Sat01252020

Last updateFri, 10 Jan 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Ibn Haldun - UTEMELJITELJ SOCIOLOGIJE

Ibn Haldun - UTEMELJITELJ SOCIOLOGIJE

Abdur-Rahman Ibn Haldun (1332 – 1406)

Jedan od najznačajnijih muslimanskih mislilaca i pisaca je svakako Ibn Haldun. Bio je historičar, filozof historije i sociolog čiji je cijeli život bio posvečen poučavanju i javnoj službi.

Rodio se je 27 maja 1332 god. u Tunisu u uglednoj porodici koja je više stoljeća služila u visokim administrativnim mjestima u Španiji i Sjevernoj Africi. Bio je od najranijeg doba obrazovan u Kur'anskim znanostima, Šerijatu i glavnim djelima arapsko-islamske literature. Od 1352 do 1375 godine je obnašao važne funkcije u Španiji i Sjevernoj Africi. Nakon toga se vratio u jedan dvorac u blizini Frende u Alžiru i napisao svoje glavno djelo «El-Mukaddimah» - «Uvod u Historiju». Godine 1382 odselio se u Egipat gdje je proveo veći dio svog preostalog života. U Kairu je postao Profesor na islamskim sveučilištima i vrhovni sudac. 1400 godine je proveo nekoliko mjeseci kod Timur Lenka poznatog i kao Timerlan – mongolskog osvajača koji je neposredno prije toga pregazio Siriju. Brzo se je vratio u Kairo i tu je i umro 17 marta 1406 god.

Dva glavna djela Ibn Halduna su «El-Mukaddimah» - «Uvod u Historiju» i «Kitabul-Iber» - «Knjiga historijskih pouka» - djelo o historiji Muslimana Sjeverne Afrike. U «El-Mukaddimah» Ibn Haldun je izložio filozofiju historije, kao i zakonitosti rasta i pada neke kulture ili civilizacije. U djelu je iznio brojne briljantne ideje o ekonomiji, politici, sociologiji, edukaciji i historiografiji. U njemu je iznijeo i određene gotove i generalne «zakone» kultura i društava. Također je utvrdio pravila za kritičku obradu historijskih izvora kako bi se njima dobili tačni podaci i precizna rekonstrukcija historije. U 20 – om stoljeću, Arnold Tojnebi je za «El-Mukaddimah» kazao da je to: «Najznačajnije djelo svoje vrste, koje je ikada napisao ljudski um!»

«El-Mukaddimah» je dugo vremena slovila za najznačajniju i najbolju filozofiju historije ikada napisanu.

SMISAO I BESMISAO HISTORIJE

Postoje dva glavna viđenja smisla historije i sa filozofske strane su veoma raširena i nikada ni jedno u potpunosti nije nadvladalo drugo. Jedno viđenje je da historija nije ništa drugo do «neorganizovana» kolekcija slučajnih događaja. U historiji tada nema nikakvog smisla više nego se on može vidjeti u svijetu prirode.

Suprotno stajalište ovome je, ujedno i najviše zastupljeno kod mislilaca, na stajalištu da u historiji postoji uređenje, smisao i plan.

Ovo mišljenje je zastupljeno kod svih objavljenih religija: Židovstva, kršćanstva i Islama. Vjersko viđenje je na stanovištu da je historija samo vid Božijeg plana na Zemlji. Tada je njen smisao upravo u tome – ispunjenju Božijeg određenja. Od prvih mislilaca koji su objasnili ovu tezu je Augustin koji je u petom stoljeću pisao o tome. Kasnije, u 17 st. Francuski teolog Jacques-Benigne Bossuet[1] (Žak Buset) je razradio njegovu ideju u djelu «Diskurs univerzalne historije» (napisana 1681). Po njemu rast i pad imperija zavisi od tajnih znakova Određenja ili Providnosti.

Dolaskom Isaka Njutna (1642-1727) u Evropi se sve više prihvata njegovo učenje o Bogu kao o stvoritelju i Pokretaču koji je samo stvorio ovaj svijet, u njemu uspostavio zakone i onda ga uglavnom ostavio ljudima da sami odlučuju, djeluju i rade. Njegovo mišljenje su snažno zastupali i brojni mislioci Prosvjetiteljstva koji su isticali da su ljudi glavni pokretači i faktori historije.

U 19 stoljeću. historija je tumačena kao proces mijenjanja uslovljen akcijom, reakcijom i kao rezultat, sintezom akcije i reakcije. Ovo učenje je iznio njemački filozof G.F.W. Hegel. Historija ne može biti tumačena mehanički. Po njemu, glavna karakteristika ljudi je da oni imaju slobodu djelovanja a ona u potpunosti može biti zadovoljena samo prelaskom preko utvrđenih granica. Historija nije skup i slijed napretka i tranzicije nego više progres kroz konfrontaciju i sukob.

Slično gledanje je imao Karl Marx. Po njemu historija ima pravac. Ona je uslovljena ekonomskim realitetima, a posebno načinom na koji ljudi proizvode iI koriste bogatstvo. Ovdje se razvija ideja sukoba oko sredstava za proizvodnju a samim tim i sukob klasa. Cilj ovih konflikata je uspostava besklasnog društva koje bi sigurno koračalo stazama progresa.

Dva pisca u 20 st. su donijela kompleksne i utjecajne filozofije historije, to su bili Oswald Splengler i Arnold Toynbee. Splengerovo pesimistično djelo «Propast Zapada» je štampano od 1918 do 1922 god. Kako je došlo nakon prvog svjetskog rata, iako je napisano prije njeg, djelo je veoma mnogo čitano i prihvačano. U njemu Splengler iznosi ideju po kojoj je kultura ili civilizacija organizam poput prirodnog organizma. On je vjerovao da se kulture rađaju, da odrastaju i da umiru shodno procesu rasta i propadanja. Ova biologistička tvrdnja imala je veoma mnogo kritika. Jedna od njih je i problem međuutjecaja i međudjelovanja kultura. Njegove ideje su se poklopile sa padom brojnih iluzija nakon prvog svjetskog rata.

Tojnebi je odbacio ideju da je prošlost prava linija progresa ili razvoja. Također se nije slagao sa Spenglerom oko ideje da je Zapad prevaziđen. U svome djelu «Studij historije» koje ima 12 tomova, on snažno zastupa tezu po kojoj civilizacije izrastaju i razvijaju se u zavisnosti od njihove sposobnosti da odgovore na izazove koji im dolaze.

DANIJEL BUČAN

REALISTIČKI RACIONALIZAM IBN HALDUNA

Ibn Haldun je jedan od najvećih arapsko-islamskih mislilaca. Njegova misao iako nastala u evropskom «Srednjem vijeku» značajna je ne samo u povijesti islamske kulture i civilizacije nego i ljudske misli uopšte. Veličina Ibn Haldunovih djela je u njihovoj nepobitnoj originalnosti i njihovoj začudnoj aktuelnosti.

Ibn Haldunova porodica porijeklo vodi iz Južne Arabije, a dva pokoljenja prije njegova rođenja je emirirala iz Sevilje u Tunis. Politička karijera mu je počela 1352 god. kada je bio čuvar velikog pečata kod sultana Ishaka Ibrahima. Godinu dana nakon toga odlazi u Fez gdje postaje sekretar kod emira Ebu Inana gdje ubrzo biva optužen za nevjernost marokanskom sultanu i bačen u tamnicu. Nakon smrti Ebu Inana ponovo dobiva slobodu i nove položaje. Ubrzo postaje i vrhovnim sucem. Ni na tom položaju ne ostaje dugo. Ubrzo odlazi u Granadu gdje mu je data ambasadorska čast. Od 1361 do 1374 godine obnaša brojne službe kod raznih muslimanskih emira i vladara gdje potvrđuje veliku sposobnost i znanje. Vrhunac njegova djelovanja je bio u periodu osamljenosti u alžirskom dvorcu Kal'a bin Salame, gdje je za četiri godine napisao svoja djela. Nakon ovog perioda ponovo se vrača u politički, javni život. Njegov period plodnog pisanja se ocijenjuje uspješnijim i korisnijim od cjelokupnog njegovog političkog angažmana.

Glavna ideja vodilja u djelima mu je bila proučavanju poovijesti pruži dublje značenje i da historiografiji osigura autentične i originalne zananstvene metode. Sa njim je historiografija postala znanstvena disciplina s vlastitim predmetom i vlastitim metodama i zakonima. Ibn Haldun je također duboko zakoračio i u sferu filozofije.

 

UVOD U ČITANJE IBN HALDUNOVE AL-MUQADDIME
Almir Fatić


(Enes Karić: Ibn Haldun: uvod u čitanje Al-Muqaddime, Sarajevo, El-Kalem, 2008., 177 str.)

Bosanski prijevod Ibn Haldunove Al-Muqaddime (štampan u dva opsežna toma; izišao potkraj 2007. god. u izdanju El-Kalema, a u prijevodu rahmetli dr. Teufika Muftića) može se označiti kao prvorazredni kulturni događaj u BiH u 2007. godini. Riječ je o prvom integralnom prijevodu ovog kapitalnog djela na naš jezik, čiji je autor čuveni Ibn Haldun. Prijevod je obznanjen u povodu 600 godina od preseljenja na Ahiret ovog velikog muslimanskog mislioca (umro u Kairu 809./1406. godine). Ako bismo u jednoj rečenici trebali ocijeniti ovo djelo koje se na osoben način bavi filozofijom povijesti, onda je najprikladnije navesti mišljenje savremenog američkog historičara, Toynbeeja, koji smatra da Al-Muqaddima predstavlja najblistavije djelo te vrste ikada do sada napisano.

Ova naša usputna bilješka o najvećem djelu filozofije povijesti u povijesti filozofijske literature služi nam kao mali uvod u skicuozno predstavljanje najnovije knjige prof. dr. Enesa Karića pod naslovom Ibn Haldun: uvod u čitanje Al-Muqaddime. Naime, sretna je okolnost da smo u prilici, nedugo iza bosanskog izdanja Al-Muqaddime, čitati odličan uvodnik u ovo remek-djelo filozofske povijesti. Zato ćemo u nastavku na, kako smo već istakli, skicuozan način predstaviti sadržaj navedenog djela te usputno istaći, prema našem mišljenju, neke važnije njegove značajke i domete.

Prvi dio knjige profesora Karića govori o životu i djelu autora Al-Muqaddime. Temeljeći svoja istraživanja na najrelevantnijoj biografskoj literaturi o životu Ibn Halduna, profesor Karić iznosi brojne detalje u vezi sa porodičnim miljeom Ibn Halduna: njegovim imenom, nadimcima, porijeklom i precima. Autor potom prati neformalno i formalno obrazovanje Ibn Halduna. Veći dio posvećen je bogatoj Ibn Haldunovoj političkoj karijeri, gdje autor detaljno registrira zanimljive činjenice iz Ibn Haldunova političkog angažmana u kontekstu teškog i turbulentnog vremena u kome je živio. Iznose se interesantni i manje poznati podaci o Ibn Haldunovim uspjesima, padovima, iskušenjima, karakternim crtama, odnosima spram vlasti i vladarima, važnim susretima, vjerskim i svjetovnim dužnostima, putovanjima... Sumirajući zaključke, profesor Karić napominje da je Ibn Haldun ''cijelog svoga života boravio samo u arapskoj kulturnoj zoni islamskog svijeta, i njegovo iskustvo te sredine umnogome je oblikovalo njegove poglede na povijest i filozofiju povijesti''. Uočavajući interaktivnu vezu između Ibn Haldunovog životnog puta i njegovog grandioznog djela, profesor Karić još ustvrđuje: ''Golemo, živo i neposredno iskustvo različitih uprava, kraljeva, vladara, država, društvenih organizama i uređenja našli su svoj teorijski odjek u njegovim djelima, posebno Al-Muqaddimi'' (str 4).

Slijedeći odjeljak posvećen je Ibn Haldunovim djelima i njihovim kratkim sadržajnim analizama. Prema navedenom spisku djela (njih deset), zapaža se da Ibn Haldun ne spada u red onih klasika koji su ovjenčani impozantnim brojem naslova, ali zasigurno možemo kazati da je taj Ibn Haldunov ''kvantitativni deficit'' supstituiran njegovom Al-Muqaddimom, djelom koje stoljećima pronosi planetarnu slavu njezina autora i po kojem je Ibn Haldun poznat i priznat diljem Planete. Ovaj, uvjetno kazano, prvi dio knjige autor završava navođenjem interesantnih svjedočanstava Ibn Haldunovih savremenika različitih profila o njemu samome.

Nakon iscrpnog predstavljanja životnog puta Ibn Halduna, autor nas uvodi u ''glavno djelo'' Ibn Halduna, tj. Al-Muqaddimu. To je djelo ''koje je učinilo da Ibn Halduna ubrajaju među pokretače svjetskog mišljenja'' (str. 64). Autor nas upoznaje s činjenicom da je u formalnom smislu Al-Muqaddima, zapravo, prva ili uvodna knjiga Ibn Haldunove opće povijesti svijeta ili univerzalne povijesti poznate pod skraćenim naslovom Kitabu'l-'iber. Profesor Karić donosi i podatak da je Ibn Haldun prvu verziju Al-Muqaddime, kao i neke druge sveske djela Kitabu'l-'iber, napisao tokom perioda od četiri godine (od 1375. do 1379. godine po gregorijanskom kalendaru), dok je živio u dvorcu Ibn Salama.

Autor zatim prati sudbinu Al-Muqaddime u Evropi i tvrdi da je njezin ''grandiozni značaj otkriven baš na evropskom kontinentu'', navodeći u tom smislu bibliografske podatke o prijevodima Al-Muqaddime i studijama o njoj na brojnim evropskim jezicima kao i predanim istraživačima koju su je istraživali i predstavljali zapadnjačkoj publici (tokom XVIII, XIX i XX stoljeća). Kada je u pitanju islamski svijet, veća pažnja izučavanju Al-Muqaddime otpočela je tek pedesetih godina XX stoljeća, tvrdi profesor Karić. Prateći izdanja Al-Muqaddime na arapskome jeziku, autor, na temelju relevantnih studija, iznosi niz zanimljivih i žalosnih činjenica u vezi sa brojnim greškama i nedostacima u arapskim izdanjima: štamparske i logičke pogreške, urednički propusti itd., a posebno analizira napade i osporavanja arapskih modernista i nacionalista na Ibn Halduna (kao što su Taha Husejn, Salama Musa, Ahmed Emin i dr.) te ukazuje na njihove nedosljednosti.

U odjeljku koji slijedi profesor Karić ukazuje na jedan iznimno važan problem ''modernizirajućih čitanja i razumijevanja Ibn Halduna i Al-Muqaddime''. Prema Kariću, radi se o ''neopravdanom učitavanju moderni(stičkih) teorija biologizma, evolucionizma, sociologizma, marksizma i drugih zapadnih izama u Al-Muqaddimu'' (str. 79). Primjetno je, prema autorovoj diskusiji, da je u središtu navednog problema pitanje prevođenja Al-Muqaddime, a posebno nekih ključnih termina ovoga djela.

U odjeljcima Struktura Al-Muqaddime, Historijska nauka u Al-Muqaddimi i Unutarnja dinamika Al-Muqaddime, autor, između ostaloga, predočava: formalni plan djela o kojem je riječ, ističe ključne riječi Al-Muqaddime i Ibn Haldunove teorije društva i povijesti, Ibn Haldunovo novo i, prije svega, kritičko poimanje historije te analizira njegov holistički pristup proučavanja ljudskog društva, koji većina savremenih istraživača Ibn Haldunovog mišljenja ocjenjuje realističkim i racionalističkim. Navedena poglavlja, dakle, dotiču ona sržna pitanja za ispravno razumijevanje i interpretiranje Al-Muqaddime u današnjem vremenu i najneposrednije nas suočavaju sa izvornim Ibn Haldunovim pogledima na društvo i povijest u recepciji profesora Karića.

Pretposljednja dva odjeljka Karićeve knjige, rezervirana su za dva ključna pojma Ibn Haldunove povijesti filozofije i čine osnovu njegove teorije o novoj historijskoj znanosti, a to su pojam 'asabiyye i 'umran. Autor ukazuje na različite prijevode ova dva važna termina te potanko, analitički i znalački izlaže Ibn Haldunovo tumačenje ovih termina, njihove forme nastajanja i nestajanja, njihove ciljeve, svrhe, vrste, međuodnos itd. Veliki značaj i važnost dubokoumnih analiza ovih termina prepoznajemo u tome što one umnogome mogu pomoći u čitanju i razumijevanju vremena u kojem živi današnji čovjek društva i historije.

U posljednjem odjeljku knjige govori se o klasifikaciji nauka u Al-Muqaddimi, dok u odjeljku Umjesto zaključka profesor Karić sumira ovu svoju izvanrednu studiju o Ibn Haldunu i njegovoj Al-Muqaddimi iznoseći svoj stav o ''trijadi u Ibn Haldunovom filozofskom mišljenju iskazanoj kroz tri aksioma'', koje koncizno obrazlaže. Ta tri aksioma, prema mišljenju profesora Karića, jesu slijedeća: 1) nomadska plemena usljed svoje kohezivnosti osvajaju sjedilačka društva; 2) spajanje plemenske ili grupne solidarnosti i vjerskog žara – tj. 'asabiyye – jeste preovlađujući fenomen u povijesti; i 3) svako osvajanje po unutarnjoj dinamici teži bogaćenju, raskošim luksuzu i lagodnom životu.

Na kraju ovog našeg prikaza, valja istaći da ovu knjigu krasi prepoznatljiv stil profesora Karića. Jasnoća, lahkoća i preciznost u izražavanju čudesno su spojene sa misaonošću, dubokoumnošću i poetičnošću u hermeneutičko-filozofskom diskursu profesora Karića. Još jedna prepoznatljiva odlika prisutna je i u ovoj Karićevoj knjizi. Naime, u knjizi se navodi mnoštvo (vokaliziranih) citata na arapskome jeziku.

Ova knjiga profesora Karića – napisana po (trebali to uopće kazati!) najboljim akademskim standardima – nesumnjivo predstavlja veliki doprinos našoj bosanskoj nauci o društvu i povijesti i njezinim susretom sa Ibn Haldunom i njegovom Al-Muqaddimom. Ona nas (do sada) na najbolji način nas uvodi u, rekli bismo, svijet Al-Muqaddime i njezine višestruko slojevite strukturalne planove. Sadržinska razuđenost Al-Muqaddime i golemi raspon njezine intelektualne širine i misaone dubine kao da su sažeto smirene između korica ove izvanredne Karićeve studije. Karićeva knjiga može nam poslužiti kao, metaforički govoreći, jedna od najsigurnijh intelektualnih staza koja nas može odvesti do najviših značenjskih i interpretativnih mogućnosti Ibn Haldunove ''univerzalne historije'', ali i razumljivosti društvenih odnosa u svijetu u kome živimo.

 

POGLEDAJ TAKOĐER: 

Pod ovim ga imenom cijeli svijet poznaje, iako mu je pravo ime Ebu Zejd Velijjud-din Abdurrahman bin Muhammed. Za njega svi istraživači vole tvrditi da je preteča moderne sociologije, i tu se manje više zaustave, ne spominjući i njegove druge sposobnosti i vrline, kao što su primjerice povijest, jezik, pjesnik, politika, a posebice je bio vješt pregovarač. Zato ćemo i početi ovaj kratki članak o Ibn Haldunu, kao pregovaraču i političaru. U vrijeme provale Mongola na Bliski istok pod kraj četrnaestoga i početkom petnaestog stoljeća, Ibn Haldun se našao službeno u Damasku, kada su ga izvijestili da je grad Halep pao pod mongolsku vlast i da je u njemu uništeno sve što se stoljećima čuvalo kao kulturna i znanstvena vrijednost. Predvodnik Mongola, Timurlenk je i nazvan princom rušiteljem upravo zbog svoje okrutnosti prema kulturnim i znanstvenim vrijednostima drugih naroda. Čim je pokorio i porušio Halep, svoju je surovu vojsku usmjerio prema Damasku. Vojni zapovjednici drevnoga grada bili su svjesni činjenice da se Timurlenku ne može nitko suprotstaviti, i da će vojni otpor uzrokovati uništenje grada, što će imati nesagledive posljedice po kulturne vrijednosti i stanovnike. Zato su odlučili pregovarati s mongolskim vođom. Bez mnogo razmišljanja izbor je pao na Ibn Halduna, već tada poznatog povjesničara i uglednog građanina Damaska, a u to je vrijeme obavljao dužnost vrhovnoga suca Egipta. Jednog ranog jutra branioci su ga u korpi spustili sa obrambenih zidina, gdje su ga čekali mongolski vojnici, na čelu sa Šahom Mulkom, zamjenikom Timurlenka, koga je mongolski prvak imenovao za svoga zastupnika u pregovorima s opsjednutim Arapima. Odmah po silasku pod zidine Damaska, Ibn Haldun je dočekan s poštovanjem i uvažavanjem, što Mongolima nije bilo običajeno.

Posjednut je na konja i odveden u šator Timurlenka, koji je u tom trenutku objedovao za sofrom. Iznenađen sjajem i raskoši mongolskoga prvaka, Ibn Haldun je u sebi konstatirao da će pregovori biti krajnje neizvjesni za branitelje. Pošto je Timurlenk izviješten o pojedinostima o Ibn Haldunu i njegovom ukupnom znanstvenom opusu, pregovori o sudbini Damaska ga nisu zanimali, koliko želja da od vrsnoga znanstvenika dozna mnogobrojne pojedinosti o islamu i njegovim znanostima. Zato su pregovori i potrajali punih četrdeset dana, a njih dvojica su se svakodnevno sastajali i posredstvom prevoditelja razmjenjivali iskustva i informacije. I kada je Ibn Haldun pomislio da je u pregovorima uspio omekšati Timurlenka i spasiti Damask od osvajača, iznenada je stigla vijest da je grad pao u ruke Mongola. Tužan i u strahu za sudbinu grada i njegovih stanovnika, Ibn Haldun je odlučio napustiti daljnje pregovore i otputovati u Egipat. PORIJEKLO OBITELJI HALDUN Svom osobnom imenu Abdurrahman dodao je Ebu Zejd nakon što mu se rodio najstariji sin Ebu Zejd, a Velijjud-din je dodao svom imenu kada je postao vrhovni sudac u Egiptu, a prezime Ibn Haldun nosi od kada su njegovi preci napustili Arapski poluotok i naselili Španiju, odnosno Karmonu. Njegova je obitelj poznata i priznata. Davni preci ove obitelji doselili su u Hidžaz iz Hadremevta prije pojave islama. Prvi koji je primio islam iz ove obitelji za vrijeme Muhammeda, a.s., bio je Vail ibn Hidžr, ashab Božijega poslanika, koga je Alejhis-selam poslao u Jemen da poučava tamošnje stanovništvo islamu i Šerijatu. Za vrijeme islamskog osvajanja Andaluzije, jedan od članova ove obitelji, Halid ibn Osman, priključio se arapskoj vojsci, po kome će potomci ove obitelji i dobiti prezime Haldun. Tada je bio arapski običaj da se osvajanje Andaluzije ovjekovječi, pa je ime Halid gramatičkom pretvorbom, postalo Haldun. Prvi preci ove obitelji nastanili su se u gradu Karmoni u Španiji, da bi nakon izvjesnog vremena otselili u Sevilju, gdje postaju poznati političari, nositelji vlasti i priznati učenjaci.

Za vrijeme vlasti emira Abdullaha el-Emevija Španija je bila u velikim previranjima i borbama za vlast. U tim borbama jedan od predaka Ibn Halduna Kerib ibn Haldun uspijeva Sevilju osamostaliti kao neovisni imaret (kneževinu). Dinastija Ibn Haldun imati će zamjetnog učešća i u poznatoj bitki na Zalagi, kada su muslimani porazili vojsku katalonskog kralja Alfonsa VI. Za vrijeme vlasti Ibn Abbada, članovi ove obitelji dosegli su vezirske i namjesničke položaje u državi. Kada su muslimani počeli gubiti dio po dio Španije, obitelj Ibn Haldun napušta zemlju i seli se u Tunis. Haldunov pradjed Ebu Bekr Muhammed preuzima položaj namjesnika u Tunisu, a njegov djed Muhammed ibn Ebu Bekr postaje predsjednik ministarskog vijeća u imaretu Bidžaji. Haldunov otac Muhammed poznati je političar i nositelj vlasti, ali i vrstan alim fikha i poznati pjesnik. Briljantna prošlost obitelji Haldun bila je čvrsta osnova za Abdurrahmana da se i on poput svojih predaka počne baviti onim zanimanjima u kojima su članovi njegove obitelji bili priznati u islamskom svijetu. Ima, međutim, podataka da je za Ibn Halduna sjajna reputacija njegove obitelji bila za njega i veliki teret, a naročito u vrijeme smrti njegovog oca i majke od posljedica kuge. ROĐENJE I OBRAZOVANJE Ibn Haldun je rođen u Tunisu 1332. godine ili 732 h. Po tadašnjem islamskom običaju, prvi mu je učitelj njegov otac, da bi svoje školovanje nastavio u medresi pri središnjoj džamiji. U to vrijeme Tunis je centar islamske uleme na arapskom Zapadu, s obzirom da su mnogobrojni znanstvenici iz Andaluzije počeli napuštati ovu pokrajinu i mahom se nastanjivali na sjevernom dijelu Afrike, u Tunisu, Alžiru i Maroku. Prema pouzdanim podacima tu je Ibn Haldun učio šerijatske znanosti, tefsir i fikh po mezhebu imama Malika, a zatim nastavio izučavati filozofiju, logiku, jezik, belagu (stilistiku) i književnost. Posebno je zanimanje pokazivao prema arapskom pjesništvu. Među svojim mnogobrojnim učiteljima, Ibn Haldun je posebno isticao Muhammeda ibn Abdul-Muhejmina el-Hadremija koji ga je poučavao fikhu, hadisu, Poslanikovoj siri i arapskom jeziku, te Ebu Abdullaha Muhammeda el-Ubellija, rođenog Andalužanina pred kojim je izučavao matematiku i logiku.

Kada je navršio sedamnaest godina života, Ibn Haldun je zaokružio svoje temeljno obrazovanje i prešao na kulturnu izobrazbu koristeći se mnogobrojnim izvorima i učestvujući u znanstvenim diskusijama na temelju stečenih spoznaja. Ova mu je faza izobrazbe bila odlučujuća u zauzimanju znanstvene strategije u budućnosti. Njegova cijela obitelj se od davnina bavila znanošću, a najistaknutiji pojedinac bio je njegov predak Omer ibn Haldun, poznati matematičar, atsronom i liječnik. STASANJE MLADOG ZNANSTVENIKA Godine 1349. ili 749. h. zbila su se dva događaja koji će odlučujuće djelovati na budućnost Ibn Halduna. Te godine svijet je pogodila zaraza kuge ogromnih razmjera. Bolest je poharala islamski svijet od Semerkanda na istoku do Magreba na zapadu, ali se proširila i na Evropu a posebice pogodila Italiju, ali i sve druge zemlje. Zaraza je usmrtila i oba Ibn Haldunova roditelja. S obzirom da je kuga usmrtila ogroman broj ljudi, ne birajući između starijih i mlađih, došlo je do velike seobe naroda na arapski Magrib. Većina znanstvenika iz Tunisa, koji su izbjegli smrt seli se u Magrib, kojim je u to vrijeme vladao sultan Ebul-Hasan sa sjedištem u gradu Fesu. Ovaj mudri vladar je svojom politikom privilegija privlačio mnogobrojne znanstvenike iz svijeta, nudeći im različite pogodnosti i pristojan život. Izgubivši oba roditelja i svoje vrsne učitelje, Ibn Haldun je pretrpio težak šok, od koga se teško oporavljao. Čuvši za privilegije koje sultan Ebul-Hasan nudi učenjacima, Ibn Haldun je donio odluku da i on otseli u Fes, ali ga je od selidbe odgovorio njegov stariji brat Muhammed ibn Haldun. Nakon propasti dinastije Muvehhidina, muslimanska država na Magribu se podijelila na tri manje i to: • u Tunisu na čelu s dinastijom Benu Hafs, • u Alžiru na čelu s dinastijom Benu el-Vad, • u Marakešu na čelu s dinastijom Benu Murin. Nekoliko godina prije pojave velike zaraze kuge, vladar dinastije Benu Murin Ebul Hasan napao je Gibraltar (Džebelut-tarik) i oteo ga ispod evropske vlasti. Nakon toga napao je Tilmisan, a potom i Tunis i pripojio ih svom sultanatu u Marakešu, čiji je glavni grad bio Fes. GORKA POLITIČKA SUDBINA Nakon što je Ebul Hasan osvojio Tunis, član pokorene dinastije Benu Hafs po imenu Tafrakin uspijeva okupiti vojsku i ponovo osamostaliti Tunis kao zasebnu državicu.

Taj Tafrakin je pozvao Ibn Halduna i ponudio mu neku sitnu službu u vlasti 1350. godine (751.h.). Nezadovoljan ponuđenom funkcijom na dvoru Tafrakina, Ibn Haldun ju je prihvatio kao početnu poziciju za budućnost. Nedugo nakon imenovanja, pozvan je od Tafrakina u vojni pohod u međudinastijska razračunavanja. U tom sukobu Tafrakinova je vojska potučena, a Ibn Haldun donosi odluku da se ne vrati u Tunis nego produžava na zapad do grada Biskere i tamo odlučio prezimiti. U Biskeri se oženio kćerkom tamošnjeg vojnog zapovjednika. Odlučio je ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti. Poče je ozbiljno se baviti politikom, otkrivajući u sebi dar svojih slavnih predaka. Zato je donio odluku nastaniti se u Fesu, glavnom gradu dinastije Benu Murin, koja je u to vrijeme bila najjača državica na arapskom Zapadu, na čelu sa Ebu Annanom ibn Ebil-Hasanom. U gradu Tilmisanu Ibn Haldun se sastao sa Ebul-Hasanom i ponudio mu svoje usluge, a ovaj ga je imenovao u znanstveni savjet sa sjedištem u Fesu. Ibn Haldun je stigao u Fes 1354. godine (755. h.). Tu se susreo sa nekim svojim učiteljima iz Tunisa, ali i kolegama s kojima je studirao, i ponovo mu se javila želja za znanjem. Nedugo po dolasku u Fes, sultan Ebul Hasan nudi mu značajnu funkciju u vlasti, šefa odjela sultanova protokola. Dobio je posebno zaduženje da brine o izvršavanju svih sultanovih naredbi i presuda, te o posebnim ovlastima koje je sultan izdavao. I pored toga što je odlučio baviti se naukom, u Ibn Haldunu se pojavila želja za politikom i moći. Da li se konačno opredijeliti za politiku, ili prihvatiti se nauke, bila su glavna pitanja tih godina koja su mučila Ibn Halduna. Spoznao je, međutim, da je politika u to vrijeme bila isključivo koncetrirana na borbu za vlast, a ne ono što ga je ponajviše zanimalo kao, primjerice, ideologija i načela politike.

U Fesu Ibn Haldun je upoznao zarobljenog sultana državice Bidžaja i stupio s njim u čvrstu vezu i savezništvo, praveći planove za oslobođenje Bidžaje. Sultan mu je tom prigodom ponudio položaj hadžiba (predsjednika vlade) u slučaju da strategija oslobađanja Bidžaje uspije. Zavjera je ubrzo otkrivena i tako je Ibn Haldun dospio u zatvor i tamo bio zatočen do 1357. godine (760. h.). Cijelo vrijeme boravka u zatvoru, Ibn Haldun je pisao molbe za pomilovanje, ali sultan Ebu Annan nije na njih reagirao, sve dok Haldun nije napisao podužu pjesmu od oko 200 stihova i osvojio sultanovo srce. I kada je sultan Annan donio odluku da ga pomiluje, iznenada je umro, i tako se sudbina ponovo narugala Ibn Haldunu, ostavljajući ga u zatvoru. Kada je na vlast došao vezir El-Hasan ibn Omer, ovaj ga je pomilovao i oslobodio daljnjeg izdržavanja kazne, vrativši ga i na staru funkciju. Dok je obavljao funkciju šefa protokola sultana el-Hasana, dobio je nekoliko ponuda od različitih zavjerenika da se priključi njima, ali je sve odbio, bojeći se gorkoga iskustva iz zatvora. Na spomenutoj funkciji, Ibn Haldun je ostao sve dok na vlast nije došao Ebu Salim ibn Ebul-Hasan, koji ga je zavolio i stekao u njega neograničeno povjerenje, imenujući ga za osobnog tajnika, davši mu zadatak da mu piše govore za vrijeme službenih nastupa. Na toj funkciji Ibn Haldun je po prvi put shvatio da je nužno potrebno proučavati društvo, kako ono u gradovima, tako i ono ruralno, uvidjevši neke zakonitosti koje bi mogle biti od velike koristi u prognozama mogućnosti društva. Često se susretao s problemima ljudi koje je trebalo rješavati, ali za njihovo rješavanje nisu postojale znanstvene osnove. Godine 1361. (762. h.) izvršen je prevrat u državi i zbačen je sultan Ebu Salim, a na njegovo mjesto došao je njegov brat. Na mjesto predsjednika ministarskog vijeća došao je Omer ibn Abdullah, prisni Haldunov prijatelj. Haldun je tada očekivao da će se u ljestvici vlasti popeti na viši položaj, ali ta su očekivanja ostala samo njegov san. Izgubivši nadu da će u novoj vlasti uspjeti, Ibn Haldun je odlučio napustiti Fes u potrazi za novom sredinom u kojoj bi mogao realizirati svoje planove i želje u oblasti politike.

U to vrijeme vladar Granade je postao Muhammed ibn el-Ahmer, a predsjednik ministarskog vijeća vezir el-Edib, poznatiji kao Ibn el-Hatib. Sa obadvojicom se upoznao za vrijeme njihova izbjeglištva u Fesu, činivši im krupne usluge. Zbog toga je odlučio napustiti Afriku i naseliti se u Granadu, u nadi da će mu dvojica prijatelja pomoći u ostvarivanju neugaslih ambicija. Ženu i djecu je poslao u Baskeru, ženinim rođacima, a on se uputio u luku Septi, ukrcao se na jednu malu lađu koja ga je prevezla na Gibraltar 1362. godine (764. h.), i otuda otišao u Granadu. Njegovom dolasku u Granadu obradovali su se i sultan i prvi ministar. Odmah su ga pozvali sebi na primanje, predloživši da dovede svoju obitelj u Granadu i stalno se nastani u njihovoj blizini. U to vrijeme sultan Muhammed ibn Ahmer je razmišljao kako da poboljša odnose s katalonskim kraljem. Odlučio je imenovati Ibn Halduna svojim veleposlanikom na dvoru katalonskog kralja i ovlastiti ga da pregovara u ime njega u normalizaciji odnosa. Ta se funkcija Ibn Haldunu jako dopala, a posebice i stoga što je to bila prilika da posjeti Sevilju, glavni grad Katalonije, kojim su davno prije vladali njegovi preci. Bila je to prilika da pokaže svoje političko umijeće pregovaranja. I zaista Ibn Haldun je u toj funkciji doživio veliki uspjeh i ostvario je sve sultanove želje i očekivanja. Po povratku iz Sevilje, sultan mu za nagradu poklanja jedno cijelo selo u vlast, nedaleko od Granade sa ukupnim prihodima.

U tom se selu nastanio zajedno s obitelji, s velikim prihodima, udobno živeći, ali samo nekoliko mjeseci. Odnosi Ibn Halduna i sultana Muhammeda su bili svakim danom sve bolji i povjerljiviji. Nedugo zatim Ibn Haldun je nekim unutarnjim osjećajem naslutio da sreća i blagostanje neće dugo potrajati. Počeo je razmišljati o odstupnici iz Granade, intezivno tragajući za zemljom u koju bi se naselio. Dok je razmišljao gdje da odseli, iznenada mu je stigao poziv od Ebu Abdullaha el-Hafsija, zasnužnjenog ??? vladara Bidžaje, s kojim se upoznao u Fesu i s kojim je pripremao strategiju otcjepljenja ove države, zbog čega je preležao dosta godina u zatvoru. Sultan Ebu Abdullah je u međuvremenu uspio pobjeći i vratiti se na vlast u Bidžaji. Sultan ga je pozivao sebi na dvor, nudeći mu već dogovorenu funkciju predsjednika ministarskog vijeća. Ibn Haldun je zatražio dozvolu od sultana Granade, i ovaj mu je dopustio odlazak, bogato ga nagradio, izdao mu putovnicu države Granade (mersumu).

Dao mu je pismo u kome poziva vlasti država kroz koje će prolaziti da mu budu na dispoziciji ??? i pruže mu traženu pomoć, koju će sultan cijeniti i, svakome tko mu je bude pružio, nadoknaditi. Tako je Ibn Haldun s obitelji krenuo na put u Bidžaju i tamo stigao 1364. godine (766. h.). Na ulasku u Bidžaju, Ibn Halduna je osobno dočekao njegov prijatelj, sultan Ebu Abdullah, na čelu s mnoštvom građana. O svom dočeku u Bidžaji, Ibn Haldun je zapisao slijedeće: Sultan Bidžaje je naredio slavljeničke manifestacije u čast moga dolaska. Dodijeljena mi je posebna kočija s pratnjom u kojoj sam putovao po zemlji, a narod je izlazio i dočekivao me kao velikana. Na ulicama su mi ljubili ruke i bacali cvijeće kuda je moja kočija prolazila. Ibn Haldun je stigao u Bidžaju kao predsjednik ministarskog vijeća. Za vrijeme džume-namaza u glavnom gradu Kasbi, sultan Ebu Abdullah je osobno predstavio Ibn Halduna kao svog predsjednika ministarskog vijeća. Ibn Haldun piše u svojim djelima da se u Bidžaji prvi puta počeo ozbiljno baviti znanošću u džamiji u Kasbi. Po prvi puta ostvario je svoje životne želje: biti visoko pozicioniran političar, i baviti se znanstvenim istraživanjima. Ibn Haldun je stalno obilazio naselja i gradove Bidžaje tumačeći politiku sultana, ali i baveći se svojim istraživanjima društva i zakonitosti. Većina istraživača pretpostavlja da ga je haotično stanje na arapskom Magribu inspriralo za njegovo djelo El-Mukaddimu, a posebice stanje fitneta koje je uzelo velikoga maha među vladarskim obiteljima, ali i među običnim ljudima. I kao da se sudbina po tko zna koji put narugala Ibn Haldunu, tjerajući ga ponovo na velika odricanja. Vladar državice u Konstanci (Alžiru) Ebul Abbas napao je velikim vojnim snagama na Bidžaju, na svog amidžića Ebu Abdullaha, i ubio ga u tom napadu. Uvidjevši da više ne može ostati u Bidžaji, Ibn Haldun s gorčinom razmišlja gdje da se skrasi i okonča svoj znanstveni opus.

Shvatio je da su teškoće i progoni sastavni dio njegova života, i da od te sudbine ne može pobjeći. Zato je odlučio sačekati neko vrijeme, budno prateći političke događaje u regiji. U međuvremenu su mu dolazili mnogobrojni zavjerenici koji su od njega tražili da im se priključi u nastojanjima da svrgnu Ebu Abbasa, ali je on energično odbio njihove ponude. Po svoj prilici da ga je špijunirao Ebu Abbas i kada se uvjerio da je Ibn Haldun neutralan, smilovao mu se i privremeno ga postavio za predsjednika ministarskog vijeća. Zavjerenici su, međutim, uspjeli svrgnuti s vlasti Ebu Abbasa, i Ibn Haldun se s pravom pobojao za svoj život i napustio je Bidžaju i odselio u Baskeru, rodni grad svoje žene, u nadi da će tamo naći dovoljno mira da završi svoje znanstveno djelo. I tu je Ibn Haldun bio predmet manipulacija mnogobrojnih vezira i vladara koji su se neprestalno mijenjali na vlasti, zbacujući jedan drugoga. U Baskeru mu je došla delegacija sultana Tilmisana Ebu Hamuva s ponudom da prihvati mjesto predsjednika ministarskog vijeća, pod uvjetom da mu pomogne nagovoriti arapska pustinjska plemena u ratu protiv Ebu Abbasa. Ibn Haldun se, međutim, zahvalio na ponudi, preporučivši svoga brata Jahju, govoreći da je odlučio okaniti se politike i dovršiti svoje djelo iz povijesti. Pravi razlog njegova odbijanja ponuđenog položaja leži u njegovom predosjećaju da je ova regija u dubokoj krizi i da je nikakva sila ne može izvući iz katastrofe. I pored odbijanja ponude, Ibn Haldun je stupio u vezu s mnogobrojnim plemenima koja je nagovarao na pobunu protiv Ebu Abbasa, jer je želja za vlasti bila još uvijek neugasla. Kada je vojska sultana Ebu Hamuva krenula protiv Ebu Abbasa, Ibn Haldun je nagovarao lidere u Baskeri da se priključe Ebu Hamuvu i podrže ga protiv Ebu Abbasa. I opet je Ibn Haldun bio na pogrešnoj strani, jer je Ebu Abbas izašao iz tog rata kao pobjednik. Slijedećih pet godina Haldunova života bili su prepuni problema i teškoća, koje je donekle sam uzrokovao.

U pokušaju da pobjegne u Španiju, Ibn Haldun je uhapšen i strpan u zatvor, ali nakon dvije godine je oslobođen. Po izlasku iz zatvora, čvrsto je odlučio ostaviti politiku i posvetiti se znanosti. Vratio se u Baskaru, ali je i tamo uskoro bio osumnjičen da kuje zavjeru protiv tamošnjeg vladara. Morao je napustiti grad i odseliti se s obitelji u Tilmisan, na poziv tamošnjeg sultana Abdul Aziza. Na putu za Tilmisan doznaje za smrt sultana Abdul Aziza, čiji sin ga nasljeđuje i prebacuje prijesto u Fes. Na putu za Fes, presreću ga vojnici sultana Ebu Hamuva, plijene mu svu imovinu, skidaju ga do gola i tako ga ostavljaju u pustinji. U Fes je stigao u teškom psihičkom stanju i taman što se smjestio, svrgnut je sultan sa prijestola i Ibn Haldun je dospio nekoliko puta u zatvor. Kada je izašao iz zatvora donio je odluku da napusti Magrib i odseli se u Španiju, ostavljajući privremeno obitelj u Fesu, dok se tamo ne snađe. Kada je stigao u Granadu, tamošnji ga je sultan odmah stavio u pritvor i naredio njegov progon u Tilmisan, pod sumnjom da je došao u Granadu da organizira prevrat. Na putu prema Africi, Ibn Haldun donosi definitivnu odluku da se okani politike i sve svoje snage posveti znanstvenim istraživanjima. BORAVAK U IBN SELAMI Po dolasku u Tilmisan, Haldun je našao svog starog prijatelja i protivnika, sultana Ebu Hamuva. Došlo je do ponovnog prijateljstva među ovom dvojicom nekadašnjih prijatelja. Poznavajući Haldunove briljantne sposobnosti u uspostavi odnosa sa strancima, Ebu Hamuv šalje Ibn Halduna na jednu takvu misiju u pokrajinu Vedžhu. Na pola puta prema odredištvu Ibn Haldun mijenja odluku i odlazi plemenu Benu Arif, s kojima je imao čvrste prijateljske odnose. Traži od njih da pošalju delegaciju sultanu Benu Hamuvu da dopusti njegovoj obitelji da se doseli k njemu. Delegacija je uspjela dovesti mu obitelj i on se konačno nastanjuje kod plemena Benu Arif u mjestu zvanom utvrda Ibn Selame. Tu je Ibn Haldun ostao skoro četiri godine, nalazeći mir i spokojstvo koje mu je toliko nedostajalo. U toj utvrdi je napisao svoje glasovito povijesno djelo koje zavređuje svu pažnju i smatra se briljantnim djelom povijesti. Tu je započeo pisanje El-Mukaddime, a nakon što je za nju sabirao i pripremao građu punih dvadeset godina. Kada je počeo pisati Mukaddimu imao je 45 godina. Za samo pet mjeseci napisao je ovo glasovito djelo.

Odmah po završetku ovoga djela, dao se na pisanje dva druga djela i to Kitabul Iber i Divanul Mubteda'' vel haber. Pišući ova uistinu velika djela, Ibn Haldun je pokazao sav raskošni talenat pisca i znanstvenika. Kako pri sebi u utvrdi Ibn Selame nije imao dovoljno znanstvenih izvora, koji su mu bili prijeko potrebni da završi ova tri glasovita djela, Ibn Haldun je odlučio vratiti se u svoj rodni grad Tunis, kako bi tamo koristio mnogobrojne knjižnice. Kako je Tunisom u to vrijeme vladao Ebu Abbas, s kojim je imao neraščišćene odnose, to mu je napisao pismo u kome ga moli za oprost i dopuštenje da doseli u Tunis kako bi završio započeta znanstvena djela. Ovaj ga je pomilovao i dopustio mu da se vrati u rodni grad, 1378. godine (780. h.). U Tunisu je Ibn Haldun dovršio započeta znanstvena djela, i prvi primjerak posvetio sultanu Ebu Abbasu 1382. (784. h.) godine. Haldun je nakon završetka spomenutih djela nastavio s još jačim elanom baviti se znanošću, a ujedno je predavao studentima. Njegova su predavanja privukla vrlo veliki broj slušatelja. U to vrijeme studentima je na svojoj tribini predavao i vrhovni šerjiatski sudac. Vidjevši kako svi studenti odlaze na Haldunova predavanja, vrhovnog je suca spopao jal i zavist, pa je počeo ogovorati Halduna kod sultana, optužujući ga da je počeo ponovno se sastajati s beduinskim plemenima i nagovarati ih na pobune i zavjere. U to vrijeme sultan Ebu Abbas je bio u prisnim odnosima sa Haldunom, i nagovarao ga je da se iznova bavi politikom. ODLAZAK U EGIPAT Ibn Haldun se pobojao da ponovno ne bude uvučen u politiku, ali mu je također dojavljeno da vrhovni sudac plete zavjeru protiv njega i optužuje ga kod sultana. Zato je donio odluku napustiti Tunis, jer bi u protivnom mogao biti ponovo uvučen u političke smicalice iz kojih bi izašao kao gubitnik. Zatražio je od sultana Ebu Abbasa dozvolu da ide na hadž. Čekajući dozvolu, Ibn Haldun je požurio u tunisku luku da potraži brod kojim bi se prebacio u Egipat. Našao je jedan egipatski trgovački brod i pozvao svoje studente da se sa njima oprosti, predosjećajući da se više neće vratiti nazad u Tunis. Tako je Ibn Haldun napustio Tunis 1382. godine i stigao u Aleksandriju na Ramazanski bajram iste godine, gdje je ostao mjesec dana, a potom otputovao u Kairo u namjeri i želji da se na El-Ezheru bavi znanstvenim radom. U to vrijeme sveučilište El-Ezher bilo je najveće znanstveno okupljalište u islamskom svijetu, ako ne i u svijetu uopće. Ezher i njegovi učenjaci doznali su za Ibn Halduna i prije nego je on došao u Kairo.

Njegova El-Mukaddima je prije njegova dolaska u Kairo bila predmetom širokih rasprava među kairskim znanstvenicima. Svi su bili oduševljeni njegovim istraživanjima, s obzirom da se radilo o potpuno novoj metodi istraživanja i do tada nepoznatoj znanosti kod Arapa. U Kairu je dočekan s velikim oduševljenjem i poštovanjem. Svakoga dana održavao je predavanja na različitim mjestima, a navečer je pozivan na rasprave na kojima se okupljala masa ljudi, znastvenika i studenata. Boravak u Kairu mu je pomogao da svoja sociološka istraživanja produbi i proširi. Političko i društveno stanje u Egiptu u cijelosti se razlikovalo od onoga na arapskom zapadu. To ga je još više podstaklo da se definitivno otkloni od politike i sve snage usmjeri na znanstvena istraživanja. Ono, pak, što ga je najviše podsticalo na istraživanja jeste veliki broj znanstvenika u Kairu, s kojima je mogao komunicirati i voditi rasprave. Za vrijeme boravka u Kairu, Ibn Haldun je preispitao mnoge svoje znanstvene stavove napisane u svojim djelima. IMENOVANJE VRHOVNIM SUCEM Desetak dana prije dolaska Ibn Halduna u Kairo, na prijestolu Egipta je došlo do smjene. Na vlast je došao sultan Zahir Berkuk. Berkuk je bio upoznat sa Haldunovim znanstvenim dostignućima i o njegovoj popularnosti među naučnicima. Stoga ga je imenovao predavačem fikha malikijskog mezheba na El-Ezheru. Godine 1384. (786. h.) sultan Berkuk je smijenio vrhovnog suca Egipta i na njegovo mjesto imenovao Ibn Halduna. Mnogi su u Egiptu sanjali da postanu vrhovni suci, ali je Haldunu ta sreća bila naklonjena.

Zato su mu mnogi bili zavidni na tom položaju, a uskoro je Haldun imao velikih poteškoća zbog toga. Kao da je ljudska zavist bila najveći Ibn Haldunov neprijatelj. Koliko je bilo teško održati položaj vrhovnoga suca u Egiptu u tako nelojalnoj konkurenciji, pokazuje i primjer da je Ibn Haldun bio osam puta imenovan i smjenjivan s tog položaja u roku od četiri godine. U mnogobrojnim smjenama koje je doživio, najviše mu je pripomogla njegova ustrajnost na pravičnosti, zbog koje je trpio i na arapskom Magribu. Pošto se odomaćio u Kairu, Ibn Haldun je zatražio pomoć sultana Berkuka da posreduje kod sultana Tunisa da omogući njegovoj obitelji da se preseli u Kairo. Zahvaljujući posredovanju sultana Berkuka, sultan Tunisa je dozvolio njegovoj obitelji iseljenje. I kada se brod nalazio na prilazima aleksandrijskoj luci, desilo se veliko nevrijeme i lađa na kojoj se nalazila njegova cijela obitelj, potopljena je. U valovima Sredozemnoga mora utopila se cijela Haldunova obitelj. Gubitak obitelji na Halduna je vrlo teško djelovao. Od te nesreće nije se nikada oporavio, niti je više ikada pomišljao da se ponovo ženi i stekne obitelj. Godine 1388. (789. h.) odlučio se obaviti hadž i zatražio od sultana dozvolu. Nakon povratka sa hadža, svoje je aktivnosti sveo samo na predavanja studentima, odbijajući bilo koju drugu obavezu ili funkciju, osim što je i dalje obavljao funkciju vrhovnog suca. Kada je sultan Berkuk zbačen s prijestola, po prvi puta Haldun nije imao nikakvih posljedica, kao ni nakon Berkukova povratka na vlast i kasnije njegove smrti. U tom periodu Ibn Haldun je otputovao u Palestinu u službeni posjet Jeruzalemu 1399. (802. h.) godine. ODLAZAK SA SULTANOM U ŠAM Godine 1400. (802. h.) u Egipat su pristizale vijesti o nadiranju Tatara u Šam na čelu s vođom Timurlenkom. Šam je u to doba bio u sklopu egipatske države. Tatari su prvo osvojili Halep i u njemu počinili velike zločine i razaranja. Kada je sultan En-Nasir Feredž čuo za tatarsko nadiranje u Šam, odmah je naredio mobilizaciju snaga. Naredio je da mu se u tom pohodu pridruži i Ibn Haldun, koji je u to vrijeme imao blizu sedamdeset godina i obnašao je funkciju vrhovnoga suca. Odmah po dolasku u Šam, egipatska se vojska sukobila s tatarskom, i bio je to prvi poraz Tatara od njihova dolaska na Bliski istok. Tu je i zaustavljeno daljnje prodiranje azijatskih osvajača. Dok se sultan Nasir Feredž nalazio s vojskom u Šamu, pristigla mu je vijest da se grupa emira na dvoru urotila protiv njega s namjerom da ga zbace s vlasti. Kad mu je stigla vijest o zavjeri, sultan Nasir je vodio pregovore s Timurlenkom, i čim je doznao šta mu se sprema u Kairu, napustio je pregovore, ostavio vojsku u Šamu i vratio se u Egipat. Ovlastio je svoje vojne zapovjednike da pregovaraju s Tatarima oko prekida opsade Damaska. Na vijećanju šta da urade glede opsjednutog Damaska, vojni su zapovjednici mogli konstatirati da im je jedina nada u pregovorima s Tatarima. Jednoglasno su odlučili da u ime njih pregovara Ibn Haldun. Tako je Haldun dospio u šator Timurlenka i s njim vodio pregovore posredstvom prevodioca po imenu Abdul Džebbara ibn Nu''mana. U gradu šatora, koji je podigao Timurlenk izvan zidina Damaska, Ibn Haldun je spoznao svu tatarsku silu i raskoš. Pregovarao je punih četrdeset dana, sve dok pred šator nije dojahao jedan tatarski vojnik s viješću da je grad pao u njihove ruke. Ne vidjevši razloga daljeg pregovaranja, Ibn Haldun je odlučio vratiti se u Kairo, i izvijestiti sultana o padu Damaska. Na putu prema Egiptu kod grada Safda, Ibn Haldun i njegovi pratioci su napadnuti od pustinjskih pljačkaša i u cijelosti porobljeni. Pljačkaši im čak nisu ni konje ostavili. Tako je Ibn Haldun po drugi put u životu ostao u pustinji bez igdje ičega. Tada je imao oko 74 godine, i počeo je polahko gubiti volju za ovim svijetom. Kada su ga po povratku u Kairo po osmi put smijenili s položaja vrhovnog suca, nije se uopće bunio, niti je pokazivao volju za bilo čim. I konačno 1406. (808. h.) umro je Ibn Haldun u Kairu i pokopan na sufijskom groblju na mjestu zvanom Babun-nasr. IBN HALDUNOV ZNANSTVENI OPUS Ibn Haldun je rijetko specijaliziran autor za doba u kome je živio. Mahom su tadašnji istraživači i znanstvenici bili svestrani i pisali su djela iz nekoliko znanstvenih područja.

On je, međutim, pisao u samo dva područja, iz oblasti povijesti i sociologije, iako je bio svestrano obrazovan i sposoban da piše iz više disciplina. Njegovo je svestrano obrazovanje posebno vidljivo u El-Mukaddimi, gdje je, recimo, pokazao vrsno poznavanje geografije, ali i drugih znanosti o kojima je pisao u prvom i šestom poglavlju. Izvrsno je poznavao arapski jezik, ali i vjerske znanosti, logiku, filozofiju, tesavvuf i arapsko pjesništvo i književnost. Za vrijeme njegova boravka u Granadi, u knjizi El Ihatatu fi ahbari garnatati ??????? ?? ????? ?????? analizirao je tekst jedne pjesme (burde) o Muhammedu, a.s., što dokazuje njegovo vrsno poznavanje poezije. Također je napisao dosta sažetaka filozofije Ibn Rušda, a čak je napisao i knjigu o matematici. Ono po čemu je Ibn Haldun najviše poznat i priznat jesu povijest i sociologija, čiji je on, uostalom, i začetnik. Analitičari Ibn Halduna su davno otkrili da se u njegovoj Mukaddimi krije do tada nepoznata znanost, o kojoj nitko prije njega nije pisao. Vrlo uspješno je tumačio društvene pojave prirodnim zakonitostima društva u astronomiji, zoologiji, botanici, medicini i povijesnim događajima. Tu vrstu znanosti nazvao je Nauka o događijima društva ??? ??????? ??????????.Vrijednost njegovog novog otkrića leži u tomu što je on bio svjestan njega, i to jasno kaže u dijelu : ? ???? ?? ?????? ?? ????? ?????? ?????

Na otkriće nove znanosti Ibn Halduna je navela njegova analiza povijesnih djela, u kojima je on otkrio mnoge neistine, ali koje nije mogao dokazati kao takve, bez znanstvene podloge. Zbog toga je ne jednom bio optuživan, pa, čak, i anatemiziran od nekih vjerskih prvaka. Slijepo vjerovanje u povijesne neistine Ibn Haldun je tumačio nepoznavanjem zakonitosti društvenih zbivanja. Rijetko je koji autor prije njega pokušavao tumačiti društvena zbivanja prirodnim zakonitostima. On u svojoj Mukaddimi navodi svijetli primjer Ibn Sinaa koji je analizirao slavensku rasu, njene sposobnosti, nedostatke i prirodne osobenosti. Danas je nemoguće govoriti o sociologiji, a pritom zaobići Ibn Halduna i njegove spoznaje u toj znanosti. Uostalom, to svi naglašavaju, odajući mu priznanje. U svojim sociološkim analizama različitih društava, Ibn Haldun je prema mnogima bio krajnje kritičan, ali i doslovno iskren, i tu je karakteristiku iskazivao naročito kao vrhovni sudac u Egiptu, ili kao političar i nositelj vlasti na arapskom Magribu. Kao vrsni povjesničar, Haldun je svoj talenat iskazao istražujući povijest Arapa i Berbera. Zato njegova povijest i danas služi kao najbolji izvor povijesnih događanja u vremenima o kojima je pisao. Njegova je povijest karakteristična po tomu što ju je pisao na temelju vlastitog iskustva i spoznaja. Poznato je da je Ibn Haldun stalno obilazio naselja i plemena duboko u pustinji, živeći s tim narodima, neprestano ih promatrao i proučavao. Njegova je povijest karakteristična i po tomu što je događaje opisivao u sklopu političkih, ekonomskih, geografskih, vjerskih i društvenih zbivanja. Ono po čemu je Ibn Haldun također bio jedinstven, jeste njegova autobiografska povijest. On je jedini islamski znanstvenik i istraživač koji je za svoga života napisao autobiografiju. Zanimljivo je također spomenuti da je svakodnevno vodio dnevnik, da bi potkraj života sve napisao kao autobiografiju. Njegovi dnevnici su mu bili naročito od koristi kada je u Egiptu osam puta postavljan i smjenjivan s položaja vrhovnog suca, ostavljajući svoje protivnike bez daha, čvrstim argumentima.