Thu12122019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Islam i (ne)nasilje

Islam i (ne)nasilje

Uprkos sve češćem i sve bestijalnijem nasilju u mnogim dijelovima svijeta od Irske do Pacifičkog bazena, sa akterima svih religijskih i drugih tradicija od kršćanstva preko hinduizma do potpunog ateizma, Zapadni svijet – osobito od 11. septembra (prim.prev.) – islam više nego bilo šta drugo asocira sa nasiljem i terorom. Muslimansko osvajanje Španije, križarski pohodi – koje nisu inicirali muslimani – te osmanska vladavina Istočnom Europom osigurali su historijsko sjećanje o islamu neposredno identificiranom sa silom i nasiljem. Štaviše, nekoliko posljednjih decenija na Srednjem istoku te brojni pokreti koji u svojim nazivima imaju pojam islam ili neku islamsku asocijaciju – najčešće džihad – te pokušaji da se problemi islamskog/muslimanskog svijeta – uzrokovani utjecajima izvan muslimanskog vjerskog i duhovnog okruženja – riješe ponovo ne uobzirujući muslimansko biće, samo su (p)ojačali ideju koja dominira Zapadom da je islam u svojoj suštini povezan sa nasiljem.

U cilju razumijevanja islama, te provjere tačnosti tvrdnje da su islam i nasilje nerazdvojivo povezani, važno je razmotriti ukupnost pitanja neprestano imajući na umu činjenicu da riječ i pojam islam znači mir te da historija islama nije ništa nasilnija nego historija drugih religijskih ili civilizacijskih tradicija, osobito zapadnih. No, u tekstu ćemo se baviti islamom kao vjerom, njenim načelima i idejama/idealima a ne pojedinim slučajevima, historijskim ili savremenim.

Prije svega – iako izgleda pomalo besmisleno – potrebno je definirati šta se to podrazumijeva pod pojmom nasilje. Postoji nekolicina ustaljenih i općeprihvaćenih definicija poput ‘žustre i intenzivne upotrebe sile’, ‘grube ili smrtonosne fizičke snage ili akcije’, ‘neopravdane ili bez upozorenja primjene sile naročito protiv prava drugih’, ‘grubost ili neumjerenost u primjeni sile’ te ‘povrede nastale izvrtanjem značenja ili činjenica’. Ako se navedene definicije za nasilje usvoje kao važeće, potrebno je postaviti pitanje veze i odnosa islama i definicija napose. Što se tiče ‘sile’ islam se ne protivi njenoj upotrebi, ali i insistira na njenoj potpunoj kontroli u skladu sa Vjerozakonom (šeri’at). Svijet u kojem živimo svakodnevno je prizorište upotrebe sile, od prirode do ljudskog društva, među ljudima kao i unutar čovjeka kao jedinke. Cilj i svrha islama je uspostava ravnoteže među svim poljima ispoljavanja bilo kakvih sila. Islamski koncept pravde/pravednosti potpuno je u skladu sa tom ravnotežom, čemu zorno svjedoči i etimološki identitet i korijen riječi pravda (al-’adl) i ravnoteža (te’adul). Primjena sile u skladu sa nalozima i zabranama Vjerozakona, a u cilju (ponovne) uspostave narušene ravnoteže je prihvatljiva – čak poželjna – jer to znači osiguranje uvjeta za uspostavu i provođenje pravde. Štaviše, ne koristiti silu u ovom smislu značilo bi postati plijenom drugih sila što je ništa drugo nego narušavanje ravnoteže, a što gotovo po pravilu rezultira, ili može rezultirati, većom nepravdom. Da li će upotreba sile u konkretnom slučaju biti žustra i intenzivna ili pak blaga i umjerena uslovljeno je okolnostima; u svakom slučaju sila se može i smije primijeniti samo s ciljem i svrhom uspostave ravnoteže i sklada, a nipošto za osobne ili pak interese određene skupine; bez obzira na značaj i važnost interesa oni se moraju odnositi na zajednicu u cjelini.

Objavljen svijetu i čovječanstvu u cjelini, a ne samo ‘cezareji’, islam preuzima odgovornost za cijeli svijet – sve svjetove – u kojima se sila kao pojava pojavljuje i primjenjuje. Upravo toj činjenici zahvaljujući, ili njome napose, ograničava se upotreba sile uprkos svim ratovima, osvajanjima i/ili napadima kojima historija svjedoči. Islam je bio i jeste u stanju osigurati stanja mira, ravnoteže i sklada koji su dio onog osobitog ambijenta koji vlada u svim sredinama u kojima je nešto od tradicionalnog islama sačuvano. Mir kojim odišu dvorišta džamija, tekija ili bašči/cvijetnjaka svejednako od Marakeša do Lahorea nipošto nije slučajan, nego naprotiv, rezultat kontrole sile s ciljem uspostave sklada ravnotežom sila, prirodnih, društvenih i/ili psiholoških.

Što se značenja pojma nasilje tiče, kao ‘grube ili smrtonosne fizičke snage ili akcije’, islamski Vjerozakon protivi se i najstrožije zabranjuje bilo kakvu (svaku) upotrebu sile u ovom smislu osim u slučaju rata (odbrane od napada) ili pak kažnjavanja kriminalaca u skladu sa nalozima Vjerozakona. Međutim, treba spomenuti, čak ni u ratu nije dopušteno – zabranjeno je – bilo kakvo nasilje nad ženama i djecom, kao i upotreba (vojne) sile protiv civila. Silu je dopušteno primijeniti samo protiv boraca/ratnika na bojnom polju ali i tada samo dok se ne predaju ili onesposobe za dalje ratovanje; ubijanje i/ili masakriranje ranjenih i poginulih nije dopušteno. Još jednom, nanošenje bilo kakvih povreda izvan ovog konteksta ili izvan konteksta kažnjavanja kriminalaca, opet i isključivo u skladu sa nalozima Vjerozakona, zabranjeno je samim Vjerozakonom.

Što se tiče upotrebe neopravdane i nepravedne sile protiv prava drugih, islam to potpuno zabranjuje. Prava ljudskih bića definirana su i zaštićena islamskim Vjerozakonom; pritom treba imati na umu da se vjerozakonski nalozi i zabrane odnose ne samo na muslimane nego i na pripadnike i sljedbenike drugih religijskih tradicija koje se smatraju Sljedbenicima Knjige (ehlu’l-kitab). U skladu sa navedenim, pojavu nasilja od strane islamskih/muslimanskih skupina ili pojedinaca, bez obzira na to da li je nasilje ispoljeno prema muslimanima ili nemuslimanima, nipošto nije moguće ni opravdati a kamoli legalizirati učenjima islama i Kur’ana – zato što je ono rezultat nepotpunosti i nesavršenosti ljudskog primatelja Božanske Poruke. Čovjek je (samo) čovjek i nijedna vjera ni religija nije u stanju potpuno neutralizirati urođenu nepotpunost i nesavršenost njegove prirode. Značajno je, međutim, ne to što nasilje u spomenutim definicijskim slučajevima postoji u muslimanskim društvima, nego to što uprkos teško nabrojivom mnoštvu negativnih socijalnih i ekonomskih faktora – usljed kolonizacija, industrijalizacije, modernizacije – koji su rezultirali kulturnom dislokacijom i brojnim drugim elementima, manje je nepravednog i neopravdanog nasilja i/ili upotrebe sile prema ‘drugima’ u većini muslimanskih zemalja nego na Zapadu (ili pak, odnedavno od strane zapadnih sila prema islamskim/muslimanskim društvima i zemljama, prim. prev.).

Nadalje, ukoliko se nasilje pojmi kao ‘grubost ili neumjerenost u primjeni sile’ treba znati da se islam tome potpuno protivi, odnosno, zabranjuje to. Islam je utemeljen na umjerenosti a njegova etika i moral na načelima izbjegavanja ekstrema u svakom smislu – i držanja ‘zlatne sredine’. Ništa nije neprimjerenije i nespojivije sa islamom nego pretjerivanje u bilo kojem smislu, da i ne spominjemo neumjerenost u primjeni sile. Čak i kada se sila primjenjuje islamski Vjerozakon zapovijeda umjerenost.

Konačno, ako se pod nasiljem podrazumijeva ‘izvrtanje značenja ili činjenica što rezultira povredom drugih’ i ovaj vid primjene sile islam potpuno zabranjuje. Islam je zasnovan/utemeljen na Istini koja spašava, a koja svoj najuzvišeniji izražaj nalazi u svjedočenju vjere, la ilahe illa’llah (nema božanstva osim Boga). Zabranjeno je bilo kakvo (svako) izvrtanje osnovnih učenja vjere čak i ako niko neće biti povrijeđen time. Slijedi da je ‘izvrtanje značenja ili činjenica što rezultira povredom drugih upravo izvrtanje činjenica o učenjima Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.)!

Umjesto zaključka treba još jednom naglasiti: budući da je islam objavljen ukupnom životu – ne praveći razliku između svetog i profanog – dio njegovog zanimanja je i sila (ili sile) koje karakteriziraju ovaj svijet napose. Ali, islam, insistiranjem na kontroli upotrebe i primjene sile u smislu uspostave ravnoteže i sklada, ograničava i protivi se (zabranjuje) nasilje kao čin agresije i narušavanja prava drugih, Boga, Uzvišenog i Njegovih stvorenja, definiranih islamskim Vjerozakonom. Cilj i svrha islama je ostvarenje mira, ali mira koji je rezultat primjene napora (truda i nastojanja) koji počinje samodiscipliniranjem, a vodi življenju na svijetu u skladu sa nalozima i zabranama Božijeg Zakona. Islam nalaže i omogućuje čovjeku življenje u skladu sa njegovom teomorfnom prirodom, a nipošto i nikako protivno toj prirodi. Islam opravdava upotrebu sile samo radi suprostavljanja centripetalnim tendencijama koje čovjeka okreću protiv onoga što čovjek jeste u svojoj nutarnjoj stvarnosti. Upotreba sile opravdana je samo u smislu vlastitog protivljenja i suprostavljanja svojoj prirodi te neredu nastalom kao rezultat gubitka ravnoteže. Ali, tada upotreba sile nije nasilje u smislu gore navedenih definicija; tada je to primjena silne volje i truda u smislu usklađivanja sa Voljom Božijom te upokoravanje i potčinjavanje ljudske volje Božanskoj Volji. Iz tog pokoravanja i potčinjavanja (teslim) dolazi mir (selam), odatle islam. Samo sa takvim islamom moguće je kontrolirati nasilje i upokoriti zvijer urođenu u prirodu posrnulog čovjeka, da bi čovjek mogao živjeti u miru sa sobom i svijetom, jer živi u miru s Bogom, Uzvišenim.

 Prijevod i obrada s engleskog: Edin Urjan Kukavica

Objavljeno: 1.9.2013.
PREUZIMANJE SADRŽAJA DOZVOLJENO JE ISKLJUČIVO UZ NAVOĐENJE IZVORA WWW.BEHAR.HR