Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Hidžra i političi azil – islamski stav

Hidžra i političi azil – islamski stav

U V O D

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمٰنِ الرَّحِيمِ

الْحَمْدُ للهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ وَالصَّلاَةُ وَالسَّلاَمُ عَلىَ رَسُولِنَا مُحَمَّدٍ وَعَلىَ آلِهِ وَصَحْبِهِ أَجْمَعِين

E'uzu bi-llahi mine-š-šejtani-r-radžim

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Sva zahvala i slava pripadaju samo Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salawat i selam na našeg prvaka, miljenika Muhammeda, a.s., Allahova poslanika, i na njegovu časnu porodicu, njegove vjerne drugove - ashabe, njegov ummet - sljedbenike koji su čuvali i sačuvali našu vjeru, našu tradiciju i običaje diljem islamskog svijeta, pa i na ovim prostorima gdje mi živimo., te na svakoga onoga ko ga odano slijedi. Neka je Allahov rahmet na naše uzorite bosanske šehide i sve šehide ummeta.

Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj sistem podrazumijeva praktične organizacije ljudskog života koje uključuju etičku osnovu na kojoj počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje. Taj islamski sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog života i različite čovjekove iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti. Islam  nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem života nije privremeni sistem koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to lokalni sistem ustanovljen samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem određen od strane Allaha, dž.š., za dinamični ljudski život.

Islamski svijet već duže vrijeme proživljava dekadencu koja je zahvatila brojne sfere života. Nažalost, gorka je istina da su muslimani danas zaostali u ekonomskom, naučnom, tehnološkom, industrijskom, političkom, obrazovnom i mnogim drugim životnim aspektima. To je, neminovno, rezultiralo zaostajanjem i na vjerskom planu. Postavljaju se mnogobrojna pitanja zbog  teškog  položaja muslimanskog ummeta, od kojih su neka: Šta je mogući razlog dekadence koja je zahvatila islamski svijet i koja traje već nekoliko stoljeća? Zbog čega su muslimani u prvim stoljećima islama bili napredni i progresivni? Da li je moguće da današnji muslimani izađu iz krize u koju zapali? Kojim putem ići da bi se stanje popravilo?

Jedna od savremenih muslimanskih dilema jeste svakako pitanje boravka muslimana u nemuslimanskim zemljama, uzimanje državljanstva kao i azila u okvirima njihovih zakonodavstava te pitanje participacije u politici. Ovaj skromni rad pokušava da pruži bar neke odgovore i rasvjetli ovu u savremenom dobu iznimno bitnu tematiku.

Cilj i zadaci ovog istraživanja jesu analiza statusa boravka muslimana u nemuslimanskim zemljama te uzimanja azila i državljanstva tih zemalja. Islam kao univerzalni koncept života nudi rješenja za sva pitanja i probleme čovječanstva sve do Sudnjeg dana, pa tako daje svoje odgovore i na polju savremene fikhske problematike.

Prilikom izrade rada, korištene su sljedeće metode: metoda teorijske analize, deskriptivne metode i kauzalna analiza.

O navedenoj temi je na bosanskom jeziku dostupna oskudna literatura, te je svega nekoliko knjiga objavljeno koje se direktno dotiču problematike rada. Tu prije svega ističemo djelo eminentnogprof. dr. Sulejmana Topoljaka Savremena fikhska pitanja.

Ovom prilikom bih se zahvalio svome mentoru prof. dr. Sulejmanu Topoljaku, te uvaženim članovima komisije, koji su svojim savjetima i prijedlozima pomogli da ovaj rad ugleda svijetlo dana. Također, zahvalio bih se i Islamskom pedagoškom fakultetu na pomoći i saradnji tokom studiranja.

Allah[1] je stvorio ljude da Ga spoznaju kroz posmatranje samih sebe i kroz posmatranje ogromnog kosmosa na čijoj zemlji i pod čijim nebom žive. Zapravo, Allah je stvorio ovaj svijet, i primitivni i viši, da bi Ga ljudi spoznali kroz Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva, kako na to upućuje Uzvišeni Allah u Svojoj poslednjoj Svetoj Knjizi[2] kada kaže:

„Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!“[3]

Spoznajom svoga Gospodara ljudi kroz ibadet i obaveznu poslušnost iskazuju zahvalnost koja pripada Allahu jer je On njihov Stvoritelj i jer ih obasipa nebrojenim blagodatima.

Kako bi ljudi spoznali Svemogućeg Stvoritelja on im je slao Svoje poslanike[4] da obraduju i opomenu, da upute svijet u vjerovanje u Uzvišenog Allaha i da im objasne ono što On želi i ono što ne želi, ono sa čim je zadovoljan i ono što izaziva Njegovu srdžbu po pitanju vjerovanja, riječi i djela, zahtijevajući od ljudi da međusobno sude po Njegovim propisima te da uspostave pravednu mjeru u međusobnim odnosima i u odnosu prema svom Uzvišenom Stvoritelju.

Stvorenja Allah nije stvorio uzaludno, niti ih je tek tako ostavio, niti je prema njima nemaran, nego ih je učinio namjesnicima na zemlji i naredio im da je izgrađuju, kao što im je naredio da samo Njega predano veličaju - da mu ibadet čine.

Sve to u skladu sa Božanskim Šerijatom, ili Božijim planom radi čega je On slao objave i poslanike čija su poslanstva podudarna po pitanju osnova vjerovanja, temelja morala i obožavanja Jedinog Allaha. Uzvišeni Allah kaže:

„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u njoj se ne podvajajte! ...“[5]

Šerijati -  Vjerozakoni prijašnjih naroda u svojim detaljima su se razlikovali kako bi bili u duhu vremena, mjesta i čovjekove situacije: „... svima smo zakon i pravac propisali ...“[6]

Ova poslanstva su završena sa poslanstvom Muhammeda, s.a.v.s pečatom vjerovjesnika i poslanika sa kojim je Allah vjeru upotpunio i upotpunio svoju blagodat prema vjernicima. "... Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera...“[7]

Poslanstvo, ili konačni Muhammedov Šerijat obuhvata:

Ovo poslednje Božije poslanstvo čovječanstvu obuhvata: propise koji regulišu život čovjeka kao pojedinca, život porodice, život zajednice, život ummeta i međusobne odnose između ummetâ i država.

Ti propisi se odlikuju sveobuhvatnošću, ravnotežom, međusobno zaokružuju cjelinu i daju predodžbu o Stvoritelju, etici čovjeku i svijetu.

Njih odlikuje realnost i lahkoća u svim situacijama. Ti propisi su objašnjivi i razumljivi i imaju za cilj dobro po čovjeka i njegovo  materijalno i duhovno uzdizanje na dunjaluku i ahiretu.

Ovo Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo ili Šerijat predstavljaju sveobuhvatni zakon za svako mjesto, vrijeme i za sva pitanja čovjeka.

To je Šerijat za sve ljude ili za sve svjetove; za sve generacije jer poslije Muhammedova, s.a.v.s., poslanstva nema druge Objave, niti poslanika; za cjelokupan život i on ne prihvata podjelu života između Allaha i cara ili bilo koga od stvorenja, nego i car i sve ono što car ima pripada Jednom Jedinom Allah; Šerijat koji je obavezan slijediti svaki musliman i koji obavezuje svakog muslimana bilo gdje da se nalazi, u kakvom god da je stanju i u svako vrijeme, prema njegovim mogućnostima i prema njegovim okolnostima.

Šerijat dobro vodi računa o tome šta je za čovjeka nužno i potrebno bilo da je vladar ili podanik, čovjek ili žena, bogat ili siromašan, na putu ili kod kuće u daru-l-islamu (islamskom svijetu) ili van islamskog svijeta, u muslimanskoj ili nemuslimanskoj sredini. On je fleksibilan i tolerantan i vodi računa o okolnostima svakog čovjeka, ne otežava mu, ne obavezuje ga u vjeri na ono na šta mu se može prigovoriti i ne opterećuje ga sa kušnjom koju ne može izdržati.

Stoga je muslimanima, bilo da se nalaze na Istoku ili Zapadu, u islamskom svijetu ili van islamskog svijeta, u zemljama u kojima vlada islam ili u kojima vlada laicizam naređeno da se vladaju po Šerijatu islama i njegovom programu u svom životu koliko su u mogućnosti i kako je to utvrdio sami Šerijat. Islam je individualne, a ne teritorijalne prirode.

Nema muslimana koji može živjeti van okvira Šerijata i koji može kazati da je oslobođen od propisa Šerijata i vjerskih obaveza, osim ako ga sam Šerijat ne oslobađa nekih obaveza u skladu sa svojim temeljima, načelima, propisima i dokazima.

„Kad se vjernici pozovu Allahu i Poslaniku Njegovu, da im On presudi, oni samo reknu: "Slušamo i pokoravamo se!" - I takvi će uspjeti.“[8]

Musliman mora - kako bi upotpunio svoj iman i islam - da prihvati cjelokupan islam u vjerovanju, obredima, ponašanju i šerijatskim propisima. Sve je to objavljeno i objašnjeno u Kur'anu i Sunnetu[9] u jednom sistemu kroz naredbe, zabrane, ili što je dozvoljeno. Tekst Kur'ana i Hadisa podstiče i upozorava, obećava i prijeti po pitanju svih ovih propisa. Stoga ni u kom slučaju nije dozvoljeno neke propise prihvatiti a neke odbaciti jer to dijeljenje propisa vjere ne odobrava Uzvišeni Allah koji Israelićanima kaže:

„... Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. - A Allah motri na ono što radite.“ [10]

Uzvišeni Allah se obraća Svom poslaniku riječima:

„I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje....“[11]

Među odlike Allahovog Šerijata spada i to da on ne lebdi u mašti i idealizmu i ne sanja i ne zanemaruje ljudsku realnost i njihove probleme na zemlji. Radi se o realnom Šerijatu koji vodi računa o realnosti čovjeka i njegovim slabostima pred pritiscima i potrebama i uvažava faktor vremena, mjesta, stanja i okruženja te stoga nije čudo da se fetve mijenjaju promjenom ovih uzroka, mjesta, vremenaotklanjajući od ljudi krivnju i spuštajući se sa najuzvišenijeg ideala u najnižu realnost te vodeći ih postupno i otklanjajući sa njih teret i teškoće kojima su bili preopterećeni.

Propisi ovog veličanstvenog, lahkog i tolerantnog Šerijata koji olakšava a ne otežava nisu gluhi pečati ili klišei koji se primjenju na sve vjerske obveznike bez vođenja računa o njihovim okolnostima i situaciji, nego su propisi koji za svako situaciju imaju odjeću koja joj odgovara i za svaki problem odgovarajuće rješenje iz samog Šerijata a ne uvezeno i nametnuto sa strane.

Nadam se da ćemo u ovom istraživanju baciti zraku svjetla na ovu temu tražeči utočište kod Uzvišenog Allaha  „... A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put.'“[12]

Učenjaci su bili ti koji su, tokom prva tri stoljeća islama, razmatrajući stanje svijeta - njegove geografske podjele, svjetske sile i njihovo religijsko pripadanje i uticaj, te promjenjiva savezništva - počeli da klasifikuju i definiraju različite prostore u kojima su živjeli ili koji su ih okruživali. Ovaj proces bio je neophodan najmanje iz dva razloga: prvo, označavajući islamske teritorije, ulema je bila u stanju istaći suštinske uvjete koji jednu teritoriju ili državu čine islamskom, te koja su to pravila koja određuju političke i strateške odnose sa ostalim državama ili carstvima.[13] Drugo, to im je omogućilo da ustanove jasnu razliku, u pogledu pravnih pitanja, između situacije muslimana koji žive unutar islamskog svijeta i onih koji žive izvan njega, te onih koji često putuju kao što je slučaj trgovaca (i koji zbog toga trebaju posebna pravila).

Klasični učenjaci su zaključili da u pogledu klasifikacije teritorija četiri elementa treba uzeti u obzir[14]:

  1. Stanovništvo koje živi na određenoj teritoriji.
  2.       2. Vlasništvo nad zemljom.
  3.       3. Prirodu vlasti.
  4.       4. Pravne propise koji se primjenjuju.

         Ulemi je preostalo da definira entitete dar el-islam i dar el-harb da bi muslimani imali jasnu sliku geopolitičke stvarnosti svoga doba. Brojne definicije su predložene, posebno u okviru četiri velike sunijske škole prava, od kojih ću ja navesti opće crte ova dva termina:

  1. Dar el-islam (teritorija islama) – Po pitanju definiranja dar el-islama imamo dva osnovna stava islamskih učenjaka. Prvi stav zauzimaju pojedini pravnici malikijske pravne škole te šejhu-l-islam Ibn Tejmijje. Uzimajući u obzir dva od četiri ranije navedena elementa, oni smatraju da islamska teritorija mora biti vlasništvo muslimana i da se u njoj primjenjuje islamsko pravo (čak i kada je zauzmu nemuslimani).[15]  Drugi stav zastupaju učenjaci hanefijskog mezheba. Oni naglašavaju specifičnu situaciju prakticirajućih muslimana postavljajući pitanje da li oni uživaju sigurnost ili ne. Prema ovim učenjacima dokaz da se nalazimo na teritoriji islama jest da se muslimani tu osjećaju sigurnim i da nemaju straha zbog svoje religije. Za ovu školu ključno je pitanje sigurnosti i zaštite a ne striktno pitanje islama i kufra (neprihvatanja islama).[16]

Od ova dva stava, prihvatljivije je mišljenje hanefijskih učenjaka. Ovo mišljenje je prihvatljivije zbog  jačine dokaza na kojima se zasniva, njihove logičnosti, kao i zbog toga što je bliže duhu islama i njegovim osnovnim načelima i intencijama. Kao i zbog toga što bi se primjenom prvog mišljenja, tj. mišljenja koje to zabranjuje, propustila velika prilika za širenje islama i njegovu pravilnu prezentaciju nemuslimanima.  Ukoliko se osvrnemo na našu sadašnju situaciju kada milioni muslimana žive u neislamskim zemljama gdje imaju status ravnopravnih građana,

uviđamo fleksibilnost i mudrost stava hanefijskih učenjaka.

  1. Dar el-harb (teritorija rata) – Oko definiranja pojma dar el-harba nemamo saglsanot islamskih učenjaka. I pored brojnih definicija koje su predložene ostale su znatne razlike među ulemom u pogledu adekvatnog određenja. Navest ćemo nekoliko osnovnih mišljenja po ovom pitanju:

-          U globalu, učenjaci se slažu da je jedna zemlja dar el-harb kada njen pravni sistem i vlada nisu islamski. Ova kategorija, kako se vidi, ne zavisi o karakteru stanovništva (koje u većini može biti muslimansko) nego o karakteru prava i političkog sistema.

-          Za hanefijsku pravnu školu, nasuprot dar el-islamu, dar el-harb je zemlja u kojoj muslimani nisu  zaštićeni, niti sigurni, niti žive u miru. Postojanje "teritorije rata", prema tome, ne zahtijeva neophodno postojanje ratnog stanja između dvije suprotstavljene grupe.[17]

Većina učenjaka prilikom definiranja ovih dvaju termina insistira na vlasništvu nad zemljom i primjeni islamskog prava kao indikatorima za utvrđivanje postojanja dar el-islama, dok su karakter vlade i pravnog sistema relevantni za određivanje teritorije rata. U prvom slučaju  naglasak je na vlasništvu nad zemljom, a u drugom na vladi, te je ova razlika, ustvari, prouzrokovala bitno razilaženje među savremenim učenjacima koji priznaju da se islamski pravni sistem (koji je drugi uvjet za klasificiranje određene teritorije) danas istinski i potpuno ne primjenjuje. Zbog toga, neki učenjaci, koji uzimaju u obzir stanovništvo, jesu mišljenja da se savremene islamske zemlje mogu i dalje smatrati kao dar el-islam, dok drugi, koji uzimaju u obzir karakter vlasti, koje očigledno ne poštuju islamsko učenje, smatraju da se ove zemlje ne mogu više nazivati dar el-islam. Štaviše, ako primijenimo kriterije neke uleme hanefijske škole, tj. sigurnost i mir, zaključak ne samo da će biti različit nego i potpuno suprotan, pošto su muslimani nekada sigurniji na Zapadu - u pogledu slobodnog prakticiranja religije - negoli u islamskim zemljama.[18]

  1. - Treći koncept, koji je uveo imam Šafija, a to je "teritorija ugovora" (dar al-ahd) izražava ideju da su neke zemlje, iako neislamske sa političkog stanovišta, potpisale ugovor o miru i saradnji sa jednom ili više islamskih država. Ustvari, dar al-ahd ima specifično značenje samo u odnosu na ostala dva koncepta koje smo diskutirali ranije. Da bi se definirao ugovor potrebno je da znamo prirodu zemalja koje su se saglasile o njegovim klauzulama; a to znači da imamo jasnu ideju šta dar al-islam jest, a šta nije.

Klasična islamska podjela svijeta u svjetlu savremenog svijeta

Po pitanju ovih termina, danas imamo tri stava islamskih učenjaka[19]:

  1.  Neki učenjaci smatraju da su stari koncepti dar el-islam i dar el-harb i dalje važeći čak iako svi uvjeti za njihovu primjenu nisu potpuno ispunjeni. Poštujući mezhebe oni smatraju da se doprinosi velike uleme prošlosti ne mogu zanemariti. Ovu viziju ne podržava ulema ili mislioci koji poznaju Zapad ili žive u njemu: samo manjinski islamski pokreti - kao što je Hizb et-Tahrir (Partija oslobođenja) u Evropi - uvažavaju neku ulemu sa Bliskog istoka ili Azije i tvrde da se mišljenja starih učenjaka trebaju doslovno primjenjivati.
  2.   Ostali učenjaci su mišljenja da znatne promjene treba uzeti u obzir i da uvjeti (šurut), pomenuti ranije, o definiranju jednog prostora kao dar el-islam ili dar el-harb ne mogu više biti primijenjeni, pošto se islamsko učenje ne poštuje u takozvanim islamskim zemljama i pošto istinska sigurnost postoji za muslimanske vjernike u Evropi. Prema ovim učenjacima, navedene činjenice treba naglasiti u svakoj diskusiji o položaju muslimana u Evropi. Definirajući Zapad, oni koriste Šafiijne koncepte dar al-ahd (teritorija ugovora) ili dar al-amn (teritorija sigurnosti), navodeći da su oni najadekvatniji za definiranje naše sadašnje situacije jer smo svjedoci ugovora koji postoje medu državama (direktno ili putem Ujedinjenih nacija) i činjenice da su temeljna muslimanska prava zaštićena u zapadnim zemljama. Međutim, ovi učenjaci nastavljaju da smatraju većinske muslimanske zemlje kao dar el-islam čak i ako su njihove vlade nelegitimne i diktatorske i čak i ako se islamsko učenje i propisi zanemaruju. Uprkos toga, ove zemlje ostaju dio dar el-islama uslijed toga što njihovo stanovništvo čine većinom muslimani i što je njihova kultura, tradicija i svakodnevni život i dalje obilježena islamskim odlikama. Ovo mišljenje podržavaju brojni učenjaci među kojima Mustafa Ez-Zerka, Abdul-Fettah Ebu Gudde i Jusuf El-Karadavi.
  3. Postoje i drugi učenjaci koji smatraju da se ovi koncepti ne mogu više upotrebljavati i da nas njihova kontinuirana primjena prisiljava da zanemarimo stvarnost sa kojom se suočavamo. Imajući na umu činjenicu, jednoglasno priznatu, da ovi koncepti nisu izvedeni niti iz Kur'ana niti iz Sunneta i da se svijet promijenio, ulema mora misliti nove kategorije koje su vjerne i islamskim izvorima i sadašnjem stanju stvari. ’’

        

 Naša analiza u okviru ovog diplomskog rada treba uzeti u obzir stvarnost u kojoj ljudi žive. Radikalna promjena našeg promišljanja je potrebna ukoliko želimo da se suočimo, a to moramo učiniti, sa svijetom oko nas. Biti dosljedan i umjeren musliman danas je teško pošto svijet oko nas i parametri, u islamskom i u zapadnom prostoru, nisu više koherentni s onim uvjetima u kojima su djelovali islamski pravnici iz prošlih vremena.

To znači da se moramo vratiti izvorima islamskog učenja ukoliko želimo da znamo okvir, vodstvo ili pravac koji će nam omogućiti da se suočimo sa savremenom situacijom. Treba se, međutim, stalno podsjećati na dvije stvari:

-          da je za muslimana islamsko učenje, ako se dobro razumije i primijeni, pogodno za svako mjesto i za svako vrijeme.[20]

-          da koncepti dar el-islam, dar el-harb i dar el-ahd ne potiču niti iz Kur'ana niti iz Sunneta. Ustvari, to su ljudski napori, historijski određeni, da opišu svijet i da pruže muslimanskoj zajednici standarde, prilagođene stvarnosti, kojim će mjeriti svijet. Ova situacija se sada potpuno promijenila te je danas neophodno da se vratimo Kur'anu i Sunnetu i, u svjetlu našeg okruženja, produbimo analizu da bismo razvili novu prilagođenu viziju konteksta i iz nje formulirali odgovarajuća pravila. Preduvjet za to je ponovno promišljanje islamskog učenja.[21]

Etimološko značenje riječi hidžra: Teufik Muftić navodi da riječ hidžra vodi porijeklo od arapske riječi hidžretun (هِجْرَة) koja znači seobu, preseljenje.[22] Hidžretu en-nebijji označava seobu Poslanika, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu, a riječ hidžretani dva iseljavanja muslimana iz Mekke u početku islama u Abesiniju i Medinu.[23]

Terminološko značenje pojma hidžra: Jedan od najvažnijih događaja iz povijesti islama, hidžra, dobila je zasluženo mjesto u Kur'anu. Sama riječ hidžra i ono što je iz ove riječi izvedeno, spominje se u Kur'anu na više od 30 mjesta. Brojni ajeti u Kur'anu podstiču vjernike da učine hidžru Allaha radi.[24] Međutim, to su uglavnom općeniti ajeti u kojima se Hidžra generalno tretira. Ipak, Allah, dž.š.,nas zbog bitnosti hidžre obavještava o Vjerovjesnikovom  preseljenju detaljno i kaže:

„Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode. Kada je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bili u pećini i kada je on rekao drugu svome: 'Ne brini se Allah, dž.š., je s nama!' Pa je Allah, dž.š., spustio smiraj Svoj na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ – ona je gornja. Allah, dž.š., je Silan i Mudar.“[25]

Ovim ajetom Allah, dž.š., nas obavještava da jeMuhammed, a.s., učinio hidžru zajedno s Ebu Bekrom, te da su se njih dvojica bježeći od mušrikasklonili u pećinu u kojoj ih je Allah, dž.š., zaštitio njihovog gnjeva.

Hidžra se također navodi u mnogobrojnim hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih ćemo mi navesti samo neke.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Djela se cijene samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio, pa ko se iseli (hidžru učini) s namjerom da bi ostvario dobro ovoga svijeta ili radi žene kojom bi se oženio, njegova selidba bit će ono radi čega se i preselio.”[26]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nema Hidžre poslije osvojenja Mekke, ali ima džihad i iskreni nijjet.”[27]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Hidžru čine dvije karakteristike: jedna je ostavljanje loših djela, a druga je preseljenje radi Allaha i Njegovog Poslanika. Hidžra ne prestaje sve dok se tevba prima, a tevba će neprestano biti prihvatana sve dok se Sunce ne pojavi sa zapada. Kada se ono pojavi, Allah će zapečatiti svako srce i ono što se u njemu nalazi i obustavit će ljudska djela.”[28]

U navedenim hadisima nalazimo prividnu kontradiktornost, koja se otklanja tumačenjem da je hidžra dvovrsna te da obuhvata:

-          Selidbu za koju je Uzvišeni Allah obećao Džennet, a to je bilo onda kada su ljudi dolazili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ostavljajući sav svoj imetak. Na tu vrstu se misli u hadisu: : “Nema Hidžre poslije osvojenja Mekke”;  ta vrsta hidžre je prestala s osvojenjem Mekke.

-          Selidbu beduina koji nisu napustili svoj imetak i učestvovanje u bitkama s prethodno navedenom skupinom ljudi koji su ostavili sav svoj imetak. Na ovu hidžru se misli u riječima Poslanika, s.a.v.s.,: “Hidžra ne prestaje sve dok se tevba prima.”[29]

Značaj hidžre u islamskom učenju

Seoba u Medinu je bila početak nove etape u životu blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao vođe jednog ljudskog društva i kao izuzetne osobe u praktičnom životu. Važno je zapaziti da je ova etapa uslijedila nakon jedne ranije etape koja je bila mnogo ograničenija u svom djelokrugu sa izvanjskog gledišta motreno, ali je bila najintenzivnija po svom duhovnom karakteru. Od bitne je važnosti prisjetiti se kako je blagoslovljeni Poslanik, a.s., najprije iskusio Isra I Miradž, a potom je odselio u Medinu. Činjenica da Miradž pripada mekanskom razdoblju i da je uloga i zadaća blagoslovljenog Poslanika, a.s., kao punovažnog vođe jedne ljudske zajednice, sa svim onim što ta uloga podrazumijeva, uslijedila kasnije, ta činjenica dokazuje prvenstvo kontempliranja nad djelovanjem, prvenstvo bivanja nad činjenjem. Kao i svi drugi Božiji poslanici, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je bio najprije izabran, iskušavan, uznemiravan i usavršen, i tek onda je slat da preobrazi i preuredi svijet. Kada je stigao u Medinu, on je oblikovao jednu ljudsku zajednicu sukladno Božijoj volji, jer on sam je živio, privatno i javno, sukladno toj volji. Obris njegova života je savršen pokazatelj, unutar islamskog konteksta, onog univerzalnog načela koje kaže: ‘da bi se djelovalo dobro, mora se biti dobar; da bi se savladao svijet, valja najprije savladati samoga sebe, to jest valja poniziti strasti.’

“ Ova univerzalna istina treba biti danas iznova posvjedočena više negoli ikada ranije, kada toliko mnogo ljudi želi da preobrazi svijet, a da nisu preobrazili sami sebe. Oni žele da se natječu sa Poslanikovim, a.s., postupcima u Medini, a ne nastoje iskušavati ono duhovno uzdizanje čiji vrhunski izražaj je mi’raj. Oni žele da nametnu izvanjske zakone i pravila islama, štoje po sebi hvalevrijedan čin, ali ne nastoje duhovno i moralno uzdići sebe i zajednicu. Oni na taj način nailaze na ćorsokak, jedan za drugim, i često se sučeljavaju sa nevoljama, kako to historija modernog svijeta, uključujući i islamski, pokazuje.

Možda najsjajnija lekcija koju život blagoslovljenog Poslanika, a.s., nudi onim muslimanima koji žele primijeniti učenja islama na spoljašnji svijet jest to da je blagoslovljeni Poslanik, a.s., postao vladar, vojni zapovjednik i sudac ljudske zajednice poslije a ne prije uspinjanja kroz sve razine egzistencije i kušanja ploda duhovnog jedinstva. U slučaju Poslanika, naravno, nije nikako u pitanju samousavršenje i reforma. On je izabran odozgo i usavršen snagom Boga kroz melekutske sile i djelovanja. Njegov slučaj se razlikuje od slučaja običnih ljudi koji se, zapravo, mogu usavršavati samo uz pomoć poslaničkog uzora. Ali, ondje gdje život blagoslovljenog Poslanika, a.s., pribavlja lekciju, i to apsolutno bitnu lekciju, za muslimane jest ono unutarnje savršenstvo koje se događa u izvanjskom djelovanju ukoliko je to djelovanje ozbiljeno u skladu sa Istinom. Ukoliko musliman mora iskreno djelovati (sa ikhlasom) i ukoliko, sa islamskog svjetopogleda motreno, nema djelovanja bez Istine, tad onaj koji djeluje, mora ponajprije iskusiti Istinu i mora živjeti u skladu s njom. Životna putanja osobe, koju  muslimani smatraju najsavršenijim od svih Božijih stvorenja predstavlja blistavi primjer ove temeljne istine”.[30] Značaj tematike hidžre u neislamske zemlje za naše savremeno društveno okruženje ogleda se i u slijedećim zapažanjima:

  1.            1. Ekonomski i politički prioriteti prisilili su milione ljudi da napuste svoje zemlje tražeći posao ili sigurnost na Zapadu. Ovaj proces doveo je do njihovog naseljavanja na Zapadu: oni su sada dio zapadnih društava, čija najznačajnija karakteristika izgleda da je raznolikost te multireligijska i multikulturna dimenzija. Muslimani predstavljaju manjinu na Zapadu, ali se djeca druge i narednih generacija osjećaju kao kod kuće. Zapad je, s druge strane, sada svjestan da je značajan dio njegovog stanovništva danas potpuno muslimanski.
  2.            2. Današnje doba je doba raznolikosti, kompleksnosti i miješanja, te se naša stvarnost ne može zatvoriti u dvopolarnu i pojednostavljenu viziju. U naše doba, niti je dovoljno, niti je relevantno da se koncentriramo na pitanja koja se odnose na prirodu vlasti, prava koja se primjenjuju ili na vlasništvo nad zemljom, pošto stanje u svijetu čini ova pitanja krajnje kompliciranim. Umjesto toga, treba da se okrenemo dubokom razmatranju i ocjeni stanja muslimanskih naroda kao takvih širom svijeta, te da izbjegnemo zaokupljenost pitanjima definiranja koje se temelji na kriterijima koji su bilo virtuelni bili teorijski, ali u svakom slučaju nerealni.

          

Po ovom pitanju je vođena široka diskusija kako od strane klasičnih islamskih pravnika isto tako i od strane savremenih. Naime, postavlja se pitanje da li je muslimanu dozvoljeno da ode u neku od neislamskih zemalja s namjerom da boravi u njoj? Ili, da li je dozvoljeno muslimanu koji je domicilan u neislamskoj državi da boravi u njoj? Po ovom pitanju islamski pravnici su zauzeli dva mišljenja.

Prvo mišljenje

Protagonisti ovog mišljenja smatraju da muslimanu nije dozvoljeno boraviti u neislamskoj državi. To je mišljenje malikijskih pravnika i Ibn Hazma. Svoje mišljenje su zasnovali na sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: „Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu.“[31]

- Poslanik, a.s., je rekao: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među idolopoklonicima.“[32] Hadis eksplicite ukazuje da je vadžib učiniti hidžru iz idolopokloničkih mjesta, a ne samo iz Mekke.

- Poslanik, a.s., je također rekao: „Ko surađuje sa idolopoklonikom i stanuje s njim, poistovjećuje se sa njim.“[33] Hadis jasno potvrđuje da je zabranjeno stanovati sa nemuslimanima i da ih je vadžib napustiti.

- Svoj stav potkrepljuju i racionalnim dokazima, polazeći od činjenice da su muslimani koji žive među nemuslimanima potlačeni i obespravljeni, a to islam ne dozvoljava muslimanu. Potlačenost je u stvari jedna vrsta nasilja, a prihvatanje nasilja je u stvari zadovoljstvo sa nasiljem, a zadovoljstvo sa nasiljem i samo je nasilje. S druge strane, muslimanu se u takvim mjestima sudi po neislamskim zakonima, zatim u takvim državama je mnoštvo grijeha i nemorala. Muslimanu vjera nalaže da kada ne mogne promijeniti zlo da ga apstinira i napusti, a to se u takvim situacijama postiže samo putem hidžre.

Drugo mišljenje

Drugo mišljenje zastupaju hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici.[34] Oni smatraju da se ne može donijeti o spomenutom pitanju jedan generalni stav, nego ga treba donositi sukladno zaštićenosti osnovnih ljudskih prava i sloboda muslimana u tim državama, gdje se na prvome mjestu misli na slobodu vjere, zaštitu života, časti, imovine itd.

Prema tome, ako je musliman u neislamskoj zemlji potlačen i nema pravo da izvršava osnovne vjerske obrede i postoji bojazan za njegovu vjeru, njemu je zabranjeno boraviti u takvoj zemlji, bez obzira da li je došao u takvu zemlju ili je domicilan, i dužnost mu je učiniti hidžru ako je u mogućnosti, a ako nije u mogućnosti, ta obaveza spada s njega sve dok se ne uklone ta zapreka.

A ako nije potlačen i ima pravo da izvršava svoje vjerske obaveze i njegova osnovna prava i slobode su mu zaštićene, njemu je dozvoljeno da boravi u neislamskoj državi.

Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: „Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će reći: „Šta je bilo s vama?“ „Bili smo potlačeni na Zemlji“ – odgovoriće. – „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?“ – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti, jer Allah briše grijehe i prašta.“ [35]

- Poslanik, a.s., je dozvolio boravak u Mekki kad je ona bila neislamska država onima koji nisu učinili hidžru. Imam Šafija o tome veli: „Sunnet Allahova Poslanika, a.s., potvrđuje da se opća naredba hidžre odnosi samo na one koji imaju problema zbog vjere u mjestima gdje prime islam. To potvrđuje činjenica što je Poslanik, a.s., dozvolio nekima da ostanu u Mekki nakon što su primili islam od kojih je Abbas b. Abdul Muttalib i drugi, jer se oni nisu bojali za svoju vjeru.

- Možda neko hadis: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među idolopoklonicima“ tumači kao potpunu zabranu boravka na teritoriji nemuslimana i pored potrebe za tim u našem vremenu radi školovanja, liječenja, zaposlenja, trgovine, diplomatskih aktivnosti, i sl., naročito nakon što se svijet povezao dotle da ga je jedan književnik nazvao 'velikim selom'. Međutim, ovaj je hadis, kako kaže eminentni učenjak Rešid Rida, izrečen u smislu obligatnosti seobe sa teritorije mnogobožaca ka Poslaniku, s.a.v.s., radi njegove pomoći.[36]

  1. [37]

- Bilježi se da je Ne'imu en-Nuajmu, kada je odlučio učiniti hidžru, došao njegov narodu Benu 'Adijj i rekao mu: „Ostani kod nas i upražnjavaj svoju vjeru. Mi ćemo te zaštiti od onog koji te bude uznemiravao, samo radi ono što si nam i dosad radio.“ Prenosi se da je vodio u svom plemenu brigu o udovicama i jetimima. Bilježi se da je Ne'im odgodio hidžru i kada ju je učinio Poslanik, a.s., mu je rekao: „Tvoj narod je prema tebi bio bolji od moga. Moj narod me je protjerao, a tvoj narod te je čuvao i štitio.“ Na što je on rekao: „Allahov Poslaniče, tvoj narod te je protjerao da se pokoriš Allahu i da se boriš protiv Njegovih neprijatelja.[38]

Poslanik, a.s., Ne'imov boravak među njegovim narodom koji još nije primio islam nije osudio zbog toga što su mu dozvolili da upražnjava islam i što su ga čuvali i štitili.

- Bilježi se da je Nedžaši za vrijeme Poslanika, a.s., primio islam i da je i dalje ostao živjeti u svojoj zemlji među nemuslimanima. Tu je ostao sve do svoje smrti i nikada nije učinio hidžru u islamsku državu. Kada je umro, Poslanik, a.s., mu je klanjao dženazu.

Poslanikovo klanjanje dženaze Nedžašiju potvrđuje da je bio musliman i da je živio u neislamskoj državi, ali nije bio potlačen i obespravljen, pa mu je zbog toga Poslanik, a.s., dozvolio da boravi tamo. Sve to potvrđuje da je boravak u neislamskim sredinama dozvoljen ako se ispune spomenuti uvjeti.

- Bilježi se također da je Fudejk došao Poslaniku, a.s., i rekao: „Allahov Poslaniče, ljudi tvrde da je propao onaj koj ne učini hidžru?!“ Poslanik, a.s., mu je rekao: „Fudejku, klanjaj namaz, daji zekat i stanuj u zemlji svog naroda gdje hoćeš.“ Fudejk je rekao: „Mislim da je rekao: „... i bićeš muhadžir.“[39]

Citirani hadis eksplicite potvrđuje da je dozvoljen boravak u neislamskoj državi ako musliman može upražnjavati vjerske obrede i kloniti se zabranjenih stvari.

Odabrano mišljenje

U ovom slučaju prihvatljivije je mišljenje koje smatra da je dozvoljeno muslimanima boraviti u neislamskim sredinama, ukoliko su im tamo zagarantovana osnovna prava i slobode. Ovo mišljenje je prihvatljivije zbog  jačine dokaza na kojima se zasniva, njihove logičnosti, kao i zbog toga što je bliže duhu islama i njegovim osnovnim načelima i intencijama.

Kao i zbog toga što bi se primjenom prvog mišljenja, tj. mišljenja koje to zabranjuje, propustila velika prilika za širenje islama i njegovu pravilnu prezentaciju nemuslimanima. 

Ono što je još neophodno ovdje istači je da su pojmovi „kuća islama“ i „kuća rata“ imali ograničeno značenje i poimanje. Naime, oni su bili produkt jednog vremena i bili su sukladni njemu i odražavali su stvarne međunarodne odnose koji su vladali u njemu.

Međutim, danas se je svijet promijenio i promijenili su se međunarodni odnosi i običaji. Sukladno tome, moraju se promijeniti i propisi i norme koje su doneseni na osnovu njih. Danas su skoro sve države u svijetu ograničene međunarodnim pravom i rezolucijama Ujedinjenih nacija.

Na osnovu toga, međunarodni odnosi ne počivaju više na ratu, nego na miru. Svima građanima i strancima koji se nađu na teritoriji neke države su zagarantovana osnovna prava i slobode. Prema tome, stranac u nekoj državi je zaštićen zakonom kao i njen državljanin, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. U skoro svim državama svijeta je dozvoljeno muslimanima da upražnjavaju vjerske obrede, da prave bogomolje i islamske centre bez ikakve bojazni, jer im je to zakonom zagarantovano. Druga je stvar da li su muslimani sposobni i kadri da iskoriste sva svoja zakonska prava i slobode koje im stoje na raspolaganju. Prema tome, dozvoljeno je muslimanima boraviti u većini današnjih neislamskih nacionalnih država, jer su im zagarantovana osnovna prava i slobode. Međutim, u tome se krije velika opasnost od asimilacije kojoj se ne smiju prepustiti, a u isto vrijeme ne trebaju se izolovati od društva i zajednice u kojoj egzistiraju.

Oni se trebaju integrirati u društvima u kojima žive, u smislu da aktivno učestvuju u kreiranju života. Da konzumiraju od većine što je pozitivno i što se ne kosi sa njihovom vjerom, a da u isto vrijeme daju većini ono u čemu je ona deficitarna. Na taj način je jedino moguće da očuvaju svoj identitet i da prenesu poruku islama na pozitivan i savremen način, a to je obaveza svakog muslimana sukladno njegovim mogućnostima i znanju.

Želim ovdje da skrenem pažnju na veoma važnu činjenicu koju mi kao muslimani ne smijemo smetnuti sa uma a to je da muslimani kao nosioci svjetske misije moraju imati svoje snažno prisustvo na Zapadu, jer Zapad danas vodi svijet i usmjerava njegovu politiku, ekonomiju i kulturu i tu činjenicu ne možemo negirati.

Da islam tamo nije prisutan muslimani bi imali kolektivnu obavezu da rade na njegovom uspostavljanju sa ciljem: očuvanja autohtonih muslimana koji tamo žive kako bi opstali u svojim kućama, pružanja moralne i duhovne podrške njihovom opstanku, vođenja brige o onima koji prime islam, prihvatanja muslimana koji dolaze sa strane i njihovom pravilnom usmjeravanju, upućivanju i kulturnom uzdizanju, uz širenje poziva u islam među nemuslimanima.

Stoga nema mjesta pitanju da li je dozvoljeno da musliman boravi u nemuslimanskoj zemlji ili u "zemlji nevjerstva" kako to definišu učenjaci fikha, jer ako bi smo to zabranili - kako to zamišlja neka ulema - onda bi zatvorili vrata pozivu u islam i njegovom širenju u svijetu. Da su tako muslimani radili islam bi se davno sveo na Arapski poluotok i iz njega nebi izašao.

Ako studiozno čitamo istoriju ustanovit ćemo da se islam proširio u područja koje sada nazivamo: arapskim svijetom i islamskim svijetom zahvaljujući uticaju muslimana pojedinaca; trgovaca, derviških šejhova i drugih koji su iz svojih zemalja migrirali u Aziju i Afriku, miješali se stanovništvom tih područja, s njima se lijepo odnosili i svijet ih zavolio zbog njihovog lijepog ponašanja i predanosti, a kroz njih zavolio njihovu vjeru koja je u njih usadila ova dobre osobine i ušao u ovu vjeru i grupama i pojedinačno.

U sklopu  diskusije o hidžri muslimana u neislamske zemlje, nužno je da navedemo i situaciju Bošnjaka nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske monarhije budući da su dileme oko navedenog problema i tada bile aktuelne. Habsburška okupacija Bosne 1878. suočila je Bošnjake sa važnim pitanjem života unutar nemuslimanske države. Da li mogu ostati u svojoj domovini nakon što je okupirana od nemuslimanske države ili treba emigrirati na osmanlijske teritorije? Ako ostanu, koje su njihove dužnosti prema novim vlastima? Ova pitanja nisu bila teoretska, već pitanja bitnog nacionalnog interesa. Svaki Bošnjak-pojedinac i porodica odgovorili su na ova pitanja praktično birajući da ostanu u zemlji ili emigriraju. Mnogo je faktora utjecalo na praktičan odgovor naroda na ovaj izazov: razumijevanje islama i njegova relevantnost za svakog pojedinca i njegovu porodicu, utjecaj lokalne uleme, stav o habsburškom dolasku u Bosnu, utjecaj promigracijske propagande, ekonomski i društveni status pojedinca i sl. Ovdje ćemo se koncentrisati na intelektualne odgovore poznate uleme, njihovo tumačenje ovog izazova i rješenja koja su ponuđena.[40]

Nudeći fetve o ovom pitanju muslimanski naučnici 19. stoljeća pozivali su se na pravne radove i mišljenja data u kontekstu tradicionalne podjele svijeta na daru-l-islam i daru-l-harb, zanemarujući činjenicu da je bipolarna podjela svijeta na dar el-islam ("dom islama") i dar el-harb ("dom rata") konstantno dovođena u pitanje od strane historijskih činjenica.[41] Posebno nakon 5./11. stoljeća veliki broj muslimana živio je pod nemuslimanskom upravom.

Uprkos neslaganju činjenica i teorije, zbog stagnacije razvoja fikha, muslimanski učenjaci 19. stoljeća, a i kasnije, nastavili su koristiti kategorije koje su izgubile svoju historijsku sadržinu. Pokušavali su da odrede da li su pojedine teritorije pod nemuslimanskom upravom još i dalje daru el-islam ili su postale dar el-harb, i šta su posljedice određenog statusa. Muslimanski učenjaci nisu diskutovali o pojedinostima država koje su se smatrale kao dar el-islam, njihove pravne sisteme i kvalitet života u njima.[42] U isto vrijeme, nisu shvatili da dar el-harb možda uključuje ne samo zemlje gdje su muslimani progonjeni i masakrirani već i zemlje gdje muslimani imaju znatne slobode, javnu sigurnost i bolje šanse za budući razvoj. Od analize bošnjačkih intelektualnih odgovora na pitanja života izvan islamske države važno je istaći da se pravni status Bosne pod habsburškom upravom promijenio. Od 1878. do 1908. Bosna je pravno bila dio Osmanlijske države pod okupacijom i upravom Dvojne monarhije. Od 1908. do 1918. Bosna je bila dio Austro-Ugarske.[43] Promjena u međunarodnom položaju Bosne utjecala je na muslimanske odgovore o životu pod nemuslimanskom upravom.

Historijski izvori ukazuju na dvije važne rasprave o statusu Bosne pod austrougarskom upravom napisane sa fikhskog stanovišta. Prva je Risala fi al-hidžra bosanskog alima Mehmeda Teufika Azapagića[44] napisana 1886.[45]

Rad je napisan 1884. na arapskom, što pokazuje da je bio namijenjen bosanskoj ulemi, gdje je postojala određena konfuzija o statusu Bosne pod austrougarskom okupacijom.[46] Do Drugog svjetskog rata o kontroverznim pitanjima među bosanskom ulemom je regularno diskutovano putem rasprava na arapskom jeziku. Nakon pozitivnog reagovanja među obrazovanom klasom, Azapagićeva rasprava je prevedena na turski i štampana u novinama "Vatan" 1886.

Prijevod je bio namijenjen široj bosanskoj javnosti, koja je koristila turski. Tek je 1990. ovaj rad cjelokupno preveden i štampan na bosanskom jeziku. Azapagićeva Risala fi al-hidžra sastoji se od tri dijela. Prvi dio bavi se definicijom hidžre i njenim bavljenjem u Kur'anu i sunnetu. Drugi dio bavi se, između ostalog, konceptima kao što su dar el-islam i dar el-harb, transformaciji dar el-islama u dar el-harb te postavljanjem kadija na teritorijama pod nemuslimanskom upravom. Treći dio bavi se konceptom fetha, njegovom klasifikacijom i posljedicama. Također se daje poređenje Hidžre Poslanika, s.a.v.s., i hidžre Bošnjaka u Osmanlijsku državu u autorovo doba. Prvi i drugi dio predstavljaju ponavljanje poznatog stava hanefijske škole prema hidžri, dar el-islamu i dar el-harbu. Za hanefijsku školu određena teritorija smatra se dar el-islamom sve dok se tu praktikuju određena islamska pravila i običaji. Među tim običajima su džuma namaz i bajram namaz. Osim toga, manifestacija islama uključuje provedbu islamskog prava, makar samo u privatnoj sferi, čak i ako su kadije postavljene od nemuslimanskog vladara. Sve je ovo postojalo u Bosni pod habsburškom upravom. Što se tiče hidžre, Azapagić je bio mišljenja da emigracija nije vjerska dužnost poslije fetha (osvojenja) Meke.[47] Štaviše, Azapagić je tvrdio da analogija između Hidžre Poslanika, s.a.v.s., i emigracije Bošnjaka nije valjana. Prva je donijela mobilizaciju muslimana i njihov pobjedonosni povratak u Meku. Druga je izraz i potez ka daljnjem slabljenju bez mogućnosti pobjedonosnog povratka. Autor kaže da bi to bilo kao "prodavanje dragulja da se kupi kamenje".

Azapagić je shvatio da pravne kategorije ne mogu biti odvojene od njihove svrhe i sadržaja. Nije htio izdati fetvu osnovanu na temelju starih knjiga fikha. Uzeo je u obzir realnost muslimana, njihove bitne interese, perspektive i ciljeve. Njegov položaj muftije Tuzle i reisu-l-uleme Bosne dali su mu dovoljno kredibiliteta da znatno smanji val iseljavanja u Osmanlijsku državu.

Za vrijeme srpske agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima od 1992. do 1995., kada je pola bošnjačkog stanovništva bilo prisiljeno napustiti domovinu i tražiti utočište u inozemstvu, mišljenje M.T. Azapagića je ponovo dobilo na značaju. Priznalo se da je on bio prvi bosanski alim modernih vremena koji je prepoznao značaj teritorijalne dimenzije za muslimanske zajednice u nemuslimanskoj sredini. Muslimani Bosne nisu mogli postojati kao apstraktna zajednica nego kao stanovnici određenih sela i gradova. Islam u ovoj zemlji je moguće očuvati samo ako su očuvana muslimanska naselja. Zbog toga, iseljavanje je definitivno slabilo muslimansku moć i vitalnost, ograničavalo njihov životni prostor i postepeno ih dovelo u status fizičke i intelektualne manjine.

Drugi je članak vezan za hidžru Bošnjaka napisan 1909. pod naslovom Al-Hidžra wa hukm muslimi Busna fiha iz pera Muhammeda Rešida Ridaa (1865-1935).[48] Ona se ne može klasifikovati kao bosanski odgovor na ovo pitanje, ali je značajna pošto je napisana na inicijativu iz Bosne, a imala je i utjecaj na Bošnjake. Naime, M. R. Rida je članak napisao u vidu odgovora na pitanje jednog učenika medrese u Travniku koje je objavljeno u časopisu El-Menar. Bosanski učenik je u pismu naveo da su poslije pripajanja Bosne Austro-Ugarskoj stanovnici ove zemlje bili zbunjeni u vezi s pitanjem koji kurs da slijede pod novom upravom. Nepoznati turski vaiz proglasio je u jednom javnom nastupu u jednom bosanskom gradu da je Bosna postala daru-l-harb, da sva pravna djela muslimana, uključujući ibadet i ženidbu, pod nemuslimanskom upravom nisu valjana te da muslimani trebaju emigrirati. Bosanski učenik tražio je od urednika El-Menara da pojasni ovo pitanje.

  1. R. Rida je odbio mišljenje turskog vaiza[49]. Elaborirao je pitanje hidžre i zaključio sljedeće: muslimanski učenjaci slažu se da je hidžra obavezna u dva slučaja.[50] Prvi je kada muslimani nisu u stanju da praktikuju svoju vjeru zbog nereda (fitna), prisilnog preobraćanja ili utjecaja da se ponašaju protiv vlastitih vjerskih normi. Drugi je slučaj kada muslimani trebaju emigrirati zbog džihada. Očigledno je da se ovaj drugi slučaj ne odnosi na Bošnjake kao što se ne odnosi ni prvi. Što se tiče ibadeta i ženidbe, M. R. Rida je zaključio da pravna kvalifikacija teritorije ne utječe na ovo pitanje.[51]

Utjecaj ovog rada na bosansku ulemu bio je znatan. Od tada u Bosni nije bio ni jedan utjecajan alim koji je preporučio hidžru kao rješenje za svoje sugrađane. Ali neki naučnici koji su emigrirali u muslimanske zemlje nastavili su da smatraju hidžru kao moguće rješenje za težak položaj muslimana na Balkanu. Jedan od njih bio je Hilmi ibn Husein Taslidžali,[52] poznat kao Bosnali Hilmi-baba., koji je 1303/1885. napisao Risala fi al-hidžra wa al-muhadžirin ("Rasprava o hidžri i muhadžirima").[53] Na početku svog rada autor je istakao da su se, nakon što su "nevjernici" zauzeli Bosnu i Rumeliju, među ulemom javila neslaganja u vezi sa hidžrom iz dar el-kufra. Osnovni stav autora bio je da je ostajanje u dar el-kufruharam i da je emigracija vadžib.[54] Ali on je smatrao da slabi i siromašni muslimani nisu obavezni da emigriraju. Bogati muslimani trebaju pomoći siromašnima zapošljavajući ih ili ih angažujući u poljoprivredi.  Za Hilmi ibn Huseina bilo je važno pitanje gdje bi muslimani Bosne i Balkana uopće mogli emigrirati. Pošto bi hidžra trebala biti u zemlju gdje je Šerijat na snazi, gdje je vladar pravedan, hrabar i prijateljski prema svim muslimanima te voljan da se bori protiv neprijatelja, autor je predložio muslimanima Balkana da emigriraju u istočne dijelove daru el-islama: Šam, Halep ili Urfu. Savjetovao im je da se nastane na planinama, bave poljoprivredom te da dopuste siromašnim muhadžirima da rade na njihovoj zemlji i dijele žetvu. Pogledi Hilmija ibn Huseina liče na poglede naučnika koji je odrastao na granici muslimanskog svijeta, koji je bio obrazovan u sjeni tradicije taklida, tradicionaliste koji je bio razočaran korupcijom i nekompetentnošću vladajućeg kruga raspadajuće Osmanlijske države. Nije poznato koliko je ovaj alim imao utjecaja na muslimane Bosne ili kasnije na one iz Sandžaka Novi Pazar. Poslije aneksije 1908., hidžra Bošnjaka iz Bosne je postepeno stala ili nije više bila masovna. Međutim iseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka Novi Pazar se nastavilo. Historijska situacija u kojoj su se našla dva dijela bošnjačke nacije bila su različita, jednako kao i profil njihovog intelektualnog vođstva. Sandžak je bio dio Osmanlijskog carstva do Prvog balkanskog rata, očuvao je duže veze sa Istanbulom i nije iskusio život pod AustroUgarskom. Intelektualno vodstvo sandžačkih Bošnjaka u to vrijeme sastojalo se pretežno od tradicionalne uleme. Kao rezultat toga, ideje koje su proizlazile od novog pristupa tumačenju islamskog učenja uhvatile su korijen u ovom regionu tek kasnije, u periodu između dva svjetska rata.

Državljanstvo je poseban pravni odnos, trajan po svom karakteru, koji postoji između države i pojedinca (odnosno njezinog državljanina). Na osnovi postojanja državljanstva kao specifičnog pravnog odnosa (specifičnog zbog toga što je to odnos između fizičke osobe i suverene države), nastaju određena prava, ali i obveze, kako na strani države, tako i na strani pojedinca.[55]

Svaka država propisuje svoja pravila kojim regulira pitanja državljanstva, a osobito ona o kojima ovisi koje će osobe i pod kojim uvjetima smatrati svojim državljanima, odnosno, pod kojm uvjetim pojedine osobe prestaju biti njezni državljani. Tako i Europska konvencija o državljanstvu iz 1997. godine u svom članku 3. propisuje da će svaka država svojim pravnim propisima odrediti tko su njezini državljani.

Nacionalnost i državljanstvo

           Pojam državljanstvo treba razlikovati od pojma nacionalnost. Naime nacionalnost označava pripadnost pojedinca određenom narodu. Svaki narod ima svoje sunarodnjake koji ne moraju imati svi isto državljanstvo. Nacionalnost je etnički pojam.

          Državljanstvo označava, dakle, pravnu vezu između pojedinca i države. Samo država ima svoje državljane i oni ne moraju bti svi iste nacionalnosti. Državljanstvo ili nacionalnost ne samo da ljudima potvrđuje osjećaj identiteta, već im daje i pravo na državnu zaštitu kao i na druga brojna građanska i politička prava.[56]

            Načela stjecanja državljanstva

Postoje tri osnovna načela za stjecanje državljanstva[57]:

  • načelo krvne veze (podrijetla) (latinski ius sanguinis)
  • načelo područja (latinski ius soli)
  • načelo prebivališta (latinski ius domicili)

Pod državljanstvom se misli na političko-pravnu vezu ili ugovor između građanina i države. Taj ugovor proizvodi određena prava i obaveze. Sukladno tomu teoretičari prava smatraju da državljansvo sadrži tri osnovna elementa:

- Građanin, tj. fizičko ili pravno lice ili stvar. Pod fizičkim licem se misli na muškarca i ženu, i na onog koji ima i koji nema pravne sposobnosti.

- Država. Ovaj element državljanstva je najbitniji, jer ona jedino ima pravo dati državljanstvo, dok nijedna druga međunarodna instanca nema pravo na to, bez obzira koliki autoritet imala u međunarodnom pravu. Da bi država imala pravo dati državljanstvo neophodno je da bude međunarodno pravno lice, tj. da bude međunarodno priznata.[58]

- Prava i obaveze. Državljanstvo počiva na političko-pravnim obzirima iz kojih proističu uzajamna prava i obaveze između države u građana.

Posljedice koje proističu od uzimanja državljanstva

Prava

Naprijed je rečeno da je državljanstvo ugovor između države i građanina koji proizvodi određena prava i obaveze.

  Prava koja građanin dobije nakon dobivanja državljanstva neke države su:

Obaveze i dužnosti

Osnovne dužnosti koje proističu iz ugovora o državljanstvu za onoga koji ga dobije su:      1. Da se pokorava zakonima zemlje koja mu je dala državljanstvo.

Šerijatsko-pravni status uzimanja državljanstva neislamske države

Ovaj problem nije bio aktuelan u prošlosti koliko je u savremenom dobu. A to znači da ga klasični islamski pravnici nisu tretirali u dovoljnoj mjeri. Također, ne postoje jasni dokazi koji se direktno tiču ovog pitanja, niti direktna mišljenja klasičnih islamskih pravnika. Zbog toga smo primorani propise o ovom pitanju derivirati iz dokaza koji tretiraju pitanje hidžre i boravka u neislamskim državama.

Prvo pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države

Uzimanje državljanstva neislamske države - ukoliko državljanstvo podrazumijeva značenje kako ga tretira savremeno međunarodno pravo – je u osnovi zabranjeno u normalnim uvjetima i bez ikakvog šerijatskog opravdanja. Pod normalnim uvjetima se misli na vrijeme kada egzistira islamska država.

Ovaj stav potvrđuju sljedeći dokazi:

- Uzvišeni je rekao: „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti? reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište.“[61]

Dakle, ako ajet zabranjuje boravak u neislamskoj zemlji sukladno uvjetima o kojima smo prethodno govorili, i ako nagovještava bolnu kaznu onima koji to prihvate, onda je odlazak iz islamske zemlje u neislamsku radi boravka u njoj preče da bude zabranjen, jer je stalni boravak u državi koja dadne nekome državljanstvo najvažnija njegova posljedica.

- Uzvišeni je rekao: „A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnika prihvati.“[62]

Poznato je da onaj koji uzme državljanstvo neislamske države, ima obavezu promijeniti pripadnost islamske države i uzeti pripadnost neislamske.[63] Pripisivati se nevjernicima smatra se nevjerstvom u islamu, ako je to s ubjeđenjem i zadovoljstvom. Zbog toga neki islamski učenjaci citirani ajet koriste kao argument da je uzimanje neislamskog državljanstva bez nužde i s namjerom da se preferira nad islamskim državljanstvom nevjerstvo i apostazija.

- Uzvišeni je rekao: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok tebe za sudiju u sporovima međusobnim, ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“[64]

Citirani ajet poriče iman onome ko se ne pokori Poslaniku, tj. šerijatu, u međusobnim sporovima i ne bude zadovoljan sa takvom presudom. Prema tome, svako ko dobrovoljno prihvati državljanstvo neislamske države, time prihvata i druge zakone i preferira ih nad šerijatom, a kao takav ne može biti vjernik. Znači, ko dobrovoljno prihvati neislamsko državljanstvo na njega se primjenjuje propis citiranog ajeta.

- Poslanik, a.s., je rekao: „Ja se odričem svakog muslimana koji živi među idolopoklonicima.“[65]

U citiranom hadisu se eksplicite zabranjuje muslimanima da stanuju sa nevjernicima i daje im se u obavezu da se distanciraju od njih.

Iz navedenih dokaza se jasno vidi da je zabranjeno u normalnim uvjetima, kod postojanja islamske države i bez postojanja općeg interesa, uzeti neislamsko državljanstvo. Onaj ko bi to uradio izložio bi sebe Allahovoj srdžbi i učinio veliki grijeh koji bi bez sumnje uticao na njegovu vjeru i iman.

Drugo pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države od strane muslimana koji su njeni domicilni građani

Ova vrsta islamskih manjina može biti formirana od domicilnoga stanovništva koje je primilo islam, ili od muslimana koji su živjeli u islamskoj državi pa su nakon toga potpali pod okupaciju neislamske države i tako postali vjerska manjina, kakav je slučaj u Indiji, Kini, Srbiji itd.

Osnovni propis po pitanju uzimanja neislamskog državljanstva koji glasi da je uziamnje njihovog državljanstva zabranjeno u normalnim uvjetima i bez šerijatskog opravdanja se ne može primjeniti na ovu vrstu muslimana, jer oni u najmanju ruku nisu došli dobrovoljno da žive u takvoj državi. Oni su to silom prilika i njima se državljanstvo dodjeljuje sukladno međunarodnom pravu. Takvo državljanstvo se dobiva samim rođenjem, po osnovu krvnog srodstva gdje dijete dobiva državljanstvo svog oca. A ponekad se može odrediti i na osnovu mjesta rođenja.[66]

Muslimani koji žive u spomenutim prilikama su u stvari prisiljeni na uzimanje neislamskog državljanstva, stoga nisu ni griješni, jer su muslimani oslobođeni grijeha za djela koja počine pod prisilom.[67]

Njima je čak zabranjeno ne uzeti državljanstvo zemlje u kojoj žive, jer je ono u takvim slučajevima sredstvo da se postignu osnovne životne vrijednosti. Onaj ko nema državljanstva nema nikakvih prava u tom društvu, ne može nigdje ni da makne, nema pravo na korištenje infrastrukture tog društva, a niti ima poštovanja i ljudskog dostojanstvo kao ostali njegovi građani. Krajnje posljedice neuzimanja državljanstva u spomenutom slučaju bi bile da se izgube osnovni faktori ljudskog života. A to je po islamskom pravu strogo zabranjeno, jer muslimanu nije dozvoljeno da nanese bilo kome štetu, ni sebi a niti drugom. Isto tako, opće je poznato da sve što vodi haramu da je haram i da sve što vodi onome što je nužno i neophodno za ljudski život je obligatna vjerska dužnost.

Treće pitanje

Pravni status uzimanja državljanstva neislamske države za muslimane koji nisu njeni domicilni građani

Dakle, ovu vrstu islamskih manjina ne sačinjava domicilno stanovništvo, ovdje se radi o ljudima koji su u neislamsku državu doselili zbog različitih razloga. Pravni status uzimanja neislamskog državljanstva od strane članova ove vrste islamskih manjina zavisit će od razloga zbog kojeg su se našle u takvom društvu, jer je prisustvo i odsustvo propisa uslovljeno sa njegovim uzrokom.

S obzirom na to, pravni status po ovom pitanju je moguće razvrstati po sljedećim situacijma:

Prva situacija

To je situacija kada musliman bude prisiljen da napusti svoju zemlju, kao npr. kada mu bude ugrožena vjera, život, porodica, ili imovina na pravdi Boga, bez ikakvog razloga koji je šerijatom opravdan. U takvoj situaciji mu se većinom oduzima državljansvo od strane nadležnih organa njegove države.

U tom slučaju je dozvoljeno muslimanu koji se nađe u sličnim prilikama uzeti državljanstvo neislamske države, ali pod sljedećim uvjetima[68]:

- da bude uistinu prisiljen da ga uzme i da bude siguran da će u toj novoj sredini biti u stanju zaštiti svoju vjeru i porodicu;

- da odabere onu zemlju u kojoj će biti siguran za svoju vjeru i porodicu;

- da nanijeti povratak u svoju domovinu pri prvoj prilici kada mu se ukaže;

- da bude aktivan član novog društva, tj. da propovijeda dobro i bori se protiv zla, pa makar to bilo i srčano negiranje.

Spomenuta konstatacija se može potkrijepiti sa sljedećim dokazima:

- Uzvišeni je rekao: ...osim ako bude primoran da zaniječe Allaha, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.[69] Pa ako je muslimanu pod prisilom dozvoljeno izreći riječi nevjerstva, pod uvjetom da mu srce ostane čvrsto na monoteizmu, onda je preče da mu bude dozvoljeno uzeti državljanstvo neislamske države kako bi sačuvao svoju vjeru, život, porodicu ili imovinu, jer u tome ne postoji nikakvo nevjerstvo niti napuštanje islama.

- Primjena i življenje u skladu sa islamom je dužnost svakog muslimana. Prema tome, ukoliko musliman ne može taj cilj ostvariti osim putem uzimanja državljanstva neislamske države u tom slučaju će mu to biti obligatna vjerska dužnost, jer sve što vodi vadžibu i samo je vadžib.

- Očuvanje i zaštita pet univerzalnih vjerskih dužnosti je nužno i neophodno, jer bez toga nema života na Zemlji. Zbog toga je dužnost zaštiti ih od svega što vodi njihovu narušavanju i uništenju. U slučaju da se one ne mognu zaštiti u islamskoj državi, a mogu u neislamskoj putem uzimanja državljanstva, u tom slučaju će uzimanja državljanstva biti obavezno.

Druga situacija

To je situacija u kojoj je musliman prisiljen da napusti svoju domovinu zbog egzistencijalnih problema, jer nije u stanju sebi i svojoj porodici u svojoj domovini priskrbiti osnovne životne potrebe. U tom slučaju dozvoljeno je napustiti svoju domovinu, jer je stjecanje nafake stroga vjerska obaveza koju islam nije ograničio ni mjestom ni vremenom. Uzvišeni je rekao: On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.[70]

Rad u neislamskim zemljama je dozvoljen pod sljedećim uvjetima[71]:

- da musliman bude prisiljen na njega;

- da u islamskoj zemlji ne bude potrebe za njim;

- da ne radi posao koji je po islamu zabranjen;

- da putem posla kojeg radi ne nanosi štetu muslimanima.

Međutim ako je neko u mogućnosti da stekne uobičajenu zaradu koju zarađuju njegovi sugrađani, a napusti svoju zemlju želeći više od toga radi raskoši i isticanja, njegov postupak će biti griješan, zbog toga što time izlaže sebe i svoju porodicu iskušenjima i opasnostima o kojima smo naprijed govorili.

Ukoliko mu je namjera da stekne imetak radi općeg dobra i siguran je da će se moći oduprijeti svim izazovima na koje će naići pri tome, u tom slučaju uzimanje državljanstva će se smatrati dozvoljenim i svaki njegov korak će biti na Allahovu putu. Rijetko se dešava da se od muslimana koji odilazi u neislamske zemlje radi navedenog razloga traži da primi državljanstvo države u kojoj radi i boravi, jer takvima se radnicima daju privremene ili stalne radne vize. Ali ako bi se hipotetički pretpostavilo da neislamska država od radnika muslimana zatraži da prihvati njeno državljanstvo, a u protivnom mu ne dozvoli da radi na njenoj teritoriji, uzimanje državljanstva neislamske zemlje bi bilo dozvoljeno, jer je prisiljen na njega.[72]

Treća situacija

Uzimanje državljanstva radi interesa islama i muslimana

Opće poznato je da čovjek danas ne može postići sva svoja prava ako ne uzme državljanstvo države u kojoj boravi. A posebno je to specifično danas kada je u pitanju islamsko misionarstvo i studiranje i specijalizacija nauka koje su neophodne i nužne za razvoj i napredak društva i zajednice. Islamsko misionarstvo nije institucionalizirano na svjetskom nivou, nego je prepušteno pojedincima, a autori i vlasnici spomenute vrste nauka su većinom nemuslimani. I onaj ko ih želi postići neophodno je da živi u tim zemljama i da bude njihov sugrađanin. Nakon toga se postavlja pitanje da li je muslimanu dozvoljeno radi spomenutih ciljeva i interesa uzeti državljanstvo neislamske države?

Ibn Kudame govoreći o statusu hidžre u neislamske zemlje veli: „Treće: Kome je hidžra mustehab ali nije obavezna (vadžib). To se odnosi na onog koji je u mogućnosti učiniti hidžru i koji može upražnjavati propise svoje vjere nakon što iseli u nemuslimansku zemlju. Takvom je mustehab hidžra radi islamske misije, povećanja broja i pomoći muslimana.... Abbas, Poslanikov, a.s., amidža, je boravio u Mekki, nakon hidžre, a bio je musliman.“[73]

Iz navedenog citata se da zaključiti da je muslimanu dozvoljeno boraviti u neislamskoj zemlji radi interesa islama i muslimana, tako je postupio Abbas, koji je boravio u Mekki nakon hidžre, koja je u to doba bila neislamska zemlja, jer je u njegovom boravku u Mekki bio interes za islam i muslimane.[74]

Dakle, boravak muslimana u spomenutom slučaju u neislamskoj državi je nešto što je dozvoljeno i poželjno, a ponekad može biti i obavezan. A onaj musliman koji iz spomenutih razloga uzme neislamsko državljanstvo će biti nagrađen kod Allaha, jer sve što vodi realizaciji vadžiba i samo postaje vadžib. Međutim, muslimani koji se odluče na takav korak moraju posebno akcenat staviti na odgoj svoje djece, nastojeći da za to obezbijede sve potrebne uslove i sredstva, škole, kulturne centare, islamske asocijacije itd., gdje bi se odgajala njihova djeca i očuvala vjera i islamski identitet i moral.

Četvrta situacija

Uzimanje neislamskog državljanstva radi dunjalučkih interesa koji nisu nužni niti u njima ima interesa za islam i muslimane.

U ovom slučaju musliman uzima neislamsko državljanstvo samo radi toga da bi se ponosio sa njim pred drugima, vjerujući da je ono bolje od islamskog državljanstva.

Uzimanje državljanstva u ovom slučaju je zabranjeno, a ponekad može dostići i stepen nevjerstva i apostazije, na osnovu sljedećeg ajeta: O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje, i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati.[75]

Prigovori na navedene stavove i odgovori na njih

Navedenim stavovima je moguće prigovoriti sljedeće:[76]

- Onaj ko uzme neislamsko državljanstvo slaže se i sa tim da sklopi brak pred nemuslimanima, tj. nadležnim organima neislamske države.

Na spomenuti prigovor se može reći sljedeće: da to ne utječe na legalnost braka u islamu, jer se nigdje ne uslovljava da se brak mora sklopiti pred imamom i muslimanima. Sklapanje braka pred nadležnim državnim organima u spomenutom slučaju je sukladnije islamu od njegova sklapanja pred imamom, ili bilo kojim drugim islamskim autoritetom koji ne posjeduje sredstva da zaštiti prava supružnika koja proističu iz bračnog ugovora. S druge strane, muslimani koji nose državljanstvo države u kojoj žive imaju pravo demokratskim sredstvima tražiti da im se lična prava upražnjavaju sukladno svom uvjerenju i tradiciji. Npr. u Republici Hrvatskoj je vjenčanje koje obavi imam validno i ima status državnog dokumenta, i oni koji obave šerijatsko vjenčanje pred imamom ne trebaju ga ponovo obnavljati u opštini ili nekim drugim državnim institucijama.[77]

- Da musliman koji živi u neislamskoj državi i nosi njeno državljanstvo nije u mogućnosti potpuno odgajati svoju djecu i udaljiti ih od harama, posebno ako su ti harami u toj zemlji zakonski dozvoljeni.

Taj prigovor je realnost, ali to se ne može prigovoriti samo neislamskim sredinama, jer nije sredina u kojoj se živi glavni faktor koji dirigira kakvo će djete biti. Glavnu ulogu igraju roditelji i odgoj koji oni nude. Islamski odgoj, običaji i tradicija, kao prirodni izdanci islamskog vjerovanja, su jači od svakog zakona i običaja koji se želi nametnuti muslimanu. Posebno su ti običaji i islamska tradicija jaki kod muslimana koji žive kao islamske manjine u neislamskim društvima. Najbolji dokaz su propali komunistički sistemi u kojima su živjeli muslimani kao manjine. I pored svih školskih programa i ateističke ideologije nuđene muslimanima na svakom mjesto, ipak su se islam i muslimani održali u takvim sredinama.

- Musliman koji uzme državljanstvo neislamske države ima građansku dužnost da živi po zakonima koji su suprotni šerijatu i da radi toga, npr., mora svoju ostavštinu podijeliti po građanskim zakonima koji su oprečni islamskom nasljednom pravu.

Nisu svi zakoni koji se primjenjuju u neislamskoj državi oprečni zakonima šerijata. Naprotiv, većina tih zakonu su sukladni zakonima šerijata, pa prema tome musliman ih je dužan primjenjivati i poštivati. A one zakone koji su oprečni treba demokratskim sredstvima tražiti da ih musliman ne primjenjuje. Pa ako uspije u tome dobro i jest, a ko mu se to ne dozvoli, on će ih primjenjivati u svojstvu prisile, tj. smatrat će se da je prisiljen na njihovu primjenu. A što se tiče svjetovnog nasljednog prava, njegovi zakoni dozvoljavaju da umrli iza sebe ostavi testament i da u njemu isključi sve nasljednike iz nasljedstva, ili da jednom nasljedniku ostavi svu svoju zaostavštinu. Prema tome, dozvoljeno je ostavitelju da napiše testament u kom će podijeliti svoju zaostavštinu tačno onako kako je to islam predvidio. Na taj način će postupiti po zakonima šerijata, a u isto vrijeme neće prekršiti zakone države u kojoj živi i čije državljanstvo nosi.

Ovdje treba još istači da se svjetovni zakoni ne primjenjuju samo u neislamskim državama, nego i u svim islamskim. Danas na Zemlji nema ni jedne zemlje koja u potpunosti primjenjuje zakone šerijata, mada se u nekima u različitom obimu i segmentima oni primjenjuju.

U međunarodnom pravu azil je pravo političkih  bjegunaca na utočište u stranoj državi ili u zgradi stranog diplomatskog predstavništva za osobe koje progone teritorijalne vlasti.[78] Pravo na azil pripada među temeljna ljudska prava, a određeno je Općom deklaracijom o pravima čovjeka u 14. članku, prema kojem ovo pravo mogu tražiti i u njemu uživati osobe koje su prebjegle u drugu zemlju zbog različitih vrsta progona u zemlji porijekla. Ovo pravo ne mogu tražiti osobe koje su u svojim zemljama tražene radi nepolitičkih prijestupa ili zbog djela suprotnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.[79]

Pravo na azil imaju izbjeglice, kojima je takav status priznat međunarodnim pravom (čl. 1. Ženevske konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.), te svi koji se nalaze izvan vlastite zemlje i u nju se ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonima. Priznanje takvog pravnog statusa ostvaruje se u zemljama koje su potpisale posebne sporazume s Ujedinjenim narodima, ili od strane UNHCR-a. U tom smislu, politički azil je poseban slučaj prava na azil. Riječ je o azilu za osobe koje su progonjene zbog svojih političkih ideja.[80]

Pravo na azil zajamčeno je i čl. 18. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

 

AZIL (grč.: nepovredivo mjesto), sklonište, utočište; u ant. doba hramovi i svetišta; u srednjem vijeku crkve; u prenesenom smislu svako sklonište pred progonom, neprilikom, starosti, opasnosti.[81] Hebrejska riječ ašel; šumica, gaj upućuje na to da su prvi azili bili u nekom gaju posvećenom božanstvu. Azil je utočište koje pruža zaštitu protiv krvne osvete. Progonjeni se mogao zaštititi u određenim gradovima ili hramu Jehove. Azil je izvorno bio humana mjera u interesu činioca zločina bez zle nakane. Pravo azila protegnulo se na odbjegle robove i na počinioce raznih zločina. U antičkoj Grčkoj mnoga mjesta i hramovi posvećeni bogovima (Apolonu, Zeusu, Posejdonu i dr.) imali su naročite povlastice i bili općepriznati azili. Azil je imao karakter unutrašnjeg i međunarodnog prava.

Pravo azila nikad nije bilo opće pravo stranaca. S razvitkom trgovine, kao osobni privilegij, priznato je posebnim klauzulama s drugom zemljom po načelu reciprociteta. Jedna grčka država mogla ga je priznati svim građanima druge. Kad je Grčka postala dio Rimskog Carstva, ostao je institut azila.

Rimljani nisu dugo poznavali azil, iako legenda o osnivanju Rima priča da je Romul sagradio azil na Palatinu i posvetio ga bogu Asileu. Grci su taj institut unijeli u rimsko pravo i preko njega je ušao u kršćansku crkvu. Bonifacije V Osobito je široka primjena azila u srednjem vijeku. Crkve, biskupski dvorovi, patricijske kuće, groblja i dr. bila su azili.

Azil je proglašen božanskom ustanovom čija se povreda kažnjava isključenjem  iz crkve. Ali neki kraljevi, počevši od Karla Velikog, sužavali su pravo azila. U Francuskoj je 1539. ukinuto pravo azila za dužnike i druge krivce za djela iz građanskog prava.[82]

S razvitkom buržoazije, modernim zakonodavstvom i izjednačenjem građana pred zakonom ukinuto je pravo azila, osim za političke bjegunce. Poslije II svj. rata neke države dale su azil i ratnim zločincima.

Termin politički azil u klasičnim djelima islamskog prava nije upotrebljavan od strane klasičnih islamskih pravnika. Međutim, moguće je zapaziti da su oni aludirali na njega kada su govorili u ugovoru o zaštiti stranaca [83] i strancima.[84]

Pod političkim se azilom u međunarodnom pravu misli na zaštitu koju neka država dadne na svojoj teritoriji nad kojom ima suverenitet, nekoj osobi koja je zatraži. Cilj davanja azila je zaštita života i slobode osobama koji sebe smatraju ugroženim u svojim zemljama.[85]

Svaka osoba koja je napustila svoju domovinu, ili je protjerana iz nje sredstvima zastrašivanja ili torture, zbog političkih ili ideoloških razloga, pa zatraži zaštitu ili boravak od druge države zbog toga što joj je zabranjeno da se vrati u svoju domovinu, smatra se po međunarodnom privatnom pravu političkim azilantom.[86]

Međutim, ako neko počini neki zločin koji se ne smatra političkim i zatraži politički azil od neke države da bi se zaštitio od kazne za počinjeno nedjelo, po međunarodnom pravo takvo djelo se ne smatra političkim pristupom, pa državi od koje je zatražen azil nije dozvoljeno dati mu politički azil i zaštiti ga. Zbog  toga što se zločinac mora sankcionisati za zločin koji je počinio. A svaka država koja zločincu dane politički azil i zaštiti ga, smatra se zločinačkom državom zbog toga što štiti zločince.[87]

Po ovom pitanju je šerijatsko međunarodno pravo saglasno, jer islamskoj državi je dozvoljeno izručiti stranca njegovoj državi ako ga zatraži da ga kazni zbog zločina kojeg je počinio u njoj, pod uvjetom da postoji između dvije države sporazum koji tretira tu tematiku. Ali joj nije dozvoljeno da ga izruči nekoj drugoj državi, jer bi se takav postupak kosio sa ugovorom o zaštiti ('akdu-l-eman), kojeg mu je dala i obavezala se na osnovu njega da će ga štiti.[88]

Od klasičnih pravnika o ovom pitanju se oglasio samo Ibn Hazm.

Mislim da je glavni razlog tomu što je većina klasičnih pravnika izbjegavala hipotetički fikh i što spomenuti problem u njihovo vrijeme nije bio aktuelan, niti su mogli pretpostaviti da će doći vrijeme u kojem je potrebno ove slučajeve rješavati. U to vrijeme muslimani su bili broj jedan u svijetu, i nije bilo izgleda da će se spustiti na samo začelje svjetske scene i da neće imati zaštitu i slobodu u islamskim zemljama, te da će ta prava morati tražiti kod nemuslimana.

Od generalnih pravila u islamu je i poštivanje čovjekove ljudskosti i časti, bez obzira na nacionalnost i boju kože. Dakle, islam ne prihvata da bilo koji čovjek živi slab, ponižen i potlačen, bez obzira kakvih ideoloških uvjerenja i pogleda bio. Islam uči da su svi ljudi braća i da potječu od jednog čovjeka i jedne žene.

Ovo pravilo je Kur’ana jasno proklamovao kada je rekao: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.“[89];

„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.“[90]

Iz citiranih ajeta se zaključuje da islam poštuje i uvažava čovjeka, bez obzira koje vjere bio, jer su citirani ajeti došli u općoj formi. Islam također naređuje muslimanima da se suprotstave nasilju i tiraniji sa svim raspoloživim sredstvima; od savjeta pa do građanske neposlušnosti. Pa ako sve to ne urodi plodom, muslimanu je dužnost napustiti takvo mjesto i iseliti se u mjesto gdje će živjeti u slobodi, poštovan i uvažavan kao čovjek i ljudsko biće.

Islam uči da cijela Zemlja pripada Allahu, a ne bilo kome drugom. Sukladno tom pravilu, musliman bilo gdje da se nađe na njoj i gdje može slobodno upražnjavati svoje vjerske obrede, taj dio zemlje se smatra njegovom. A nijedan dio zemlje, kada je u pitanju misija islama, nije preči od drugog, i musliman ne smije biti rob bilo kojem mjestu na zemlji.

Na osnovu tog pravila, treba razumjeti i sljedeći ajet: „O robovi Moji koji vjerujete, Moja je Zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte.“[91]

Dakle, po islamskom učenju sva Zemlja pripada Allahu i ne ograničavaju je nikakve političke ili geografske granice, nego se islamskom zemljom smatra svaka zemlja gdje musliman može slobodno i u miru obožavati Allaha.

Dakle, islam ne priznaje nikakvo poniženje i tlačenje po bilo kakvoj osnovi, a posebno po vjerskoj. Zato on uvažava sve razloge putem kojih se odbacuje poniženost u vjeri ili bilo čemu drugom što ruši položaj čovjeka koji po islamu uvijek mora biti slobodan i samostalan u svojim mišljenjima i stavovima, ma koliko ga to koštalo.

Sukladno izloženom, može se reći da je radi opravdanih razloga dozvoljeno muslimanu zatražiti politički azil od neislamske države. Međutim, ta dozvola je uslovljena sa sljedećim uvjetima[92]:

Muslimanu je dozvoljeno dobrovoljno se preseliti u neislamsku zemlju bez ikakvog šerijatskog razloga i interesa za islam i muslimane, ukoliko nije zadovoljan i zadivljen nevjerstvom, i moralom i vrijednostima tamošnjih žitelja.

Dok onome koji se boji za svoju vjeru i koji je zadovoljan sa nevjerstvom, običajima nevjernika i njhovom kulturom, nije dozvoljeno to učiniti. A ako to bude svjesno radio i vjerovao, dovodi se u pitanje njegovo vjerovanje.

Z A K LJ U Č A K

-          Islam nije samo vjera obredoslovlja, namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Ovaj sistem podrazumijeva praktične organizacije ljudskog života koje uključuju etičku osnovu na kojoj počiva društveni poredak, političko i ekonomsko uređenje. Taj islamski sistem je sveobuhvatan, uzajamno povezan, i pokriva sve vidove ljudskog života i različite čovjekove iskonske potrebe i njegove razne aktivnosti. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Islamski sistem života nije privremeni sistem koji pripada samo jednom historijskom razdoblju, niti je to lokalni sistem ustanovljen samo za jednu generaciju i sredinu. On je, ustvari, temeljni sistem određen od strane Uzvišenog Boga za dinamični ljudski život.

-          Ekonomski i politički prioriteti prisilili su milione ljudi da napuste svoje zemlje tražeći posao ili sigurnost na Zapadu. Ovaj proces doveo je do njihovog naseljavanja na Zapadu: oni su sada dio zapadnih društava, čija najznačajnija karakteristika izgleda da je raznolikost te multireligijska i multikulturna dimenzija. Muslimani predstavljaju manjinu na Zapadu, ali se djeca druge i narednih generacija osjećaju kao kod kuće. Zapad je, s druge strane, sada svjestan da je značajan dio njegovog stanovništva danas potpuno muslimanski.

-          Današnje doba je doba raznolikosti, kompleksnosti i miješanja kultura i civilizacija, te se naša stvarnost ne može zatvoriti u pojednostavljenu viziju svijeta koja vodi porijeklo iz pogleda na prohujale odnose snaga u svijetu.

-          U naše doba, niti je dovoljno, niti je relevantno da se koncentriramo na pitanja koja se odnose na prirodu vlasti, prava koja se primjenjuju ili na vlasništvo nad zemljom, pošto stanje u svijetu čini ova pitanja krajnje kompliciranim. Umjesto toga, treba da se okrenemo dubokom razmatranju i ocjeni stanja muslimanskih naroda kao takvih širom svijeta, te da izbjegnemo zaokupljenost pitanjima definiranja koje se temelji na kriterijima koji su bilo virtuelni bili teorijski, ali u svakom slučaju nerealni.

-          Uzimanje neislamskog državljanstva nije dozvoljeno u normalnim uvjetima kada postoji islamska država i bez postojanja općeg interesa. Uzimanje neislamskog državljanstva od strane muslimana koji su domicilno stanovništvo države u kojoj žive je nužda koja nema alternativu. Takvi muslimani su prisiljeni da ga uzmu i zbog tog ne snosee ni pravne ni moralne posljedice. Uzimanje državljanstva je vadžib za njih, jer je ono glavno i osnovno sredstvo putem kojeg mogu ostvariti svoja osnovna ljudska prava (vrijednosti), bez kojih nema života dostojna čovjeku.  A pravni status uzimanja neislamskog državljanstva za muslimane koji su se doselili u neislamske zemlje zavisit će od situacija, uzroka i prilika u kojima se nalazi svaki od tih muslimana. Smatramo da se na takve korake ne treba odlučivati bez potrebe i nužde i interesa islama i muslimana.

-          Sukladno izloženom, može se reći da je radi opravdanih razloga dozvoljeno muslimanu zatražiti politički azil od neislamske države. Međutim, ta dozvola je uslovljena sa sljedećim uvjetima: da je siguran da će mu se počiniti nasilje u njegovoj zemlji i da tek nakon toga zatraži azil u nekoj od muslimanskih zemalja, gdje će najviše biti slobodan i siguran za sebe, svoju porodicu i imovinu i gdje će moći upražnjavati vjeru u većoj slobodi od zemlje iz koje je pribjegao pa ako ne nađe takvu zemlju, neka onda isto pravilo primjeni pri izboru između neislamskih zemalja;  da ne dozvoli da na bilo koji način nemuslimanima pomogne protiv muslimana ; da nanijeti da će se vratiti u islamsku zemlju odmah nakon nestanka razloga zbog kojeg je učinio azil, izuzev ako je njegov daljni ostanak u neislamskoj zemlji radi educiranja muslimana koji su primili islam, ili radi širenja islama; da svojim ponašanjem i moralom bude istinski ambasador islama i da nastoji pravilno prezentovati islam, ako mu to prilike budu dozvoljavale.

-          Muslimanu je dozvoljeno dobrovoljno se preseliti u neislamsku zemlju bez ikakvog šerijatskog razloga i interesa za islam i muslimane, ukoliko nije zadovoljan i zadivljen nevjerstvom, i moralom i vrijednostima tamošnjih žitelja. Dok onome koji se boji za svoju vjeru i koji je zadovoljan sa nevjerstvom, običajima nevjernika i njhovom kulturom, nije dozvoljeno to učiniti. A ako to bude svjesno radio i vjerovao, dovodi se u pitanje njegovo vjerovanje.

L I T E R A T U R A

Kur'an i prijevodi Kur'ana

  1. El-Kur'ani-l-kerim, Mushafu-l-Medinetin-Nebevijjeh (Kur'an Časni, medinska verzija Mushafa), Mudžemme'u-l-melik Fahd, 1405.h.g.
  2. Korkut  Besim, Kur'an s prevodom, Štamparija kralja Fahda, Medina, 1412. h.g.

                                                        Knjige:

  1. Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, I tom, Bookline, d.o.o., 2004.
  2. El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, VSK, Sarajevo, 2008.
  3. El-Karadavi Jusuf, Islamsko pravo, SIZBiH, Sarajevo, 1989.
  4. Er-Rejsuni Ahmed, Ciljevi Šerijata, El-Kalem, Sarajevo, 2009.
  5. Indžić Hamid, Islam- univerzalni koncept življenja, Elči-Ibrahimpašina medresa, Travnik, 2002.
  6. Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006.

Članci:

  1. Karčić Fikret, Jedna važna fetva o pitanju iseljavanja Bosanskih Muslimana u vrijeme Austro-Ugarske uprave, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, tom XXV, 1991,
  2. Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju bosanskohercegovačkih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta, Sarajevo, tom 1, 1982.
  3. Karčić Fikret, Značenje i iskazivanje islama u svjetovnoj državi, u: Takvim za 1989. – 1409./1410., Predsjedništvo UIVS u SRBiH, Sarajevo, 1989.

Internet stranice:


[1]Iz poštovanja prema Jedinom Stvoritelju, muslimani obavezno poslije spominjanja Božijeg imena Allah izgovaraju ''dželle šanuhu'' skračeno se piše ''dž.š.''

[2] Ovdje se misli na Kur'an, koji je posljednja Allahova objava

[3] Kur'an, Et-Talak, 12.

[4]Iz počasti prema Allahovim poslanicima, muslimani baštine običaj da kad se spomene ime jednog od Allahovih poslanika izgovore ''alejhi-s-selam'' skračeno se piše ''a.s.'' a kad se spomene ime Posljednjeg Allahova Poslanika onda se izgovara ''sallallahu alejhi ve selem'' skračeno se piše ''s.a.v.s.''

[5] Kur'an, Eš-Šura, 13.

[6] Kur'an, El-Maide, 48.

[7] Kur'an, El-Maide, 3.

[8] Kur'an, En-Nur, 51.

[9]Kur'an i Hadis  jesu primarni izvori Šerijata, Kur'an je Allahov govor i kao takav on je Allahova objava, dok je hadis sve ono što se prenosi da je Muhammeda, a.s., rekao, uradio, šutnjom odobrio te njegove moralne i fizičke osobine, drugim riječim hadis je pisano izvješče o Sunnetu (praksi Allahova Poslanika). Izvor: Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006.,  str. 143.

[10] Kur'an, El-Bekare, 85.

[11] Kur'an, El-Maide, 49.

[12] Kur'an, Ali-Imran, 101.

[13] Karčić Fikret, Značenje i iskazivanje islama u svjetovnoj državi, u: Takvim za 1989. – 1409./1410., Predsjedništvo UIVS u SRBiH, Sarajevo, 1989., str. 78.

[14] Ramadan Tarik, Biti evropski musliman, Udruženje Ilmijje u BiH, Sarajevo, str. 143.

[15] Ibid., str. 144.

[16] Ibid., str. 145.

[17] Ibid., str. 146.

[18] Ibid., str. 148.

[19] Ibid., str. 149.

[20] To je i značenje izraza alamiyya al-islam (svjetska dimenzija islamskog učenja).

[21] Ibid., str. 150.

[22] Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 1564.

[23] Ibid., str. 1564.

[24]Allah, dž.š., kaže: „Oni koji vjeruju i koji se isele i na Allahovom putu bore, oni žele Allahovu milost. A Allah, dž.š., prašta i samilostan je.

[25] Kur'an, Et-Tevbe, 40.

[26] El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, VSK, Sarajevo, 2008., str. 4.

[27] El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.

[28] Bilježi imam Ahmed u Musnedu. Preuzeto iz: El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.

[29] El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa – Sahihu-l-Buhari, I tom, str. 4.

[30] Nasr Sejjid Husejin, Muhammed – čovjek Božiji, Ibn Sina, Sarajevo, 2007., str. 49.-51.

[31]Kur'an, En-Nisa, 100.

[32]Bilježi ga Tirmizi, 4/155, Ebu Davud, 3/105. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.

[33]Bilježi ga Ebu Davud, 3/224, Tirmizi, 4/156. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.

[34]Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 533.

[35]Kur'an, En-Nisa, 97.-99.

[36] El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje sunneta, Bemust, Sarajevo, 2001., 130.

[37] Ibid., str. 130.

[38] Bilježi ga Ibn S'ad, Et-Tebakatu-l-kubra, 4/138. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 534..

[39]Bilježi ga Ibn Hibban, 11/202, i Bejheki, 9/17. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 534.

[40] Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, Sarajevo, El-Kalem, 2004., 107.

[41] Ibid., str. 107.

[42] Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju bosanskohercegovačkih Muslimana, Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta, Sarajevo, tom 1, 1982., str. 213.

[43] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, FIN, Sarajevo, 2006., str. 319.

[44] Mehmed Teufik Azapagić (1838.-1918.) je bio muftija Tuzle, grada u sjeveroistočnoj Bosni. Izvor: Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 321.

[45] Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, str. 108.

[46] Karčić Fikret, Pitanje primjene šerijatskog prava kroz istoriju bosanskohercegovačkih Muslimana, str. 215.

[47] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 322.

[48] Karčić Fikret, Jedna važna fetva o pitanju iseljavanja Bosanskih Muslimana u vrijeme Austro-Ugarske uprave, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, tom XXV, 1991, str. 41.

[49] Ibid., str. 42.

[50] Ibid., str. 43.

[51] Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti, str. 114.

[52] Hilmi ibn Husein Taslidžali je bio iz Taslidže (Pljevlja), grada koji je poslije Prvog svjetskog rata došao pod srbijansku upravu. Proveo je neko vrijeme u Istanbulu a živio je i u Medini, gdje je 1303/1885. napisao Risala fi al-hidžra wa al-muhadžirin ("Rasprava o hidžri i muhadžirima"). Izvor: Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 323.

[53] Ibid., str. 115.

[54] Enes Ljevaković, Savremene fikhske teme, str. 324.

[55] www.wikipedia.hr/drzavljanstvo

[56] www.wikipedia.hr/drzavljanstvo

[57] www.wikipedia.hr/nacela

[58]Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 544.

[59]Ibid., str. 544.

[60]Ibid.                                        

[61]Kur'an, En-Nisa, 97.

[62]Kur'an, El-Maide, 51.

[63] A upravo je to najvažnije svojstvo institucije (el-vela').

[64]Kur'an, En-Nisa, 65.

[65]Bilježi ga Tirmizi, 4/155, Ebu Davud, 3/105. Hadis je sahih. Preuzeto iz: Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 532.

[66]Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 547.

[67] Ibid., str. 547.

[68] Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 550.-551.

[69]Kur'an, En-Nahl, 106.

[70]Kur'an, El-Mulk, 15.

[71] Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 550.-551.

[72]Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 551.

[73] Ibid., str. 552.

[74] Ibid., str. 522.

[75]Kur'an, El-Maide, 51.

[76] Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 553.

[77] Ibid., str. 553.

[78] www.wikipedia.hr./azil

[79] www.wikipedia.hr./azil

[80] www.wikipedia.hr./azil

[81] www.wikipedia.hr./azil

[82] www.wikipedia.hr./azil

[83]  'akdu-l-emanu

[84]  el-mest'eminun

[85]  http: www.wikipedia/azil

[86]  www.wikipedia.com

[87]  Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 538.

[88]  Ibid., str. 539.

[89]Kur'an, El-Isra, 70.

[90]Kur'an, El-Hudžurat, 70.

[91]Kur'an, El-'Ankebut, 56.

[92] Topoljak Sulejman, Savremena fikhska pitanja, str. 541.-542.