Sun11172019

Last updateFri, 15 Nov 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI POJAM I NIVOI MIRA U MESNEVIJI

POJAM I NIVOI MIRA U MESNEVIJI

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je brojnim, umno­mu iracionalnim, ratnim sukobima i destruktivnim aktivnostima širom svijeta koja pogađaju direktno čovje­ka koji bi u svemu onome što biva uništavano trebao duhovno i materijalno uživati. Nažalost, biva uništa­van i on sam. Činjenica da svijetom vladaju ratovi, a ne mir, uprkos činjenici da čovjek u svojoj nutrini osjeća mnogo intenzivnijom potrebu za mirom nego li za uništavanjem, navodi nas na pomisao da se suština pro blema dobrano odnosi na nerazumijevanje definicija mira od strane modernog čovjeka ili pak na manjkavost u samim definicijama. Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najvećih pjesnika i mislilaca koje je čovječanstvo bilo u prilici upoznati, u svojim djelima definira mir, dijeli ga na nekoliko vrsta, rasvjetljava međusobni odnos i uzajamnost definiranih vrsta i nivoa mira te nudi rješenje kako uspostaviti trajan, kvalitetan i pravedan mir.

Uvod

U stoljeću ratova koje smo ispratili i na pragu milenija koji se ni po čemu ne razlikuje od svoje bliske prošlosti, razmatranje definicije mira u djelima velikog mislioca i gnostika kakav je Dželaludin Muhammed Mevlana, na Okcidentu poznat kao Rumi, doima se uistinu nužnim. Promicanje sredstava rata su prvi izbor u rješavanju proble­ma na globalnom nivou, pri čemu živa bića bivaju degradirana do mjere nji­hova izjednačavanja s objektima koji su djela njihovih ruku i preinačavana od živih bića koja – sukladno Mevlani-nim mislima – imaju biti sveta po svo -me stvaranju u legitimne vojne ciljeve, čija destrukcija legitimitet crpi ne iz njihova egzistencijalnog značaja već iz strateških planova vladara ratnih ins t -ru menata. Oni realizaciju svojih ra to -bo r nih ideja pravdaju namjerom uspo­stave trajnoga mira postavljenog na poš tivanju osnovnih postulata demok -ra tije, odnosno u službi čovjeka.

Međutim, iskustvo iz dosadašnjih vojnih intervencija usmjerenih ka uspostavi građevine mira na temeljima destrukcije čovjeka pokazuje da vojni instrumenti možda i mogu, po principu vatra na vatru, ugasiti ratni žar na odre đenom području, ali da nisu u stanju osigurati uspostavu trajnog i, što je mnogo bitnije, kvalitetnog mira koji bi bio garant demokratiji kao i ona njemu. Upravo ova iskustva nas vode ka pitanju: Da li je trajni mir moguć i da li su postojeće definicije smjernica koje vode ka njegovu uspostavljenju adekvatne vremenu u kojem živimo i pro­storima koja nastanjujemo?

Odgovor na ova i slična pitanja su tokom minulih stoljeća ponudili brojni briljantni umovi historije ljudske vrste, a nepostojanje stabilnog mira u današnjem dobu može se tumačiti dvoja­ko: Ili definicije mira i metode kreira­nja prilika neophodnih za uspostavu sta bilnog mira, koje su sugerirali ti umovi, nisu potpune ili ih moderni čovjek nije u potpunostio shvatio. Jedno je sigurno, a to je da pitanje rata i mira te definicije i jednog i drugog čovjeku je poznato od najranijih vremena i o tome je razmišljao, unoseći u svoja razmi­šljanja i vlastitu ličnost, svoje poglede na svijet, ali i interese koji su ga uvodi­li u takva razmišljanja.

 

Unošenjem vlastitih doživljaja rata i mira u promišljanje i definiranje ovih tema, mislioci su dobrano zasjenjivali samu suštinu problema i u prvi plan isticali ono što su zamjetili sa vlastite tačke gledišta. Umjesto da su pokušali definiciju rata i mira rasvjetljavati ko ­rak po korak, zastor po zastor, krenuli su putem popločanim namjerom da je osvijetle samo jednom bakljom; svjet­lom vlastitoga racija. Želimo li u dobu koje živimo doprinijeti uspostavi stabi­lnog, trajnog i kvalitetnog mira, najprije se moramo vratiti u prošlost i ponovno pokušati analizirati i razumjeti sugestije briljantnih mislilaca u minu­lim stoljećima, te nastojati spoznati sa ­mu suštinu i izvorište mira u njegovoj pojavnoj potpunosti. Sudeći po popu­larnosti koju na Orijentu uživa stoljeći­ma, a na Okcidentu biva čitan, hvaljen i veličan već nekoliko decenija, među takve umove se, bez sumnje, ubraja i Mevlana Dželaludin Rumi; čovjek koji je iskusio doba u kojem je narod najviše potrebovao mir i toleranciju.

Mevlanino poimanje mira

Mevlana u svojim pisanim djelima vrlo temeljito analizi­ra suštinu mira, njegove razne manifestacije, prepreke na putu uspostave trajnog i pravednog mira, ali i metode koje vode ka njegovoj uspostavi. Mir u svojoj suštini nije isključi­vo stanje bez sukoba i destruktivnih aktivnosti, a niti ozna­čava nešto što bi se moglo opisati leksemom pomirbe i pomirbenosti. Prema mišljenju koje Mevlana Dželaludin Rumi iznosi u Mesneviji, pojam mira označava stanje razumijeva­nja u međuljudskim odnosima, saglasnosti i dogovora među osobama koje potiču iz različitih civilizacijskih, kulturoloških i interesnih sfera te kao takve zastupaju i različite poglede na svijet. Pojam mira u Mesneviji ne označava stanje dogovora i kompromisa među različitostima o svim ostalim pojavama koje ispunjavaju čovjekov život, već o onim temama kod kojih se susreću njihovi interesi. Suprotno ovoj definiciji pojma mira, Mevlana ističe da se do stanja sukoba, rata i netrpenja dolazi zanemarivanjem važnosti mira kao stanja razumijeva­nja i dogovora. Ponekada ljudi se međusobno sukobljavaju samo zbog činjenice da o istom rješenju govore različitim jezi­cima. U takvim situacijama, iako ustvari žele isto, zbog činje­nice da to isto izražavaju različitim jezicima i na različite načine, suočavaju se s kriznim – suštinski promatrano, ničim izvazvanim – situacijama. Mevlana ovaj stav vrlo jasno izno­si u priči “Svađa četverice oko grožđa koje je svaki od njih spominjao drugim imenom“:

Četverici neki čovjek jedan dirhem dade,

Onaj jedan reče za grožđe ću da ga dam,

Onaj drugi Arap bješe, reče: Ne!

Ja ‘anab hoću ne āngūr, o varalice!

Onaj treći Turčin bješe i reče: Ovo je moje,

Ja ne želim ‘anab, ja želim uzum!

Onaj četvrti Rimljanin reče: Te rasprave

Pustite, estafil je ono što za nas je sve!

U svađi oni se uzratoboriše,

Jer suštinu riječi oni previdiše.

Pesnicama se udarahu oni u glupariji,

Puni bijahu neznanja, a znanja najprazniji.

Vlasnik tajne, dragi sto jezika znalac,

Da bijaše ondje, mogao bi mir im dati.

Pa bi rekao: Ja ću ovim jednim dirhemom,

Želje svih vas ispuniti, što želite vama dati.

Iz citiranih stihova razumijevamo da Mevlana vjeruje kako je mir želja nutrina svih ljudi; ma iz kojih civilizacij­skih krugova i s kojih podneblja da poticali, ali da do naru­šavanja mira i spokoja među ljudima dolazi ponajprije zbog njihovih materijalnih – pretežno malovrijednih – želja i ne zna nja, nepoznavanja suštine pozitivnosti u međuljudskim odnosima. Također, možemo razu­mjeti da je uspostava mira moguća i ostvariva putem obra­zovanja i edukacije ljudi kako bi spoznali svoje istinske tež­nje, stvari nazvali pravim imenom i razumjeli se oko toga da im je svima u interesu da shvate da, ustvari, žele jedno te isto; ono o što će se svi okoristiti, a to je mir i užitak u pozi­tivnim međusobnim odnosima. Jer, mir je anđeoskog karak­tera, a rat je djelo zlih sila. Čovjek u sebi treba pronaći, otkriti i spoznati ono što je dobro te ga kroz obrazovanje i uče­nje razvijati do odgovarajućih granica:

 

Rat biva djelo diva (zla), a mir djelo anđelovo,

 

mir treba izabrati da duša dosegne užitak.

 

Duše čiste ako mir poveže jednu s drugom,

 

kapi čim se združe, duboka rijeka postaju, o mladiću!

 

(Gazel, alef)

 

 

Unutarnji mir

 

Mevlana u svojim pisanim djelima prezentira analizu raznih stupnjeva mira. U centru svega je čovjek. Od njega sve polazi i s njime se sve završava. On je početak i kraj savr­šenog kruga koji obuhvata i obujmljuje sve što je stvoreno. Sve je stvoreno za čovjeka i zbog čovjeka, a on je taj koji treba razumjeti na koji način sve što je stvoreno treba da koristi i u kojoj mjeri mu je korištenje toga dozvoljeno, jer prekomjer­no korištenje onoga što mu je stavljeno na raspolaganje vodi ka disbalansu u samoj kreaciji i narušavanju ujednačenog harmoniziranog sistema. Unutar čovjeka kao takvog nalazi se sve što se nalazi i izvan njega, jer je on mikrokosmos kao ogledalo svega stvorenoga, odnosno svega onoga što se nala­zi u makrokosmosu. Vrlo jednostavnu definiciju čovjeka pro­nalazimo u slijedećem Mevlaninom distihu:

 

O urneku pisma Božijega koje si ti,

 

ej zrcalo carske ljepote koje si ti,

 

Izvan tebe nije sve što je u ovom, svijetu,

 

u sebi potraži, sve što želiš si ti!

 

(Rubaija 1761.)

 

U čovjeku kao takvom – riznici u kojoj se čuva genom svega stvorenoga – istovremeno se nalaze i odlike dobra i odlike zla, odnosno on je zbir suprotnosti. Da bi uspio dose­gnuti stanje unutarnjeg ili kako bi ga se još moglo nazvati duhovnog mira, čovjek najprije mora spoznati vlastitu, Bogom danu, snagu da izmiri suprotnosti i uspostavi red u sebi i izvan sebe. Uspostava mira između suprotnosti ne znači zatiranje jednog od toga dvoga ili pak ublažavanja samo jednog segmenta ličnosti već uspostava balansa među suprotnostima i različitostima. U svakom slučaju, čovjek uzroke zbivanja izvan sebe ne treba tražiti izvan sebe već unu­tar sebe stoga što su uzroci u njegovoj nutrini dok su vanj­ska zbivanja samo posljedice unutarnjih uzroka njega kao individue ili pak njega kao čovjeka koji u sebi sažima sve karakteristike ljudskoga roda:

 

Musa i faraon u tvome su biću,treba ovu dvojicu protiv­nika u sebi tražiti.

 

(Mesnevija, III/1256.)

 

Čovjek je, prema ovoj definiciji, biće koje je sazdano od suprotnosti i u kojem se u isto vrijeme nalaze i dobro i zlo, i težnja za trajnim mirom i sklonost neprestanom ratu, i lju­bav i mržnja. On se ponaša onako kako se ponaša njegova unutrašnjost, odnosno njegova vanjština je tek manifestaci­ja njegove nutrine. Ukoliko u njemu preovlada mir, i njegovu vanjštinu će krasiti mir i spokoj, a kao nagradu za to će dobiti odgovor od okoline oličen u miru i spokoju. Naravno, ako njegovom nutrinom preovlada faraon, odnosno simbol svega što je loše a njegovu ličnost obilježi tendencija ka nasi­lju, nasilje će naplatiti za nasilje:

 

Ako sa srdžbom i ratom, nasuprot je srdžba Mu,

 

a s mirom i izvinjenjem, onda je milost Mu.

 

(Mesnevija, I/1513.)

 

Osobine u čovjekovoj nutrini su Bogom dane i kao takve se mogu promatrati i kroz prizmu Božijeg određenja, ali je Uzvišeni je istodobno čovjeku dao dovoljno slobodne volje da sam u sebi razvija, odgaja i obrazuje osobine za koje smatra da ga usrećuju. Smatrali su da ga usrećuje dobročinstvo, služenje vlastitome rodu ili sveukupuno rečeno čovjekolju­blje, on će u vlastitoj nutrini razvijati upravo te osobine. U protivnom, odlučili su da je za njega bolje činjenje zla, razbojništvo ili protivljenje svemu onome što se u modernom društvu smatra vrijednošću, on će krenuti tim putem. Dakle, čovjek je taj koji obrazuje vlastitu nutrinu, a putem edukacije je moguće čak i biće koje je predodređeno za rat naučiti da poštuje mir:

 

Ratnu pticu jarebicu ti poduči miru,

 

a horozu pokaži istinske znake jutra.

 

(Mesnevija, IV/857.)

 

Mevlana u nekoliko distiha apelira na vjernike da obra­te pažnju na značaj vlastitih nutrina, odnosno sebe kao ljud­skoga bića. Zanimljivo je primjetiti da ovaj veliki učenjak u ovim stihovima ne akcentira muslimane kao vjernike, a niti kršćane ili Jevreje, već se vjernicima obraća generalno; hote­ći reći da su vjernici iznad podjela bilo koje vrste, a da su religije čovjeku pokazale put kako da uzvjeruje, u sebi obra­zuje pozitivne osobine i bude koristan zajednici. Nije slučaj­no u slijedećim distisima napomenuto da su sedamdeset i dvije nacije u čovjekovoj nutrini, jer u ovim distisima posto­ji aluzija na vjerovanje da će se ljudi podijeliti na toliko grupa i da će samo jedna među njima biti spašena. Poveže-mo li leksemu vjernici s predajom o sedamdeset i dvije naci­je od kojih je jedna spašena, onda ćemo bez mnogo truda stići do zaključka da Mevlana naučava da će samo istinski vjernici biti spašeni; bez obzira iz kojeg religijskog i civiliza­cijskog kruga da se izdizali:

 

Oprezno, o vjernici! Jer on je u vama,

 

mnogo beskrajnih svjetova je u vama.

 

Svih sedamdeset i dvije nacije su u tebi,

 

ah, kad se jednog dana pomole iz tebe!

 

(Mesnevija, I/3300-1.)

 

Već smo naveli distihe u kojim Mevlana ističe da je sve što postoji na ovome svijetu odraz onoga što je utkano u čovjeko­vu nutrinu. Međutim, on razmatra i izvanjski aspekt čovje­kova bića, te propituje važnost raznih sreća i nedaća, užitaka i tegoba s kojim je čovjek suočen tokom ovozemaljskog materijalno-duhovnog egzistiranja, te zaključuje da su sva iskuše­nja s kojim se suočava ljudsko tijelo namijenjena tome da do izražaja dođe njegova nutrina, odnosno njegova duša:

 

Bog, Uzvišeni, toplo – hladno i tegobu i bol,

 

na naše tijelo stavlja, o hrabri čovječe,

 

Strah i glad, i umanjenje imetka i tijela,

 

sve! Kako bi se duša bolje vidjela.

 

(Mesnevija, II/2963.)

 

Unutarnji mir može biti privremen, ali isto tako i trajan. Za razliku od unutarnjeg mira, vanjski mir ne može biti tra­jan ili vječan, jer bi u tom slučaju bio poremećen sistem Kreacije, a u nepostojanju rata svoj značaj bi izgubio i sam mir. Mevlana o trajnosti unutarnjeg mira kaže:

 

Prestani, jer ovo jutro (mir) meni je trajno,

 

nije meni zarad štita (odbrane) pomirba.

 

(Gazel, 3303/10.)

 

 

Vanjski mir

 

U Mevlaninom poimanju mira, osnovna razlika između unutarnjeg i izvanjskog mira je u tome što čovjek u svojoj nutrini mora pomiriti različite – pretežno međusobno supro­tne – osobine i dovesti ih u ravan istobojnosti, odnosno balansa i sklada, dočim u izvanjskom svijetu treba težiti supro­tno tomu i nastojati uspostaviti sklad među različitim poja­vama kao međusobno različitim bojama na platnu koje tek kada dođu do izražaja mogu biti poredane tako da tvore lijepu cjelinu. Sve što je čovjekova nutrina ujednačenija ona se na njegovoj vanjštini manifestira u formi sklada i jasnoga stava – jasnog poput bijele boje. Sa druge strane, ako čovjek svijet oko sebe bude prihvatao kao realnost u kojoj egzistira­ju raznobojne pojave biti će usklađeniji sa svojom okolinom i u toj cjelini će prepoznavati ljepotu mirnog suživota razli­čitosti. Stoga ovaj velikan priznat i na Orijentu i na Okcidentu, one koji misle drugačije pita:

 

Red je na stobojnost i stosrčanost,

 

Kad će svijet jednobojan biti, je li?

 

(Mesnevija, VI/1869.)

 

Svijet je sazdan od suprotnosti baš kao i čovjekova nutri­na, te zbog toga jedno drugome sliče, a suprotnosti i u čovje­kovoj nutrini i u njegovoj okolini stvorene su da bi se među­sobno izražavale, ali i da bi – opet kroz edukaciju samog čovjeka – u balansiranom stanju tvorile jednu lijepu i savr­šenu cjelinu:

 

Poistiha i gromkije ova smjesa pomješana,

 

ponekada zdrava je, nekad bolom ojaučena.

 

Isto tako posmatraj sva stanja ovog svijeta,

 

udaranje i privlačnost, mir i rat u izmjenama.

 

Ovaj svijet je s ova dva krila u letu,

 

zbog toga su duše udomljene u strahu i nadi.

 

(Mesnevija, VI/1851-3)

 

Ono što, prema Mevlaninom mišljenju, predstavlja izvo­rište svih problema, uzrok svih ratova i razlog svih nedaća jesu čovjekove umislice. On zbog tih umislica značaj pridaje beznačajnom, a od značajnog se udaljava, jer onoga trenutka ka da nekome drugom – pod izgovorom odbrane vlastitoga blagostanja i ponosa – nanese štetu ili utrne nečiji život on je udario na samoga sebe spuštajući značaj vlastitoga bitka tek na nivo animalnog segmenta njegove egzistencije:

 

Na uobrazilji je i mir njihov i rat njihov,

 

i na uobrazilji je ponos njihov i sram njihov.

 

(Mesnevija, I/72.)

 

Mir u svijetu postavljen na principima balansa među suprotnostima moguć je samo ako se čovjek distancira od prida vanja značaja beznačajnom i spozna ono što je uistinu značajno. U drugom svezku Mesnevije kaže:

 

Katkad umislica o pomirbi i ratovima, nekad umislica o imenima i sramotama,

 

Pazi! Izbaci iz glave ove umislice!

 

Pazi! Pometi iz srca ove pretvorbice!

Izvanjski mir kojeg Mevlana akcentira u svojim stihovi­ma ne odnosi se isključivo na mir između ljudskih bića i suprotnosti oličenih u njihovim međusobno različitim – neri­jetko i suprotnim – pogledima na svijet, vizijama budućnosti, interesima, tendencijama i stremljenjima, već i mir čovjeka sa prirodom:

 

S rudnikom dragulja se pomirih,

 

s mjesecem punim se pomirih,

 

Bačva sirćeta šećeru predloži mir,

 

hvala (Bogu) pa šećer mir prihvati.

 

(Gazel, 3303/1-2.)

 

 

Mir među suprotnostima

Tek kada čovjek uspije uspostaviti mir unutar samoga sebe, obrazovati pozitivne osobine u vlastitoj nutrini, te spoznati značaj različitosti u izvanjskom svijetu, postaje spre­man pomiriti dvije osnovne suprotnosti koje su suprotne za­hvaljujući vlastitoj sličnosti koja egzistira u dvije odvojene dimenzije, a to su njegova nutrina i njegova okolina. Jer, Mevlana naglašava da je život kao osnovna poveznica unutarnjeg i vanjskog mira, ustvari, rezultat pomirenosti ove dvije osnove suprotnosti. Naravno, prema ovom mišljenju, osnov ­ni rat koji traje na ovome svijetu biva vođen na nivou ove dvi je osnovne suprotnosti. Upravo u razumijevanju ovog Mevlaninog mišljenja se krije tajna uspostave kvalitetnog mira u svijetu koji može biti remećen samo ratom usmjerenim ka kontroliranju faktora koji remete taj mir.

 

Život je pomirba suprotnosti,

 

smrt mu je početak rata među njima.

 

Rat suprotnosti je ovo doba svijeta,

 

mir suprotnosti je vječni život.

 

(Mesnevija, I/1293.)

 

Uzvišeni Bog je stvorio bol i tugu kako bi ovi osjećaji fil­trirali dušu, ljude približavale jedni drugima i isticale njiho­vu ljudskost:

 

Patnju i tugu je Bog zato stvorio,

 

da iz tih suprotnosti se dobrota srca pojavi.

 

(Mesnevija, I/1130.)

 

 

Zaključak:

 

Postojeće stanje u svijetu ispunjeno ratovima i sukobi­ma, te obilježeno činjenicom da su instrumenti destrukcije prepoznati kao osnovna sredstva za eksploataciju ideje mi ­ra, navodi nas na reviziju postojećih definicija mira, ali i rata kao njegove sušte suprotnosti - pojave koja ga izražava do suštinske prepoznatljivosti. U ovoj reviziji postojećih defini­cija, nužno je vratiti se nekoliko stoljeća u prošlost i ponovo analizirati mišljenja velikih umova o miru. Među te velike umove, sudeći prema njegovoj popularnosti i na Orijentu i na Okcidentu, ubraja se i Mevlana Dželal al Din Rumi.

Ovaj veliki mislilac promišljanju mira pristupa raciona­lno, naglašava značaj mira, ali istodobno uvažava i značaj samoga rata kao suprotnosti koja osvjetljava mir. On u svo­jim pjesmama ističe postojanje raznih nivoa mira, te nagla­šava centralnu ulogu čovjeka u sistemu Kreacije; čovjeka od kojeg sve počinje i s kojim se sve završava. Na prvom nivou mira nalazi se čovjekova unutrašnjost, na drugom svijet koji ga okružuje, a na trećem suprotnost njegove nutrine i vanjš ­tine koje on, nakon što smiri sebe i pomiri se sa svijetom oko sebe, treba izmiriti u mjeri koja osigurava uspostavu kva ­litetnog mira koji povremeno može biti čuvan ratnim sred­stvima - ali samo čuvan, a ni u kom slučaju uspostavljan. 

 

 

 

 

PIŠE: Elvir Musić