NEHDŽU'L-BELAGA (STAZA RJEČITOSTI) - OSVRT

1. Alija ibn Ebi Talib, četvrti halifa iz grupe hulefa-i rašidina

Njegovo puno ime je Ali ibn Ebi Talib ibn Abdulmuttalib ibn Hašim ibn Abd Menaf. Njegova majka je Fatima, kćerka Eseda ibn Hašima ibni Abd Menafa. Poznat je po nadimcima Ebužl-Hasan i Ebu Turab. Ovaj drugi nadimak dao mu je Allahov Poslanik Muhammed (alejhi's-selam), kada ga je našao u džamiji gdje leži i kada je s njega otresao prašinu, rekavši mu tom prilikom: Idžlis ja Eba Turabin (Sjedi, o Ebu Turab). Među nadimcima po kojima je Alija ibn Ebi Talib bio poznat ovaj mu je bio najdraži. Po njemu se i pristalice Alije ibn Ebi Taliba nazivaju Turabijama.
Uz njegovo ime često se spominje i sintagma kerremežl-lahu vedžhehu (Bog ga uzvisio), a ona se vraća na činjenicu da Alija ibn Ebi Talib nikada nije štovao kipove kojima su se klanjali pripadnici Kurejš plemena. On je odrastao u domu Allahova Poslanika (alejhi's-selam), jer je Poslanik (alejhižs-selam) kada je ovo područje bilo pogođeno sušom pozvao svoje amidže Hamzu i Abbasa i predložio im da pomognu Ebu Taliba na taj način što će brigu oko Ebu Talibove djece podijeliti između sebe. Tada je Abbas preuzeo brigu oko Ebu Talibovog najstarijeg sina Taliba, Hamza oko Dža'fera, a Ebu Talib je kod sebe ostavio Akila, dok je Poslanik (alejhi's-selam) preuzeo brigu oko Alije ibni Ebi Taliba.

Alija ibn Ebi Talib je prvi halifa iz loze Hašimida sa obje strane, očeve i majčine strane. Rođen je u Mekki, deset godina prije početka Objave. Majka mu je dala ime Hajdera (lav), a otac je to preimenovao u Alija po kome je i poznat. U Bici za Hajber, kada je izašao na dvoboj Murehhabu, rekao je u stihu:
Mene majka prozva da sam Hajdara, Car svih gustih šuma, ružnog menzara.
Umro je u šezdeset i trećoj godini svoga života, 40. hidžretske godine. Odgajan je u Poslanikovom (alejhi’s-selam) domu i prvi je od dječaka prihvatio islam.
Kada je Poslanik (alejhi’s-selam) odlučio da napusti Mekku i da se iseli u Medinu Alija mu je u tome svesrdno pomagao na taj način što je uvjeravao politeiste da se Poslanik još nalazi u svojoj kući. Kada su politeisti poslije opsade ušli u Poslanikovu kuću našli su Aliju u njegovoj postelji, pokrivenog njegovim zelenim plaštom. Poslije toga dali su se u potjeru za Muhammedom (alejhi's-selam).
Alija je u Mekki ostao još nekoliko dana, a onda se i on iselio u Medinu. Jedan je od onih deset kojima je Poslanik (alejhi’s-selam) još za svoga života obećao Džennet i jedan od šesterice koje je Omer odredio da poslije njegove smrti izaberu novog halifu.
Učesnik je svih vojnih pohoda Allahova Poslanika, osim vojnog pohoda na Tebuk. Poslanik (alejhi’s-selam) ga je u tome spriječio i ostavio kod kuće rekavši mu: Ela terda en tekune minni bi menzileti Harune min Musa. (Zar nisi zadovoljan da budeš u odnosu na mene na mjestu na kome je bio Harun u odnosu na Musa (alejhi’s-selam).1

U Bici na Bedru prvi je izašao na dvoboj mekkanskim politeistima. Kada je Ukbe ibn Rebiža sa svoja dva sina Velidom i Šejbom zatražio od muslimana trojicu ljudi za dvoboj pred njih su izašli Muaz b. el-Haris sa svoja dva sina Aufom i Muavvizom. Politeisti na to nisu pristali nego su od Poslanika zatražili da im pošalje njima dorasle ljude, ljude njihovog soja. Tada su na dvoboj izašli Hamza b. Abdulmuttalib, Ubejda b. el-Haris b. Abdulmuttalib i Ali ibn Ebu Talib, svi muhadžiri iz plemena Kurejš. Nakon dvoboja u kome su poginuli Ukbe ibn Rebia i njegova dva sina otpočela je borba u kojoj su muslimani slavili pobjedu. U toj borbi politeisti su imali velikih gubitaka: oko sedamdeset poginulih i isto toliko zarobljenih. Sam Alija je tom prilikom pogubio preko dvadeset politeista. Na njega se odnosi ajet u kome stoji: Ova dva protivnička tabora spore se oko Gospodara svoga (El-Hadždžd, 19) i još nekoliko ajeta koji ovaj slijede.

Alija ibn Ebi Talib je bio i jedan od onih koji je štitio Poslanika i bio neposredno uz njega u bitkama na Uhudu i Hunejnu. Bio je zastavnik u mnogim vojnim pohodima Allahova Poslanika (alejhi’s-selam), a zapovjednik u bitkama za Hajber i Jemen. Bio je hrabar i neustrašiv. Pred vojni pohod na Hajber Poslanik (alejhi’s-selam) je rekao: “Sutra ću dati zastavu (bajrak) čovjeku koji voli Allaha i Allahova Poslanika” ili je kazao: “Kojeg vole Allah i Njegov Poslanik preko koga će Allah darovati pobjedu Svome Poslaniku.” Zastavu je sutradan dao Aliji i pod njegovom komandom Hajber je oslobođen.

Poslanik (alejhi’s-selam) je devete hidžretske godine naredio Aliji ibn Ebi Talibu da krene na hadž i da obavijesti sve one koji su prisutni na hadžu da je Poslaniku (alejhi’s-selam) objavljen prvi dio sure Beraet u kome se kaže da u Džennet neće ući nevjernik i da se politeistima poslije ove godine zabranjuje dolazak na hadž i obnaženi obilazak Kabe, te da će svi ugovori koji su od ranije potpisani biti na snazi sve do određenog roka trajanja. Tom prilikom je Poslanik (alejhi’s-selam) izjavio da od njega može da dostavi samo onaj koji pripada njemu (La jubelligu žanni illa redžulun minni).

U trećoj hidžretskoj godini Alija ibn Ebi Talib je oženio Poslanikovu (alejhi’s-selam) kćerku Fatimu. Iz njihova braka rodili su se unuci Allahova Poslanika Hasan i Husejn. Za života Fatime (neka je Allah zadovoljan njome) Alija nije imao drugu ženu. Poslije njene smrti oženio se drugom ženom koja mu je rodila sina Muhammeda b. el-Hanefija.
Bio je vrlo hrabar. Ogromnog Hubela, božanstvo predislamskih Arapa, bacio je s vrha Kabe na zemlju. Prilikom oslobođenja Hajbera poslužio se vrlo teškim vratima kao zaštitom. Nikada nije pobjegao sa bojnog polja, niti je ikada bio poražen. Iz dvoboja je izlazio samo kao pobjednik.

Bio je jako pobožan. Bio je sklon asketskom načinu života. Bio je dobar poznavalac nauka i najveći govornik (hatib) poslije Poslanika (alejhi’s-selam). Omeru je služio kao izvor u rješavanju mnogih pitanja. Dovoljno je samo da navedemo izjavu Omera u kojoj stoji: “Da nije Alije propao bi Omer” (Levla Alijjun le heleke Umeru) i izjavu u kojoj stoji da u džamiji niko nije davao fetve ako je u njoj bio prisutan Alija (La juftijenne ehadun fižl-mesdžidi ve Alijjun hadirun).

Kada ga je Poslanik (alejhi’s-selam) poslao u Jemen kao kadiju molio je Allaha riječima: “Bože, ojačaj mu govor i uputi srce” (Allahummehdi kalbehu ve sebbit lisanehu). Tada je Alija rekao da poslije ove molbe nikada nije pogriješio u presudi između dvojice. Kada su Ibn Abbasa upitali gdje je njegovo znanje u odnosu na znanje Alije, rekao je: Odnos između moga znanja i znanja Alije je kao odnos između kapi vode i prostranog mora. Ibn Abbas je jednom prilikom izjavio da je sav tefsir, tumačenje Kuržana, uzeo od Alije ibn Ebi Taliba.


2. Asketski način života

Alija ibn Ebi Talib je živio životom odricanja. Neuf el-Bikali kaže: “Vidio sam jedne noći vladara pravovjernih (alejhi’s-selam), kada je ustao s postelje, pogledao u zvijezde i rekao mi:
- O Neufe, spavaš li ili si budan?
- Budan sam, o vladaru pravovjernih, odgovorio sam.
- O Neufe, blago onima koji se sustežu od svijeta ovoga i teže za svijetom onim. To su ljudi koji Zemlju drže ravnom, prašinu njezinu posteljom i vodu njezinu miomirisom svojim. To su ljudi koji Kur'an uče glasom tihim, a molbu glasom visokim…”, reče Ali ibn Ebi Talib.2

Mnoge hutbe, govori, Alije ibn Ebi Taliba potvrđuju ovaj njegov asketski način života. U jednoj od njih stoji:

“Svijet je ovaj doista okrenuo leđa i navijestio odlazak svoj, dok je svijet budući zasigurno najavio dolazak. Znajte! Danas je dan pripreme, a sjutra dan utrke…
Danas ste u danima nadanja iza kojih stoji smrt. Onome koji radi u toku dana nadanja svog, prije nego mu dođe smrt njegova, koristit će djelo njegovo, a smrt mu njegova neće naškoditi. Ali onaj koji propušta da djeluje tokom vremena nadanja, prije nego nastupi smrt, zaista je na gubitku i smrt njegova donijet će mu štetu. Pripazite! Radite kada ste u zadovoljstvu upravo onako kako radite kada ste u strahu. Pripazite! Doista ja nisam vidio pospanog koji čezne za Džennetom, niti usnulog koji se boji Džehennema.”3

Njegova sklonost ka tesavvufu može se sagledati i iz hutbe u kojoj on podučava ashabe, svoje drugove, kako treba da donose salavat na Allahova Poslanika. U toj hutbi on kaže:

“Bože moj, Stvoritelju nebesa, Zemlje i duša u njihovoj izvornoj naravi, sretnih i nesretnih! Pošalji najbiranije blagoslove Svoje i blagonaklonosti rastuće na Muhammeda, roba Tvoga i Poslanika Tvoga, koji je pečat onima koji su prethodili, rastvoritelj onoga što je zatvoreno, objavitelj Istine Istinom…” 4


3.Njegov doprinos na polju kuržanskih znanosti

Jedna od prvih naučnih disciplina vezanih za Kuržan nastala je u vremenu Alije ibn Ebi Taliba. Ta znanost čiji je temelj udaren u ovom vremenu mogla bi se nazvati sintaksom Kuržana (‘Ilmu ižrabižl-Kuržan). Osmanov Mushaf pisan je bez dijakritičkih tačaka i vokala. Nepostojanje vokala u arapskom tekstu Kuržana dovelo je do pogrešnog čitanja, učenja Kuržana. Kuržanski ajet: “Innellahe beriun minežl-mušrikine ve resuluhu” (Allah se odriče politeista i Njegov Poslanik) pročitan je u prisustvu Ebu Esveda ed-Duelija zamjenom jednog vokala sa drugim što je dovelo do izmjene samog značenja ajeta (Allah se odriče politeista i Svoga Poslanika).

Kada je jedan čovjek u prisustvu Alije ibn Ebi Taliba pročitao Ve erdžulikum vezujući to za umetnutu rečenicu bi ružusikum, on ga je upozorio i rekao:
-Nije to tako kako si ti pročitao, zatim je proučio : Ja ejjuhe'l-lezine amenu iza kumtum iležs-salati fagsilu vudžuhekum ve ejdijekum ile'l-merafiki ve erdžulekum ile'l-ka'bejni vemsahu bi ru'usikum i na taj način objasnio red riječi u ovom ajetu.5

Otuda je bilo neophodno da se uvedu vokali kako bi se izbjegle ove i slične greške u čitanju kur'anskog teksta. Taj zadatak je po naređenu Alije ibn Ebi Taliba obavio Ebu Esved ed-Dueli.6

U vremenu Alije ibn Ebi Taliba javlja se još jedna znanost vezana za Kuržan, a to je nauka o derogiranim i derogirajućim ajetima u Kuržanu (‘Ilmu'n-nasihi ve'l-mensuhi).

Alija ibn Ebi Talib je stalno isticao važnost ove nauke, važnost poznavanja derogiranih i derogirajućih ajeta u Kuržanu. Kada je u džamiji upitao jednog mufessira da li poznaje nasih i mensuh ajete i kada je ovaj negativno odgovorio, on mu je rekao: Helekte ve ehlekte (Ti sebe i druge u propast bacaš).

Svima je znano da je Alija ibn Ebi Talib postavio prve principe jezičke znanosti. On je u pismu upućenom Ebu'l-Esvedu ed-Dueliju rekao da se sve riječi arapskog jezika dijele u tri grupe: ime (ism), glagol (fi'l) i čestica (hafr). Ebu Esved ed-Dueli je nakon toga definisao sve grupe i imena podijelio na vidljiva (zahir) i nevidljiva (mudmer). Ebu Esved ed-Dueli je uveo i dijakritičke tačke za oznaku triju kratkih vokala. Njegova pravila su primjenjivana kako na istoku tako i na zapadu sve do 10. stoljeća n.e., sve do pojave Halila ibn Ahmeda.

Zasluge Alije ibn Ebi Taliba ne smiju biti zapostavljene i kada je u pitanju čitanje, učenje Kur'ana. Svi se slažu da je on bio prvi među ashabima u vremenu Poslanika koji je napamet naučio Kur'an. Nakon toga radio je na njegovom sakupljanju poslije smrti Poslanika i to ga je, prema nekima, spriječilo da bude među prvima koji su Ebu Bekru čestitali na izboru za prvog halifu. Ako malo pogledamo u djela koja su napisana iz oblasti kiraeta vidjet ćemo da su skoro svi imami u kiraetima uzeli kiraet od Alije ibn Ebi Taliba posredstvom njegovog učenika Ebu Abdurahmana Sulemija.7


4. Nehdžužl-belaga (Staza rječitosti)

Alija ibni Ebi Talib je iza sebe ostavio mnoga djela između kojih izdvajamo:

1.Nehdžužl- belaga (Staza rječitosti). Danas postoji preko dvadeset komentara ovog djela. Među njima je svakako najpoznatiji komentar Ibn Ebižl-Hadida (umro 656./1258.) Ovaj komentar je u dvadeset tomova više puta štampan u Iranu, Egiptu i Indiji.
Među savremenim komentarima ovog djela najpoznatiji je komentar Muhameda Abduhua (umro 1323/1905) štampan u četiri toma više puta u Egiptu, Siriji i Libanu.
Nehdžužl-belaga je prevedena i na mnoge evropske jezike. Nerkez Smailagić je s engleskog jezika ovo djelo preveo na naš jezik. Međutim, prijevod je ostao u rukopisu. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmadalija Hadžić su ovo djelo preveli s arapskog jezika na naš jezik s uvidom u rukopis Nerkeza Smailagića. Njihov prijevod je štampan u Zagrebu 1994. godine pod naslovom Nehdžužl-belaga (Staza rječitosti). Prijevod sa predgovorom Rusmira Mahmutćehajića ima 280 stranica velikog formata.

2. Elfu kelimetin (Mudre izreke) Bejrut (1329/1907). Ove mudre izreke navodi i Ibn Ebižl-Hadid na kraju svoga komentara [erhu Nedžižl-belaga.

3. Nesru'l-le'ali, Mudre izreke i poslovice (278 mudrih izreka).
4. Emsalu'l-imam Ali u medžmu'i: Et-tuhfetu'l-behijje ve't-turfetu'š-Šehijje, Istanbul 1302/1884, Beč 1834.
5. Gureru'l-hikemi ve dureru'l-kelimi.Mudre izreke Alije ibn Ebi Taliba. Sabrao Abdulvahid po abecednom redu.
6. Dusturu me'alimu'l-hikemi ve me'suru mekarimu'š-šijemi, knjiga govora i vazova sakupio Ibn Selame el-Kada'i.

Djelo je štampano više puta.


7. Matlubu kulli talibin min kelami Ali ibn Ebi Talibin, sabrao Rešiduddin el-Vatvat.
8. Kitabu'l-džefri ve'l-džami'ati.

Ostavljajući sve ovo po strani mi ćemo ovdje da se osvrnemo samo na njegove hutbe, pisma i mudre izreke sakupljene u djelu Nehdžužl-belaga (Staza rječitosti).
Prvo što primjećujemo jeste velik broj pisama, govora i izreka koji je do nas stigao. To ukazuje da su njegovi govori, pisma i izreke brižljivo čuvani od strane njegovih sljedbenika. Mesžudi navodi nešto oko pet stotina hutbi koje su bile u opticaju među ljudima. Od toga broja Šerif er- Radi je zabilježio nešto oko 240 hutbi koje su na naš jezik preveli Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić. Ovaj izbor hutbi, pisama i mudrih izreka Šerif er-Radi je završio 400. hidžretske godine. Na kraju svakog poglavlja on je ostavljao po nekoliko stranica praznih za moguće korekcije i nova saznanja. Sama riječ izbor (muhtar) ukazuje da je Šerif er-Radi mnogo toga izostavio do čega je došao. Ovaj ogromni materijal do koga je Šerif er-Radi došao ne treba da čudi. Alija je odgajan u domu Allahova Poslanika. Od njega je primio nauku i mudrost. Imajući ovo u vidu Ibn Abbas kaže da nije vidio čovjeka sa većim predanjem od Omera i sa većim znanjem od Alije ibn Ebi Taliba (Ma re'ejtu erva min Umere ve e'aleme min Alijjin). Njegove hutbe, pisma i mudre izreke kazane su u sedž'u, rimovanoj prozi, i one se po svome stilu ne razlikuju od hutbi iz predislamskog doba.
Međutim, mnogi to ne prihvataju. Među njima ima i arapskih istraživača (Safedi) i orijentalista (Huart). Nihovi dokazi su slijedeći:


1. Sedž, rimovana proza, sa kojom se susrećemo u ovom djelu je najpotpunija vrsta sedžža u kojoj se riječi jednog odlomka po obliku i rimi podudaraju sa odgovarajućim riječima drugog odlomka, a to je mora se priznati bilo nepoznato vremenu u kome je živio Alija ibn Ebi Talib.
2. Terminologija sa kojom se susrećemo u ovom djelu jeste terminologija dogmatičke, skolastičke teologije (‘Ilmužl-kelam). Tu terminologiju muslimani su upoznali tek u vremenu halife Mežmuna nakon dodira sa drugim kulturama i civilizacijama.
3. Najveći dio onoga što se nalazi u ovome djelu nije pribilježen u poznatim i priznatim historijskim i književnim djelima koja su nastala prije ovog izbora.
4. Mnoge hutbe, pisma i upute su izuzetno dugačke. Tako dugačke hutbe nisu primjerene vremenu u kome je živio Alija ibn Ebi Talib. Uputa koja je napisana Aštaru Nahaiju kada je imenovan upraviteljem Egipta i okolnih područja sadrži i neke političke teorije koje su mogle biti poznate samo u Abasidskom periodu. Slične dužine i sadržaja je i hutba koja je označena Blistavom (Hutbetužl-ešbahi) kao i ona koja je nazvana govorom karanja (Hutbetužl-kasiža) i neke druge hutbe.

U pismu koje je uputio Aštaru Nahaiju između ostalog stoji:

Privikni srce svoje na samilost prema podanicima, raspoloženje i prijaznost prema njima. Ne budi im nipošto poput zvijeri krvoločnih, koje osjećaju dostatnim proždrijeti ih, budući da su oni dvovrsni, ili tvoja braća u vjeri ili stvorena bića slična tebi… dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti način kako bi ti volio da ti Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti Se… Ne pokaži nipošto sklonost da se boriš protiv Boga, jer nemaš moći naspram moći Njegove… ^uvaj se uspoređivanja s Bogom u veličini Njegovoj i oponašanja Njega u moći Njegovoj, jer doista Allah ponižava silnika svakog i sramoti svakog uznositelja oholog… Budi pravičan prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, porodici svojoj i onim od podanika tvojih kojima si sklon… Neka ti najdraže bude ono što je najuravnoteženije u pravu, najopćenitije u pravičnosti i najobuhvatnije s obzirom na zadovoljstvo podanika… Obični ljudi Zajednice stup su vjere, snaga muslimana i odbrana od neprijatelja. Neka zato naklonost i težnja tvoja budu prema njima.

Najdalji od tebe među podanicima i najgori od njih u očima tvojim neka bude onaj koji najviše istražuje manjkavosti ljudi… Razveži svaki uzao mržnje u narodu… Ne žuri nikada podupirati klevetnika, jer klevetnik je varalica, makar se uspoređivao sa onim koji žele dobro. Ne uključuj nipošto tvrdicu među one s kojima se savjetuješ, niti strašljivca, niti pohlepnika… Najgori pomagač tvoj jest onaj koji je bio pomagač ljudima zlim prije tebe i koji im se pridruživao u grijesima. Zato neka ti on nipošto ne bude osoba bliska… Neka potom cjenjeniji zate među njima budu oni koji otvoreno govore istinu pred tobom… Čvrsto se veži za one koji su čestiti i iskreni i onda ih poduči da te ne hvale niti da ti ugađaju za djela koja nisi učinio… Pred tobom ne smiju biti izjednačeni onaj koji čini dobro i onaj koji čini zlo…Znaj da je najprikladnije za dojam dobar vladar o podanicima njegovim to da on ojača dobročinstvo svoje prema njima i olakšava tegobe njihove… Ne prekidaj put ispravan kojim su išli naraštaji prve zajednice ove… Ne uvodi nipošto pravac nikakav koji šteti tim putima ranijim… Ustraj na razvijanju razgovora svojih s učenjacima i raspravama s mudrim u cilju učvršćivanja onog u čemu je dobro za zemlju tvoju. 8

5.Ovome treba dodati i hutbu poznatu pod imenom Šikšikijja u kojoj Alija ibn Ebi Talib govori o svojim prethodnicima, prvoj trojici halifa iz grupe hulefai-rašidina, na način koji ne priliči njemu, a ni njima. Taj govor je u suprotnosti sa onim što se zna o Aliji i njegovom odnosu prema Ebu Bekru, Omeru i Osmanu. Evo nekih fragmenata iz te hutbe u prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića:

“Pazite!” Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin… Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega… Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu… čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio poslije smrti svoje. Ta su dvojica, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo među sobom…

Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja sve dok on ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem?! Je li bilo tamo ikakva sumnjičenja mene od strane prvoga od njih i da li i ja bijah tada smatran bliskim njima? Ostadoh. međutim tih kada i oni bijahu tihi. A letio sam visoko kada i oni. Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put — te ovo te ono — sve dok ne ustade treći između njih, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišće proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je čini njezini dokrajče i proždrljivost svali…”

Mnogi ističu da Aliji ibn Ebi Talibu pripada veći dio ove knjige, dok je drugi, kako kažu, njemu pripisan. Razboriti kritičar će na osnovu analogije i upoređivanja biti u stanju da razluči ono što pripada Aliji ibn Ebi Talibu od onoga što je njemu pripisano.

Alija ibn Ebi Talib je nema sumnje ashab koji je kazao najveći broj mudrih izreka i poslovica. Evo nekih primjera iz djela Nehdžužl-belaga (Staza rječitosti):

-Budi u vremenu smutnje poput deve mlade, koja nema ni leđa dovoljno snažna, da bude jahana, ni vimena, da bude mužena.
-Družite se s ljudima na takav način da oni plaču za vama ako umrete i čeznu za vama ako poživite.
-Budi darežljiv, ali ne i rasipan. Budi štedljiv, ali ne i škrt.
-Onaj koji te opominje jest kao onaj koji ti donosi vijesti radosne.
-Svijet ovaj je mjesto prolaska prema kući boravka stalnog. Ljude na njemu predstavljaju dva čovjeka: onaj koji je prodao sebe, pa se upropastio, i onaj koji je otkupio sebe, pa se oslobodio.
-Pomoć dolazi srazmjerno naporu.
-Kori brata svoga čineći mu dobro i odbij zlo njegovo obasipajući ga blagodatima.9

5. Kraj života

Umro je 40. hidžretske godine, dok je atentator Ibn Muldžem pogubljen poslije njegove smrti.
Na dan kada je na njega izvršen atentat pozvao je svoje sinove Hasana i Husejna i rekao im:

“Oporučujem vam da budete svjesni Boga i da ne čeznete za svijetom ovim, makar on tražio vas. Ne žalite ni za čim što vam je uskraćeno od njega. Govorite istinu i radite za nagradu. Budite protivnici tlačitelju a pomagači tlačenom.” Zatim je pozvao svoga sina Muhammeda i rekao mu: “Jesi li čuo što sam njima rekao?” Da. Čuo sam — rekao je Muhammed. To isto oporučujem i tebi, reče Ali. Zatim se obratio Hasanu i Husejnu riječima: “Oporučujem vam da prema njemu budete dobri. On je vaš brat. On je sin vašeg oca. Vi znate koliko ga je otac volio. I vi ga toliko volite.”
Zatim je zatražio da mu privedu Ibn Muldžema. Kada je priveden pogledao je u njega i rekao mu: “Zub za zub. Ako ja umrem vi ga pogubite. A ako ostanem živ ja ću vidjeti šta ću sa njim učiniti.”

Na dan smrti pozvao je Hasana i rekao mu:

“Ako ja umrem od ovog udarca njegova, onda ga udarite. Udarac za udarac. I ne unakazujte čovjeka, jer sam doista čuo Poslanika Božijeg — mir i blagoslov Božiji neka su s njim i njegovim! — kako kaže: “Čuvajte se unakazivanja, makar se radilo o psu bijesnom!”


6. Hasan ibn Ali, peti halifa iz grupe hulefa-i rašidina

Njegova majka je Fatima, kćerka Allahova Poslanika Muhammeda (alejhi’s-selam). Njegov otac je Ali ibn Ebi Talib, četvrti halifa iz grupe hulefa-i rašidina i jedan od prvih koji je prihvatio islam i prvi koji je klanjao kao muktedija za Poslanikom. Njegov djed je Muhammed ibn Abdullah, posljednji Allahov Poslanik (alejhi’s-selam), imam svih Allahovih Poslanika, poslan kao milost i uputa cijelom čovječanstvu. Njegov brat je šehid Husein ibn Ali, a sestra Zejneba, kćerka Alije ibn Ebi Taliba. Oba brata se nazivaju jednim imenom el-Hasenani, “dvojica Hasana”.

Hasan ibn Ali je rođen u petak, devetog Ramazana, treće hidžretske godine. Kada je Poslanik o tome obaviješten jako se obradovao i odmah krenuo prema kući svoje kćerke Fatime. Kada je stigao tamo uzeo je svoga unuka u naručje i poljubio ga, zatim se obratio Uzvišenom Allahu riječima: “O, moj Bože, zaštitu Tvoju tražim za njega i njegovo potomstvo od prokletog šejtana.” Poslanik mu je nadjenuo ime Hasan.

Ako imamo u vidu činjenicu da Poslanik nije imao muške djece i da je zbog toga bio označen od strane politeista kao ebter o čemu i Kuržan govori: Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati (El-Kevser, 3), shvatit ćemo tu ljubav koju je Poslanik iskazao prema svome unuku Hasanu i njegovu ljubav prema svojoj kćerki Fatimi i njenom potomstvu. Svi oni pripadaju Ali Bejtu, porodici koju je Allah očistio i grijehe od njih odstranio.

Poslanik (alejhi’s-selam) je neizmjerno volio svoga unuka Hasana. Ta neizmjerna ljubav prema Hasanu vidljiva je iz mnogih riječi koje je upućivao svome Gospodaru. Jednom prilikom je rekao:

“Bože moj, ja ga volim, a volim i sve one koji njega vole” (Allahumme inni uhibbuhu ve uhibbu men juhibbuhu).

Kada ga je jednom prilikom uzeo u naručje rekao je:

“Ko želi da vidi mlade naraštaje Dženneta , neka gleda u Hasana.” (Men erade en janzure ila šebabi ehli'l-Dženneti fel janzur ila haza).

Često je svoga unuka nosio na leđima, a on bi govorio: “Ovuda moja jahalico!” (Ila huna ja merkebena).

Tada bi Poslanik rekao: “Divan li je merkeb, tvoj merkeb, o Hasane.”

Zabilježeno je da se Hasan često nalazio na leđima Poslanika kada bi on bio na sedždi za vrijeme namaza. Sa sedžde se Poslanik nije vraćao sve dok Hasan sam ne bi sišao sa njegovih leđa. Znao je da kaže Fatimi kada bio čuo da Hasan plače: “Zar ne znaš da mi njegov plač zadaje bol, o Fatima” (Eve ma alimti enne bukaehu južzini ja Fatima).

Često je silazio sa minbera kada bi opazio Hasana kako ulazi u džamiju. Uzeo bih ga i sa sobom ponio na minber. Sve su ovo primjeri koji kazuju kako treba da se odnosimo prema mlađim naraštajima i kako da postupamo prema vlastitoj djeci. Kada je jedan od Omerovih namjesnika ušao kod njega i vidjeo kako se djeca igraju i skaču oko njega, on mu je prigovorio, a Omer ga je upitao kako postupa sa svojom obitelji? Namjesnik je rekao: Kada ja uđem onaj koji je govorio odmah prekida govor. Tada ga je Omer smijenio s položaja jer onaj koji ne umije da postupa sa svojom djecom i svojim ukućanima ne treba ni da bude namjesnik (valija). Uzvišeni Allah je obraćajući se svome Poslaniku rekao: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine… (Ali ‘Imran, 159).

Hasan ibn Ali je zaista bio primjer uzoritog vjernika. Dvadeset puta je išao na hadž pješke. Abdeset je uzimao uvijek hladnom vodom pa su mu zbog toga i noge znale oteći. Upitan o tome odgovorio je: “Zar da ne budem Allahov rob zahvalni?” (Efela ekune abden šekuren?).

Bio je mufessir na koga se prstom ukazivalo. Upitan o značenju Allahovih riječi u suri El-Burudž: Ve šahidin ve mešhudin (El-Burudž, 3), rekao je: “Šahid je Allahov Poslanik Muhammed (alejhi’s-selam). Kur'an ga tako naziva u ajetu u kome stoji: “O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka (šahida) i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da — po Njegovom naređenju — pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija” (El-Ahzab, 45, 46).

Što se tiče riječi “mešhud” ona ima značenje Kijametskog dana jer je u tom značenju upotrijebljena u ajetu u kome stoji: To je Dan u kome će ljudi biti sakupljenu. To je Kijametski dan (Hud, 103).

Kada je prisutni saslušao odgovor na svoje pitanje potkrijepljen drugim kuranskim ajetima, zagrlio je Hasana i rekao: “Svjedočim da ti pripadaš porodici Alu'l-bejt.”

Kada su muslimani čuli da je Ali ibn Ebi Talib poginuo požurili su prema njegovom sinu Hasanu i bejat mu učinili. Hasan je taj bejat prihvatio, a onda se kasnije toga odrekao u korist Muavije. Bilo je to 41. hidžretske godine. Vladao je šest mjeseci i pet dana. Umro je u 58 godini svoga života, 49. hidžretske godine. Pokopan je u mezaristanu Bekiu'l-garkad pored svoje majke Fatime, kćerke Allahova Poslanika.


7. Husein ibn Ali

Husein ibn Ali je drugi sin Alije ibn Ebi Taliba i Fatime. Rođen je u Medini četvrte hidžretske godine. Roditelji su mu dali ime Harb, a Poslanik je to preimenovao u Husein. Odrastao je u domu Allahova Poslanika, alejhi’s-selam. Bio je sudionik objave šest godina, sedam mjeseci i sedam dana. Poslanik ga je neizmjerno volio. Često bi rekao: “Husein pripada meni, a ja Huseinu” (Huseinun minni ve ene min Huseinin).

Kada je Poslanik preselio na drugi svijet ahiret Husein je imao tek nešto oko sedam godina. U vremenu Osmana ibn Affana, trećeg halife iz grupe hulefai rašidina Husein je tek tada postao punoljetan. Učestvovao je u osvajanju Taberistana, zatim u borbama koje je vodio Ali ibn Ebi Talib sa Aišom (Mevki'atu'l-džemel) i Muavijom (Mevki'atu Siffin). Bio je učesnik i u borbama u sjevernom dijelu Afrike, zatim u ratu koji je vođen prilikom osvajanja Đurđana i Carigrada.
Dolaskom Jezida ibn Muavije na vlast Husein je odlučio da se odazove zahtjevima iračkih pristaša da ga imenuju halifom. Međutim, na putu prema Kufi u jednom okršaju sa snagama Jezida ibn Muavije poginuo je u mjestu Kerbela. Bilo je to 61. hidžretske godine.

Ovo je samo nekoliko riječi koje sam želio kazati o Aliji ibn Ebi Talibu prvom među onima koji su prihvatili islam, prvom zastavniku pred Poslanikom (alejhi’s-selam), prvom pisaru Objave Allahova Poslanika, prvom hafizu Kur'ana, prvom koji će od muslimana ući u Džennet…i njegovim sinovima Hasanu i Huseinu.


U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.” (Kaf — 37)


Dr. Jusuf Ramić ( Zbornik Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu br.7, str. 265-279, Sarajevo 2001.g.

 

fus note:

1 Ali Džundi, Atvaru's-sekafe ve'l-fikr, 2/52 i dalje.
2 Šerif er-Radi, Nehdžu'l-belaga, 4/23 u prijevodu na naš jezik Staza rječitosti, 239.
3 Nehdžužl-belaga, 1/70; Staza rječitosti, 64
4 Nehdžužl-belega, 17120; Staza rječitosti, 76
5 Ibn Zendžela, Hudždžetu'l-kira'ati, 221.
6 Ebu'l-Esved ed-Dueli, arapski filolog iz Basre (umro 69/688.), savremenik Muhammedovih (alejhi’s-selam) drugova, ashaba. Bio je namjesnik Basre u vremenu hilafeta Alije ibn Ebi Taliba. Učesnik je Bitke na Siffinu. Smijenjen je sa
dužnosti namjesnika Basre u vremenu Benu Umejje iz političkih razloga. Ebu Ubejda navodi da je Ebužl-Esved ed-Dueli ashab i da je bio učesnik Bitke na Bedru.
Međutim, istina je da je on savremenik Muhammedovih drugova ashaba. Hadis je preuzimao od Omera, Alije i Ibn Abbasa, a od njega su dalje hadis preuzimali drugi.
7 Ali Džundi, Atvaru's-sekafe ve'l-fikr, 2/73
8 Staza rječitosti u prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića, str. 210
9 Nehdžužl-belaga, 4/3 i dalje, Staza rječitosti, 229 i dalje.

 

новинки кинематографа
Машинная вышивка, программа для вышивания, Разработка макета в вышивальной программе, Авторский дизайн