Thu08222019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI EHLUS-SUNNET VEL-DŽEMAAT

EHLUS-SUNNET VEL-DŽEMAAT

Mr. Muharem Omerdić: EHLUS-SUNNET VEL-DŽEMAAT (izvor: ZBORNIK RADOVA  naučog skupa “ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA: IZVORI, RAZVOJ I INSTITUCIJE, PERSPEKTIVE” 14., 15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese)

Uvod

Nauka o osnovama vjerovanja (akaid) temeljna je islamska znanost među ostalim islamskim naukama. To je najneophodnije i najčasnije znanje. Časnost neke nauke mjeri se njezinim predmetom kojim se bavi. Akaidska nauka je najveća nauka (el-fikhul-ekber). Znanosti o drugim islamskim područjima, pita­njima, problemima i disciplinama imaju druge nazive shodno predmetu koji izučavaju.

Imam A‘zam Ebu Hanife svoj najznačajniji traktat o teme­ljima islamskog vjerovanja nazvao je velikim znanjem. Nužnost ljudi za naukom o vjerovanju iznad je svake druge ljudske po­trebe. Važnija je od svake druge znanosti. Džine i ljude Allah je stvorio da bi Ga obožavali, rečeno je u Kur’anu.

Ljudsko srce osjetit će zadovoljstvo i mir uspjehom spo­znaje svoga Gospodara, Koji ga je stvorio i Koga obožava, te kad prizna savršenim Njegova imena i atribute kojima se On u Kur’anu spomenuo i opisao. U toj želji čovjek željan istine promatra kreaciju i stvaranje univerzuma i svega što je u njemu kao Njegovog djela i htijenja.

Nemoguće je da velike tajne ljudski razum spozna samostal­no. Neke neće moći spoznati na ovome svijetu nikako jer je ograni­čen. Allah je iz milosti slao Svoje poslanike i vjerovjesnike, a.s., koji su ljudima kazivali o Njemu i pozivali u islam, te donosili radosnu vijest onima koji su im se odazivali, a prijetnje onima koji se od pozivaoca okrenu.Svi poslanici i vjerovjesnici bili su donosioci jedne vjere, islama! “Svevišnji je učinio da suština i ključ njihovog poziva bude spoznaja Onoga Koji je jedini zaslužan da bude obožavan, da spoznaju Svevišnjeg preko Njegovih lijepih imena, svojstava, stva­ranja i stvorenja. Na toj spoznaji temelje se svi zahtjevi Objave.”1

Islam je put koji vodi Allahu

Put koji vodi Allahu ogleda se u Njegovom zakonu, Šerijatu u kojem su sadržani:

 -  spoznaja i vjerovanje u Allahov tevhid, svojstva, imena, Njegovo božanstvo i gospodarstvo;

-  spoznaja Njegovih naredbi i zabrana;

-  upoznavanje onih koji budu išli putem ispravnim;

-  spoznaja posljedica vlastitog opredjeljenja;

-  prihvatanje i praktična primjena islamskih propisa.

Što se pak tiče onoga što je obaveza svakog od ljudi po­jedinačno, to se razlikuje prema njihovim sposobnostima, po­trebama, inteligenciji i znanju koje posjeduju, te šta je naloženo svakome od njih napose. Isto tako, obaveza onoga koji je čuo određene kur’anske ajete i Poslanikove hadise i razumio ih nije kao obaveza onoga koji ih nije čuo. U tome su vođe i učenjaci odgovorniji od drugih ljudi.

Potrebno je znati da većina onih koji su skrenuli s Pravog puta, ili pak nisu bili u stanju dokučiti istinu nedovoljno su slijedili ono s čime je došao Poslanik, a.s., zanemarili su izučavanje i argumentovano dokazivanje koje dovodi do te spoznaje.

Izvornost islamske učenosti definira se i utvrđuje na temelju Kur’ana, sunneta, tumačenja autoriteta pravca ehlus-sunneta vel-džemaata i prakse muslimana.

Vjerovanje (imān) i znanost o temeljima vjere (ilmud-dīn) ute­meljuju se na Kur’anu i Poslanikovoj najačoj tradiciji (mutewātir).

Islamski učenjaci su tumači ehlus-sunneta vel-džemaata

Od Poslanikova, a.s., vremena, pa kroz kasnija stoljeća i generacije muslimana sunneta i džemaata (Ehlus-sunne vel-džemāa), do danas, nisu dominirali nejasnost, dileme ili sumnje u temelje islamskog vjerovanja, dina i muslimanske prakse. Ulema je vodila računa o definiranju, terminologiji, nazivlju, tumačenju i primjeni onoga što predstavlja srčiku islamskog učenja, vjerovanja i prakse. Takav odnos ne može se držati misaonim ropstvom, već vjernošću, priznavanjem izvorâ i odanošću islamu.

Cijelim protokom stoljeća, od Poslanikovog vremena pa do naših dana, ehlus-sunnet vel-džemaat bio je na braniku izvornog islama, čuvanju objavljenog njegovog učenja i srednjeg islamskog puta. Istinski islamski učenjaci bdjeli su nad izvorom vjere, naglašavajući ispravnost islamskog puta i metoda, bez čega bi vjerovanje i praksa ušli u neizvjesnost i opasnost.

Svi učenjaci islama, koje je Muhammed, a.s., pohvalio i, kao važne za islamski ummet, na visoki stepen uzdigao, složni su da je put muslimana ehlus-sunneta vel-džemaata put veći­ne ummeta kojoj je dato obećanje spasa i podrške (el-firqatun-nādžija). Autoriteti muslimanske učenosti jednoglasni su da nije dopušteno, niti je ispravno, ujedinjavati mezhebe, odnosno iza­birati i sakupljati olakšice (ruhsah) četiri ehlus-sunnetska mezheba i od njih uspostaviti novi put samo jednoga mezheba.

Gorljivi pripadnici sedamdeset dvije grupe, za koje se u Poslanikovom hadisi-šerifu kaže da neće biti spašeni, uvijek su napadali istinske autoritete islama, alime ehlus-sunneta vel-dže­maata. To je poznato, i kroz literaturu se široko elaborira. Njihovi protivnici vršili su napade i ubijali ove velikane. U svakom stolje­ću ubijeno je mnogo učenjaka ovoga pravca. S druge strane, pri­padnici četiri mezheba ehlus-sunneta vel-džemaata poštovali su jedni druge, a njihovi su im učenjaci bili primjer bratskih odnosa.

Put Poslanika, a.s., put i njegovih nasljednika

Muhammed, a.s., preporučio je muslimanima da slijede jedan put, njegov sunnet i praksu njegovih nasljednika, hulefai-rašidina. Alimi islama, radeći zajedno, istraživali su i izučavali put Muhammeda, a.s., njegovih ashaba, a posebno prve četveri-ce halifa nasljednika i zabilježili su zaključke u svojim knjigama ili su to učinili njihovi učenici. Oni su ovaj jedinstveni put, koji je Poslanik islama trasirao, nazvali ehlus-sunnet vel-džemaat.

Djela mnogih islamskih autoriteta ehlus-sunneta vel-dže-maata svjetionici su među muslimanima i znakovi ispravnosti ovoga pravca koje nije moguće zaobići u ozbiljnijem promišljanju i raspravi, primjerice, imama: Ebu Hanife, Šafija, Malika Ahmeda ibn Hanbela, Hasana el-Eš‘arija, Ebu Mensura el-Maturidija, Ebū Džafera et-Tahāwīja, Omera en-Nesefija, Hidir-beja, Alīja el-Karija, Ibn Ebul-Izza el-Hanefi i dr.

Svakovrsne misaone aktivnosti dijela muslimana u pret­hodnim stoljećima nisu uvijek i redovno bile na liniji izvornog islama i stabilnosti islamskog ummeta. Mnoge su sile svjesno ili nesvjesno težile mijenjanju izvornosti i originalnosti islamskog učenja i prakse. Te tendencije prisutne su i danas. Tvrdnji je uvijek bilo, pa i danas ih ima, da to čine za dobrobit islama. Međutim, uprkos tom nastojanju, Uzvišeni Allah odlikovao je jednu skupinu u ummetu koja je čuvala pravovjerje. U toj skupini bili su pojedinci koji su kao svjetionici predvodili muslimane u teškim vremenima. Treba se prisjetiti imama A‘zama Ebu Hanife i najezde kaderizma, imama Ahmeda ibn Hanbela i mu‘tezilijske ultra racionalnosti, Abdulkāhira el-Bagdadija i rafidijskog udaljavanja od srednjeg puta... Musli­mani su prolazili kroz periode mnogovrsnih pomračenih razu­mijevanja istine. Svjetionici među ehlus-sunnetskom ulemom su nepokolebljivo vršili svoju ulogu čuvajući žišku da se ne ugasi, a žestoko je pekla, onako kako se čuvanje islama cijeni u Vjerovjesnikovom hadisu.

Možda bi njih mogli nazvati obnoviteljima vjere (mudže-ddidud-dīn), koji su svojim tumačenjem znanja branili njegovu izvornost, uspostavljajući ispravnu metodologiju tumačenja islama i njome uspostavljali čvrstinu pravovjernosti u životu kada je ona bila, uvjetno rečeno, ugrožena u muslimanskim masama. Takvih opasnih situacija bilo je skoro u svakom stoljeću nakon Poslanikovog, a.s., odlaska u vječnost. Već u ashabskom periodu izvirale su tendencije zastranjivanja, do otpadništva, npr. u periodu Ebu Bekra, r.a. Nosioci tih tendencija zagovarali su prilagodbe, čak mijenjanje islamskih temeljnih principa u vezi sa zekatom, izborom halife i dr. Valja se sjetiti krize kroz koju je prolazio ummet tokom mongolskog haranja i nesalomljivog odgovora onih koji su svojim umom,znanjem i srcem stajali pred muslimanima kao autoriteti vjere. Uprkos tadašnjim i budućim (ne)vremenima, jezgro ummeta ostajalo je vjerno izvornom učenju, i u tim sudbonosnim trenu­cima muslimanske historije iznijedrilo je ispravno tumačenje Objave, poslaničke tradicije i primjenjivalo istinske postulate islamskog creda.

Ehlus-sunnet vel-džemaatov metod proučavanja akaidskih pitanja

Ehlus-sunnet vel-džemaat ima jedinstven metod u prou­čavanju akaidskih pitanja i njihovih objašnjavanja, potvrđivanja i odbrane, te odgovora novatorima na mnogobrojne napade i njihovo krivo predstavljanje islamskoga učenja. Ovaj pristup može se čitati u pisanom naslijeđu i djelima brojnih autora, gdje su zabilježena mišljenja učenjaka ehlus-sunnetskog pravca, njihovi stavovi i sučeljavanja u mnogobrojnim problemima i situacijama.2 Na ovome planu posebno su se istakle tri škole:

selefijska, eš‘arijska i maturidijska

U ove tri škole bio je ukorporiran ogromni intelektualni potencijal ehlus-sunneta vel-džemaata. U većini pitanja imami ovih škola bili su jedinstveni i na zadatku tumačenja, širenja i čuvanja islamske pravovjerne učenosti. Međutim, kada je riječ o sektama, među njima je bilo veli­kih diskusija i nepodnošenja, što traje do današnjeg dana.

Neki od temeljnih stavova ehlus-sunneta vel-džemaata jesu:

-sudove donosimo o svakom akaidskom pitanju na temelju Kur’ani-kerima (El-Kitāb) i vjerodostojnog sunneta (Es-sunnetu es-sahīha);
-ustrajavati u insistiranju da se od tih izvora ni u čemu ne odstupa, niti da se protivrječi u predstavljanju stavova, niti u tumačenju;
-prihvatati stavove o pitanjima vjere od Poslanikovih ashaba (kadājā ed-dīnijje) i prenositi ih dalje, posebno iz akaida (qadāja el-‘aqīde);
-izbjegavati rasprave o vjerskim pitanjima (el-mesāilu el-i‘tiqādijje) u kojima nema mjesta racionalnom sudu;
-ne ulaziti u rasprave s nosiocima novotarija (ehlul-bid‘a), ne ići na njihove kružoke, ne pratiti njihove diskusije, niti učestvovati u promociji njihovih novotarija;
-čuvati kompaktnost muslimanskoga džemata i jedinstvo ehlus-sunnetskog mišljenja.

Ovo je bio metod ehlus-sunneta vel-džemaata u promociji islamskog vjerovanja i njegove odbrane od novotarija.3

Stav o tumačenju nejasnih kur’anskih ajeta

Što se tiče dokaza iz Kur’ani-kerima, to je prihvatio svaki musliman. Sredstvima razumskog zaključivanja, međutim, neki su tumačili ajete o atributima (ajātu’es-sifāt) na pogrešan i prenesen način. Ehlus-sunnet vel-džemaat se, u principu, držao doslovnog teksta Knjige i nije tumačio ajete o atributima koji ne daju takvu mogućnost.

Mu‘tezilijski autor el-Kādī Aduldžebbār veli: “Ako nam u raspravu dođu kur’anski ajeti koji govore o dvoznačnosti (tešbīh), dužnost ih je tumačiti jer njihove riječi daju takvu mogućnost, bu­dući racionalni dokazi ne ostavljaju prostora nejasnoći ili dilemi.”4 Ovo je bio metod mu‘tezilija o razumijevanju ajeta u kojima se govori o Božijim atributima, dok ih ehlus-sunnet vel-džemaat prihvata u njihovoj vanjskoj tekstualnoj formi i bez tumačenja.5

Tumačenje hadisa o atributima, kaderu, vječnosti Kur’ana i imametu

Što se tiče sunnetskih dokaza, postojala su razilaženja između ehlus-sunneta i pobornika racionalnih sudova.

 

Ehlus-sunnet vel-džemaat prihvata sve vjerodostojne hadise koji su preneseni od Vjerovjesnika, a.s., i ni jedan od hadisa ne odbacuju, niti ga tumače ukoliko govori o atributima, kaderu, vječnosti Kur’ana, imametu i dr.

 To se može vidjeti u tekstovima autora selefijske prove­nijencije, one koju su sami pisali ili im se pripisuje, npr. u riječima imama Ahmeda ibn Hanbela o hadisima koji govore o atributima: “Vjerujemo u njih, potvrđujemo ih, ni jedan ne odbacujemo niti nešto od njih, ako imaju ispravan lanac prenosilaca.”6

Ovaj imam i učenjak kaže o hadisu u kojem se govori o viđenju Allaha, dž.š.: “Hadisi o viđenju Allaha, dž.š., na Sud­njem danu su vjerodostojni, vjerujemo u njih i potvrđujemo ih. Svaki hadis koji je prenesen od Poslanika, a.s., jakim senedom smatramo istinitim, vjerujemo u njega i potvrđujemo ga.”7

Ibn Ujejne o hadisurru’je kaže: “Istinu prenosimo onako kako smo je čuli, prihvatamo je i zadovoljni smo njome.”8

Upitan je Muhammed ibn el-Hasen o nekim hadisima koji govore o atributima , pa je kazao: “Ovi hadisi su preneseni od povjerljivih.”9

Rekao je Ebū Ubejd u vezi s nekim hadisima o atributima: “Ovi hadisi kod nas su istina. Prenijeli su ih povjerljivî od pouzdanîh.”10

Ovo je program, pravac i metod selefus-saliha. Prihvatali su sahih-hadise, a izostavljali slabe (daīf) i fabricirane (mevdū).

Što se tiče zagovornika racionalne metode, oni su se razli­kovali od selefus-saliha u svome metodu korištenja poslaničke tradicije. Neka predanja odbacivana su iako su bila vjerodo­stojna, izuzimajući mutevātir predanja, a umjesto njih koristili su zaključke razuma i vlastite stavove.

U izjavama mu‘tezilijskog učenjaka El-Kadija Abduldže-bbāra potvrđuje se neispravnost metoda mu‘tezilijske teološke škole. Govoreći o Poslanikovim predanjima, njihovoj podjeli -kada neke prihvataju, a neke odbacuju - on kaže: “Hadisi za koje se ne zna jesu li istiniti ili lažni tretiraju se kao ahbārul-āhād i sl.; dozvoljeno ih je koristiti, uvjetno, ali se ne mogu prihvatati o pitanju vjerovanja, osim ako odgovaraju argumentima razumske percepcije. Ukoliko odgovaraju tome, tada se obave­zno prihvataju, ne zbog samog stepena hadisâ, već porad toga što su u suglasju s argumentom racia. Ako ne odgovaraju racionalnoj percepciji, redovno se odbacuju. Ako se sudi da to Poslanik nije rekao, ili ako je kazano da je to iznio u formi priče od nekog drugog ili o nečemu drugom, tada se takvi hadisi ne koriste za tumačenje osim uz njihovo veliko prilagođavanje, a ako se tim hadisima može davati tumačenje bez velikih promjena same poruke teksta, onda to obavezno treba učiniti...”11

Ove mu‘tezilijske stavove odbacio je ehlus-sunnet držeći ih neispravnim, ukazujući na značaj držanja vjerodostojne Po­slanikove, a.s., tradicije o pitanju odnosa prema racionalnim sudovima.

 

Razumijevanje izraza "ehlus-sunnet vel-džemaat"

Es-Sunnet je izraz koji označava izvorno znanje i praksu zajednice muslimana. Njegovo shvaćanje je ispravno onako kako su ga shvaćali časni preci iz generacije ashaba, tabiina i onih koji su se na njih ugledali.12

Ehlus-sunnet vel-džemaat jesu ljudi sunneta i zajednice musli­mana. To su oni koji ne odstupaju od vjerskih načela i praktičnih osnova islama. Ovo je naziv koji potječe iz Poslanikove misije, prakse, rada i ponašanja njegovih ashaba. Ovaj izraz oslikava javni i privatni život Poslanika i njegovih ashaba u svim sferama života. Cilj Poslanikove, a.s., misije bio je objaviti islam i objasniti njegovo učenje. Ovo je bio njegov temeljni zadatak. Ashabska primjena islama na osnovu dva njegova izvora, Kur’ana i sunneta, posvjedočila je ispravnost poslaničke metode koju su muslimani tokom svoga života sprovodili. Ovaj pravac slijede tri akaidske škole: selefijska, eš‘arijska i maturidijska.13

Džemaat u svakoj generaciji muslimana znači glavninu muslimanske zajednice. Okosnica džemaata bili su muslimani prve muslimanske zajednice, oni koji su prvi primili islam pred Poslanikom, a.s., slijedili ga, prakticirali izvorni islam, svjedočili njegov put i prenijeli poziv drugima. Oni su odabrali ovaj izraz, on potječe od njih i, kao takav, prenesen je na sljedeće generacije.

Ako bi se usvojilo navedeno mišljenje, onda su ehlus-sunnet muslimani koji su slijedili put Muhammeda, a.s., prvo njegovi ashabi, a potom sljedeći i oni poslije njih. To je put ljudi na kojem se u potpunosti oživotvorio islam primjerom Poslanika, a.s., i njegovih najboljih sljedbenika koji su izvorno znali Objavu i sunnet i primjenjivali ih u životu.

Sunnet ima zadatak čuvanja Božijeg zakona na Zemlji, iako se ovaj izraz u ovome smislu ne spominje u Kur’anu. Ibn Abbas, r.a., misli da se na ehlus-sunnet odnose ajeti:

Onoga Dana kada se neka lica budu ozarila i kada budu potamnjela neka druga lica, reći će se onima čija lica budu potamnjela: “Zar postadoste nevjernici nakon pravovjerja?! Zato kušajte kaznu, zbog vašega krivovjerja!” Što se tiče onih čija lica budu ozarena, oni će se naći u milosti Allaha - u njoj će ostati zauvijek.

To su Allahova znamenja o kojima ti kazujemo kako je istina, a Allah nikome ne želi nasilja.14

U ajetu se jasno vidi da se to odnosi na iskrene vjernike.

U ranom periodu islama naziv ehlus-sunnet ne spominje se kao izraz koji nekoga označava, ali se odvojeno spominje i sunnet i džemaat, s jasnim značenjima. U poznatom hadisu koji govori o 73 grupe ljudi od kojih će samo jedna biti spašena, tj. na ispravnom je putu, jasno se ukazuje da odvajanje od većine, od džemaata, odvodi u džahilijet.15

Veliki učenjak Eš-Šehrestānī jasno se izjašnjava da se u ovom hadisu misli na ehlus-sunnet.16

Bez obzira što se tražilo podvrgavanje volji većine, dogodio se među muslimanima razdor. Poslanik je nagovijestio ovu mogu­ćnost i pozvao da se ustraje na putu hulefāur-rāšidīnā i džemāata.17

Učenjak Ebū Abdullāh el-Halīmī bilježi da se u hadisu vidi da je znak džemaata:

-  klanjanje namaza za vladarom muslimana makar bio i grešnik;

-  vladar muslimana proglašava poziv u džihad;

- dženaza se klanja svim pripadnicima ehlul-kible.18

 

Svima onima koji su ehlus-sunnet ili se vežu za ovu najveću muslimansku grupaciju daje se naziv sunnije-sunni.

 

Iako Montgomeri Watt smatra da se izraz ehlus-unnet vel-džemaat prvi put spominje u četvrtom stoljeću po Hidžri (10. stoljeće po Miladu), prema predanju tabiina Seīda ibn Džubejra (u. 95/713.) ovaj se naziv spominje već krajem prvog stoljeća po Hidžri.19

Prema predanju od ed-Dārimija, ehlus-sunnet, kao naziv, s jasnim značenjem, prvi je počeo koristiti Hasan el-Basri.

 

Kad kažemo ehlus-Sunnet, pod time se prvo misli da toj grupaciji muslimana pripadaju svi ashabi, a kad se kaže džemaat, da se to odnosi na većinu muslimana koja ima konsenzus u slijeđenju jednog imama. Muavija je upotrijebio izraz džemaat kao argument većine u preuzimanju hilafeta od hz. Hasana, r.a., pa se kaže da se zvanično ovaj izraz počeo upotrebljavati 41. godine po Hidžri (661. po Miladu).20

 

Učenjaci ehlus-sunneta riječi ehl dodaju i druge riječi koje samim tim dobijaju vrlo široko značenje i odnose se na velik broj ljudi: ehlul-Kur’ān, ehlul-hadīs, ehlul-džemāat, ehlul-istikāmet, ehlul-hakk, ehlul-īmān, ehlul-isbāt, ehlul-Kible...Također se koriste kovanice, atributi: firqatun-nādžije, sevādu-a‘zam i dr., a odnose se na ehlus-sunnet vel-džemāat.

 

Prema izvorima koji su nam danas dostupni, ehlus-sunnet kao naziv prvi put je naveden u djelu imama Ahmeda ibn Hanbela Er-Reddu alez-zenādiqati vel-džehmijjeti. Izvatke iz ovog djela citira Ed-Dārimī u Sunenu i Muslim u El-Džāmius-sahīhu, Ibn Šāzān en-Nejsabūrī u El-Idāhu i Ibn Kutejbe u djelu El-Ihtilāfu fil-lafz.

Ovo dokazuje da se izraz ehlus-sunnet koristio kada su se osnovali mezhebi u trećem stoljeću po Hidžri (9. stoljeću po Miladu), što je u komunikaciji i raspravi učenjacima bio najlakši način da se sljedbenici Poslanikovog puta i džemata, dakle većina muslimana, i terminološki prepoznaju, odvoje i zaštite od onih koji su označeni kao pripadnici sekti.

 

U prvim stoljećima muslimanskog kalendara ehlus-sunnet oslanjao se na moć halifa koji su bili na Pravome putu i štitili Kur’an i sunnet, te interese muslimana. Potom je uslijedilo vrijeme nereda, kada se ni halife nisu snalazile i kada su, ponekad, bili na suprotnoj strani od istine. Nekad su se i same halife priklanjale određenoj sektaškoj opciji, primjerice trojica abasovićkih halifa koji su promovirali ideje i‘tizala i koristili silu vlasti da nametnu to učenje.

 

Izvorno vjerovanje prvih generacija muslimana bilo je izloženo žestokim nasrtajima od fanatika, običnih nametljivaca i iskvarenih učenjaka, koji su imali velikog utjecaja na pojedine vladare. To je za posljedicu imalo da su neke pri­stalice izvornog vjerovanja skrivali svoje uvjerenje, naročito u onim vremenima kada su neki ljudi čak dobijali zadatak da uništavaju knjige velikana: Ebu Hanife, Ahmeda ibn Hanbela, Ibn Tejmijje i dr. To je dovelo do gubljenja ili rjeđeg prisustva pojedinih djela imama, što je podstaklo njihove učenike da sa­kupljaju i u tajnosti čuvaju blago svojih učitelja do boljih dana. Ova pojava često se javljala među muslimanima i u kasnijim vremenima.

 

Šejh Abdulvehhāb es-Subkī u svojoj knjizi Muīdun-niami ve mubīdun-nikam kaže da su četiri ehlus-sunnetska mezheba - zahvaljujući Uzvišenom Allahu - jedinstvena u pogledu vje­rovanja (aqaid), izuzimajući one koji se pridružiše pristalicama onih koji su se odvojili od glavnog toka islama (mu‘tezila) i onih koji su naučavali Božije utjelovljavanje (tedžsīm). Izuzima­jući njih, većina je pristalica tih mezheba na ispravnom putu i priznaje akaidsko naučavanje Ebu Hanife, Ahmeda ibn Han­bela, Ibn Tejmijje, Ebu Džafera et-Tahavija i dr., čija su znanja i stavove učenjaci prenosili iz generacije u generaciju sve do naših dana, bivajući saglasni s tim.

Osmanlije su ovaj izraz držali političkim.21 Naziv ehlus-sunnet ve’džemaat u tom smislu posebno se ko­ristio u iskazivanju suprotnosti naspram šiija i drugih grupacija koji su se svojim učenjem, ponašanjem i nekim stavovima u akaidskim i fikhskim pitanjima izdvojili iz glavnine muslimanske zajednice, i to je bilo jasno i prepoznatljivo.22

Pripadanje ehlus-sunnetu

Temeljna važnost pripadanja ehlus-sunnetu sastoji se u tome da se izvorno slijedi i primjenjuje Poslanikov, a.s., sunnet: “Dopirat će do vas različite moje riječi. Što vam dođe i bude saglasno Allahovoj knjizi i mome sunnetu, to je od mene, a što bude oprečno Allahovoj knjizi i mome sunnetu, to nije moje!”23

Izbjegavanje normi sunneta zbog njihove izričitosti njegovo je napuštanje: “...ali, ja spavam i klanjam, postim i ne postim; ko se ugleda u mene – moj je, a ko napusti moj sunnet – nije moj...”24 “Kome je moj sunnet dojadio, taj ne pripada meni.”25

Opraštanje počinjenih grijeha uvjetovano je slijeđenjem sunneta, a put napuštanja islama jeste napuštanje sunneta, što se vidi iz Poslanikovog, a.s., hadisa: “Propisani namaz, petak i ramazan jesu sredstvo opraštanja od grijeha za vrijeme do narednog namaza, narednog petka i narednog ramazana, izuzev u slučaju mnogoboštva, raskida dogovora i napuštanja”26

Napuštanje sunneta, po stavu Ahmeda ibn Hanbela, jeste odvajanje od džemaata. Od Ummu Derdā prenosi se da je kazala: “Došao mi je Ebud-Derdā ljut, pa ga ja upitah šta mu je?” Reče: ‘Allaha mi, više ne znam ništa od Muhammedove stvari (vjere), osim klanjanja namaza u džematu.’27 Ova izjava asocira na uzimanje novih stvari u vjerskoj praksi koje su suprotne sunnetu, a ugrožavaju stabilnost džemata, ummeta.

Poznavanje sunneta jedno je od mjerila pri odlučivanju ko će biti imam u namazu.

Tako je riječ dobila normativni smisao. Ukoliko je Poslanik, a.s., nešto prepuštao odabiru vjernika, tada takvo djelo nije bilo uvjetovano sunnetom.

 Mnogi autori ehlus-sunneta vel-džemaata poistovjećuju ovaj izraz s nazivom el-firkatun-nadžije.28 Taj naziv odnosi se na skupinu koja se drži Poslanikovog, a.s., puta u vjerovanju, obožavanju (ibādet), iskrenom vršenju vjerskih propisa te ja­vnom i tajnom ponašanju. Nedostatak u tevhidu izvodi iz ove skupine, a također mijenjanje suštine ili forme ibadeta. Ovu skupinu vjernika opisao je Poslanik, a.s., rekavši da će od svih grupa biti spašena samo ona koja je na njegovom putu i putu njegovih ashaba.29

 

Pored slijeđenja i pridržavanja sunneta, pripadanje ehlus-sunnetu vel-džemaatu ogleda se u slijeđenju puta Poslanikovih nasljednika, četverice prvih halifa, poslušnosti, pokornosti, slijeđenju i priznavanju legalno izabranog imama kao činioca jedinstva zajednice muslimana, džemaata, te čuvanju od novotarija, što se vidi u hadisu:

 “Preporučujem vam bogobojaznost, poslušnost i pokornost (imamu) pa makar bio rob iz Habeša. Ko me nadživi, vidjet će mnogo razilaženja. Dužnost vam je držati se moga sunneta i sunneta halifa upućenih i vjernih; držite se toga i zubima ako treba. Čuvajte se novih stvari u vjeri jer su nove stvari u njoj bid‘a, a svaka bid‘a je krivi put.”30

 Bid‘a je novotarija ili novina u vjerskom tumačenju ili praksi, suprotnost Poslanikovom, a.s., putu, njegovom sunnetu, teoretski i stvarno, suprotnost tradiciji ehlus-sunneta i džemaata i na­puštanje legalnog imama... Novotarije u vjeri jesu kvarenje vjerovanja, put rastakanja zajednice muslimana, džemaata, raskola i njegovog nestajanja.

 

Dekadenca

U svojoj Mukaddimi, Ibn Haldun potvrđuje da je Ebu Hamid el-Gazālī prvi koji je pisao po “metodu modernih”. Ovu tvrdnju su poslije njega ponovo uzeli mnogi. Nalazimo je i kod imama Muhammeda Abduhua.31 Mnogi su ga kasnije slijedili. Onda je došao zastoj, i nauka koja je ključ drugim naukama nije davala ono što se od nje očekuje.

Imam Muhammed Abduhu opisao je u svom čuvenom djelu Risāle et-tevhīdu, sudbinu ilmul-kalāma, kad se nepromi­šljeno ova znanost pomiješala s filozofijom: Različite znanosti osnivale su se na jednoj jedinoj nauci, slijedilo je studiranje te jedine discipline, kako u onome što se odnosi na njene prve principe, tako i u onom što se odnosi na njen razvoj, prema metodi koja se mnogo više približava običnom ponavljanju tekstova nego kritičkom istraživanju. Poslije toga, znanost više nije napredovala.32

Navodeći svađe koje su nastale zbog pitanja halifata i logomahije koja je okarakterizirala rasprave, Abduhu dodaje: “Zato, onaj koji izučava knjige toga vremena u njima nalazi samo rasprave o riječima, istraživanja o metodama, a još k tome ih nalazi samo u malom broju knjiga koje je izabrala slabost, a posvetila nemoć.” On pripisuje taj nazadak činjenici da su se muslimanski učenjaci udaljili od vrela islama: “Izbacili su razum iz svoga područja, raspravljali su samo tretirajući grešne i nevjerne ljude; toliko su duboko zašli na tome putu da su oponašali neke narode koji su prethodili islamu i koji su izjavili da su vjera i znanost nespojivi.”33

Stav o pripadanju ehlus-sunnetu eš‘arijske i maturidijske škole

Značajni autori današnje selefijske škole ne priznaju ispra­vnom metodu eš‘arijâ i maturidijâ, iako su ove dvije akaidske ehlus-sunnetske škole štitile i branile učenje ehlus-sunneta vel-džemaata. Ima ih koji idu tako daleko da dovode u pitanje ispravnost vjerovanja pripadnicima ovih pravaca.34

Navest ćemo nekoliko pogleda na ovaj problem.

Savremeni autor dr. Ahmed el-Harbi u svojoj velikoj studi­ji o maturidijama pod naslovom El-Māturidijje - dirāseten ve takvīmen u poglavlju “Mevkifu ehlis-sunneti minel-māturīdijje” kaže: “Maturidije su frakcija. U njihovom na­učavanju ima i istine i neistine te različitosti od sunneta. Činjenica je da se ova frakcija kreće u rasponu između pri­bližavanja i udaljavanja od istine, a svako onaj ko je blizak sunnetu blizak je istini i Ispravnome putu...”35

Na drugo­me mjestu El-Harbi konstatira: “Ehlus-sunnet vel-džemaat maturidije mogu smjestiti među ostale (muslimanske) fra­kcije...”36

Potom: “Učenje o Allahovom tevhidu kod maturidija nije izvorno učenju o tevhidu kakvo je Allah objavio u Svojoj knjizi i kakvog ga je objavio Svome Poslaniku...”37

 

Naš bosanski priznati alim Mehmed ef. Handžić kaže za pri­padnike eš‘arija i maturidija da se, s obzirom na njihov dopri­nos razvoju akaidske nauke i islamske misli uopće, ova “oba pravca smatraju ispravnim i ehlus-sunnetskim pravcima.”38

“Obje ove škole ubrajaju se u frkai-nadžiju i spadaju u ehlus-sunnet vel-džemaat...”39

Prof Ahmed Smajlović je od Hasana el-Eš‘ārija preveo na bosanski jezik iz njegovog poznatog djela Mekālātul -islāmijjīn poglavlje: “Hazihī hikājetu džumletu kavli ashābil-hadīsi ve ehlis-sunneti” a potom i osvrt na ovog au­tora i njegovo učenje. Kazao je da El-Eš‘arijev stav u ovome poglavlju “predstavlja poimanje izvornog islamskog vjero­vanja zasnovanog (...) na kur’ansko-sunnetskim izvorima”.

Dr. Smajlović dodaje: “...El-Eš‘ārī i nije ništa drugo do rezul­tat svoga doba i glas imanske savjesti u njegovom vremenu. Ovo potvrđuju i druga dvojica njegovih velikih savremenika, zajedno s njim, glavnih utemeljivača akaida kao nauke ehlus-sunnetskog, ehlul-hadiskog i ehlus-selefskog pravca, imam Ebu Dža-fera et-Tahavi (u. 321. god. po H.) i imam Ebu Mensur el-Maturidi (u. 333. god. po H. / 944. po Miladu), koji su (...) zastupali ista akaidska ubjeđenja, radili na prezentiranju približno istog akaidskog vjerovanja i širili ista kur’ansko-sunnestska akaidska opredjeljenja. Uostalom, sva trojica i pripadaju istoj akaidskoj imanskoj orijentaciji.”40

 

Izučavanje akaidske nauke u Bosni i Hercegovini

Od pojave islama u Bosni i Hercegovini, do novog doba, ehlus-sunnetska akida se izučavala po metodu i izvorima hanefijsko-maturidijske škole. Autoriteti eš‘arijske škole bile su također uvažavani, izučavani i prevođeni. U mnogim pitanji­ma ove dvije škole su tretirane jednakim.

Od dolaska islama u Bosni i Hercegovini pa do vremena agresije na nju, 1992. godine, u tom dugom periodu pojavila se samo hamzevijska frakcija, a u čijem učenju je, djelimično, bilo haridžizma i neizvornog sufizma, što je konsenzusom islamske vlasti i uleme tog vremena bilo energično zaustavljeno. Jedinstvo u akaidu i fikhu (hanefī mezheben - maturīdī i‘tikāden) čuvalo je snagu islamskog džemata na ovim prostorima.

Danas u Bosni i Hercegovini, pored ehlus-sunneta, prisu­tni su šiije te dvije heretičke sekte: ahmedije i behaije. Njihovo djelovanje primjetno je na raznim poljima života u ovoj zemlji. To ukazuje na nužnu potrebu proučavanja i zaustavljanja djelo­vanja novih pojava kako se ne bi dovelo u pitanje jedinstvo mu­slimana u najosjetljivijim pitanjima vjerovanja i vjerske prakse.

Lanac akaidskih učenjaka ehlus-sunneta vel-džemaata u hanefijsko-maturidijskoj školi

Preko Osmanske države islam je stigao u Bosnu i Herce­govinu. Mezheb, metoda i obrazac tumačenja islama ostali su isti. Autoriteti i njihova djela u prostranome Carstvu bili su istovjetni. Samim tim, stabilnost vjerskog ambijenta bila je neupitna. Na ravni akaida i fikha ogledao se jedinstven obrazac učenja, obrazovanja, tumačenja i primjene. U punoj izvornosti proučavala se i tumačila hanefijsko-maturidijska škola.

Ehlus-sunnetski pravac u cijeloj državi svjedočio je svoju islamsku izvornost, snagu i vitalnost. Za to, svakako, velike zasluge imaju alimi – autoriteti koji su kroz protok vremena svojim radom doprinijeli ovakvome duhovnome i intelektualnome ambijentu. Zbog toga je važno predočiti lanac učenjaka ehlus-sunneta i džemaata preko kojih je znanje i tumačenje učenja i prakse srednjega puta ummeta došlo i živjelo i u Bosni i Hercegovini:

  1. Abdullāh ibn Mesūd, r.a., ashab Allahovog Poslanika, a.s.;
  2. Alkame en-Nehī (u. 62. god. po H.), učenik Abdullāha ibn Mesūda, r.a.;
  3. Ibrahīm en-Nehī (u. 96. god. po H.), učenik Alkame en-Nehīja;
  4. Hammād ibn Sulejmān (u. 120. god. po H.), učitelj imama Ebu Hanife;
  5. imam A‘zam Ebū Hanife41;
  6. imam Jūsūf, Ebu Hanifin učenik;
  7. imam Muhammed ibn Hasan, Ebu Hanifin učenik;
  8. Ebu Sulejmān el-Dževzedžānī, učenik imama Muhammeda;
  9. Ebu Bekr Ahmed al-Dževzedžani, učenik prethodnog, a učitelj imama Ebu Mensura el-Maturidija;
  10. Imam Ebū Mensūr Muhammed ibn Muhammed al-Maturīdī es-Semarkandī pisac djela: Et-Te’vīlātul-Kur’anil-kerīm; Kitā-but-tewhīd - temeljno akaidsko djelo u maturidijskoj akaid-skoj školi; Kitābul-mekālāt - u kojem se analizira učenje raznih sekti koje su se pojavile među muslimanima; Meāhizuš-šerāi‘ fī usūlil-fikh; El-Džedelu fī usūlil-fikh; Reddul-imāmijje - pobi­janje šiija - imamija; Reddu usūlil-hamse li Ebī Muhammed el-Bāhilī - pobijanje mu‘tezilijskog učenja o pet principa42;
  11. El-Hākim el-Kādī Ishāk ibn Muhammed es-Semerkandī (u. 342. god. po H. / 953. po Miladu), učenik imama el-Maturidija, autor akaidskog djela Es-Sevādul-a‘zam;
  12. Ebū Lejs Nasr ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Ibrāhīm es-Semerkandī, komentator Ebu Hanifinog traktata El-Fikhul-ekber;
  13. Ebul-Jusr Muhammed ibn Muhammed ibn el-Husejn ibn Mūsā ibn Mudžāhid Abdul-Kerīm sadrul-islām el-Pezdevi (u. 493. god. po H.), pisac Usūlud-dīna, u kojem je sistema­tizirao akaidska pitanja prema učenjui hanefijsko-maturi-dijske škole;
  14. Ebu Hafs Umer ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Ismāīl ibn Lukmān Nedžmuddīn en-Nesefī (462-537./1068-1143.), uče­nik Ebul-Jusra Sadrul-islāma el-Pezdevija, autor Akaida, dje­la poznatog i popularnog u cijelom islamskom svijetu koje je dugi niz godina bilo udžbenik u bosanskim medresama; djelo je prevedeno i objavljeno i na bosanskome jeziku43;
  15. Ahmed ibn Ebu Bahr Nuruddīn es-Sābūnī el-Buhārī (u. 480. h.)., pisac djela El-Bidāje fī usūld-dīn;
  16. Alī ibn Usmān Sirādžuddīn el-Ušī el-Fergānī el-Hanefī (u. 569. god. po H. / 1173. po Miladu), pisac čuvene Kasīde el-emālī, djela koje ima više komentara i dugi niz godina je bilo udžbenik u bosanskim medresama; prevedeno je, protumačeno i objavljeno na bosanskome jeziku44;
  17. Mejmun ibn Muhamed Ebu el-Muīn en-Nesefī el-Mekhūlī (u. 508./1115.), autor, između ostalog, i akaidskog djela: Tebsiretul-edille, koje je napisano prema Ebu Hafsovom Akaidu, Bahrul-kelāmu, Et-Temhīdu i dr.;
  18. Ebul-Berekāt Hāfizuddīn en-Nesefī (u. 710./1310.), autor djela El-Umdetu fī usūl ed-dīn (ili pod drugim nazivom: Umdetu akideti ehlis-sunneti vel-džemāati), pisanog po uzoru na Ebū Hafsov Akaid, a za koji Mehmed ef. Handžić kaže da je u njemu najbolje obrađeno učenje maturidijske škole45;
  19. Kamāl ibn Humām es-Sivāsī (790.-861. god. po H.) pored po­znatih djela iz fikha, napisao je iz akaida djelo El-Musājeretu fil-akaidil-mundžijjeti fil-āhireti, na koje su napisane dvije glo-se, jedna od Kemala ibn Ebu Šerīfa, eš‘arijskog učenjaka, i druga od Zejnuddīna Kāsima el-Hanefija, maturidijskog teoretičara46;
  20. Hidir-bej Dželāluddīn (u. 863. god. po H.) pisac Kasīdetun-Nūnijje, stihovanog akaidskog djela koje je dugi niz godina bio udžbenik i u bosanskim medresama.47 Poznat je Komentar (Šerh) ovog djela od Šemsuddīna Ahmeda ibn Mūsāa el-Hajālija koji se koristio kod nas radi lakšeg razumijevanja Kasīde.
  21. Muhammed ibn Pīr Ali el-Bergivī (929-981. god. po H./ 1523-1573. po Miladu), pisac djela Tuhfetul-musteršidīn fī bejāni mezāhibi firekil-muslimīn48, Tarīkati muhammedijje49, vasijjetname50 i dr. djela koja su se koristila u Bosni i Hercegovini dugi niz godina;
  22. Mulla Alī el-Kārī el-Herevī el-Mekkī (u. 1014. god. po H), komentator Ebu Hanifinog El-fikhul-ekbera, komentara koji su obilno koristili alimi u Bosni i Hercegovini u svojim proučavanjima ovog imamovog traktata.51

Istaknutiji bosanski alimi maturidijske škole

Nema mnogo bosanskih alima koji su se bavili pisanom riječju na polju akaidske nauke. Međutim, oni koji su se pojavili u ovoj nauci i napisali djela na arapskom jeziku ušli su u anale istaknutih predstavnika ehlus-sunneta vel-džemaata. Broj onih koji su predavali akaid po metodologiji ove škole u raznim bosanskim medresama, višim i visokim školama bio je daleko veći.


a) Bosanski autori koji su pisali o akaidu na arapskom jeziku:


1. Hasan Kāfī ibn Turhān ibn Davūd ibn Jakūb ez-Zi’bī el-Akhisārī el-Bosnevī (951-1025. god. po H./1544-1616. po Miladu)52;
2. Kemāluddīn Ahmed ibn Hasan ibn Sinanuddīn Bejādī-zāde el-Bosnevī (1042-1098. god. po H./1632-33-1687. po Miladu)53;

3. Mustafa Ejjūbī-zāde el-Mostārī el-Bosnevī – Šejh Jūjo (1061-1119. god. po H.).54


Bosanski alimi koji su pisali o akaidskim temama i značajno promovirali ehlus-sunnetsku školu na bosanskom jeziku, a preselili su na ahiret:


1. Mehmed Džemaluddin Čaušević55;
2. Salih Safvet Bašić56;
3. Ibrahim Hakki Čokić57;
4. Abdurahman Adil Čokić58;
5. Mehmed Handžić59;
6. Mehmed Ali Dukatar60;
7. Kasim Dobrača61;
8. Kasim Hadžić62;
9. Husein Đozo63;
10. Ahmed Smajlović.64

 

 Mr. Muharem Omerdić

AHL-I SUNNAHH WA’L-JAMA’AT


The authenticity and traditional Islamic erudition are defined and established on the bases of Qur’an, Sunnahh, interpretations of the authorities of Ahl-i Sunnahh wa’l-Jama’at and the practice of Muslims. The beliefs (Iman) and the science about religion (‘Ilmu’d-Din) are exclusively based on Qur’an and the authentic tradition of the Prophet (Mutawatir). From the time of the Prophet, p.b.u.h, through all centuries and generations of Muslims of Sunnahh and Jama’at (Ahl-i Sunnahh wa’l-Jama’at), up until today, there have never been any domination of unclearness, dilemma or doubt in the fundamentals of the Islamic beliefs, religion and practice. A special approach was taken towards terminology, defining and naming everything that represented the essence of the Islamic teaching. Such relations cannot be understood as an intellectual slavery but as faithfulness, an attribution of sources and knowledge only to Allah and the loyalty to the Truth. All this time, from the time of Prophet until today, Ahl-i Sunnahh wa’l-Jama’at has been defending the authentic Islam, its revealed teaching and the Islamic middle path. The true Muslims have been watching over sources of Faith, highlighting the correctness of their path and methods, without which the faith and practice would be in uncertainty and danger. All Muslim scholars, that were, in advance, marked and highly ranked by the Prophet, agree that the path of Ahl-i Sunnahh wa’l-Jama’at is the path of the group that was given promise of salvation and support (al-firqatu’n-najiyah). These authorities of the Muslim erudition are firmly united in the stand that uniting of madhabs, meaning selecting and collecting only benefits (ruhsa) from the four ahl-i Sunnahh madhabs and trying to make a new path of only one madhab, is not right and, therefore, should not be allowed.

 

Fus note:

1 El-Allāme Ibn Ebil-‘Izz el-Hanefī, Šerhul-Aqīdetit-tahāwijje, “El-Mektebetul-islāmi”, El-Irfān, Kuwejt, 1996., 69.

2 Dr. Zuhdija Adilović, “Ehlus-sunnetska metodologija istraživanja akaidskih tema”, Takvim, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1999., 49-59. Isto, “Definicija i značenje termina Ehlus-sunne vel-džemaa”, Zbornik radova, I, Islamska pedagoška akademija u Zenici, Zenica, 2003., 116-132.

3 El-Imām Ebil-Qāsim Hibetillāh ibn Hasen ibn Mensūr et-Taberī el-Lāliqā’ī,
Šerhu Usūli i‘tiqādi ehli sunneti wel-džemāati minel-Kitābi ves-sunneti ve idžmāis-sahābeti
vet-tābiīne min badihim, Dārut-tajjibe, Rijad, 1995., I, 74.

4 Citat prema: El-Lāliqāī, Šerhu Usūli i‘tiqādi ehli sunneti vel-džemāati, ibid., I, 75.

5 Dr. Zuhdija Adilović, “Stav prvih generacija muslimana selefus-salih prema
ilmul-kelamu”, Takvim, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 2000., 69-78.

6 Ibid., I, 75.

7 Ibid., I, 75.

8 Ibid., I, 75.

9 Ibid., I, 76.

11 Šerul-usūlil-hamse, 768-9. Citat prema: El-Lāliqāī, Šerhu Usūli i‘tiqādi ehli sunneti
vel-džemāati, ibid., I, 76.

12 Islamska enciklopedija, AIO-Sarajevo, Sarajevo, 2006., 135.

13 Prof. dr. A. Saim Kılavuz, Islam Akaidi ve Kelam’a Giririş, “Ensar Neşrijat”,
Istanbul, 2006., 468 i 470.

14 Alu Imrān, 106-108.
15 Buhārī, “Fiten”, 2; Muslim, “Imare”, 53-54.
16 Eš-Šehrestānī, El-Milelu ven-nihalu, Bejrut, I, 14.
17 Ed-Dārimī, Mukaddima, 16

18 El-Bejhekī, El-Minhādž, I, 14.
19 Ruhi Fiğlalı, Çağimizda Itikâdî Islâm Mezhepleri, Ankara, 1990., 54.
20 Hasan el-Basrī, Resāilul-adli vet-tewhīdi, Kairo, 1971., I, 64.

21 “Ehl-i Sunnet”, Islam Ansiklopedisi, Cilt 10, Türkiye Diyanet Vakfı, Istanbul,
1994., 525-530.

22 Nerkez Smailagić, Leksikon islama, “Svjetlost”, Sarajevo, 1990., 268.

23 Ed-Dārekutnī, Sunen, hadis 4526.

24 Ahmed, Musned, haddis 24189.

25 Ahmed, Musned, hahis 7145.

26 Buhārī.

27 Buhārī.

28 Misli se na Poslanikove, a.s., riječi: “Moj ummet podijelit će se na 73 grupe...”(Ahmed i Ebū Davūd) Ovaj je hadis prenio ashab Muāvija, r.a. On je kazao: “Kod nas se pojavio Poslanik, a.s., i tom prilikom rekao: ‘Pazite, oni koji su bili prije vas, ehlu-kitabije, podijelili su se u 72 grupe, a ovaj ummet će se podijeliti na 73, od kojih će 72 u Džehennem a jedna u Džennet. To je džemaat.’” Hadis je vjerodostojan.

29 Sahīhu el-Džāmius-sagīr, hadis 1082.; Āmir Abdullāh el-Fālih, Mu‘džemu elfāzil-akīde, Mektebetul-ubejqān, Rijad, 1997., 304-305.

30 Ebū Davūd, hadis 4609.

31 N. Smailagić, Klasična kultura islama, I, 161-180. Preneseno iz: Rane škole kelama, Hrestomatija, knj. 1, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2004., 306-8. Priredio:prof. dr. Adnan Silajdžić.

32 Muhammed Abduhu, Risāle et-tewhīd - rasprava o islamskom monoteizmu,El-Kalem, Sarajevo, 1989., 24. S arapskog: Muharem Omerdić.

34 Vidi: Ahmed el-Harbī, El-Māturīdijje - dirāseten ve takvīmen, Dārul-āsime, Rijad, 1413. god. po H., 189-194.
35 A. el-Harbī, El-Māturīdijje..., ibid., 510.
36 Ibid., 511.
37 Ibid., 514.

38 Mehmed Handžić, Ilmul kelam, Priručnik za drugi razred medrese, El-Kalem,Sarajevo, 2000., 10.

39 Salih Safvet Bašić, Nešto iz povijesti razvoja ilmi-kelama, Sarajevo, 1943.,

40.Separat, Glasnik IVZ-e, X/1943., 11-12, 118-123; XI/1944., 1-7, 153-161.

40 Dr. Ahmed Smajlović, “Imam Ebu el-Hasan b. Ismail el-Eš‘ari”, Islamska misao, Starješinstvo IZ BiH, Sarajevo, IX, 1987., 100, 13-14. Dr Smajlović napisao je poseban rad o imamu El-Maturidiju: “Maturidi - povjesnost i aktuelnost njegove misli”, Islamska misao, Sarajevo, VII, 1985., 76, 13-18.

41 Muharem Omerdić, “Imami Azam Ebu Hanife i njegov doprinos akaidologiji, Islamska misao, I/1979., 11, 11-16; Isti, “Ebu Hanife kao akaidolog”, Islamska misao, I/1979., 12, 10-12; Isti, “Ebu Hanife i njegovo shvatanje imana,” Islamska misao, II/ 1980., 15, 16-18; Isti, “Pitanje spoznaje u djelima Ebu Hanife”, Islamska misao, II/1980., 16, 7-8; isto, “Allahova, dž.š, jednoća”, Islamska misao, II/1980., 17, 21-24; isto, “Dobro i zlo po shvatanju Ebu Hanife”, Islamska misao, II/1980., 18, 31-34; isto, “Pitanje Božijih atributa u djelima Ebu Hanife”, Islamska misao, II/1980., 19, 18-21; isto, “Jedullah u shvatanju Ebu Hanife; Pitanje istivaa; Pitanje viđenja Uzvišenog Allaha; Teorija zarade i sticanja; Rasprava o hulefair-rašidinima”, Islamska misao, II/1980., 20, 26-31

42 Imam Ebu Mensur Muhammed el-Maturidi, “Traktat o islamskom vjerovanju (Risāletun fil-akāid ili Kitābun fī usūlid-dīn), Islamska misao, Sarajevo, VII/1985., 76, 19-27. Preveo i obradio: Muharem Omerdić. (Prema rukopisu iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu: br. 783 i 6740.); isti, “Kitābut-tevhīd”, Islamska misao, IX/1987.,
105-106, 11-13. Preveo i obradio: Muharem Omerdić.

43 Ebu Hafs Umer en-Nesefi, “Akaidun-Nesefi”, Glasnik, Vrhovno islamsko straješinstvo, XLVIII/1985., 6, 668-687. S arapskog preveo: Muharem Omerdić. Prijevod je popraćen opširnim predgovorom i bilješkama. (Prijevod je sačinjen prema rukopisu iz Gazi Husrev-begove biblioteke).

44 Muharem Omerdić, “Al-Fergani i njegova Kasida al-Amali”. Zbornik radova, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990., 3, 91-105. U radu je donesen prijevod Kaside.

45 Mehmed Handžić, Ilmul-kelam, udžbenik islamske vjeronauke za 8. razred srednjih škola, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1934., 10.

46 A. el-Harbī, El-Māturīdijje..., ibid., 124-127.

47 Hifzija Suljkić, “Hidir-bej i njegova Kasidei-nunijja”, Zemzem, GHB medresa,Sarajevo, IX/1976., 1-12, 18-19.

48 Vidi: Muharem Omerdić, “Traktat o učenju islamskih frakcija od Muhammeda ibn Pira Alija el-Bergilija”, Anali, Gazi Husrevbegova biblioteka, Sarajevo, 1985., 11-12, 19-37. U prilogu rada je prijevod Traktata sačinjen prema rukopisu iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu.

49 Na bosanski jezik ovo djelo preveo je i objavio Mustafa ef. Čolić.

50 Također prevedeno i objavljeno na bosanski jezik.

51 A. el-Harbī, El-Māturīdijje..., ibid., 127-129.

52 O njegovom doprinosu u akaidskoj nauci magistarski rad je u Rijadu odbranio Zuhdija Adilović. Hasan Pruščak Kafi, Rajske bašče - o temeljima vjerovanja (Rewdātul-džennāt fī usūlil-i‘tiqādāt), Sarajevo, 1940., 32 str. S arapskog preveo i bilješkama popratio: Mehmed Handžić (Preneseno iz: Gajretovog Kalendara, Sarajevo, 1940., 34-64. Slijedeća izdanja: Sarajevo, 1943. i 1979.; Zbornik o Ajvatovici, Travnik, 1995.; Takvim, Beč, 1995.; El-Kalem, Sarajevo, 2000.) Također vidi: Muharem Omerdić, “Doprinos Hasana Kafije Pruščaka teološkim i šerijatskopravnim znanostima”, Dijalog, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995., 1-2, 214-224. Rad je, također, iste godine u Sarajevu objavljen u posebnoj svesci ovog časopisa na engleskom jeziku, str.167-175.

53 Muharem Omerdić, “ Ahmed Bejazić i njegovo djelo Išarātu’l-merām min ibārātil-imām”, Hikmet, Tuzla, VIII/1995., 8(92), 356-359. O njegovom doprinosu u akaidskoj nauci magistarski rad je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu odbranio Muharem Omerdić.

54 O njegovom doprinosu u akaidskoj nauci magistarski rad je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu odbranio Nedžad Grabus.

55 Muharem Omerdić, “Doprinos Mehmeda Džemaluddina ef. Čauševića akaidskoj nauci kod nas”. Hikmet, Tuzla, XII/1999., 9-12 (132-135), 130-136.

56 Salih Safvet Bašić, Nešto iz povijesti razvoja ilmi-kelama, Sarajevo, 1943.

57 Muharem Omerdić, “Dvojica Čokića značajni predstavnici bosanske hanefij-sko-maturidijske akaidske škole”. Uloga alima iz porodice Čokić u društvenom životu Bošnjaka, Zbornik radova s okruglog stola, Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla, 2001., 3-4, 27-35. Odnosi se na Ibrahima Hakkija Čokića i Abdurahmana Adila Čokića.

58 Ibid., 27-35.
59 Mehmed Handžić, Ilmul-kelam. Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1934., 80 str., udžbenik islamske vjeronauke za 8. razred srednjih škola; isto, “Opći pogled na razvoj islamskih sekti”, Novi behar, XX/1936., 1-3, 14-18.

60 Hfz. Mehmed Ali Dukatar, Ilmi kelam, 34 str. Udžbenik za srednje škole prema raspisanom natječaju Ulema-medžlisa IZ-e BiH. Rukopis. Kopija u biblioteci Muharema Omerdića.

61 Kasim Dobrača, Kadijanije i ahmedije (Kadijanizam i ahmedizam), El-Hidaje, Sarajevo, 1938., 70 str. Preštampano: El-Hidaje, Sarajevo, II/1938-39., 7, 102-106; 8, 120-126; 9, 131-135; 10, 145-146; 11, 162-168.

62 Kasim Hadžić, Pregled vjera. GHB medresa, skripta, Sarajevo, 1972.; isto, Akaid, Mešihat IZ-e Hrvatske, Skripta za 1. razred medrese, Zagreb; isto, Akaid. Mešihat IZ-e Hrvatske, skripta za 2. razred medrese, Zagreb. Isti, Ilmul-kelam. GHB medresa, skripta, Sarajevo, 1972.

63 Muharem Omerdić, “Doprinos prof. Huseina Đoze akaidskoj nauci kod nas” u: “Život i djelo Husein ef. Đoze”, Zbornik radova sa naučnog simpozija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1998., 115-139. Simpozij je održan u Sarajevu 07. juna 1997. godine.

64 Dr. Ahmed Smajlović, “Muhammed ibn Abdulvehhab”, Glasnik VIS, XXXIX/ 1976., 6, 580-592.; isto, “Maturidi - povjesnost i aktuelnost njegove misli”, Islamska misao, VII/1985., 76, 13-18.; isto, “Djela Ebu Džafera et-Tahavija ponovo u žiži naučnihinteresovanja”, Islamska misao, Sarajevo, VII/1985., 77, 15-17.; isto, “Temelji islamskog vjerovanja od imama Ebu Džafera et-Tahavija”, Islamska misao, VIII/1986., 85-86, 3-5.; isto, “Imam Ebu el-Hasan b. Ismail el-Eš‘ari”, Islamska misao, IX/1987., 101-102, 13-14; Isti, Imam Ahmed ibn Hanbel, Islamska misao, IX/1987., 105-106, 14-18; isto, “Akaid - definicija, uzroci nastanka i discipline”, Takvim, 1998., 277-308.