Sun11172019

Last updateFri, 15 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI METOD RAZUMIJEVANJA HAFIZA

METOD RAZUMIJEVANJA HAFIZA

Tema kojom se kanimo pozabaviti jeste gnosticizam kod Hafiza. Hafizov "Divan" odavno je poznat kao zbirka gnostičke poezije. Svakako, u perzijskoj je poeziji mnogo onih kojima se pripisuje gnosticizam. Ipak, nije previše pjesnika za koje se sigurno zna da su bili okrenuti gnozi i da su takva svoja zapažanja i osjećaje iznosili kroz poeziju. Takvih divana u perzijskoj poeziji zaista nerna mnogo, no i takvi postoje: Attarov "Divan" izvjesno je gnostičkog karaktera, gnostička je Iraqijeva poezija, Magrebijev "Divan". Ipak, najpoznatija dva gnostička poetska djela sigurno su Rumijeva "Mesnevija" i Hafizov "Divan".

Međutim, želimo li raspravljati o gnosticizmu kod Hafiza, najprije moramo obratiti pažnju na činjenicu da se islamski gnosticizam ili irfan dijeli na dvije vrste: teoretski gnosticizam (irfan-e nazari) i djelatni gnosticizam (irfan-e 'amali). Pojasnimo najprije šta je to djelatni gnosticizam.

Djelatni gnosticizam

Djelatni gnosticizam predstavlja čovjekovo putovanje ka Bogu, odnosno prikazuje ljudska stanja i stupnjeve tokom približavanja Istinitom. U islamskom irfanu, to je prikaz puta koji otpočinje prvom

postajom koju gnostici nazivaju menzili yaqzat (postaja probuđenosti), da bi se, krećući se od jedne postaje ka drugoj, okončao spajanjem sa Istinitim u konačnom jedinstvu (tevhid). Dakle, s gledišta islamskog gnostika ili arifa, istinski tevhid o kome se prije dosezanja ovog stupnja govori za arifa nije realnost.

Postoje djela koja se bave ovom tematikom. Obratite li se na "Menazilu-s-sairin" Hodže Abdullaha Ensarija, vidjet ćete da on stanice na Putu prikazuje kao stotinu postaja, podijeljenih u deset grupa od po deset postaja, od onih početnih do konačnih. S gledišta gnostika, ovdje se radi o iskustvenim pitanjima koja sam putnik mora osjetiti i ispitati. Na Zapadu se to obično imenuje kao "unutrašnje iskustvo", pa tako i Abdurahman Bedevi, kao i Iqbal Lahori, preuzima zapadnjačku terminologiju, pa put irfana naziva unutrašnjim iskustvom. Ustvari, tu se radi o nečemu stoje nepoznanica za savremenu psihologiju. Savremeni psiholog ne može shvatiti islamskog arifa. Kako bi osoba koja nije zakoračila u svijet spiritualnog mogla govoriti o ovim pitanjima!? Tek bi psiholog koji je istodobno i arif mogao tvrditi za sebe da poznaje i da može tumačiti psihologiju islamskog gnosticizma. Među modernim psiholozima jedino bi, bar koliko sam ja upućen, William James mogao uzeti sebi za pravo da se bavi ovom temom, jer iz njegovog djela jasno je da se radi o religioznom i gnosticki orijentisanom čovjeku. On vlastite pacijente promatra s gledišta svog gnostičkog opredjeljenja.

U svakom slučaju, radi se o jednom izvanrednom pitanju; pitanje djelatnog gnosticizma jeste pitanje Čovjeka i poznavanja čovjeka. Odnosno, radi se o poznavanju ljudskog bića od njegove prvobitne prasne postaje pa do onog stupnja na koji aludira kur'anski ajet: "Ti ćeš, o čovječe koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći."

Želi li se raspravljati o gnosticizmu kod Hafiza, treba prvo vidjeti koliko je sam Hafiz bio zakoračio na put koji vodi ka ozbiljenju spomenutog kur'anskog obećanja; koja to gnostička stanja i stupnjeve on izražava kroz svoju poeziju; koliko je u Hafizovoj poeziji onog stoje izvjesno dio Puta arifa? Njegovu poeziju valja precizno usporediti s onim stavovima koje velikani gnoze izričito zastupaju u svojim djelima, e kako bismo onda mogli vidjeti o čemu Hafiz na pojedinim mjestima govori. Ovdje postoji specifična terminologija, postoje posebni izrazi koji se koriste, a Hafiz je, nesumnjivo, slijedio tu terminologiju i takva shvatanja. Potom, Hafizova vrijednost biva jasnijom kada uočimo na koji način on uspijeva ta duhovna stanja pretočiti u svoju poeziju.

Teorijski gnosticizam

podteorijskimgnosticizmompodrazumijevamognostičkisvjetonazor, odnosno stavove koje gnostici zastupaju u pogledu svijeta i života, a koji su zajednički svim sljedbenicima ovog pravca. Gnostici, nesumnjivo, posjeduju vlastiti, odvojen svjetonazor koji se naročito ogleda u njihovom viđenju egzistencije, Boga, Njegovih svojstava i odnosa čovjek - Bog.

Ustvari, pod teorijskim gnosticizmom mislimo ponajviše na način na koji arif doživljava Boga, način na koji poima čovjeka i tumači njegovu ulogu u svijetu. Temelji gnostičkog viđenja, ono što se katkad naziva "filozofijom irfana", znači ono što irfan oblikuje kao specifičan svjetonazor, sreće se unatrag, u većoj ili manjoj mjeri, sve do samih početaka islama kao religije. Ipak, ličnost koja je islamskom irfanu podarila formu, izgradila ga kao specifičnu školu suprotstavljenu filozofiji, prinudivši sve kasnije filozofe da, ako ništa drugo, ne prelaze ćutke preko njegovih stavova, bio je Muhjuddin ibn Arebi.

Ibn Arebija zasigurno možemo smatrati ocem teorijskog gnosticizma u islamu.

Treba odmah naglasiti daje Ibn Arebi bio duboko predan i gnostičkoj praksi. Poznato nam je daje on još od najranije mladosti iskazivao veliki samoprijegor i nastojanje da živi u duhu naučavanja islamskog irfana. Ibn Arebi je, dakle, prvi ustrojio irfan kao jasno definisano učenje. Sama ideja vahdeti vudžuda, koja predstavlja okosnicu teorijskog i cilj djelatnog irfana, veže se za Ibn Arebija. Što neposredno, što posredno, imao je veliki broj učenika. Štaviše, svi kasniji poklonici gnoze u islamu ne mogu a da ne budu pod utjecajem Ibn Arebijevog naučavanja. Ovaj velikan islamske povijesti inače je porijeklom iz islamskog Andalusa, odnosno Spanije, no obišao je za svog života značajan dio islamskog svijeta. Jedno vrijeme, u skladu s običajem tadašnje uleme, proboravio je u Mekki, gdje je, uostalom, i napisao svoje impozantno djelo "Futuhatu-l-Mekkije" (Mekkanska otkrovenja).

Ibn Arebi je, kako smo kazali, imao dosta sljedbenika, koji su kasnije pisali djela gnostičkog karaktera, razrađujući dalje stavove svog učitelja. Jedan od njih bio je i Sadruddin Konjevi. Konjevi je, izgleda, bio i u porodičnoj vezi s Ibn Arebijem, odnosno, Ibn Arebi mu je, nakon stoje oženio njegovu majku, postao poočim. Kako god, Sadruddin Konjevi je Jedan od najvažnijih sljedbenika i komentatora izvornog Ibn Arebijevog nauka.

No, vratimo se ipak poeziji. Ibn Farid je među arapskim pjesnicima najsličniji našem Hafizu. Stručnjaci drže da je Hafiz stilski ipak ispred Ibn Farida, koji je, pak, po snazi svog gnostičkog izražaja značajniji od Hafiza. Dakle, Ibn Farid u svojoj poeziji iznosi gnostičke ideje o kojima kod Hafiza nema niti riječi. Ibn Farid je, neosporno, izvanredan pjesnik, a treba istaći i to da nije živio naročito dugo. Jedno vrijeme živio je u Mekki, a potom u Egiptu. Kažu da je dosta vremena provodio u šetnji brdima okolo Mekke, sam i predan razmišljanju. Uglavnom, izvjesno je da on spada u najznačajnije gnostičke pjesnike islamskog svijeta.

Ibn Arebijevo učenje imalo je neospornog utjecaja na čitav niz kasnijih mističara. Spomenimo samo neke, poput Davuda Kajsarija, jednog od najznačajnijih komentatora Ibn Arebijevog "Fususu-1-hikema", ili Abdurezaka Kašanija, drugog značajnog komentatora. I sam Mevlana Rumi bio je pod nesumnjivim Ibn Arebijevim utjecajem, naročito ako znamo da se Rumi u Konji izvjesno vrijeme družio sa Sadruddinom Konjevijem. Džami je, također, napisao vlastiti komentar na "Fusus", a u poeziji Mahmuda Šabestarija nije nimalo teško prepoznati Ibn Arebijeve ideje. Uglavnom, čitav je niz značajnih pjesnika koji su bili pod manjim ili većim Ibn Arebijevim utjecajem. Naročito je u perzijskoj poeziji lahko prepoznati ovaj utjecaj, što potvrđuje i naš neosporni autoritet za historiju književnosti dr. Zarinkub.

I sam Ibn Arebi pisao je poeziju. Njegova poezija nije na razini Ibn Faridove u arapskoj ili Hafizove u perzijskoj književnosti, ali je izuzetno značajna kao odraz njegovih razmišljanja i duhovnih stanja. No, sve ovo govorimo kako bismo stvorili preduvjete za rasvjetljavanje Hafizove poezije. Bit će neophodno vidjeti da li je i sam Hafiz bio pod utjecajem Ibn Arebijeve gnoze. Stoga smo i napravili ovaj mali uvod o samom značenju i smislu irfana, mada bi se tek sada imalo dosta toga za kazati, no ograničit ću se na naprijed izneseno.

Da li je Hafiz bio gnostik?

Tema naše rasprave naslovljena je kao "Gnosticizam kod Hafiza", čime smo Hafiza unaprijed odredili kao gnostika. Preostalo bi nam samo da rasvijetlimo pitanje o kakvoći Hafizove gnoze, razmotrimo koliko je Hafiz bio gnostik praktičar i rasvijetlimo principe njegovog teorijskog gnosticizma. Ipak, savremeno doba donijelo je pitanje koje se sve češće čuje i kod nas u Iranu: da lije Hafiz uopće bio gnostik ili ne?

Uzmemo li u obzir većinu tekstova i knjiga o Hafizovoj poeziji objavljenih posljednjih godina, steći ćemo dojam daje Hafiz sve samo ne gnostik. Da je takav stav sve češći činjenica je koju se ne može i ne smije prenebreći. Uostalom, možda Hafiz doista i nije bio nikakav arif i možda su sva išČitavanja njegove poezije kao gnostičke zabluda? pristupimo stvarima bez predrasuda i nastojmo realno sagledati kako stoje stvari: da li je Hafiz bio gnostik ili je takva tvrdnja neosnovana? Je li Hafiz pjesnik čiju poeziju treba poimati slično gnostiČkoj poeziji Hodže Abdullaha Ensarija ili ne?

Postoje oni koji izričito negiraju, ili u najmanju ruku, sumnjaju u stav da je Hafiz bio istinski gnostik. Stoga, valja nam vidjeti ko je bio Hafiz? Može li se Hafiza apriori označiti gnostikom? Ako ga možemo smatrati takvim, opet preostaje pitanje o kakvoći Hafizove gnoze.

Pri upoznavanju Hafiza, na raspolaganju nam stoje dvije vrste vrela, a obje se mogu međusobno nadopunjavati: Hafizov životopis i njegov "Divan". Šta nam o Hafizu kaže njegov životopis? Šta o njemu kažu njegovi savremenici, ljudi koji su živjeli u njegovo doba i na prostorima gdje je i on obitavao? "Divan", također, govori dosta o Hafizovoj ličnosti. Uostalom, ono što neki čovjek govori izuzetno je bitno pri ocjeni njegovog karaktera. Kako nazreti Ali kaže: "Čovjek je skriven pod svojim jezikom." Ova dva vrela, životopis i "Divan", međusobno se nadopunjuju i pomažu nam da što potpunije doživimo Hafizovu ličnost. U životopisu srećemo neke detalje iz Hafizovog života koji nam mogu prilično pomoći pri formiranju našeg stava o Hafizu. S druge strane, sam "Divan" sadrži prikaze pjesnikovih duhovnih stanja, a takvo stoje nemoguće prikazati u njegovom životopisu.

Hafiz s gledišta historije

Kakvom osobom su Hafiza smatrali njegovi savremenici? Po svemu sudeći, za njih on nije bio prvenstveno pjesnik niti su tom aspektu njegove ličnosti pridavali poseban značaj. Uostalom, uzmemo li u obzir ukupan broj gazela za koje se pouzdano zna da su Hafizovo djelo, lahko je zaključiti daje Hafiz pisao otprilike jedan gazel mjesečno. Za razliku od njega, pjesnici poput Nizamija, Firdusija, pa čak i Mevlane, za svoje su savremenike prvenstveno bili upravo to - pjesnici. Svakako, neosporno je da je Hafizova poezija još za njegovog života naišla na dobar prijem, i to ne samo u njegovom rodnom Sirazu. Ipak, za života Hafiz nije smatran

čovjekom koji se posvetio pjesništvu, kao što uostalom za života on nije smatran nikakvim sufijskim prvakom, niti je uopće uživao ikakvo posebno mjesto u bilo kom derviškom redu. U njegovo doba postojali su već različiti derviški redovi i ti redovi bili su veoma aktivni, njihovi šejhovi bili su poznati među narodom, a sami derviši prepoznavali su se po posebnim detaljima u svom odijevanju. No, izgleda da Hafiz uopće nije pripadao nijednom derviškom redu, niti je izgledom i odjećom podsjećao na derviša. Istina je da Hafiz u nekim stihovima spominje derviški ogrtač - hrku, ali to ne znači da ju je i on sam nosio. Hrka se kod Hafiza može shvatiti kao poseban simbol, ali o tome ćemo kasnije kazati nešto više. Ne možemo kazati sa stoprocentnom sigurnošću da Hafiz uopće nije drugovao s dervišima, ali, barem koliko sam ja proučavao Hafizov životopis, može se slobodno konstatirati da on nije pripadao niti jednom institucionaliziranom derviškom redu. Istina, ovo može zvučati čudno, naročito uzmemo li u obzir da Hafiz u pojedinim stihovima osuđuje duhovno pregnuće koje se poduzima bez šejha, učitelja ili vodiča. Ta teza u Hafizovoj poeziji doista jeste naglašena. Ali, činjenica je da se ništa ne zna o tome koje bio Hafizov šejh. Nijedan istraživač Hafizovog životopisa nije dokučio ko bi mogao biti šejh našeg pjesnika. Izvjesno je, međutim, da je Hafiz imao svog duhovnog vodiča, ali to po svemu sudeći nije bio neko ko je obavljao zvaničnu ulogu šejha nekog od derviških redova koji su u to doba postojali u Širazu. To, naravno, nije ništa naročito čudno. Znamo da se u šiitskom tesavufu, naprimjer, nipošto ne poriče važnost duhovnog učitelja i vodiča, ali se uopće ne insistira na ozvaničenju tog odnosa niti se ličnost šejha institucionalizira.

Sigurno je, dakle, da Hafizov duhovni učitelj nije bio nijedan zvanični sufijski šejh iz njegovog vremena. U ovakvom slučaju uopće nije bitno da odnos šejh - murid bude ozvaničen i da okolina zna kako neko ima šejha. Čak niti Hafizova žena, djeca, rodbina ili komšije nisu morali znati daje taj i taj Hafizov šejh. Također, moram kazati da sam istražujući Hafiza zaključio da je on zasigurno jedan period života nastojao da sam, bez ikakvog vodiča, slijedi put duhovnog razvoja, U tom je nastojanju zaista vidio dosta muke, premda je određene duhovne postaje sam dokučio, te je naspoljetku zaključio da dalji razvoj nije moguć bez duhovnog učitelja.

Da je Hafiz zaista pripadao zvanično nekom derviškom redu, da je nosio prepoznatljivu odjeću tog reda i općenito bio poznat kao derviš, onda bi se lahko moglo saznati ime njegovog šejha. No, oni koji su živjeli s

Hafizom, oni koji su ga lično poznavali, nisu ga smatrali niti dervišom niti Čovjekom koji se sav posvetio pisanju poezije. Jesu ga smatrali učenom osobom, jesu priznavali da je dobro upućen u različite vjerske znanosti i književnost, ali ga nipošto nisu ubrajali u derviše.

Savremeni priređivač Hafizovog "Divana", šejh Muhammed-han Qazvini također nam ovo potvrđuje. Znamo da je Hafizov "Divan" prvi sakupio jedan od onih ljudi koji su skupa s njim pohađali predavanja iz tzv. formalnih znanosti - fikha, logike, filozofije... Čovjek je poznat kao Muhammed Golandan, premda Qazvini i drugi stručnjaci po pitanju Hafiza kažu kako se na najstarijim primjercima "Divana" to ime ne spominje. U svakom slučaju, radilo se o Hafizovom savremeniku, koji nam pripovijeda o tome kako je Hafizov učitelj formalnih znanosti Qavamuddin Abdullah insistirao da Hafiz svoje stihove kompletira u divan, jer je smatrao daje šteta da propadnu. Hafiz je, vođen vjerovatno svojim gnostičkim viđenjem svijeta, oklijevao da to učini, tako da je tek nakon njegove smrti 792. hidžretske godine "Divan" kompletiran. Ovaj Hafizov savremenik Hafiza naziva različitim imenima: "kralj vrlina", "obveselitelj učenih", "sunce ummeta", "majdan duhovne profinjenosti"...

Ipak, nigdje ga ne dovodi ni u kakvu vezu sa zvaničnim derviškim redovima.

S perzijskog: Muamer Kodrić

izvor:Časopis za kulturu BEHARISATN LJETO/JESEN 2002 BR.7/8