnji i radosti. Nepoznato što ga raskriva, ali ne objašnjava, znanost jeste nepoznato bez nade, nepoznato s raljama jednog ponora i sunovrata proizvedenog čovjekovim rukama. Nepoznato vjere podstiče umjetnost, nepoznato današnje nauke širi strah!

Stoga danas čovječanstvu, muslimanskom čovječanstvu posebno, predstoji iznova pomno čitanje Svetih Tekstova, Kur'ana posebno. Svakom vremenu koje je provelo pomno čitanje Kur'ana sam Kur'an je podario neizmjerne darove. To se vidi i po dosadašnjem odzivu čovječanstva Kur'anu na svim stranama svijeta. Gotovo podjednak broj crnih, bijelih i žutih participira u ovoj vjeri. Posebno je važno da današnji muslimanski dio čovječanstva pomoću Kur'ana obnavljala mnogolike stabalice i mladice svojega duhovnog obnavljanja i osvježenja. Muslimanima u najnovijoj povijesti predstoji epoha, dijelom su već u nju ponegdje uspješno zagazili, vlastitog protumačenja modernog svijeta. Od uspješnog obavljanja te zadaće umnogome im ovisi dostojanstveno sudjelovanje u životu današnjeg čovječanstva. Moderni tokovi današnjeg vremena ne smiju se zanemarivati niti naivno proglašavati "neislamskim". Takav rezon su dosada muslimani svijeta skupo plaćali. Ako je, naime, Kur'an univerzalna knjiga, onda se muslimani moraju univerzalno baviti ne samo Kur'anom, nego i svijetom, ovim svijetom, usprkos svim teškoćama koje se pritom javljaju.K tome, muslimani moraju biti prvi koji su zainteresirani za metapovijesni i povijesni dijalog s drugima, kako zbog svog položaja u svijetu tako i zbog svoje obaveze prema Kur'anu. Ali, djelotvorni dijalog s drugima, kad su muslimani posrijedi, moguć je samo ukoliko se taj drugi dobro poznaje i ukoliko taj drugi znade da ga muslimani znaju. Baš kao što Kur'an na sebe svraća pozornost i oslovljava mnoge religijske denominacije, mišljenja i vjerovanja, tako i muslimani moraju, danas više negoli ikada prije, staviti do znanja drugima da im je stalo do dostojanstvenog sudjelovanja u današnjem svijetu. Danas velike svjetske religije moraju biti odgovorne ne samo svaka spram same sebe, negoli i svaka spram svake druge! Danas propast ili prezren položaj nekog velikog dijela čovječanstva ne bi značio (niti je ikada značio) unosnu žetvu za druge dijelove čovječanstva!

Prof. Dr. Enes Karić

Odlomak iz knige "Islam i muslimani pred savremenim izazovima" str. 217- 231