Sat12142019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Hadždž je odziv na Allahov poziv

Hadždž je odziv na Allahov poziv

“Allah je učinio Kabu, Hram Časni i Sveti, preporodom za svijet i u svemu popravlja ljude u čemu je njihov boljitak, a tako i sveti mjesec, i kurbane, naročito one ogrlicama nagizdane i označene, a sve to da znate da Allah zna sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji, i da Allah zaista svaku stvar zna.” (Kur'an, 5:97)

“Niti Sunce treba Mjesec dostići niti noć dan preteći. I sve u svemiru plovi, pliva i Allaha slavi.” (Kur'an, 36:40)
Neke mudre glave primjećuju i uočavaju – Islam je pokret i živi od pokreta. Idžtihad je princip kretanja u strukturi Islama. I unutrašnji i vanjski. Idžtihad doslovce znači na istim izvorima, načelima, principima, osnovama Islama, Kur'ana i Sunneta i sveukupnom pozitivnom iskustvu čovječanstva i muslimana u teoriji i životnoj praksi tražiti konkretna rješenja za nove i neponovljive životne situacije. Idžtihad je ustvari neprestano traganje na istim izvorima za novim rješenjima koja će biti primjerena efkasna i efektivna u novoj neponovljivoj situaciji. Bez neprestanog, kompletnog, komplementarnog, primjerenog, efektivnog i efkasnog Idžtihada nema ispravne životne prakse i ponašanja ili Džihada, a Džihad u svom osnovnom i primarnom značenju znači čuvati i spašavati sebe od sebe, čuvati i spašavati druge od sebe i čuvati i spašavati sebe od drugih. Tako Idžtihad postaje teorija Džihada, a Džihad praksa Idžtihada. Kategorije Idžtihada i Džihada priznaju da su sva živa bića vidljiva i nevidljiva završena u svojoj vrsti.

Samo su ljudi i kao pojedinci i kao grupe i kao zajednice, svjesni svoje nezavršenosti, nedovršenosti i nepotpunosti i Ahilove pete. I na pojedinačnom i na posebnom i na općem planu duboko smo svjesni da nam nešto nedostaje. Je li to u primordijalnom smislu, sjećanje na Džennet (raj)? U kolektivnoj svijesti Jevreja to je bio Izgon i Progon, za kršćane Pad a za muslimane to je silazak iz Dženneta, višeg svijeta, na dunjaluk, niži i prolazni svijet. Sa stajališta Islama bitno je pitanje kako iz ovog nižeg, prolaznog, relativnog svijeta dunjaluka, ponovo zadobiti viši neprolazni i vječni svijet i život ili Džennet. Prvo vjerom i čvrstim vjerovanjem. Drugo, ibadetom – osjećajem i priznanjem zavisnosti robovanja pred Apsolutnim bićem u koje se vjeruje. To je spoznata nužnost u kojoj čovjek svjesno, slobodno, savjesno, svim svojim bićem i žićem zna i priznaje da je samo Bog Stvoritelj a on Njegovo stvorenje. Ta zavisnost i robovanje Bogu ispoljava se kroz sveukupno držanje i ponašanje, neprestani strah i nadu pred Apsolutnim bićem, obrede, etiku, estetiku, kulturu i vjerozakon.

Menasici-rituali su manifestacija Ibadetullaha prema Stvoritelju. Obredi uče ljude kako da se ponašaju i šta da rade na časnim i svetim mjestima. Pomoću obreda, religiozni ljudi žele naklonost i uspostavu veze sa Bogom. Obredima se svjedoči robovanje Bogu, ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom, oni približavaju čovjeka Bogu i pomoću njih se postiže, učvršćuje i pročišćuje svijest o Bogu. To je do kraja uočljivo kod obreda hadždža. Obredi hadždža u cjelini su odziv čovjeka – odaziva-oca na Allahov poziv ili na poziv Pozivaoca: “I obznani svijetu i ljudstvu hadždž, dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će iz mjesta dalekih.” (Kur'an, 22:27)

Odgovor čovjeka, stvorenja, na ovaj poziv Stvoritelja koji je upućen preko Ibrahima a.s. je Lebejkellahume – “Odazivam ti se Allahu, odazivam Ti kao Stvoritelj i Gospodar nemaš sudruga ni u kome ni u čemu. Samo hvala, blagodat i vlast pripadaju Tebi i Ti nemaš ni u kome i ni u čemu sudruga.” U esenciji, hadždž je odziv na Allahov poziv. Muhammed a.s. kaže: “Hadžije koji obavljaju hadždž i umru su Allahovi ugodnici i odazivaoci. On će im dati ono što oni traže, odazvat će se njihovoj dovi i želji i nadoknadit ono što potroše na tom putu, za svaki dinar po hiljadu dinara.”
Drugo, hadždž je afrmacija i verifkacija vremena i prostora. Kada su prvi čovjek Adem a.s. i njegova žena hazreti Havva zakoračili u stvoreni svijet-dunjaluk, oni su zakoračili u povijest. Svaki čovjekov trag, otisak, ostvarenje, biljeg u stvorenom svijetu, u okviru vremena i prostora, naziva se povijest. Tako su vrijeme i prostor jedina dva čovjekova zora, dva okvira, dvije obale, dvije tačke i objektivna, opća, bezlična i neumitna i nepotkupljiva svjedoka, između kojih i unutar kojih čovjek kao svjesno, slobodno, umom, razumom, sviješću, savješću i pameću obdareno biće, ostavlja svoje tragove i otiske u vremenu i prostoru. Unutrašnje razumijevanje i smisleno organsko i neraskidivo povezivanje vremena i prostora jedino je moguće kroz obrede, u Islamu, naročito kroz obrede hadždža. “Hadždž je u znanim, poznatim i određenim mjesecima” (Kur'an, 2:197), a Poslanik na Oprosnom hadždžu kaže: “Vrijeme je da postavimo stvari onako kako ih je Allah uredio stvarajući Nebesa i Zemlju. I zaista, Allah je odredio da godina bude 12 mjeseci, četiri su posvećeni, od kojih tri uzastopna i jedan odvojeni: zul-kade, zul-hidže i muharrem, te redžeb, koji pada između dva džumada i ša'bana.”

Mjeseci priprema i odlaska na hadždž su zul-kade i zul-hidždže, jedanaesti i dvanaesti mjesec hidžretskog kalendara. Dani izvršavanja hadždžskih radnji ili obreda hadždža su: 8., 9., 10., 11., 12., i 13. zul-hidždže. Osmi dan zul-hidždžeta treba otići i boraviti na Minni, deveti dan treba boraviti na Arefatu, iza akša-ma sa Arefata preći na Muzdelifu, nabrati kamenčiće, a 10., 11., 12. i 13. zul-hidždžeta bacati kamenčiće na šejtana na džemre-tima Akabi ili širem prostoru Minne. U tim istim danima 10., 11., 12., i 13. zul-hidždžeta treba silaziti sa Minne u Mekku i Kabu, tavvaf činiti ili obilaziti sedam puta i saj između Safe i Merve učiniti i to četiri puta od Safe do Merve i tri puta od Merve do Safe. Nema ni jedan obred u Islamu u kome su toliko vrijeme i mjesto uvjetovani jedno drugim. Tako se, da bi hadždž bio izvršen, mora boraviti deveti dan zul-hidždžeta na Arefatu, a poslije zalaska sunca preći sa Arefata na Muzdelifu, a sa Muzdelife iza pola noći na Minnu da se bacaju kamenčići.

Organizaciju hadždža nemoguće je uspoređivati sa bilo čime od ovog svijeta, bilo sa Olimpijskim igrama, bilo sa svjetskim prvenstvima u fudbalu. Zašto? Zato što Olimpijske igre i svjetska prvenstva u fudbalu traju i po mjesec dana, što se odigravaju u najmanje desetak gradova, što se zemlja organizator za njih pođe pripremati najmanje na osam godina prije i što se ta svjetska prvenstva i Olimpijske igre održavaju tek svake četvrte godine i to svaki puta u drugoj zemlji, a hadždž se Božjom voljom i odredbom, kao peti šart Islama događa i organizuje svake godine, i to na tlu samo jedne zemlje, na tlu kraljevine Saudi Arabije. Pošto sam ja prije 22 godine, 1991. godine prvi puta, a 2013. godine drugi puta obavio hadždž, mogu reći da su, što se tiče same organizacije hadždža, higijene, čistoće, kulture ponašanja, rješenja i proširenja prostora, posebno na Minni održavanje čistoće na svim prostorima i Aferatu, Muzdelif, Minni, u dva harema u Mekki i Medini, na Saf i Mervi, organizatori u ljudskim granicama poduzeli i učinili sve da hadždž bude izvršen u miru, sigurnosti, redu, sa olakšanjem. Nema mjesta gdje nema kante ili kese za smeće, čak i na Muzdelif gdje se beru kamenčići, usred pustinje, za sve hadžije su osigurani toaleti i česme za abdest. Iako je Saudi Arabija potpuno pustinjska zemlja, nikada ni na jednom mjestu, ni u hotelu, ni u gradu, ni u haremima Mekke i Medine ni u drugim džamijama ni sekunde nije nestalo vode kao u Sarajevu, gradu na rijekama koji iza pola noći nema vode. Kada je u pitanju higijena i čistoća hadžija jedina su poboljšanja moguća u svijesti i savjesti svakog hadžije da drži do vlastite higijene i čistoće.

Ja sam imao u početku sumnju da organizatori hadždža obraćaju samo pažnju na higijenu u Mekki i Medini. Međutim, imao sam priliku otići na Bedr 180 km od Medine prema Mekki, i bio sam u dvije džamije. U obje je čistoća i higijena na svjetskom nivou. Pošto sam u mjesecu julu 2013. godine imao priliku boraviti u Parizu, kako kažu gradu svjetlosti i kulturnoj prijestolnici Evrope, mogu mirne duše i čiste savjesti primijetiti da su čišća dva harema u Mekki i Medini od prostora oko Ajfelovog tornja i drugih mjesta u Parizu gdje se okuplja mnogo svijeta. Ima jedna bitna razlika: Mekka i Medina su skoro pa u pustinji, a Pariz je u zelenilu i na rijeci Seni. Druga razlika je što je Pariz grad sa najmanje 6 miliona stanovnika, dok ni Mekka ni Medina nemaju ni po milion stanovnika, a u mjesecu i posebno u danima hadždža – tih šest dana špice u Mekku se slegne i stigne od dva do tri miliona hadžija iz svih zemalja i sa svih kontinenata svijeta.

Oni koji bi emotivno i tradicijski željeli da se izgled i slika Mekke i Medine nikada ne mijenja gube iz vida da je prije 100 godina bilo od 300 do 400 miliona muslimana i da im je uslijed nerazvijenog saobraćaja, skoro, osim manjini, bio nedostupan hadždž, a danas muslimana u svijetu ima dvije milijarde i sva su im prijevozna sredstva avioni, kamioni, autobusi, brodovi, vozovi dostupni za hadždž. Hoće li milioni hadžija spavati i zaraža-vati se po ulicama ili u hotelima? Ništa izvan cjeline konteksta ne treba posmatrati. Opasne su konstatacije koje su točne, a koje su neistinite. Istina je samo u cjelini svega. Kada smo već kod hotela, u velikom hotelu sa sahat kulom u Mekki, na održavanju objekta i sahat kule radi 120 Bošnjaka.

Jedna stvar se mora priznati, od 1932. godine, od kako ova vlast organizira hadždž, sve hadžije iz čitavog svijeta u potpunoj sigurnosti, miru, redu, poretku, ravnopravnosti i slobodi obavljaju hadždž. Njihovi životi, imovina, čast, poslovanje i izvršavanje obreda hadždža su potpuno zagarantirani. Čak je i ove kao i prethodnih godina kralj o vlastitom trošku ugostio 1.400 hadžija iz raznih zemalja svijeta: Čilea, Argentine, Brazila, Meksika, Južne Koreje, Slovačke, Bugarske, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, BiH. Umalo da ne zaboravim, a to ne bi bilo u redu – o trošku kralja samo iz Palestine bilo je 1.000 hadžija i sa ovih 1.400 iz čitavog islamskog svijeta to je 2.400 hadžija među kojima je bilo i nas 55 iz Bosne i Hercegovine. Pravno-formalno neko može postaviti pitanje otkud kralju sredstva da ugosti 2.400 hadžija? To su uistinu smiješna sredstva u odnosu na 100 miliona eura koliko je platio predsjednik Reala Floren-tino Perez za fudbalera Gereta Bejla, a Španjolska je u tolikoj krizi, recesiji i nezaposlenosti, dok Saudi Arabija nije.

Tako je hadždž uistinu svjetski mozaik jezika, rasa, kapa, šalova, mahrama, rodova, etnosa, plemena, nošnji, nacija, država, kontinenata, običaja, tradicija, kultura, načina života i ponašanja, kuhinja, temperamenata, karaktera koje objedinjava

samo ista komanda, Allahu ekber – Allah je najveći, isti pravac – Kibla, i isti cilj Lillah – u ime Allaha. Da se nije riješilo pitanje puteva od Mekke do Minne, Muzdelife i Arefata, s obzirom na broj hadžija koji se kreću u isto vrijeme (do 5 miliona) to bi nekadašnji tijesni putevi postali putevi smrti. Nigdje se kao na hadždžu nije svjesno i osvješteno da je civilizacija jednako komunikacija. Da se na Minni, gdje se bacaju kamenčići nije riješilo i višestruko proširilo pristup džemretima i da nije riješen kružni tok i nepovratak istim putem, Minna, umjesto doline bacanja kamenčića na šejtana, postala bi dolina smrti za ljude koji bi u stisci sudaranjima i gužvama potrali i zgazili jedni druge. Tako bi bilo i da nije prokopan tunel i put između Mekke i Minne i da se neprestano ne proširuju haremi u Mekki i Medini, posebno u Mekki.


Nije tako uvijek bilo. Bilo je vremena, godina i stoljeća kada ni hadžije ni njihovi životi, ni imovina nisu bili sigurni. Čak su Ke-ramije, jedna radikalna i otpadnička šizma u 10. stoljeću upali u Harem Kabe, velike zločine počinili u njemu i Hadžerul-Esved, crni kamen od kojeg se kreće tavaf činiti, izvadili i odnijeli. Slagao se tko ili neslagao sa organizatorima hadždža, mora im se priznati sigurnost, mir, sloboda i ravnopravnost koju osiguravaju za sve hadžije.


Osim što je odziv na Allahov poziv, svijest i osviještenje o vremenu i prostoru gdje je vrijeme uslovljeno prostorom, a prostor vremenom, kroz sve obredne radnje hadždža, hadždž je i mjera i međaš i granica i polazna tačka, odnosno – Mikat. Kada se stigne do određene tačke u blizini Mekke odnosno do Mikata moraju muškarci obući odnosno zaogrnuti se ihrami-ma – radi objašnjenja, sa dva duga i široka peškira. Kao što nas Mikat uči polaznoj tački, međašu, granici, mjeri, tako nas ihra-mi – bijela, jednostavna, čista odjeća u kojoj počivamo izvršavati obrede hadždža uče da u životu mora postojati određena poznata, priznata, čista, objektivna forma, oblik i okvir života. Sve hadžije svijeta na Arefatu, na istom mjestu, u isto vrijeme u istoj formi (ihramima), neovisno ko su i šta su i odakle su, stoje ravnopravni, slični, različiti, a ne isti i suprotni pred svojim Stvoriteljem. Ihrami i boravak na Arefatu, isti dan u isto vrijeme, sastavni su dijelovi bez kojih hadždža nema. To je jedina praslika Sudnjeg dana ili kako se u pozorištu kaže praizvedba kakvi ćemo stajati pred Allahom i račun polagati. Na Arefatu su svi ljudi, bez obzira na znanja, zvanja, titule, položaje, i zemaljske odlike, kao i pred Bogom na Sudnjem danu, obučeni u istoj odjeći. Tu car i sluga ne mogu biti različito odjeveni. To je jedini dan i jedino mjesto u godini kada ljudi izvana daju istovjetnu sliku bez obzira na sve svoje različitosti.


Treći sastavni dio hadždža je tavvaf oko Kabe sa Sajom između Safe i Merve. Tavvaf ili sedam krugova oko Kabe obrnuto kazaljci na satu simbolički označava to da Kaba oduvijek i zauvijek ostaje tu gdje jeste a mi neprestano dolazimo, prolazimo, krećemo se na način kretanja svemira, zajedno sa njim i u Tav-vafu slavimo i veličamo Stvoritelja. Sa sedam krugova oko Kabe svjedočimo da je Allah stvorio sedam nebesa a sa svakim krugom Allahu dovu činimo da nam po jedna džehennemska vrata, kojih također ima sedam, zatvori. Kada činimo ubrzano hodanje i trčanje – Saj između Safe i Merve sedam puta, prisjećamo se Hadžere – žene majke koja je rodila sina Ismaila u kamenoj pustinjskoj dolini u kojoj nema vode i života. Njena majčinska ljubav, briga i borba za život ne može se pomiriti da nema vode. Zato ona 4 puta ide od Safe do Merve i 3 puta od Merve do Safe.


Nauka bi rekla to je fatamorgana. Vjera kaže nije. To je majčinska ljubavi i briga. Kada bi se majčinska ljubav zadržavala u okviru pozitivnih zakona ni jedno dijete ne bi preživjelo. Zato se kaže: “Ženi njeno dijete i onaj koga ona voli, ma što radili, ne mogu biti krivi.” Kad se Hadžera nakon sedmog kruga sa Merve vratila do Ismaila ugledala je ispod Ismailovih nogica vodu i po-vikala je “Zem-Zem, Zem-Zem”, vrelo-vrelo. To je ona situacija kada Allah na ljudsku pamet o nemogućem dariva moguće. Kako je tada potekao Zem-Zem ni do danas nije presušio.

Svi obredi hadždža su, pored navedenog i pokret, kretanje i energija. Slika toga je bacanje kamenčića na džemretima (Aka-bi, Minni). Tu se simbolički bacaju kamenčići na šejtana, na zlo, na sotonu, na lucifera, na demona, na grijeh, na nasilje, na nepravdu. Upravo na Minni šejtan je pokušao odvratiti Ismaila da njegov otac Ibrahim izvrši Allahovu zapovijed da Ismaila učini kurbanom. To je bilo samo Allahovo iskušenje za Ibrahima i Ismaila kome su se oni pokorili istovremeno na isti način, a onda im se Allah smilovao i nagradio obojicu tako što je preko meleka poslao buraka – ovna za kurbana. Koliko je to bilo veličanstveno iskušenje za Ibrahima i Ismaila, najbolje primjećuje jedan mudrac da čovjek današnjice ne može ni u mislima dosegnuti i pomisliti, a kamo li da bi bio spreman izvršiti i uraditi ono na što su bili spremni Ibrahim i Ismail.

Ovdje je bitno napomenuti da su svi, bez izuzetka stari se-mitski narodi do Ibrahima, u ime boga hajvana – bala ba'aba, oličenog u biku, klali kao žrtvu insana, a od Ibrahima i Ismai-la ljudi u ime Jedinog Allaha kolju hajvana na korist insana. Sa Ibrahimom i Ismailom upravo na Minni prekinuta je hiljadu-godišnja tradicija klanja insana u ime boga hajvana i uvedena je tradicija koju muslimani kao millet Ibrahimov i ummet Mu-hammedov slijede, a to je klanje hajvana kurbana u ime Allaha na korist ljudi i u funkciji zaštite života najstarijeg sina. Zato je Minna časno i veliko mjesto slobode i zaštite čovjekovog života na kome se Allahovom naredbom i Ibrahimovom i Ismailovom izvedbom prekinula hiljadugodišnja tradicija klanja insana u ime božanstva hajvana. Kako Poslanik kaže: “El bereketu fl hare-keti” – “Blagodat je u pokretu i kretanju”, a svi obredi hadždža se izvršavaju na način pokreta, kretanja i susretanja ljudi.

“I učinili smo Hram-Kabu, susretištem ljudi i mjestom sigurnim: Stajalište Ibrahimovo prostorom za namaz uzmite! A u polog smo stavili Ibrahimu i Ismailu: Kuću Moju očistite za obi-lazitelje, i stanovnike tamošnje i za one koji će klanjati i sedždu činiti i padati ničice.” (Kur'an, 2:125)

U svakom vremenu četiri su neizmjenjive i nezamjenjive funkcije Kabe: To je Kuća koja neprestano svjedoči Tevhid, a negira Širk. Kaba je Kibla prema kojoj su okrenute sve džamije i mesdžidi svijeta i taj Hram Allah je učinio najvećim susretištem ljudi na svijetu. To susretanje i dolaženje ljudi da obilaze Kabu ne prekida se nijedan dan i nijednu noć u godini dana i traje neprestano kao što se i svemir kreće bez prekida.


Mustafa SPAHIĆ