Sun11172019

Last updateFri, 15 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ODGOJ ZA LIJEPO U ISLAMU

ODGOJ ZA LIJEPO U ISLAMU

Estetika je, prema definiciji, “filozofijska disciplina” koja ispituje lijepo, odn. vrijedno u umjetnosti (po nekim estetičarima i lijepo u prirodi), istražuje esencijalne preduvjete i kriterije umjetničkog doživljavanja, stvaranja i prosuđivanja, kao i uopće smisao, značenje i bit umjetničkog.1
Estetika kao teorija umjetnosti prisutna je u zapadnoj filozofiji. Od Baumgartena (zvanično prihvaćenog utemeljitelja estetike) pa do danas napisana je brojna estetička literatura sa različitim polazištima i različitim rezultatima promišljanja u ovoj oblasti. Bez upuštanja u ocjenjivanje, pa i bez iznošenja pregleda estetičkih problema i teorija u povijesti estetike, ovdje ćemo pokušati dati osnovne karakteristike islamske umjetnosti, a zatim, na temelju toga, i principe islamskog odgoja za lijepo.
U tradicionalnim filozofijama, ovdje prvenstveno islamskoj, ne nailazimo na razvijenu estetičku teoriju. Razlog tome je drugačije poimanje umjetnosti i lijepog u islamu u odnosu na Zapad, a razlike su suštinske prirode, naime, nalaze se u temeljima poimanja svijeta. Jedan od temelja zapadne filozofije kao i umjetnosti jeste antičko grčko naslijeđe. “U suštini grčke umjetnosti je naturalizam. Ipak, to se ne bi trebalo shvatiti kao naivno, fotografsko imitiranje prirode. Prije bi to bila osjetilna prezentacija jedne a priori ideje koju priroda nastoji da otjelovi, ali teško da ikad uspijeva. Sva stvorenja su zato samo djelomične trenutačnosti ideja prirode. Priroda je usadila u svako od njenih bića ideju srodnu grčko-antičkoj PAIDEIA. Ljudski portret u kamenu je po ovoj ideji najviša umjetnost. Ideja o čovjeku je najbogatija i najkompleksnija entelehija prirode. Njena dubina i unutrašnja raznolikost sačinjavaju neiscrpan rudnik za umjetnike da isprobavaju, istražuju i iskazuju. Iz ovog razloga “čovjek je mjera svih stvari”, on je kruna stvaranja, nosilac i oličenje svih vrijednosti, najviših i najnižih. Zato je božanstvo zamišljeno u ljudskom obliku, religija je humanizam, a slavljenje božanstva postalo je kontemplacija o beskrajnoj dubini i raznolikosti čovjekove unutrašnje prirode. Bilo je neizbježno da cijela umjetnost helenske civilizacije bude takva da reflektira ovu suštinu helenske kulture.

Bliski Istok nam predstavlja dijametralno suprotnu tradiciju. Ovdje je čovjek samo instrument Božanstva, stvoren da mu služi. ^ovjek nikad nije cilj sam sebi i svakako nije mjera svega. Božanstvo je to koje određuje standarde. Njegove norme su zakon za čovjeka. Nema Prometeja: samo sluge na Božijem posjedu, blaženi kad ispunjavaju naredbe, nesmireni kad se spotiču i prokleti kad prkose. Božija uzvišenost je misterium, tremendum i fascinosum. Kao takva, ona je čovjekova opsesija, fiksideja. Njegova konstantna preokupacija je ŠTA i KAKO Božije volje; njegova sudbina je biti spojen s Bogom. Odavdje je čovjek izvlačio svoju svrhu, svoj ponos i kosmički status. I kao po pravilu, cjelokupna umjetnost bliskoistočne civilizacije bila je izraz ovog aspekta bliskoistočne kulture. Priroda, i nadasve ljudska priroda, najsnažniji je takmac za mjesto božanstva, a priča o Prometeju nije nikako samo priča nego mito-poetska hronika čovječije borbe sa božanstvom za prestiž. Prvo, takva iskušenja i takve zbrke o božanstvu i prirodi koje su susjedna Grčka i Egipat proizveli moraju biti suprotstavljene i odbačene samom sviješću, i drugo, sva svijest mora biti absorbirana u božanskom kraljevstvu koje je njen izvor,norma, gospodar i sudbina.”2
Ovaj duži citat naveli smo s namjerom da istaknemo da je svaka umjetnost obojena misaonim i moralnim osnovama sa kojih polazi.

Bez poznavanja temeljnih svjetonazora određene kulture nemoguće je ispravno razumjeti i ocijeniti umjetnost koja se u toj kulturi javlja. Mnogi zapadni kritičari su tako islamsku umjetnost ocijenili vrlo nisko ne razumijevajući da ona ima sasvim različita polazišta i drugačije kriterije vrednovanja u odnosu na, njima blisku, zapadnjačku umjetnost.

Umjetnost na Zapadu i islamska umjetnost


I zapadnjačka umjetnost srednjeg vijeka, tradicionalna kršćanska umjetnost, bila je utemeljena na određenim religijskim i božanskim principima. Tek sa humanizmom i renesansom dolazi ona bitna prekretnica koja Evropu odvaja od tradicionalnog poimanja svijeta, od podređenosti Bogu, stavljajući čovjeka u središte svoje sheme egzistencije, i to najprije u oblasti umjetnosti a zatim i u drugim područjima djelatnosti ljudskog duha. ^ovjek uglavnom usmjerava pažnju na ovaj svijet i na sebe kao središte toga svijeta. U umjetnosti to se očituje tako što je ona najvećim dijelom utemeljena na individualizmu, subjektivizmu i psihološkim impulsima individualnog umjetnika. Taj nedostatak univerzalne, nadindividualne inspiracije, prisutne u svim tradicionalnim umjetnostima, pokazuje se u mnogobrojnosti i rascjepkanosti stilova i pokreta u umjetnosti.
“U oblasti slikarstva… svaki novi vremenski period dobiva svoj stil, i izgubili su se, što se tiče glavne struje zapadnjačke umjetnosti, trajni, nepromjenljivi arhetipovi koji su bili izraženi u tradicionalnoj umjetnosti. Renesansni slikarski stilovi Italije i Sjevera, koji su dali velik broj znamenitih slikara, utrli su put tzv. klasicizmu kao i pokušaju imitiranja klasičnog stila antike, utemeljenog na naturalističkim proporcijama tijela i ostalih predmeta vodeći do neumjerenog naturalizma, protiv kojeg se digao romantički pokret 13./19. stoljeća, nastojeći se udaljiti od racionalističkih i naturalističkih tendencija klasičnog perioda. U toku romantizma javile su se nove umjetničke škole opisivanja likova, boje i svjetla, kroz nekoliko različitih škola, od kojih je možda najznačajnija škola impresionizma, uz koju se vezuju imena tako slavnih francuskih slikara kao što su Monet i Renoir sa svojim osjećajnim tretmanom boje i svjetla. Taj su stil sa svoje strane istisnuli ostali stilovi, poput postimpresionizma, ekspresionizma i kubizma, prijekidom s klasičnom formom u korist apstraktne umjetnosti koja je u velikoj mjeri dominirala u 14./20. stoljeću. Utemeljitelj tog pravca u umjetnosti bio je, možda prije svih drugih, Pablo Picasso.”3

U zapadnoevropskoj književnosti nakon renesanse roman postepeno zauzima središnje mjesto. To je književna forma koja uglavnom odražava duh kritike postojećeg stanja stvarajući jedan potpuno novi svijet, odvojen od onog izvanjskog, realnog. Prema S. H. Nasru, roman je počeo stvarati ambijent koji je mnogim čitaocima nadomještao gubitak Boga u zapadnjačkom društvu. Samo iskustvo čtanja romana postaje, na stanovit način, nadomjestkom za svetu i religijsku umjetnost i život.4 Književni umjetnik okušao se u “stvaranju” jednog zasebnog svijeta veličajući čovjeka, pojedinca, i dajući mu status heroja koji prkosi sudbini.

Duh modernosti nije zaobišao ni muzičku umjetnost Zapada. Iako potječe iz crkvenog (koralnog) pjevanja, zapadnjačka muzika je postepeno poprimila odlike svjetovnosti i postala je prisutna u svim segmentima društva i popratna pojava skoro svih društvenih događaja. Klasična muzika, koja nema para u islamskoj muzičkoj tradiciji, zadržala je donekle duhovne i kosmičke odlike muzike, ali je u 20. stoljeću poput slikarstva, i muzika suočena sa rastakanjem formi “odozdo”, kao što je vidljivo u dodekafonoj muzici, minimalizmu i brojnim drugim školama suvremene klasične muzike koja često zvuči čudno čak i za uho izučenog zapadnjačkog slušatelja.5 Uporedo s klasičnom razvijala se popularna muzika različitih žanrova sa velikim utjecajem naročito na omladinu. Snaga popularne muzike može se iščitati kroz vidove muzike koji su se razvili među mlađim generacijama u posljednjih nekoliko desetljeća, sa divljim ritmovima, sviranim vrlo bučno i u zanosu. Mogli bismo tako, npr. navesti rock, havy metal i ostale vrste muzike koje bude najniže, animalne instinkte i privlače desetine hiljada mladih ljudi na koncerte koji obično rezultiraju pobunama i društvenim neredima Najkraće rečeno, ove vrste muzike ne potječu iz podređenosti čovjeka Bogu niti dušu vode ka tom stanju. Isto vrijedi i za većinu zvijezda-izvođača ove vrste muzike, koje su postale kulturni heroji suvremene scene, uzori duhovne discipline i moralne uspješnosti.6

U ovom kratkom pogledu na zapadnjačku umjetnost, preuzetom uglavnom od S. H. Nasra, primjećujemo nekoliko karakteristika te umjetnosti koje su sasvim suprotne onome što nalazimo u islamskoj tradicionalnoj umjetnosti. Gubitak veze modernog čovjeka sa svojim duhovnim korijenima te zanemarivanje nadindividualne, transcendentalne inspiracije rezultiralo je i gubitkom orijentacije i jednog vrhovnog kriterija vrednovanja umjetničkih ostvarenja. Posljedice toga su, između ostalog, brojnost i raznolikost umjetničkih stilova koji se vrlo brzo smjenjuju, rastakanje forme, sukob sa stvarnošću i pokušaj da se ona nadomjesti nečim drugim, potreba za “stvaranjem” nečega novog te slijeđenje impulsa iz ljudske podsvijesti i animalnih instinkata.
Islamska je umjetnost, s druge strane, kao i svi drugi aspekti života muslimana, bitno obilježena tevhidom. Umjetničko izražavanje muslimana svoj motiv, inspiraciju i svrhu nalazi u tevhidu. “Islamska umjetnost prije svega je, kao i sva islamska duhovnost, svjedočenje (shahadah) ili kontemplacija (mushahadah) Božje Jednoće - tawhid. Na razini formi tawhid se najizravnije pokazuje kao ljepota. Zato su svijest o Jednoći i ljubav prema ljepoti tako blisko povezane u islamskoj gnozi. Sva sufijska poezija naglašava ljepotu.”7 I ne samo sufijska poezija, jer suština umjetnosti općenito je ljepota. Ljepota je istovremeno izrazito unutarnja i izrazito spoljašnja. Ona sama se veže za pojavnost stvari, a istovremeno, svojom kvalitativnom neograničenošću, veže se za samo Božansko Biće. Ona je kao most koji vodi od osjetilnog svijeta prema Bogu. Poslanikov (alejhi’s-selam) hadis: “Allah je lijep i voli ljepotu” jedna je od ideja vodilja islamskom umjetniku. Allah je Stvoritelj svega postojećeg i materije i formi: “On je Allah! Stvoritelj, iz ničega Izvoditelj, oblika Darovatelj! Njemu pripadaju Imena Najljepša!.”8 On je Svojim stvorenjima darovao dio od Svoga atributa Ljepote: “Onaj Koji je lijepom dao svaku stvar koju stvorio je.”9 Musliman ljepotu posmatra kao Allahovo djelo i kao Allahov dar, blagodat, ni’met podaren čovjeku da u njemu uživa: “O, sinovi Ademovi, nagizdajte se kad god namaz obavljate. Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju. Ti upitaj: “Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!” Ti odgovori: “Ona su data vjernicima na Ovom Svijetu i samo su za njih na Budućem Svijetu!”10

Muslimanski umjetnik prepoznaje ljepotu u Allahovim stvorenjima, ali teži Izvoru te ljepote, savršenstvu Ljepote same. Kako je nemoguće Savršeno i Neograničeno prikazati u manjkavom i ograničenom mediju, to se umjetnik zadovoljava da svojim djelom slavi i veliča upravo to nedohvatljivo i neizrecivo. “Kreativni procvat muslimanskom umjetniku došao je tada kada je umjetnik spoznao da izraziti Boga u objektu prirode je jedna stvar, a izraziti Njegovu neizrecivost u istom tom objektu potpuno druga. Shvatiti da je Bog vizuelno neizreciv jeste najviši mogući estetski zahtjev za čovjeka.”11

Utjecaj tevhida na islamsku umjetnost vidljiv je kroz nekoliko kvaliteta te umjetnosti među kojima je na prvom mjestu apstraktni kvalitet koji nalazimo u svakoj vrsti islamske umjetnosti. Tu su zatim prisutne stilizacija, dematerijalizacija strukture, transsupstancijacija materijala te nerazvojna forma strukture umjetničkih djela.12 Sve ove karakteristike svjedoče o izbjegavanju naturalizma u islamskoj umjetnosti i o skretanju pažnje sa stvorenja u pokušaju dokučivanja i spoznaje njihova Tvorca.

Na tragu ovih ideja u islamskoj su umjetnosti razvijene specifične forme umjetničkog izražavanja Književnost, dakako, ima središnje mjesto, a njen motiv i uzor je Božija Riječ u formi Kur’ana. Počasno mjesto u islamskoj književnosti pripada epskoj i vjerskoj poeziji, s jedne strane, i pripovijedanju, s druge strane. Sva su ova književna djela bila prožeta vrijednostima sadržanim u Kur’anu i hadisu i služila su kao izravna nadopuna vjerskim tekstovima u tradicionalnom životu muslimana, dok su, istovremeno, pružala i pružaju duboke moralne pouke koje muslimani moraju naučiti za svog boravka na ovome svijetu.

U oblasti plastičnih i vizualnih umjetnosti, koje također zauzimaju značajno mjesto u islamskoj civilizaciji, nailazimo na hijerarhiju kad je u pitanju vjerski karakter ovih umjetnosti. Na najvišem su mjestu one koje su par excellence svete islamske umjetnosti: kaligrafija i arhitektura. Prva je povezana s pisanjem Allahove Riječi, a druga sa stvaranjem prostora u kojem ta ista Riječ odjekuje, prostora džamija iz kojih, na stanovit način, sva preostala islamska arhitektura predstavlja tek produžetak. Arabeska i ornament, preovlađujuće forme dekorativne umjetnosti u islamskom svijetu, izražavaju kvalitet beskonačnosti, “beskrajne šare”, estetskog izraza islamskog pojma tevhida.13
Musliman doživljava svijet (i sebe u njemu) kao Božije stvorenje i kao takvom mu se prilagođava. Njegov stav prema prirodi nije u znaku konfrontacije, agresivnosti, osvajačkog, nego je u znaku identifikacije, pomirljivosti, prihvatanja i uklapanja. Takav se stav odražava i na islamsku umjetnost. Dovoljno je pogledati formu i strukturu tradicionalnog islamskog grada da se shvati to stalno nastojanje na prilagođavanju postojećim prirodnim uvjetima (geografske i klimatske karakteristike, raspoloživi građevinski materijal) te briga o ekonomičnosti i funkcionalnosti prostora radi optimalnog zadovoljenja svih potreba stanovništva.

Bitna značajka islamske umjetnosti jeste njezino prisustvo u čovjekovoj svakidašnjici. Umjetničke tvorevine susrećemo svuda, od predmeta za svakodnevnu upotrebu (posuđe, odjeća, prostirka, nakit, knjige i sl.) koji oplemenjuju i uljepšavaju čovjekov život pa do monumentalnih građevina, džamija prije svega, koje svojom formom i veličinom upotpunjuju doživljaj svakodnevnog vjernikovog susreta sa Stvoriteljem u namazu. U povijesti islamske umjetnosti nema velikih imena, umjetnika koji su se bavili samo umjetnošću i stekli slavu. Ovdje je svaki čovjek svojevrsni umjetnik; umjetnost je život, a život je umjetnost.

“Sve što stvara islamski umjetnik je u službi nečeg životnog i svrsishodnog, bilo da se radi o vjerskom obredu ili nekoj svakodnevnoj ljudskoj radnji ili potrebi.”14 Islamskoj umjetnosti strano je postojanje radi sebe same (l’art pour l’art). Islamski umjetnik ne stvara da bi stvarao, stvaranje je privilegija Istinskog Stvoritelja; on u ljepoti uživa, njome slavi, veliča i zahvaljuje; njome uljepšava svoju okolinu i oplemenjuje dušu.
Na tragu navedenih razlika između jednog i drugog shvatanja umjetnosti (i svjetonazora općenito) slijede i različite koncepcije estetskog odgoja, odn. odgoja za lijepo.


Estetski odgoj


Estetski odgoj kao odgojno područje pojavio se u antičko doba i sastavni je dio odgojne djelatnosti sve do našeg vremena. Atinski odgoj težio je za harmonijskim razvitkom čovjeka, za skladnim razvitkom tijela i duha, i bio je duboko prožet težnjom za ljepotom i dobrotom. Platon je u svojoj viziji idealne države dao značajno mjesto umjetnosti, ali isključivo kao sredstvu za odgoj pozitivnih crta karaktera njezinih podanika. Prema Aristotelu, tragedija djeluje na čovjeka na način pročišćenja njegovih osjećaja — katarza. Njegovo je učenje izvršilo veliki utjecaj na razvitak estetske misli i na pedagoška shvaćanja kasnijih epoha. U srednjem vijeku umjetnost i estetski odgoj imali su izrazito religijski karakter: najviša ljepota je ljepota duha , a njena bit je u vrlini.

U epohi humanizma i renesanse naročito dolazi do izražaja umjetničko stvaralaštvo kao i uživanje u umjetnostima svih vrsta, što implicira afirmaciju odgajanja pomoću umjetnosti. Neohumanisti i klasicizam u Njemačkoj značajno razvijaju teoriju estetskog odgoja. Ipak, pod utjecajem industrijske revolucije i mehanizacije života, građansko društvo preferira korist, utilitarne vrednote, a ljepotu prepušta dokolici. Kao odgovor na takvo osiromašenje smisla za lijepo javlja se pokret za umjetnički odgoj koji se manifestira kroz uljepšavanje industrijskih proizvoda, a zatim i nastojanje na estetskom odgajanju širih slojeva društva. Različiti pokreti za odgoj uz pomoć umjetnosti javljali su se u periodima prije prvog, a zatim i između dva svjetska rata. Nakon drugog svjetskog rata formirana su dva međunarodna udruženja koja su preuzela obavezu da teorijski i praktično unapređuju estetski odgoj. Na njihovim kongresima i konferencijama prihvaćena je nova koncepcija estetskog odgoja u kojoj umjetnost postaje integralni dio opće kulture, a estetski odgoj bitni sastavni dio formiranja čovjeka i razvitka osobnosti.15
Bio je to kratak historijski pregled estetskog odgoja kako je predstavljen u udžbeničkoj pedagoškoj literaturi. Iz istih izvora dat ćemo također kratak prikaz osnovnih postavki estetskog odgoja trenutno važećeg u savremenom odgojno-obrazovnom sistemu.
Ljepota je bitni kriterij ljudskog vrednovanja predmeta, pojava, međuljudskih odnosa, umjetničkih proizvoda, svega što nas okružuje. Time je ona jedna od temeljnih vrijednosti čovjekovog života. Težnja za skladnim, lijepim, estetskim, za obilježjima što uljepšavaju i oplemenjuju život čineći ga ugodnijim i lakšim, karakteristična je za čovjeka. Smisao za lijepo očituje se kroz uočavanje, doživljavanje, ostvarivanje i vrednovanje lijepog, što aktivira različite čovjekove sposobnosti: racionalne, emocionalne, voljnodjelatne. Međutim, nemaju svi ljudi jednak smisao za lijepo i zato ga treba razvijati, kultivirati, odgajati.

Estetski odgoj je jedno od temeljnih odgojnih područja. Njegov je zadatak da u suradnji sa drugim odgojnim područjima formira skladnu, harmoničnu i mnogostrano razvijenu ličnost, zadovoljnu u vlastitom životu i prihvaćenu kao član društvene zajednice. Estetski odgoj, za razliku od umjetničkog odgoja i obrazovanja koji je uglavnom usmjeren ka profesionalnom osposobljavanju umjetnika, ima širi i sveobuhvatniji karakter. Usmjeren je na izgrađivanje smisla za estetske vrijednosti uopće, tj. i one koje se nalaze u umjetnosti, ali i one koje su izvan umjetničkog područja — u prirodi, u ljudskom društvu, radu, čovjekovim postupcima.

Savremena teorija estetskog odgoja temelji se na tri pretpostavke. Prva od njih je individualna i društvena potreba za estetskim odgojem, o kojoj svjedoči trajna težnja pojedinaca, ali i ljudske zajednice kroz povijest da se pronađu i ostvare bolji i ljepši, ugodniji i plemenitiji, sadržajniji i vredniji oblici života te da se ljudski život prožme estetskim kvalitetima. Druga je pretpostavka mogućnost svake osobe da bude estetski odgojena, da razvije smisao za lijepo i estetsko, a treća je dužnost društvene zajednice da ostvari uvjete a obrazovnih institucija da realiziraju estetski odgoj. Savremena škola, kao temeljna odgojnoobrazovna institucija ima obavezu da u svojih učenika budi zanimanje i smisao za estetska obilježja, da im otvara oči i uči za ljepotu, osposobljava ih za doživljavanje, vrednovanje i kreiranje skladnog i lijepog.

Estetski odgoj tijesno je povezan sa ostalim odgojnim područjima. Još od antičkog perioda skladno i lijepo oblikovanje ljudskog tijela bilo je jedan od ideala odgoja, što dovodi u tijesnu vezu tjelesni i estetski odgoj. Područja estetskog i moralnog odgoja vrlo su isprepletena. Poznata i priznata je činjenica da su velika i značajna umjetnička djela, naročito iz oblasti književnosti i drame, imala znatan utjecaj na formiranje moralnih stavova recipijenata. Danas tu ulogu preuzimaju film i ostali mediji masovne komunikacije. Radni odgoj vezan je sa estetskim po zahtjevu da sredstva za rad , radni proces i produkti rada moraju imati obilježja skladnog i lijepog.


Zadaci estetskog odgoja su:
1. osposobiti odgajanika za uočavanje i prepoznavanje lijepog,
2. obučiti ga za pravilno estetsko doživljavanje,
3. izgraditi kod odgajanika stvaralačke estetske sposobnosti, što
ne znači da od svakog učenika treba postati vrhunski umjetnik, ali kod svakog treba pokušati razviti sposobnost da svoj život i svoju okolinu pokuša ispuniti lijepim sadržajima -da u svom govoru i ponašanju, odijevanju i stanovanju, u predmetima svakodnevne upotrebe i u svom radu umije razlikovati lijepo i skladno, plemenito i kulturno od nelijepog i neskladnog, vulgarnog i grubog, pa da na jednostavan i skroman, ali estetski vrijedan način prožimlje svakidašnjicu vrijednostima koje je čine kulturnijom, plemenitijom i ljepšom, što se u pedagogiji imenuje “esteticizmom praktičnogživota”,16 te. osposobiti odgajanika za prosuđivanje i pravilno estetsko vrednovanje.

Ovdje dolazimo do bitnog pitanja kriterija vrednovanja naročito umjetničkih djela. “Razvoj sposobnosti prosuđivanja i vrednovanja, zavisi u dobroj mjeri od poznavanja stanovitih, pa i elementarnih vrednovanja ljepota, od poznavanja stanovitih interpretacija, pa i konvencija na estetskim područjima, ukratko od stanovitog pa i elementarnog obrazovanja na području estetske kulture.”17 Odgajanici trebaju upoznati pojedine vrste umjetnosti, njihova svojstva i izražajne mogućnosti, osposobljavati se za interpretiranje estetskih obilježja, za uočavanje estetskih vrednota, njihovo kritičko prosuđivanje i izricanje vrijednosnih sudova na temelju estetske analize djela. To je prijeko potrebno za izgrađivanje estetskog ukusa.18
Ovako postavljeni zadaci estetskog odgoja praktično se ostvaruju kroz nastavni proces, u izvannastavnim aktivnostima te u širem školskom životu.
Među najvažnije činitelje, a to su institucije koje aktivno sudjeluju u ostvarivanju estetskog odgoja, spadaju: porodica, dječiji vrtić, škola, školski i drugi domovi, kulturne institucije te mediji masovne komunikacije.

Tako je, dakle, koncipirano područje estetskog odgoja u našem savremenom odgojnoobrazovnom sistemu. Nećemo se dulje zadržavati na njegovoj elaboraciji s obzirom da je osnovni zadatak ovoga teksta iznijeti islamski stav o dogoju za lijepo.


Odgoj za lijepo u islamu


Kao što smo, govoreći o islamskoj umjetnosti, kazali da ne postoji razvijena “islamska estetika”, također ne postoji teorija estetskog odgoja u islamu. Klasična islamska literatura ne tretira odvojeno ovu temu, što je i razumljivo s obzirom da su i umjetnost i estetika, u današnjem značenju tih pojmova, noviji termini, dok savremeni autori u islamskom svijetu ne spominuju estetski odgoj kao zasebno odgojno područje ili, ako o njemu pišu, uglavnom su pod utjecajem zapadnjačke pedagoške literature. Termin et-terbije el-džemalijje koji susrećemo u ovim djelima može se prevoditi kao “estetski odgoj”, no smatramo da bi, s obzirom na značenje i smisao tog fenomena u islamskom učenju, prikladnije bilo govoriti o islamskom odgoju za lijepo.
Za islamsku umjetnost rekli smo da je ukorijenjena u tevhidu. Tevhid, učenje o Božijoj Jednoći, središnja je ideja koja prožima život muslimana. To je temeljni kriterij vrednovanja čovjekovih vjerovanja, djela, osjećaja. Sve što je u skladu s vjerom u Jednog Boga ima legitimitet postojanja; u protivnom, odbacuje se. Iz ideje tevhida proistječe jedinstvo svih vidova života vjernika budući on svoje postupke pokušava uskladiti s Božijom voljom. Tako se osigurava stabilnost ličnosti, njena potpunost i oslobođenost od pritisaka, napetosti i frustracija tako prisutnih u savremenom društvu, a uzrokovanih nedostatkom jedinstva namjere i svrhe djelovanja na raznim poljima života modernog čovjeka. To je nejedinstvo najočitije u različitim kriterijima ponašanja čovjeka u privatnom životu, gdje se donekle još vodi računa o moralnosti, te na tržištu, gdje je ostvarivanje dobiti jedini kriterij poslovanja.
Tamo gdje vlada ideja jedinstva života ostvaruje se harmonija, sklad, i svakoj stvari daje se mjesto koje joj pripada. U hijerarhiji vrijednosti u islamskom učenju ideja lijepog je na samom vrhu.

Ljepota je svojstvo Uzvišenog Stvoritelja koje je On podario i Svojim stvorenjima u različitim oblicima Objava je spuštena u lijepoj formi (Kur’an je umjetničko djelo par exscellence), data je čovjeku koji je stvoren u najljepšem obliku (fi ahseni taqwim), govori o ljepotama stvorenog svijeta (Kosmosa, prirode, čovjeka, ljudskih djela, ukrasa), zatim o ljepotama Dženneta. Poslanikov (alejhi’s-selam) život je vjernicima lijep uzor (usvetun haseneh) moralnošću i ljepotom ponašanja, govora i izgleda; izgovaranje/recitiranje Kur’ana je vrsta najljepše muzike, najprijatnije za ljudsko uho; ljepota je prisutna u formi namaza, u zdanju džamije u kojoj se namaz obavlja, ljepota je u obaveznoj čistoći i urednosti vjernika, njegovog tijela, odjeće te kuće u kojoj boravi i predmeta kojim se svakodnevno služi. Ljepota je, dakle, svakodnevno vjernikovo iskustvo. U takvom razumijevanju svijeta i života i praktičnom življenju nema potrebe a ni mjesta posebnom i izdvojenom odgoju za lijepo. To je sastavni dio svakodnevnog života i odgoja općenito.

U kur’anskim opisima ljepote prirode nalazimo snažan podsticaj za posmatranje, uočavanje i doživljavanje lijepog iako je prvotni cilj ajeta te vrste podsjećanje čovjeka na njegova Stvoritelja i učvršćenje spoznaje. Prikazi džennetskih ljepota, također opisanih lijepim prizorima iz prirode (bašče, rijeke, zelenilo, hladovina) kao i ovozemaljskim ljudskim ukrasima (zlato, srebro, dragulji, svila, prostirke i sl.) razvijaju osjećaj za lijepo, ali prvenstveno motiviraju čovjeka na vjerovanje i dobročinstvo kao puteve do uživanja u tim ljepotama. Isto tako, opisi Džehennema, osim što su zastrašujući, naglašavanjem ružnoće i ogavnosti tog boravišta i njegovih stanovnika motiviraju čovjeka na djelovanje u cilju njegova izbjegavanja.

Jedan od najvažnijih ciljeva svakog muslimana je ispuniti kur’ansku naredbu i uskladiti svoj svakodnevni život sa praksom Poslanika Muhammeda (alejhi’s-selam) Već smo spomenuli kur’anski izraz usvetun haseneh - lijep uzor, što implicira da se pridjevom “lijep” može označiti bilo koji aspekt njegovog časnog života pri čemu je nemoguće razgraničiti estetski i moralni smisao te odrednice. Tako su hadisom regulisane obaveze čišćenja, njege i dotjerivanja tijela i za muškarce i za žene (pri čemu je izričito zabranjeno oponašati suprotan spol), propisi o odijevanju, o jelu i piću, o bračnim i porodičnim odnosima, ophođenju sa drugim ljudima i tako redom. Svi ovi propisi zalaze u sferu estetskog jer zahtijevaju lijepu i prijatnu vanjštinu, ali i u područje moralnog tražeći uljudnost, pristojnost i obzirnost u odnosu prema drugima.

Poslanik (alejhi’s-selam) od svojih sljedbenika traži aktivnost, djelovanje, optimalno iskorištavanje vremena za ibadet i dobročinstvo, a osuđuje gubljenje vremena i lijenost. To, međutim, ne znači da život treba provoditi u stalnom naporu i grču bez truna opuštanja. Naprotiv, Poslanik (alejhi’s-selam) dopušta svojoj porodici i drugovima, štaviše učestvuje s njima u trenucima zabave i razonode. Tradicija svjedoči da je naročito volio dosjetke i humor kroz igru riječi. On je naravno postavio granice dozvoljenog i pristojnog i na tom polju, tako da svaka zabava koja se kosi sa moralnim principima islama nije dozvoljena kao što nije dozvoljeno šaliti se na štetu drugoga, vrijeđati kroz šalu, izmišljati laži da se drugi zabave i sl.19

Na osnovu Poslanikova (alejhi’s-selam) praktičnog života i njegovih usmenih uputa vjernicima možemo, dakle, definirati određene estetske principe koji reguliraju muslimansku svakodnevnicu: čistoća i urednost osobe i njezine okoline, umjerenost — mjera koja svim stvarima daje ljepotu, vedar i optimističan stav prema životu, uljudnost i blagost u odnosu prema drugima, skladan i harmoničan odnos sa životnom sredinom i svim Božijim stvorenjima.
I u sferi odgojnog djelovanja umjetnosti moramo poći od tevhida kao prvotnog islamskog principa. Vidjeli smo da je islamska umjetnost prvenstveno rezultat specifičnog načina spoznaje Boga. Umjetnik koji na svoj način pronalazi vezu i kontaktira sa Višom Stvarnošću prenosi to svoje iskustvo u prikladnom materijalu i u odgovarajućoj formi. Takvo umjetničko djelo, inspirirano Istinom, nosi u sebi i istinitu poruku i pomaže posmatraču u otkrivanju Istine. Na taj način umjetnost je medij ideološke poruke — poruke tevhida.

Ovakav stav je potpuno suprotan modernom shvatanju umjetnosti po kome je umjetnost samo tada vrijedna kad je lišena svakog vanjskog utjecaja i bilo koje ideologije, kako kao inspiracije, tako i kao kriterija vrednovanja. Umjetnost mora biti jedina odrednica vlastite vrijednosti i pogodnosti, zakon sama sebi. U tom sistemu većina ljudi ne može postići kriterij procjenjivanja vrijednosti bilo kojeg umjetničkog djela.

Konačan rezultat razvoja moderne umjetnosti bez postojanja kriterija dobrog i lošeg u umjetničkim djelima je pojava da se pod pojmom umjetnosti plasira obilje sadržaja koji ne samo da nemaju nikakve vrijednosti nego djeluju razarajuđe, naročito na mlađe generacije, u moralnom, psihičkom, intelektualnom i emocionalnom smislu. U nedostatku bilo kakvih usmjeravajućih i ograničavajućih principa poseže se za senzacijom radi komercijalnosti, što je praksa svih masmedija čiji je utjecaj praktično nemoguće izbjeći. Među najvećim problemima svih savremenih društava je devijantno ponašanje omladine pod utjecajem destruktivnih sadržaja plasiranih putem muzike, televizije, filma i ostalih oblika “umjetnosti” i zabave.

Estetsko izražavanje prihvatljivo za muslimana je samo ono koje se ne kosi sa principima vjere u Jednog Boga i sa principima islamskog morala. “Podržan islamskim shvatanjem uloge koju tevhid ima u svim vidovima života, musliman bi izjavio da umjetnost, kao bilo koji drugi aspekt civilizacije, mora odražavati dominantne duhovne ideje koje vladaju njegovim životom. Ona mora biti u skladu s doktrinom tevhida i podsjećati čovjeka na Jednog Boga. Ona mora imati utjecaj dobrog na društvo i pojedince. Stoga, musliman koji je sposoban da razmišlja nikad ne bi mogao podržati sve ili bilo koju umjetnost”.20
Noseći poruku tevhida, umjetnost doprinosi održavanju jedinstva života u svim sferama i pomaže čovjeku da spozna Istinu.

 

Summary
Mrs Mujesira Zimić-Gljiva, Assistant
The Aesthetics as a theory of the art is a part of Western-European philosophy. Theory of a such kind can not be found in the tradition of Islamic thought, because the Islamic view on the beauty and art has completely different starting point from that one which prevails in the West Those differences have their roots in the very understanding of the world and the man in it The basis of Islam is tewheed - belief in the Only God - and complete way of life of Muslims is defined by that basic doctrine and so is the field of art. Western philosophy after the Renaissance is humanistic and materialistic and the western art has the same characteristics.
Aesthetic education has been known since the ancient times and it has been constantly following the attitudes of a certain culture towards the art and beauty. Nowadays, the aesthetic education is mainly only a part of all educational systems and also is under the influences of the ruling social ideologies.
Aesthetic education in Islam is a constituent part of the everyday life of a Muslim and it is inseparable from religious and moral principles of Islam revealed in Qur'an and affirmed by the Prophet's (p.b.u.h.) practice.



FUS NOTE

1 Filozofijski rječnik, NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE, Zagreb, 1984.

2 TEVHID: PRINCIP ESTETIKE, Ismail Radži EL-FARUKI, Islamska misao, br. 132, decembar, 1989., 14.
3 S.H.Nasr, VODI^ MLADOM MUSLIMANU, Sarajevo, 1998. , 271.

4 Isto, 280.
5 Isto, str. 276.
6 Isto, str. 277.
7 The Spirituality of Islamic Art, TITUS BURCKHARDT, Part Three: The Spiritual Message of Islamic Art and Thought, u: ISLAMIC PIRITUALITYMANIFESTATIONS edited by S. H. Nasr, 506.

8 Kur’an, (El-Hašr : 24). - Prijevod ajeta spomenutih u tekstu preuzet iz: Kur’an s
prijevodom na bosanski jezik, Prof. dr. Enes Karić, Sarajevo 1995.
9 Es-Sedžde : 7.
11 TEVHID: PRINCIP ESTETIKE, 14.
12 V. šire u: ISLAM I ESTETSKO IZRAŽAVANJE, Dr Lois Lamija EL-FARUKI,
Islamska misao, broj 136, april 1990., 46.-48.

14Husref Redžić, ISLAMSKA UMJETNOST, Beograd, 1982., 19.

15.Ante Vukasović, Pedagogija, ALFA d.d., HRVATSKI KATOLIČKI ZBOR “MI”, Zagreb, 1995, 148.

16 Enciklopedijski rječnik pedagogije, MATICA HRVATSKA, Zagreb, 1963., 233.
18 Pedagogija, str. 155.

19 Abd al-Gavad as-Sayyid Bakr, Falsafa at-arbiya al-islamiyya fi al-hadith as-sharif, Bejrut, 1983, 249.

20 ISLAM I ESTETSKO IZRAŽAVANJE, str. 53.

 

Zbornik radova FIN-a br.7, 2001.g.