Thu11212019

Last updateWed, 20 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ULOGA HADISA U IZGRADNJI ISLAMSKE LIČNOSTI

ULOGA HADISA U IZGRADNJI ISLAMSKE LIČNOSTI

Povod za pisanje ovog članka dali su mi dva osvrta. Prvi od njih je nedavno objavljen u listu "Preporod" br. 24/818 od 15. decembra, 2005. g., str. 5, čije su ključne riječi bile:

- "projekat FIN-a, "češljanje",

- ...mladi koji su svoje intelektualne potencijale stavili u službu "ničega",

- ...svi ovi napori i znanje koje su studenti morali uložiti da bi došli do rezultata koji će služiti "nikome".

Drugi osvrt je napisao nama manje poznati istaknuti mislilac iz Indije, Nedvi. Njegov osvrt je izložen na simpozijumu o hadisu održanom u Kairu 1982. godine, pod naslovom: "Uloga hadisa u izgradnji islamskog društva i njegove zaštite". Ovdje se može postaviti nekoliko pitanja od kojih i:

- zašto se hadis tako analitički i detaljno izučava na FIN-u;

- zašto je potrebno da studenti provjeravaju autentičnost hadisa u svim njegovim segmentima, a ne troše vrijeme uzalud;

- zašto studenti podvrgavaju analizi i kritici hadiska djela pa čak i ona koja su objavljena u izdanju IZ.

S obzirom da sam naznačio da ću se koristiti pogledima na hadis istaknutog mislioca Nedvija, to sam u obavezi da iznesem osnovne podatke o ovoj ličnosti da bismo dobili predstavu o njegovom intelektualnom opusu.

Ebu'l-Hasan Ali b. Abdu'l-Haj b. Fahrudin el-Haseni en-Nedvi rođen je u Indiji. Poznat je po nadimku Sejjid, jer se njegovo porijeklo veže za hazreti Aliju, četvrtog halifu. Jedan od njegovih predaka, Sejjid Kutbuddin el-Medeni (umro 677/1278.) naselio se u VII stoljeću po Hidžri u Indiju. Otac Nedvija, osobe o kojoj govorim, poznat po imenu Ibn Halikan, bio je veliki učenjak. Napisao je djelo Nushetu'l-hawatir, objavljeno u Bejrutu 1420/1999. Njegova majka bila je hafiz Kur'ana i pisala poeziju o Poslaniku, a.s. Nedvi je rođen 1333/1914. u selu Tekije Kilan u blizini grada Leknel. Nakon što je u porodičnom okruženju naučio Kur'an napamet, nastavio je da uči urdu i perzijski jezik u školi u rodnom selu. Nedvi je završio Daru'l-ulum, gdje je studirao arapski jezik i arapsku književnost. U međuvremenu pročitao je mnoga djela na arapskom i urdu jeziku, naučio i engleski i hindu jezik. Pri ovom univerzitetu pristupa i klubu učenjaka tzv. Nedvetu'l-'ulema' gdje specijalizira, pored arapskog jezika, i hadis pred profesorom Merakešli Tekijuddinom Halilijem. Od hadiskih djela proučava pred ovim profesorom dva Sahiha (Buharija i Muslima), Sunen Ebu Davuda i Tirmizija. Tu je izučio i veći dio Bejdavijeva tefsira pred profesorom Hajdar Hasan-Han Tunkijem Nešto kasnije ponovo se predaje izučavanju tefsira kod poznatog komentatora Kur'ana Ahmeda Alija Lahorija i kur'anske znanosti pred Husejnom Ahmedom Medenijem

Nedvi je postavljen na Daru'l-'ulum za profesora tefsira i arapske književnosti. Tada je počeo da piše i članke iz raznih oblasti i objavljuje ih u više časopisa. Ovaj učenjak putovao je 1939. godine indijskim potkontinentom, posjetio nekoliko naučnih centara i upoznao se sa velikim daijom i učenjakom Muhammedom Ijazom Kandehlevijem i sufijom Abdulkadirom Rajpurijem, koji su na njega izvršili veliki uticaj pa je slijedio njihov metod, posebno u odgoju. Zbog toga on osniva Akademiju islamskih nauka, a pri Univerzitetu Daru'l-'ulum, "Centar za izučavanje islama u Indiji", "Institut za izučavanje porodičnog prava muslimana", "Institut za islamsku orijentaciju u Indiji". Počevši od 1961. g. pa do svoje smrti (1999.) bio je rektor univerziteta Daru'l-'ulum. Bio je član akademija u Damasku, Kairu i Amanu, postao član Džem'ijjetu'l-islamijje u Medini 1962. g. i Rabite 1971. g. Imenovan je za člana Predsjedništva Saveza muslimanskih pisaca i brojnih institucija u Indiji. Dobio je i zvanje počasnog doktora Kašmirskog univerziteta.

Mnogo je doprinio rješavanju problema muslimana i dao veliki doprinos unaprjeđenju islamskog svijeta. Nedvi je mnogo putovao po Istoku i Zapadu učestvujući u radu brojnih naučnih simpozija. Dobro je poznavao Kur'an i hadis i svoj život je posvetio oporavku islamskog svijeta. Živio je dosta skromno i svako pregonjenje bilo mu je tuđe.

Dok je radio na Univerzitetu Daru'l-'ulum otputovao je 23. dana ramazana 1999. g. u svoje rodno mjesto i dok se spremao za džumu i učio suru El-Kehf, zadesio ga je moždani udar. Umro je isti dan.

Napisao je oko 170 radova na arapskom i urdu jeziku. Mnoga od tih djela su prevedena na engleski, francuski, turski, ruski, malezijski, indonežanski i hindu jezik. Na arapskom jeziku je počeo pisati u mladim godinama, tako da mu je jedan članak objavljen u časopisu "El-Menar" u Kairu pod naslovom "Šehid imam Ahmed b. Irfan", a tada je Nedvi imao tek 14 godina. Navodimo samo nekoliko naslova njegova spisateljstva:

- Muhtaratu min edebi'l-'areb;

- Kisasu'n-nebijjin ve'l-kiraetu'r-rešide;

- Ma za hasire'l-'alemu bi inhitati'l-muslimin;

- Ridžalu'l-fikr ve'd-da've fi'l-islam (1956);

- El-Kadijani ve'l-kadijanijje (1958);

- El-Muslimun fi'l-Hind (1962);

- Es-Sire bejne'l-fikreti'l-islamijje ve'l-garbijje fi'l-ektari'l-islamijje (1965.);

- El-erkanu'l-erbe'a (namaz, post, zekjat i hadž) (1967);

- Es-Siretu'n-nebevijje (1976);

- Siretu Hatemi'n-nebevijje (1978);

- El-'Akide ve'l-'ibade ve's-suluk (1980);

- Siratu Hatemi'n-nebijjin (1978);

- Ali el-Murteda (1988) i druga brojna djela od kojih su mnoga prevedena na turski jezik.

Učestvujući na brojnim naučnim simpozijumima i kongresima i od predavanja održanih tom prilikom sačinio je i objavio posebna djela, npr.:

- Dirasatu fi 'idžazeti'l-Kur'an;

- Mekalat havle's-sireti'n-nebevijje;

- Ebhas havle'l-ištirak ve'l-mustešrikin.

Za ove podatke o autoru koristio sam članak Hamida Arslana pod naslovom: Ebu'l-Hasen Ali el-Haseni en-Nedvi (1333-1420/1914-1999) koji u podnožnoj fusnnoti navodi cio niz izvora. Članak je objavljen u časopisu "Ilm Yayma Cemiyyeti Egitim Danişmani" Fatih/Istanbul, str. 231-234.

Svome osvrtu Nedvi je dao naslov: Uloga hadisa u izgradnji islamskog društva i njegove zaštite.

Poslanstvo je ishodište svakog dobra i svake sreće. Zahvaljujući tome, i to samo tome, nastala je ova jedinstvena vjerska klima i jedinstveno islamsko društvo. Elementi od kojih se formiralo ovo novo društvo i razvio ovaj Ummet sastoje se iz troga:

a) časnog Kur'ana;

b) ličnosti Vjerovjesnika, a.s., njegova života, vojni i morala;

c) Vjerovjesnikovog, a.s., poučavanja, njegovog ukazivanja, usmjeravanja i njegovih djela koja se zajednički nazivaju sunnet i hadis.

Kad bismo valjano razmotrili ove izvore, saznali bismo da su oni koordinirali u ostvarenju ciljeva novog Ummeta. Činjenica je da je bilo nemoguće proizvesti novo idealno društvo, idealan život i društveni kostur u kome se manifestuju vjerovanje i djela, moral i lijepo ponašanje, suosjećaji i želje, sklonosti i ukusi, veze i odnosi, bez ta tri elementa.

Sve ono što nalazimo u životu ashaba i tabi'ina, ono što je lijepo i što je, pored vjerovanja i djela, islamski moral, okus duboke vjerske predanosti i zadivljujući vjerski kvalitet, nije bilo posljedica samo čitanja Kur'ana nego je bilo, pored toga, i ruka tog djelotvornog idealnog života čije su blagodati kušali i uživali, vjernički kvalitet i kvalitet plemenitog morala kojeg su ashabi bili očevici na sastancima, druženju, uputama i instrukcijama kojima su se ashabi koristili u vremenu Poslanika, a.s. Eto zato se izučava hadis, ali to nije sve.

Kako su ashabi doživljavali, vidjeli i praktikovali islam

Svi ovi gore spomenuti faktori su zajednički formirali taj izvrsni islamski osjećaj, koji se nije ograničvao na službene odredbe određenih i zacrtanih pravila, nego je bio ispunjen prirodnim podsticanjem, praktičnim kvalitetnim duhom iskrenog ibadeta, pored zadržavanja u granicama odredaba i istine sa ugodnim i uzvišenim osjećajima i detaljima plemenitog morala.

Ashabi su uočili da časni Kur'an naređuje da se obavlja namaz, da u Kur'anu stoji: "... oni koji namaze svoje ponizno obavljaju" (23/2), ali nisu mogli spoznati način valjanog klanjanja sve dok nisu zajednički klanjali sa Poslanikom, a.s., sve dok nisu vidjeli njegov položaj na ruku'u i sedždi, njegov postupak u namazu o kome bi ashabi govorili: "On klanja, a u grudima mu kvrca od plača poput kvrcanja lonca".

Ashabi su znali na osnovu poruke časnog Kur'ana da je namaz odabrani posao vjernika, i draga obaveza, ali nisu mogli spoznati dalekosežnost bavljenja vjernika time, zaljubljenost u namaz i težnju za njim sve dok nisu čuli Poslanika, a.s., gdje kaže: "Allah mi je dao utjehu u namazu" (prenosi Nesai), a onda glasno i sa oduševljenjem dovikuje: "Bilale, pozovi na namaz! Smiluj nam se njime" (bilježi Ebu Davud).

Vjernici, muslimani, nisu mogli spoznati snagu veze između džamije i vjernika sve dok nisu čuli riječi o onome koji čini dobro za Ummet, a to je "čovjek čije je srce vezano za džamiju" (bilježe Buhari i Muslim).

Ashabi su primijetili da časni Kur'an poziva da se dova upućuje Allahu, i to vrlo često prožeta poniznošću i skrušenošću, a primijetili su i to da Kur'an upućuje prijekor onima koji oholo gledaju na upućivanje dove Allahu.

Ashabi su znali šta znači poniznost i skrušenost, ali nisu pronikli u suštinu toga sve dok nisu vidjeli Poslanika, a.s., kada je spustio svoje čelo na zemlju u vrijeme Bitke na Bedru i govorio: "Bože moj, iznosim Tvoj zavjet i Tvoje obećanje, ako Ti hoćeš, možeš da ne budeš obožavan poslije" (citira Buhari u djelu "Kitabu'l-Megazi", II. tom). Ashabi su sasvim dobro znali da je čovjek nemoćan, bijedan i slab, a da je srž dove i njena bit skrušenost, priznavanje klanjanja samo Allahu. Kad god dova bude imala u sebi ovaj duh ona će biti djelotvornija i sveobuhvatnija, ali nisu znali suštinu klanjanja, suštinu nemoći, skrušenosti i klanjanja na pragu Uzvišenog Gospodara, sve dok nisu čuli Poslanika, a.s., kako govori na Arefatu: "Bože moj, Ti čuješ moje riječi, vidiš moj položaj, znaš moju tajnu i ono što javno činim, ništa Ti moje nije sakriveno. Ja sam očajnik, bijednik, koji poziva upomoć, koji traži pomoć i utočište, plašljivi, oskudni koji prihvata i priznaje svoje grijehe. Molim Te kao što moli bijednik, okrećem se prema Tebi kao ponizni grješnik, upućujem Ti dovu poput slijepog, uplašenog dovom onoga koji Ti se duboko naklonio, prolio obilate suze, povio pred Tobom svoje tijelo, oblio pred Tobom suzama svoje lice, Bože moj, ne učini me u dovi Tebi upućenoj nesretnikom, budi sažaljiv prema meni i milostiv, o, Ti, Najdraži, Kome se dova upućuje, o, Ti Najbolji, Koji daješ i nagrađuješ."

Eto potrebe traganja za autentičnim hadisima, čovječe!

Za odredbe je nužno stvoriti povoljnu atmosferu

Dugo i kontinuirao iskustvo kroz koje je prošla historija vjera i naroda potvrđuje da same zakonske odredbe i službena stega nisu garancija da će se čovjek prihvatiti rada i aktivnosti ako zakon bude lišen duhovnosti. Takve odredbe ne mogu proizvesti klimu kakva je potrebna da bi posao bi plodonosan, pa npr. sama odredba o klanjanju namaza ne stvara takvu vjerničku psihu niti odgovarajuću sredinu u kojoj bi se očuvala duhovnost namaza, njegov način klanjanja i njegova redovnost. To traži određene upute, pouke i postupke što dopunjuje namaz veličanstvenošću i vrijednostima i daje mogućnost odraza na druge. Zbog toga časni Kur'an zahtijeva da namazu prethodi uzimanje abdesta, traži čistoću, svjesnost, razumijevanje, skrušenost, povinjavanje, šutnju i džemat. Poznato je da i pripremanje vanjskog okruženja djelotvornije stvara atmosferu u kojoj se može obaviti namaz sa svim njegovim specifičnostima. Oni koji proučavaju hadis i život Poslanika, a.s., znaju da su postupak Poslanika, a.s., njegove pouke i upute veoma značajne u ovoj oblasti. Time je namaz prerastao u sredstvo prečišćavanja čovjekove duše, moralnog odgoja, da namaz znači obraćanje Allahu, davanje prednosti budućem svijetu nad ovim svijetom, da znači podučavanje Ummeta odgoju, monoteističkom uvjerenju, usklađenosti ponašanja i okupljanja u zajednicu. Tako npr. koncentracija na nijet abdesta, pozitivno djelovanje samog abdesta, zatim značaj svakog koraka kojeg čovjek učini idući u džamiju, dova koju čovjek uči na tom putu, načini ulaska u džamiju, tehjijjetu'l-mesdžid, sunneti koji su predviđeni za određene namaze, značaj iščekivanja namaza, značaj klanjanja u džematu, nagrade za učenje ezana i ikameta, značaj i vrline imameta, mjesto u safu, slijeđenje imama u namazu, izravnanje safova, značaj podučavanja drugog, učenje u džamiji, pristojno izlaženje iz džamije itd. - sasvim jasno govori da je namaz, poslije ovakvih postupaka, jače djelotvoran na pročišćavanje i oporavak, na obrazovanje i odgoj i obraćanje Allahu. A odakle sve to saznati ako ne iz Poslanikovog hadisa?!

Usporedi s tim i post, i zekjat, i hadž i vidi kakve su vrline i dobrote u njima i kakve su posljedice utjecaja riječi i postupaka Poslanika, a.s., i sam njegov život. Zatim pomisli na koji bi stepen dospjele moć i djelotvornost namaza ako bi on bio lišen vrlina i atmosfere koju unosi hadis. Eto zato se ovako izučava hadis!

Činjenica je da Vjerovjesnikov, a.s., život, njegove upute i podučavanje stvaraju ugodnu atmosferu. Vjera nije skup suhih etičkih stega. Ona ne ostaje živa bez samilosti, duhovnosti i praktičnih uzornih događaja. Najbolji primjer za ovo, našto se čovjek može pouzdati, jesu praktični primjeri hadisa Vjerovjesnika, a.s., koji su postali specifičnost islamskog Ummeta, nešto u čemu ne učestvuje nijedan narod drugih vjerovjesnika i nosilaca drugih vjera.

Hadis je ispravno mjerilo za mjerenje života muslimana i njihova napretka. Njime se mogu mjeriti, u svakom vremenu, djela muslimana u namjeri da se spozna stvarno stanje ponašanja ovog Ummeta. Kompletna umjerenost u etici i djelu može se ispoljavati samo u spajanju poruke Kur'ana i hadisa. To će nadomjestiti prazninu odlaska Allahova Poslanika na onaj svijet: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? (3/144).

Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti (39/30). Da nije hadisa koji ukazuje na umjereni, kompletni, odmjereni ovaj život, da nije Vjerovjesnikovih, a.s., usmjerenja, da nije odredaba koje je Poslanik, a.s., unio u islamsko društvo, ovaj Ummet bi daleko zaostao ili umnogome pretjerao, svaka mjera bi bila poremećena, nestalo bi visokih ideala za koje Allah izričito govori da se slijede. Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (33/21), kao i u riječima: Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti (3/31).

Zar ti nije ovo dovoljno da se ovom ozbiljnošću izučava hadis, o, čovječe!

Hadis je pun života, moći i utjecaja koji traga za oporavkom i obnovom, neprestano se bori protiv smutnje novotarija u vjeri. On još uvijek djeluje u svakoj zemlji, uzdiže zastavu oporavka i obnove, bori se protiv izmišljotina i običaja kakvi su vladali prije islama, poziva iskrenom vjerovanju i pravom islamu. Zbog toga je, o, čovječe, hadis nasušna i osnovna potreba ovog Ummeta! Zbog toga se on mora obilježiti, učiti i pripremati za to stručne osobe!

Djela sunneta i hadisa još uvijek su izvori obnoviteljstva i ispravnog islamskog razmišljanja u islamskom svijetu. U hadisu obnovitelji svakog stoljeća stiču vjersko autentično znanje i čistu islamsku ideju, osjećaju potrebu za hadisom i oslanjaju se na njega u svom pozivu ka vjeri i obnovi. Svi oni koji u ovom stoljeću rade na povratku muslimana ka iskrenom vjerovanju i kompletnom islamu i žele da uspostave vezu između sebe i Poslanikovog, a.s., života, lijepog i kompletnog uzora, i svaki onaj koga potreba i protoci vremena prisile na donošenje novih odredaba, prisiljeni su da se obrate na hadis i sunnet.

Zato je potrebno analizirati svaki hadis!

Hadis je registrovao prvu vjerničku atmosferu i ovjekovječio je za buduća pokoljenja

Jedan od dokaza da je islam posljednja Božanska vjera i vječita Božanska poslanica je to što muslimani nisu težili idejnoj izolaciji niti naučnoj i etičkoj improvizaciji, čemu su bili skloni sljedbenici starih vjera, jer kod njih nije postojao vjerski zalog niti naučna osnova. Međutim, Poslanikov hadis je registrovao muslimanima, zauvijek, tu vjerničku duhovnu atmosferu u kojoj su živjeli i odgajali se ashabi Poslanika, a.s.; registrovao je duhovne i psihičke kvalitete koji su preplavili njihov život i pratio ih dugim stazama. Time je omogućeno pokoljenjima muslimana koji su neposredno slijedili iza njih da se jednim skokom povežu s tom atmosferom koja je svijetlila ličnošću Poslanika, a.s., atmosferom u kojoj je Poslanik, a.s, živio i govorio, a ashabi kao čisto uho i svjesno srce to upijali. Pored istovjetnosti rada i odredaba u tome su se očitovale i sklonosti i kvaliteti u kojima čovjek može da zaključi da svaku vrstu djela stvara iman. Hadis je prozor kroz kojeg čovjek može da posmatra život Poslanika, a.s., njegov porodični život, da posmatra njegov rad u noćima. To omogućuje čovjeku da vidi scenu njegove sedžde, da čuje svojim ušima njegove dove i njegovo obraćanje Bogu.

Prema tome, je li moguće očima čovjeka, koje gledaju Poslanikove, a.s., oči kako suze liju i njegova stopala zatekla od dugog stajanja u namazu i uši čovjeka koje sve to slušaju, pa da ne kažu: "Pa zar da ne budem zahvalan čovjek" (prenose Muslim i Buhari)? Pa zar može to čovjek nemarno da posmatra, oči koje primjećuju da se sa mlađakom smjenjuju noći i dani, a u Poslanikovoj, a.s., kući svjetla nema, da vidi kako su mu se leđa nažuljala od grube hasure, kad sazna da Poslanik, a.s., ne odlazi u postelju sve dok ne razdijeli preostali dio od zekjata, kada čuje da Poslanik, a.s., u vrijeme svoje smrtne bolesti nema ulja da upali svjetiljku, nego ga pozamljuje od komšije, zar može čovjek da ostane skamenjena srca, a da ne nauči lekciju kompletne humanosti i plemenitosti ponašanja?

Islamsko društvo u svojim različitostima i život u raznim vidovima u ogledalu hadisa

U ovoj atmosferi čovjek ne koristi samo ličnost Vjerovjesni-ka, a.s., nego on nalazi širom otvorena vrata kuća ashaba u čijim će kućama vidjeti kao da su ti stanari monasi noću, a konjanici danju, vidjet će njihovu djelatnost na ulicama, vidjet će u njima skromnost i nesebičnost, njihovu predanost Allahu umjesto predanosti sebi i sklonostima duše prema nečemu lošem, vidjet će da u njima preovlađuje potpuna pokornost, a ponekad i ljudski pad. Pred očima čovjeka ovdje iskaču kazivanja o iskrenosti Ebu Talhe el-Ensarije i kazivanja o izostanku Ka'ba ibn Malika iz bitke na Tebuku, o iskušenju Poslanika, a.s., njegovo ispunjenje islama i njegovo svjedočenje, njegovo svjedočenje protiv samog sebe, njegove pravičnosti u ovom iskušenju, potom Allahov oprost njemu kao Poslaniku i onima koji su izašli u borbu ukazujući čast Poslaniku i zaštitu njemu, kao i kazivanje o majci vjernika, Aiši, r.a., i njenom veoma osjetljivom položaju iznijetom u potvori, njenom vjerovanju, a potom i objavi o njenoj nevinosti. Vidjet će i kazivanje o Ebu Bekru es-Siddiku o ovom veoma osjetljivom slučaju, njegovoj iskrenosti i njegovom ponašanju u ovom događaju. Ukratko, to je prirodna atmosfera u kojoj se manifestuje život sa svojim raznovrsnim činjenicama i bojama i u ljudskoj prirodi. O svemu tome govori Poslanikov hadis, koji je registrovao to za vječito, do Sudnjeg dana.

Slika vjerovjesničkog zavjeta, pored časnog Kur'ana, upisana je, i kao da je hadis jedna od nadnaravnosti islama i njegova odlika u kojoj ne učestvuju druge vjere. Vjera koja je objavljena da ostane do Sudnjeg dana i da prenese budućim pokoljenjima praktični uzorak, da predoči pozive rada i njegove odlike, da zadovolji i razum i srce istovremeno. Bez ove atmosfere ljudi ne mogu živjeti, a ona je zaštićena i sačuvana zahvaljujući hadisu.

Podstrek nijekanju hadisa i sunneta

U novije vrijeme javljaju se ideje s ciljem da upoznaju novo pokoljenje i snagu dominacije zapadne civilizacije, da je teško uskladiti tu civilizaciju, njenu vrijednost i načni života i njenu modu, sa sunnetom i životom koji je postavljen na dubokoj ljubavi i punom pouzdanju u nosioca Poslanice islama i izvora Vjerovjesnikovog, a.s., sunneta, i između svetosti zapadne civiliza¬cije kao nečega posljednjeg do čega je moglo doći ljudsko saznanje. Možda je ovo bio uzrok koji je podstrekao neke političare, vladare, književnike i predstavnike javnih medija među arapsko-islamskim narodima da prigovore sunnetu i zaniječu hadis.

Osvrćući se na ovu situaciju, Muhammed Esed kaže: "U ovo vrijeme u kome je utjecaj zapadne civilizacije porastao, u islamskim zemljama nalazimo i novi uzrok pridodat ovoj zapadnoj sklonosti, koje mi katkad nazivamo "osvještenje muslimana", a to je što ti privrženici zapadnoj civilizaciji kažu da je nemoguće da živimo u granicama Vjerovjesnikovog, a.s., sunneta, i da slijedimo zapadni metod života istovremeno, zatim, što je sadašnje muslimansko pokoljenje spremno da veliča sve što je strano i da obožava svaku stranu civilizaciju samo zbog toga što je ona strana, zato što je moćna i blještava sa materijalnog stanovišta. Ovo pravljenje sebe strancem bio je najveći povod koji je učinio da hadisi Vjerovjesnika, a.s., i svi sistemi sunneta ne mogu biti prihvaćeni u ovo naše vrijeme. Sunnet Poslanika, a.s., suprotstavlja se osnovnom stanovištu na kome počiva zapadna civilizacija sasvim jasno, tako da ovi koji su zagrizli u ovu civilizaciju ne mogu naći izlaz iz ovog tjesnaca osim sa odbijanjem sunneta Poslanikova, a.s., i stavova da muslimani nisu obavezni slijediti ga. To zbog toga što je sunnet uspostavljen, kako oni kažu, na nepouzdanim hadisima. Poslije ovog kratkog suda dolazi do devijacije učenja časnog Kur'ana, da bi se istakla saglasnost sa duhom zapadne civilizacije na što lakši način.

Sumnja u dokaz hadisa i negiranje sunneta je zavjera protiv islama, koja će doživjeti n euspjeh

Oni koji pokušavaju da ovaj Ummet liše ovog bujnog izvora života, upute i snage, sa izazovom sumnje u dokaz hadisa i njegovu vrijednost na bilo koji način, i koji pokušavaju uzdrmati njegovu dokumentovanost, ti ljudi ne znaju dalekosežnost štete i gubitka kojeg bi time izazvali. Oni ne znaju da bi time svoj narod "lišili naslijeđa", ukinuli izvor i prekinuli veze. Kad bi oni to svjesno uradili, od njih ne bi bio veći neprijatelj za svoj narod jer oni ne bi našli drugo sredstvo za izgradnju ovakvog vjerskog ukusa ponovo, ukusa kojim su se odlikovali ashabi, r.a., i koji može da se nađe u prisutnosti Vjerovjesnika, a.s., neposredno, ili pomoću hadisa koji je živa slika tog vremena i potsjetnik koji govori o Poslanikovom, a.s., životu koji je ugašen, govori kvantitetom Poslanikovog vremena, zapahnut vjetrom tog perioda.

Dobro je istakao Muhammed Esed u svom vrijednom djelu El-Islamu 'ala muftereki turuk (Islam na raspuću), oličavajući ovo neprijateljstvo prema islamu, opasnosti ove zavjere kojom se pokušava lišiti muslimansko društvo ove snage kojoj nema nadoknade, pa kaže: "Sunnet ima željezni kostur na kome je uspostavljena palača islama, a ti, kada odstraniš kostur bilo kojeg zdanja, da li ćeš biti zapanjen, poslije toga, što se srušila ta zgrada kao da je kuća od karata?"

Uprkos ovim lahkomislenim pokušajima izazivanja sumnje u snagu dokaza hadisa i poziva na osudu sunneta na raznim nivoima, ideološkim, političkim i ličnim podsticajima, bježanjem od odgovornosti primjene šeriatskih odredaba u radu i vjerskim obavezama u raznim periodima, primjena sunneta i hadisa još uvijek je veoma značajna. Hadis se proteže kroz islamsko društvo poput krvi i duše kroz tijelo, tako da je nemoguće odvojiti islamsko društvo od hadisa i sunneta pa uspostaviti takvo društvo samo na učenju Kur'ana.

Poslanik, a.s., svojim hadisom komentariše Kur'an, posebno ono što je došlo u Kur'anu na sažet način. Allah nas na to podsjeća u Kur'anu: A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje i da bi oni razmislili (16/44). Hadis se još uvijek studiozno izučava, istražuje i izdaju se djela koja su do sada bila nepoznata. Poslanik, a.s., ističe: "Grupe moga Ummeta uvijek će se čvrsto pridržavati Allahove odredbe. Tome Ummetu ništa ne može naštetiti onaj koji mu se suprotstavlja" (bilježi Ibn Madže), a u drugom hadisu stoji: "Uvijek će grupe ljudi moga Ummeta insistirati na hadisu do Sudnjeg časa" (prenosi Hakim).

Za postupak onih koji sumnjaju u snagu dokaza hadisa i niječu sunnet, a hadis i sunnet se ne mogu odbaciti, Nedvi na kraju kaže da je to najbolje predočio stari arapski pjesnik

Kao jarac živoderac što no nekad stijenu bode ne bi li je oslabio... Al' se jarac prevario: sam je sebi naudio, rogove je polomio.

Prof. dr. Omer Nakičević

THE ROLE OF HADITH IN DEVELOPMENT OF ISLAMIC PERSONALITY

Summary

This paper points out a wrong, unskilled and groundless reproach to the method of study of the Hadith at the Faculty of Islamic Studies, (published in Preporod No. 24/818 of December 15, 2005, p. 5) and so unskilled and even strange attitudes to the Islamic tradition. In the response to that objection, this paper is based on the report on hadith by Ebu-l Hasaan Ali ibn Abdu’l-Hajj b. Fahruddin el-Haseni en-Nedvi, presented at the Symposium on Islamic Tradition, held in Cairo in 1982.

Key ideas of this response are:

- How companions saw an practiced Islam

- It is necessary to create useful atmosphere for the regulations

- Hadith registered the first religious atmosphere and perpetuated it for the future generations

- Islamic society in its differences and the life in various aspects is given in the mirror of hadith

- Stimulus to the denials of hadith and sunnah

- Suspicion in evidence of hadith and negations of sunnah is the conspiracy against Islam that will meet failure.

 

 

ZBORNIK RADOVA FIN-a Sarajevo, godina XXIII, 2005., br. 10.

Prof. dr. Omer Nakičević

ULOGA HADISA U IZGRADNJI ISLAMSKE LIČNOSTI

Povod za pisanje ovog članka dali su mi dva osvrta. Prvi od njih je nedavno objavljen u listu "Preporod" br. 24/818 od 15. decembra, 2005. g., str. 5, čije su ključne riječi bile:

-      "projekat FIN-a, "češljanje",

-      ...mladi koji su svoje intelektualne potencijale stavili u službu "ničega",

-      ...svi ovi napori i znanje koje su studenti morali uložiti da bi došli do rezultata koji će služiti "nikome".

Drugi osvrt je napisao nama manje poznati istaknuti mislilac iz Indije, Nedvi. Njegov osvrt je izložen na simpozijumu o hadisu održanom u Kairu 1982. godine, pod naslovom: "Uloga hadisa u izgradnji islamskog društva i njegove zaštite". Ovdje se može postaviti nekoliko pitanja od kojih i:

-      zašto se hadis tako analitički i detaljno izučava na FIN-u;

-      zašto je potrebno da studenti provjeravaju autentičnost hadisa u svim njegovim segmentima, a ne troše vrijeme uzalud;

-      zašto studenti podvrgavaju analizi i kritici hadiska djela pa čak i ona koja su objavljena u izdanju IZ.

S obzirom da sam naznačio da ću se koristiti pogledima na hadis istaknutog mislioca Nedvija, to sam u obavezi da iznesem osnovne podatke o ovoj ličnosti da bismo dobili predstavu o njegovom intelektualnom opusu.

Ebu'l-Hasan Ali b. Abdu'l-Haj b. Fahrudin el-Haseni en-Nedvi rođen je u Indiji. Poznat je po nadimku Sejjid, jer se njegovo porijeklo veže za hazreti Aliju, četvrtog halifu. Jedan od njegovih predaka, Sejjid Kutbuddin el-Medeni (umro 677/1278.) naselio se u VII stoljeću po Hidžri u Indiju. Otac Nedvija, osobe o kojoj govorim, poznat po imenu Ibn Halikan, bio je veliki učenjak. Napisao je djelo Nushetu'l-hawatir, objavljeno u Bejrutu 1420/1999. Njegova majka bila je hafiz Kur'ana i pisala poeziju o Poslaniku, a.s. Nedvi je rođen 1333/1914. u selu Tekije Kilan u blizini grada Leknel. Nakon što je u porodičnom okruženju naučio Kur'an napamet, nastavio je da uči urdu i perzijski jezik u školi u rodnom selu. Nedvi je završio Daru'l-ulum, gdje je studirao arapski jezik i arapsku književnost. U međuvremenu pročitao je mnoga djela na arapskom i urdu jeziku, naučio i engleski i hindu jezik. Pri ovom univerzitetu pristupa i klubu učenjaka tzv. Nedvetu'l-'ulema' gdje specijalizira, pored arapskog jezika, i hadis pred profesorom Merakešli Tekijuddinom Halilijem. Od hadiskih djela proučava pred ovim profesorom dva Sahiha (Buharija i Muslima), Sunen Ebu Davuda i Tirmizija. Tu je izučio i veći dio Bejdavijeva tefsira pred profesorom Hajdar Hasan-Han Tunkijem Nešto kasnije ponovo se predaje izučavanju tefsira kod poznatog komentatora Kur'ana Ahmeda Alija Lahorija i kur'anske znanosti pred Husejnom Ahmedom Medenijem

Nedvi je postavljen na Daru'l-'ulum za profesora tefsira i arapske književnosti. Tada je počeo da piše i članke iz raznih oblasti i objavljuje ih u više časopisa. Ovaj učenjak putovao je 1939. godine indijskim potkontinentom, posjetio nekoliko naučnih centara i upoznao se sa velikim daijom i učenjakom Muhammedom Ijazom Kandehlevijem i sufijom Abdulkadirom Rajpurijem, koji su na njega izvršili veliki uticaj pa je slijedio njihov metod, posebno u odgoju. Zbog toga on osniva Akademiju islamskih nauka, a pri Univerzitetu Daru'l-'ulum, "Centar za izučavanje islama u Indiji", "Institut za izučavanje porodičnog prava muslimana", "Institut za islamsku orijentaciju u Indiji". Počevši od 1961. g. pa do svoje smrti (1999.) bio je rektor univerziteta Daru'l-'ulum. Bio je član akademija u Damasku, Kairu i Amanu, postao član Džem'ijjetu'l-islamijje u Medini 1962. g. i Rabite 1971. g. Imenovan je za člana Predsjedništva Saveza muslimanskih pisaca i brojnih institucija u Indiji. Dobio je i zvanje počasnog doktora Kašmirskog univerziteta.

Mnogo je doprinio rješavanju problema muslimana i dao veliki doprinos unaprjeđenju islamskog svijeta. Nedvi je mnogo putovao po Istoku i Zapadu učestvujući u radu brojnih naučnih simpozija. Dobro je poznavao Kur'an i hadis i svoj život je posvetio oporavku islamskog svijeta. Živio je dosta skromno i svako pregonjenje bilo mu je tuđe.

Dok je radio na Univerzitetu Daru'l-'ulum otputovao je 23. dana ramazana 1999. g. u svoje rodno mjesto i dok se spremao za džumu i učio suru El-Kehf, zadesio ga je moždani udar. Umro je isti dan.

Napisao je oko 170 radova na arapskom i urdu jeziku. Mnoga od tih djela su prevedena na engleski, francuski, turski, ruski, malezijski, indonežanski i hindu jezik. Na arapskom jeziku je počeo pisati u mladim godinama, tako da mu je jedan članak objavljen u časopisu "El-Menar" u Kairu pod naslovom "Šehid imam Ahmed b. Irfan", a tada je Nedvi imao tek 14 godina. Navodimo samo nekoliko naslova njegova spisateljstva:

-         Muhtaratu min edebi'l-'areb;

-         Kisasu'n-nebijjin ve'l-kiraetu'r-rešide;

-         Ma za hasire'l-'alemu bi inhitati'l-muslimin;

-         Ridžalu'l-fikr ve'd-da've fi'l-islam (1956);

-         El-Kadijani ve'l-kadijanijje (1958);

-         El-Muslimun fi'l-Hind (1962);

-         Es-Sire bejne'l-fikreti'l-islamijje ve'l-garbijje fi'l-ektari'l-islamijje (1965.);

-         El-erkanu'l-erbe'a (namaz, post, zekjat i hadž) (1967);

-         Es-Siretu'n-nebevijje (1976);

-         Siretu Hatemi'n-nebevijje (1978);

-         El-'Akide ve'l-'ibade ve's-suluk (1980);

-         Siratu Hatemi'n-nebijjin (1978);

-         Ali el-Murteda (1988) i druga brojna djela od kojih su mnoga prevedena na turski jezik.

Učestvujući na brojnim naučnim simpozijumima i kongresima i od predavanja održanih tom prilikom sačinio je i objavio posebna djela, npr.:

-         Dirasatu fi 'idžazeti'l-Kur'an;

-         Mekalat havle's-sireti'n-nebevijje;

-         Ebhas havle'l-ištirak ve'l-mustešrikin.

Za ove podatke o autoru koristio sam članak Hamida Arslana pod naslovom: Ebu'l-Hasen Ali el-Haseni en-Nedvi (1333-1420/1914-1999) koji u podnožnoj fusnnoti navodi cio niz izvora. Članak je objavljen u časopisu "Ilm Yayma Cemiyyeti Egitim Danişmani" Fatih/Istanbul, str. 231-234.

Svome osvrtu Nedvi je dao naslov: Uloga hadisa u izgradnji islamskog društva i njegove zaštite.

Poslanstvo je ishodište svakog dobra i svake sreće. Zahvaljujući tome, i to samo tome, nastala je ova jedinstvena vjerska klima i jedinstveno islamsko društvo. Elementi od kojih se formiralo ovo novo društvo i razvio ovaj Ummet sastoje se iz troga:

a)     časnog Kur'ana;

b)     ličnosti Vjerovjesnika, a.s., njegova života, vojni i morala;

c)     Vjerovjesnikovog, a.s., poučavanja, njegovog ukazivanja, usmjeravanja i njegovih djela koja se zajednički nazivaju sunnet i hadis.

Kad bismo valjano razmotrili ove izvore, saznali bismo da su oni koordinirali u ostvarenju ciljeva novog Ummeta. Činjenica je da je bilo nemoguće proizvesti novo idealno društvo, idealan život i društveni kostur u kome se manifestuju vjerovanje i djela, moral i lijepo ponašanje, suosjećaji i želje, sklonosti i ukusi, veze i odnosi, bez ta tri elementa.

Sve ono što nalazimo u životu ashaba i tabi'ina, ono što je lijepo i što je, pored vjerovanja i djela, islamski moral, okus duboke vjerske predanosti i zadivljujući vjerski kvalitet, nije bilo posljedica samo čitanja Kur'ana nego je bilo, pored toga, i ruka tog djelotvornog idealnog života čije su blagodati kušali i uživali, vjernički kvalitet i kvalitet plemenitog morala kojeg su ashabi bili očevici na sastancima, druženju, uputama i instrukcijama kojima su se ashabi koristili u vremenu Poslanika, a.s. Eto zato se izučava hadis, ali to nije sve.

Kako su ashabi doživljavali, vidjeli i praktikovali islam

Svi ovi gore spomenuti faktori su zajednički formirali taj izvrsni islamski osjećaj, koji se nije ograničvao na službene odredbe određenih i zacrtanih pravila, nego je bio ispunjen prirodnim podsticanjem, praktičnim kvalitetnim duhom iskrenog ibadeta, pored zadržavanja u granicama odredaba i istine sa ugodnim i uzvišenim osjećajima i detaljima plemenitog morala.

Ashabi su uočili da časni Kur'an naređuje da se obavlja namaz, da u Kur'anu stoji: "... oni koji namaze svoje ponizno obavljaju" (23/2), ali nisu mogli spoznati način valjanog klanjanja sve dok nisu zajednički klanjali sa Poslanikom, a.s., sve dok nisu vidjeli njegov položaj na ruku'u i sedždi, njegov postupak u namazu o kome bi ashabi govorili: "On klanja, a u grudima mu kvrca od plača poput kvrcanja lonca".

Ashabi su znali na osnovu poruke časnog Kur'ana da je namaz odabrani posao vjernika, i draga obaveza, ali nisu mogli spoznati dalekosežnost bavljenja vjernika time, zaljubljenost u namaz i težnju za njim sve dok nisu čuli Poslanika, a.s., gdje kaže: "Allah mi je dao utjehu u namazu" (prenosi Nesai), a onda glasno i sa oduševljenjem dovikuje: "Bilale, pozovi na namaz! Smiluj nam se njime" (bilježi Ebu Davud).

Vjernici, muslimani, nisu mogli spoznati snagu veze između džamije i vjernika sve dok nisu čuli riječi o onome koji čini dobro za Ummet, a to je "čovjek čije je srce vezano za džamiju" (bilježe Buhari i Muslim).

Ashabi su primijetili da časni Kur'an poziva da se dova upućuje Allahu, i to vrlo često prožeta poniznošću i skrušenošću, a primijetili su i to da Kur'an upućuje prijekor onima koji oholo gledaju na upućivanje dove Allahu.

Ashabi su znali šta znači poniznost i skrušenost, ali nisu pronikli u suštinu toga sve dok nisu vidjeli Poslanika, a.s., kada je spustio svoje čelo na zemlju u vrijeme Bitke na Bedru i govorio: "Bože moj, iznosim Tvoj zavjet i Tvoje obećanje, ako Ti hoćeš, možeš da ne budeš obožavan poslije" (citira Buhari u djelu "Kitabu'l-Megazi", II. tom). Ashabi su sasvim dobro znali da je čovjek nemoćan, bijedan i slab, a da je srž dove i njena bit skrušenost, priznavanje klanjanja samo Allahu. Kad god dova bude imala u sebi ovaj duh ona će biti djelotvornija i sveobuhvatnija, ali nisu znali suštinu klanjanja, suštinu nemoći, skrušenosti i klanjanja na pragu Uzvišenog Gospodara, sve dok nisu čuli Poslanika, a.s., kako govori na Arefatu: "Bože moj, Ti čuješ moje riječi, vidiš moj položaj, znaš moju tajnu i ono što javno činim, ništa Ti moje nije sakriveno. Ja sam očajnik, bijednik, koji poziva upomoć, koji traži pomoć i utočište, plašljivi, oskudni koji prihvata i priznaje svoje grijehe. Molim Te kao što moli bijednik, okrećem se prema Tebi kao ponizni grješnik, upućujem Ti dovu poput slijepog, uplašenog dovom onoga koji Ti se duboko naklonio, prolio obilate suze, povio pred Tobom svoje tijelo, oblio pred Tobom suzama svoje lice, Bože moj, ne učini me u dovi Tebi upućenoj nesretnikom, budi sažaljiv prema meni i milostiv, o, Ti, Najdraži, Kome se dova upućuje, o, Ti Najbolji, Koji daješ i nagrađuješ."

Eto potrebe traganja za autentičnim hadisima, čovječe!

Za odredbe je nužno stvoriti povoljnu atmosferu

Dugo i kontinuirao iskustvo kroz koje je prošla historija vjera i naroda potvrđuje da same zakonske odredbe i službena stega nisu garancija da će se čovjek prihvatiti rada i aktivnosti ako zakon bude lišen duhovnosti. Takve odredbe ne mogu proizvesti klimu kakva je potrebna da bi posao bi plodonosan, pa npr. sama odredba o klanjanju namaza ne stvara takvu vjerničku psihu niti odgovarajuću sredinu u kojoj bi se očuvala duhovnost namaza, njegov način klanjanja i njegova redovnost. To traži određene upute, pouke i postupke što dopunjuje namaz veličanstvenošću i vrijednostima i daje mogućnost odraza na druge. Zbog toga časni Kur'an zahtijeva da namazu prethodi uzimanje abdesta, traži čistoću, svjesnost, razumijevanje, skrušenost, povinjavanje, šutnju i džemat. Poznato je da i pripremanje vanjskog okruženja djelotvornije stvara atmosferu u kojoj se može obaviti namaz sa svim njegovim specifičnostima. Oni koji proučavaju hadis i život Poslanika, a.s., znaju da su postupak Poslanika, a.s., njegove pouke i upute veoma značajne u ovoj oblasti. Time je namaz prerastao u sredstvo prečišćavanja čovjekove duše, moralnog odgoja, da namaz znači obraćanje Allahu, davanje prednosti budućem svijetu nad ovim svijetom, da znači podučavanje Ummeta odgoju, monoteističkom uvjerenju, usklađenosti ponašanja i okupljanja u zajednicu. Tako npr. koncentracija na nijet abdesta, pozitivno djelovanje samog abdesta, zatim značaj svakog koraka kojeg čovjek učini idući u džamiju, dova koju čovjek uči na tom putu, načini ulaska u džamiju, tehjijjetu'l-mesdžid, sunneti koji su predviđeni za određene namaze, značaj iščekivanja namaza, značaj klanjanja u džematu, nagrade za učenje ezana i ikameta, značaj i vrline imameta, mjesto u safu, slijeđenje imama u namazu, izravnanje safova, značaj podučavanja drugog, učenje u džamiji, pristojno izlaženje iz džamije itd. - sasvim jasno govori da je namaz, poslije ovakvih postupaka, jače djelotvoran na pročišćavanje i oporavak, na obrazovanje i odgoj i obraćanje Allahu. A odakle sve to saznati ako ne iz Poslanikovog hadisa?!

Usporedi s tim i post, i zekjat, i hadž i vidi kakve su vrline i dobrote u njima i kakve su posljedice utjecaja riječi i postupaka Poslanika, a.s., i sam njegov život. Zatim pomisli na koji bi stepen dospjele moć i djelotvornost namaza ako bi on bio lišen vrlina i atmosfere koju unosi hadis. Eto zato se ovako izučava hadis!

Činjenica je da Vjerovjesnikov, a.s., život, njegove upute i podučavanje stvaraju ugodnu atmosferu. Vjera nije skup suhih etičkih stega. Ona ne ostaje živa bez samilosti, duhovnosti i praktičnih uzornih događaja. Najbolji primjer za ovo, našto se čovjek može pouzdati, jesu praktični primjeri hadisa Vjerovjesnika, a.s., koji su postali specifičnost islamskog Ummeta, nešto u čemu ne učestvuje nijedan narod drugih vjerovjesnika i nosilaca drugih vjera.

Hadis je ispravno mjerilo za mjerenje života muslimana i njihova napretka. Njime se mogu mjeriti, u svakom vremenu, djela muslimana u namjeri da se spozna stvarno stanje ponašanja ovog Ummeta. Kompletna umjerenost u etici i djelu može se ispoljavati samo u spajanju poruke Kur'ana i hadisa. To će nadomjestiti prazninu odlaska Allahova Poslanika na onaj svijet: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? (3/144).

Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti (39/30). Da nije hadisa koji ukazuje na umjereni, kompletni, odmjereni ovaj život, da nije Vjerovjesnikovih, a.s., usmjerenja, da nije odredaba koje je Poslanik, a.s., unio u islamsko društvo, ovaj Ummet bi daleko zaostao ili umnogome pretjerao, svaka mjera bi bila poremećena, nestalo bi visokih ideala za koje Allah izričito govori da se slijede. Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (33/21), kao i u riječima: Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti (3/31).

Zar ti nije ovo dovoljno da se ovom ozbiljnošću izučava hadis, o, čovječe!

Hadis je pun života, moći i utjecaja koji traga za oporavkom i obnovom, neprestano se bori protiv smutnje novotarija u vjeri. On još uvijek djeluje u svakoj zemlji, uzdiže zastavu oporavka i obnove, bori se protiv izmišljotina i običaja kakvi su vladali prije islama, poziva iskrenom vjerovanju i pravom islamu. Zbog toga je, o, čovječe, hadis nasušna i osnovna potreba ovog Ummeta! Zbog toga se on mora obilježiti, učiti i pripremati za to stručne osobe!

Djela sunneta i hadisa još uvijek su izvori obnoviteljstva i ispravnog islamskog razmišljanja u islamskom svijetu. U hadisu obnovitelji svakog stoljeća stiču vjersko autentično znanje i čistu islamsku ideju, osjećaju potrebu za hadisom i oslanjaju se na njega u svom pozivu ka vjeri i obnovi. Svi oni koji u ovom stoljeću rade na povratku muslimana ka iskrenom vjerovanju i kompletnom islamu i žele da uspostave vezu između sebe i Poslanikovog, a.s., života, lijepog i kompletnog uzora, i svaki onaj koga potreba i protoci vremena prisile na donošenje novih odredaba, prisiljeni su da se obrate na hadis i sunnet.

Zato je potrebno analizirati svaki hadis!

Hadis je registrovao prvu vjerničku atmosferu i ovjekovječio je za buduća pokoljenja

Jedan od dokaza da je islam posljednja Božanska vjera i vječita Božanska poslanica je to što muslimani nisu težili idejnoj izolaciji niti naučnoj i etičkoj improvizaciji, čemu su bili skloni sljedbenici starih vjera, jer kod njih nije postojao vjerski zalog niti naučna osnova. Međutim, Poslanikov hadis je registrovao muslimanima, zauvijek, tu vjerničku duhovnu atmosferu u kojoj su živjeli i odgajali se ashabi Poslanika, a.s.; registrovao je duhovne i psihičke kvalitete koji su preplavili njihov život i pratio ih dugim stazama. Time je omogućeno pokoljenjima muslimana koji su neposredno slijedili iza njih da se jednim skokom povežu s tom atmosferom koja je svijetlila ličnošću Poslanika, a.s., atmosferom u kojoj je Poslanik, a.s, živio i govorio, a ashabi kao čisto uho i svjesno srce to upijali. Pored istovjetnosti rada i odredaba u tome su se očitovale i sklonosti i kvaliteti u kojima čovjek može da zaključi da svaku vrstu djela stvara iman. Hadis je prozor kroz kojeg čovjek može da posmatra život Poslanika, a.s., njegov porodični život, da posmatra njegov rad u noćima. To omogućuje čovjeku da vidi scenu njegove sedžde, da čuje svojim ušima njegove dove i njegovo obraćanje Bogu.

Prema tome, je li moguće očima čovjeka, koje gledaju Poslanikove, a.s., oči kako suze liju i njegova stopala zatekla od dugog stajanja u namazu i uši čovjeka koje sve to slušaju, pa da ne kažu: "Pa zar da ne budem zahvalan čovjek" (prenose Muslim i Buhari)? Pa zar može to čovjek nemarno da posmatra, oči koje primjećuju da se sa mlađakom smjenjuju noći i dani, a u Poslanikovoj, a.s., kući svjetla nema, da vidi kako su mu se leđa nažuljala od grube hasure, kad sazna da Poslanik, a.s., ne odlazi u postelju sve dok ne razdijeli preostali dio od zekjata, kada čuje da Poslanik, a.s., u vrijeme svoje smrtne bolesti nema ulja da upali svjetiljku, nego ga pozamljuje od komšije, zar može čovjek da ostane skamenjena srca, a da ne nauči lekciju kompletne humanosti i plemenitosti ponašanja?

Islamsko društvo u svojim različitostima i život u raznim vidovima u ogledalu hadisa

U ovoj atmosferi čovjek ne koristi samo ličnost Vjerovjesni-ka, a.s., nego on nalazi širom otvorena vrata kuća ashaba u čijim će kućama vidjeti kao da su ti stanari monasi noću, a konjanici danju, vidjet će njihovu djelatnost na ulicama, vidjet će u njima skromnost i nesebičnost, njihovu predanost Allahu umjesto predanosti sebi i sklonostima duše prema nečemu lošem, vidjet će da u njima preovlađuje potpuna pokornost, a ponekad i ljudski pad. Pred očima čovjeka ovdje iskaču kazivanja o iskrenosti Ebu Talhe el-Ensarije i kazivanja o izostanku Ka'ba ibn Malika iz bitke na Tebuku, o iskušenju Poslanika, a.s., njegovo ispunjenje islama i njegovo svjedočenje, njegovo svjedočenje protiv samog sebe, njegove pravičnosti u ovom iskušenju, potom Allahov oprost njemu kao Poslaniku i onima koji su izašli u borbu ukazujući čast Poslaniku i zaštitu njemu, kao i kazivanje o majci vjernika, Aiši, r.a., i njenom veoma osjetljivom položaju iznijetom u potvori, njenom vjerovanju, a potom i objavi o njenoj nevinosti. Vidjet će i kazivanje o Ebu Bekru es-Siddiku o ovom veoma osjetljivom slučaju, njegovoj iskrenosti i njegovom ponašanju u ovom događaju. Ukratko, to je prirodna atmosfera u kojoj se manifestuje život sa svojim raznovrsnim činjenicama i bojama i u ljudskoj prirodi. O svemu tome govori Poslanikov hadis, koji je registrovao to za vječito, do Sudnjeg dana.

Slika vjerovjesničkog zavjeta, pored časnog Kur'ana, upisana je, i kao da je hadis jedna od nadnaravnosti islama i njegova odlika u kojoj ne učestvuju druge vjere. Vjera koja je objavljena da ostane do Sudnjeg dana i da prenese budućim pokoljenjima praktični uzorak, da predoči pozive rada i njegove odlike, da zadovolji i razum i srce istovremeno. Bez ove atmosfere ljudi ne mogu živjeti, a ona je zaštićena i sačuvana zahvaljujući hadisu.

Podstrek nijekanju hadisa i sunneta

U novije vrijeme javljaju se ideje s ciljem da upoznaju novo pokoljenje i snagu dominacije zapadne civilizacije, da je teško uskladiti tu civilizaciju, njenu vrijednost i načni života i njenu modu, sa sunnetom i životom koji je postavljen na dubokoj ljubavi i punom pouzdanju u nosioca Poslanice islama i izvora Vjerovjesnikovog, a.s., sunneta, i između svetosti zapadne civiliza­cije kao nečega posljednjeg do čega je moglo doći ljudsko saznanje. Možda je ovo bio uzrok koji je podstrekao neke političare, vladare, književnike i predstavnike javnih medija među arapsko-islamskim narodima da prigovore sunnetu i zaniječu hadis.

Osvrćući se na ovu situaciju, Muhammed Esed kaže: "U ovo vrijeme u kome je utjecaj zapadne civilizacije porastao, u islamskim zemljama nalazimo i novi uzrok pridodat ovoj zapadnoj sklonosti, koje mi katkad nazivamo "osvještenje muslimana", a to je što ti privrženici zapadnoj civilizaciji kažu da je nemoguće da živimo u granicama Vjerovjesnikovog, a.s., sunneta, i da slijedimo zapadni metod života istovremeno, zatim, što je sadašnje muslimansko pokoljenje spremno da veliča sve što je strano i da obožava svaku stranu civilizaciju samo zbog toga što je ona strana, zato što je moćna i blještava sa materijalnog stanovišta. Ovo pravljenje sebe strancem bio je najveći povod koji je učinio da hadisi Vjerovjesnika, a.s., i svi sistemi sunneta ne mogu biti prihvaćeni u ovo naše vrijeme. Sunnet Poslanika, a.s., suprotstavlja se osnovnom stanovištu na kome počiva zapadna civilizacija sasvim jasno, tako da ovi koji su zagrizli u ovu civilizaciju ne mogu naći izlaz iz ovog tjesnaca osim sa odbijanjem sunneta Poslanikova, a.s., i stavova da muslimani nisu obavezni slijediti ga. To zbog toga što je sunnet uspostavljen, kako oni kažu, na nepouzdanim hadisima. Poslije ovog kratkog suda dolazi do devijacije učenja časnog Kur'ana, da bi se istakla saglasnost sa duhom zapadne civilizacije na što lakši način.

Sumnja u dokaz hadisa i negiranje sunneta je zavjera protiv islama, koja će doživjeti n euspjeh

Oni koji pokušavaju da ovaj Ummet liše ovog bujnog izvora života, upute i snage, sa izazovom sumnje u dokaz hadisa i njegovu vrijednost na bilo koji način, i koji pokušavaju uzdrmati njegovu dokumentovanost, ti ljudi ne znaju dalekosežnost štete i gubitka kojeg bi time izazvali. Oni ne znaju da bi time svoj narod "lišili naslijeđa", ukinuli izvor i prekinuli veze. Kad bi oni to svjesno uradili, od njih ne bi bio veći neprijatelj za svoj narod jer oni ne bi našli drugo sredstvo za izgradnju ovakvog vjerskog ukusa ponovo, ukusa kojim su se odlikovali ashabi, r.a., i koji može da se nađe u prisutnosti Vjerovjesnika, a.s., neposredno, ili pomoću hadisa koji je živa slika tog vremena i potsjetnik koji govori o Poslanikovom, a.s., životu koji je ugašen, govori kvantitetom Poslanikovog vremena, zapahnut vjetrom tog perioda.

Dobro je istakao Muhammed Esed u svom vrijednom djelu El-Islamu 'ala muftereki turuk (Islam na raspuću), oličavajući ovo neprijateljstvo prema islamu, opasnosti ove zavjere kojom se pokušava lišiti muslimansko društvo ove snage kojoj nema nadoknade, pa kaže: "Sunnet ima željezni kostur na kome je uspostavljena palača islama, a ti, kada odstraniš kostur bilo kojeg zdanja, da li ćeš biti zapanjen, poslije toga, što se srušila ta zgrada kao da je kuća od karata?"

Uprkos ovim lahkomislenim pokušajima izazivanja sumnje u snagu dokaza hadisa i poziva na osudu sunneta na raznim nivoima, ideološkim, političkim i ličnim podsticajima, bježanjem od odgovornosti primjene šeriatskih odredaba u radu i vjerskim obavezama u raznim periodima, primjena sunneta i hadisa još uvijek je veoma značajna. Hadis se proteže kroz islamsko društvo poput krvi i duše kroz tijelo, tako da je nemoguće odvojiti islamsko društvo od hadisa i sunneta pa uspostaviti takvo društvo samo na učenju Kur'ana.

Poslanik, a.s., svojim hadisom komentariše Kur'an, posebno ono što je došlo u Kur'anu na sažet način. Allah nas na to podsjeća u Kur'anu: A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje i da bi oni razmislili (16/44). Hadis se još uvijek studiozno izučava, istražuje i izdaju se djela koja su do sada bila nepoznata. Poslanik, a.s., ističe: "Grupe moga Ummeta uvijek će se čvrsto pridržavati Allahove odredbe. Tome Ummetu ništa ne može naštetiti onaj koji mu se suprotstavlja" (bilježi Ibn Madže), a u drugom hadisu stoji: "Uvijek će grupe ljudi moga Ummeta insistirati na hadisu do Sudnjeg časa" (prenosi Hakim).

Za postupak onih koji sumnjaju u snagu dokaza hadisa i niječu sunnet, a hadis i sunnet se ne mogu odbaciti, Nedvi na kraju kaže da je to najbolje predočio stari arapski pjesnik

Kao jarac živoderac što no nekad stijenu bode ne bi li je oslabio... Al' se jarac prevario: sam je sebi naudio, rogove je polomio.

Prof. dr. Omer Nakičević

THE ROLE OF HADITH IN DEVELOPMENT OF ISLAMIC PERSONALITY

Summary

This paper points out a wrong, unskilled and groundless reproach to the method of study of the Hadith at the Faculty of Islamic Studies, (published in Preporod No. 24/818 of December 15, 2005, p. 5) and so unskilled and even strange attitudes to the Islamic tradition. In the response to that objection, this paper is based on the report on hadith by Ebu-l Hasaan Ali ibn Abdu’l-Hajj b. Fahruddin el-Haseni en-Nedvi, presented at the Symposium on Islamic Tradition, held in Cairo in 1982.

Key ideas of this response are:

-              How companions saw an practiced Islam

-              It is necessary to create useful atmosphere for the regulations

-              Hadith registered the first religious atmosphere and perpetuated it for the future generations

-              Islamic society in its differences and the life in various aspects is given in the mirror of hadith

-              Stimulus to the denials of hadith and sunnah

-              Suspicion in evidence of hadith and negations of sunnah is the conspiracy against Islam that will meet failure.

29