Sun12082019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI DA LI JE POSLANIK, A.S., ZAISTA NAREDIO MASOVNU EGZEKUCIJU JEVREJA PLEMENA BENU KUREJZA?

DA LI JE POSLANIK, A.S., ZAISTA NAREDIO MASOVNU EGZEKUCIJU JEVREJA PLEMENA BENU KUREJZA?

Određeni  podaci iz ovog pohoda, posebno kad je u pitanju kraj i ishod bitke, odnosno završetak zarobljenih vojnika židvoskog plemena Benu Kurejza, bodu u oči i nedaju  mira svakom vjerniku koji zna prirodu Poslanika, s.a.v.s., i razlog njegovog  slanja cijelom čovječanstvu. Odlučih  da prenesem rezultate istraživanja islamskih učenjaka  u vezi ovog događaja iz života našeg Poslanika, s.a.v.s.,  iz nekoliko  razloga. Prvi je, što se u zadnje vrijeme vrše masovna ubijanja  civila, nenaoružanih vojnika i običnih vojnika od strane naoružanih terorističkih  skupina, kao što je tkz. Islamska država u Iraku i Siriji, posebno je bilo strašno gledati ubijanje 1700 Iračana koji su bili različite dobi i većina njih nisu bili vojnici. Strašno je bilo gledati kako ih ubijaju, bacaju u kanale, jame  i vodu. Isto tako, počelo je od strane otvorenih neprijatelja islama, poistovjećivanje ovih zločina sa navodnim „zločinom“ kojeg je  navodno počinio naš Poslanik, s.a.v.s.,   prema vojnicima židvoskog plemena Benu Kurejza, kad ih je, nakon  predaje ubijeno između 400 i 900. Pa tako vidimo  pisanja, kako je IDIŠ oživio ratnu praksu Poslanika islama i njegovih drugova,  a s druge strane, i naši muslimani kroz zadnja  dešavanja u Gazi, pozivaju se na navodna masovna ubijanja jevreja plemena Benu Kurejza,  smatrajući to opravdanom odlukom koju je donio Poslanik, s.a.v.s.

Prije nego što bilo šta napišem, želim odmah da kažem tri važne stvari.

PRVA:  Nakon što se objavi ovaj tekst, siguran sam, da ću idućih nekoliko sedmica  biti glavna tema na dersovima određenih osoba, na kojima će se mjeriti i ocjenjivati moj iman, na kojima će se pokušati dokazati da sam ja neko ko je na zabludi, ko je skrenuo sa menhedža, koji slijedi novotare i ostale stvari koje će mi se vjerovatno  prikačiti.

DRUGA: Ovo što ćete pročitati, nisam ja istraživao, nego učeniji od mene, ali čitav tekst je prilagođen sa izlaganja dr. Adnana Ibrahima na ovu temu. E to će da bude drugi dodatni razlog da se moja ličnost napadne od određenih krugova i određenih osoba.  I to me plaho ne zanima. Nego da kažem, da nisam nikakav pristalica dr. Adnan Ibrahima i sa njim se ne slažem u mnogo toga, posebno oko  ashaba, r.a., ali ovo njegov istraživanje u kojem je stao u čast odbrane Poslanika, s.a.v.s., itekako podržavam.

TREĆA:  Na ovu temu, istraživali su i drugi osim dr.Adnan Ibrahima,  kao što su: dr. Velid Arefat,  zatim dr. Muhamed ibn Faris koji je u svojoj knjizi „Poslanik, s.a.v.s. i židovi Medine“, detaljno istražio predaje u vezi broja ubijenih i gdje je prihvatio predaju od ez-Zuhrija da ih je bilo ustvari 40 samo. Posebno mi je drago, što je ovaj stav i ovo istraživanje kao dobrim ocijenio šejh i dr. Mehdi Rizkullah el-Ahmed, kazavši da podržava rezultate istraživanja. To je rekao u svojoj Siri „Es-Siretu en-Nebevijje fi dev'i el-mesadir el-aslije“, 2/7).

Židovi, stanovnici  prve islamske države

Poslanik, s.a.v.s., kad je došao u  Medinu kao muhadžir, zatekao  je tri velika židovska plemena: Benu Kajnuka, Benu Nadir i Benu Kurejza.  Pošto je Poslanik, s.a.v.s., uvijek poštovao sva ljudska i ostala prava, on je sa židovima Medine potpisao dokument  od historijske važnosti, u kojem je židovima Medine dao potpunu socijalnu, vjersku i svaku drugu slobodu.

Međutim, zbog mržnje, ljubomore i zavidnosti, židovi Medine nažalost nisu mogli dugo da izdrže u poštivanju poptisanog dogovora, tako da su nakon određenog vremena, jedno po jedno pleme, kršili dogovor te pokušali da na razne načine  nanesu štetu Poslaniku, s.a.v.s. i islamu. Rezultat takvog ponašanja, koje je bilo nedopustivo, bio je da se na miran način  opet uz dogovor a sve radi sigurnosti u državi, isele dva židovska plemena iz Medine,  pleme Benu Kajnuka  i Benu Nadir. Pleme Benu Kajnuka, iseljeno je   odmah nakon pobjede muslimana na Bedru, tačnije u mjesecu Ševalu, 2. god., po Hidžri, dok su židovi plemena Benu Nadir iseljeni  nedugo nakon iseljenja svojih sunarodnjaka iz plemena Benu Kajnuka a  nakon što su dva puta pokušali da ubiju Poslanika, s.a.v.s. Uglavnom, nakon što su javno i to nekoliko puta prekršili potpisani ugovor i nakon što pokušali da nanesu štetu Poslaniku, s.a.v.s., od atentata na njega, zatim napadi i omalovažavanja muslimana, izdaje mušricima Mekke i suradnja sa njima, jasno je da su  time su ugrozili društveni poredak u Medini,  Poslanik, s.a.v.s., je bio primoran da ih iseli, ustvari, oni su to svojim ponašenjem uradili.

Nakon mirnog iseljavanja ova dva plemena, u Medni je još ostalo pleme Benu Kurejza.  Pravo svoje lice, članovi ovogo plemena, pokazat će tokom i nakon  jedne od najtežih bitaka za  Poslanika, s.a.v.s., bitka na Hendeku.  Da ne bih sada opisivali uzroke, tok i ostale detalje bitke na Hendeku, koja se desila u mjesecu zul-kadetu, 5. god., po Hidžri a u kojoj su Medina i njeni stanovnici bili pod opsadom nekih 25 dana, samo ćemo da spomenemo ukratko ulogu židovskog plemena Benu Kurejze, kad je u pitanju ova bitka u kojoj su muslimani izašli kao pobjednici.

Tokom ove bitke, kada je opasnost po sigurnost Medine a prije svega muslimana vladala sa svih strana, od mušrika kojih je bilo oko desetak hiljada, zatima munafika, unutrašnjih neprijatelja (petokolonaša) i židova, na nagovor  židvoskog aktiviste koji je bio poznat po zlu i neprijateljstvu prema muslimanima, Hujejn ibn Ahtab en-Nadaria, (otac, kasnije majke vjernika Safije) pleme Benu Kurejza svjesno krši sporazum koji je bio između njih i Poslanika, s.a.v.s. Ugovor je prekršio njegov potpisivač, Ka'b ibn Esed.  Hujejn ibn Ahtab je nagovorio Ka'ba da se sjeverne strane, gdje nije bilo hendeka napadnu Poslanika, s.a.v.s. i na taj način pomognu mušricima. Tom prilikom Hujejn je obećao da će ih pomoći sa 2000 boraca, što ukazuje da pleme Benu Kurejza nije imalo puno vojnika spremnih na borbu.

Kad je do Poslanika, s.a.v.s. došla vijest o podloj izdaji jevreja Benu Kurejza, on je poslao  Zubejra ibn Avama, zatim Sa'd ibn Muaza, Sa'd ibn Ubadu i Abudllaha ibn Revahu, r.a., kako bi provjerili i potvrdili vijest o izdaji i da su stali na stranu onih koji ih drže u opkoljenju, mušričkih plemena.  Vijest je potvrđena, čuli su kako planiraju svoju osvetu i kako vrijeđaju Poslanik, s.a.v.s.  Da skratimo, Allah je podario svome Poslaniku, s.a.v.s., pobjedu nad mušricima koji su Medinu držali u okruženju a nakon toga, došlo je vrijeme da se Poslanik, s.a.v.s. obračuna za najpodlijom sortom ljudi, izdajnicima, ali ne običnim izdajnicima, to su ljudi koji su Poslaniku, s.a.v.s., zabili nož u leđa kad mu je najteže bilo.

Koliko je stanje bilo ozbiljno, potvrđuje predaja kod Buharije da je nakon povratka sa Hendeka, Allah, dž.š., poslao meleka Džibrila Poslaniku, s.a.v.s., da mu kaže, da ne odlaže oružje, nego da odmah krene sa muslimanima prema plemenu Benu Kurejza, a da će on (Džibril) također krenuti sa melekima, uzdrmat će njihove zidine i ulijevati im strah u srca. (Buharija, 3/23). Poslanik, s.a.v.s., tako je i učinio, bajrak  predade Aliju ibn Ebi Talibu, r.a., a u Medini ostavi Ibn ummi Mektuma, r.a. Do naselja Benu Kurejze, trebalo je oko 6-7 sati pješke, dok je jahanjem, taj put puno kraći.

Kad su njihovi vojnici vidjeli dolazak Poslanikove, s.a.v.s., vojske, počeli su ih gađati strelama, jer nisu htjeli da se odmah predaju.  Ovako međusbno gađanje je trajalo tri dana, ali nije bilo gubitaka na muslimanskoj strani.  Nakon tri dana, tražili su da im se dozvoli kao i plemenu Benu Nadir, a to je da napuste svoje mjesto sa svojim imetkom, što je Poslanik, s.a.v.s., odbio.  Onda su tražili da izađu bez igdje ičega, ali i ovaj prijedlog je Posalnik, s.a.v.s., odbio. Pristao je samo da im se sudi, jer su učinili strašnu izdaju i bili su spremni da udare sa leđa muslimanima. Oni nisu pristali.  Nakon ovoga, Poslanik, s.a.v.s., je u potpunosti stavio  njihovo naselje u okruženje, kako bi ih primorao na predaju i dogovor. Ova opsada je trajala nekih 25 dana. Nakon mukotrpne opsade, koja je bila uglavnom psihološkog karaktera, jevreji plemena Benu Kurejza, pristali su na dogovor, predat će se ali pod uslovom da im presudi neko iz ensarijskog plemena  El- Evs, pošto su oni bili njihovi saveznici.

 Složili su se oko toga, da im konačan sud donese Sa'd ibn Muaz. A u to vrijeme, Sa'd, r.a., je ležao u Medini jer je bio ranjen tokom bitke na Hendeku.  Sa'd ibn Muaz, r.a., donešen je na nosilima koja je vukao magarac. Kad ga ugledaše, jevreji se obradovaše i zamoliše ga da bude blag prema njima.  Kad je stigao, Poslanik, s.a.v.s.,  naredi jevrejima da se ustanu pred njim iz poštovanja. Nakon što su se židovi, muslimani i sam Poslanik, s.a.v.s. složili da prihvataju njegov sud, Sa'd je donio sljedeću odluku:“Ratnike pobiti, djeca i žene da se zarobe a imetak podijeliti.“ Nakon toga Poslanik, s.a.v.s., je rekao:“Presudio si prema Allahovom zakonu koji je iznad sedam nebesa.“ (Buharija i Muslim).

E ovo je sve do sada bio uvod u glavni dio ovog događaja a glavni dio, zbog kojeg i pišem sve ovo,  je izvršenje smrtne kazne, onako kako je presudio S'ad ibn Muaz, r.a., nad muškarcima  i ratnicima plemena Benu Kurejza.

Ono što je najbitnije ovdje u ovom slučaju i što zapinje za oči, JESTE BROJ UBIJENIH židovskih vojnika ili muškaraca.  Broj ubijenih, na osnovu predaja je od 400 do 900.

Krenimo redom a vas molim za pažnju, pažljivo čitanje i razmišljanje.

U ovom vojnom pohodu, Poslanik, s.a.v.s., se ponašao onako kako je Kur'an opisao ovu bitku, zarobljenicima je dao sigurnost i njihovo pravo a to je da je pobio na stotine zarobljenih muškaraca, je izmišljotina na koju su nažalost muslimani nasjeli.

Dakle u raznim predajama, knjigama Sire, historije i hadisa, došlo je, da je u jednom danu ili najviše u tri dana, Poslanik, s.a.v.s., odobrio masovno ubijanje jevrejskih muškaraca a broj ubijenih je bio između 400 i 900.

Kad je Sa'd ibn Muaz, r.a., donio odluku da se ratnici pobiju, Poslanik, s.a.v.s., je postupio onako kako to Kur'an opisuju:“A sljedbenike Knjige, koji su ih pomogli, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, PA STE JEDNE POBILI,  A DRUGE KAO ZAROBLJENIKE UZELI.“ (Al-Ahzab, 26). Historičari i autori Sira, navode,  da ih je sviju, znači vojnike, muškarce, žene i djecu, Poslanik, s.a.v.s. poveo prema Medini kao zarobljenike.  Kad su stigli do Mednine, smjestili su ih u dvije kuće, kuću Bint Harise en-Nedžarije i u kuću Usame ibn Zejda. Vjerovatno u jednu kuću su smjestili žene i djecu a u drugu ratnike.

Nakon što su smjestili zarobljene u ove dvije kuće, Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se blizu pijace u Medini  iskopaju veliki rovovi, jame.  Onda su ih, znači muškarce i vojnike, dovodili u manjim grupicama, po pet ili desetak a zatim ih ubijali, odsjecali su im  glave i bacili ih u te  iskopane rovove.

Ibn Ishak, rhm., u svojoj  poznatoj Siri a koju je  skratio Ibn Hišam, rhm., navodi da je bilo oko 600 i 700 boraca a  da drugi navode između 800 i 900. Ove brojke su strašne, samo za čuti a kamoli kad se pretvore u djelo, preklati između 700 i 900 muškaraca u toku jednog  ili tri dana, je zaista strašno?

Da se vratimo na analizu ove priče oko ubijanja velikog broja boraca ili muškaraca iz plemena Benu Kurejza, nakon što im je presudio Sa'd ibn Muaz, r.a. U dva Sahiha, znači Buharija i Muslim, spominje se ovaj slučaj, ali se nigdje ne spominje broj ubijenih, NIGDJE. Dakle kod Buharije i Muslima, NIGDJE SE NE SPOMINJE KOLIKO JE TAJ DAN UBIJENO MIŠKARACA BENU KUREJZE; DAKLE BROJ ILI CIFRA UBIJENIH SE NE SPOMINJE! Ono što je spomenuto u opisu samog doagađaja, jeste da se u jednom rivajetu spominje da je Sa'd presudio da se pobiju RATNICI a u drugoj predaji da se pobiju MUŠKARCI.

Dalje, što se tiče ubijenih, imaju predaje koje su zabilježili Imam Ahmed i autori Sunena a slijedeći njih, predaju je zabilježio i Ibn ishak od Atije el-Kuredija (El-Kuredi iz plemena Benu Kurejza), da je rekao, znači Atije iz plemena Benu Kurejza:“Poslanik, s.a.v.s., taj dan je ubio svakog onoga kome su bile narasle stidne dlake.“ Znači, ko je god na taj način doživio punoljetnost, obrastanjem stidnih dlaka oko polnog organa, taj dan je bio ubijen. Dalje Atija el-Kuredi priča:“I ja sam bio među njima, skinuli su me, ali nisu našli da su mi počele rasti stidne dlake, pa su me pustili.“ Znači, zaključujemo iz hadisa kojeg su prenijeli naši Imami, da svaki mladić ili dječak, možda je bolje kazati dječak, kojem su narasle stidne dlake, bio je taj dan ubijen. Čudno, zar ne? Da li ovo liči na Poslanika, s.a.v.s.?

Zar ne može dječak od 10 ili 12 godina da ima stidne dlake? Zar ne može da naslijedi to genetski ili da se desi na bilo koji način? Znači, svako kod koga su se našle stidne dlake, bio je ubijen, pa makr imao 10 ili 12 godina. Zar je moguće da su uzimali ashabi tu djecu od njihovih majki, skidali ih pred svima gole i ako su vidjeli stidne dlake, ubijali ih tako, što su ih klali a zatim bacali u iskopani kanal ili  jamu? Zar je to Poslanikov, s.a.v.s., sunet u ratovanju? Otimati dječake od majki, skidati ih gole pred masom ljudi a zatim klati i bacati u jame? To naš Poslanik, s.a.v.s.,  odborio i gledao? A po pitanju utvrđivanja punoljetstva na osnovu stidnih dlaka, ulema se razišla po tom pitanju a u vezo toga ćemo ako Bog da kasnije.

Znači imamo u dva Sahiha, kod Buharije i Muslima definisano ko je ubijen, u jednoj predaji MUŠKARCI a u drugoj RATNICI i imamo predaju od  autora Sunena, kod Imama Ahmeda te u Siri ibn Ishaka, da su ubijeni i mladići (dječaci) kojima su bile narasle stidne dlake. 

Što se tiče broja ubijenih, ponavljamo u Sahihima se ne spominje, kod Ibn Ishaka BEZ SENEDA se spominje između 600 i 700, neki kažu i 900, ali ta predaja je bez seneda, tako da se ona automatski odbacuje.  Prije nego navedemo i druge predaje u vezi broja ubijenih, imamo razilaženje oko toga KO JE USTVARU UBIJEN? Da li su ubijeni muškarci punoljetni među kojima su bili i dječaci kojima su nađene stidne dlake ili su ubijeni SAMO RATNICI?  Ovdje imamo opće i posebno pravilo. A to je, svaki ratnik je muškarac ( u ovom njihovom slučaju, jer i žena može biti ratnik) ali svaki muškarac ne mora biti ratnik.

Dakle, ne znamo tačno ko je ubijen, da li svi punoljetni muškarci ili samo ratnici, koji su nosili oružje i koji su učestvovali u borbi? Dalje, vraćamo se na broj ubijenih. Predaja kaže da ih je bilo 900 i to je najviše što je preneseno, zatim  800. 700, pa 600,  i na kraju 400.  Imam Ahmed, et-Tirmizi i en-Nesai, prenose predaju od Džabira ibn Adbullaha, r.a., da ih je taj dan ubijeno 400. Ova predaja je hasen a neki kažu da je sahih. Musa ibn Uqbe, jedan od prvaka u pisanju Sire, u svom djelu „El-Megazi“, spominje da ih je bilo 600.  Ibn Abdulberr u svom djelu „Ed-Durer“, kaže da je ovo mišljenje sahih, to jest da ih je bilo 600.

Znači, imamo broj ubijenih, bilo muškaraca ili samo ratnika: 400, 600, 700, 800, 900.

Međutim, što je čudno, da slabo iko od autora Sire ili drugih učenjaka prenosi predaju od  Hamid ibn Zindževina, rhm., koji je među učenjacima Imam i pouzdan, u svom djelu „El-Emval“, prenosi sa spojenim senedom od Imama Ez-Zuhrija, rhm., da je rekao:“A taj dan ubijeno je  40 njihovih muškaraca.“ Istu ovu predaju, Imam Hamid ibn Zindževin, prenio je i od Ebu Ubejde ibn Kasima ibn Selam, koji je također siqa (pouzdan, povjerljiv) predaju u kojoj se kaže:“A tog dana od njih (znači pripadnika plemena Benu Kurejza), poginulo je TOLIKO I TOLIKO.“   Nije spomenut broj uopće, dok se u rukopisu koji se zove „Šamijski primjerak“,  dakle ove knjige, ova predaja spominje i u njoj se kaže da je taj dan ubijeno 40 ljudi.

Znači sad imamo velike razlike, brojke koje se poigravaju sa nečijim životima i sa čašću Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, imamo od 40 pa do 900, razlike su velike.  Ovdje treba da se ozbiljno zapitamo neka pitanja  i to ozbiljno.  Kad je u pitanju broj muškaraca ili boraca, uzet ćemo neku sredinu od svih ponuđenih riješenja, dakle, kazat ćemo da ih je bilo 500 (iako ovo nije neka  sredina), ali kazat ćemo da ih je bilo 500. Onda, koliki bi od prilike bilo ukupno stanovnika ili članova društvene zajednice, plemena Benu Kurejza a koji su dovedeni kao zarobljenici u Medinu. Nije ih  bilo manje od 3000 sigurno, najmanje 3000 a možda i više.  Neki kažu 5000, ali ovo je već pretjerivanje, ali oko 3000 sigurno, jer Arapi, muslimani ili nemuslimani, voljeli su velike porodice i porodice su imale uglavnom najmanje oko 6-7 članova.

Da li je moguće, da je Poslanik, s.a.v.s., 3000 ljudi, među kojima su bili žene, djeca i starci, potjerao prema Medini a put do Medine je  trajao nešto manje od 10 sati, jer su bile velike skupine koje su se sporije kretale.  Da li je prihvatljivo da je naš Poslanik, s.a.v.s., koji je bio pažljiv prema životinjama, dozvolio i gledao, da oko 3000 civila uglavnom, među kojima su žene, djeca, starci i bolesni, idu pješke izemđu 9 i 10 sati prema Medini.  Sve da je ovo i istina, onda je to samo dokaz da je broj onih koji su dovedeni u Medinu, bio veoma mali broj, vjerovatno samo ratnici koji su napadali muslimani a kojih nije bilo 600, ni 700, ni 900, nego mnogo manje, kao što ćemo vidjeti kasnije ako Bog da.

Dalje, spomenuli smo da je Poslanik, s.a.v.s., kad je stigao sa zarobljenicima, sve zarobljenike, dakle njih oko 3000 rasporedio da se čuvaju u SAMO DVIJE KUĆE? Kuće u Medini nisu bilie prostorno velike, najveća je bila Poslanikov mesdžid, ostalo je bilo nešto skromno, nekoliko sobica. Kako je moguće, a to se spominje u hadisima, smjestiti 3000 ljudi u dvije kućice.  Dalje, kako se vršila opksrba hranom i pićem tolikog broja ljudi, kako je toliki broj ljudi vršio nuždu? Tada u Medini nije bilo javnih niti privtnih WC, to svjedoči Aiša, r.a., kad je kazala da si nuždu išli obavljati u palmovike, brda i okolica van Medine,, dakle WC nije bilo uopšte. Kako je 3000 zarobljenika obavljalo nuždu, da li su ashabi sa njima išli da ih pričuvaju kako ne bi neko pobjegao i sl?

Dalje, pitamo se, zašto je Poslanik, s.a.v.s., odlučio da ovih, recimo „500“ muškaraca ili vojnika pogubi baš u Medini i zašto je baš u Medini, pored medinske pijace naredio da se iskopaju ogromni rovovi i jame u koje će se ubijeni bacati? Zar neće ubijena i pobacana tijela, njih 500, da prozurokuje veliki smrad a posebno jer su tamo vrućine velike i da prouzrokuju  neke zarazne bolesti.  Zar Poslanik, s.a.v.s., nije znao da će smrad mrtvih tijela da bude opasnost po stanovnike Medine, posebno djecu, jer tijela neće  struhnuti za 24 sati, nego im trebaju mjeseci. Zar nije bilo preče, ako ih je već htio pogubiti, da ih pogubi kod  zidina njihovog naselja koje je bilo napušteno i prazno, zašto baš u Medini gdje ima na hiljade stanovnika, žena i djece?

Isto tako, zar nije bilo lakše Poslaniku, s.a.v.s., i ashabima, ako su već mislili da smaknu tih famoznih 500 muškaraca ili ratnika, da ih, znači samo njih, odvedu do VEĆ ISKOPANOG HENEDEKA u Medini, koji je služio za odbranu Medine i koji je bio dubok i širok. Taj hendek ili rov, bio je dug oko 5 km.  Dakle, sve je bilo spremno, iskopani rovovi, duboki, široki, van Medine, samo je trebalo ljude dovesti, pogubiti i bacati, te na kraju zakopati. Riješenje ne može biti bolje, ali NE, Poslanik, s.a.v.s., naređuje da se u Medini, u centru, pored pijace GDJE SE KREĆE NAJVEĆI BROJ LJUDI,  iskopaju rovovi u kojih je navodno bačeno 500 ili više mrtvih tijela. U ovakvu strategiju, vjernik koji voli Poslanika, s.a.v.s., ne može da povjeruje.

Dalje, veoma važno napomenuti, a to je, da je naš Poslanik, s.a.v.s., izrazito prezirao bilo kakvo prolijevanje krvi. Poznato je, da tokom svog poslaničkog života, posebno kad su u pitanju njegove bitke, pohodi i izvidinice, sa OBE STRANE,  nije poginulo više od 400 ljudi, tačnije rečeno, 387 ljudi SAMO. Da, tokom svih bitaka i pohoda a učestvovao je Poslanik, s.a.v.s., u oko 40 što pohoda, bitaka i izvidnica.  Neki kažu da je poginulo ustvari 1.500 osoba, što je daleko od istine,, ali evo, neka je i 1.500, opet broj nije velik za toliko godina borbe i toliko bitaka.  Postavlja se pitanje, da li je Poslanik, s.a.v.s., koji je mrzio prolijevanje krvi, dozvolio da u jednom ili dva dana bude ubijeno na svirep način 500 ili više ljudi a  tokom svih ratova, sa obe strane, što nevjernika, što muslimana, poginulo negdje oko 400 ljudi?

Pogubljenje ovolikog broja ljudi tokom dan ili dva, u potpunoj suprotnosti je sa ratničkim duhom i etikom Poslanika, s.a.v.s.

Dalje, u to vrijeme, Arapi, bili muslimani ili ne, nisu vodili detaljen ili tačne zabilješke kad su u pitanju ubijeni, ranjeni i raseljeni. Toga nije bilo uopšte, nego se prepričavalo i prenosilo među narodom sa koljena na koljeno.  U nedostaku preciznog bilježenja podataka, šta se dešava? Dešavaju se, kao što je tada bio običaj kod  Arapa, PREUVELIČAVANJA, posebno kad su u pitanju bitke, junaci, broj ubijenih neprijatelja i sl. Zašto? Da bi se dokazala moć i snaga.  Arapi su bili poznati po tome, tako da od broja 10 naprave i prikažu da je bilo 100 i sl.

Čak i u  nekim historijskim predajama koje su vjerodostojne, postoje preuveličavanja u brojevima. Pa tako na primjer:  bitka na Hendeku, poznata je predaja da je broj muslimanske vojske bio 3000. Međutim, ovo nije tačno, broj muslimanskih vojnika je bio oko 900 samo i ovo je vjerodostojno mišljenje kako navodi Imam ibn Hazm, rhm., dok drugi kažu da ih je bilo samo 700. Razlika između 700 i 3000 je velika.  Zatim broj šehida kod bunara  Ma'une. Kod Ibn Ishaka, bilo ih je 40, kod Buharije i Ahmeda 70 a kod Ibn Habiba bilo ih je 30. Razlika između 30 i 70 je velika, u pitanju su ljudski životi a ne nešto bezvrijedno. Ili slučaj šehida Nedžrana, spominje se da ih je bilo 200, drugi kažu da ih je bilo čak 2000, znači deset puta više. Isto tako, vjerovatno ste čitali o ranjenim ashabima, vjerovatno ste skontali da je svaki ranjeni ashab imao 70 i više rana što od sablje, što od koplja. Da se razumijemo, niko nije brojao te rane, možda je bilo 10-tak ili 20-tak rana, ali, većinom se spominje 70. To je da se malo uveliča ili se govorilo od prilike.

Dalje, NEMA NIŠTA VJERODOSTOJNO na bilo koji način, bilo sa područja hadiske nauke ili Sire, da se prenosi u vezi broja ubijenih od strane sljedećeih ashaba: Aiše, Zubejra i Alije, r.a. Zašto baš oni?  Zato jer je naša majka Aiša, r.a.,  prenijela neke stvari vezane za ovaj slučaj a Zubjejr  i Alija, r.a., kako spominje historičar El-Vakidi i drugi zajedno sa njim, njih dvojica su POTPUNO SAMI IZVRŠILI POGUBLJENJE 500 i VIŠE MUŠKARACA U ROKU OD JEDNOG ILI  TRI DANA. Da, da li možete zamisliti, da dvojica ljudi sa sabljama odsjecaju glave dva ili tri dana i na kraju da njih dvojica ubiju preko 500 muškarca? Daleko od bilo koje istine.

Ali, sve i da je istina, to ide nama u prilog, jer je to upravo dokaz, da je broj ubijenih bio veoma mali, jer je nemoguće da dvojica ljudi u dan-dva ubiju preko 500 ljudi ručno, sabljom.  Da, nemoguće, bez obzira ko on bio, pa makar bili Alija i Zubjer, nemoguće je u jednom danu ili u dva dana, zaklati preko 500 muškaraca i ostati MIRAN. To je nemoguće!

Recimo, predpostavimo da je stvarno ubijeno toliko muškaraca u ta tri dana u centru Medine, kakva bi onda trebala da bude reakcija ostalih židova u Medini i okolo Medine? Zar ne bi trebali da osjete veliki strah za svoje živote, zar ne bi trebali da pobjegnu glavom bez obzira od strašnog zločina koji se dešava pred njihovim očima? Zar ne? Ali, desilo se suprotno, niko od njih nije napustio Medinu, ostali su da žive u  miru u blagostanju.  Historičari, posebno nemuslimani u svojim istraživanjima, čude se, da je upravo nakon ove bitke, život jevreja u Medini bio normalan, bez pritisaka, bez straha, normlano su živjeli i radili svoj posao.

Čak šta više, naš historičar el-Vakidi, spominje da je deset jevreja Medine, zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s.,  7. god. po Hidžri, krenulo prema Hajberu da se bore sa njim protiv jevreja Hajbera.  Dalje, Ibn Hazm, rhm., u svom djelu „Džem' ensabu-l-a'rab“, spominje na nekoliko mjesta grupe i grupe jevreja koji su ostali da žive u Medini i oko Medine nakon šta se desilo sa Benu Kurejzom.

Dalje, dobro, ako kažemo da je ubijeno preko 500 muškaraca i da su svi zakopani u veliku jamu kod medinske pijace, gdje je to mjesto danas? Da li je moguće, da tako nešto, ne ostane historijski  označeno ili da se ne zna gdje se ta velika „pobjeda“ desila. Mnogo više nevažnije stvari se iz vremena Poslanika, s.a.v.s. danas znaju a da se ne znao ovako nešto, nemoguće. Danas nema traga bilo kakvoj jami ili mjestu gdje se desio tkz. pokolj jevreja, nema jer se takvo nešto nije desilo.

Još čudnija stvar koja se desila a to je, vrijeme u kojem je Muhamed ibn Ishak, autor najpoznatije Poslanikove, a.s., Sire, počeo da piše to svoje kapitalno djelo, a on je umro 151 godine po Hidžri, u to vrijeme, dakle kad je počeo da piše svoju Siru,  predsjedništvo ili zastupništvo jevreja u to vrijeme a koje se zvalo „El-Džalut“, kao neka vjerska organizacija a čije sjedište je bilo u Iraku, redovno i sa posebnom pažnjom su zapisivali sve svoje nesreće, bitke, protjerivanja, zločine nad njima i sl. Dakle svaku nesreću koja  ih je tokom historije zadesila, oni su joj zapisivali kako bi se prenosila na druge generacije. Ali, šta je čudno? Čudno je da u tim njihovim knjigama, NIGDJE, AMA BAŠ NIGDJE  SE NE SPOMINJE MASOVNO POGUBLJENJE JEVREJA PLEMENA BENU KUREJZA U MEDINI OD STRANE POSLANIKA, S.A.V.S. NEMA NITI NAJMANJEG DOKAZA KOJI UKAZUJE NA TO! Dok s druge strane, što je čudno, ibn Ishak spominje  navodna masovna pogubljenja.

Da li je moguće, da nakon kratkog vremena, jevreji nemaju zapisano  kod sebe tako veliki zločin kojeg su kasnije MORALE da po Arapskom poluostrvu pričaju  protjerane žene i djeca iz tog plemena čiji su muževi, sinovi i braća ubijeni u toku dva-tri dana? Da li je  moguće da su to zaboravili ili? Ne, nisu zaboravili, jer nisu imali šta da pričaju niit su imali šta da zapisuju, kad se taj naovodni zločin nije ni desio, hvala Allahu, nego se desilo obično vojničko kažnjavanje onih koji su bili najveći krivci a njih je bio veoma mali broj.

Allah zna, učenjaci koji su istraživali ovu temu, došli su do zaključka, da je Poslanik, s.a.v.s.,  pogubio samo glavne predvodnike izdaje, koji su sve isplanirali, organizovali i poveli te oružjem učestvovali. A ovaj stav potvrđuje i kur'anski ajet koji opisuje ovaj slučaj, o tome ćemo kasnije ako Bog da.

Također,   poznati židovski historičar, porijeklom iz Španije, zvao se Samuel  Oskue, umro je 1555, napisao je kapitalno djelo o stradanju jevreja kroz historiju. On je u svom djelu, spomenuo sva iskušenja i sva stradanja jevreja kroz historiju i to sa velikom tačnošću i preciznošću, ALI, NIGDJE NE SPOMINJE STRADANJE preko 500 jevrejskih muškaraca za vrijeme Muhameda, a.s. koji su ubijeno u dva do tri dana na jednom mjestu. NIGDJE NE SPOMINJE NI IZBLIZA OVAJ PODATAK! Da li je moguće da ga oni ne spominju? To nije bilo pogubljenje 10-tak ljudi, to je bilo, kako izvori spominju od 400 do 900 muškaraca i plus zajedno sa njima dječaci koji su bili navodno punoljetni.

 

Ono što je sporno, ono što je u suprotnosti sa Poslanikovom, s.a.v.s., prirodom, sa njegovim ratničkim duhom, kao i ostale razumne i logičke nejasnoće tokom samog događaja, jeste broj ubijenih muškaraca Benu Kurejze. Dakle imamo predaje koje kažu da su ubijeni ratnici, zatim da su ubijeni svi muškarci, zatim zaključci određene uleme, da su ubijeni i njihovi robovi, sluge i na kraju dječaci kod kojih se navodno nakon pregleda (skidanja odjeće), pokazalo da su punoljetni (vidjele se malje). Na osnovu različitih predaja, imamo da je u jednom do tri dana i to od strane dvojice samo ashaba, Alije i Zubjera, r.a., ubijeno od 400 do 900 muškaraca, što vojnika, sluga i navodno punoljetnih dječaka. Međutim, imaju i predaje kako samo objasnili, da je ustvari ubijeno samo 40 muškaraca, vjerovatno glavne vojskovođe i poglavari koje su prekršile sporazum te vojnici koji su gađali ashabe strelama.

Nastavljamo sa drugim dijelom odgovara na ovaj navodni zločin koji se kroz historiju pripisuje Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim ashabima, r.a.

Kur'anski ajet koji jasno opisuje stanje zarobljenih i ubijenih iz ovog pohoda, glasi:“ “A sljedbenike Knjige, koji su ih pomogli, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, PA STE JEDNE POBILI, A DRUGE KAO ZAROBLJENIKE UZELI.“ (Al-Ahzab, 26). Da malo pojasnimo ovaj ajet koji krije određene mudrosti i pouke kao i ostali ajeti.
Osnova u arapskom jeziku je, da vršilac radnje ide prije onoga što trpi radnju, kao i kod nas (subjekat i predikat, subjekat - ko radi, predikat - šta radi).
فريقا تقتلون
Prema arapskoj gramatici ide:
تقتلون فريقا
Ali je u ajetu došlo obrnuto. Zašto?
Razlog tome je, kako to arapski gramatičari pojašnjavaju, i to je dozvoljeno u dva slučaja.
Šta je, dakle, mudrost što je u ovom ajetu došlo obrnuto?
Mudrost, odnosno ta dva razloga su: prvo - bitnost onoga što trpi radnju (objekat)
i drugo - zbog toga što je (objekat) poznat.
Osnova, prema gramatici je: Ubijate grupu (تقتلون فريقا)
Ali je u ajetu došlo: „Grupu ubijate!“
A to je dozvoljeno zbog njegovog značaja (značaja objekta, onoga što trpi radnju) i dozvoljeno je zbog toga što je objekat poznat.

Znači, grupa koja je ubijena, koja se spominje u Časnom ajetu, bila je poznata (kao objekat) onome koje izvršilac, odnosno, ubijena je grupa koja je bila poznata Poslaniku, a.s., i to po zlu, a to su bile glavne vojskovođe, poglavari plemena, upravo oni koji koji su podsticali izdaju i koji su podsticali na rat a među njima su bili i vojnici koji su gađali ashabe tri dana prije opsade. Znači njihov broj je bio određen, bili su poznati po svojim nedjelima u tom sukobu a to su izdaja i podsticanje na borbu. Zato Muhamed ibn Ishak, kad spominje i nabraja broj boraca plemena Benu Kurejza, spominje da ih je bilo SAMO 17!

Vjerovatno se radilo o glavešinama i vojnim zapovjednicima koji su odlučivali o svemu i vjerovatno oni koji su bili ubijeni, da je tih 17 a ne više, kao glavne kolovođe svega što se dešavalo. Allah zna najbolje.
Bilo kako bilo, ovaj ajet dokazuje da nisu svi UBIJENI! Neko će kazati:“Pa dobro, i nisu, ostali su žene i djecu.“ Žene i djece su pravi zarobljenici, zato se kaže u ajetu, pazite: GRUPU UBIJATE a ZAROBLJAVATE GRUPU!, Dakle, velika većina je bila zarobljena i nisu svi ubijeni, ubijeni su samo oni koji su pokazali otvoreno neprijateljstvo a to su njihove vojskovođe i njihove vođe, jer ajet kaže o njima jasno:“ A sljedbenike Knjige, KOJI SU IH POMOGLI!” Znači, koji su otvoreno stali na stranu mušrika i koji su jasno izdali a to su poglavari i njihove vođe.

Isto tako, ako ste pratili u prvom dijelu, u sahih predaji kod Imama Muslima od Ebu Seid el-Hudrija, r.a. se kaže, da je Sa’d ibn Muaz, r.a., presudio da se ubiju samo RATNICI, i svakako, ovo mišljenje je ako Bog da najispravnije, dakle samo RATNICI, ne svi muškarci, nego sam ratnici. Dobro, ko je onda ratnik? Ratnik može da bude osoba koja se stvarno borila oružjem ili osoba koja je sposobna za borbu. Ako uzmemo ovaj časni ajet i ako uzmemo broj ratnika Benu Kurejze koje spominje ibn Ishak i Imam Es-Suhejli u svom djelu “Er-revdu-l-enf”, koja je tefsir Ibn Hišamove Sire, a naveli su, ponavaljam, samo 17 ratnika, onda smatramo da je tih 17 ratnika, ustvari 17 boraca koji su se stvarno oružjem borili protiv Poslanika, a.s. i ashaba, posebno u prva tri dana zajedno sa svojim vođama. Allah zna, ali određena objašnjenja kao i dokazi, ukazuju, da su taj dan ubijeni samo vojnici koji su pružali otpor a koji je bilo od 17 pa do 40 (kako stoji u jednoj predaju od Imama ez-Zuhrija), ali da su ih ubili na stotine, odnosno između 400 I 900, jednostavno po svim kriterijima, je nemoguće.

Ono što je također zanimljivo u vezi prenosilaca ovog događaja, posebno u vezi ubijanja i broja ubijenih, jeste da su nam prenosioci uglavnom JEVREJI, koji su tada bili dječaci i jevreji koji su taj dan primili islam iz plemena Benu Kurejze. Od njih prenose Ibn ishak, Ibn Sa’d I el-Vakidi. . Zanimljivo, baš da nam oni prenose broj i način ubijenih. Primili su islam, neka su hvala Allahu, ali ulema smatra da bi se trebala imati određena doza opreznosti, posebno što su oni preživjeli navodno taj maskar nad njihovim očevima i braćom.

Tako hadis kojeg nam je prenio Atije el-Kuredi u kojem on opisuje šta se desilo, a to je, da su njega skinuli da vide da li je punoljetan, kad su vidjeli da nema stidnih dlaka, pustili su ga. Taj Atije je dakle bio svjedok navodnih pogubljenja i on nam prenosi način na koji su ubijani njegovi vršnjaci. Zar nakon svega što su uradili Poslaniku, s.a.v.s., ne bi trebali da budemo oprezni u vez njih, pa makar i islam primili? Koliko su puta Poslanika, s.a.v.s., iznevjerili, prevarili, izdali? A posebno u tim vremenima, kad su već dva plemena bila iseljena i normalno nakon poraza i trećeg plemena Benu Kurejze, da je se njihova želja za osvetom pojačala.

Zato Ibn Hiban, rhm, u svom djelu “Es-Sikat”, spominje da je Imam Malik, Imam daru-l-hidžre, zamjerao ibn Ishaku, autoru Sire, što je uzimao predaje od jevreja i njihovih sinova koji su primili islam u vezi BITAKA POSLANIKA; s.a.v.s.! . Zamjerao mu i to žestoko na tome. Imam Malik, rhm., poznavajući njihovu prirodu kroz historiju, znao je da je to naučna greška u prenošenju predaja. Znao je, da od muhe znaju napraviti medvjeda, da znaju slagati i promijeniti podatke. Ovo je spomenuo i Imam ez-Zehebi i drugi.
Prenosioci priče ili događaja su: Muhamed ibn Ka’b el-Kuredi a njegov otac Ka’b el-Kuredi je bio od zarobljenih nakon bitke pa preživio. Zatim, dijelove događaja, prenose nam Atije el-Kuredi, zatim el-Misver ibn Rif’a ibn Ebi Malik el-Kuredi koji prenosi od svog amdiže a koji je također bio od zarobljenih, zatim Saleba ibn Malik el-Kuredi. Dakle, nekoliko osoba, koji su bili svjedoci navodnog ubijanja njihovih očeva i braće, prenose nam te događaje i tu slučajnost ne smijemo da zapostavimo.

Dalje, što je posebno važno napomenuti a to je hadis koji se često spominje kad je ovaj slučaj u pitanju. "Od Eslema el-Ensarija se prenosi da je rekao:"Postavio me je Poslanik, s.a.v.s., da nadgledam zarobljene plemena Benu Kurejza, pa sam imao zadatak da gledam u polne organe DJEČAKA, pa ako sam vidio stidne dlake, ODSJEKAO BIH MU GLAVU, ako nije bilo ništa, svrstao bih ga u ratni plijen muslimana." Hm, zanimljiva predaja, nema šta. Ovaj hadis je DAIF u SVAKOM OBLIKU, znači veoma slab i kao takav se odbacuje, hem što je slab senedom hem je za odbaciti i metnom, odnosnom tekstom hadisa, jer zaista zvuči strašno. Pazite, tekst hadisa: Gledao sam u polne organe DJEČAKA i ako su bile stidne dlake, ODSJECAO SAM IM GLAVE." Jel ovo Poslanik, savs naredio? Da se ubijaju dječaci? Koji je njihov grijeh bio? Da li su bili vojnici, da li su bili od onih koji su digli bunu, izdali Poslanika, savs? NISU, to su bila djeca i samo DJECA koja su navodno otimana od majki i ubijana. OVO JE LAŽ DA NE MOŽE BITI VEĆA! A i senedom, kao što smo rekli, hadis je daif. On se spominje kod: Ibn Adija u djelu "El.Kamil fi dua'fa", u njemu se nalazi ravija Ishak ibn Ebi Fevre, a on je DAIF. Dalje, spominje se u djelu "Zehiretu Hufaz" od el-Kajserija, u njemu je ravija Ishak ibn Abdullah ibn Fevre, ovdje je metruk (odbačen), tako da je i hadis metruk. Dalje, spominje se u djelu od ibn Hadžera, zatim El-Hejsemi u "Medžem'a zevaid" sa istim ravijom, a svi su ga ocijenli kao daif i metruk, slabi i odbačen,

Dalje, također dvije predaje koje su navodno sahih, u jednoj se kaže da je ubijeno 400 a u drugoj da je ubijeno 600 muškaraca (bilježe Ahmed, Tirmzi, Hakim, Ibn Hiban) Postoji očita kontradiktornost u brojevima a i ovo je suprotno kur'anskom ajetu koji objašnjava stanje ubijenih i zarobljenih kako smo već objasnili. Nije ovdje razlika u ova dva hadisa u 5 ili 10 ljudi, razlika je u DVIJE STOTINE a da ne govorim za druge predaje koje kažu da ih je ubijeno 600, 700 ili 900. E sad, vjerovatno će neko kazati kao i određena ulema, što me žalosti, ali imam stav koji sam uzeo od druge uleme, koji se ne slažu po ovom pitanju. Tako da jedan dio uleme objašnjavajući razliku između 400 i 900, kažu :"U početku ih je ubijeno 400 a onda kasnije sve do 900, ubijani su njihove sluge, robovi i ostali." Jel' može ovo da prihvati razum jednog vjernika? Šta to znači?

Dakle, kad su ashabi pobili 400 muškaraca, onda je izdata naredba da se ubijaju sluge i robovi, e kad su i njih pobili, na red su došli dječaci. Kako su znali koga treba zaklati? Pa lijepo, skidali su te dječake pred svima, ako bude stidnih dlaka, kolji! Jel ovo naš Poslanik? NIKAD, on nije bio onaj koji se svetio nad djecom, robovima i slugama, !Šta su oni krivi? Oni uopšte nisu imali oružje, oni su bili CIVILI. Ali očito se neko ovdje poigravao sa ciframa kako bi se Poslanik, savs prikazao kao ratni zločinac.

Naš Poslanik, savs se nije osvetio zarobljenicima Bedra, na Uhudu su mu izmasakarirali amidžu i 70 ashaba, pa je rekao"Gospodaru, oni su narod koji ne znaju.", oprostio je stanovnicima Meke koji su ga 13 godina mučili i od kojih je morao da pobjegne, oprostio je onima koji su ga ponizili u Taifu i drugi primjeri, dakle, nije njegov sunet bio vršiti zločine na ljudima!

Na kraju, želim da kažem, kao vjernik musliman, ne mogu i neću da prihvatim predaje u kojima se na stravičan način prikazuje navodna okrutnost Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba. Ne mogu da prihvatim a na tu podmetnutu laž, jasno hvala Allahu ukazuju i jasni dokazi, od kur’anskog ajeta, do hadisa objašenjenja uleme, a to je, da je Poslanik, .a.s. naredio da se u toku tri dana nad iskopanim jamama medinske pijace zakolje od 400 do 900 muškaraca a koje su navodno ubijali samo Zubjer I Alija, r.a. Ne mogu da prihvatim da su ashabi, nakon što su navodno izvršili pogubljenje muškaraca, uzimali dječake od njihovih majki, skidali ih pred svima i ako su im bile odbrasle stidne dlake (malje),odsjecali bi im glave. Ja ove ne prihvatam i ne vjerujem.

Ko želi da dokaže i ko želi da vjeruje, da je naš Poslanik, s.a.v.s., koji je ukorio ashaba samo što je pretovarao svoju devu, uradio tako nešto strašno, bujrum ima pravo, ali neka zna, za posljedice širenja takve smutnje, smutnje koja je puna nejasnoća i koja ide na štetu i čast, kako Poslaniku, s.a.v.s., tako i islamu. Naš Poslanik, s.a.v.s., je bio vojnik, vojskovođa i hrabar insane i bez ovog slučaja, nema potrebe da se uzdižemo i hvalimo ovakvim stvarima od kojih je naš Poslanik, s.a.v.s., ČIST!

Allah zna najbolje!

Za Akos.bA piše: Saudin Cokoja

Piše: Saudin Cokoja, izvor: akos.ba