Wed11132019

Last updateMon, 11 Nov 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Džihad i njegova zloupotreba

Džihad i njegova zloupotreba

Raspravu o fenomenu terora u savremenom svijetu i odnosu islama prema terorizmu organizirali su Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, Pravni fakultet i časopis “Ljudska prava”.
Neposredni predložak za raspravu bile su knjige: Islam i teror akademika Muhameda Filipovića i Terorizam: značenje, historija i veza sa religijom i Značenje terorizma - odgovor muslimanskih institucija prof. Fikreta Karčića.
Nakon iščitavanja ovih knjiga da se primijetiti da fenomen džihada nije šire elaboriran, a nije dobio ni adekvatan prostor koji po svojoj prirodi zaslužuje.
Akademik Muhamed Filipović je u posljednjem odjeljku svoje knjige nešto više prostora posvetio džihadu unutar koga je govorio o zločinu koji je počinjen 11. septembra 2001. g. u ime islama i navodnih islamskih institucija i istakao da je to zločin prema islamu, jer se, kada se ovakav postupak stavlja u kontekst velike ideje borbe čovjeka na Božijem Putu (džihadun fi sebilillahi), smisao toga puta falsificira i podmeće mu se nešto što s tom idejom nema nikakve veze i što joj literarno i duhovno proturiječi.
Na drugom mjestu akademik Filipović ističe da je nužno razlučiti smisao i karakter žrtve u islamu, jer se primjena načela žrvte na Božijem Putu (džihadun fi sebilillahi), izgleda, u nekim interpretacijama i praksi nekih muslimanskih grupa ili grupa koje sebe nazivaju i smatraju muslimanskim, koristi do te mjere kad ona nema ništa zajedničko s islamom i naučavanjima koja smo dobili putem Objave u Kur’anu ili hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.
Otuda je bilo neophodno da se fenomen džihada šire elaborira, pa sam u tom pravcu i prišao temi Pojam džihada i njegove zloupotrebe, gdje sam govorio o definiciji i podjeli džihada, o džihadu u užem i širem smislu, zatim o pasivnom (džihad selbi) i aktivnom džihadu (džihad idžabi), te aktivnom džihadu muhadžira i ensarija i, na kraju, o općem odbrambenom ratu u vremenu Poslanika i njegovih drugova, ashaba, a prije svega, o zloupotrebi džihada u našem vremenu.


1. Definicija i podjela
Džihad je u definicijama orijentalista i nekih naših istraživača koji su pali pod njihov utjecaj - sveti rat1. Moramo odmah naglasiti da sintagma sveti rat nema nikakve osnove u islamu. Islam ratu ne daje nikakvu svetost i on ga kao sredstvo svog širenja potpuno isključuje. Sa izrazima sveti, sveto, svetac i svetost islam ne operiše. To su kršćanski, krstaški izrazi. Čak ni džihad na Božijem Putu (fi sebilillahi) ne može biti shvaćen kao sveti rat, jer on, pored oružane borbe, podrazumijeva i džihad u miru.
A ko se iseli na Božijem Putu naći će na zemlji mnoga mjesta i prostranstva široka (En-Nisa, 100).
O, vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova Puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu Putu - navijesti bolnu patnju (Et-Tewba, 34).
I imetak na Allahovom Putu trošite, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine (El-Bekare, 195).
To su prigovori koji su upućeni islamu. Međutim, mora se znati da sveti rat kao dogma u islamu uopće ne postoji.
Arapska riječ džihad koja se u evropskoj orijentalistici obično prevodi sa sveti rat ima više značenja: rat u odbrani vjere i domovine, borba protiv socijalnog zla, borba protiv samog sebe, borba u suzbijanju nemorala, korupcije itd. Sva mjesta u Kur'anu gdje se govori o džihadu sa značenjem rata imaju prigodni defanzivni karakter, a nisu opća, permanentna zapovijest.2
Otuda tvrdnja da su kur'anski ajeti koji isključuju upotrebu sile derogirani ajetima koji to naređuju nema svoga uporišta u izvorima islama. U Kur'anu ima samo nekoliko ajeta koji su derogirani. To su ajeti koji govore o vinu i kocki i ajeti o noćnom namazu. Sve drugo što se navodi ne podliježe derogaciji jer se radi o izuzimanju, izjavi, dopuni, itd., a ne o derogaciji.


2. Džihad u širem i užem značenju
Islamski autori džihad posmatraju u širem i užem značenju. U širem smislu džihad znači ulaganje truda i napora u akcijama za bolji život, za mir, sreću i blagostanje.
Džihad u ovom smislu, a to je, ustvari, pravi džihad, jer dolazi od glagola džehede - ulagati trud, nastojati - najprije polazi od čovjeka kao nosioca ustanove džihada. Potrebno je prije svega da se čovjek pripremi i osposobi za jedan ovakav napor.
Ova priprema predstavlja najvažnije polje džihada. To je osnov ove ustanove i svih njenih vrsta. Borba za stručno, tehničko i naučno osposobljavanje čovjeka, za formiranje zdrave, duhovno i moralno snažne ličnosti čini bitnu sadržinu ustanove džihada. Zato je Muhammed, a.s., vraćajući se sa jednog vojnog pohoda rekao svojim drugovima, ashabima: “Vraćamo se iz male bitke i ulazimo u mnogo veću bitku, bitku sa samim sobom”.
Na tim principima Muhammed, a.s., je u mekkanskom periodu Objave vodio bitku, džihad, za čovjeka i postavljanje temelja za novo društvo. Ova vrsta džihada nije u sebi sadržavala nikakve elemente sile, presije, niti bilo kakvih pritisaka. To je široko polje ne kojem se ispoljava i potvrđuje džihad u širem smislu.3
U užem smislu džihad znači odbranu zemlje, slobode, vjerovanja i drugih vrijednosti putem upotrebe sile - ukoliko se neprijatelj ne može odbiti na drugi način. U tu svrhu navode se mnogi kur'anski ajeti koji govore i ovoj vrsti džihada i koji dopuštaju ratovanje, ali samo u svrhu odbrane.4
Neki islamski autori su instituciju džihada posmatrali u njenim razvojnim fazama. Oni su nastanak i razvoj džihada podijelili u četiri faze: pasivni džihad (džihad selbi), aktivni džihad (džihad idžabi), aktivni džihad muhadžira i ensarija u borbi sa Kurejš - plemenom i sa saveznicima na Arabijskom poluotoku.


3. Pasivni džihad (džihad selbi)
Pasivna odbrana se sastoji u strpljivom podnošenju napada. Ona je vezana za mekkanski period Objave. Muslimani su u Mekki bili u manjini, slabi i nejaki. Ajeti koji govore o ovoj odbrani su ajeti koji su objavljeni u Mekki i njenoj bližoj okolini. Navodimo neke od njih:
Ono što ti govore ti otrpi. Izbjegavaj ih na lijep način (El-Muzemmil, 10).
Ti sa svakim lijepo. Traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni (El-A'raf, 199).
Ali vi oprostite i preko toga prijeđite dok Allah svoju odluku ne donese (El-Beqare, 109).
Ovaj treći ajet se nalazi u medinskoj suri El-Bekare. Međutim, on je objavljen u Mekki (Ibn Atijja). Mnogi misle da je ovaj ajet stavljen izvan snage ajetom koji propisuje borbu (Et-Tewba, 5 i 10). Drugi drže da se ovdje ne radi o derogaciji jer ajeti
nisu proturječni, a tamo gdje nema proturječnosti, nema ni derogacije.5
U ovoj ranoj fazi razvoja džihada Allah je naredio Svome Poslaniku da ljude poziva u novu vjeru mudro i lijepim savjetom:
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125).
Njegova zadaća od prvog dana Objave bila je ograničena, kao i zadaća svih Božijih poslanika, na donošenje radosne vijesti i opomene:
O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da - po Njegovom naređenju - pozivaš Allahu (El-Ahzab, 45-47).
Poslanik je u svome radu krenuo ovim putem koji je trasiran Kur'anom kada je okvire svoga poziva sveo na krug gole dostave bez ikakvog pritiska ili primoravanja:
Poslanikovo je samo da obznani! (El-Maide, 99).
Tvoje je da obznanjuješ, a Nama pripada svođenje računa (Er-Rad, 40).
Ti opominji, tvoje je samo da opominješ (El-Gašije, 21).
Poslanik nije nikoga primoravao da prihvati novu vjeru sa kojom je došao osim ako je dotični u to bio uvjeren jasnim dokazima.
Nova vjera je sebi krčila put među tminama politeizma i njegovim zabludama sve dok politeisti nisu krenuli u obračun s novom vjerom i njenim nosiocima. Na tom tragu oni su koristili sve što su posjedovali i tako Poslaniku i muslimanima nanijeli mnogo zla. Tada ulazimo u novu fazu razvoja džihada, a to je faza aktivne odbrane.


4. Aktivni džihad (džihad idžabi)
Hidžra, seoba muslimana iz Mekke u Medinu, bila je prekretnica u razvoju džihada. Muslimani su zbog presije i pritisaka napustili Mekku i sve što su u Mekki posjedovali. Njihovo stanište bila je Medina. U Medini su udareni temelji novom društvu i državi. Oni koji su protjerani iz svoga rodnog grada tražili su od Poslanika dozvolu za obračun sa politeistima, a Poslanikov odgovor je glasio: “Budite strpljivi, još mi nije naređena borba”. Nešto poslije toga uslijedila je dozvola ajetom u kome stoji:
Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini… Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime (El-Hadždž, 39-40).
Primjetno je da se u ovim ajetima manastiri, crkve i havre spominju prije džamije. Odbrana i zaštita ovih bogomolja u kojima se ime Božije spominje dokaz je tolerancije islama i njegove širokogrudnosti prema drugom i drugačijem.
Ovu fazu u razvoju džihada možemo nazvati aktivnom borbom muhadžira za povratak na svoja ognjišta. Ta aktivnost se ogleda u organiziranju odreda sastavljenih isključivo od muhadžira koji su nastojali da povrate svoja uzurpirana prava. Ibn Hišam o tome detaljno govori u Poslanikovoj biografiji. On između ostalog navodi odred Ubejda ibn El-Harisa od osamdeset konjanika, muhadžira u čijim redovima nije bio nijedan ensarija, zatim odred Hamze ibn Abdulmuttaliba od trideset konjanika,muhadžira u čijim redovima također nije bilo ensarija. Odred je krenuo prema obalama Crvenog mora i tamo se susreo sa Ebu Džehlom i njegovih tri stotine konjanika iz Mekke. Međutim, do borbe nije došlo zahvaljujući El-Džuheniju koji je s obje strane održavao prijateljske odnose. Pored ovih odreda, Ibn Hišam navodi i odrede Sa’da ibn Ebi Vekkasa i Abdullaha ibn Džahša. Sa’dov odred imao je u svome sastavu osam grupa muhadžira, a Abdullahov osam četa u kojima nije bio nijedan ensarija. Ovaj period traje sve do velike Bitke na Bedru u kojoj su učešća uzeli i ensarije.
Džihad je u to vrijeme bio dopušten samo muhadžirima. Međutim, Poslanik je to na Bedru dopustio i ensarijama. Politeisti su znali da posla imaju samo sa muhadžirima. Zbog toga su odbili dvoboj sa ensarijama na samom početku bitke i rekli da oni sa ensarijama nemaju ništa, a onda su zatražili da im na dvoboj izađu njima ravni iz njihovog roda. Tada su na dvoboj izašli Ubejd, Hamza i Alija ibn Ebi Talib, a sama bitka je završena pobjedom muslimana.6


5. Aktivni džihad muhadžira i ensarija
U ovome periodu džihad je propisan kao obavezna dužnost svim muslimanima, nakon što je u prethodnom periodu bio dopušten samo muhadžirima:
Borite se na Allahovom Putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi borbu ne započinjite (El-Bekare, 190).
Ovo je prvi ajet koji govori o ovoj vrsti džihada i koji dopušta ratovanje, ali samo u slučaju odbrane. U slijedećim ajetima to je potpuno jasno, vidljivo i razumljivo:
Ako oni udare na vas, onda se vi borite protiv njih… A ako odustanu od borbe, morate i vi odustati (El-Bekare, 191).
Ako vas takvi ostave na miru, prođu se rata i mir vam ponude, onda vam Allah ne daje nikakva prava da protiv njih ratujete (En-Nisa, 90).
Ako vam ponude mir, prihvatite ga i oslonite se na Allaha. On sve čuje i zna (El-Enfal, 61).
Iz ovih i drugih ajeta jasno se vidi da je borba bila u službi odbrane. Njen cilj je bio da se zaustavi nasilje. Ovaj odbrambeni period traje sve do velikog savezničkog pohoda na Medinu. Tada počinje četvrta, posljednja faza džihada.


6. Opći odbrambeni rat
Muslimani su, kada je udruženi neprijatelj, Benu Gatafan, Benu Kurejš i ostala arapska plemena, krenuo prema Medini, bili spremni za njenu odbranu. Oni su oko Medine iskopali duboke rovove koji su predstavljali veliku prepreku za neprijateljsku konjicu. Ni ovoga puta Allahova pomoć nije izostala. O tome govori i Kur’an:
O, vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali i vojske koje vi niste vidjeli (El-Ahzab, 9).
Suretu-l-Ahzab govori o vojnom pohodu saveznika na Medinu. Cilj ovog pohoda bio je da se muslimani potpuno unište i istrijebe. Međutim, desilo se suprotno. Saveznici, politeisti i jevreji, kada su naišli na rovove oko Medine doživjeli su poraz i više se nikada nisu usudili poduzeti bilo kakav pohod protiv muslimana. Otuda ova vojna u historiji ima vrlo veliku važnost i značaj. To je jedna od najtežih bitaka u povijesti islama.
Ajeti koji su objavljeni poslije ove bitke naređuju muslimanima da se suprotstave mnogobošcima:
I svi vi se borite protiv njih kao što se i oni svi bore protiv vas (Et-Tevba, 36).
Međutim, ovaj poziv za rat bio je usmjeren samo prema napadaču, agresoru, a nikako prema onima koji su miroljubivi. Muslimani takve nikada nisu napadali bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Prema njima oni su lijepo postupali i štitili one koji su od njih zaštitu tražili:
Ako te neko od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega (Et-Tewba, 6).
Džihad nije sredstvo pomoću kojeg je nametan islam. Nikakva presija ni pritisci od strane muslimana tu nisu korišteni:
Vjera islam se ne smije nametati silom. Jasno se razabire istina od nesitine. Ko hoće neka vjeruje, a ko neće neka ne vjeruje (El-Beqare, 256 i El-Kehf, 29).
Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas ne progone iz vaše zemlje. Allah voli p ravedne (El-Mumtehine, 8).
Valja na kraju reći da je Poslanik prije svakog vojnog pohoda tražio da se u ratu humano postupa sa zarobljenicima, starcima, ženama i djecom, da se zaštite manastiri i poštuju monasi “koji se u samoći Bogu mole”. Ove upute su kasnije u praksi primjenjivali i njegovi drugovi, ashabi. Ebu Bekr je prije svakog vojnog pohoda govorio borcima da u ratu ne smiju nikoga mučiti, masakrirati, ubijati starce, žene i djecu itd.7
Riječ džihad je u Kur’anu spomenuta na preko četrdeset mjesta, a isto toliko i u hadisu Allahova Poslanika. Svugdje se uglavnom određuje njen gornji smisao. Riječ je o odbrani zemlje i zaštiti ljudskih prava. Samo na jednom mjestu ova riječ nema taj smisao. Tu je upotrijebljena u značenju podsticanja na politeizam:

Čovjeku smo oporučili da roditeljima svojim dobro čini. A ako te oni budu podsticali da drugog ravnim Meni smatraš… nemoj ih slušati (El-Ankebut, 8).


LITERATURA:
1. Osman Nuri Hadžić, Muhammed a.s. i Kur’an, Sarajevo, 1968.
2. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Sarajevo, 1990.
3. Husein Đozo, Islam u vremenu, Sarajevo, 1976.
4. Hasan Sušić, Dimenzije džihada, Pregled br. 4, Sarajevo, 1984.
5. Kurtubi, Tefsir, Kairo, 1996.
6. Ibn Hišam, Poslanikov život, Sarajevo, 1998.
7. Muhammed Albdullatif Subki, El-džihadu fil-islami,
Kairo, 1968.
8. Muhammed ed-Desuki, De’aimul ‘akideti fil islami, Kairo,
1990.

fus note: 

1. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, 160.

2.Osman Nuri Hadžić, Muhammed a.s. i Kur'an, 130.

3H.Đozo,Islamuvremenu,119.

4Ibid,120.

5 Kurtubi, Tefsir, 2/78.

6 Ibn Hišam, Poslanikov život, 112.

7 Osman Nuri Hadžić, Ibid, 132.