Wed01262022

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel

OMAN

Oman, službeno Sultanat Oman je država na jugoistočnoj obali Аrapskog poluotoka u jugozapadnoj Aziji. Na istoku i jugu izlazi na Arapsko more, a na sjeveroistoku na Omanski zaljev. Graniči na jugozapadu s Jemenom, na zapadu sa Saudijskom Arabijom, te na sjeverozapadu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Rijetko se, čak i na globalnoj razini, čuju vijesti iz Omana, zemlje koja se prostire između Indijskog oceana i arabijske pustinje. Zemlja nije u značajnijem sukobu ni s kim, a rastuće gospodarstvo diči se i najvišim ocjenama zaštite ljudskih prava u većinski muslimanskim zemljama. 

Većinu zemlje zauzima ravna pustinja, a niža brda su na jugoistoku. Vapnenački planinski lanci Hadjar (= Stijenjak) uzdižu se iznad sjeverne obale, s najvišim vrhovima Šams (2.980 m) i Gjebel Akhdar (3.018 m). Omanu pripada i eksklava poluotoka Musandam, odvojena od ostatka zemlje teritorijem UAE, koja zauzima strateški važan položaj na južnoj obali Hormuškog tjesnaca na ulazu u Perzijski zaljev. Klima je većinom sušna pustinjska, uz obale nešto blaža polupustinjska, a tek na višem gorju Hadjar se donekle približava mediteranskoj.

Oman je stoljećima bio važno trgovačko središte. Godine 1508. Portugalci su zauzeli glavnu luku, Muscat i držali je do dolaska Osmanlija 1659. Turci su istjerani 1741. kad je Ahmed ibn Said osnovao sadašnju vladarsku dinastiju.

U početku 19. stoljeća Oman je izrastao u značajnu regionalnu silu s posjedima u Baludžistanu i Zanzibaru. Od 1891. do 1971. bio je britanski protektorat. Godinu dana prije odlaska Britanaca današnji je sultan zbacio svog oca, Saida ibn Taimura, nakon čega je započeo modernizaciju zemlje, a 1996. i ograničenu demokratizaciju.

Islam je najzastupljenija religija. Oman je jedina islamska zemlja u kojoj dominira Ibadi Islam, različit od sunitskog i šijitskog. Arapski odnosno njegov lokalni dijalekt je jezik većine stanovništva. Velik broj stanovnika su strani državljani na radu u industriji nafte.

Omansko gospodarstvo ovisno je o izvozu sirove nafte. Prihodi od prodaje nafte omogućili su izgradnju infrastrukture i poboljšanje socijalnog standarda nekoć siromašne i zaostale zemlje. BDP je u 2003. bio 13.100 USD po glavi stanovnika, mjereno po PPP-u.

Posebnost je Omana sloboda svake vjeroispovjesti, pa svi, uključujući hinduiste i budiste, imaju svoja mjesta za molitvu. Oznaka je to snažne privrženosti ibadijskom islamu, koji je tolerantan prema različitostima, rezerviran prema nejasnoćama, blag i prijateljski nastrojen prema svim muslimanima. Prema tumačenju mnogih, sultan Kabus je vrh tog uravnoteženog svijeta, te je osoba koja je istodobno pokrenula i čuva tu raznolikost. Hadisi govore da je Prorok Muhamed poštivao Omance kao prvi narod koji se okrenuo islamu, iako ga nikad nisu vidjeli, nego su tek čuli o događajima u Meki i Medini. Prorok je tom prilikom izjavio neka je blagoslovljen omanski narod jer oni vjeruju, iako ga nisu vidjeli. 

Oman je dugo vremena bio izvan glavnih povijesnih tijekova. Na samom jugu Arabijskog poluotoka, bio je strateški važno područje portugalskim trgovcima koji su plovili između Indije i afričkog trgovišta Zanzibara, pa su kolonizirali ovo područje i oteli ga od perzijske vlasti. U kasnom 17. stoljeću, s jenjavanjem portugalske kolonijalne moći, Omanci su se oslobodili te sami preuzeli trgovačke puteve. Kasnije su potpali pod kolonijalnu vlast Britanaca, koji su imali svoj udio u biranju novih sultana, nasuprot negodovanju većine muslimanskog klera u državi. Svoju nezavisnost država je stekla tek 1970., ali su i dalje postojale plemenske borbe i utvrđivanje granice, posebno prema Saudijskoj Arabiji. Tek dolaskom sultana Kabusa na vlast, država se konsolidirala, ukinula samovlasti imama u provincijama, te nametnula autokraciju. 

Sultan Kabus ujedno je i premijer zemlje, predsjeda ministarstvima vanjskih poslova, obrane i financija. Njegova je vlast potpuna. Na krilima Arapskog proljeća, 2011. došlo je do pobune i u Omanu. Pozivi za većom demokracijom u zemlji slomljeni su upotrebom vojske. Međutim, sultan je potom povećao mogućnosti zapošljavanja i povećao beneficije radnicima. To je omogućeno petrodolarima, jer je zemlja bogata naftnim rezervama. Zarada od prodaje nafte ulaže se u razvoj infrastrukture i pomaže razvoju socijalne i zdravstvene politike. Na putu su i ustavne reforme, s mogućnošću uvođenja parlamenta. Razvija se turizam, što pomaže i održavanju poljoprivrede i ribarstva.

Oman nema resursa kao njemu susjedne zemlje, ali upravo zbog toga iznenađuje stabilnošću svoga gospodarstva. Glavni potisnik gospodarskog razvoja i financijska pomoć u državnim reformama je nafta, a potom poljoprivreda i trgovina. Svojim položajem, Oman leži na čvoršištu najvažnijih svjetskih energetskih koridora, a već je pokrenut program izgradnje naftne rafinerije i skladišta u mjestu Dukm, blizu Hormuškog tjesnaca, koji će pomoći boljem izvoznom programu, jer Oman nema naftovoda i plinovoda koji povezuju zemlju s inozemstvom. Oman je ovisan o nafti.

Godine 2012. 86 posto vladinih prihoda dolazi od fosilnih goriva, kao i 50 posto omanskog BDP-a 2013. Cijena od 105 dolara po barelu nafte je prema Ministarstvu nafte i plina donja granica za dostatan pritok doprinosa u državnu blagajnu. Uz ministarstvo najvažniju politiku vodi kompanija pod nazivom Omanskog sultana naftni razvoj Omana (Sultan of Oman Petroleum Development Oman, PDO), koja drži većinu omanskih rezervi, te je odgovorna za više od 70 posto proizvodnje sirove nafte. Tvrtku u većinskom (60%) vlasništvu ima država, dok je ostatak podijeljen na Shell (34%), Total (4%), portugalski Partex (2%) i ostale. 

Vladina Omanska naftna tvrtka (OOC) odgovorna je za ulaganja u energetski sektor u i izvan zemlje, dok Omanska tvrtka za naftne rafinerije i naftnu industriju (ORPIC) nadzire rafinerijski sektor, te je vlasnik omanskih operativnih rafinerija. Procjena iz siječnja 2014.govori da Oman ima 5,5 milijardi barela naftnih rezervi, čime se svrstava na sedmo mjesto na Bliskom istoku i 23. u svijetu. Unatoč tome, Oman je jedina naftom bogata arapska zemlja koja nije članica OPEC-a. Uz to,procjenjuje se da ima i 315 milijardi kubičnih stopa prirodnog plina i više od 40 milijuna barela tekućeg plina (NGL). Oman je rastući izvoznik nafte: u 2013. više od 97 posto izvoza nafte otišlo je u azijske zemlje, od čega gotovo 60 posto u Kinu. Ovo je važna činjenica, jer Kina traži prostor za što veći utjecaj u Perzijskom zaljevu. Već poslovično dobri odnosi koje Kina ima s Iranom zapečaćeni su prvom zajedničkom vojnom vježbom početkom jeseni 2014., koja se odvijala u Arapskom moru. 

To je prvi puta da je Kina izvela vojnu vježbu u području Perzijskog zaljeva, gdje je tradicionalna najjača sila američka Peta flota, stacionirana u Bahreinu. Kina je sve više zainteresirana za stvaranjem jakih veza s regionalnim silama, posebice s Rijadom i Teheranom, ali poduzima i oprezne diplomatske korake, bez želje da izaziva snažno američko protivljenje. Upravo zbog toga je odnos Kine i Omana zanimljiv, s obzirom na omansku diplomatsku snagu. 

Iako je naftni biznis zasigurno najveći pokazatelj omansko-kineskih odnosa, manje je poznato da je Oman Kini četvrti najveći trgovački partner na Bliskom istoku, te da su tvrtke iz dvije zemlje potpisale niz ugovora o infrastrukturnoj gradnji, posebice elektrana, cesta, luka, vodoopskrbe i brodogradnje. Otkad je 2010. stvoreno Omansko-kinesko društvo prijateljstva, krenula je i značajna obrazovna razmjena, te sada Omanci vode arapske studije na Sveučilištu u Pekingu. Kina daje Omanu kapitalna ulaganja i tehnologiju, a Omanci Kinezima otvaraju slobodne luke. Dvije zemlje od 2005. vode strateške konzultacije o međunarodnim i regionalnim sigurnosnim pitanjima, a planira se i veća vojna suradnja, uključujući i sigurnosnu plovidbu Adenskim zaljevom, poznatim zbog napada somalijskih gusara. Peking je nedavno izrazio i interes da poveća svoje sudjelovanje u Kinesko-GCC strateškom akcijskom planu 2014-2017, kojega Oman u potpunosti podržava. 

Ova golema diplomatska mreža postavlja Oman na prvo mjesto u poticanju multipolarnosti u području Perzijskog zaljeva. Gospodarski i politički odnosi u regiji više neće ovisiti samo o Rijadu i dogovoru s Amerikancima; treba računati na sve veću prisutnost Kine, ali i buđenje gospodarske snage Irana, posebno ako se skinu sankcije. Omanska je uloga ovdje instrumentalna, jer je snaga diplomacije u Maskatu jača od straha zaljevskih kraljevina od Islamske republike.

Kabus pomaže produbljenju odnosa među arapskim zemljama. Njegova putovanja u regiji pomažu razgovorima arapskih zemalja s Izraelom, SAD-om i Iranom. Strateški važan Hormuški tjesnac, koji je pod kontrolom Irana, postao je neutralnim područjem koji mogu koristiti SAD, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, upravo zbog zalaganja Kabusa. U tim djelovanjima, sultan se vodi ibadijskim vjerskim zalaganjem za nenasilje. Zbog toga je otvoren vjerskoj toleranciji i nenasilnom rješavanju odnosa u regiji. Ipak, nikad u međunarodnim krugovima ne pokazuje stav. U ključnim trenucima Islamske revolucije u Iranu 1979., sultan je bio instrumentalan u izgradnji Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council, GCC), te je 1981. okupio Bahrein, Kuvajt, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar i Oman u regionalnu obrambenu, političku i gospodarsku alijansu. 

Osim toga, Oman je jedina zemlja GCC-a koja je stvorila s Iranom strateški odbor za suradnju u području regionalne sigurnosti. Dvije zemlje surađuju na svim razinama, od vanjskopolitičkih razgovora, do različitih sigurnosnih, regionalnih i međuparlamentarnih odbora koji daju zajedničku viziju mirnog Bliskog istoka, ali i upozoravaju na rastući ekstremizam. U većini slučajeva, male države se tretiraju kao objekti međunarodnih odnosa, a velike države stvaraju saveze i održavaju ih. Međutim, nedavna povijest jasno pokazuje da, unatoč svojim ograničenjima, male države mogu biti normativna sila i promicati svoje nacionalne interese na razini međunarodne zajednice. Što konkretno mala država znači, nije jasno ni politolozima, ali općenito se uzima u obzir relativno mali broj stanovnika ili mala ekonomska ili politička moć u odnosu na utjecajne države Vijeća sigurnosti ili regionalnih saveza. 

U tom je pogledu Oman mala zemlja u odnosu na političku i gospodarsku moć Saudijske Arabije ili gospodarsku moć Katara ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. U bitno realpolitičkom pogledu, svaka država stvara svoju vanjsku politiku kroz maksimalizaciju svojih vrijednosti i interesa spram drugih država i subjekata koji djeluju u vanjskopolitičkom okruženju. I dok neke države doista održavaju ovakav vid vanjske politike, druge optimiraju nacionalne interese, te teže kompromisu. Pošto je prvi pristup vezan uz uporabu sile ili prijetnju uporabe sile, drugi pristup je klasičan nastup malih država.

Kabus je ostvario svoj politički san, stvaranja "omanske ideje". Ostvario je i dugoročnu sigurnost za svoju zemlju, a i okruženje, ponajviše stvaranjem GCC-a 1981., kao i mirnim rješenjem graničnih nesporazuma i kontrole Hormuškog tjesnaca. Iako je država ostala autokracijom, Kabus je otvorio mogućnost demokratskih promjena stvaranjem Državnog savjetodavnog vijeća 1991., mogućom pretečom nekog budućeg parlamenta. Neobično za arabijske žene, Kabus je pozvao na veću ulogu žena u omanskom društvenom i političkom razvoju. 

Uslijed bolesti, nedostatak nasljednika 74-godišnjeg sultana izaziva zabrinutost za Omance – ali i širi Bliski istok. Postoji bojazan o sukobu za moć između članova sultanske obitelji al-Said, kao i mogućnosti utjecaja vojske. Još živo sjećanje na rijetku pobunu 2011. doprinosi potencijalnom novom žarištu na Bliskom istoku. Sultan bi trebao pratiti primjer jordanskog kralja Huseina koji je javno imenovao svog sina Abdulaha kao nasljednika nekoliko tjedana prije svoje smrti 1999.godine. važno je da tu odluku donese sultan sam, jer ako ne bude bilo njegovog čvrstog stava, može doći do ozbiljnih nesuglasica u zemlji. Apsolutna moć sultana Kabusa vidljiva je i u apsolutnom nedostatku vijesti o njegovom pravom zdravstvenom stanju. 

U objavi javnosti, sultan je obznanio da je na liječenju u Njemačkoj od srpnja, a nije se pojavio niti na omanskom nacionalnom danu sjećanja na revoluciju 1970., već je samo poslao video poruku svojim sugrađanima. Prema omanskim zakonima, vijeće kraljevske obitelji mora odlučiti o nasljedniku do tri dana nakon sultanove smrti. Drugi način jest da obrambeno vijeće, koje uključuje visoke vojne časnike, čelništvo Visokog suda i čelništvo dvaju domova omanskog Savjetodavnog vijeća mogu natjerati sultana da sam odluči o svom nasljedniku, što se tajno snima i sprema u posebnu zapečaćenu pismohranu. Međutim, nitko nije pokrenuo takav postupak. 

Kabusova diplomacija održavanja dobrih i bliskih odnosa sa svim utjecajnim silnicama u regiji, te uravnoteživanje njihovih međusobno suprotstavljenih interesa, uz istovremeno održavanje dobrih političkih i gospodarskih veza s SAD-om, Europom, Kinom i Indijom vitalni su interes Omana, te je za očekivati da novi sultan neće bitno mijenjati omansku vanjsku politika. Ipak, nasljednička kriza zabrinjava mnoge, jer novi sultan će možda morati usmjeriti svoje napore na unutarnju politiku, odgovoriti na izazove demokratskih promjena, te samim time biti manje prisutan na međunarodnoj sceni. Kabus je omansku vanjsku politiku vezao većinom za svoju osobnost, te je pitanje koliko će diplomatičnosti i karizme nedostajati novom sultanu.