Wed01262022

Last updateFri, 11 Jun 2021 3pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ISKRICE MUDROSTI: SUFIJSKE MISLI

ISKRICE MUDROSTI: SUFIJSKE MISLI

HASAN EL-BASRI

Hasan El-Basri bio je jedan od najpoznatijih i najpoštovanijih sufja u svoje doba. Zvali su ga Odgojeni pod okriljem Božjeg poslanika, Uzor darežljivosti, Kaba znanja i djela, Oličenje vrline i nježnosti. Jednom dok je još bio dijete i boravio sa svojom majkom u kući Božjeg poslanika, napio se vode iz bokala iz kojeg je pio Poslanik. Kada je Muhammed, a.s., saznao, rekao je: “Zaista će ovom djetetu biti dodijeljeno mnogo moga znanja, kada se ono iz moga bokala napilo.” Kao i uvijek, riječi Poslanika su se obistinile. Hasan je postao najčuveniji od svih svojih suvremenika. Jednom je neko u jednom društvu rekao: “Hasan je naš prvak i najbolji od nas svih. Na pitanje zašto, jedan učenjak je odgovorio: “Jer svi trebamo njegovo znanje, a on ga ne treba ni od jednog čovjeka.”
U njegovo doba živjela je jedna poznata i veoma cijenjena žena koja se zvala Rabija. Hasan je neobično volio i poštovao ovu pobožnu ženu i bio joj sasvim odan. Često je govorio da za emanaciju svojih inspiracija duguje zahvalnost ovoj čistoj duši.

Hasan je jednom sedmično držao predavanja i kad god bi ustao da govori pogledom bi tražio pobožnu Rabiju. Ako ona ne bi bila prisutna, odustao bi od predavanja. Na pitanje prisutnih zašto ne drži predavanja kada Rabija nije prisutna odgovorio je: “Ja ne mogu Božanski napitak, koji sam pripremio za slona, dati mravu da popije.” A kada je jednom u toku predavanja zajedno sa prisutnim, a osjetio vrhunac zanosa, okrenuo se Rabiji i rekao: “O Pokrivena, sve je ovo samo kroz iskru tvoga srca u meni rođeno.”

Pitali su ga: “Gdje je pravi Islam i gdje se mogu naći pravi muslimani”, Hasan je odgovorio: “Pravi Islam je ostao u knjigama, a pravi muslimani leže pod zemljom.”
Prisutni: “Što je korijen religije, a što je to što je upropaštava?” Hasan: “Korijen religije je čistoća srca, a požuda vodi propasti.”

Prisutni: “Jesu li naša srca zaspala, o Šejhu, kada tvoje riječi na nas ne djeluju?” Hasan: “Dobro bi bilo da su vaša srca zaspala, jer kada se onaj koji spava prodrma probudi se. Ali vaša srca su zamrla, jer se ne bude kad se prodrmaju.”
Halifa Omer b. Abdul Aziz zamolio ga je jedanput da mu kaže nešto što će ga uvijek poticati na razmišljanje. Hasan mu reče: “Kada je Allah s tobom ničega se ne bojiš.”
Hasan El-Basri je bio veoma skroman u svemu i za svakoga je govorio da je bolji od njega. Jednog dana je vidio na obali Tigrisa jednog crnca gdje sjedi sa jednom ženom i nešto pije. Hasan je sebi ponovio da je onaj crnac bolji od njega. Ali u njemu je progovorilo njegovo nisko Ja, sotona koji je uvijek budan i vreba: Kako će jedan crnac koji sa nekom tuđom ženom sjedi i vino pije biti bolji od njega? U tom trenutku približavao se obali jedan čamac, ali se iznenada prevrnuo i sedam lica je palo u vodu. Crnac se odmah bacio u vodu i spasio šestoricu unesrećenih, a Hasanu je rekao: “Kad si ti bolji od mene, o prvaku vjernih, onda ti spasi sedmoga. Znaj, Hasane, da je ovo što mi pijemo čista voda i naša jedina hrana, a da je ovo moja majka. Ja neću provjeravati da li ti gledaš svijet svojim vanjskim ili unutarnjim očima.” Hasan je pao pred njegove noge moleći: “Tako mi Boga, ti si moj Šejh! Molim te, da isto onako kako si spasio one davljenike, spasiš i mene od moje niske prirode, od moje sujete.” Crnac ga je blagoslovio i rekao: “Tvoje oči vide!”

Tek u ovom trenutku bio je Hasan iskupljen i prosvijećen. Više nikada nije rekao da je bolji od drugoga. Ovo nam govori da čovjek nikada ne može biti siguran od padanja i posrtanja. Čovjek misli da će sve savladati i prebroditi, ali kad se ispriječe iskušenja, počne da kuka i jada se. Ovo nam, također, govori da čovjek ne smije prezirati nekoga ako po spoljašnosti izgleda bijedno i nedostojno. U Božjem carstvu poštuju se i cijene duše samo po ljubavi, požrtvovanju i dobroti.
Hasan je jednom ispričao: “Četiri su osobe koje su me zadivile: jedan grješnik, jedan pijanica, jedno dijete i jedna žena.”
Jednoga dana susreo sam jednog grješnika i oštro ga ukorio. On mi reče: “O Šejhu, ne kudi tako, jer kraj tvoga i moga života nama je nepoznat. Samo Allah, dž.š., zna kako će se završiti tvoj, a kako moj život. Zar nije moguće da se ja spasim iskrenim pokajanjem, a da ti posrneš zbog svoje oholosti i umišljenosti!”
Isto tako vidio sam jednog pijanicu kako ustaje iz blata, pa sam mu rekao: “Učvrsti svoje korake, jadniče, kako ponovo ne bi pao!” Na to mi on reče: “Jesi li ti svojim ponosom učvrstio svoje noge!? Ako ja padnem, pao je jedan pijanica, a ja se mogu konačno i podići, ali ti moraš paziti da ne padneš, jer ako bi ti pao, palo bi s tobom hiljadu drugih!”

Susreo sam i jedno dijete koje je u ruci nosilo zapaljenu svijeću. Upitao sam ga: “Reci mi, dijete moje, odakle dolazi svje

tlost?” Ono ugasi svijeću i reče: “Kada ti meni kažeš kuda je svjetlost otišla, ja ću ti reći odakle je došla.”
Jednom mi je došla veoma lijepa žena otkrivenog lica i ruku i potužila se na muža koji ju je ostavio. “Prvo pokrij svoje lice, pa onda govori!”, rekao sam joj. Ona je na to primijetila: “O Šejhu, ja sam opijena ljubavlju prema jednom čovjeku i moje oči vide samo njega. A ti tvrdiš da voliš Allaha, pa kako onda vidiš moje lice?”


Izreke Hasana El-Basrija


1. Postoje dvije vrste strpljivosti; strpljivost u bolu i strpljivost kao suzdržavanje od činjenja poslova koji su zabranjeni, tj. strpljivost u podnošenju i strpljivost u odricanju.
2. Strpljivost iz straha od Džehenema je bijeda, a strpljivost iz nade u Dženet je pohlepa.
3. Treba posjedovati znanje koje je korisno i dobra djela koja su učinjena sa srca, te umjerenost koja ne proizlazi iz škrtosti ili lijenosti, već iz odricanja.
4. Kontaktiranje sa hrđavim ljudima čini čovjeka bojažljivim i nepovjerljivim prema dobrim ljudima.
5. Savršenstvo se sastoji u tome da u tebi ne bude ni mrvica mržnje.
6. Džennet se ne zarađuje mnoštvom djela, nego namjerama koje su iza njih stajale.
7. Svaka riječ koja ne proističe iz mudrosti, je samo šteta, a svaka šutnja koja nije osnovana na razmišljanju, je samo ne-hatnost.

 

VEJSIL KARENI IZ JEMENA


Priča se da je Muhammed, a.s., imao duhovnu vezu s nepoznatim čovjekom koji je živio daleko u Jemenu poznat pod imenom Vejsil Karenija. Poslanik bi se ponekad okretao u pravcu Jemena i govorio: “Zaista, ja osjećam prisustvo duha Vejsila iz Jemena.” Kada su na samrti pitali Alejhiselama kome će pokloniti svoj ogrtač, rekao im je: “Dajte ga Vejsilu Kareniju!”
Hazreti Omerr, r.a., je kasnije, poslije smrti Muhamedove, a.s., u jednoj džamiji u Kuf, gdje je stigao sa hazreti Alijom, r.a., upitao prisutne ima li među njima neko iz Jemena. Mnogi su se javili. Omer, r.a., ih je pitao za Vejsila. Odgovorili su da ga ne poznaju. On im je ispričao da je Božji poslanik često govorio o Vejsilu iz Jemena. Tada mu jedan od njih reče da pozna nekog Vejsila, ali da je to čovjek koji ne zavrjeđuje da mu se ime spominje, jer on ni s kim ne saobraća. Omer, r.a., na to reče: “Ja baš njega tražim, pa mi reci, gdje se on sada nalazi!” Ovaj mu reče da on čuva deve u pustinji Vadi Urant i ispriča mu još ponešto o tome osobenjaku: da nikad ne dolazi u grad, ni s kim ne razgovara, ne jede što drugi jedu, ne pozna ni tuge ni radosti kao drugi, jer kad se svi smiju, on plače, a kad drugi plaču, on se smije. Omer, r.a., je stalno ponavljao da upravo njega traži. Tada su otišli u mjesto gdje je Vejsil boravio i našli ga u molitvi. Kada je obavio namaz, nazvao im je selam. Na pitanje hazreti Ome-rovo kako se zove, odgovorio je: “Božji sluga.” “Mi smo svi Allahovi, ali kako je tvoje pravo ime?”, upita Omerr.a.. Kada je rekao da se zove Vejsil, Omer, r.a. je od njega tražio da mu pokaže svoju desnu ruku. Ovaj je to učinio i hazreti Omer je u ruci ugledao bijeli znak o kojem je Muhammed, a.s., govorio. Poljubio ga je u ruku i predao mu Muhammedov, a.s., ogrtač, zamolivši ga istovremeno da ga spomene u svojoj dovi Allahu, dž.š. Vejsil mu tada reče: “Ja se svaki dan molim za sve svoje vjernike, i tebi ne mogu davati nikakvu prednost u tome. Ali, ako do posljednjeg daha svog života ostaneš pravi vjernik, onda moja dova neće ni tebe mimoići.”

Hazreti Omer, r.a., je zatražio od Vejsila jedan savjet. “Poznaješ li Allaha, dž.š., Omere?” Omer, r.a., reče: “Da, poznajem.” “Onda je za tebe bolje da nikog drugog ne poznaješ”, reče Vej-sil. Hazreti Omer ga zamoli da nastavi sa savjetima. “Pozna li tebe Allah dž.š.?”, upita Vejsil. “Da”, odgovori Omer, r.a. “Tada je za tebe bolje da te nitko drugi ne poznaje”, reče on.


Kada su ostali saznali da ga je Muhammed, a.s., toliko volio i cijenio, počeli su mu iskazivati i oni sa svoje strane veliko poštovanje, što on nije mogao dozvoliti, pa je pobjegao u Kufu, gdje je živio u punoj anonimnosti. Jedino je održavao kontakte sa jednim drugim sufjom u gradu po imenu Harim b. Hajan. Među njima dvojicom pri prvom susretu povede se ovakav razgovor:
Harim: “Neka je na tebe spas, Vejsile!”
Vejsil: “Neka je spas i na tebe, Harime!”
Harim: “Otkuda znaš moje ime i kako me poznaješ kada me nikada ranije nisi vidio?”
Vejsil: “Sveznajući je dao i moja duša je tvoju dušu prepoznala, jer duše vjernika se poznaju.”
Harim: “Reci mi jedan ajet iz Kur'ana.”
Vejsil: “Utječem se Allahu, dž.š., od prokletog šejtana.” Vejsil je pri tome zaplakao i citirao: “Ja sam ljude i sve skriveno stvorio da bi mene upoznali. Ja nisam uzalud i iz uživanja stvorio nebo, zemlju i ono što se nalazi između obadvoga, ali većina ljudi to ne zna.”

On je zatim upitao: “O, sine Hajana kakva te je namjera k meni dovela?”
Harim: “Da bi se tobom sprijateljio i uživao mir.”
Harim: “Molim te, daj mi jednu uputu (savjet).”
Vejsil: “Kad spavaš, misli, da smrt leži pod tvoji jastukom, a kad ustaneš, stavi je sebi pred svoje oči.”
Pitali su ga, kako je? On je rekao: “Kako može biti onaj koji ujutru ustane, a ne zna da li će do navečer biti živ?”
Iz izreka Vejsila Karenija:
1. Tko spozna Allaha, dž.š., tome ništa ne ostaje skriveno.
2. Brini se da u tvoje srce niko ne uđe osim Allaha, dž.š.
3. Ja sam tražio uzvišenost i našao je u skrušenosti, tražio sam gospodstvo i našao ga u upravljanju sa ljudima. Ja sam tražio ponos i našao ga u siromaštvu. Tražio sam slavu porijekla i našao je u vrlini. Tražio sam čast i našao je u usmjerenosti. Tražio sam mir i našao ga u odricanju.


MALIK DINAR

Iako je bio sin jednoga roba, ipak je bio slobodan i bez potreba u oba svijeta. Osnova njegovog pokajanja i preobražaja bila je tašto je on u mladosti bio veoma lijep i bogat, ali i lakom. Stanovao je u Damasku i želio da mu tamo predaju upravu nad džamijom, jer je ova najveća džamija posjedovala mnogo imanja i zadužbine.

On je došao u džamiju i molio se čitavu jednu godinu preko dana, tako da su ga svi posjetioci nalazili u molitvi, ali navečer bi se predao zabavama i uživanjima. Jedne noći kada se zadržao i prenoćio u jednom lokalu gdje se uživalo i veselilo, iznenada se probudio. U tišini noći, dok su njegovi drugovi spavali, čuo je kako iz harfe, koja je pred njim ležala, odzvanja jedan glas koji mu kazuje: “Malik, što ti fali da ne činiš pokoru i da se povratiš?”


Bio je potresen i duboko dirnut. Odmah je napustio lokal i zarekao se da ga više nikad neće potražiti. Vratio se u džamiju i, kao gromom pogođen, potražio utočište u pobožnosti. Tada je sebi rekao: “Od prije godinu dana molim se u dvoličnosti i prevari Bogu dž.š., sada se moram stidjeti. Ja želim da se molim sa strahopoštovanjem i odanosti Bogu. Ako mi ponude čak i upravu (nadleštvo) nad džamijom, ja je neću prihvatiti.” On je svoju odluku proveo u djelo i u ovoj noći po prvi put se molio Bogu, dž.š., od srca i iz sve duše.
Kad su sljedećeg dana vjernici došli u džamiju, neki su objasnili da je upravnik džamije napustio svoje dužnosti i za to se treba neko drugi odrediti. Svi su jednoglasno izabrali Malika i došli su da mu to jednoglasno saopće. Malik je, čuvši to, pao na sedždu i rekao: “O Bože, godinu dana sam Ti se molio iz dvoličnosti i nitko za mene nije pitao. Sada, pošto sam se samo preko jedne noći molio od srca, šalješ mi dvadeset ljudi koji hoće da mi povjere ovu službu. Zaklinjem se Tvojom ljepotom da to neću prihvatiti!”
Pošto je ovo rekao, napustio je džamiju i predao se asketskom životu, samoodricanju i samoći. Morao je da se bori sa 

teškim iskušenjima i zabranama, ali njegova volja i njegova čežnja za Božanskim bile su mnogo jače i on je sve prebrodio i pobijedio. Otišao je u Basru, gdje je živio jedan poznati sufja. U Basri je umro jedan bogati čovjek koji je kao nasljednicu ostavio svoju kćerku. Bila je veoma lijepa i pobožna. Ona je otišla kod Sabita Jeranija i zamolila ga da pita Malika hoće li je oženiti. Sa-bit je govorio Maliku o tome i dobio ovaj odgovor: “Ti već znaš da po islamskim propisima tko se tri puta razvede od jedne žene, istu ne može više oženiti. Ja sam tri puta od sebe pustio (razveo) ovaj svijet i ova bogata žena pripada također ovozemaljskom svijetu, zato je ne mogu oženiti.”
Kasnije je oženio jednu siromašnu ženu. Priča se da je Ma-lik, u vrijeme svoje askeze, godinama nije jeo ništa drugo nego dva mala krušćića na dan. Jednom se razbolio i poželio da pojede malo mesa. Devet dana je trpio, konačno je otišao kod mesara i kupio komad mesa. Mesar je zbog toga bio veoma začuđen i poslao je za njim jednog dječaka kako bi saznao što će Malik uraditi sa mesom. Dječak je na povratku ispričao da je Malik došao na jedno usamljeno mjesto, izvadio meso iz torbe, pomirisao ga i rekao: “O moje – ja, Više od ovog mirisanja ne možeš dobit.” Tada je dao meso jednom prosjaku. On bi sebi često govorio: “O moje – ja, ne misli da ja tako radim iz mržnje i neprijateljstva prema tebi, nego zato što znam da ova patnja neće dugo trajati, jer je sveovo samo prolazno, ali ako se ti još par danas trpiš, dobićeš vrijednosti (dobra) koje nisu prolazne.”
On bi ostajao često po čitavu noć budan, u ibadetu. Jednom mu je njegova kćerkica rekla: “Oče, spavaj malo.” On je odgo

vorio: “O, moja dušo, bojim se da će Božja milost proći i naći me u spavanju.”
Pitali su ga: “Kako si?” On je odgovorio: “Jedem Božji kruh i služim sotani, mome podlom Ja, koji u mojim vlastitim grudima stanuje.”
Jednoga dana doviknula mu je jedna žena: “O licemjeru!” “Da”, odazvao se, “već dvadeset godina niko me nije nazvao mojim pravim imenom. Ti si me točno prepoznala.”
Iz izreka Malika Dinara:
1.Napusti društvo svakog brata, svakog prijatelja, svakog poznanika od koga ne možeš dobiti nikakvu duhovnu korist.
2. Tko ne daje prednost govoru o Bogu nad govorom o ljudima, njegovo znanje je oskudno, njegovo srce je slijepo i njegov život je izgubljen.
3. Najbolje od svih djela je vjernost u svim djelima.
4. Allah, dž.š., je rekao Musau, a.s.: “Napravi sebi cipele od željeza i štap od željeza i putuj zemljom gledajući moja djela, tražeći moju mudrost, diveći se mojoj dobroti toliko dugo dok se cipele ne poderu i dok se štap ne slomi.” Tumačenje ovih riječi je da treba biti strpljiv, zadovoljan i zahvalan.
5. Tko prebrodi svoje strasti, toga se šejtan odriče u svome traženju.
6. Ja ne (znam) razumijem što znači ona izreka, da, tko četrdeset dana ne jede meso izgubi razum, jer već dvadeset godina 

ja nisam jeo meso i moj duh je iz dana u dan postojao sve jači i jači.
7. Allah, dž.š., je rekao: “Mislite na mene i ja ću na vas misliti! Zovite me, ja ću vaše molbe ispuniti!”
IZ ISLAMSKIH MUDROSTI
Tko živi umjereno, postaje zadovoljan. Tko izbjegava hrđa-ve ljude, ostaje u sigurnosti. Tko svoje strasti savlada, postaje oslobođen. Tko napusti zlobu, tome se ljubav otkriva i otada ostaje u ljubavi uživajući vječnu sreću.
Muževi srca šute sve dok njihovo srce ne počne da govori. Tada upotrebljavaju svoj jezik kao tumač svoga srca. Najvažnije od svih djela je pobožnost i odricanje.
Ovozemaljski (dunjalučki) čovjek će imati uvijek na samrti tri vrste čežnje i boli: prvo što se nije mogao zasititi svega što je skupio tokom života, drugo što nije postigao ono čemu se nadao i treće da nije skupio zaliha (poputbinu) za put koji ima pred sobom. Tko poznaje Allaha, dž.š., taj ga voli, a koje spoznao Du-njaluk, taj ga mrzi.
Ništa na svijetu nije teže obuzdati od svog sujetnog Ja.
Gospodaru, Ti si mi darovao dobrotu, a ja Ti nisam zahvalio, Ti si mi dao bol, a ja ga nisam podnio. Za moju nezahvalnost Ti mi nisi svoju dobrotu uskratio i zbog moje neizdržljivosti bola, Ti nisi moju bol ovjekovječio. Gospodaru, Bože! Od Tebe ništa ne može doći, nego milost.

Priredio: Dževad JOGUNČIĆ (Bilten MIZ Zagreb  br.160)