Wed11132019

Last updateMon, 11 Nov 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Naslijeđe križarskih ratova u postmodernome svijetu

Naslijeđe križarskih ratova u postmodernome svijetu

prof. dr. rusmir mahmutćehajić
Naslijeđe križarskih ratova u postmodernome svijetu*

(* Ovaj tekst je gotovo doslovni prijevod autorovog mišljenja o knjizi Tomaža Mastnaka, Crusading Peace. To mišljenje od autora je zatražio Fordham University Press iz New Yorka u svome ispitivanju opravdanosti paperback izdanja. Knjiga Crusading Peace je objavljena u hrvatskome prijevodu: Tomaž Mastnak, Križarski mir: Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički poredak, prev. Janko Paravić, Zagreb: Prometej, 2005.)

(Uz knjigu Tomaž Mastnak, Crusading Peace: Cristendom, the Muslim World, and Western Po-litical Order, Berkeley: University of California Press, 2002., 406)


Knjiga Crusading Peace doprinosi razviđanju izvora i mogućih učinaka moderne muslimofobije; knjiga je odmjerena, razborita i uvjerljiva sinteza primarnih i sekundarnih izvora zapadnjačkog identiteta u njegovoj opoziciji judaizmu, islamu, a implicitno i hinduizmu, budizmu i konfučijanstvu; knjiga je doprinos potrebi shvaćanja i nadlaženja stereotipnih tumačenja svjetske pluralnosti; teško je zamisliti odgovornog intelektualca, bez obzira na njegovu specijalnost, bez potrebe za uvidima koje ova knjiga nudi na ozbiljan način; knjiga doprinosi prevladavanju prevlađujućih neznanja o Muslimanima kao glavnome izvoru predrasuda o njima.
Mastnakova knjiga se nameće njenome čitatelju kao uvjerljiv znanstveni oblik za objektiviziranje nekih od najvažnijih pitanja ljudske egzistencije u prijetećem svijetu. Njen autor ima intelektualnu hrabrost da govori o onome što se najvećem broju ljudi ovoga doba pričinja obrtanjem perspektiva ili diranjem u nerazrješene traume.
Čini se da svi ishodi iz trajućeg doba ovise o odgovaranju na pitanje o dvojini “Zapad-Islam”. Iako je to pitanje prisutno na svim razinama svjetske stratifkacije, od najmračnijih strasti pa sve do najviših akademskih zaključivanja, na obzorjima njegovog raspra-vljanja nema razvedravanja. Tako je bilo vazda s pitanjima o pojavama koje su se svakome pričinjavale poznatim. Pravo neznanje se vazda osjeća i predstavlja kao znanje. Onome koji misli da zna nije moguće objasniti to što zna kao neznanje. A svako čovjekovo neznanje je uvjetno, pa nužno i malo. Ako čovjek hoće uvećanje svoga znanja, valja mu priznati tu neizbježnost vladanja samo malim znanjem. A ako čovjek hoće moralno popravljanje valja mu priznati pogrešivost u svemu što čini prema drugome i drukčijem.
Dovođenje u pitanje preovlađujućih shvaćanja i “Zapada” i “Islama” na kojima su kroz stoljeća građeni identiteti nije obećavajući pothvat. Rijetki su pojedinci koji mogu izaći izvan reifkacije Islama i Zapada, te u konstrukcijama tih pojmova i pristajanjima uz njih prepoznati razloge trajućih stradanja i razaranja. Kada god su odnosi čovjeka s transcedentnim uzeti u njihovom reifciranom obliku, čemu su teritorijaliziranja, etniciziranja i fundamentaliziranja religije samo neki od oblika, dolazi se u nerazmrsiv i opasan odnos količine i moći. Kada god Kršćani na osnovi svog vjerovanja o Isusu kao Bogu žele procjenjivati Muslimane, kojima je Muhammed u njihovom vjerovanju bliži od njih samih, onda on, to najvoljenije biće svakome vjerujućem Muslimanu, ne može biti prihvaćen kao istiniti Božiji vjesnik. I obrnuto. Kada god neki čovjek posvjedoči da je Muhammed Božiji poslanik, on ne može prihvatiti da je Isus Bog. Ta dva jezika su temeljno neizmirljiva na razini ljudske svedenosti u razumsku zatvorenost. I nema Mira među njima. Samo s mirom koji transcendira svaki konkretni religijski oblik moguće je naći razloge za različitosti i otvoriti putove njihovog prevođenja bez njihovog grđenja i poništavanja.
A niko nema pravo pristati na mržnju kao utjelovljenje straha pred onim o čemu se neznanje pokazuje kao znanje. A većina današnjih Muslimana ima strah od Kršćana na sličan način kako većina Kršćana ima strah od Muslimana. Jezgra svakoga straha je neznanje. A samo Bog nudi nadlaženje straha svjedočenjem da je On i beskonačno blizak i beskonačno dalek svemu.
Kada god se pojedinac odvaži na preispitivanje svog identiteta s nakanom da razriješi svoj strah, on neizbježno mora staviti sebe u ontotopologijsku shemu. U toj shemi tri pitanja su presudna: Gdje ja jesam; kako sam dospio tu gdje jesam; i kamo idem odatle?
Većina ljudi pripada kolektivnim identitetima najčešće bez pune uključenosti volje i svijesti u to u čemu jesu. Njihovi strahovi, a to znači i njihova neznanja, primani su iz složenog toka nasljeđivanja i iz sudjelovanja u društvima i njihovim porecima. Razlozi istraživačkog pothvata Tomaža Mastnaka su upravo u njegovom osjećanju odgovornosti pred pitanjem o tome gdje sada pojedinačno i skupno jesmo i kamo odatle idemo. Ta njegova zabrinutost iskazana je na samom kraju knjige, kao potvrda smisla istraživanja i predstavljanja slika “kršćanskog svijeta”, “islama” i “političkih poredaka”:
Ustrajnost križarskog duha jeste doista jasno i zločincima i žrtvama rata protiv Bosne kada se dvadeseto stoljeće primicalo svome kraju. I zločinci i žrtve našli su u jeziku križarskih vojni način da objasne svoj cilj i svoje nevolje. Oni koji su stajali po strani i promatrali odvijanje zločina rijetko su nalazili išta što bi trebalo nazvati apsurdnim i vrijednim osude u tome postmodernom križarskom ratu. Njihovo govorenje o miru pomagalo je jedino križarima da uspiju. Taj uspjeh je i danas vrlo prisutan među nama. Ako priča kazana na ovim stranicama ima svoj svršetak, onda se taj svršetak još ne nazire u vidiku.
Prema danome navodu, odgovaranje na pitanje o sadašnjosti i budućnosti pretpostavlja uvide u povijesne tokove koji su odredili postmoderne identitete imenovane “Zapadom” i “Islamom”. Za Mastnaka je pitanje o miru presudno za shvaćanje nastajanja i djelovanja križarskog mentaliteta i križarskih ratova. Na rasapu političkog poretka oko obratnice prvog i drugog milenija zbiva se neizbrojivo mnoštvo malih i velikih ratova širom Europe. Društvene zbilje evropskog kontinenta određuju ratovi kao opreka političkom poretku koji bi osigurao jedinstvo i mir. Naspram tih ratova i iz njih izrasta mirovni pokret prema načelu mir u ratu i rat u miru. Parola “mir i jedinstvo” biva izvedena u središte tumačenja o ljudskome dostojanstvu i nepovredivosti njenih zagovornika. I mir i jedinstvo postaju središnji sadržaji pripadanja kršćanstvu i slijeđenju Isusa Krista, a Crkva njihovo utjelovljenje i jamčenje. A da bi mir i jedinstvo bili uspostavljeni, potrebni su oružje i vojska okrenuti protiv neprijatelja. U povijesnoj dinamici sve od jedanaestog stoljeća pa nadalje ti neprijatelji kršćanskog mira i jedinstva bili su Muslimani i Jevreji, s teško izbrojivim mnoštvom imena koja su im davana (Saraceni, Hagari, Ismaeličani, satanski okot, Kristo ubice, Turci, nevjernici, pogani, itd.).
S obzirom na to da je pothvat uspostavljanja i pokretanja križarskih vojni kao iskaza i potvrde odanosti miru i jedinstvu zahtijevalo legitimiranje u svetosti, samome Isusu Kristu dodijeljena je takva uloga. Na njega su se pozivali svi i pape i imperatori, i vitezovi i sveci, i monasi i flozof, u predstavljanju “nepovredivog kršćanskog duga” u borbi za oslobođenje Svetog groba od Muslimana. Mastnakov prikaz različitih uobličenja tih uzajamnosti “kršćanskog mira” i kršćanskog poretka s “muslimanskom” nemogućnošću da u tome sudjeluju, osim kao neprijatelji koje treba uništiti ili preobratiti, dani su preko slučajeva najznačajnijih pojava evropskih napetosti sekularnog i sakralnog, te imperijalnog i papskog.
Glavne vidike tog procesa, koji kroz različite oblike čuva svoj perenijalni sadržaj, Mastnak je izložio u šest poglavlja: “Od svetoga rata do svetoga mira”, “Sveti način ratovanja”, “Kršćanski svijet i križarski ratovi”, “Monarsi, flozof i ratnički monarsi”, “Pad papske monarhije i nastajanje teritorijalnih sila”, “Imperijalisti, separatisti i križari”.
Knjiga Crusading Peace je važna za svakog čitatelja u savremenom svijetu, jednako i za Kršćanina i za Muslimana. Svi oni bit će zbunjeni dubinom i opsegom mržnje koja kroz stoljeća traje prema Vjesniku Muhammedu. A on je za Muslimana, na osnovi njegove vjere, “preći od njega samog”. A vjerovanje transcendira razum. Kao sredstvo razum može biti i protiv vjerovanja i za njega, kako to ističe St. Francis of Assisi: “Kršćansko vjerovanje nikada ne može biti raspravljano sa stanovišta razuma, budući da ono transcendira razum; a ono ne može biti raspravljano ni sa stanovišta Svetih knjiga, budući da ih oni (Muslimani) nisu prihvatili”. A čini se da upravo to transcendiranje razuma vjerovanjem jeste zaglavni kamen nužne pluralnosti vjerovanja. Različitost vjerovanja, s obzirom da svako od njih dolazi iz čovjekove slobodne volje, ne može biti mjera za neko dugo vjerovanje. Svakome od njih razum je jednako u prilog i protiv njega. Samo vrlina, a to znači poniznost i darežljivost, može potvrđivati vjerovanje. A to što ga potvrđuje ne izmiče razumu. Ni jedno vjerovanje ne može biti dokazivano na drugi način osim vrlinom, a da ne usvoji svoje tumačenje kao isključivo, te posljedično svoju moć za uspostavljanje svoje slike mira i svog shvaćanja jedinstva.
Kada god je apsolutizirano razumska slika jednog vjerovanja u Boga, pa sva ostala vjerovanja i njihovi nositelji uključeni u tu sliku bez njihovog prava da sami govore o sebi, te da kao takvi budu saslušani, svijet se preinačuje u poprište nasilja. Svi oni koji nemaju moć moraju biti, u takvoj suprotstavljenosti različitosti, potčinjeni ratom ili misijom. U takvome vidiku, razgovor kao način čovjekovog rasta u znanju i vrlini nije moguć, iako je on jedini način povratka iz pometenosti i stradanja prema čovjekovome dostojanstvu.
Mastnakova knjiga je čitljiva i uvjerljiva. Njegovo pozivanje na primarne izvore i navođenja iz njih praćeno je i upućivanjem na njihova najznačajnija moderna kritička čitanja i tumačenja. Zato je ova knjiga važno djelo za istraživače u različitim područjima, među kojima naročito valja istaknuti, nauku o politici, historiju umjetnosti, međureligijski dijalog, i usporednu religiju. Politički poreci se redovito nastoje prikazati u jednostavnim, pa tako i preovlađujućim osjećanjima dostupnim, obrascima. Sva pojednostavljivanja su zavodljiva i opasna. Mastnakova knjiga to pokazuje i pomaže izlasku iz sigurnosti u neznanju prema nesigurnosti koja zahtjeva vrlinu, poniznost i darežljivost. Tek s tom epistemološkom skromnošću moguće je izaći iz labirinta nasilja koje se predstavlja ratom za mir.


Slijedi izvod iz knjige Tomaša Mastnaka:
PRETVARANJE MUSLIMANA U NEPRIJATELJE


Pogani i barbari uvijek su nastavali zamišljeni kršćanski svijet, i vođenje ratova protiv njih bilo je uobičajeno u stoljećima koja su prethodila križarskim ratovima. Kada su s arapskom ekspanzijom u VII. i VIII. stoljeću muslimani stigli do Pirenejskog poluotoka, postali su u očima latinskih kršćana jedni od tih poganskih ili nevjerničkih barbara. Među mnogim kršćanskim neprijateljima njima nije dodijeljeno nikakvo privilegirano mjesto. U to doba zapadni kršćani nisu ni u muslimanima ni u njihovoj vjeri vidjeli posebnu prijetnju kršćanskoj religiji.

U svakom slučaju nisu govorili o “vojnom apostolstvu” muslimana41 niti o islamu koji “za razliku od kršćanske vjere koja je propovijedala mir, a nije ga nikada postigla... besramno dolazi s mačem”.42 Takve su se banalnosti javljale i ukorijenile poslije u zapadnoj povijesti i, kako pokazuju dva mišljenja iz XX. stoljeća koja sam upravo citirao, one još nisu iskorijenjene. Prva reakcija latinskih kršćana na muslimane nije bila prijateljska, ali je bila barem umjerena po tonu, osobito u usporedbi s rječnikom koji se poslije razvio s križarskim ratovima.43
Blagu kršćansku reakciju dobro ilustrira merovinski Fredegarov ljetopis. Napisan vjerojatno sredinom VII. stoljeća,44 najznačajniji izvor informacija o franačkim kraljevstvima od kraja VI. do početka VIII. stoljeća. U njemu se Sarracleni ili Saraceni prvi put spominju u biblijskim genealogijama kao potomci Sema, odnosno kao istočni narod s vlastitim jezikom.45 Poslije se u tom ljetopisu oni javljaju kao potomci Jismaela, Abrahamova prvorođenca s egipatskom sluškinjom Hagarom. Otuda i njihovo ime: “Jišmaeliti, pa Agareni, a još kasnije Saraceni”.46 Od doba Josipa Flavija to je bila konvencionalna genealogija Arapa, koje su njihovi srednjovjekovni suvremenici na latinskom Zapadu najčešće nazivali Saracenima.47 Taj običaj nije zamro na zalazu srednjega vijeka. Tako je, primjerice, anonimni autor jednog pamfeta, objavljenog u Londonu oko 1515. godine, napisao da je Machamet “rod Jišmaela, sina Abrahama i Arage [sic], njegove sluškinje. Stoga su Saracene zvali i Jišmaelitima i Agarenima”.48 Daleku jeku te genealogije nalazimo još u Voltaireu, koji je žalio što Saracene ne smatraju potomcima Sare, Abrahamove zakonite žene, “jer bi time etimologija bila urednija”.49

41 Pirenne 1939, 19.
42 Runciman 1991, I: 15.
43 Southern 1962, 16; Kritzeck 1964, 15.16; Daniel 1975, I. pogl.; Schwinges
1977, 98; Finucane 1983, 147 s.
44 Za “Fredegara” i ljetopis poznat pod njegovim imenom vidi Collins 1996.
Usp. Wallace-Hadrill 1960; Rotter 1986, 3. pogl.
45 Fredegar Chronicarum 1, 6, 9.
46 Ibid., n, 2.
47 Finucane 1983, 148; Rotter 1986, 1. Usp. Josip Flavije, Židovske starine
I, x, 5; I, xii, 2 ss.
48 Citirano u Beckingham 1976, 608.
49 “J’aurais voulu qu’on eut fait descendre les Sarrasins de Sara, I’etymologie
aurait ete plus nette”. Dictionnaire philosophique (Oeuvres compl., 17: 76).

Kad je Fredegar prešao sa svete povijesti na histoire evene-mentielle, zabilježio je da su u doba cara Heraklija (610-41) “Agarri-ni, nazvani i Saracini”50 postali “tako brojni da su se naposljetku la¬tili oružja i nahrupili na careve pokrajine” i porazili carsku vojsku. Vrlo je zanimljivo Ijetopiščevo objašnjenje bitke kod Jarmuka 636. godine, koja je Saracenima otvorila put za osvajanje Jeruzalema. On izvještava da je u noći uoči bitke “Heraklijevu vojsku uništio Božji mač” [gladius Dei]. U ovom slučaju gladius Dei mogao bi do¬ista biti latinska verzija prezimena Saif Allah - prezimena Halid b. al-Walida, jednog od arapskih zapovjednika.51 Međutim, gotovo je nemoguće da su Ijetopisac ili njegovi srednjovjekovni čitatelji mo¬gli pomisliti na to. Naprotiv, Saraceni su dobili tu bitku s Božjom pomoći kao kaznom za grijehe cara Heraklija. On je bio prihvatio herezu i oženio se vlastitom nećakinjom. Car je dočekao kraj u boli, mučen groznicom, dok su Saraceni i dalje harali Carstvom za vrijeme kratke vladavine njegova sina Konstantina III.52 Tije¬kom vladavine Konstantinova nasljednika Konstancija II. (641-68) Saraceni su osvojili Jeruzalem i mnoge druge gradove,53 pregazili gornji i donji Egipat, osvojili i opljačkali Aleksandriju i brzo oku-pirali cijelu Afriku. Carstvo je izgubilo goleme teritorije, a car je Saracenima morao plaćati danak.54
Ljetopisac prikazuje saracenska osvajanja kao svjetovne ratove - koji se ne razlikuju od mnogih drugih ratova što ih je zabilježio - i na objektivan način. On ne naziva Saracene pogrdnim riječima i “psima” kao što naziva slavenske Vende.55 A kad govori o vjeri napadača, ne ide dalje od spominjanja obrezivanja.56 Njego¬va nezainteresiranost za Saracene općenito, a posebice za njihovu religiju, karakteristična je i za putopise hodočasnika, čija putovanja u Svetu zemlju arapska osvajanja nisu sprječavala. Nadalje, u rijetkim prilikama, u kojima su hodočasnici zamjećivali vjerske


50 Fredegarii Chronicorum IV; 66. Fredegar je lažno pripisao to ime Orozijevom
Historiarum adversus paganos, što je navelo Senaca (1983, 14) na zaključak da
Fredegar nije pridonio napretku znanja o muslimanima jer je upotrijebio “un text
deja vieux de deux siecles”.
51 Rotter 1986,158.
52 Fredegarii Chronicorum I V, 66. Za objašnjenje zbunjujućih geografskih
imena koja se javljaju u tom prikazu vidi Rotter 1986, 159-70.
53 Jeruzalem je zapravo već tada bio u saracenskim rukama.
54 Fredegarii Chronicorum IV, 81.
55 Ibid., I V, 68. Usp. bilj. 136.
56 “Gens circumcisa”. Fredegarii Chronicorum, IV, 66.

razlike između kršćana i Saracena, oni te razlike nisu smatrali osnovom za osudu Saracena. Naprotiv, oni su u svojim opisima ostavljali sliku naizgled neometanoga kršćanskog vjerskog života i koegzistencije dviju religija do te mjere da su se u nekim slučajevima kršćani i Saraceni zajednički koiristili istom crkvom.57 Tako npr. biskup Arculf, koji je posjetio sveta mjesta oko 680. godine, izvještava da su “saracenski nevjernici” sagradili sebi “crkvu” u Damasku, kraljevskom gradu saracenskog “kralja” i “molitveni dom” u Jeruzalemu.58 Biskup to navodi otprilike istim riječima i u neutralnom tonu.
Međutim, način na koji su srednjovjekovni ljetopisci govorili o Saracenima postao je oštriji kad je arapska ekspanzija doprla do franačkih zemalja. Pošto su 711. osvojili Španjolsku, Saraceni su 714. počeli upadati u Galiju. Godine 719. osvojili su Septimaniju i napredovali u Akvitaniju i Provansu. Poraženi su pred Toulouseom 721. godine, ali su dvadesetih godina istoga stoljeća postigli vojne uspjehe na drugim mjestima u južnoj Francuskoj. Vojska pod vodstvom emira Abd ar-Rahmana stigla je 733. čak do Toursa, ali ju je nedaleko od Poitiersa porazio Karlo Martel.59 Moderni povjesničari mitski su prikazali tu pobjedu kao događaj koji je spasio kršćansku Europu od muslimana.60 Tako je, na primjer, Edward Gibbon nazvao Karla Martela spasiteljem kršćanstva, a Bitku kod Poitiersa sukobom koji je promijenio povijest svijeta. Bez Martelove pobjede, napisao je u nezaboravnoj rečenici, “možda bi se sada u oksfordskim skolama tumačio Kuran, a s oksfordskih propovjedaonica dokazivala obrezanom narodu svetost i istina Muhamedovih otkrivenja”.61 Taj mit preživio je sve do našega doba. Haskins, prvi profesionalni američki medievalist, spominje kako je jedan njegov student napisao da bismo bez pobjede Karla


57 Vidi Rotter 1986, 1. pogl.; usp. Rotter 1979. (ponovno objavljeno s nekim
izmjenama kao 4. pogl. u id. 1986). Za diobu crkava vidi Patzelt 1978, 199.
58 Adamnani de locis sanctis libri tres; Citirano u Rotter 1986, 39. Koristeći se tim
izvorom, Beda je u Locis sanctis xvii napisao da je “kralj Saracena” “osnovao i posvetio”
“crkvu” u Damasku. U Nomina regionum IX, 2 Beda je tu građevinu nazvao “bazilikom”.
59 Obično se kao datum ove bitke (koju ponekad nazivaju bitkom kod Toursa)
navodi 732. godina. Ja slijedim Roya i Deviossea 1996, 207, i Cardinija 1981, 269,
koji prihvaćaju 733. godinu u skladu s M. Baudotom, “Localisation et datation de la
premiere victoire remportee par Charles Martel contre les musulmans”, Recueils des
travaux offers Ā M. Clovis Brunei (Pariz 1955).
60 Usp. Cardini 1981, 269.
61 Propadanje i pad, 52. pogl. (3: 336-38).

Martela “svi bili poligamni muhamedanski Turci, a ne kršćani koji štuju jedinoga pravog Boga”.62 Poitiers je i danas bitan sastavni dio europske ideologije.63
Međutim, suvremenici te bitke nisu preuveličavali njezinu važnost. Nastavljači Fredegarova ljetopisa, koji su vjerojatno pisali sredinom VIII. stoljeća,64 prikazuju tu bitku samo kao jedan od mnogih vojnih sukoba izmedu kršćana i Saracena - štoviše, kao samo jedan od niza ratova što su ih franački vladari vodili radi plijena, moći i teritorija. Doduše, ljetopis opisuje da je Karlo Martel potpuno uništio “saracenske nevjernike” uz “Kristovu pomoć”.65 No to nije bilo specifčno ili izuzetno obilježje borbe protiv Saracena. Prema tom ljetopisu, Franci su imali Božju pomoć i u svojim ratovima protiv Sasa, “odvratnih pogana”,66 kao i u sukobima s kršćanskim vladarima. Tako se, na primjer, Pipin III. borio protiv Waiofara, vojvode od Akvitanije, “uz Božju pomoć”.67
Jedan od Fredegarovih nastavljača opisao je Bitku kod Poitiersa kao epizodu - a to je ona i bila - u borbi izmedu kršćanskih vladara za prevlast nad Akvitanijom. Strpavši zajedno nekoliko karolinških pohoda koji su se dogodili od 728. do 733,68 Fredegarov nastavljač smatra da je Eudo, vojvoda od Akvitanije, potaknuo ekspediciju Karla Martela koja je dovela do bitke kod Poitiersa. Pošto je loše prošao u sukobima s Karolinzima, Eudo je “protiv Karla i njegovih Franaka pozvao u pomoć saracenske nevjernike”.69 Eudo je 721. godine pobijedio Saracene kod Toulou-sea, no ljetopis to ne spominje. No čini se da su u drugoj polovini istoga desetljeća muslimani sjeverno od Pireneja, nastojeći se osloboditi arapske vlasti u Africi, i Akvitanijci, koji su se bojali karolinske prevlasti, nastojali sklopiti “radni” sporazum. Eudo je


62 Haskins 1967, 231. Za Haskinsa usp. Freedman i Spiegel 1999, 560 ss.
63 Usp. Compagnon i Seebacher 1993, 1: 50-55.
64 Vidi Collins 1996, 112.16.
65 Chronicarum Continuationes 13 (Fredegarii Chronicorum, s. 90-91).
66 Ibid., 19 (s. 93).
67 Ibid., 44 (s. 113).
68 Collins 1996, 116.
69 Chronicarum continuationes 13 (Fredegarii Chronicorum, s. 90). Usp. Chron.
Fontanel lensis (u Roy i Deviosse 1966, 291): “Eudo Dux Aquitanarium cernens
se superatum, et ad defendendam patriam suam contra Carolum se viribus esse
destitutum, gentem perfdam Saracenorum ad auxiliandum sibi invitat”. Slično tome
piše Ljetopis sv. Denisa (Roy i Deviosse 1966,296); Ann. Mettenses, 325. Usp. Buckler
1931, 6, bilj. 5; Roy i Deviosse 1966, 162.

čak udao svoju kćer za jednog berberskog poglavara,70 No nema dokaza da se ikada borio sa Saracenima protiv Franaka.71 Ljetopis ipak navodi da je Eudo doveo Saracene u kršćanske zemlje, gdje su palili crkve i klali kršćane sve dok ih nije porazio Karlo Martel. Ljetopisac naziva Saracene “podmuklima”, ali najviše grdi Euda zbog navodnog raskida sporazuma s Martelom.72
U opisu Martelova pohoda 737. ljetopisac ponovno napada jednoga kršćanskog vladara, vojvodu Maurontusa iz Marseillea (koji je predao Arles, Avignon i druge gradove muslimanskom emiru Narbonne). “Ponovno se moćni Jišmaelov narod, sada poznat pod stranim imenom Saraceni, pobunio i provalio preko rijeke Rone. Uz podlu, kukavičku suradnju heretičnog Maurontusa i njegovih prijatelja Saraceni su u velikom broju napali grad Avignon, čvrsto utvrđen na stijeni, i opustošili cijeli kraj gdjegod su naišli na otpor.”73 Karlo je porazio neprijatelje, osvojio i spalio Avignon, a poslije krvoprolića “upao na gotski teritorij sve do narbonske pokrajine”. Pošto je porazila muslimansku vojsku koja je prodirala iz Španjolske, Karlova je vojska opustošila pokrajinu, sravnila nekoliko gradova sa zemljom i opljačkala nesretne kršćane.74
Kasnije, “tijekom te sretne godine”, karolinška je vojska kre¬nula na Provansu, natjerala Maurontusa u bijeg, i Karlo je “pono¬vno vratio cijelu zemlju, sve do Sredozemlja, pod svoju vlast”.75
Iz ljetopisa jasno proizlazi da su karolinški pohodi protiv Saracena bili samo jedan element u karolinškim nastojanjima da ojačaju vlast u današnjoj južnoj Francuskoj.76 Ti ratovi nisu bili vjerski ratovi. Ljetopis ne spominje nevjerništvo “moćnoga Jišmaelova naroda”. Čak je papa Grgur III. hvalio Karla Martela kao branitelja Crkve ne spominjući Karlove ratove protiv Saracena već zato što se nadao da će ga Karlo zaštititi od Lombarda.77 U nastavcima Fredegarova ljetopisa jezik kojim se opisuju ratovi protiv Saracena


70 Vidi Rotter 1986, 219. Za širi kontekst, usp. Buckler 1931, 4-7.
71 Chron. moissiac, 291, navodi da se Eudo 732. borio protiv Abdar-Rahmana,
doživio poraz i zatražio pomoć Karla Martela.
72 Chronicarum Continuationes 13 (Fredegarii Chronicorum, s. 90). U stvari, spora¬
zum je raskinuo Martel kad je dva puta napao Berry 731. Roy i Deviossse 1966, 150.
73 Chronicarum Continuationes 20 (Fredegarii Chronicorum, ss. 93-94).
74 Ibid., 20 (ss. 94-95).
75 Ibid., 21 (ss. 95-96). Ljetopisac je združio sukobe u Provansi 737 i 739. u
jednu jedinu epizodu. Collins 1996, 116.
76 Usp. Burns 1947, 581-83.
77 Grgur III. Karlu Martelu, 739. god.; 740. god. (MGH Epp. 3: 476-79).

ne razlikuje se od izvještaja o drugim franačkim vojnim pothvatima, pa on ostaje neutralan i uzdržan kao i Fredegarov ton.
Isto vrijedi i za saracenske upade u izvještajima manjih ljetopisa. Ni u jednom se ne spominje arapsko osvajanje Španjolske. Prvo pozivanje na Saracene, u nekima od njih, odnosi se na 721. godinu i Eudovu pobjedu nad osvajačima.78 Godine 725. “došli su Saraceni” ili “došli su prvi put”.79 U Annales Tiliani i Annales Laubacenses ne spominje se Bitka kod Poitiersa već jednostavno navode da je 732. godine “Karlo ratovao protiv Saracena”.80 U ljetopisu Annales Sancti Amandi dodaje se da se sukob odigrao u mjesecu listopadu, u Annales Mosellani, Annales Laureshamenses, Annales Alamannci, Annales Nazariani i Annales Sangallenses navodi se da se bitka vodila u subotu, dok Annales Petaviani bilježi dan i mjesec.81 Najiscrpniji izvještaji o Martelovu pohodu 737. navode nedjelju kao dan bitke,82 dok ostali (očito nesvjesni nekakve jedinstvene povijesne važnosti) navode samo to da je Karlo ratovao protiv Saracena”.83
Prešao bih sada na Bedu Časnog, velikoga northumbrijskog biblijskog egzegeta iz ranoga srednjeg vijeka. Iako suvremenik saracenskih osvajanja i dobro obaviješteni učenjak poznat po svom izvanrednom smislu za povijest, Beda je znao vrlo malo, možda i ništa, o arapskim napadima na južnu i zapadnu Franciju.84 U njegovu Velikom ljetopisu nema ni spomena o arapskom osvajanju Španjolske,85 dok u Povijesti crkve spominje ekspanziju Saracena kao jednu od nesreća koje su snašle grešni kršćanski svijet.86 Dvije


78 Ann. Petaviani, 8; Ann. Laureashamenses, 24; Ann. Alamannci, 24; Ann.
Nazariani, 25; Ann. Sangallenses maiores, 73.
79 Ann. Petav., 9; Ann. Lauresham., 24; Ann. Alaman., 24; Ann. Nazar., 25;
Ann. Sangal. maiotes, 73.
80 Ann. Tit., 8; Ann. Laubac.,9.
81 Ann. St. Amandi, 8; Ann. Mosel., 495; Ann. Lauresham, 24; Ann. Alaman,
24; Ann. lzar., 25; Ann. Sangal. maiores, 73; Ann. Petav., 9.
82 Ann. Lauresham, 26; Ann. Alaman., 26; Ann. Nazar., 27; Ann. Sangal.
maiores, 74.
83 Ann. St. Amandi, 18; Ann. Til., 8; Ann. Laubac., 9; Ann. Petav., 9.
84 “Nije znao ništa”. Veliki ljetopis, 418, 425 (urednikov komentar).
85 Izvan Španjolske čini se da se to osvajanje prvi put spominje u Chron.
moissiac., 290.
86 Petnaestak godina kasnije Bonifacije opisuje saracenska osvajanja kao Božju
kaznu: “Narodi Španjolske i Provanse i Burgundije” okrenuli su se “od Boga i živjeli u
bludu sve dok ih Svemogući Sudac nije kaznio za takve zločine... dolaskom Saracena”.
Bonifacije mercijskom kralju Ethelbaldu, 746-47. god. (Pisma SIl. Bonifacija, 128).

repatice pojavile su se 729. godine oko sunca, pisao je Beda, proričući užasna razaranja na istoku i na zapadu: “Saraceni su poput kuge opustošili i razorili Francusku, pa su i sami pravedno kažnjeni u istoj zemlji zbog svog nevjerništva”.87 Međutim, samo “nevjerništvo” “nije pobudilo nikakvo zanimanje najvećeg uma tadašnje latinske Europe”.88
Bedina ravnodušnost prema vjeri saracenskih osvajača mogla bi se objasniti osjećajem, koji je Beda dijelio s mnogim su-vremenicima, da je njihova prisutnost u sjevernom Sredozemlju prolazna.89 Kada je nadstojnica samostana Bugga, vjerojatno ubrzo poslije Bedine smrti, ali prije 738. godine, planirala hodo-časništvo iz Engleske u Rim, zamolila je sv. Bonifacija za savjet. Kao savjestan čovjek, on je u Rimu razgovarao sa sestrom Wiethburgom, koja je u svetištu sv. Petra već našla “miran život kakav je dugo uzalud tražila” i koja je očito bila sklona Bugginu dolasku u Rim. Bonifacije je Buggi poručio da bi bilo “bolje priče¬kati dok ne prestanu napadi i prijetnje Saracena koji su se nedavno pojavili oko Rima”. Obavještavajući Buggu da će joj Wiethburga uputiti poziv, Bonifacije zaključuje: “Pripremi se za put, čekaj da ti se ona javi, a zatim postupi po Božjoj zapovijedi”.90 Kada su se Saraceni pojavili na njegovu horizontu,91 Beda je u njima vidio “nevjernike uobičajene okrutnosti”.92 Trebalo mu je dugo da shvati arapsku invaziju kao moguću prijetnju kršćanskoj vjeri (ako ju je ikada i shvatio kao takvu),93 premda je zabilježio ono što je


87 Povijest crkve, V,23 (Opera hist., 2. knjiga). Budući da je djelo dovršeno 731.
godine, nije posve jasno kakvu je “kaznu” Beda imao na umu. Anonimni nastavak
Bedine kronologije od 731. do 766. ne spominje nikakvu bitku sa Saracenima. Bedae
chronologia continuata, 323-25.
88 Metlitzki 1977, 14.
89 Daniel 1975, 17.
90 Bonifacije nadstojnici Buggi, prije 738. (Pisma SIl. Bonifacija, 56).
91 U Bedinim ranim radovima Saraceni se još ne javljaju kao pojam. Rotter 1986,
73. U De arte metrica, vjerojatno njegovu prvom djelu, spominju se Mauri, “pod kojim je
nazivom vjerojatno mislio na Arape”. Wallace-Hadrill 1975,64. U De Temporibus tiber
(napisanom 703. god.) Beda piše “Abraham annorum C genuit Isaac. Nam primo genuit
Ismael, a quo Ismaelitae”. Beda govori o Jišmaelitima i ne upotrebljava izraz Saraceni, koji
se ne spominje u Postanku ali ga je upotrebljavao Jeronim (čija je djela Beda proučavao),
a kasnije i Izidor Seviljski u kasnijoj standardnoj egzegezi ove biblijske teme. Jeronimovim
riječima: “Abraham de ancilla genaret Ismahel, a quo Ismahelitarum genus, qui postea
Agareni et ad postremum Saraceni dicti”; cit. u Rotter 1986, 71; usp. Izidor, Etym., IX, ii.6.
92 Southern 1962, 16.
93 Wallace-Hadrill 1975, 64.

znao o arapskim pohodima. No poput svojih prethodnika u franačkim zemljama pisao je o njima mirno i nepristrano. Tako, primjerice, u Velikom ljetopisu Beda bilježi, u upisu za godinu 4639. (prema Bedinu računanju vremena od stvaranja svijeta, Krist je rođen 3952. godine), kako su “Arapi napali Siciliju i vratili se u Aleksandriju s golemim plijenom”. Upis za anno mundi 4649. navodi da je bizantski car Justinijan II. “sklopio s Arapima desetogodišnji mir na kopnu i moru, ali su Arapi napali provinciju Afriku, koja je bila dio Rimskoga Carstva, te osvojili i razorili i samu Kartagu”. Međutim, dok Beda govori o pokrštavanju Frizijaca kao o “bezbrojnim svakodnevnim gubicima za đavla i dobicima za kršćansku vjeru”, ne spominje arapska osvajanja kao dobitak za đavla.94 Saraceni nisu bili vjerski neprijatelji već “barbari” od kojih je langobardski kralj Liudbrand spasio kosti sv. Augustina i prenio ih sa Sardinije (koja je zbog saracenskih upada ostala bez stanovništva) u Ticino.95
Ako je umjerenost u Bedinim povremenim primjedbama o Saracenima i prešla u optužbe u kasnijim djelima, bilo je to daleko od “histeričnoga kršćanskog fanatizma koji se uvriježio poslije 1095. godine”.96 Beda je objašnjavao da su se Saraceni, koji su prije štovali Veneru, prepustili kultu Lucifera.97 Međutim, budući da to Beda navodi u prošlom vremenu (jer se vjerovalo da su Saraceni prije islama štovali Veneru), a i budući da riječ “Lucifer” nije sama po sebi morala značiti đavao (kod Plinija, na primjer, kojega je Beda proučavao, označavala je zvijezdu Danicu), ne mora biti točno da je Beda htio reći kako su Saraceni u njegovo doba bili sljedbenici đavla.98 Oni su svakako bili pogani. Bedin sirijski suvremenik, Ivan iz Damaska, prikazuje ih kao štovatelje Afrodite/Venere i pretpostavlja da je sveti Crni kamen u Meki, Ka‘ba, izrezbarena glava Afrodite/Venere.99 Manje je dvosmislen Bedin opis Saracena kao “neprijatelja Crkve” u njegovoj egzegezi

94 Beda, Vetiki ljetopis, 334, 336; Chronicon, 198, 199-200.
95 Beda, Chronicon, 204.
96 Finucane 1983, 149-50.
97 Exposition actuum apostolorum VII, 43. Za ovaj i sljedeća dva citata iz Bede
usp. Wallace-Hadrill 1975, 67.
98 Vidi Rotter 1986, 248-49. Sto se tiče planeta Venere, “qui est hesperus, lucifer
et ves per”, usp. Honorius Augustodunensis De imagine mundi I, lxxi (PL 172: 139). O
Luciferu koji “pretkazuje novi dan” kao “nuntius celestis aurore” usp. Alain iz Lillea,
“Sermo in die Epiphaniae” (Textes in Mits, 242).
99 Bechingham 1976, 607.

1 Sam 25.1: “A David usta i siđe u pustinju Paran”.100 Kako je Beda izvukao iz Jeronima, u pustinji Paran živjeli su Jišmaelovi potomci Saraceni.101 Budući da je Jišmael bio Abrahamovo kopile začeto s egipatskom sluškinjom Hagarom, Saraceni su bili djeca roba. No Pismo veli: “Izbaci ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje nipošto neće biti baštinik sa sinom slobodne žene!”102 Slobodna je žena bila Sara, Abrahamova žena i majka njegova sina Izaka. A Sara je predstavljala Crkvu: Sarra, id est Ecclesia, in libertatem genuit papulum Christianum.103 Beda je komentar o Samuelu napisao 716. godine. Četiri godine poslije Beda je ponovno pisao o Saracenima kao o no-madskom pustinjskom narodu koji je u prošlosti napadao sve ostale narode iz te pustinje, pa su ga svi napadali - i svladali.104 Međutim, sada su se oni okrenuli protiv svih, i svi protiv njih,105 jer su oni, mrski protivnici, zauzeli cijelu Afriku, velik dio Azije i dio Europe.106


Ni latinski ni grčki izvori iz toga razdoblja ne spominju “muslimane”. Umjesto te riječi, koja znači one koji vjeruju u jednoga Boga, ti izvori daju prednost “etničkim izrazima” Saraceni ili Agareni.107 Beda nije u tome bio nikakva iznimka. Beda o islamu108 nije znao ništa manje od svojih suvremenika na latinskom Zapadu i zanimalo ga je objašnjenje porijekla Saracena u svjetlu biblijskih genealogija. Za njega je problem koji je trebalo riješiti bio zašto se potomci Ha-gare i Jišmaela nazivaju Saracenima, kao da su Sarina djeca.109
No Beda nije ponudio ništa novo u tom pogledu; napro¬tiv, Jeronim i Sozomen bili su domišljatiji, objašnjavajući da su Saraceni sebi prisvojili “lažno ime” po Sari kako bi sakrili “svo¬je sramno porijeklo” jer je njihova prava majka, Hagara, bila


100 In primam partem Samuhelis IV, xxv, 1.
101 “In deserto autem Faran... habitasse Ismahelem unde et Ismahelitae qui nunc
Sarraceni”. In primam partem Samuhelis, Nomina loco rum, 278. Usp. Post 21.20.
102 Gal 4.30, cit. Beda pozivajući na Post. 21.8-10.
103 Expositio in primum librum Mosis 21 (PL 91: 242A, cit. u Rotteru 1986, 254).
104 Kako bi prenio misao da se Saracene može poraziti, Beda je, transkribirajući
Jeronima, promijenio imugnantor u expugnantor.
105 Usp. Post 16.12. Beda je upotrijebio isto upućivanje na Bibliju u In cantica
canticorum (PL 91: 1088, cit. u Rotter 1986, 253).
106 Libri quatuor in principium Genesis, IV, xvi, 12.
107 Brown 1996, 181, 187.
108 V. bilj. 84.
109 Usp. Izidor Seviljski, Etym., IX, ii, 6: “Ismael flius Abraham, a quo Ismaelitae,
qui nunc corrupto nomine Saraceni, quasi a Sara, et Agareni ab Agar”. Za detaljniju
raspravu v. Rotter 1986, 68-77. Za rane islamske interpretacije ove genealogije v. Fowden
1993, 145 ss. Usp. Southern 1962, 16-18; Schwinges 1977, 70, 98-99.

ropkinja.110 Bedin se doprinos sveo na usporedbu Sare s Crkvom, prepoznavanje Saracena kao aduersarios ecclesiae i povezivanje njegove biblijske egzegeze sa suvremenim saracenskim osvajanji-ma. Biblijska priča o Jišmaelu, osobito oni dijelovi kojima su se koristili egzegeti, nije baš laskava. Predak Saracena bio je izvan Saveza, “divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga, i sva¬čija ruka na njega” (Post 16,12), osuđen na “život u svađi sa svim svojim rodom”. Takvi su bili i njegovi potomci, Saraceni, koji se “od mnoštva nisu mogli ni prebrojiti” (Post 16,10). No Saraceni su ipak priznati kao potomci Abrahama i, kao predmet biblijske egzegeze, dobili su “mjesto u kršćanskoj povijesti”; još se nije po¬javila oštra dihotomija između kršćanskog i muslimanskog svijeta karakteristična za kasnija vremena.111
Taj “nedostatak mržnje” povezan s ravnodušnošću, kakav nalazimo kod Fredegara, u manjim ljetopisima i kod Bede, nastavlja se u karolinškim prikazima Saracena.112 Muslimani su imali razmjerno nevažnu ulogu u prikazima kozmičke borbe između dobra i zla. Za Karla Velikog i njegove suvremenike, kao i za njihove prethodnike, Saraceni su bili samo jedna skupina među brojnim neprijateljima, i to ne ona koja ih je najviše zabrinjavala.113 Točno je da su Karolinzi vodili ratove protiv muslimana, ali su s njima održavali i diplomatske veze. Opća slika karolinškog stava prema muslimanima možda je neuravnotežena zato što su dva karolinška vojna pohoda protiv Saracena postali legende. Već sam spomenuo mitologizaciju Bitke kod Poitiersa. Drugi se primjer odnosi na pohod mladog Karla južno od Pireneja 778. godine, kada je prihvatio poziv da intervenira u dinastičkim borbama u muslimanskoj Španjolskoj. Taj je pohod završio potpunom katastrofom, ali je poslije opjevan u epu Chanson de Roland, u kojemu budući car Karlo osvaja ponosnu zemlju sve do mora.114


110 Jeronim, Comment. in Ezechielem VIII, 25 (st. 233); Sozomen, Povijest
crkve, VI, 38.
111 Southern 1962, 17.
112 Southern 1962, 18-19; Metlitzki 1977, 14.
113 Hentsch 1992, 18.
114 “Carles li reis, nostre emperere magnes, (Set anz tuz pleins ad estet en
Espagne.) Tresqu’en la mer conquist la tere altaigne.” Muslimanski “kralj” Saragose,
jednog grada kojega Karlo iz Chansona nije osvojio, prikazan je kao čovjek koji ne
voli Boga već služi Muhamedu i štuje Apola: “Muhamet sert e Apollin recleimet”.
Pjesma o Rolandu, 1, redci 1-3, 6-8. Za pohod v. Metlitzki 1977, 117 ss.; Reilly 1993,
77; Riche 1993, 44, 115-16. Einhard, Život ix, staložen je izvještaj iz IX. stoljeća.


Zapravo, većina karolinške ratoborne energije bila je usmjerena na ratove protiv Lombarda, Sasa, Avara, Normana, Danaca i Slavena - to su bili “tuđi narodi”.115 Tadašnji franački, engleski i talijanski pisci nisu baš točno razlikovali one koji su napadali kršćanske zemlje. Kršćani su se borili protiv amorfnog mnoštva u kojemu su bili pagani, gentiles, infdeles i barbari.116 I borili su se protiv njih bez jasne vjerske motivacije.
Kršćanski pogledi na muslimane počeli su se mijenjati sredinom IX. stoljeća. Bez obzira na epizodu “mučenikâ iz Cordobe” (u kojoj su pedesetih godina IX. stoljeća neki kršćanski fanatici potražili mučeničku smrt javno vrijeđajući islam i Muhameda),117 poticaj za tu promjenu nije došao s carskog dvora već iz Rima.118 Promjena kršćanskih pogleda na islam bila je tijesno povezana s novim formulacijama kršćanske zajednice. Jednu takvu zamisao formulirao je papa Leon IV. opisujući ratove protiv pogana kao obranu kršćanske domovine.119 Međutim, upravo je papinska i klerikalna politika koju je formulirao papa Ivan VIII. - “stroga, sposobna i duboko politička ličnost”120 doista počela oblikovati novi, beskompromisni neprijateljski stav prema muslimanima i njihovoj vjeri.121 Nije čudno što je to bio isti papa koji je unio socijalni sadržaj u pojam christianitas122 i razradio najbogatiji vokabular za ratove protiv pogana.123 No i ovdje, premda su muslimani bili najgori među kršćanskim neprijateljima, oni još uvijek nisu bili pravi neprijatelj.
Tako je, na primjer, papa Ivan nazivao Normane neprija-teljima Kristova križa i pozivao franačke vladare da se suzdrže od prolijevanja kršćanske krvi u bratoubilačkim ratovima i udruže u borbi protiv Normana za slobodu Božje Crkve.124 Budući da su i


115 Usp. Morisi 1963, 164 ss.; McKitterick 1983, 3. pogl., 5, 9; Wallace-Hadrill
1983, 11. pogl., 13, 411-19.
116 Douglas 1969, 92; Delaruelle 1980, 24.
117 Vidi Southern 1962, 20 ss.; Daniel 1975, 2. pogl.; Schwinges 1977, 85 ss.
(s daljnjim upućivanjima); Smith 1988-89, I: 42-47; Colbert 1962; Wolf 1988.
118 Schwinges 1977, 100.
119 Vidi 2. pogl., bilj. 134.
120 Partner 1972, 67.
121 Usp. Daniel 1975, 76.
122 Vidi bilj. 6.
123 “Heidenskriegterminologie”: Becker 1988, 365.
124 Vidi Ivan biskupima u Louisovu kraljevstvu, 876, Epistolae et decreta br.
22 (st. 668-69); grofovima Louisova kraljevstva, 876, Epp. et decr: br. 23 (st. 673);
usp. Becker 1988, 365-66.

sami bili inimici crucis, Saraceni se u očima Crkve nisu razlikovali od Normana. Međutim, svojom vojnom prisutnošću u južnoj Italiji Saraceni su zaprijetili samom Rimu. Njihovi upadi na kršćanski teritorij bili su još veća prijetnja papi, jer su kršćani, uključujući biskupe, u južnim talijanskim lukama sklapali saveze s osvajačima.125 Oni su tako postupali kako bi odvratili opasnost od svojih domova ili iz manje plemenitih razloga - iz želje da održe trgovinu sa Saracenima i sudjeluju u diobi plijena opljačkanog u rimskoj Campagni.126 U takvoj situaciji, papina pozivanja na kršćansko jedinstvo i njegovo predstavljanje kršćana kao jedinstvenog mističnog tijela povezanog tajnom otkupljenja127 bila su u izrazitoj opreci stvarnom komadanju toga zamišljenog tijela.
Kao što je već spomenuto, papa Ivan organizirao je i vodio vlastitu vojsku,128 ali je također stalno pozivao svjetovne vladare da pomognu Crkvi “hrabrim borcima”.129 Pomoć je bila potrebna ne samo za obranu papinskih zemalja već i za obranu kršćanskog svijeta u cjelini (defensione terre sancti Petri et totius christianitatis).130 Ivan VIII. opisivao je opake, zle Saracene, “mrske Bogu”, kao veliku opasnost za cijelu kršćansku vjeru i kulturu (Christianae religionis cultura).131 Usporedio ih je sa skakavcima, koji uništavaju sve do čega stignu.132 Međutim, njegove dramatične objave i zahtjevi za vojnom podrškom nisu potaknuli nikakvo vjersko oduševljenje već su nailazili na ravnodušnost.133 Čak i oni koji su podržavali papu, npr. Salernitanci, imali su pred očima svoju kršćansku zajednicu,


125 Prvi sporazum sa Saracenima sklopio je Napulj 837. god. Engreen 1945,
322, bilj. 1.
126 Partner 1972, 70. Za opći pogled na problem, v. Engreen 1945.
127 “Unum corpus sumus in capite Christo, et alter alterius membra”. Ivan
biskupima u Charlesovu carstvu, ožujak 877. god., Epp. et decr. br. 62 (st. 717).
Usp. Delaruelle 1980, 30.
128 Vidi 2. pogl., bilj. 135.
129 Ivan nadbiskupu Frotariusu, 877. god., Epp. et decr. br. 64 (st. 718).
130 Ivan grofu Lambertu, 877. god., Epp. et decr. br. 98 (st. 749).
131 Vidi Ivan caru Karlu Ćelavom, 876. god., Epp. et decr. br. 43 (st. 696-97).
Usp. Becker 1988, 366-67.
132 Ivan grofu Bosonu, rujan 876. god., Epp. et decr. br. 30 (st. 684); caru Karlu,
876. god., Epp. et decr. br.43 (st. 696). Za razorne Saracene usp. Epp. et decr. br. 58, 62, 79.
Međutim, Amara, Storia dei Massalmani di Sicilia (Catania 1933), ističe da je papa slao
takve poruke samo “ad usa dei devoti di Francia e Allemagna”, dok se anima koji su bili
upoznati sa stvarnom situacijom “non si potean dir tante bugie”. Citirano u Vismara 1974,
49, s kritičkim komentarom; gledište slično Amarinu zastupao je Engreen 1945, 327).
133 Delaruelle 1980, 26-27.

“kršćane Salerna”, a ne “kršćanski svijet”.134 Sa sve većom ravno¬dušnošću kršćana Saraceni su u papinim objavama postajali sve “opakiji” i “mrskiji Bogu”.
Dijabolizacija Saracena bila je značajna za držanje kršćana u stezi, a kršćani koje je Ivan VIII. nastojao držati u stezi bili su prije svega oni koji su sklopili saveze (foedera) s “opakim saracenskim narodom”. Papa je najenergičnije napadao upravo te saveze. No birajući ih kao cilj svojih napada nije bio nikakav inovator. Moralna osuda saveza vjernika s nevjernicima, biblijskog je porijekla. U tom su pogledu najpoznatije riječi apostola Pavla braći u Korintu: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum izmedu Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika?” (2 Kor 6.14-15). Taj su odlomak kršćanski pisci često citirali u različitom kontekstu - kao kad je, na primjer, sv. Jeronim napadao brak između kršćana (osobito kršćanskih žena) i pogana.135 A Ivan VIII., kako ćemo vidjeti, koristio se njime na zaista zaseban način.
U kršćanskoj povijesti bilo je slučajeva u kojima su se savezi s poganima odbacivali iz principijelnih razloga. “Kršćani i sluge Božje ne mogu živjeti u prijateljstvu [amicicia] s psima.” Takav je odgovor od veleposlanika kralja Dagoberta dobio kralj Samo, koji je franačkom vladaru ponudio vjernost u vrijeme kad su Franci bili u sukobu s Vendima.136 Međutim, sve do doba Ivana VIII. stav Crkve prema sporazumima s nekršćanima bio je izrazito nedosljedan. Tako je, na primjer, jedan od prethodnika Ivana VIII., papa Nikola I., smatrao da savezi s nekršćanima koriste kršćanskom narodu.137 Ivan VIII. prvi je zauzeo čvrst doktrinarni stav prema tom pitanju.138 Prema Ivanovu tumačenju Nolite iugum ducere cum infdelibus (2 Kor 6), apostol Pavao zabranjivao je svaku društvenu vezu između vjernika i nevjernika: oni koji sklapaju


134 Daniel 1975, 77-78.
135 Usp. Jeronim Ageruhiji, 409. godine, pismo CXXIII, 5 (Glavna djela, 231),
Protiv Jovinijana 1, 10 (ibid., 353).
136 Fredegar Chronieorurn IV, 68 (s. 56-57). Razmjena je prepisana u Gesta
Dagobert I. Regis Franeorurn 27 (MGH SS rer. Merov 2). Amicicia je bio izraz za
savez. Vismara 1974, 16.
137 Vismara 1974, 18, bilj. 32. Beda se nije zgražao nad mirovnim sporazumom
što ga je car sklopio s Arapima. Vidi bilj. 94.
138 Vismara 1974, 58; Schwinges 1977, 246.

nečiste saveze s nevjernicima djeluju ne samo protiv apostolskih pravila već i protiv samoga Krista.139 Prema Ivanu, sporazumi i savezi s nevjernicima kršili su božanski zakon.140 No to nije bilo sve. U objavama Ivana VIII. nekoć apstraktni “nevjernik” počeo je poprimati konkretne značajke i postao Saracen.
Ivanova zabrana saveza s nevjernicima temeljila se na zamisli mističnog Kristova tijela, čiji su članovi svi kršćani. Oni koji su sklapali saveze s Kristovim neprijateljima otuđili su se od njegova tijela i kidali njegove udove.141 Papa je smatrao svaki kontakt s nevjernicima zagađenjem tijela kršćanskog društva, a svaki savez s opakima zaraznim. Nevjernici, osobito Saraceni, bili su zlobna, opaka i nečista čeljad; bili su “sinovi bluda”, “udovi đavla”, “sinovi Belijara”, “tijelo đavla” i “podložni đavolskom zakonu”.142 Sporazum s njima doveo bi do gubitka duše kao i uništenja kršćanskog svijeta;143 sigurnost duše i sigurnost kršćanske zajednice (ili barem kršćanskih posjeda) međusobno su povezane.144 Savez između Kristova tijela i đavolova tijela bio je ne samo nezakonit nego i jednostavno nezamisliv. Bio bi to pactum cum impiis, pax cum pessimis, foedus nefandissimis - ukratko, pakt s neprijateljima Krista, kršćana i kršćanskog imena. Kao takav, savez s nevjernicima bio je impiumfoedus, polluta unitas i osuđen kao bezbožan zločin: crimen, impium scelus.145 Očito sredstvo zaštite kršćanskog društva bila je ekskomunikacija svakoga tko sklapa takve sporazume -rezanje zaraženog i zagađujućeg uda.
139 Ivan stanovnicima Napulja, Salerma i Amalfja, 875. god., Epp. et decr.
br. 9 (st. 655). Usp. Vismara 1974, 19 ss.; Delaruelle 1980, 30-31. Ta je zabrana unijeta u kasnije zbirke kanona.

140 V. Ivan stanovnicima Amalfja, 879. god., Epp. et decr. br. 269 (st. 889).
Usp. Vismara 1974, 25-26.
141 Epp. et decr. br. 9 (st. 665). Usp. Balan 1890, 11.
142 Ivan VIII. znao je sintetizirati takve karakterizacije: “Christiani nominis
viri paganorum foedera fugiant et solum in Deum, qui eos creavit, et non in diaboli
membra, quae sunt flii fornicationis et vasa irae, spem suam ponere discant”. Epp.
et decr. br. 68 (st. 722). “Agareni” kao “flii fornicationis”: Epp. et decr. br. 62 (st.
716); “falsi flii Sarae”: Epp. et decr. br. 60 (st. 714); “iniqui et ancillae flii”: Epp. et
decr. br. 273 (st. 893). Usp. Vismara 1974, 40-42.
143 “Pro salute animae tuae ac pro defensione totius Christianitatis”. Papa
Ivan VIII. izvršio je 879. pritisak na prefekta Pulcarisa da prekine “cum paganis
pactum”. Epp. et decr. br. 253 (st. 878).
144 Usp. Ivan stanovnicima Amalfja, 879. ili 880. god., Epp. et decr. br. 288 (st. 90 I).
145 Za ove i mnoge druge opisane izraze v. Vismara 1974, 42-47. Usp. Rupp
1939, 38; Daniel 1975, 77; Schwinges 1977, 246.

U praksi se Ivan VIII. borio za zaštitu ispravnog kršćanskog reda protiv kršćanskih vladara u južnoj Italiji, koji su počinili “bezbožni zločin” sklapanja sporazuma sa Saracenima ili dolazili u iskušenje da to učine. Papa nije nalazio nikakvo opravdanje u pretpostavci da su ti vladari možda htjeli sklopiti mir kako bi zaštitili sebe i svoje podanike. Ivan VIII. formulirao je jasan imperativ koji nije ostavljao nikakva prostora dvojbi: održavanje mira s “najopakijima”, zločin je. Vjernici moraju odustati od sklapanja mira s Božjim neprijateljima.146 Jedini prihvatljivi i zapovijeđeni mir je mir među kršćanima, mir među članovima mističnog Kristova tijela. Taj je mir ugrožen svakim kršenjem biblijskog pravila: exiens exibis de media ipsorum et pollutum non tanges.147
Mirovni sporazumi sa Saracenima ugrožavali su kršćanski mir. Stoga je papa Ivan uporno nagovarao kršćanske vladare da ih se okane. Kad bi njegovi diplomatski napori i mito148 zatajili, nije oklijevao primijeniti konačno sredstvo koje mu je stajalo na raspolaganju, ekskomunikaciju. Tako je, na primjer, riješio pitanje Atanazija, napuljskog princa i biskupa. Budući da je biskup skla-pao sporazume s “Agarenima”, “neprijateljima kršćanskog ime-na”, i odbio papina nagovaranja da ih se odrekne,149 Ivan VIII. je izjavio: “Proklinjemo ga sve dok se potpuno ne odvoji od tih istih Saracena, neprijatelja cijeloga kršćanstva”.150 Budući da je spora¬zum sa Saracenima bio poguban za kršćane i za cijeli kršćanski

146 Citirajući Ps 138 (139), 21-22, Ivan VIII. dokazivao je “quantum praetera
sit Deo delectabile ab inimicorum Dei pace desistere”; kao i “quanto crimine cum
pessimis pax tenetur”. Epp. et decr. br. 9 (st. 656).
147 “Odlazite, odlazite. Izidite odatle! Ne dotičite ništa nečisto!” Iz 52.11.
148 Vidi Partner 1972, 70-71.
149 Ivan Atanaziju, ožujak 881. Epp. et decr. br. 318 (st. 927-28). Prijeteći
ekskomunikacijom, papa se nadao da će uspjeti prisiliti i Amalfjance da se odreknu
sporazuma sa Saracenima. U pismu upućenom u listopadu 879. naredio im je - “ex
auctoritate Dei et sanctorum apostolorum Petri ac Pauli” - “ut nullum cum impia
Saracenorum gente pactum haberetis, habitumque omnimodo rumperetis, in tali scelere,
et in consortio inimicorum Dei manere non formidatis”. Ep. et decr. br. 269 (st. 889). Usp.
Epp. et decr. br. 253, 273, 287, 288.
150 “Et quosque se ab ipsis Saracenis penitus separaverit, velut totius Christianitatis
inimicum anathematizamus”. Ivan raznim biskupima, Epp. et decr. br. 321 (st. 93 I). Kad
je papa poslije povukao anatemu, podsjetio je Atanazija kako je “abjecto Christi levi
jugo, cum infdelibus jugum obscena cupiditate ducere” i upozorio ga da nikada više
na taj način ne sklapa nikakve saveze sa Saracenima. Ivan Atanaziju, 881-82. god., Epp.
et decr. br. 352 (st. 945-46). Za detaljni opis praktičnih akcija Ivana VIII. protiv “zlih
saveza” vidi Vismara 1974, 50 ss. Usp. Balan 1890, 74 ss., 81,103 ss.

svijet,151 biskup koji ga je sklopio postao je neprijatelj cijeloga kršćanskog svijeta (totius Christianitatis inimicum). Nije bilo sredine: ili prekinuti sve društvene veze sa sinovima Jišmaela - potpuno se povući iz “družine pogana”152 - ili se izvrgnuti ekskomunikaciji. Ako je kršćanski svijet, christianitas, trebao biti cjelovit - a prijetnja je ugrožavala njegovu cjelovitost - trebalo ga je potpuno odvojiti od nevjernika. Ta je zamisao podrazumijevala držanje kršćana u stezi: ako su željeli živjeti u kršćanskoj zajednici, morali su održati čistoću prekidanjem svake veze s nevjernicima, s nečistima (pollutum non tanges). Zabrana društvenih kontakata između vjernika i nevjernika stvorila je i pojam teritorijalne odvojenosti, što je podrazumijevalo čišćenje kršćanskog teritorija. Ivan VIII. je “zahtijevao”, “molio” i “ozbiljno zaklinjao” da se “opaka rasa istjera s naših teritorija”.153 Takvi su pozivi koncepcijski pokrenuli rascjep svijeta na dva nepomirljiva dijela.154
U mnogo ranijem razdoblju prvi kršćani odvojili su se od nevjerničkog svijeta proglasivši da je njihov pravi grad “Jeruzalem, grad iznad svega”.155 Sada su se, prema Ivanu VIII., kršćani trebali pobrinuti za odvajanje nevjernika od svoga, kršćanskoga svijeta. Dok je u starim vremenima posrijedi bilo odvajanje od nevjerničke kulture,156 sada je počela zaživljavati kultura odvajanja od nevjernika. Zlokobnu značajku takvog razvoja događaja predstavlja činjenica da je vjerski motivirano teritorijalno odvajanje dobilo etničku osnovu. Oni koje je trebalo istjerati bili su gens, rasa, narod jedinstvena porijekla.
Međutim, to je tek početak priče koja se nastavila s križarskim ratovima. Praksa je zaostajala za idealnim svijetom pape Ivana VIII. Njegove opomene općenito nisu uzimali ozbiljno, a njegova

151 “Ad perditionem Christiano rum” i “ad perditionem totius Christianitatis”.
Epp. et decr. br. 321 (st. 930-31).
152 “Ab eorum societate separaturum”. Epp. et decr. br. 321 (st. 931). Vidi takoder
br. 288 (st. 901): “relicta nunc penitus Saracenorum societate”. Usp. Daniel 1975, 78.
153 “Gens impia nostris eliminetur e fnibus: hoc est quod exigimus, hoc est
quod ante speciali voto deposcimus”. Ivan biskupu Wigbodu iz Parme, travanj 877.
godine, Epp. et decr. br. 67 (st. 721). Usp. Daniel 1975, 78.
154 Delaruelle 1980, 29.
155 Vidi Tertulijan De corona xiii (ANF 3: 101).
156 Tako je Jeronim, na primjer, citirao 2 Kor 6.14-15 - “Što li je zajedničko
svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara?” - pa nastavio: “Kako
se Horacije slaže s psaltirom, Vergilije s evanđeljem, Ciceron s apostolom?” Jeronim
Eustohijumu, 384. god., Pismo XXll,29 (Glavna djela, 35). Takvih je primjera mnogo.

nastojanja da skrši “opake saveze” bila su uzaludna.157 Štoviše, stvarnost je zaista bila nesklona naporima pape Ivana (kojega su naposljetku otrovala i maljem zatukla njegova kršćanska braća), pa je i sam mogao pribjeći podmićivanju Saracena.158 Kršćani u Italiji i Španjolskoj nastavili su sklapati paktove i saveze s muslimanima ne samo na prijelazu tisućljeća159 već sve do kraja XI. stoljeća, kada su Normani konačno osvojili Siciliju i mirovnim sporazumima i oružjem.160 Convivencia u Španjolskoj, kakva god zaista bila,161 propala je, kako se čini, samo uz vanjsku pomoć. Francuski redovnici, osobito oni iz Clunyja, s vjerskim žarom što ga je potaknula redovnička reforma na prijelazu tisućljeća, prelazili su Pireneje kako bi prisvojili džamije ili jednostavno “ubijali Maure”.162 Notorni primjer izvozne galske vjerske nesnošljivosti bilo je otimanje glavne džamije u Toledu, za čije su korištenje muslimani dobili od kralja Alfonsa IV. jamstvo prilikom kapitulacije. Kad je kralj bio izvan zemlje, jedan redovnik iz Clunyja, Bernard de Sedirac, u sporazumu s Alfonsovom francuskom suprugom ušao je u džamiju uz pomoć kršćanskih vojnika i “pošto ju je očistio od Muhamedova smeća [spurcitia Mahometi], smjestio u nju oltar kršćanske vjere i postavio zvona u glavni toranj kako bi mogla pozvati kršćane na službu božju”.163 U okviru te nove vjerske ra-tobornosti ratovi za reconquistu - vođeni isprva radi postizanja svje¬tovnih ciljeva - postupno su poprimili karakter svetoga rata.164 U tom kontekstu potpuno se preobrazio kult sv. Jakova: štovan ranije

157 Vismara 1974, 58.
158 Vidi Ivan kralju Carlomanu, 787. god., Epp. et decr., br. 117 (st. 771). Usp.
Engreen, 1945, 322, 328; Partner 1972, 71, 74.
159 Erdmann 1935, 90, 98-99: Vismara 1974, 65 s.; Schwinges 1977, 85 s.;
Ferreiro 1983, 130.
160 Abulafa 1992, 26. Usp. Douglas 1969, 107, O mirovnom sporazumu što
ga je sicilijanski kralj Roger I. sklopio s mahdijskim sultanom 1075. godine, te o
angažiranju saracenskih plaćenika u normanskim snagama (i u normanskoj vojsci
koja je pod Robertom Guiscardom opljačkala Rim 1084. godine).
161 Za realno gledište o tom “suživotu” vidi Nirenberg 1996.
162 Haskins 1967, 42-43; Schwinges 1977, 97; Rosenwein 1982, 13, 22;
Ferreiro 1983, 131; Becker 1988, 289-90; Le Goff 1990, 64; Bull 1993, 2. pogl. Za
ograde, v. Blumenthal 1988, 67.
163 De rebus Hispaniae VI, 24 (Smith 1988-89, 1: 88-89). Usp. Metlitzki
1977, 11, 19.
164 Za svjetovni karakter tih ratova v. Daniel 1975, 79; Schwinges 1977, 9;
Ferreiro 1983, 130; Reilly 1993, 90 ss. Za nametanje križarske koncepcije izvana
v. Becker 1988, 290; Phillips 1994, 57. O papinskom interesu za rekonkvistu u XII.
stoljeću v. Constable 1953, 258-60.

(kako se čini) kao mirotvorac, postao je Santiago Matamoros, ubojica Maura.165
Međutim, krutost vjerske isključivosti i ratobornosti pojačala se tek potkraj XI. stoljeća. Prije toga moramo još malo ostati u svijetu koji nije bio voljan poći stopama Ivana VIII. Tako se, na primjer, u ljetopisima u posljednjem stoljeću prije križarskih ratova Saraceni qua Saraceni ni po čemu ne razlikuju od ostalih neprijatelja.166 Kroničari su se doduše oduševljavali kršćanskim pobjedama nad Saracenima, ali su njihovi izvještaji o ratovima i opisi muslimanskih neprijatelja bili napisani jezikom koji je bio bez oštrice, jednoličan, nezanimljiv i rezerviran.167 Jedina iznimka bio je po svemu sudeći Rodulfus Glaber, čiji opisi kršćanskih sukoba s muslimanima podsjećaju na križarske apele i ljetopise.168 No i u slučaju Glabera, njegova očita antipatija prema muslimanima analogna je “osvetničkoj odbojnosti” prema Židovima, koji su za njega također “strani Božjem otkrivenju”, i neprijateljskom stavu prema poganskim Liuticima iz Pomeranije i Mecklenburga i tek pokrštenim Mađarima.169 Saraceni su bili samo element “poganskog pustošenja” koji nije posebno privlačio Glaberovu pažnju.170 Osim toga, u njegovu opisu saracenskog zarobljavanja opata Mayola nema mnogo one “žestoke mržnje prema islamu” koja obilježava druge pasuse njegova ljetopisa. U njemu Glaber spominje “samilosnog Saracena” kao i druge “manje okrutne Saracene”.171
Kako se čini, Saracene nisu smatrali najgorim neprijateljima kršćana ni sredinom XI. stoljeća. Papa Leon IX. smatrao je Nor-mane opakijima od pogana.172 Kao što smo vidjeli, za Grgura VII. i njegove polemičare najgori su neprijatelji bili loši kršćani - odvra¬tniji od Židova i pogana, među kojima su se Saraceni jedva spomi¬njali. Ni carski ljetopisci nisu smatrali muslimane neprijateljima. Za vladavine Henrika III. i malodobnosti Henrika IV., Saraceni se još uvijek opisuju samo kao jedan od naroda koje su carski ljetopisci


165 Douglas 1969, 96.
166 Daniel 1975, 73.
167 France 1996,44 (govoreći o Thietmaru iz Merseburga i Ademaru iz
Chabannesa).
168 V. France 1988; 1996, 45 s.
169 France 1988, 113, l15.
170 Rodulfus Glaber, Historiarum I, v: “De pagano rum plagis”.
171 Ibid., I, iv, 9.
172 V. Housley 1985, 18.

smatrali potencijalnim podanicima cara.173 U djelima Benza iz Albe, možda najjasnijeg carskog ideologa toga doba, Saraceni su bili gotovo izvan carskog domašaja. Oni su graničili sa svijetom čuda, jer Benzo govori o Saracenima u vezi s Amazonkama.174
Trebalo je vremena da se sve ratobornije neprijateljstvo prema nekršćanima usredotoči na muslimane. Sve do kraja XI. stoljeća ono je bilo difuzno. Muslimani još nisu bili odabrani ne-prijateljski narod. Latinski kršćani bili su općenito ravnodušni pre¬ma muslimanskoj kulturi i vjeri, o kojoj prije 1100. ni obrazovane osobe među njima nisu znale praktički ništa.175 Oni su smatrali muslimane “samo jednim od velikog broja neprijatelja koji ugro¬žavaju kršćanstvo iz svakog pravca, i nije ih zanimalo razlikovanje primitivnih idolatrija Skandinavaca, Slavena i Mađara i islamskog monoteizma, ili manihejske hereze i Muhameda”. Osim toga, po svemu sudeći, nema nikakvih dokaza da je prije pokretanja Prvog križarskog rata “itko u Europi ikada čuo za ime Muhamed”.176
Uspjeh promidžbe Urbana II. za križarski rat može se djelomice (ali samo djelomice) objasniti neznanjem njegovih suvremenika o narodu protiv kojega su se trebali boriti.177 U praktičnom životu neznanje je često snažan argument. Činjenica da latinski kršćani nisu znali ništa (ili gotovo ništa) o islamu nije ih sprječavala da muslimane pretvore u najgore neprijatelje kršćanstva i kršćanskog svijeta. Dvosmislenosti koje su obilježavale stav Grgura VII. prema muslimanima (v. 2. poglavlje) eliminirane su. Urban II. pojačao je neprijateljstvo prema muslimanima koje je dotada tinjalo na latinskom Zapadu.178 Bez razrade te predodžbe neprijatelja, novi sveti rat, križarski rat, bio bi nezamisliv. Dok su

173 V. Schramm 1992, 257, koji datira djelo Rhetorimachia Anselma iz Besate
i Exhortatio ad proceres regni anonimnog carskog ljetopisca. Exhortatio je objavljen
u Dtimmler 1876. (“Sarracenos”, redak 7). Usp. Robinson 1978, 73-74.
174 Schramm 1992, 260, bilj. 3.
175 Usp. Munro 1931; Southern 1962; Kritzeck 1964; d’Alverny 1965a; Davis
1973, 71; Daniel 1975, 73; Metlitzki 1977; Schwinges 1977, 95-98; Prawer 1986, 34;
Becker 1988, 334, 361; Morris 1991, 153, 286; Pavlović 1992, 96. Preoptimističko
gledište: Rodinson 1991, 12 s.; Hentsch 1992, 2. pogl.
176 Southern, 1962, 14-15, 28 (spominje Historiarum I, iv, 9 Rodulfusa Glaubera
kao jedinu iznimku). U južnoj Europi izvan Španjolske Muhamed se spominje u Carmen
in vietoriam Pisanorum 32 (Agareni invoeant Maehumata), 52. Za kratku raspravu u
latinskim prikazima porijekla islama od XII. do X V. stoljeća v. Vandecasteele 1996.
177 Usp. Menache 1990, 107.

se od karolinških vremena sveti ratovi vodili protiv nevjernika općenito, križarski je rat od svog začetka bio rat kršćanskog svijeta protiv muslimana,179 potaknut “općenitom mržnjom prema islamu”,180 Dok je neprijatelj po defniciji “onaj drugi”, u križarskom ratu uspostavljen je konkretni, određeni “drugi” kao univerzalni, “normativni”181 neprijatelj. Kršćanski stav prema muslimanima počeo se razlikovati od kršćanskih stavova prema drugim poznatim narodima, uključujući i druge istočne narode, zbog njegove temeljno antagonističke prirode.182 Križarski je rat bio drukčiji u odnosu na sporadične predkrižarske ratove protiv muslimana u Španjolskoj i na Siciliji,183 temeljio se na drukčijoj “koncepcijskoj panorami” u odnosu na svete ratove contra christianos,184 i odskakao je od više-manje istodobnih ratova protiv pogana na sjevernim i istočnim granicama latinskog kršćanstva. Ondje je predodžba o neprijatelju bila mutna;185 ovdje je bila oštro defnirana i čvrsta.
Možda bismo stekli dojam o stupnju u kojemu su muslimani pretvoreni u pravog neprijatelja kršćanstva ako uzmemo u obzir činjenicu da je riječ Saracen ubrzo postala generički izraz za sve neprijatelje kršćana.186 U drugoj polovici XI. stoljeća Normane su često nazivali Agareni.187 Ako je ta politika davanja imena bila pokušaj papinstva da deproblematizira svoju borbu protiv kršćana povezujući je s ratovanjem protiv pogana,188 to samo dokazuje moju tvrdnju. U XII. stoljeću riječ Saracen upotrebljava se češće na taj način. Sredinom XII. stoljeća, na primjer, otprilike u vrijeme kada je sv. Bernard iz Clairvauxa pozivao na križarski rat protiv

179 V. Rousset 1945, 17, 20-21, 151, 175.
180 France 1996, 44.
181 Purcell 1975, 14-15.
182 Phillips 1994, 54, 55.
183 “Mieux que les guerres des Normands en Sicilie et les guerres de la reeonquista
elle [la croisade] opposa de maniere durable chretiens et musulmans en un lieu sacre
pour l’une et l’autre religion”. Rousset 1983, 39.
184 Cardini 1992b, 396; usp. Hofner 1972, 62.
185 “Die Verscharfung des Feinbildes für einen Heiligen Krieg war hier unpopular”.
Schwinges 1977, 10. Tako su, na primjer, za vrijeme križarskog rata protiv Venda saksonski
vitezovi prigovarali gorljivijim križarima koji su htjeli opustošiti zemlju kako bi iznudili
predaju: “Nije li zemlja koju pustošimo naša zemlja, a narod protiv kojega se borimo naš
narod?” Christiansen 1980, 52.
186 “Općeniti naziv za pogane svake vrste”. Kralj Horn, 96 (bilj. uz redak 38).
187 Erdmann 1932, 407; 1935, 110.
188 Housley 1985, 19.

Slavena, Vincent iz Praga upotrijebio je izraz Saraceni za neodre-đene neprijatelje kršćanstva u istočnoj Europi.189 I papa Eugen III. nazivao je istočnoeuropske Slavene Saracenima.190 Prema zapisu jednog engleskog redovnika iz XII. stoljeća, Sasi su štovali idole (“maumets”).191 Sarazini u “Kralju Hornu” (ranom srednjoengle-skom spjevu iz XIII. stoljeća) možda ipak nisu bili Vikinzi kako se općenito pretpostavlja.192 Međutim, u nekim drugim ne mnogo starijim engleskim izvorima Dance (uz Škote i Irce) nazivaju Sa-razinima ili Saracenima.193 U chansons de geste Vandali, Vikinzi, Arapi i ostali “nevjernici” javljaju se pod generičkim naslovom kao Saraceni,194 a u francuskim spjevovima Saraceni se povezuju s mje¬stima na koja povijesni Saraceni nisu nikada kročili.195
Ranije u ovom poglavlju tvrdio sam da je pokretanje Prvog križarskog rata bio povijesni trenutak u kojem je respublica christiana postala svjesna svojega jedinstva. Bitni trenutak u izražavanju samosvjesti kršćanske zajednice bila je konstrukcija muslimanskog neprijatelja. Antagonistička razlika između njih i muslimana bila je sastavni element kolektivnog identiteta latinskih kršćana. Djelo tog novog kolektivnog identiteta bio je novi sveti rat protiv toga temeljnog neprijatelja, jer su muslimani predstavljali nevjerništvo kao takvo.196 Upravo se njih smatralo temeljnim neprijateljem kršćanstva: utjelovljenjem same Antikristove vjere.197 Muslimanski svijet postao je čak “antitetski sistem, društveni Antikrist”. To je odredilo prirodu kršćanskog rata protiv muslimana, koji je bio grublji i žešći nego ratovi protiv svih drugih suparnika.198

189 Vincentii Pragensis Annales (MGH SS 17: 664; citirano u Purcell 1975,
15-16, bilj. 19).
190 “L. dux Poloniae, collecta Saracenorum multitudine, quod nostris temporibus
inauditum et inhumanum est, terram Christianorum invasit” itd. Eugen moravskom
biskupu Henriku, 3. ožujka 1149, Epistolae et privilegia, br. 351 (PL 180: 1385).
191 Metlitzki 1977, 119.
192 Vidi Speed 1990, 565 za starija gledišta, 595 za njezine zaključke.
193 Gloucesterski ljetopis i “O Arthouru i Merlinu”; citirano, uz neka druga
pozivanja, u “Kralju Hornu”, 96-97, bilj. uz redak 38; usp. Speed 1990, 566-67.
194 Bennett 1986, 102; v. 118, bilj. 25 (za daljnja upućivanja).
195 Metlitzki 1977, 126.
196 Manselli 1965, 136.
197 Usp. Cardini 1992b, 396.
198 Vismara 1974, 13.

 

izvor 

GLASNIK Rijaseta IZ u BiH 11-12-2006

ovaj tekst možete čitati  i u pdf formatu

- STUDIJE - Prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić - Naslijeđe križarskih ratova u postmodernome svijetu