Sun11292020

Last updateTue, 17 Nov 2020 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Odnos islama prema nemuslimanima

Odnos islama prema nemuslimanima

Najsigurnije i najobjektivnije mjerilo zrelosti i valjanosti jednog učenja, sustava i svjetonazora leži svakako u tome koliko je ono otvoreno prema čovjeku, životu i svijetu, posebice u praksi. To je, ustvari, oblast gdje se provjeravaju i potvrđuju sve vrijednosti. U teoriji, gotovo svako učenje izgleda savršeno i otvoreno. U praksi najčešće dolazi do deformacija. Da bi se jedno učenje primijenilo i u životu ostvarilo, mora se, prije svega, izraziti u vidu sustava i konkretnog programa, koji mora biti prilagođen potrebama trenutka u kojem se postavlja. Time se to učenje zatvara i automatski sukobljava s drugim sustavima i shvaćanjima. Svaka primjena bilo kojeg učenja krije i nosi u sebi opasnost zatvaranja. To je, kako se čini, nužna proturječnost, koju je teško izbjeći i razriješiti.
Ni kur'anska misao u svojoj primjeni i razradi nije mogla mimoići ovaj put. Da bi smo bolje objasnili, a potom i shvatili pitanje, ovdje treba reći da nam se kur'anska misao javlja u dva aspekta: u njenom vječnom, nepromjenljivom, božanskom duhu, što stoji iznad vremena i prostora (koncepcije, načela, osnovne poruke), i u promjenljivom, povijesnom dijelu (primjena i razrada).

S obzirom da je Božja Riječ u svom nepromjenljivom, vječnom dijelu neiscrpna i važi za sva vremena i sve prostore, ona uvijek, u svim povijesnim trenucima u svim naraštajima nudi onoliko koliko one osjećaju da im treba. Ona se ne nameće. Nudi se, a čovjek uzima samo dio koji mu, prema njegovoj ocjeni i mogućnostima, treba. Može čak ništa ne uzeti ili uzeti vrlo malo. Bilo je i takvih trenutaka.

Može se reći da su samo prvi naraštaji u povijesti islama uzeli iz Božje Riječi svoj dio. Kur'an je objavljen postupno, kao što je poznato, u vremenu od 23 godine, prema potrebi života. Tako je, Muhammed, a.s., odmah razrađivao i primjenjivao kur'ansku misao i objedinjavao teoriju i praksu. Kasnije su prvi mudžtehidi sredili, usustavili razradu prvih naraštaja, dodajući tome svoj doprinos. Na taj način su nastale prve i jedine škole (mezhebi) u razradi kur'anske misli u svim njenim oblastima: obrednim, akaid-skim, društvenim, gospodarskim, političkim itd.

Važno je napomenuti da je kur'anska misao u svojoj primjeni i razrađivana u situaciji punog sukobljavanja, u atmosferi revolucije i oživotvorena u uvjetima prve islamske zajednice. Ona je, prema tome, morala biti determinirana i prilagođena takvoj situaciji. Potrebno je, isto tako, ovdje podvući da je kur'anska misao ostala sve do naših dana u toj prvoj i takvoj formulaciji, modifkaciji i oblicima primjene. Ona se u tim prvim oblicima zatvarala i konzervirala. Kada danas postavljamo i raspravljamo o pitanju odnosa islama prema drugima – nemuslimanima, moramo potpuno razlikovati izvorna načela islama, odnosno kur'ansku misao od njene povijesne razrade i primjene. Mi ćemo upravo tako prići izučavanju ovog pitanja. Ranija razrada i primjena kur'anske koncepcije o odnosu prema drugima ne može biti danas mjerodavna niti se može u cijelosti prihvatiti. Ukazat ćemo kasnije na nju kako bi smo se uvjerili u njenu preživjelost. Bit će nam sasvim jasno da je nastala u izuzetnoj situaciji i da je bila prilagođena uvjetima pune konfrontacije između islama i drugih kada su nastali pravni termini: dari-islam i dari-harb, harbija, zimija, muahid i mustemin. Sve ovo iziskuje ponovno razmatranje i uredovanje. Očito, svi ovi pojmovi koji su određivali posebne odnose, nemaju više svoj raison d'etre.

Preispitivanje propisa koji su u takvoj situaciji regulirali međuljudske odnose predstavlja nužan i opravdan zahtjev. Ovi se propisi, s obzirom na uvjete u kojim su doneseni, mogu smatrati izvanrednim mjerama. Ja im zaista dajem takav tretman. Ne mogu ih ni na kakav drugi način ni shvatiti niti pravdati. Prikazat ćemo ih kasnije da bi se vidjela njihova nepodobnost danas i njihova uvjetovanost izvanrednim prilikama. Rekao bih da nisu dovoljno predstavljeni široj muslimanskoj javnosti. Dobivam utisak da svi, pa i najortodoksniji i najkonzervativniji, osjećaju i vjeruju da su ti propisi preživjeli i da u našim suvremenim uvjetima predstavljaju diskriminaciju.
Pokušat ću usporedno ukazati na izvorna načela koji reguliraju međuljudske odnose kao i na njihovu svojevremenu razradu i primjenu. Najprije izvorni principi:

1) Kur'an nedvosmisleno utvrđuje mogućnost postojanja raznih opredjeljenja, vjerovanja i mišljenja. Čovjek je slobodan. Bog mu je dopustio i omogućio da se sasvim slobodno opredjeljuje, vjeruje, prihvaća ili ne prihvaća. Kur'an kategorički utvrđuje načelo slobode vjerovanja, odnosno nevjerovanja: tko hoće neka vjeruje, a tko neće neka ne vjeruje (Efe'ente tukrihu-n-nase hatta jukunu mu'minin). Bog nije odredio da svi ljudi budu vjernici. Ostavio je mogućnost nevjerovanja (Fe men ša'e fe-l-ju'min ve men ša'e fe-l-jekfur). To je u potpunom skladu sa prirodom samog bića čovjeka, ciljem njegova postojanja kao i s prirodom ovozemaljskog života. Čovjek se drugačije i u drugačijem svijetu ne bi mogao potvrditi niti iskazati kao čovjek, niti bi čovjek i ovozemaljski život mogli biti ono što stvarno jesu, a niti bi mogli izvršiti svoju misiju. Pluralizam interesa, vjerovanja, shvaćanja, misli, želja, vrsta, naroda itd. čini bit ovog pojavnog
svijeta. Svijet, čovjek i život su zaista takvi. To je realitet koji se sam po nastaje i koju Kur'an, razumije se, ne može ne vidjeti, jer je izraz Božje volje. Rečeno je da je Kur'an svijet koji govori, a svijet je Kur'an koji šuti. Istina nam se ukazuje u dva vida, u riječi i djelu. Otuda između njih ne može biti nesklada.

2) U kontekstu kur'anske objave činjenica koje bezuvjetno nameću potrebu zajedničkog življenja, vrlo važno je spomenuti jedinstveno podrijetlo svih ljudi. Svi ljudi su jednako nastali, iz istog vrela proizašli i iz iste tvari sazdani. Između njih, u tom pogledu, nema nikakve razlike. To načelo Kur'an na više mjesta ističe i nedvosmisleno potvrđuje. Prije svega, Kur'an posve jasno konstatira da su svi ljudi stvoreni iz iste tvari, istog osnova i istog vrela. Svi su jednaki, između njih u tom pogledu nema niti smije biti bilo kakve razlike (En-Nisa', 1.). Posebice se ističe i vrlo oštro podvlači i naglašava činjenica da svi ljudi dolaze na ovaj svijet na jednak način, svi potječu od muška i ženska. Proces njihova nastajanja je jedinstven. Kasnije njihovo povezivanje u obliku porodice, plemena, naroda, rasa itd. ne predstavlja nikakvu osnovicu za neke razlike, nejednakost, neravnopravnost i međusobno sukobljavanje. Dioba ljudi na plemena, narode, rase i na sva druga okupljanja u obliku vjerskih, ideoloških, gospodarskih i politički opredjeljenja, imaju isključivo smisao obilježja i jasnijeg označavanja za što bolje međusobno upoznavanje i približavanje. Sasvim jasno i kategorički Kur'an podvlači da svi ljudi potječu od muška i ženska, da se svrstavaju u plemena i narode, ali ne zbog međusobnog sukobljavanja, nego radi što boljeg međusobnog upoznavanja. Svi su oni jednaki i ravnopravni. Razlikuju se samo i isključivo po korisnoj djelatnosti, po dobru djelu. Jedino mjerilo za ocjenu vrijednosti je dobro djelo. Ni po kojem drugom osnovu ljudi se ne mogu niti smiju dijeliti (El-Hudžurat, 13.). Nije beznačajno napomenuti da se Kur'an, kada utvrđuje i objavljuje gornje načelo, okreće svim ljudima, a ne samo vjernicima. Sve tekstove u kojima objavljuje načelo jednakosti i ravnopravnosti ljudi počinje riječima: Ja ejjuhe-n-nas... – O ljudi – što znači da se time utvrđuje činjenica koja važi za sve ljude, utvrđuje se stvarnost koja je tako očigledna da je nitko ne može poreći. Ona se sama nadaje i nameće neovisno o našem vjerovanju. Ona subjektivno postoji vjerovali mi u nju ili ne vjerovali.

Božji poslanik Muhammed, a.s., je razradio i preciznije odredio ovu kur'ansku misao. Znakovito, i on se obraća samo ljudima, a ne samo vjernicima – muslimanima i kaže: “Jedan vam je Gospodar i Stvoritelj i jedan otac. Svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je među vama onaj koji je najkorisniji i najviše čini dobra djela. Nikakve prednosti nema Arap nad ne-arapom, nearap nad Arapom, crnokožac nad bjelokošcem, bje-lokožac nad crvenokošcem. Jedina je razlika u bogobojaznosti”. (Hadždžeti-veda'). Kako bi smo pravilnije shvatili ovo kur'ansko viđenje čovjeka i gledanje na ljude, moramo imati u vidu vrijeme i prilike u kojima je ono objavljeno. Bilo je to vrijeme najgrublje diskriminacije, robovlasničkog sustava. Poznati grčki flozof Aristotel smatrao je sasvim normalnim podjelu ljudi na gospodare i robove. U svom djelu Politika ističe da je sasvim prirodno da stranci (barbari) budu robovi Helenima. Bogovi su, kako on tvrdi, stvorili dvije vrste ljudi: jednu vrstu koja ima visoku vrijednost, jer su je bogovi opskrbili razumom i voljom, i drugu koju su bogovi opskrbili samo tjelesnom snagom. Prvima su bogovi odredili ulogu gospodara, a drugima ulogu robova, sluga. Prvi zapovijedaju, a drugi slušaju. Prvima pripada sve i uživaju sva prava, a drugi su potpuno lišeni svih prava. Postvareni su i pretvoreni u robu.

3) Čovjek u kur'anskom viđenju predstavlja najveću vrijednost. On je Božji namjesnik na Zemlji. Sve što postoji na Zemlji i na nebesima stavljeno mu je na raspolaganje (El-Bekare, 30). Bog ga je uzdigao iznad većine drugih bića, dao mu je da gospodari kopnom i morem i opskrbio ga svim blagodatima (El-Isra', 70). Kur'an nadasve cijeni vrijednost čovjeka, njegovo dostojanstvo i njegov integritet. Zbog toga, stoji u Kur'anu: “Propisali smo Izraelićanima: 'Tko ubije čovjeka bez opravdanog razloga i uznemirava ljude na Zemlji kao da je pobio sve ljude. A tko spasi čovjeka i omogući mu da mirno živi, kao da je spasio sve ljude.'” (El-Ma'ide, 32). Jasno proizlazi da je život svakog pojedinog čovjeka sastavni, neodvojivi dio života cjelokupnog društva i ljudske zajednice. Ugroženost bilo kojeg pojedinca znači ugroženost zajednice. Svi ljudi, bez obzira na njihove mnogobrojne i različite pripadnosti i opredijeljenost, čine opću bratsku i ljudsku zajednicu u kojoj su svi ravnopravni i podjednako uživaju blagodati života. Nitko ne smije ugrožavati drugoga, jer time ugrožava sebe. Ovdje je važno pripomenuti da se u svim ovim kur'anskim tekstovima ne govori o čovjeku određenog opredjeljenja i vjerovanja. Riječ je o čovjeku općenito, o čovjeku kao čovjeku bez obzira na sva njegova druga obilježja. Govoreći o čovjeku u ovim tekstovima Kur'an upotrebljava riječ nefs – čovjek, duša, osoba, beni-Adem – potomci Ademovi, nas – ljudi. U ovim izrazima ne nalazimo ništa što bi podsjećalo i upućivalo na bilo kakvu razliku među ljudima. Svi su oni kao ljudi izjednačeni u osnovnim pravima. Svi oni imaju jednako neprikosnoveno pravo na život, slobodu, rad, tvarna dobra, obrazovanje, itd. Osporavanje ovih prava bilo kojem čovjeku smatra se napadom i zločinom protiv integriteta cjelokupne ljudske zajednice.

4) U kur'anskom viđenju čovjeka i ljudi načelo neprekinuto-sti Objave ima poseban značaj. Prema Kur'anu ljudi u odnosu na Objavu pripadaju jedinstvenoj ljudskoj zajednici. Svima je Bog putem svojih odabranika slao Objavu i postupno, prema njihovim mogućnostima i potrebama, otkrivao istinu o sebi, svijetu i životu. Oni su kroz sva stoljeća povijesti bili čvrsto povezani težnjom i nastojanjima da upoznaju ovu istinu, koju je nadahnula Objava. Posebice su bili povezani zajedničkom plemenitom željom ostvarivanja duhovnih vrijednosti na osnovu kojih se čovjek potvrđuje i dokazuje kao čovjek, što u stvari predstavlja bit Objave. Bez obzira na sve plime i oseke u povijesti, čovjek nikad nije stao na putu borbe za takvo potvrđivanje. Poslije svakog pada i izobličenja javljala se i rađala nova želja za boljim ljudskim životom, što je nužno izazivalo pojavu novog Božjeg poslanika i novog izdanja Objave. Išlo se naprijed korak po korak. To se najbolje vidi iz postojećih knjiga. Ne uzimajući, trenutno, u obzir sumnju u autentičnost nekih od ovih knjiga, ipak je vidljiv napredak u razvitku otkrivanja istine. Između Starog i Novog zavjeta očite su razlike u shvaćanju istine. To je još vidljivije i jasnije u odnosu na Kur'an. Biblijska predodžba o Bogu, svijetu i čovjeku kao i predodžba o njihovim međusobnim odnosima svakako je umnogome drugačija od kur'anske predodžbe, što je i razumljivo, jer se istina putem Objave, kao što smo istakli, postupno otkrivala. To ipak ne smeta da se uoči jedinstven, neprekinuti proces Objave, a kroz to i jedinstvena ljudska zajednica. Kur'an je do kraja kategoričan u utvrđivanju ovog kontinuiteta. “Recite” – ističe Kur'an – “mi vjerujemo u Boga, u ono što nam je objavljeno, kao i u ono što je objavljeno Ibrahimu, Ismailu, Ishaku, Jakubu i rodovima, i u ono što je dano Musau, i ono što je dano ostalim poslanicima od njihova Gospodara. Mi ne pravimo nikakve razlike među njima. Mi smo predani Bogu.” (El-Bekare, 136.) Ista misao se opetuje i potvrđuje u surama El-Bekare, 185. i En-Nisa', 152. Očito, Kur'an u ciklusu Objave kao i u procesu povijesti vidi jedinstvenost ljudske zajednice. Ona, usprkos rascjepkanosti, podjeli na plemena, narode, rase, razna opredjeljenja, vjere i ideologije, međusobno je povezana općim težnjama, jedinstvenim ciljem, i što je najvažnije, zajedničkim osjećanjem ljudskosti i etičkih vrijednosti. Bez obzira na sve svireposti i okrutnost koje je čovjek zaista iskazivao u povijesti, ne može se poreći da je uvijek nosio u svojoj duši iskru plemenitosti. Upravo to je ono što ga čini čovjekom i što ga je izdvojilo iz ostale prirode. To je ono što je zajedničko svim ljudima i što ih povezuje i spaja u jedinstvenoj ljudskoj zajednici, koja je u kur'anskoj viziji sasvim očita. Nitko ne može imati pravo da iz te zajednice isključi bilo koga. To je jedina zajednica gdje je

čovjek samo čovjek, jedinstven u Objavi, jedinstven u povijesti. Kur'an je i vidi kao takvu i teži joj, teži ostvariti uvjete za ostvarivanje takve zajednice.

5) U određivanju stava islama prema drugima posebno mjesto pripada načelu odnosa prema ehli-kitabu. Najprije ustanovimo tko sve spada u ehli-kitab. Čini mi se da ovaj kur'anski pojam još uvijek nije dovoljno defnirana. Općenito se misli da se pod pojmom ehli-kitab podrazumijevaju kršćani i židovi. Istina, islam se najprije, zapravo odmah na početku, suočio s pripadnicima ovih religija. Kao poznate, objavljene, nebeske vjere uglavnom se smatraju pored islama još kršćanstvo i judaizam (židovstvo). Točno je da nije sporna autentičnost i nebesko podrijetlo ovih religija. Za njih se zna da imaju svoje knjige, Objave i vjerovjesnike. Zna se, međutim, da je bilo mnogo Božjih poslanika. Kur'an ih spominje oko 27 (dvadeset sedam) ističući da je to samo jedan dio, a da njih ima još o kojima Kur'an ne govori. Prema dosadašnjim istraživanjima pitanje ehli-kitaba ostaje i dalje otvoreno. Prva ulema (selef) nije se ustrčavala da o tome pitanju kaže svoju riječ i iznese svoje mišljenje. Ebu Hanife smatra da i sabejci pripadaju ehli-kitabu. Poznati andaluzijski učenjak Ibn Hazm otišao je još dalje. On drži da i medžusije [zo-roastrijanci, op. Z. H.] spadaju u ehli-kitab. Neki suvremeni pisci, kako navodi dr. Jusuf El Kardawi u djelu El-halalu ve-l-haramu, pozivajući se na Rešida Ridaa, znatno proširuju pojam ehli-ki-taba. Oni analogno medžusijama smatraju da bi trebalo budizam, brahmanizam i druge religije priključiti i dati im tretman ehli-kitaba. Misli se da su i oni imali knjigu koja je tijekom dugog vremena izgubljena i zaboravljena. Sada je, po mom mišljenju, najvažnije što se može ustanoviti da u tom pitanju nije rečena konačna riječ. Vidjeli smo da je među najranijim islamskim piscima bilo različitih shvaćanja. Nisu ostali kod onog najužeg shvaćanja ehli-kitaba. Ako su oni u njihovo vrijeme, kojem je bilo svojstveno sukobljavanje i zatvorenost, mogli se osloboditi te zatvorenosti i smjelije širiti i humanije pogledati na čovjeka i sagledati međuljudske odnose, nama nije ništa drugo ostalo nego da u tome idemo dalje, jer je to upravo namjera široke otvorenosti kur'anske misli. Mislim da dakle izučavanje sadržaja pojma ehli-kitab predstavlja značajnu zadaću. Mora se tom pitanju mnogo šire prići oslobađajući se nekih teološko-dogmatskih shvaćanja. Teško je dalje održiva klasična razdioba na nebeske i neznabožačke religije. Vjerovanje je vrlo suptilno pitanje. Ako, po nekim vrlo ozbiljnim autorima, ne treba znanstveno dokazivati postojanje Boga, jer, kako kažu, dokazani Bog je postvareni (opredmećeni) Bog, teško je isto tako govoriti o ispravnom i neispravnom vjerovanju. Svako vjerovanje je doživljavanje Apsolutnog Bića. Gotovo da pri tome nije bitna predodžba o tom biću, jer ju je nemoguće imati, pošto se Apsolutno Biće, suštinski, ne može odrediti. Nije važno kako se Bog u vjerovanju zamišlja, nego kako se doživljava i kakav trag na ljudsko ponašanje ostavlja.

Smatrao sam važnim upozoriti na dužnost i veliki značaj utvrđivanja pojma ehli-kitab s obzirom na poseban status i prava koja pripadaju ovoj kategoriji ljudi. Treba točno znati tko se sve može koristiti ovim statusom. Dosada je status ehli-ki-tab pripadao kršćanima i židovima. A u čemu se sastoji taj status? Sam naziv ehli-kitab, što znači pripadnici knjige, dovoljno određuje njihov položaj. U samom nazivu implicitno je sadržano priznanje zakonitosti pripadnosti određenoj vjeri. Za priznanje ovog legaliteta prema Kur'anu bitna su tri načela: vjera u Boga, Sudnji dan i dobra djela. Svi oni koji ispovijedaju ova tri načela, bez obzira kojoj vjeri pripadali, zaslužuju Božju milost, spas i nagradu za dobra djela. Kur'an nedvosmisleno ističe da svi pripadnici knjige (ehli-kitab) nisu jednaki. Među njima ima dobar dio koji se mole Bogu, vjeruju u Njega i Sudnji dan, potiču na dobra djela i sprječavaju zlo te žure učiniti što više dobra. Takvi spadaju među odabrane. Nagrada za dobra djela ne smije im propasti (Alu 'Imran, 115.). Status ehli-kitaba još preciznije se određuje u kur'anskom tekstu, El-Bekare, 62, u kojem se daje isti tretman muslimanima, kršćanima, židovima i sabejcima pod uvjetom vjerovanja u Boga, Sudnji dan i dobro djelo. Oni će biti nagrađeni. Ne trebaju strahovati niti biti u tuzi. Ista misao potvrđuje se u poglavlju El-Ma'ide, 69. Treba reći da je bilo pokušaja i da ih još ima da se ovim nedvosmislenim kur'anskim tekstovima dade drugi smisao. Većina komentatora kao da ne želi istaknuti veliku otvorenost kur'anske misli, kao da im smeta ova otvorenost pa se trude gornjim ajetima dati drugi smisao. Moglo bi se ovdje prigovoriti stavovima nekih najnovijih istaknutih islamskih autora u odnosu na predmetno pitanje. Na prvom mjestu treba spomenuti isključivost autora koji pripadaju Muslimanskoj braći na čelu sa Sejjidom Kutbom. Isti prigovor mogao bi se uputiti i Mevdudiji [indo-muslimanski prvak u 20. stoljeću, utemeljitelj Jama'a-i Islami (Islamske stranke bliske ideologiji egipatske Muslimanske braće, op. Z. H.) Suvremeni analitičari već pokušavaju ovoj isključivosti pronaći povijesne determinante. Takve isključivosti, uostalom, nisu jedinstvene. Bilo ih je, kao što ćemo kasnije navesti, i ranije. Ne treba se zbog toga mnogo uznemiravati niti stvar dramatizirati. Bitno je da se zna da su to ljudska shvaćanja, a ona su uvijek ograničena i izložena griješenju. Sve ljudsko je determinirano vremenom, prilikama i mogućnostima. Zato smo već napomenuli da je vrlo važno razlučiti povijesno (fkh) od izvornog učenja.
Ehli-kitab ili, prema fkhskom pojmu, zimmije, uživaju u islamu sva prava. Osnovno načelo u tome je: Lehum ma lena ve 'alejhim ma 'alejna - imaju i uživaju sva prava kao i mi i sve obveze kao i mi, naime kao muslimani. U odnosima muslimana prema ehli-kitabu posebice je značajna kur'anska odredba po kojoj je dopušteno muslimanima uzeti za ženu i onu iz redova pripadnika knjige. Dopušteno im je isto tako koristiti se hranom

koju oni pripremaju, u što spada i obavljanje klanja. Kako bi smo pravilno shvatili važnost ove odredbe, moramo imati u vidu izuzetno veliki značaj ženidbe i ishrane. To su zacijelo dva najvitalnija pitanja života. Ženidbom se održava ljudski rod i udara temelj osnovnoj stanici društva. Ishranom, pak osigurava se i omogućuje tjelesno opstojanje čovjeka. Bez ženidbe ne bi bilo čovjeka, a bez ishrane on ne bi mogao opstati i razvijati se. Zar je moguće zamisliti prisnije i bratskije približavanje i međusobno povezivanje od ovog kojeg Kur'an omogućuje i propisuje? Zar može itko biti bliži čovjeku od žene i majke njegove djece? Kur'an izričito kaže da bračna veza počiva na međusobnoj ljubavi i milosti (Er-Rum, 21.).

Značaj ove odredbe koja predstavlja osnovu za međuljudske odnose između muslimana i drugih očigledno nije dovoljno istaknut. Ima li išta drugo važnije od poroda i održavanja života? Ako Kur'an dopušta muslimanu da rađanje i odgoj svoga potomstva, čak i svoju ishranu povjeri ehli-kitabu, zar bi u nekim drugim međusobnim odnosima mogle postojati smetnje? Ako musliman s nemuslimanom može uspostavljati ovakve najintimnije, najsudbonosnije i najsuptilnije veze i odnose, zar bi za druge mnogo beznačajnije mogle postojati neke smetnje?! Nikakve pogrješne primjene diktirane i motivirane ne znam kakvim interesima i shvaćanjima, ne mogu biti niti smiju zamagliti niti sakriti neizmjerno velik i širok ljudski smisao navedenih načela. Ona, bez obzira na možebitne pogrješne primjene, ostaju vječno svjedočenje islamske otvorenosti. Kur'an je čak i prema mušricima, kao najvećim i zakletim svojim neprijateljima pokazao izvjesnu otvorenost. Ako te neki od neznabožaca (mušri-ka) zamoli za zaštitu, ti mu pruži tu zaštitu kako bi mogao čuti Božju Riječ, a potom ga otpremi na sigurno mjesto za njega. Oni su ljudi koji ne znaju. (Et-Tevba, 6) Ovo kur'ansko načelo slobode nadilazi sva dosadašnja shvaćanja slobode. Najogorčenijem neprijatelju islama, mušriku – idolopokloniku, daje se azil ako ga zatraži, kako bi mu se pružila mogućnost upoznavanja islama. Treba pri tome imati u vidu da se tako postupa prema neprijatelju u trenutku najoštrijeg sukobljavanja, kada se vodi najogorčenija bitka na smrt ili život. Još znakovitije je za kur'ansko shvaćanje slobode i ljudskog dostojanstva to što se ovaj mušrik kome je pružen azil, ima pravo vratiti u svoj tabor odakle je došao. Ako to zaželi i ako odbije ostati u islamskoj sredini, mora mu se osigurati slobodan povratak. Ako Kur'an traži ovakav postupak prema neznabošcima i to u trenutku punog sukobljavanja i rata, možemo misliti kakav je njegov odnos prema odanim zimmijama (ehli-kitab). Kur'an nalaže muslimanima da prema svim ljudima, bez obzira tko oni bili, ako ih ne napadaju zbog vjere i ne progone iz zemlje i domova, moraju biti pravedni, činiti im dobro i pružiti svaku pomoć (Muhammed, 8). Musliman na osnovu ovog načela mora biti pravedan i ljudski se odnositi prema svakom čovjeku koji ga ne izaziva i ne napada. I prema ovom načelu, kao i prema onima koje smo ranije spomenuli, Kur'an u svakom čovjeku, bez obzira na njegovu ovakvu ili onakvu pripadnost i opredijeljenost, gleda samo čovjeka i određuje svoj odnos prema njemu isključivo na osnovu njegova ponašanja i djelovanja (Inne ekremekum 'indellahi etkakum).

Rekli smo da zimmije – nemuslimani, koji žive u islamskoj državi, imaju poseban tretman. Oni su ravnopravni građani i uživaju osobitu pozornost, skrb i zaštitu islamske vlasti. Navest ćemo nekoliko očevidnih primjera ove skrbi. Počnimo od Božjeg Poslanika. Muhammed, a. s., je uvijek pokazivao izuzetnu skrb prema nemuslimanima – zimmijama. Često je isticao da je onaj musliman koji uznemiruje zimmije na pripada njegovu ummetu. Rekao je da će on osobno na Sudnjem danu biti tužitelj svakom onom koji čini nasilje zimmiji, traži od njega ono što on ne može i nije obvezan činiti, uskraćuje mu prava i bespravno prisvaja sebi dio imovine. Prvi halifa Ebu Bekr izdao je strogu zapovijed da se prava zimmija moraju poštivati. Tko se bude ogriješio o ova prava, za to će odgovarati Bogu i biti kažnjen Džehennemom. Koliko je halifa Omer vodio računa o zimmijama vidi se najbolje iz činjenice što ih nije zaboravljao ni na smrtnoj postelji. Neposredno pred smrt preporučio je da se o zimmijama mora skrbiti, da se obveze prema njima moraju izvršavati, da se moraju zaštiti od svakog neprijatelja i da im se ne smiju propisivati nekakve obveze koje oni ne mogu izvršiti. Imam Lejs je izdao fetvu da je islamska država obvezna iz sredstava Bejtu-l-mala otkupiti zarobljene zimmije. Ibn Tejmijje nije htio odobriti primirje s tatarskim emirom Kutbu Šahom sve dok ovaj nije pristao da uz muslimane oslobodi iz ropstva i sve zarobljene kršćane i židove. Vrlo je znakovito u odnosu na poštivanje vjerskih propisa zimmija što hanefjska pravna škola stoji na stanovištu kako je oporuka zimmije valjana u slučaju kad sadrži djelo koje je dopušteno po njihovim propisima, iako nije dopušteno po islamskim propisima. Obrnuto, oporuka ne će biti valjana ukoliko se bude odnosila na nedopušteno djelo prema vjerovanju zimmija, iako to djelo u očima islama predstavlja ibadet (kurbe). Na primjer, ako bi zimmija odredio da se njegova kuća pretvori u džamiju ili ostavio određeni iznos da se iz njega obavi hadždž za muslimana. Ova oporuka ne bi bila valjana. Ako bi, pak, odredio da se kuća pretvori u crkvu ili klaonicu za klanje svinja, oporuka bi bila valjana. Kao prvi kuriozitet treba spome

nuti stav malikijske pravne škole u odnosu na harbije [nemu-slimane s područja s kojim je muslimanska država u ratu, op. Z. H.] koji bi zatražili azil i doveli sa sobom zarobljene muslimane koji su kao robovi njihovo vlasništvo. Prema ovom shvaćanju zadržat će ih u svom vlasništvu. Prilikom povratka harbija u da-ri-harb imaju pravo sa sobom povesti ove muslimane. Prema jednom drugom shvaćanju, ne mogu ih ponovo vraćati u dar-harb. Islamska država će ih otkupiti i zadržati u dari-islamu. Ibn Kajjim Dževzijje bilježi u djelu Ahkamu ehli-z-zimme razgovor o tome ima li musliman, koji je oženjen kitabijkom, pravo zabraniti joj uživanje alkoholnih pića. Na ovo pitanje Dževzijje je odgovorio da muž ima pravo narediti joj da ne upotrebljava alkohol. Kada mu je postavljeno pitanje što da radi ako ona ne posluša, ima li joj u tom slučaju pravo to zabraniti, odgovorio je s ne. Ako bi se radilo o muslimanki, pripadnici hanefjske škole kojoj je po shvaćanju ovog mezheba dopušteno piti nebiz (vrsta piva), mogao bi joj muž to zabraniti.
Mogli bi smo navesti još mnogo primjera u oblasti međuljudskih odnosa gdje se islamska otvorenost prema nemusli-manima iskazuje u, do tada, nepojmljivoj mjeri. Često se više vodilo računa o pravima nemuslimana u islamskoj državi, nego o pravima muslimana. Držim da bi ovdje bilo potrebno upozoriti na dva razdoblja primjene islamskog učenja. Prvo je razdoblje kada se kur'anska misao razrađuje, primjenjuje, predstavlja u punoj svojoj otvorenosti. To je razdoblje prvog naraštaja, se-lefa, kada djeluje idžtihad i islam se primjenjuje prema potrebama života i zahtjevima trenutka. Bez obzira na uvjete revolucije, žestinu konfrontacije, posebice s mušricima, kasnije i s drugim protivnicima, čovjek i njegovo dostojanstvo stajalo je

iznad svega i ničim se nije moglo pravdati gaženje tog neprikosnovenog prava. Vidjeli smo kakav odnos Kur'an određuje prema mušriku koji zatraži azil kod muslimana. Drugo razdoblje je obilježeno sterilnošću, oponašanju (taklid), punoj učmalosti, zatvaranju, slijepom fanatizmu i mržnji prema svemu tuđem. U tom razdoblju došlo je do uspostavljanja sasvim drugih odnosa s nemuslimanima, koji zaista nemaju nikakve veze sa izvornim islamskim učenjima. Takvi neislamski odnosi su nažalost sankcionirani i ušli su u fkh kao propis.
Navest ću ovdje neke propise iz poznatog fkhskog djela koje služi kao značajan izvor hanefjske pravne škole – El-Hi-daje šejhu-l-islama Burhanuddina Merginanija (umro 593. h. g.) [1196. godine, op. Z.H.] “Ne može se dopustiti podizanje crkava i samostana u islamskoj državi (dari-islam). Zimmije se moraju razlikovati od muslimana u odijelu, prijevoznim sredstvima, po kapama da bi se na taj način ponizili. Pravilo je da se prema muslimanima iskazuje poštovanje, a prema zimmiji – nemuslima-nu poniženje. Ne smije im se upućivati pozdrav. Zimmije moraju biti obilježene posebnim znakom. Taj znak je deblji vuneni konopac koji se veže sredinom pojasa. Njihovi domovi moraju biti, isto tako, obilježeni posebnim znakom da ne bi prosjak, kako stoji u obrazloženju, stao pred njihove kuće i molio Boga za dobro domaćina ne znajući čija je to kuća.” U fkhskim djelima drugih pravnih škola uglavnom se zastupa gotovo isto stanovište. Poznati izvor hanbelijske pravne škole “El-Mugni” od Ibn Ku-dama navodi pored ostalog i to da zimmija ne smije povišeno govoriti, javno iznositi alkoholna pića i svinje te zvoniti crkvenim zvonima, živjeti u Hidžazu i podizati više kuće od muslimanskih.
Dugo sam razmišljao treba li ovakve stavove i shvaćanja uopće navoditi, iznositi i objavljivati u javnosti. Ipak sam zaključio da je potrebno to učiniti. Ne mogu se načuditi kako se još ranije nije uočila ova anomalija, kako se preko nje prelazilo i šu-tjelo. To se moralo najoštrije osuditi kao vrlo gruba diskriminacija koja nema u izvornom kur'anskom učenju nikakva osnova. To su obična naklapanja koja se ne mogu shvatiti ni prihvatiti, čak ni kao privremene mjere u izvanrednim ratnim situacijama. Pošteno čovječanstvo se zgražavalo nad fašističkim mjerama diskriminacije tijekom prošlog rata prema Židovima. Ne može se, po mom dubokom mišljenju, više mirno gledati na navedene i slične odredbe. Sve ranije naslijeđe se mora opetovano vrjednovati kako bi se stvorila osnova za novu razradu kur'anske misli, koja se nužno nameće i koja je neodgodiva. U odnosu na razradu kur'anske koncepcije o međuljudskim odnosima može se reći da je nastala sasvim nova situacija koja omogućuje da islamska misao dođe do mnogo jačeg izražaja. Konfesionalne zajednice su svjesne i došle su do sigurnog saznanja da je vrijeme međusobnih sukobljavanja bilo i prošlo nepovratno. Očito, otvaranje procesa dijaloga jest vrlo djelotvorno sredstvo međusobnog upoznavanja i približavanja. Kur'an je odmah na početku, prije 14 stoljeća, zahtijevao taj dijalog.
“Reci: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi, koja je i vama i nama zajednička, da se nikome osim Alla-hu ne klanjamo; da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha bogovima ne držimo.'” (Alu 'Imran, 64). “Sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najbolji način!” (El-'Ankebut, 46; En-Nahl, 125). On ga je kao nužnu potrebu međusobnog upoznavanja nagovijestio, pa čak i propisao. Odredio je, kako se vidiiz navedenog teksta, i sam način vođenja dijaloga – ne smije biti nikakvih međusobnih izazova niti vrijeđanja. Razgovarati o zajedničkim stvarima koje čine bitna i osnovna pitanja, a izbjegavati razlike, koje se, zaista, odnose na sporedne stvari. Trebalo je da prođe mnogo vremena da bi život kao potrebu nametnuo zahtjev Kur'ana. Dijalog je u tijeku. Jedno od obilježja ulaska Hidžre u petnaesto stoljeće jest i ostvarivanje dijaloga. Treba najozbiljnije shvatiti značaj dijaloga i najiskrenije, s najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih i krajnjih želja, prići mu. Ne treba nasjedati kojekakvim smicalicama i podvalama. Dijalog nema nikakvih neprijateljskih namjera prema nekom trećem. Cilj mu je isključivo međusobno približavanje radi sretnijeg zajedničkog života, a ne stvaranje nekakve fronte protiv zajedničkog neprijatelja. Otvaranje katoličke crkve i misao koncilskog ekumenizma ne bi trebalo shvatiti kao taktičko-strategijske poteze crkve. Vjerujem da se radi o dubljim promjenama i saznanjima. Islam je sad u očima Vatikana činjenica. On se de facto priznaje. Pri Vatikanu osnovano je Tajništvo za islam. Na konferenciji u Tripoliju pod naslovom “islamsko-kršćanski dijalog” [seminar u organizaciji Papinskog vijeća za međureligijski dijalog održan 6. veljače 1976. Muslimane iz tadašnje SFRJ u ime Islamske zajednice predstavljao je Ahmed Smajlović, op. Z. H.] rečeno je da je u Vatikanu osnovana teološko povjerenstvo o priznavanju Muhammeda, a.s., kao Božjeg poslanika. Prisutna je tendencija, u čitavom svijetu, što boljeg međusobnog upoznavanja. To, zaista, predstavlja intimnu želju svih ljudi, posebice vjernika. Mnogi znakovi i činjenice pokazuju i govore da Europa pokazuje iskrenu želju upoznati islam i promijeniti pogrješnu predodžbu o islamu, koja je nastala kroz križarske ratove, kolonijalističko-imperijalističko osvajanje i eksploatiranje islamskog svijeta. Imao sam prigodu osobno se uvjeriti u postojanje ove želje. Na sastanku predstavnika biskupskih konferencija Istočne Europe održane u Beču 1977. godine zatraženo je od predstavnika islama da ulože više napora kako bi se omogućilo Europi pravilno upoznati islam. U tu svrhu ponudili su sa svoje strane svu potrebnu pomoć i izrazili spremnost muslimanskim teolozima, koji bi objašnjavali islam, staviti na raspolaganje katedre na sveučilištima, tisak, radio-televiziju itd.

Bio bi neoprostiv grijeh ne iskoristiti ovu rijetku prigodu i ne izaći u susret ovoj želji, tim prije što je to i zahtjev Kur'ana i cilj prema kome se treba kretati čovječanstvo. Kur'an je, kao što smo istakli, objavio načelo nepodijeljene ljudske zajednice na načelu: “Inne ekremekum 'indellahi etkakum!” – najbolji je onaj koji se najviše čuva grijeha, naime onaj koji je najkorisniji ljudima. Na tom načelu je jedino moguće ostvariti sveopću ljudsku zajednicu. Na bilo kom drugom osnovu – nacionalnom, državnom, ideološkom – nije moguće ostvariti takvu zajednicu. Svi su drugi okviri preuski i zatvaraju se u sebe. Vlast i politika stoje na tom putu kao najveća brana. Predstavnici vlasti i određena skupina ljudi uvijek se poistovjećuje sa sustavom, ideologijom i zatvara ih u okviru svojih želja i shvaćanja. Spomenute fkhske propise koje smo označili kao diskriminacijske mogli su izdiktirati samo uski, sebični interesi vlasti. Vlast je veliko nužno zlo. Otud socijalizam predviđa njeno odumiranje. Vjerojatno da i anarhizam polazi sa tih pozicija. Takva razmišljanja, zacijelo, nisu bez osnove. Vlast, bez obzira kakva je, ipak predstavlja vrstu otuđenja čovjeka. Vlast i zatvaranje u određene sustave i ideologije čine i danas najveću smetnju na putu integracije i šireg ljudskog okupljanja i međusobnog približavanja. Otvoreno se propovijeda međusobna (klasna) mržnja i zagovara nasilje. Važno je, međutim, da široki narodni slojevi bez izuzetka iskreno i intimno žele međusobno razumijevanje. Nitko ne poriče niti može poreći da u povijesti nije bilo svega i svačega i to ne od jedne strane, nego od svih strana. Treba zaboraviti na sve što je dijelilo i konfrontiralo ljude. Mjesto vjere u silu treba vjerovati u istinu, pravdu i dobrotu. Na tim načelima moguće je izgraditi pravo društvo i ljudsku zajednicu. Ta načela će na kraju pobijediti. “Reci: 'Došla je istina, a nestalo je laži, laž, zaista, nestaje.'” (El-Isra', 81)
Istina će sama po sebi pobijediti. Ona se ne nameće silom. Islam isključuje upotrebu sile.

(Husein Đozo, Izabrana djela, Kur'anske studije, Knjiga
druga, Sarajevo 2006., str. 639.-654.)


Odabrao i priredio: Zlatko HASANBEGOVIĆ