Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH

Tradicija prevođenja, kazivanja i tumačenja Mesnevije u Sarajevu i nekim drugim mjestima u BiH

Godine 1973. u Sarajevu se obilježavala 700. godišnjica smrti Mevlane Dželaluddina Rumije, međutim, ona je tada koincidirala i sa 500 godišnjom tradicijom prevođenja i kazivanja Mesnevije u tom gradu. Nije li to nešto veličanstveno, da se starost jednog grada mjeri sa starošću jedne knjige! Naravno, Mesnevija je živjela mnogo prije Sarajeva, ali taj susret knjige i grada kulturološki je fenomen s kojim se mo­gu ponositi stanovnici ove blagoslovljene kotline sa obje obale Miljacke. Stiče se dojam da se grad razvijao kako se počela i Mesnevijaotvarati, listati i kazivati: list po list, sokak po sokak, bejt po bejt, kuća po kuća. Kakav divan prizor, jedan gradraste sa stranica jedne knjige. Sarajevo dušu dade/Kad je čulo poziv sveti/Na Bembašu, bijelih golubova/Cijelo jato uz zvuk naja sleti.

Tako je grad odgovorio pozivu knjige, a opet knjiga gradu udahnula je svoj duh i svoju univerzalnu poruku. Treba li se onda čuditi što taj duh Sa­ra­jevapri­vlači sve dobronamjerne lju­de, i tre­ba li se čuditi njegovom šar­mu, ku­l­tu­ri ži­vljenja, ali i danas ne­za­obi­la­z­nom dvo­jcu – toleranciji i suživotu. To je za jedan grad, koji u sebi nosi duh Mesnevije, nešto sasvim prirodno, nor­ma­lno; nešto sa čime se rađa, živi i umi­re.

Prva kuća Sarajeva, nakon dolaska islama i Osmanlija, upravo je Mevlevijska tekija na Bendbaši, podignuta 1462. godine, na istočnoj strani grada, kao dobrodošlica za sve putnike na­m­je­rnike, za musafire, za rodbinu i prijatelje. Tekija je lijepa i prostrana, na­d­nesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, sa dugom di­va­n­ha­nom u kojoj je tišina mekana kao pa­muk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha… (Derviš i smrt, M. Selimović).

Gel, gel!
Dođi, dođi!
Ma ko da si,
Ma gdje da si,

Makar bio i nevjernik,
Ili da se vatri moliš,
Opet dođi!

Naša tekija,
Nije tekija očaja.
Pa ako si i sto puta,

Obećanje prekršio,
Opet dođi,
Samo dođi!

To je taj duh Sarajeva, koji lebdi nad ovim gradom poput nebeskog svo­da, jedno njegovo duhovno nebo, jedan batin, skriveno značenje Mesnevije.

Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj sa Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali, ne samo sufije, već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be­go­vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste. Tako se Sarajlija, Isevi Mehmed Emin-efendija (umro 1816.), osobno zaputio u Perziju da nauči perzijski jezik kako bi mogao studirati Mesneviju. Bio je, bilježe historičari, izv­rstan usmeni prevodilac i tumač Mesnevije koju je kazivao u Bakar-ba­bi­noj džamiji na Atmejdanu. Iza njegove smrti ostala je dugo vremena spominjana izreka: Umro Isevija, umrla i Mesnevija. Zanimljivo je da se, poslije 200 godina, Mesnevija opet vratila na Atmejdan, u obnovljenu Bakar-babinu džamiju (srušena 1894., obnovljena 2011.). Skoro cijelu jednu godinu (2012.–2013. ) h. hfz. Mehmed Karahodžić držao je dersove u toj džamiji.

Drugi zanimljiv slučaj vezan je za reisul-ulemu h. Mehmed Tevfik ef. Azapagića (1838.–1918.) koji je kazivao Mesneviju svom sinu Nurudin-begu (vjerovatno u Hanikahu GHM gdje je kazivao i Buharijinu zbirku ha­di­sa), a pristup je bio slobodan i drugim zainteresovanim građanima. I u dalekom Pa­ki­stanu, veliki pjesnik M. Ikbal (1873.–1938.) pokazuje istu brigu za svog sina Džavida, kada mu upućuje ove riječi: Bojim se ovog doba u kome si se rodio. Ono je ugušeno u materiji i zna malo o stvarima duše… Ako na ovom putu ne nađeš društvo mudrog čovjeka, uzmi od mene ono što mi je ostalo od moga oca i mojih predaka. Kao druga na putu izaberi mog učitelja Rumiju, da bi ti Bog podario želju i žar. Jer Rumi poznaje i razlikuje ljusku od jezgre. Njegovi koraci su čvrsto na putu koji vodi ka Prijatelju.

Tako Mesnevija prelazi granice, ta­ko nas osvaja, povezuje, tješi i zbližava.

Naš najveći pjesnik u osmansko-turskoj književnosti na kraju XVI. stoljeća, čuveni Derviš-paša Bajazidagić, osnovao je u Mostaru jednu od prvihhalki (kružok, konferanse, katedra) za proučavanjeMesnevije. A u vakufnami (zakladna povelja) medrese koju je osnovao 1601. godine stoji odredba da muderris njegove medrese predaje Mesneviju, a koji opet mora biti sposoban i prirodno obdaren za tumačenje ovog djela. Bio je učenik u svijetu poznatog komentatora perzijskih klasičnih djela, pa tako i Rumijeve Mesnevije, Ahmeda Sudije-Čajničanina.

Derviš-paša se toliko oduševljavao Mesnevijom da je, bivši i sam izvrstan pjesnik, pokušao spjevati vlastito djelo, tzv. naziru (paralelu) po uzoru na Mevlaninu Mesneviju. I bio je spjevao već dva sveska, kad jedne noći vidi u snu Mevlanu, koji mu reče: O Dervišu, mome djelu ne može se nazira spjevati; prođi se te manije.

Mostarac, posljednji veliki predsta­v­nik osmanske književnosti u Bosni, Fevzi Mostarac (1677. – 1747.), autor, kod derviša omiljenog djela, Bulbulistana (1739.) bio je šejh Mevlevijske tekije u Mostaru od 1707. godine, gdje je i održavao dersove iz Mesnevije.

Prenosi se da je u mostarskim ug­lednim kućama jedno vrijeme perzijski bio kućni jezik.

Mesnevija se ponovo vratila u Mostar 2011. godine kada je veoma dobar poznavalac perzijskog jezika i perzijske književnosti Muamer Kodrić štampao knjigu Kazivanja iz Mesnevije, a Sedad Dizdarević 2012. godine svoju studiju Mevlana u Bosni.

U Sarajevu je šejh Arif Sidki-efendija, profesor Misrine (Atmejdan) medrese (1868. – 1880.) osnovao neku vrstu perzijskog kluba, u kojem se ne samo učio perzijski i čitali perzijski klasici, nego su članovi morali međusobno razgovarati perzijski. Ukoliko bi koji od njih progovorio neki drugi jezik, morao je platiti ugovorenu svotu novca u određeni fond kao kaznu, a prihod fonda je služio kao pokriće troškova za zajedničke izlete. Klub je imao oko 50 članova, kako je to pripovijedao šejh Behaudin ef. Sikirić, član tog kluba i profesor kaligrafije.

Šejh Arif Sidki ef. rodom je iz Dijaribekra. U drugoj polovici 19. stoljeća došao je iz Istambula u BiH i imenovan muderrisom Fojničke medrese. Živčić­ki šejh Mejli-baba uvodi ga u nakšibe­n­dijski red. Pred okupaciju BiH od str­a­ne Austro-Ugarske postavljen je za mu­derrisa Atmejdan medrese u Sarajevu. Nosio je zelenu čalmu pa su ga zvali Zelenjko. U Tursku se vratio 1879. go­di­ne i tamo nakon godinu i po dana umire. Dr. Šaćir Sikirić, u jednoj staroj medžmui (zbirka ilahija) pronašao je i njegove dvije ilahije na turskom jeziku i objavio ih (dvojezično) u glasniku IVZ-a 1942. godine. Njegova ilahija Nuri džemali…, nezaobilazni je dio repertoara derviških sijela. Pomenuti šejh Arif Sidki-Kurd, vodio je kružok za izučavanje Mesnevije, a u tome ga je naslijedio Behaudin ef. Sikirić (1860. – 1934.), šejh nakšibendijske tekije Nad­mlini u Sarajevu, koju je osnovao 1905. godine. Bio je profesor u Šeriatskoj su­da­čkoj školi i muderris Ruždije, predajući orijentalne jezike i kaligrafiju. Po­s­jedovao je carski ferman na zvanje Ču­vara Vjerovjesnikove džamije, a imao je čast da kao student bude nosač mahmela – po­k­rivača Kabe.

Hadži Halid ef. Salihagić (Hadžiefendija), jedan od slušača Mesnevije kod Hadži Mujage, koji je za sebe govorio da je dijete Oglavka, znao bi reći: Mene životna prilika (situacija) podsjeti na kazivanje Mesnevije. On je pričao, kako je u Fojnici živio jedan šuster, koji je bio hafiz Mesnevije. Ovaj dragocjeni podatak čuli smo od hfz. Mehmeda Karahodžića.

Ugledni Hadži Mujaga Merhemić, kada je kazivanje Mesnevije u tekiji na Bendbaši silom prilika bilo zaustavljeno, otvorio je vrata svoje kuće za dersove Mesnevije i u tu svrhu iz­gra­dio posebnu veliku odaju, kao der­s­hanu (predavaonicu). Prepisivač Kur’ana, Derviš Muhamed Bošnjak (1647/48.) prepisao je cijelu Mesneviju za potrebe derviša Mevlevijske te­kije na Bendbaši.

Veliki dobrotvor Sarajeva, vrlo obra­zo­­vani Fadil-paša Šerifović (1802/03. – 1882.), divanski pjesnik, plemić, političar, mevlevijski šejh, odredio je da se iz priloga njegovog vakufa plaća i kazivanje Mesnevije u Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši. Za vrijeme svog boravka u Carigradu (1846. – 1847.) uspio je isposlovati da šejhovi i derviši Sarajeva dobiju stalnu mjesečnu pomoć (plaću) od sultana. Svi gazeli njegovog Divanaposvećeni su M. Dž. Rumiju, i sva ljubav, bilo da je iskazana metaforički ili ne, upućena je samo ovoj ličnosti. (F. Nametak)

Mustafa-ef. Učambarlić, kazivao je (prije austrougarske okupacije 1879. godine) Mesneviju u Begovoj džamiji, centralnoj džamiji Sarajeva. O njemu imamo usmenu predaju Travničanina, Hazim-ef. Mahmutovića, koji je pripovijedao da je pomenuti Učambarlić ro­đen u Pruscu a visoko obrazovanje stekao u Stambolu. Ne­ko­liko dana prije smrti, u jednom travničkom dućanu, gdje su se okupljali travnički alimi, a gdje je svraćao i Mu­stafa-ef., rekao je da mu se prijatelji i rođaci ne trebaju brinuti za ni­ša­ne, jer će njemu nišan doći s druge strane. Nedugo iza njegove smrti, s br­da poviše groblja Derventa, gdje je ukopan, odvalila se stijena i za­us­ta­vila upravo na uzglavlju njegovog me­zara. Ljudi koji su znali šta je prije smrti rekao, uvjeriše se da je to taj ni­šan s druge strane.

U malom bosanskom gradiću Janji, na lijevoj obali Drine, živio je veoma učevan hodža, muderris i pjesnik Alija Sadiković (1872. – 1936.), posljednji mu­­­derris medrese u Janji (poznat kao hodža Mula Alija), kojeg je reis Čaušević zvao hodža sveznalo. On je takođe prevodio Mesneviju i njene bejtove ka­zi­vao đacima medrese. Na prevodu Mesnevije radio je desetak godina, uz os­tale obaveze koje je kao muderris imao. Prema njegovom vlastitom kazivanju, uspio je prepjevati 16 do 17.000 bejtova. U požaru, koji je u januaru 1917. godine zahvatio njegovu kuću, izgorjelo je svo pokućstvo sa bibliotekom, a s njom i rukopis prepjeva Mesnevije. Sačuvano je tek 10-15 bejtova, iz uvoda u Mesneviju. Pisao je arebicom. Njegova ilahija, Tobe dođimo, suze prolimo…, i danas je veoma popularna.

Muderris i muftija Muhammed-ef. Korkut (1824. – 1920.), prevodio je i tumačio Mesneviju u Travniku. Poznat kao hadži Mula efendija, veoma obrazovan i jedan od najvećih travničkih alima.

U Livnu je Mustafa-beg, sin Ibrahim-agin osnovao 1641. Darul-hadis (Škola hadisa) i vakufnamom odredio da se uz ostale predmete pomenute škole predaje i Mesnevija.

U Visokom je Mesneviju prevodio i tumačio nakšibendijski šejh h. hfz. Husni-ef. Numanagić (1853. –1931.), veliki alim i sufija, travnički muftija i je­dan od najvećih poznavalaca tesa­vvu­fske misli kod nas, poznat kao Ha­džiefendija. Ostala je zabilježena ova njegova pohvala Mesneviji: Ne postoji veličanstvenija i ljepša knjiga što su je ljudi napisali, od Mesnevi-šerifa.

Kadija Mešić Ahmed-ef. (1916. – 1994.) kazivao je Mesneviju u Visokom od 1972. do 1976., te je tako obnovio dersove Mesnevije, koji su se, nakon smrti Hadžiefendije, u ovom gradu pre­stali održavati. On je uspio prevesti 1570 bejtova iz Prvog sveska. Neki od tih dersova objavljivani su u godišnjaku Šebi-arus. Kadija Mešić je poslije Visokog nastavio kazivati Mesneviju u Tuzli u periodu od 1990. pa do smrti 1994. godine. Rukopis Ahmed-efendijinog prevoda Mesnevije nastavio je kazivati njegov učenik, dr. Izet Pajević, u tekiji koja nosi ime – Tekija Ahmed-ef. Mešića.

U Tuzli, još jedan ljubitelj Mevlane, već tri godine kazuje Mesneviju. Riječ je o magistru Komparativnih religija i budućem doktoru filozofije, Fuadu Hadžiomeroviću (1974). On je više od osam godina živio i studirao u Teheranu. Jednu godinu kazivao je Mesneviju u Mektebu (Gornja Tuzla), a već dvije godine u Čaršijskoj džamiji u Tuzli. Preveo je i kazao do sada oko 1200 bejtova.

Semir Delibegović – Dedić iz Tuzle uradio je prevod Trećeg sveska Mesnevije, sa engleskog jezika, koji je i štampan u Tuzli 2004. godine.

Kad smo već kod savremenika da spomenemo prevod Mesnevije sa engleskog, Sarajlije Velida Imamovića koji je preveo svih šest svezaka, i štampao ih u periodu od 2004. do 2009. godine. Njegov prevod je rahmetli h. hfz. Halid ef. Hadžimulić hvalio i mnogo mu se obradovao. Zadnjih godina, dok je radio na Mesneviji, konsultirao je i ovaj prevod.

Ahmed Ananda, izvrstan prevodilac sa engleskog jezika, a koji živi u Sarajevu, također je izdao jedan izbor priča iz Mesnevije.

U januaru 2013. godine dobili smo i prvog doktora Mesnevije na Balkanu, u osobi mladog profesora perzijskog jezika i perzijske književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Munira Drkića. Doktorirao je na temu višejezičnosti Mesnevije…

Prvi tiskani prevodi Mesnevije vežu se uz ime Adem-ef. Karađozovića (1891.– 1981), murida čuvenog Ha­dži­efendije Numanagića i velikog prijatelja reisa Čauševića i Hadži Mujage Merhemića, punca šejha Fejzullaha ef. Hadžibajrića, rođenog u Baru 1891. godine. Iz Crne Gore (Bar) za vrijeme I. svjetskog rata dolazi u Sarajevo, gdje je ostao sve do smrti. Bio je posebna osoba, specifičnog shvaćanja i ponašanja; tajanstven i skriven. Imao je originalno i ispravno shvaćanje o oživljavanju derviških redova i organizaciji njihovog rada. Govorio je da se tarikati ne smiju dati u ruke neukih ljudi i insistirao na tome da šejhovi moraju polagati propisane ispite kako iz tarikata tako i iz šeriata. Prevodio je s turskog jezika knjige i članke o tesavvufu, dijelove Mesnevije i turske ilahije. Bili su to prvi prevodi turskih ilahija kod nas, koje su u ono doba za sve nas bile otkriće jednog novog svijeta. Oduševljavao se Mesnevijom, pa je bio uporan u nagovaranju h. Mujage Merhemića, da on, kao naš najbolji poznavalac perzijskih klasika, počne sa dersovima Mesnevije, pošto je reis Čaušević prestao da ih kazuje.

Bilo je to vrijeme kada je nastao jedan zastoj u kazivanju Mesnevije koji je potrajao nešto više od deset godina. U tom periodu Adem-beg je preveo i objavio nekoliko tema iz Mesnevije, pa je i na taj način htio podstaknuti Hadži Mujagu da počne sa kazivanjem dersova, što se na koncu i desilo (1942. godine). Te svoje radove objavio je u tadašnjim novinama Islamski svijet, od 1934. do 1936. To su ujedno i prvi naši štampani prevodiMesnevije. Preveo je takođe vrijednu knjigu (Zbirka savjeta i uputa) od šejh Ahmed Zarifi-babe. Potpisivao se pseudonimom Ibni Adem. Bio je, kako ga je okarakterisao Husein ef. Đozo, čovjek svoje marke. Dženaza mu je bila u Visokom 11. 01. 1981. godine gdje je, po vlastitoj želji, bio i sahranjen, kako bi i na taj način bio što bliže svom šejhu Hadžiefendiji Numanagiću.

Mesnevîhânî u Sarajevu u posljednjih 100 godina

  1. Hadži Mehmed Džemaluddin Čaušević (1870. – 1938.) mesnevîhân: 1911. – 1928. (17 godina)
  2. Hadži Mujaga Merhemić (1877. – 1959.) mesnevîhân: 1942. – 1959. (17 godina)
  3. Hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić (1913. – 1990.) mesnevîhân: 1965 – 1988. (23 godine)
  4. Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić (1915. – 2011.) mesnevîhân: 1988. – 2011. (23 godine)
  5. Hadži hafiz Mehmed Karahodžić (1962. – ) mesnevîhân: (2011. – )

Džemaluddin ef. Čaušević (1870. – 1938.) rodio se u Arapuši kod Bosanske Krupe 1870. godine. Kao šesnaestogodišnjak odlazi u Carigrad na studije, gdje ostaje 17 godina. Tada se počeo zanimati i za tesavvuf gdje je, u čuvenoj mevlevijskoj tekiji na Galati stupio u red mevlevija. Tesavvuf i perzijski jezik učio je pred, u to vrijeme, naj­istaknutijim znalcem tesavvufa h. Muhamed Esad-dedetom. Zbog političkog djelovanja za vrijeme studija, gdje je uzeo učešća u mladoturskom pokretu, morao je napustiti Tursku i prijeći u Arabiju, a kasnije u Egipat i Jemen, odakle je, kao vanjski dopisnik carigradskih listova, pisao zapažene reportaže o životu tamoš­njeg stanovništva. Po povratku u do­mo­vinu bio je profesor arapskog jezika na Visokoj gimnaziji u Sarajevu. Dugi niz godina održavao je redovno vazove u Begovoj džamiji, kao i drugim mjestima BiH, i svuda je bio rado slušan i lijepo priman.

Za reisul-ulemu muslimana BiH izabran je 1913., a 1928. godine imenovan je za prvog reisul-ulemu muslimana Kraljevine Jugoslavije. Bio je ve­oma učen, pobožan, izvanredne in­te­ligencije, ispravne orijentacije i sa­v­re­mene interpretacije islama. Hrabar, energičan i dobronamjeran. Bio je bla­ge naravi i vedra duha, dalekovid, a u od­b­rani svojih stavova odlučan i nepokolebljiv. U Prvom svjetskom ratu pokazao se kao veliki zaštitnik sirotinje i muslimanskih vojnika. Zalagao se za vjerski, prosvjetni i kulturni napredak bh. muslimana uvodeći arebicu kao pismo, čime je htio pridobiti konzervativne slojeve našeg društva. Arebicom je štampao preko 40 naslova, izdavao tri časopisa (Tarik, Muallim i Misbah) i kalendar Mekteb. U svemu tome je učestvovao bilo kao autor, bilo kao urednik ili izdavač. Sa hafiz Muhamed-ef. Pandžom uradio je prijevod Kur’ana (Kur’an časni), koji izlazi 1937. godine. Koliko je to veliki i ozbiljan posao bio, govori podatak da je još za njegova života izdato preko 500 000 primjeraka raznih vjerskih knjiga.

Mesneviju je počeo kazivati prvo u Mevlevijskoj tekiji na Bendbaši (1911. – 1917.), a potom u kući Hadži Mujage Merhemića (1917. – 1928.). U svom ka­zivanju Mesnevije došao je do Drugog sveska, kada prestaje sa dersovima pošto se razišao sa Hadži Mujagom u stavu oko otkrivanja muslimanki. U kazivanju Mesnevijepuno se bazirao na komentare bejtova, pa su njegovi der­sovi ličili na prave vazove. Dešavalo se da bi ponekad stigao prevesti i protumačiti svega nekoliko bejtova. Vjerovatno da zbog takvog pristupa Mesneviji i nije stigao više prevesti nego je­dan svezak i drugi tek početi. Prilikom njegovog ustoličenja za reisul-ulemu, u martu 1914. godine, mevlevijski šejh Ruhi-ef. Šehović sa svojim dervišima, uzeo je učešća u programu te svečanosti, što je bilo priznanje tekije svome dugogodišnjem mesnevihanu. Mezar mu se nalazi u haremu Begove džamije, a njegova dženaza ostaće upamćena kao jedna od najvećih u povijesti BiH.

Hadži Mustafa-Mujaga Merhemić (1877. – 1959.) rođen je u Sarajevu 4. 1. 1877. godine. Sarajevski mecena, pos­ljednji bosanski aga i vjerovatno naj­produhovljeniji Sarajlija na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Pošto o njemu ima opširna biografija Fejzullah ef. Hadžibajrića, mi ćemo ovdje iznijeti samo nekoliko crtica koje smo slušali od rahmetli h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića. Ne znam s koje strane da ga predstavimo, govorio bi Hadži Hafiz, nećemo pogriješiti. Šala nije, koliko je samo u ovoj kotlini, Sarajevu, bilo dobrih ljudi, a Hadži Mujaga ih je sve pretekao; pretekao ih je svojim vrlinama. Evo tih vrlina koje pobraja h. Fejzullah-ef. Hadžibajrić: redovno je išao u džamiju (klanjao u džamiji); svakog je lijepo susretao i sa svakim bi se lijepo upitaj; svakome je dobro želio i svačijem se dobru veselio; nikoga nije ogovarao; uvijek je nalazio načina da čovjeka zadovolji ili mu kakvu uslugu učini; bez usiljenosti, pokazivao se ni­žim i poniznim prema svome sagovorniku; pazio sirotinju, dočekivao musafire; učenim i pobožnim gostoprimstvo pružao. Preko 50 godina njegova kuća je bila pravi narodni univerzitet.

Kao mladić, kazivao bi nam Hadži Hafiz, bio je krupan (visok), dva metra je imao; poslije je sa dva štapa išao, i sa dva štapa je na sabah dolazio. Sve do smrti – dok god je mogao – dolazio je na sabah u Begovu džamiju. Ne bi se otirao već bi pustio da se abdest okapa.Čudno je to, kako je on, običan čovjek iz naroda, uspijevao okupiti oko sebe tako raznovrsno društvo, i kako je samo osvajao ljudska srca.

Kazivao je Mesneviju nepunih 17 godina, koliko je i slušao dersove rahmetli Čauševića (asistirajući mu pri prevođenju), i uspio kazati čak i Sedmi svezak, za koji se sumnja da je hz. Mevlanin. Hadži Hafiz bi govorio da se vidi i po stilu i po sadržaju da to nije djelo hz. Mevlane, jer je to daleko ispod nivoa Mesnevije. Ali eto, i taj Sedmi svezak kazao je Hadži Mujaga. Prije Mesnevije, u svojoj kući, prevodio je i tumačio Hafizov Divan, šejh Sadijin Đulistan i Bustan i šejh Atarov Pendi Atar. Bio je vješt epigrafičar, a pjesnički pseudonim mu je bio Hajri (dobri). Hadži Hafiz je upamtio i vrijeme kada je i Mesnevija bila zabranjena. To je potrajalo oko tri godine (1954/55. -1957/58.). Tada su (u tajnosti) kod Hadži Mujage dolazila samo četiri slušača. Stanje se popravilo, kada je reis Kemura 1958. godine sa učenicima Medrese došao na Šebi-arus, i tako opet proširio krug slušača. Velika je čast biti i sluga kod Hadži Mujage!, govorio bi Hadži Hafiz, i ne bi prošao skoro nijedan ders, a da se ne sjeti svog učitelja. Često bi, kada bi htio istaknuti neki bejt, govorio: Ovaj je za levhe, kako bi reci Hadži Mujaga.

Kada je završio sa kazivanjem Mesnevije, pitao je slušače šta ćemo sad kazivati?, pa su neki predlagali razna djela iz klasične perzijske književnosti, a onda je Hadži Mujaga od­lu­čio: Opet ćemo Mesneviju. I tako je 4. marta 1959. godine, ušavši u se­da­m­naestu godinu kazivanja Mesnevije, kazao i svoj posljednji ders. Hadži Ha­fz je zapisao i posljednju želju Hadži Mujaginu: Vala da mi je još dati da mi se izrade lijepi mevlevijski nišani, pa da na njima napišem tarih: Kabri bedei Mevlana Džela­lu­ddin,/ Merhemi zade Mustafa Nuruddin. (Ovo je kabur roba Mevlana Dželaluddina, Merhemića Mustafe Nuruddina.)

Desetak dana prije Hadži Mujagine smrti Hadži Hafiz je usnio san: Šetam desnom obalom Miljacke, ondje između Latinske ćuprije i Ću­mu­rije. Bio sam na obali, a tamo iz jedne kuće (Hadži Mujagine) u kojoj je bio Mevlud, čuo se ovaj ajet gdje neko uči: “Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće.“ (Sure Ed-Dehr, 5. ajet). Znao sam odmah da će Hadži Mujaga preseliti. To se i desilo 23. marta 1959. godine kada su oči mnogih njegovih prijatelja ostale uplakane. Sarajevo ne pamti tako veliku dženazu kakva je bila Hadži Mujagina.

Najsažetiji opis tog velikana Sarajeva, a njegovog duhovnog učitelja, dao je Hadži Hafiz: Jednostavno, to je bilo svjetlo – jedan nur koji je sijao.

Šejh h. Fejzullah-ef. Hadžibajrić (1913. – 1990.), rođen u Sarajevu, gdje se školovao i gdje je proveo svoj radni i životni vijek. Završio je GHB Me­­d­resu (1933.), a pred čuvenim Ah­med-ef. Bu­rekom završava (1944.) Vi­­soki stupanj šeriatsko-teološkog ob­ra­zo­vanja. Deset godina kasnije (1955.) završava i Orijentalistiku, na Fi­lo­zofskom fakultetu u Sarajevu. Ra­dio je kao bibliotekar u Gazi Hus­rev-begovoj biblioteci sa h. hfz. Halid-ef. Hadžimulićem, sa kojim je bio veliki prijatelj i drug sa Hadži Mujaginih dersova.

Sretan sam što sam ga poznavao, slušao njegove dersove, dolazio mu kući i u Biblioteku, slušao njegova predavanja u Ferhadiji džamiji i učestvovao na akademijama Šebi-arus. Bila je to velika i plemenita duša. Blag i susretljiv. Uvijek nasmijan i uvijek na usluzi drugima. Veliki zaljubljenik tesavvufa i neumorni borac za afirmaciju i legalizaciju derviških redova kod nas. Osnivač je Tarikatskog centra i Katedre za izučavanjeMesnevije. Kazivanje Mesnevije preuzeo je od Ha­dži Mujage Merhemića i sa dersovima po­čeo 1956. godine. Bio je šejh kaderijskog tarikata, a počasno je primio i ru­fa­ijski, nakšibendijski, mevlevijski, be­devijski i šazilijski tarikat od strane šejhova u Istambulu, Konyi, Mekki i Tanti. Objavio je oko stotinu pedeset radova raznovrsnog sadržaja. Imao je smisla za detalj, za onaj suptilni fragment, koji njegovim tekstovima daje neodoljiv šarm, a čitaocu pruža nezaboravan užitak. Nekrolozi koje je pisao pravi su književni biseri. Prvi i Drugi svezak njegovog prevoda Mesnevije štampani su (1985. – 1987.), kao prva izdanja prevoda Mesnevijena našem jeziku. Sa prevođenjem i kazivanjem Mesnevije došao je do Trećeg sveska, kada taj emanet (1988.) predaje h. hfz. Halid-ef. Hadžimuliću. O šejh Fejzullah-efendiji dr. Samir Beglerović napisao je opširnu studiju, koju bi svakako trebalo štampati i ovog velikog alima, šejha i mesnevihana približiti mlađoj generaciji.

H. hfz. Halid-ef. Hadžimulić (1915. – 2011.), potječe iz ugledne i stare sarajevske porodice Hadžimulića. Od ranog djetinjstva okružen je ha­fi­zima, ahmedijama, šejhovskim tadževima i derviškim ćulasima; melodičnim glasovima učača Kur’ana, turskim ilahijama, bosanskom sevdalinkom i pe­rzijskim pjesnicima; mirisom mevluda i starih ćitaba. Pa šta je moglo niknuti iz te rajske bašče osim jedno rajsko stablo, koje je, rastući, širilo svoje zelene grane, šireći tako i rajski ambijent na sokake i mahale Sarajeva. Pa ipak, on je velika enigma za sve koji su ga poznavali, boravili u njegovoj blizini, radili s njim, slušali ga ili mu hizmetili.

Trideset godina sam proveo u njegovoj blizini, od ranih 80-ih, pa do njegovog son-nefesa, pa opet kad treba nešto reći o njemu ja se zbunim, jer što god bih rekao ono i jest a i ne mora biti da je tako. Ali se tješim time, što znam da nisam jedini koji se našao u takvoj nedoumici. On je ostavljao u nedoumicii svoje školske drugove, i svoje učitelje, radne kolege, hodže i derviše. Derviši su govorili – on je hodža, a hodže – on je derviš, a da pritom niko nije bio siguran u to što govori. On je s ponosom nosio svoj hodžinski kijafet, a opet, na svakom derviškom skupu bio centralna figura. Preko trideset godina bio je imam u Carevoj džamiji u Sarajevu i dvadeset i tri godine mesnevihan.

H. hfz. Halid-ef. Hadžimulić napisao je i kazao preko 1500 hutbi i preveo, napisao i kazao kompletnih pet i polovinu šestog sveska Mesnevije. Preveo kompletan Hafizov Divan i napisao arapsku gramatiku u 500 lekcija… Njegova rukopisna ostavština broji nekoliko stotina hiljada stranica… Prvi je od svih mesnevihana koji je svaki svoj ders napisao, pa ga onda kazivao. Završio je dva fakulteta, Romanistiku u Zagrebu (1942.) i Orijentalistiku u Sarajevu (1955.). Bio je poliglota, a posebno je do finesa poznavao arapski, turski, perzijski, francuski i njemački jezik. Iz ljubavi prema svom najdražem učeniku h. Veliji Kukuruzoviću, kojeg je nazvaospiritus movens i Džan Dost, kazivao je Mesneviju, za uži krug svojih učenika, u svojoj kući od 1985. do 1988. kada na poziv Fejzullah-ef. prelazi u tekiju Nadmlini i preuzima emanet mesnevihana. Sve do rata 1992. godine održavao je redovno dersove u Tekiji, a poslije rata opet u svojoj kući, sve do pred samu smrt, 2011. godine, kada ovaj emanet predaje svom učeniku, h. hfz. Mehmedu Karahodžiću. Mezar mu se nalazi u haremu Bakar-babine džamije, gdje mu je 2013. godine podignuto i skromno turbe, ukrašeno bejtovima Mesnevije.

U radu se držao jedne turske ma­k­si­me koja glasi: Ili jedan posao nemoj nikako započinjati, ili – ako si već započeo neki posao – gledaj da ga na najljepši način završiš. Ostao je do smrti dos­ljedan u primjeni tog pravila, što su kod njeg primjećivali i njegovi profesori i učitelji. Tako je njegov profesor perzijskog jezika, na Orijentalistici u Sa­rajevu, dr. Šaćir Sikirić za njega rekao: U njegovim rukama, svaki posao je “završen”. Takav je bio u svemu, u svakom svom poslu, ali drugima to nije nametao, već bi svačiji trud ma kako neznatan bio desetorostruko hvalom uveličavao. Ja znam samo da se on nije mogao slijediti, a ni oponašati. Njegova originalnost nema kopije. On je poput ideala – nešto uzorno, a nedostižno, nešto čemu svi težimo, pa dokle ko stigne. Njemu se grijeh nije mogao pripisati, bilo šta da je radio: slušao pjesme, čitao poeziju, listao novine, govorio ili šutio – sve je to kod njega bio ibadet i svojevrstan zikrullah. Karakter mu je bio takav da niko u njegovoj blizini ne bi mogao biti povrijeđen, ničije srce rastuženo, ničija duša ucviljena, čak bi i srca onih koji mu dolaze postajala milostivija, a tuga bi od njih odlazila.

Pa, i onda kad bi, k’o nehotice, čudo pokazao – to je kod njega bilo tako prirodno i jednostavno kao da se ništa nije ni desilo… Ali, bez obzira na sve što znali ili ne znali o njemu, mi od njega nećemo praviti mit – nešto apstraktno; niti kršćanskog sveca – nešto što bi moglo pomutiti pamet i raspiriti fantaziju. U njegovoj blizini nije bilo fantazije, mistike, niti bilo čega drugog što bi moglo pomutiti pamet… Pa, ko god ga prihvati takvog, neka zna da neće pogriješiti, a sve drugo, ne samo da će zbuniti onoga ko to sluša, nego i samog onoga ko to govori… Njegov život je tako bogat i dragocjen, da se i bez fantaziranja o njemu, mogu podučiti i uzeti pouku svi koji pouku primaju. Jer, on je poput Mesnevije. Mesnevija koja je hodala Sarajevom. A njegov život Božiji ders ovome gradu.

Kako Mesnevija ima vanjsko i slojevito unutarnje značenje, to isto bi se moglo reći i za našeg Hadži Hafiza. Uvreda je jednom slušaču Mesnevije reći da ne razumije Mesneviju, jer je tako nešto nemoguće. Svaki onaj koji se nađe u njenoj blizini biće darovan, makar jednim bejtom za koji će reći – ovaj je za mene, pa ako i ne bude darovan značenjem, biće darovan njegovim ritmom i muzikom; a zar i sema nije otuda potekao, iz ritma i muzike jednog kazandžijskog čekića. Zato mi nikada nećemo reći – nismo znali koga smo imali. Naprotiv, mi smo imali Hadži Hafiza onakvog kakvog smo ga znali, a oni što rade po onome što znaju, saznaće i ono što ne znaju. Testijom ne možeš zahvatiti cijelo more, ali i ono što zahvatiš – i to je more.

H. hfz. Mehmed Karahodžić (rođen 1962.) Uz reisa Čauševića, najmlađi mesnevihan Sarajeva. On je jedan fenomen po svemu što o njemu znamo: po znanju kako ga je sticao, po životu koji živi, po knjigama koje piše, po dersovima koje kazuje. Ima klasično obrazovanje koje baštini tradicija stare bosanske škole učenja, a to je učenje pred ljudima, a ne u klupama.

Obišao je pola svijeta i napisao preko 25 knjiga, a njegovi dersovi Mesnevije ostaće upamćeni kao najposjećeniji u zadnjih stotinu godina. I još nešto, njegove dersove ne posjećuju samo muškarci, već i veliki broj žena, što je svakako još jedan fenomen. Nekoliko stotina slušača, što muškaraca što žena, redovno prati svaki njegov ders. Mesneviju je preuzeo od svog učitelja h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića 2011. godine, pa je prvo kazao dio VI. sveska, koji Hadži Hafiz nije stigao ni prevesti, a ni kazati, i na taj način pokazao visoki edeb klasične škole učenja, dovršavajući nedovršeni posao svog učitelja, i iskazujući mu tako zahvalnost i poštovanje.

Mesneviju je prvo počeo kazivati u kući Hadži Hafizovoj, a potom u Bakar-babinoj džamiji na Atmejdanu, da bi od septembra 2013. g. prenio dersove u novosagrađenu Mevlevijsku tekiju na Jekovcu (Kovači). I to je jedan fenomen, poslije 51 godine od njenog rušenja (1958.), Mevlevijska tekija sa Bendbaše, dobila je svoju re­pliku u prekrasnoj zgradi na Jekovcu, čime je interes za Mesneviju i hz. Mevlanu naglo porastao. Mesneviju prevodi sa originala, a osim perzijskog, služi se još arapskim i njemačkim jezikom.

Živi u Sarajevu, gdje je i rođen, i još uvijek uči, piše, putuje i kazuje. Moj je prijatelj, Allah ga poživio.

II.

Ni u jednom od pomenutih gradova nije se očuvao kontinuitet kazivanja Mesnevije osim Sarajeva. Čak i u Ko­n­yi, kolijevci Mesnevije, taj kontinuitet se nije održao. Kada je h. Fejzullah-ef. Hadžibajrić, 1969. godine išao na ha­dždž, svratio je i u Konyu. Rastužio se kad je saznao da se u Konyi, već blizu 40 godina ne održavaju dersovi iz Mesnevije, i da osim muftije, tek poneko zna perzijski jezik. Čudom su se čudili kad su saznali da se u Sarajevu kazuje Mesnevija.

Zanimljivo je pratiti ovaj vremeplov Mesnevije i gledati kako ona sama sebi u svim vremenima nalazi mjesto gdje će se kazivati, slušati i tumačiti.

Tekija na Bendbaši, od osnutka 1462. do rušenja 1958. godine poznata je kao Mevlevijska u kojoj se održavao mevlevijski zikir – sema i gdje se kazivala i tumačila Mesnevija, tako da se kazivanje Mesnevije vezuje za sami nastanak Tekije, jer gdje je mevlevijska tekija, tu je i Mesnevija… Ali za njeno kazivanje, nije neophodna titula mevlevijskog šejha, kao što ni mevlevijski šejh ne mora ujedno biti i mesnevihan. Poznato je da posljednji mevlevijski šejh Tekije na Bendbaši, Ruhi-efendija Šehović (umro 1924. godine) nije bio mesnevihan, kao ni Abdullah-ef. Saračević (umro 1897. godine), muderris Merhemića medrese, koji je kao vekil (zamjenik šejha), mijenjao na toj dužnosti malodobnog Ruhiju Šehovića.

Mevlevijska tekija u Sarajevu ima­la je nekada veliki broj murida. Naš historičar, Hamdi-ef. Kreševljaković, kad govori o saračima i saračkom obr­tu u Sarajevu, ističe da je dobar dio sa­rača pripadao mevlevijskom tarikatu. Šta­više, sarački ćehaja (ravnatelj), De­r­viš Ahmed postao je 1750. godine šejh Mevlevijske tekije, i u tom svojstvu umro 1770. g. u 110. godini života. Ovaj podatak zabilježio je i Mula Mu­s­ta­fa Bašeskija u svomLjetopisu.

Iz usmene predaje u Sarajevu, saznaje se da su Mesneviju kazivali učeni ljudi koji nisu uopće pripadali nekom tarikatu, i na raznim mjestima, a ne samo u tekijama, kakav je slučaj sa po­me­nutim Emin-ef. Isevićem i Mustafa-ef. Učambarlićem. Oba su kazivali Mes­ne­viju u džamiji, i nisu bili pripadnici ta­rikata.

Dakle, Mesnevija se proučavala i prevodila ne samo među pripadnicima mevlevijskog tarikata, nego i u intelektualnim krugovima uopće. Mevlanine misli i opservacije nadahnjivale su i one koji je kazuju i one koji je slušaju. Sreća je naša, kaže hfz. Mahmud-ef. Traljić, da se Mesnevija kod nas prevodi i na taj način Mevlana vrši blagotvorni uticaj.

Uspomena na Mevlanu čuva se u Sarajevu još na jedan način, a to je akademija Šebi-arus, koja se već blizu šest decenija, održava svake godine 17. decembra, na dan preseljenja velikog Mevlane.

III.

Bez namjere da bilo koga povrijedimo, a imajući u vidu ovaj historijski pregled i godine provedene uz mesnevihana h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića, reći ćemo, otvoreno, da je Mesnevija jedna slobodna knjiga, koja bez kompleksa putuje svijetom gdje god da je pozovu ljudska srca. Ona nije neprikosnovena svojina ni mevlevija, ni mevlevijskih šejhova, niti bilo kojeg drugog tarikata i njegovog usula. Ona nije sužanj niti jedne institucije, vlasti i države. Ona je svjetski putnik, građanin svijeta, potpuno slobodna da sama sebe zastupa, brani i tumači. Njoj odvjetnici ne trebaju. Njoj treba samo iskren pristup, čist nijjet (namjera), ili samo uho koje zna slušati. To je takva knjiga, koja nikome ko joj na taj način priđe, neće uskratiti svoje darove.

Nije nam namjera ovim stavom rušiti tarikatski usul. Bože sačuvaj! To je za nas nešto sveto i u to mi ne diramo. Znamo da u svakom derviškom redu postoje pravila koja regulišu tekijsku hijerarhiju i ponašanje unutar tog reda, pa ako tamo stoji i pravilo za Mesneviju, neka ga slobodno primjene. Svakako da za kazivanjeMesnevije treba izun i silsila (lanac) od učitelja do učitelja, što opet ne daje samo jedan derviški red (slobodni smo reći – to nije isključivo pravo ni jednog derviškog reda), već to opet čini sama Mesnevija.

Miris mudrosti koji širi Mesnevija osjećaju mnoge duše, ali samo onaj koji i sam njenim mirisom zamiriše, postavši tako Živa Mesnevija, postaje i njen mesnevihan. Ona je ta koja bira svog mesnevihana (koji može doći i iz tekije, ali i iz čaršije), a prethodni sljedećem, koji je tako izabran, samo tu knjigu preda u ruke i to obznani – čime taj čin postaje javan i legalan. To je usul same Mesnevije koji ruši formalizam a da pri tom ne pravi nered, već samo afirmiše čistu duhovnost. Na taj način ona dolazi u ruke plemenitih i dobrih, a biva zabranjena da je se dotiču drugi osim čistih. Zbog toga neki (hoćemo li reći zavidnici?!) bivaju zbunjeni tim izborom, pa će reći: kako on, i zašto on, a ne ja?! A zar tako nešto nisu i pejgamberima govorili. I to je dokaz, kome dokaz treba, da je Mesnevija božanski vahj, a on i zavodi i upućuje…

Osim toga, Mesnevija je i vrhunsko književno djelo, pa mi nemamo nikakav opravdan razlog, ljudima struke uskratiti pravo da je promišljaju, istražuju, studiraju; da je prevode, pišu o njoj, ili da je čak i sami kazuju. Možda je baš na njih pao taj miris mudrosti… Jer ona je knjiga nade, možda jedina nada za mračno doba u kojem živimo i, hoćemo li mi, koje zovu dervišima, ili se mi sami tako nazivamo, biti prvi koji će slomiti nečije srce, povrijediti ga ili, ne daj Bože, bez nade ostaviti?!

Ništa loše ne dolazi od nje, kaže njen autor i nastavlja: Ona je kao Nil u Egiptu, napitak za strpljive, a čežnja za Faraonov rod i nevjernike… Zavodi mnoge i upućuje mnoge. Mesnevija je lijek za ljude srca i razgovor i utjeha bližnjima. Ona je obilna opskrba. Otkriva dubine Kur’ana i uljepšava ćudoređe. Allah je uzdiže i čuva, a On je najbolji čuvar i najmilostiviji.

IZVOR: PREUZIMANJE SADRŽAJA DOZVOLJENO JE ISKLJUČIVO UZ NAVOĐENJE IZVORA WWW.BEHAR.HR

 

SLIKA: Rukopisi Mesnevije iz mevlevijske tekije na Bendbaši (prepisan 1646.) iz fonda Orijentalnih rukopisa Bošnjačkog instituta Fondacije Adil beg Zulfikarpašić