Thu12052019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI MUS’AB IBN UMEJR – PRVI IMAM I HATIB NA DŽUMI U POVIJESTI ISLAMA

MUS’AB IBN UMEJR – PRVI IMAM I HATIB NA DŽUMI U POVIJESTI ISLAMA

Povjesničari tvrde za Mus’aba ibn Umejra da je rođen i odgajan u jednoj od najpoznatijih i najbogatijih obitelji plemena Kurejš. Rođen u izobilju materijalnoga bogatstva, Mus’ab je, u mekanskom društvu, bio uočljiv i po izvanrednoj ljepoti. Djevojke su sanjale i čeznule da ga, uz njegovu ljepotu i bogatstvo, imaju za muža. I kada je postao punodoban, pročulo se po Mekki da Muhammed alejhis-selam na brdu Safvi oko sebe okuplja mlade i odvažne mekanske muževe i pripovijeda im o Božjoj poruci i novoj vjeri. Slušajući o Muhammedu i novoj vjeri, Mus’aba je vukla neodoljiva želja da sazna o čemu se radi.

U nekoliko je navrata dolazio u Alejhis-selamov dom, ali ga je veliki autoritet njegove majke Hunnas bint Malik sprječavao da se odvaži i javno obznani da je prešao na islam. Zato je predložio Muhammedu alejhis-selam da prihvati islam, zamolivši ga da tu vijest taji, kako ne bi imao neugodnosti s majkom1.

Mekka je u to vrijeme bila mali grad, a Kurejšije zauzeli neprijateljski stav prema novoj vjeri i Poslaniku. Jedan Kurešija, po imenu Osman ibn Talha, špijunirajući Alejhis-selama i muslimane, dva puta je vidio Mus’aba; jednom u društvu Poslanika, a drugi puta kako obavlja molitvu na islamski način. Znajući za majčin autoritet, Osman ibn Talha je otišao izvijestiti ju da je njen ponosni sin pristao uz Muhammedovu vjeru. Odmah je alarmirala cijelu obitelj i pozvala Mus’aba da od njega čuje istinitost te vijesti. Upitan je li prihvatio Muhammedovu vjeru, Mus’ab je u strahu, ali ipak hrabro, pred majkom priznao. U trenutku priznanja, majčina je ruka poletjela prema Mus’abovom licu, ali se sustegla da ga udari. Srdito je naredila da ga zatvore u kuću, zabranivši mu da je napusti dok ne promijeni odluku. Dok je Mus’ab bio u kućnom pritvoru po majčinom nalogu, prvi su muslimani pod prijetnjom smrću, morali napustiti Mekku i otići u izbjeglištvo u Abesiniju. Ipak nije mogao izdržati, nego se pored majke i straže koju mu je postavila, iskrao i krenuo za izbje-glim muslimanima u Abesiniju.
Nakon dugog boravka u Abesiniji, Mus'ab se vratio natrag u Mekku, ali je ponovno otišao s drugom grupom muhadžira. Za vrijeme boravka u Abesiniji, mnogo je patio za majkom znajući da ga neizmjerno voli, ali je njeno neprijateljstvo prema islamu i Muhammedu alejhis-selam bilo besprimjerno i okrutno, čak toliko da se odrekla svoga rođenog sina. Mnogo je vremena Mus’ab proveo gladan i poderane odjeće. Tako je jadno izgledao da su ostali muslimani u susretu s njim obarali pogled da ne bi slučajno na njihovim licima primijetio izraz sažaljenja. Dobro su znali da je rođen i odrastao u kući punoj izobilja, a sada je izgledao bijedno i jadno. Jednom je prigodom Muhammed alej-his-selam za njega rekao: “Nisam poznavao nikoga u Mekki na čiji su izgled roditelji toliko polagali kao na Mus’abov. Odrekao se ljubavi roditelja i sveg izobilja u korist islama.”
S druge strane majka mu je bila neobično okrutna i bezosjećajna. Nije dopustila da uzme ni svoju odjeću, niti mu je dopustila da se približi kući i uživa u izobilju, samo zato jer je, po njenoj priči, pogazio čast njihovih bogova. Kada ga je pokušala, po drugi puta, staviti ga u kućni pritvor i tako spriječiti da se druži s Alej-his-selamom i muslimanima, Mus’ab je bio odlučan zaprijetivši smrću i njoj i svima koji joj budu pomagali u njegovom privođenju. Shvativši da ga ne može odvratiti od puta islama, sa suznim očima ga je ispratila, ali i on nju također, rekavši joj da je između nje i islama izabrao ovo drugo. Tada mu je rekla: “Odlazi i zapamti da više nemaš majke.” Čuvši te riječi, Mus’ab joj je prišao i šapnuo na uho: “Majko, savjetujem te iskrenom ljubavi sina, koji će te uvijek voljeti i poštivati, izgovori šehadet biti ću ti beskrajno zahvalan.” Srdito mu je odgovorila: “Proklinjem te svojim grudima, nikad u tvoju vjeru neću prići, sve dok me pamet služi.”

Nakon ovog incidenta s majkom, Muhammed alejhis-selam je ponudio Mus’abu najvažniju misiju koju je mogao dobiti jedan musliman. Imenovao ga je svojim osobnim veleposlanikom u Jesribu da poučava nove muslimane vjeri, da pokuša i druge pridobiti u islam, i da bude njegova veza s muslimanima u tom gradu do njegova dolaska. Iako je Poslanik imao među ashabima starije i umnije i po rodbinskim vezama bliže sebi, odlučio je ovu misiju povjeriti mladom Mus’abu, cijeneći njegovu žrtvu koju je podnosio u ime islama. Tada je u Medini bilo samo dvanaest muslimana, onih koji su se prisegom na Akabi obvezali da prime Alejhis-selama u svoju sredinu i sa njim dijele sudbinu, pa je time ova misija bila delikatnija. Muhammed alejhis-selam je znao da će mu Medina biti drugi islamski centar, pa je Umej-rov zadatak bio tim značajniji. Nekoliko mjeseci nakon njegova dolaska u Medinu, broj se muslimana povećao nekoliko puta. Samo godinu dana nakon susreta na Akabi, Umejr je došao na hadž u Mekku sa sedamdeset muslimana i muslimanki, čime je u cjelosti opravdao Alejhis-selamovo povjerenje. U Jesribu je Mus’ab izabrao svoga pomoćnika Es’ada ibn Zuraru, s kojim je neumorno obilazio arapska plemena u gradu i okolici, nerijetko stavljajući svoj život u opasnost.

Jednoga dana dok je objašnjavao zainteresiranima islamska načela, iznenadio ga je Usejd ibn Hudajr, čelnik plemena Abdul Ešhel iz Medine, pun srdžbe što u njegov narod unosi nemir propovijedajući novu vjeru i omalovažavajući njihova božanstva. Potegao je sablju na njega i njegovog suradnika Zura-ru. Muslimani, okupljeni oko njih dvojice, premrli su od straha, znajući prijeku narav ovog plemenskog starješine. Međutim, Mus’ab, savršeno miran i staložen odvratio: “Zar nećeš sjesti sa nama i poslušati što to mi propovijedamo, pa onda reagirati? Ako ti se bude svidjelo što propovijedamo možeš i prihvatiti, a ako ti se ne bude svidjelo, mi ćemo se povući da ne izazivamo tvoju srdžbu.” Saslušavši staložen i razuman odgovor, Usejd je bacio sablju na tlo i sjeo pored Mus’aba da posluša što propo-vjeda. Mus’ab mu je citirao i tumačio Kur’an, sve dok Usejd nije povikao: “Što treba raditi onaj koji hoće prići vašoj vjeri? Treba očistiti odjeću, a potom izgovoriti šehadet”, odgovorio je Mus’ab. Usejd se nakratko izgubio, a onda se pojavio objavljujući da prihvaća islam i izgovorio šehadet.

Nakon Usejdova prelaska na islam, slijedio ga je Sa’d ibn Muaz, a zatim i Sa’d ibn Ubade, i sva trojica su slovili za vrlo značajne ljude Medine. Kada je narod vidio da su njih trojica prihvatili islam, masovno su dolazili Mus’abu s odlukom da priđu islamu. Nakon hidžre Božjega poslanika u Medinu, Umejr je nastavio svoju misiju, ali sada na drugim poljima. Poganski su neprijatelji iz Mekke pokušali na Bedru uništiti muslimane. Koliko je god Mus’ab bio dobar misionar islama, toliko je bio i dobar borac u bitkama. Ni godinu dana nakon bitke na Bedru, pogani ponovno dolaze s vojskom da osvete poraz. Ovoga puta bitka se dogodila na Uhudu, nedaleko od Medine. Mus’ab je u toj bici dobio časnu i odgovornu zadaću, da nosi stijeg islama. Pošto su muslimani skoro porazili neprijatelja, zbog greške strijelaca došli su u teška iskušenja. Mus’ab je čuo od nekih boraca da je Muhammed alejhis-selam poginuo, pa je čvrsto odlučio nastaviti borbu bez obzira na njen krajnji rezultat. Na vijest da je poginuo Alejhis-selam, Umejr je uzviknuo: “Ve ma Muhammedun illa nebijjun” (Muhammed je samo Poslanik)2, uz napomenu da je kur’anski ajet skoro identičnog sadržaja objavljen nakon ove bitke: Ve ma Muhammedun illa resulun.”
Krenuo je sa stijegom u još snažniju borbu. Neprijateljski su ga vojnici okružili i jedan od njih po imenu Ibn Kami’e udario ga po desnoj ruci sabljom i odsjekao mu je. Da stijeg ne bi pao na zemlju, Umejr ga je brzo prihvatio lijevom rukom. Isti ga je vojnik udario i po lijevoj ruci i odsjekao mu je u laktu. Ostacima ruku Mus’ab je prigrlio zastavu da ne padne na zemlju. Neprijateljskom vojniku su pripomogla druga dvojica i na mjestu ga sasjekli sabljama. Kleknuo je na koljena s licem pobodenim u zemlju, kao da je na sedždi, pridržavajući stijeg da ne padne na zemlju jer pad stijega na zemlju označio bi poraz muslimana po tadašnjem arapskom običaju ratovanja. Tako su ga njegovi suborci našli nakon bitke. Kada su ga htjeli pokopati, na njemu su našli jednu kratku košulju. U pokušaju da ga umotaju u nju, kada bi mu pokrili glavu, noge bi se otkrile, i obratno. Onda je Muhammed alejhis-selam rekao da mu pokriju haljom glavu, a noge listovima palme. Bio je toliko siromašan da ni za pokop nije imao pristojnu opremu, a rođen je u najbogatijoj obitelji.

U bici na Uhudu, Muhammed alejhis-selam je izgubio najbližeg rođaka Hamzu, ali nisu vidjeli suze u njegovim očima. Vidjeli su ih samo kada su ukopavali Mus’aba. Koliko ga je Alejhis-se-lam poštivao, dokaz je i to da je prvo njemu klanjao dženazu, pa tek onda ostalim šehidima Uhuda. Tako je završio čovjek i ashab koga su njegovi suvremenici nazivali Dobri Mus’ab, jer je iznad svega volio dobrotu i takav bio. Mus’ab ibn Umejr biti će upamćen kao prvi imam i hatib na džumi u povijesti islama, čak i prije Muhammeda alejhis-selam. Skoro godinu dana prije hidžre, klanjao je džumu-namaz u Zurarinoj kući u Medini.


Bilješke:


1 Mus’abova majka bila je strasna pogankina i stalno je za njim slala uhode da ne bi kojim slučajem prigrlio islam, ali je on bio na oprezu kada se sastajao s Božjim poslanikom sve dok ga uhode nisu uhvatile na djelu. Od tada za Mus’aba predstoji džehennem koji mu je priredila njegova majka.
2 Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli, Bejrut 1987.


Ševko OMERBAŠIĆ (Preuzeto zi Bilten MIZ Zagreb br.160 )