Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Žene u Osmanskom carstvu I

Žene u Osmanskom carstvu I

Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veću pažnju na žene kao povijesne ličnosti. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti uglavnom su ih zanemarivali.
Jedno od važnih pitanja koje se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih posjedovale. "Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?" i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zanimanja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakonski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od većine udanih Europljanki koje su nadzor nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom u pubertet postajale punopravne podanice Carstva. I opet različito od mnogih udanih Europljanki, one su se stoga mogle potužiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena – a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ili sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo razmjerno lahko potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista koristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položaju. Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost da lično svjedoče.

Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskim ženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz protokola kadijskih sudova (sidžila). Traganje za drugim izvorima iziskuje podosta imaginacije. Donedavno su povjesničari koji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekom često priznavali da povijest žena doista spada u svaku obuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili da nažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće zanimanje za povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogo nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične poteškoće. Posljednjih se godina više pažnje pridaje osmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kao što su pisma, dnevnici i lične porodične isprave. Osim toga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj moglo bi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.

Supruge

U osmanskom društvu rijetko se događalo da neko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali roditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve pogodbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U kadijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima željele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Možemo samo nagađati zašto su to činili.

Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obiteljske interese čak i dok su im muževi bili živi. Znamo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu blizu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripadala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. Očito je da su neke poduzetne žene doista nalazile mogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika. Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrijedili bi istraživanje.

Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je dati tačan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muških i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podacima iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo je jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve isprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid toliko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati pravilom za porodični život gradskih žena u Anadoliji.

Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku mogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje supruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se poslužimo službenim izrazom) "među nama nema razumijevanja", morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpore koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromjesečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu pristala suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rastavu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.

U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim porodicama, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog ambasadora ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih porodica brakove osmanskih princeza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.

Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muževima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz posebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su princeze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo. Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, zasnovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko društvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih žena, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.

Reklo bi se da su neki brakovi između osmanskih princeza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-paši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, princeza Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: "Nadam se da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što." Za nas je nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju je Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmed-paše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač potječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče.

Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti "svoju" princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku, optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Priča počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega muža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetku ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmed-paša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio i stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga niko ništa nije pitao te da, štoviše, nije ni prisustvovao tom događaju. Prema Evliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te je uvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više ni pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe. Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput onoga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.

Ljubav i naklonost

Mladim ljudima iz porodica na visokim položajima zacijelo je bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastita društvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakodnevnog života "običnog" svijeta u gradovima otvarali su stanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su se lakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnjacima. Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbola zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Montagu? To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka znači jednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na maleni biser, koji očito znači: "Ti si biser među najvećim ljepoticama”. Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš), ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo sam te volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti si kruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se na turskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristi kao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači: “Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi se papričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!”

Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih prijateljica iz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjere osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je za to zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima ona govori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga društva. Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice Lady Mary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja koje su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima uglednih porodica. I sluškinje koje su radile u javnim kupeljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije je da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca. Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a time i moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbulskoga društva. Svim tim simbolima mogli su se služiti nepismeni parovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i one iz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, to nam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentu društva rabili ti simboli zaljubljenih.

Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konvencionalna “ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji primjerci onih sedam pisama što ih je sultanija Hurem (Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstvenom dok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prva od tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana još nije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga ti tekstovi nisu posvemu privatna prepiska dvoje ljudi. Usto, ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila sama sultanija. No, prema riječima priređivača, Rokselana se naposljetku doista toliko dobro izražavala na osmanskome da je mogla sama sročiti takve stihove.

Unatoč ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i eunusi, pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo između njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave ostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog neimenovanog pašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu, ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško može dalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Slijedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sa svojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog na neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa o uzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje savjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini se da je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom.

Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom, mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ih sam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pjesnika. Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takav tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenom engleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibrahim-paši, mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštao da vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Postoji nekoliko studija o načinima na koje su pripadnici osmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, i stoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesnička ljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovi bili uobičajeni.

Odlomak knjige Suraiye Faroqhi "Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu" koja uskoro izlazi u izdanju izdavačke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga. S engleskog prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, naučni saradnik u Arhivu HAZU Zagreb.

Prilagođeno iz časopisa: Preporodov Journal, Zagreb