Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Žene u Osmanskom carstvu II

Žene u Osmanskom carstvu II

Odlomak knjige Suraiye Faroqhi "Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu" koja uskoro izlazi u izdanju izdavačke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga. S engleskog prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, naučni saradnik u Arhivu HAZU Zagreb.

Društveni život među ženama

Na tom polju imamo najviše spoznaja o ženama iz višega sloja, dok se supruge obrtnika i trgovaca spominju rijetko i sporadično. Čak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama života u Osmanskome Carstvu, može tomu malo pridonijeti. Iz onoga što je pisala Lady Mary Wortley Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog visokog društva početkom 16. stoljeća jedne drugima odlazile u duge posjete. To je bilo lakše onima koje nisu živjele u sultanovoj palači i stoga nisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pronicava promatračica, supruga engleskoga ambasadora brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela pokazati u najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako to učiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa supruga visokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila je iznimno spretna u društvenim događajima i Lady Mary je vjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europskom dvoru.

Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osmanske gradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke. Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u većem broju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društvenih običaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepotpun. Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava što su je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prilikama, a nosila bi je sluškinja. Među njihovim priborom za kupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, često ukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omogućavale da hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritom ne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.

Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a i danas je tako. Oni su pružali još jednu priliku za druženje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava među ženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnicama; često bi se u blizini nalazio i grob nekog poznatog čovjeka. Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama da spoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18. stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europski putnici često spominjali kao „slatke vode Europe“. Zahvaljujući ushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s nekoliko ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživaju u izletima. Čini se da su neke od tih slika izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.

Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvog voća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanje džema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorima što su ih vodile imućne dame u društvenim prilikama. Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovorima. Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađanje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pak piše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugove pokušaje da joj priđe, vjerujući u proročanstvo svojih prijateljica da joj je suđeno umrijeti pri porodu. Čini se stoga da je zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i porod, a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila veća nego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavljala. Kako pokazuju ostavinski popisi građana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su ostali na životu nije bio osobito velik.

Nakit i odjeća

Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva također nam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskih žena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepotom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale istanbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji popisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine svih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si mogle priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale naušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kur'ana ili talisman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spominju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvršćene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.

Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina primjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sultanovoj porodici, ili je pak izrađena, odnosno preinačena u sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na "svakodnevnom" nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u naraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica iz 19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske primjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenjima, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala gradska žena u 18. stoljeću.

Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnevnog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodati kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane obitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemo pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću. Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijek bile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama nakit katkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dale bi ga pretopiti.

Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatrači bili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni položaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli su održati postojan i jasno određen društveni poredak. Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izdavale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine oprave. Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju nositi suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamuka (kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To znači da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači zamjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeni ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovima kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz Meke opisao je čak i njihov parfem.

Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena formulacija "kreću se vrlo čedno". Ona se odnosi na najvažniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog promatrača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo, idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često donosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su i trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjećivale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene.

Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi drugih žena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi njihove najuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, barem u višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva primale su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary "u punoj spremi". Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispitivale opravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, skupoću i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem mreža kojima su žene pripadale.

Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašnima) obično je nosila široku košulju (gömlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građanki često bila baršunasta ili svilena. Za one manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se brošem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno pokrivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjeća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za koprenu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.

U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica, premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane djevojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, i krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalne nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrtačem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke, francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj osmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrivene kršćanke, ali i neke u odjeći s dekolteom.

Žene koje su bile na čelu domaćinstava i zarađivale novac

Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale ne pristupiti porodici nekog muškog srodnika. Napose u balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status ženi koja je upravljala imanjem preminulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom gradu Tokatu bilo je oko 1640. godine mnogo domaćinstava za koja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njih priznavali kao glave porodice. Udovica bi dobila samo malen dio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripao djeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da će supruzi dati određenu svotu novca za slučaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota isplaćivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi ili očevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugama ili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve porodičnog vakufa od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i ti prihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjerojatno nastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila u stanju, a imala je djecu za koju se trebala brinuti, morala je naći načina da zaradi novac.

Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što ju je mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Neke žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se počinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao "tihi partneri". To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi "tihog partnera" povjeravala svoj novac putujućem trgovcu. Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano je skladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojatno naveliko trgovala, no može biti da je jednostavno naslijedila posao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovale na malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivale imućne gospođe tkaninama i nakitom, a donosile su im i najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. stoljeća nalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su posjedovale natprosječne količine skupih tkanina, često onih s tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda su jednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su obično prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate kao "žene sa zavežljajima" (bohçacı kadın).

Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je malo izgleda da nađe posao sluškinje u bogatoj kući jer su mnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim djevojkama, koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio je običaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a u Ankari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siromašna obitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu da služi u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdržavali dok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bi dogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj u kojoj služi. Čini se da je u većini slučajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali u kadijin protokol.

Odrasle žene koje su morale zarađivati, a nisu imale dovoljno kapitala da postanu trgovkinje na malo, morale su stoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ranonovovjekovne Europe, žene uglavnom nisu primali u cehove, pa im je bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u 17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionicama. Čini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtniku pri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, ako već i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posao plaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.

Prilagođeno iz časopisa: Preporodov Journal, Zagreb