Sat01252020

Last updateFri, 10 Jan 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Autonomija vjerskih zajednica u praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu

Autonomija vjerskih zajednica u praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu

1. UVOD

Odnos između države i vjerskih zajednica u BiH još uvijek nije jasno definisan. I pored deklarativnog prihvatanja principa odvojenosti države od vjerskih zajednica još uvijek se vrlo često pojave dileme kada i kojim situacijama ta odvojenost mora biti striktna a kada postoje mogućnosti za saradnju. Može se reći da je BiH upravo sada u fazi izrade i definisanja svog modela sekularne države. U tom smislu stavovi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (Evropski sud) koji su izneneseni u presudama koje predstavljam u ovom radu će biti od velike pomoći jer ovi stavovi upravo postavljaju određene okvire i standarde odvojenosti države od vjerskih zajednica ali i mogućnosti saradnje.

Sudska praksa kao i primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (EKLJP) u BiH još nije na zadovoljavajućem nivou i u tom smislu smatram da će ovaj rad biti od koristi kako za pravosudne organe tako i za upravne organe koji donose odluke iz ove oblasti.

Ovaj rad obuhvata sedam, po mom mišljenju, najvažnijih presuda Suda u Strazburu a koje se odnose na autonomiju vjerskih zajednica. Presude su navedene hronološkim redom s obzirom da stavovi Evropskog suda u jednoj presudi predstavljaju precedntno pravo za slične slučajeve ubuduće.

2. ODREDBE EVROPSKE KONVENCIJE (EKLJP) KOJE SE ODNOSE NA SLOBODU VJERE

Čl. 9

SLOBODA MIŠLJENJA, SAVJESTII VJERE

1. Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

2. Sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 14.

ZABRANA DISKRIMINACIJE

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

Čl. 2. Protokol 1.

PRAVO NA OBRAZOVANJE

Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

3. AUTONOMIJA VJERSKIH ZAJEDNICA

3. 1. Predmet: Manoussakis i drugi protiv Grčke[1]  (1996)

U predmetu Manoussakis i drugi protiv Grčke podnosioci zahtjeva su bili krivično osuđeni jer su koristili prostor za obrede i skupove sljedbenika Jehovinih svjedoka, a da prije toga nisu pribavili saglasnost Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja Grčke ili episkopa. Evropski sud je zaključio da je Grčka prekršila pravo na slobodu vjere garantovano u čl. 9. Evropske konvencije a u svojoj presudi od 26. septembra

1996. g. navodi slijedeće:

43. Komisija[2]  je smatrala da zahtjev za saglasnost koju traži Zakon 1363/1938 može biti predmetom kritike. Na prvom mjestu, intervencija grčke pravoslavne crkve u postupku predstavlja kompleksno pitanje prema stavu 2. člana 9.(Konvencije) Drugo, određivanje vršenja bogusluženja bez prethodne saglasnosti vlasti kao krivičnog djela nije odgovaralo zakonitom cilju kojem se težilo, pogotovo kad, kao u ovom predmetu, osnovni razlog osude podnositelja zahtjeva leži u stavu otezanja relevantnih vlasti.

45. Na prvom mjestu, Sud primjećuje da Zakon broj 1363/1938 i uredba od 20. maja/2. juna 1939 g.-koji se tiče crkava i mjesta bogosluženja koje nisu dio grčke pravoslavne crkve - dozvoljava miješanje političkih, upravnih i crkvenih vlasti u ostvarivanje slobode vjere. Pored brojnih formalnih uslova propisanih u odjeljku 1. (1) i (3) uredbe, od kojih neki prenose velika diskreciona ovlašćenja na policiju, gradonačelnika ili predsjednika okružnog vijeća, u praksi postoji mogućnost za ministra obrazovanje i vjerska pitanja da odlaže svoj odgovor na neodređeno vrijeme - uredba ne postavlja rokove - on može odbiti saglasnost bez obrazloženja ili valjanog razloga. U tom smislu, Sud smatra da uredba ovlašćuje Ministra - pogotovo kad odlučuje odgovara li broj onih koji traže saglasnost onom u uredbi (odjeljak 1 (1) (a) - da ocijeni postoji li «stvarna potreba» da vjerska zajednica koja je u pitanju

osnuje crkvu. Ovaj kriterij sam po sebi može predstavljati osnovu za odbijanje, bez pozivanja na uslove ustanovljene u čl. 13. stav 2. Ustava.

47. ...Pravo na slobodu vjere garantirano Konvencijom isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države da odredi da li su vjerska ubjeđenja ili sredstva kojima se ona izražavaju legitimna. Prema tome, Sudje mišljenja da zahtjev za saglasnost prema Zakonu broj 1363/1936 i uredbi od 20. maja/2. juna 1939 g. dosljedan čl. 9. Konvencije samo u mjeri u kojoj dozvoljava Ministru da provjerijesu li zadovoljeni formalni uslovi postavljeni u ovim odredbama.

53. Kao i Komisija, Sudje mišljenja da je nametnuta osuda imala tako direktan učinak na slobodu vjere podnositelja zahtjeva, da se ne može smatrati srazmjernom legitimnom cilju kojem se težilo, niti, prema tome, neophodnom u demokratskom društvu.

Sud zaključuje da je došlo do povrede čl. 9.

3. 2. Predmet: Šerif protiv Grčke[3]  (1999)

Ova Presuda je objavljena 14. decembra 1999 god. Presudu je donijelo vijeće od 7 sudija uključujući i sudiju iz Grčke koji je po službenoj dužnosti bio član sudskog vijeća.

Podnosilac zahtjeva je gosp. Ibrahim Šerif, državljanin Grčke, koji se žalio da mu je uskraćeno pravo na slobodu vjere koje je garantovano u čl. 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Gosp. Ibrahim Šerif je diplomirao na vjerskoj školi, a ima prebivalište u gradu Komotini[4].

Godine 1985 jedan od dvojice muslimanskih vjerskih lidera na sjeveroistoku Grčke, muftja prefekture Rodopi je umro. Grčka država je imenovala privremeno (ad interim) Muftiju. Kada je on podnio ostavku, drugi mufitja (ad interim )gosp. M.T. je imenovan. Dana 6. aprila 1990. god. predsjednik Republike Grčke je potvrdio gosp. M. T. na funkcji muftje Rodopi.

U decembru 1990 dva nezavisna muslimanska člana Parlamenta za prefekture Ksanti i Rodopi zatražili su od države da organizuje izbore za funkciju muftije Rodopi, kako su to zahtijevali zakoni koji su bila na snazi u to vrijeme. Oni su takođe tražili da se organizuju izbori od strane države za mjesto drugog muslimanskog vjerskog lidera u regiji Trakta, muftiju za Ksanti. Pošto nisu dobili odgovor od grčke države, dva nezavisna poslanika su odlučili da sami organizuju izbore u džamiji u petak 28. decembra 1990, poslije džume namaza. Tom prilikom podnosilac zahtjeva, gosp. Ibrahim Šerif, je izabran za muftiju Rodopi od strane vjernika koji su bili u džamiji.

Grčka vlada je osporila ove izbore. Javni tužilac oblasti Rodopi je pokrenuo krivični postupak protiv podnosioca zahtjeva po članovima 175. i 176. Krivičnog zakona Grčke zbog uzurpacije funkcije vjerskog službenika „poznate religije" i zbog toga što je u javnosti nosio odjeću takvog vjerskog službenika bez prava da to radi.

U ovoj Presudi Sud je konstatovao da je došlo do povrede čl. 9. Evropske konvencije u kojem se garantuje pravo na slobodu vjere. Iz ove Presude se jasno vidi da Evropski sud za ljudska prava u Strazburu smatra neprihvatljivim da se država miješa u izbor vjerskog poglavara u određenoj vjerskoj zajednici. Drugim riječima, ova Presuda potvrđuje autonomiju vjerskih zajednica da slobodno i bez uplitanja države bira svoje poglavare kao i druge predstavnike.

Sud priznaje da je moguće da se pojave tenzije u situacijama gdje su vjerske ili bilo koje druge zajednice podijeljene. Međutim, Sud smatra da je ovo jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni uzrok napetosti eliminisanjem pluralizma, nego da obezbijedi da konkurentske grupe tolerišu jedna drugu.

Evropski Sud je u ovoj presudi u stavovima od 46. do 54. naveo slijedeće:

46. Grčka Vlada je navela da je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu. U mnogim zemljama, muftije su imenovani od strane države. Štaviše, muftije vrše važne pravosudne funkcije u Grčkoj i sudje nisu mogli biti izabrani od strane naroda. Kao rezultat toga, imenovanje muftije od strane države nije mogao doći u pitanje na osnovu člana 9. Evropske Konvencije.

47. Osim toga, grčka Vlada je navela da kasacioni sud nije osudio podnosioca zahtjeva samo zato što se pojavljivao u javnosti kao muftija. Grčki Sud smatra da je krivično djelo iz člana 175. počinjeno kada neko zloupotrebi funkciju vjerskog službenika. Ovaj Sud je takođe smatrao da su djela koja je počinio podnosilac zahtjeva spadaju u administrativne funkcije muftije u širem smislu te riječi. S obzirom da su postojala dvojica muftija u Rodopi u isto vrijeme, domaći sudovi su morali da osude nezakonitog muftiju kako bi se izbjeglo stvaranje tenzija između muslimana, između hrišćana i muslimana kao i između Turske i Grčke. Podnosilac zahtjeva je osporio zakonitost akata „zakonitog" muftije. U svakom slučaju, grčka država je morala da zaštiti funkciju muftije, a čak i u situaciji ako nema legalno imenovan muftija, podnosilac zahtjeva je morao da bude kažnjen. Konačno, „izbor" podnosioca zahtjeva je bio manjkav jer to nije bio rezultat demokratskog postupka i podnosilac zahtjeva je bio iskorišćen od strane lokalnih muslimanskih poslanika u svrhu političke stranke.

48. Podnosilac zahtjeva (gosp. Ibrahim Šerif) smatra da njegovo krivično kažnjavanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu. On je naglasio da su hrišćani i Jevreji u Grčkoj imali pravo da biraju svoje vjerske vođe. Uskraćivanje muslimana ovog prava predstavlja diskriminaciju. Podnosilac zahtjeva dalje tvrdi da je velika većina muslimana u Trakji željela da on obnaša funkciju muftije. Takvo miješanje se ne može opravdati u demokratskom društvu, gdje država ne treba da se miješaju u izbor vjerskog poglavara. Njegovo krivično kažnjavanje je samo jedan aspekt politike represije koju primjenjuje grčka država prema tursko-muslimanskoj manjini u zapadnoj Trakji (sjevero-istočna Grčka).

49. Sud podsjeća da je sloboda misli, savesti i vjere jedan od temelja „demokratskog društva" u smislu Konvencije. Pluralizam je neodvojiv od demokratskog društva, koje se gradilo vijekovima. Tačno je da u demokratskom društvu može biti potrebno da se postave restrikcije na slobodu vjere kako bi se pomirili interesi različitih vjerskih grupa (vidi presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993 g. stavovi 31 i 33). Međutim, bilo kakva ograničenja moraju da odgovaraju „društvenim potrebama" i moraju biti „srazmjerna legitimnom cilju koji se želi postići" (vidi, između ostalog, Vingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. novembra 1996, Izveštaji 1996-V, P 1956., § 53).

50. Sud takođe podsjeća da je podnosilac zahtjeva bio osuđen na osnovu članova 175. i 176. Krivičnog zakona, koji predviđaju kao krivična djela određene radnje vjerskih službenika „poznatih religija". Sud primjećuje s tim u vezi da član 9. Evropske Konvencije ne zahtjeva od države da daje pravno dejstvo vjerskom vjenčanju i odlukama vjerskih sudova, po grčkom zakonu vjersko vjenčanje pred vjerskim službenikom „poznatih religija" se priznaje kao građanski brak i muftije imaju nadležnost da rješavaju sporove iz oblasti porodičnog i nasljednog prava između muslimana. U takvim okolnostima, može se reći da je to u javnom interesu za državu da preduzme posebne mjere za zaštitu od prevara onih čiji se pravni odnosi mogu povrijediti aktima vjerskih službenika. Međutim, Sud ne smatra da je neophodno da donese odluku o ovom pitanju, jer to nije neophodno u ovom predmetu.

51. Sud primjećuje s tim u vezi da je, uprkos nejasnim tvrdnjama da je podnosilac zahtjeva službeno nastupao na ceremonijama vjenčanja i da je obavljao određene upravne poslove, domaći sudovi koji su ga osudili ne spominju u svojim odlukama bilo kakve konkretne radnje od strane podnosioca zahteva sa ciljem da proizvodi pravne efekte. Domaći sudovi osudili su podnosioca zahtjeva na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja kako slijedi: slanje poruka od religijskog značaja, držanje govora na vjerskim skupovima, slanje poruka povodom vjerskog praznika i pojavljivanje u javnosti u odjeći vjerskih lidera. Štaviše, nije bilo sporno da je podnosilac zahtjeva imao podršku bar dijela muslimanske zajednice u Rodopi. Međutim, prema mišljenju Suda, kažnjavanje lica samo zato što djeluje kao vjerski vođa određene grupe građana koja ga je dobrovoljno prihvatila za svog lidera, teško se može smatrati kompatibilnim sa zahtjevima vjerskog pluralizma u demokratskom društvu.

52. Sud nije zanemario činjenicu da je u Rodopi, pored podnosioca zahtjeva, postojao i zvanično imenovan muftija. Osim toga, grčka Vlada je tvrdila da je kažnjavanje podnosioca zahtjeva bilo neophodno u demokratskom društvu, jer je on svojim postupcima podrivao sistem utvrđen od strane države za organizovanje vjerskog života muslimanske zajednice u regionu. Međutim, Sud podsjeća da nema indikacija da je podnosilac zahtjeva pokušao u bilo kom trenutku da vrši sudske i administrativne funkcije a za koje postoji zakonska regulativa za muftije i druge vjerske službenike „poznatih religija". Što se tiče ostalih pitanja, Sud ne smatra da u demokratskim društvima, država mora da preduzme mjere kako bi se obezbjedilo da vjerske zajednice ostanu ili da se stave pod jedinstveno rukovodstvo.

53. Tačno je da je grčka Vlada tvrdila, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, da su vlasti morale da intervenišu kako bi se izbjeglo stvaranje tenzija među muslimanima u Rodopi i između muslimana i hrišćana na tom području, kao i između

Grčke i Turske. Iako Sud priznaje da je moguće da se pojave tenzije u situacijama gdje su vjerske ili bilo koje druge zajednice podijeljene, Sud smatra da je ovo jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni uzrok napetosti eliminisanjem pluralizma, nego da obezbjedi da konkurentske grupe tolerišu jedna druguj (vidi, mutatis mutandis, Plattform „Arzte fur das Leben"; protiv Austrije, presuda od 21 juna 1988, Serija A br 139, str. 12, § 32). S tim u vezi, Sud primjećuje da je, pored opšteg pozivanja na stvaranje napetosti, grčka Vlada nije podnijela nikakav dokaz poremećaja odnosa među muslimanima u Rodopi koji su se dogodili ili koji su mogli biti izazvani postojanjem dva vjerska lidera. Osim toga, Sud smatra da se ništa nije dokazalo što bi moglo da vodi ka stvarajanju tenzija između muslimana i hrišćana, ili između Grčke i Turske.

54. U svjetlu svega gore navedenog, Sud smatra da nije dokazano da je kažnjavanje podnosioca zahtjeva na osnovu članova 175. i 176. Krivičnog zakona moglo biti opravdano u okolnostima ovog slučaja sa „akutnom društvenom potrebom". Kao rezultat toga, miješanje u pravo podnosioca zahtjeva da, u zajednici s drugima, javno, upražnjava svoju vjeru u molitvi i podučavanju, nije bilo „neophodno u demokratskom društvu ... radi zaštite javnog reda i mira", na osnovu člana 9 stav 2 Evropske konvencije. Tuje, dakle, došlo do povrede člana 9. Evropske konvencije. Iz tih razloga Sud je jednoglasno odlučio da je došlo do povrede čl. 9. Evropske Konvencije.

3. 3. Predmet: Hasan i Chaush protiv Bugarske[5]  (2000)

Ovaj predmet se pojavio pred velikim vijećem Evropskog Suda 2000. godine. Riječ je o sukobu unutar muslimanske zajednice u Bugarskoj u kojem su nadležne bugarske vlasti odbile priznati jednog vjerskog vođu muslimana (g. Hasan), priznajući istovremeno njegovog suparnika kao legitimnog vjerskog vođe muslimana u Bugarskoj. Zahtjev Sudu je podnio g. Hasan koji je bio glavni muftija bugarskih muslimana od 1992 g. do opoziva. Tužena bugarska vlada je tvrdila da odbijanje Vijeća ministara da registruje podnositelja zahtjeva kao glavnog muftiju na osnovu provedenih izbora nje predstavljalo ometanje slobode vjere u smislu čl. 9. Evropske konvencije. To odbijanje nije, prema mišljenju bugarske vlade, sprečavalo nikoga, uključujući i podnositelja da ide u džamiju i praktikuje muslimansku vjeru po slobodnoj volji. Veliko vijeće Evropskog suda je zauzelo stav da zahtjev podnositelja zahtjeva potpada u okvir čl. 9. Evropske konvencije i u presudi navodi kako slijedi:

62. Sud podsjeća da vjerske zajednice tradicionalno i univerzalno postoje u obliku organizovanih struktura. Podvrgavaju se pravilima koja sljedbenici često vide kao da su božanskog porijekla. Vjerski obredi imaju svoje značenje i sakralnu vrijednost za vjernike ako ih vode predstavnici ovlašteni za te svrhe u skladu s tim pravilima. Osobnost vjerskih predstavnika bez sumnje je važna svakom članu zajednice. Učestvovanje u životu zajednice stoga je manifestacija nečije vjere, koje je zaštićeno čl. 9 Konvencije.

Kada govorimo o organizaciji vjerske zajednice čl. 9 Konvencije mora se interpretirati u svjetlu čl. 11. koji štiti pravo na udruživanje protiv neopravdanog miješanja države. Promatrano iz te perspektive, pravo vjernika na slobodu vjere obuhvata i očekivanje da će zajednici biti dopušteno funkcionirati mirno, slobodno od arbitrarne državne intervencije. Uistinu, autonomno postojanje vjerskih zajednica prijeko je potrebno za pluralizam u demokratskom društvu i zato je u samom središtu zaštite koju pruža čl. 9. Ovaj član se ne odnosi direktno samo na organizaciju zajednice kao takve, već i na stvarno uživanje prava na slobodu vjere svih njenih aktivnih članova. Kad organizacijski život zajednice ne bi bio zaštićen članom 9. svi drugi aspekti individualne slobode vjere postali bi ranjivi.

Nakon detaljnog ispitivanja svih okolnosti ovog predmeta, veliko vijeće je zaključilo da je podnositelj zahtjeva, koji je uklonjen s položaja glavnog muftije, stvarno izgubio svoja ovlašćenja da predstavlja vjersku zajednicu, kao i ovlašćenje da upravlja s vlasništvom zajednice. To su bili dovoljni razlozi da presudi kako je u ovom konkretnom predmetu došlo do neopravdanog miješanja države u vjerska prava podnositelja zahtjeva a samim tim je prekršen čl. 9. Evropske konvencije.

3. 4. Predmet: Mitropolijska crkva Besarabje i drugi protiv Moldavije[6]  (2001)

Dana 14. septembra 1992. godine podnosioci zahtjeva - fizička lica su se udružili i osnovali crkvu - Mitropoljsku crkvu Besarabje - lokalnu nezavisnu pravoslavnu crkvu. Prema crkvenom pravu i svom statutu ova crkva zauzela je mesto Mitropoljske crkve Besarabje, koja je postojala do 1944. godine.

Decembra 1992. godine crkva je pripojena Patrijaršiji u Bukureštu. Mitropolijska crkva Besarabje je u svom statutu pored ostalog odredila sastav i upravljanje svojim organima, odabire i obuku sveštenstva i disciplinski nadzor nad njim, crkvenu hijerarhiju i pravila o crkvenoj imovini.

Do podnošenja zahtjeva Evropskom sudu Mitropolijska crkva Besarabje osnovala je 117 zajednica na teritoriji Moldavije, tri u Ukrajini, po jednu u Litvaniji, Letoniji i Estoniji, i dvije u Rusji. Zajednice u Litvaniji i Letoniji su priznate i imaju status pravnih lica. Crkva ima skoro milion sljedbenika u Moldaviji i preko 160 sveštenika. Mitropolijsku crkvu Besarabje priznale su sve pravoslavne patrijaršije osim moskovske.

Od osnivanja pa do pokretanja postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava Mitropolijska crkva Besarabje je podnijela više zahtjeva za registraciju, međutim svi ti zahtjevi su ili ignorisani ili odbačeni. Vlada je tvrdila da ne može dozvoliti registraciju ove Crkve sve dok se ne riješi spor između patrijaršija u Bukureštu i Moskvi.

Evropski sud je jednoglasno utvrdio povredu čl. 9. Evropske konvencije i u svojoj presudio naveo slijedeće:

105. Sud primjećuje da se prema Zakonu o vjerskim zajednicama (Zakon od 24. marta 1992. godine) mogu ispovijedati samo vjere koje su priznate odlukom vlade.

U posmatranom slučaju Sud primjećuje da, pošto nije priznata, Mitropolijska crkva Besarabje ne može da djeluje. To naročito znači da njeno sveštenstvo ne može da obavlja bogosluženja, članstvo ne smije da se sastaje radi ispovijedanja vjere, a pošto nije pravno lice, crkva ne uživa sudsku zaštitu svoje imovine.

Sud, dakle, smatra da je odbijanje vlade Moldavije da prizna Mitropolijsku crkvu Besarabje, potvrđeno odlukom Vrhovnog suda od 9. decembra 1997. godine, predstavljalo miješanje u uživanje prava Mitropoljske crkve Besarabje i ostalih podnosilaca predstavke na slobodu vjere zajamčenu stavom 1 člana 9 Konvencije.

114. Sud se poziva na svoju praksu da su prava pomenuta u članu 9, sloboda misli, savjesti i vjere, sam temelj „demokratskog društva" kako ga vidi Konvencija. To je u svojoj vjerskoj dimenziji jedan od najvitalnijih elemenata od kojih je sačinjen identitet vjernika i njihov pogled na svet, ali je takođe i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam koji je nerazdvojiv od demokratskog društva, osvojenog uz velike i vjekovne žrtve, zavisi od njega.

Mada je sloboda vjere prvenstveno stvar lične savjesti pojedinca, ona takođe podrazumeva između ostalog i slobodu „ispunjavanja [svoje] vere" samostalno ili u društvu sa drugima, javno i u krugu drugih koji dijele istu vjeru. Potvrđivanje riječima i djelom tijesno je povezano sa postojanjem vjerskih osjećanja. Ta sloboda povlači sa sobom između ostalog slobodu vjerovanja ili nevjerovanja u Boga i ispovjedanja ili neispovjedanja vere (vidi presude u slučajevima Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993. godine, Serija A br. 260, str. 17, stav 31, Buscarini i drugi protiv San Marina [GC], br. 24645/94, stav 34, ECHR 1999-I). Član 9 nabraja nekoliko oblika u kojima se pojavljuje izražavanje vjerskih osjećaja - molitva, propoved, običaji i obred. Ali član 9 ne štiti svako djelo podstaknuto ili nadahnuto religijom ili vjerovanjem (vidi presudu u slučaju Kalag protiv Turske od 1. jula 1997. godine, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV, str. 1209, stav 27).

115. Sud je takođe smatrao da je u demokratskom društvu, u kom u istom stanovništvu istovremeno postoji nekoliko religija, ponekad potrebno ograničiti ovu slobodu da bi se uskladili interesi raznih grupa i osiguralo poštovanje svake vere (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis, str. 18, stav 33).

116. Međutim, primjenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, vjerskim zajednicama i vjerovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna (vidi presudu u prethodno pomenutom slučaju Hasan i Chaush, stav 78). Ovdje je ulog očuvanje pluralizma i normalnog funkcionisanja demokratije, čija je jedna od osnovnih karakteristika mogućnost koju pruža za razrješenje problema države putem dijaloga, bez oslanjanja na prinudu, čak i kada su ti problemi neprijatni (vidi presudu u slučaju Ujedinjena komunistička partija Turske protiv Turske od 30. januara 1998. godine, Reports 1998-I, str. 27, stav 57). Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni izvor napetosti eliminisanjem pluralizma već da osigura da suprotstavljene grupe tolerišu jedna drugu (vidi slučaj Šerif protiv Grčke, br. 38178/97, stav 53, ECHR 1999-).

117. Sud također primjećuje da u principu pravo na slobodu vjere za svrhe Konvencije isključuje da država procjenjuje legitimnost vjerskih osjećanja ili načina na koji se ispojavaju. Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili dio zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjere. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega (vidi slučaj Šerif protiv Grčke, pomenut u gornjem tekstu, stav 52). Slično tome, u slučajevima gde primjena prava na slobodu vjere ili jednog od sastavnih dijelova te slobode prema unutrašnjem pravu zavisi od prethodne dozvole, učešće u postupku davanja dozvole za priznatu crkvenu vlast ne može se pomiriti sa zahtjevima stava 2 člana 9 (vidi, mutatis mutandis, slučaj Pentidis i drugi protiv Grčke, br. 23238/94, Izvještaj Komisije od 27. februara 1996. godine, stav 46).

118. Pored toga, budući da su vjerske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjere, koje sadrži pravo da se vjera ispojava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države. Autonomno postojanje vjerskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9 (vidi slučaj Hasan i Čauš, gore, stav 62).

Pored toga, jedan od načina primjene prava na ispunjavanje svoje vere, posebno za vjersku zajednicu, u njenoj kolektivnoj dimenziji, jeste mogućnost da se obezbijedi sudska zaštita zajednice, njenih članova i imovine, tako da se član 9 mora posmatrati ne samo u svjetlu člana 11, već također u svjetlu člana 6 (vidi, mutatis mutandis, slučajeve Sidiropoulos i drugi protiv Grčke od 10. jula 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 1614, stav 40, i Katolička crkva Kanije protiv Grčke od 16. decembra 1997. godine, Reports 1997-VIII, str. 2857, stavovi 33 i 40-41 i Izveštaj Komisije, str. 2867, stavovi 48-49).

119. Prema svojoj praksi, Sud ostavlja zemljama ugovornicama Konvencije izvjesnu slobodu u odlučivanju da li je uplitanje potrebno i u kojoj meri, ali to se događa paralelno s evropskim nadzorom nad odgovarajućim zakonima i odlukama kojima se primjenjuju. Zadatak Suda je da odredi da li su mjere preduzete na državnom nivou načelno opravdane i srazmjerne.

Da bi se odredio stepen te slobode u ovom slučaju, Sud mora da uzme u obzir ulog, odnosno potrebu da se održi stvarni vjerski pluralizam, koji je sastavni deo koncepta demokratskog društva (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis protiv Grčke, str. 17, stav 31). Slično tome, toj potrebi treba dati dovoljno težine prilikom određivanja, kako nalaže stav 2 člana 9, da li miješanje odgovara „akutnoj društvenoj potrebi" i da li je „srazmerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi, mutatis mutandis, presudu u slučaju Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. novembra 1996. godine, Reports 1996-V, str. 1956, stav 53). U primeni svog nadzora Sud mora da razmotri miješanje koje je predmet žalbe na osnovu cjelokupnog dosjea (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis protiv Grčke, str. 21, stav 47).

129. Sud primjećuje da se prema Zakonu br. 979-XII od 24. marta 1992. godine u Moldaviji mogu ispovijedati samo vjere priznate odlukom Vlade. Samo priznata vjerska zajednica ima status pravnog lica (član 24), može da proizvodi i stavlja u promet molitvene predmete (član 35) i zapošljava sveštenstvo i drugo osoblje (član 44). Pored toga, udruženja s ciljevima koji su djelimično ili potpuno vjerski imaju obaveze koje proizilaze iz pravnih propisa o vjerskim zajednicama (član 21).

Shodno tome Sud primjećuje da, kako nije priznata, Mitropolijska crkva Besarabje niti smije da se organizuje niti da djeluje. Kako nema status pravnog lica, ne može da štiti pred sudom imovinu koja joj je neophodna radi obavljanja svoje primarne djelatnosti, dok se okupljanje vjernika radi molitve može da obavlja samo protivno zakonu o vjerskim zajednicama.

Što se tiče tolerantnosti koju je Vlada navodno pokazala prema Mitropolijskoj crkvi Besarabije i njenim članovima, Sud takvu toleranciju ne može da posmatra kao zamjenu za priznavanje, jer se jedino priznavanjem stiču odgovarajuća prava.

Sud je također našao da u nekoliko navrata podnosioci predstavke nisu bili u stanju da se zaštite od nasrtaja, jer su se vlasti oslonile na izgovor da jedino zakonite aktivnosti uživaju zakonsku zaštitu (vidi gore, stavovi 56, 57 i 84).

Konačno, Sud je našao da prilikom priznavanja drugih vjerskih zajednica vlasti nisu primijenile kriterijume koje su koristile da odbiju registraciju Mitropolijske crkve Besarabije a da Vlada nije ponudila nikakav razlog da bi opravdala ovu razliku u postupanju.

130. Sud zaključuje da odbijanje priznavanja Mitropolijske crkve Besarabije ima takve posljedice za slobodu vjere podnosilaca zahtjeva da se ne može smatrati srazmernim legitimnim ciljevima ili pak neophodnim u demokratskom društvu, i da je tako postojala povreda člana 9.

3.5. Predmet: Vrhovno sveto vijeće muslimanske zajednice protiv Bugarske[7]  (2004)

Podnosilac zahtjeva je Vrhovno sveto vjersko vijeće muslimanske zajednice, predvođeno gosp. Nedimom Gendzhevom, kome je bilo zvanično priznato čelništvo Muslimanske zajednice u Bugarskoj od 1995 do 1997 god. Tokom jednog perioda vremena, on je predvodio jednu od dvije rivalske grupe koje su se borile za čelništvo muslimanske zajednice u Bugarskoj. Gosp. Nedim Gendzhev je državljanin Bugarske i bio je Glavni muftija između 1988. i 1992. godine i predsjednik Vrhovnog svetog vjerskog vijeća u periodu 1995. do 1997. godine.

Krajem 1989. godine nastupili su demokratski procesi u Bugarskoj. Ubrzo nakon toga neki članovi Muslimanske zajednice u Bugarskoj su nastojali da smjene gosp. Gendzheva zbog navodne saradnje sa komunističkim režimom. Staro čelništvo sa gosp. Gendzhevom kao Glavnim muftjom je imalo svoje pristalice. Ova situacja je izazvala podjele i unutrašnji konflikt u muslimanskoj zajednici u Bugarskoj.

10. februara 1992 god. Direkcija za vjere, vladina agencija pri vijeću ministara Bugarske, proglasila je ništavim izbor gosp. Gendzheva na mjesto Glavnog muftije koji je održan 1988. godine i proglasila njegovu smjenu s te funkcije. Ova odluka je obrazložena riječima da je izbor gosp. Gendzheva bio politički motivisan.

Direkcija za vjere je imenovala tročlano privremeno upravljačko tijelo Muslimanske zajednice, pravdajući to kao „jedini mogući način da se spriječi dezintegracija Muslimanske zajednice".

Nacionalna konferencija Muslimanske zajednice, organizovana od strane privremenog rukovodstva je održana 19. sep. 1992 god. Ova konferencija je izabrala gosp. Fikri Sali Hasana kao Glavnog muftiju i odobrila novi Statut. Nakon sep. 1992 god. pristalice gosp. Hasana su preuzeli svu kontrolu nad imovinom i svim aktivnostima Muslimanske zajednice.

Spor oko liderstva nad Muslimanskom zajednicom između gosp. Gendzheva i gosp. Hasana je potrajao tokom 1993. i 1994. godine Zvanični stav Direkcije za vjere je bio da je gosp. Hasan legitiman Glavni muftija muslimana u Bugarskoj. U isto vrijeme direkcija za vjere je pokušavala da riješi spor i to putem „ujedinjenja" dvije frakcije oko liderstva.

18. septembra 1997. god. Vrhovno sveto vijeće predvođeno gosp. Gendzhevom je u svom pismu upućenom zamjeniku premjera (Bugarske) predložilo održavanje ujedinjujuće konferencije koju bi trebalo organizovati zajednički komitet formiran od predstavnika obadvije rivalske grupe. Zamjenik premijera je zamoljen da bude garantor i da obezbjedi punu zastupljenost svih muslimanskih predstavnika. U pismu je također navedeno da će trenutno rukovodstvo na čelu s gosp. Gendzhevom obustaviti sve aktivnosti kao i raspolaganje s imovinom dok se ne završi konferencija.

30. septembra 1997 kontakt grupa sačinjena od predstavnika obadvije rivalske grupe je potpisala ugovor o organizovanju konferencije svih muslimana. Ugovor je također potpisan od strane Zamjenika Premjera i Direktor Direkcije za vjere. Ugovor sadrži pored ostalog:

„1. Konferencija svih muslimana će biti organizovana na bazi pune zastupljenosti muslimana. Neće biti bazirana na dva sada postojeća statuta rivalskih grupa. Zamjenik premijera i direktor direkcije za vjere preuzimaju garancije za implementaciju ovog principa.

2. Rivalske grupe su preuzele obavezu da neće vršiti opstrukcije ideje ujedinjenja a Direkcija za vjere će preduzeti odgovarajuće administrativne mjere protiv osoba koje su osumnjičene za opstrukciju

3. U iščekivanju Konferencije, aktuelno rukovodstvo (predvođeno gosp. Gendzhevom) neće donositi odluke uključujući i imenovanja

4. Aktuelno        rukovodstvo (predvođeno gosp. Gendzhevom) je saglasno da zamrzne sve bankovne račune ... i izjavljuje da neće vršiti nikakve transakcije...

7. Zajednički komitet će utvrditi pravila i procedure za organizovanje Konferencije..."

Naknadno, Zajednički komitet je utvrdio pravilo da će skupština svake lokalne muslimanske zajednice delegirati dva delegata za nacionalnu konferenciju. Odlučeno je takođe da će se uraditi zapisnik o održavanju skupština za izbor delegata a čiju formu će utvrditi Direkcija za vjere i koji će biti potvrđen od strane gradonačelnika. Zajednički komitet je odlučio da se nacionalna konferencija održi 23. okt. 1997. god.

Lokalne skupštine za imenovanje delegata za nacionalnu skupštinu su održane 17. oktobra 1997 god. širom zemlje. Lokalni gradonačelnici su izdali pisma potvrde o rezultatima izbora.

Vrhovno sveto vijeće je podnijelo dva prigovora Direkciji za vjere 21. oktobra 1997 god. U prigovorima se navodi da su osobe koje su povezane s političkom strankom DPS-om koristili prijetnje kako bi uticali na rezultate izbora delegata u dvije lokalne zajednice.

21. i 22. oktobra 1997. gosp. Gendzhev i lica koja su potpisala Ugovor o zajedništvu u ime Vrhovnog svetog vijeća su napisali pismo Premijeru Vijeća ministara Bugarske i Direkciji za vjere navodeći da Konferencija koja se planira za 23. oktobra 1997 god. nje bila organizovana u skladu s statutom Muslimanske zajednice i da je kao takva nelegalna. Osobe koje su potpisale Ugovor o ujedinjenju 30. septembra 1997 god. su izjavile da su bile prisiljene od strane direktora Direkcije za vjere da potpišu ugovor i izjavljuju da povlače svoju podršku ugovoru. Pismo potpisano od strane gosp. Gendzheva dodatno navodi da se učešće Direkcije za vjere u pripremama nacionalne konferencije smatra kao neprihvatljivo državno miješanje u unutrašnje stvari Muslimanske zajednice.

23. oktobra 1997. više od 1000 učesnika je prisustvovalo nacionalnoj konferenciji. Samo ona lica čiji izbor je potvrđen od strane gradonačelnika imao je pravo da učestvuje u radu Konferenciji. Prema novinskim izvještajima, verifikaciju delegata je vršilo osoblje direkcije za vjere. Direktor direkcije se obratio učesnicima Konferencije kada je između ostalog rekao da gosp. Gendzhev, koji nije prisustvovao Konferenciji, nije „položio test". S tim riječima direktor je optužio gosp. Gendzheva za povlačenje iz procesa ujedinjenja.

Prema navodima gosp. Gendzheva, DPS, politička partija sa velikim brojem etničkih Turaka u svom članstvu, je bila uključena u organizaciju nacionalne konferencije. Ova partija je vrlo bliska sa vladajućom SDS-om i koja je sprovodila političku odluku o promjeni rukovodstva u muslimanskoj zajednici. Prema njegovim navodima, oko 100 učesnika konferencije su bili gradonačelnici koji su bili izabrani ispred političke stranke DPS-a.

Konferencija je usvojila novi statut Muslimanske zajednice u Bugarskoj i jednoglasno izabrala novo rukovodstvo od 6 članova s gosp. Hasanom na čelu. Ni jedan od pristalica gosp. Gendzheva nije bio u novom rukovodstvu. Konferencija je usvojila rezoluciju u kojoj ovlašćuju novo rukovodstvo da izvrši reviziju i da pokrenu sudske postupke protiv gosp. Gendzheva za optužbe da je vršio nelegalne transakcije.

28. oktobra 1997. god. zamjenik premjera je registrovao novo rukovodstvo. Novo rukovodstvo je preuzelo sve aktivnosti i imovinu Muslimanske zajednice u Bugarskoj.

Gosp. Genzhev je pokrenuo niz pravnih procedura s ciljem osporavanja izbora novog rukovodstva ali svi njegovi prigovori i žalbe su bile odbijene od strane bugarskih vlasti. Nakon toga on se obratio Evropskom sudu zbog povrede prava na slobodu vjere jer je smatrao da su bugarske vlasti prekoračile svoje ovlasti i da su se miješale u unutrašnje stvari Muslimanske zajednice.

Evropski sud je jednoglasno odlučio da se ovdje radi o povredi prava na slobodu vjere a u svojoj presudi između ostalog je naveo:

73. U skladu sa sudskom praksom sloboda vjere je primarno stvar individualnog uvjerenja koje uključuje između ostalog slobodu manifestacije vjere, sam privatno ili u zajednici sa drugim građanima, u javnosti i u krugu onih lica s kojima se dijele vjerska uvjerenja. Participacija u životu zajednice smatra se manifestacijom slobode vjere koja je zaštićena čl. 9. Konvencije. Pravo na slobodu vjere iz čl. 9, interpretirano u svjetlu čl. 11, odredbe koja omogućava pravo na udruživanje protiv neopravdane intervencije države, u potpunosti uključuje i očekivanje da će zajednici biti omogućeno da funkcioniše u miru i slobodno od samovoljne i bez samovoljne intervencije države, (vidi Hasan and Chaush v. Bulgaria [GC], no. 30985/96, § 62, ECHR 2000-XI).

76. Na osnovu prakse Suda, mjere koje poduzima država s ciljem davanja prednosti određenom lideru ili grupi u podijeljenoj vjerskoj zajednici ili nastojanje da se primora zajednica ili dio zajednice da prihvati jedinstveno rukovodstvo protiv njihove volje moglo bi se smatrati kršenjem prava na slobodu vjere (vidi Serif v. Greece, no. 38178/97, § 49, 52 i 53, ECHR 1999-IX i Hasan and Chaush v. Bulgaria).

78. Sporna promjena rukovodstva je izvršena u okt. 1997 god. na ujedinjujućoj skupštini sazvanoj na osnovu ugovora dvije rivalske grupe, a na osnovu pravila koja su utvrđena zajedničkim komitetom koji je uključivao predstavnike organizacije Podnositelja zahtjeva. Direkcija za vjere i lokalne vlasti su učestvovale u procesu na način da su podsticale dvije grupe na ujedinjenje, uzeli su aktivno učešće u organizovanju skupštine u okt. 1997 god. i registrovale rukovodstvo koje je izabrano kao jedino rukovodstvo Muslimanske zajednice u Bugarskoj.

79. Vlada se pravdala da su vlasti imali marginalnu ulogu medijatora između dvije suprotstavljene grupe i da su asistirale u procesu ujedinjenja kao što su imale ustavnu obavezu da osiguraju vjersku toleranciju i miroljubive odnose između grupa i vjernika.

80. Sud se slaže da država ima takvu dužnost i da raspuštanje rukovodstva može izazvati potrebu za uključenjem ili medijacijom. Neutralna medijacija između grupa vjernika ne bi se u principu smatrala kao državno miješanje i kršenje prava na slobodu vjere čl. 9. Konvencije, ali država mora biti pažljiva u ovoj vrlo delikatnoj oblasti.

84. Čak i više od toga, ako je inicijalna uloga Direkcije viđena kao neutralna medjacja u pripremama ujedinjujuće skupštine, situacija se mijenja kada direkcija nastavlja na insistiranju „ujedinjenja" uprkos činjenici da je lider organizacije Podnositelja zahtjeva odlučio da se povuče. Nije do države da odluči da li gosp. Gendzhev i organizacija kojom predsjedava treba ili ne treba da se povuče. Direkcija je mogla da registruje neuspjeh ujedinjenja i da izrazi spremnost da nastavi s asistencijom medijacije, ako svi zainteresovani to žele. Umjesto toga, lideri su bili izabrani na skupštini u okt. 1997 god. i stekli su status jedinog legitimnog rukovodstva Muslimanske zajednice i kao rezultat toga organizacija Podnositelja zahtjeva nije više mogla da predstavlja ni dio vjerske zajednice niti da upravlja aktivnostima niti imovinom a u skladu sa željom dijela zajednice.

93. Sud naglašava da je autonomija vjerskih zajednica neraskidivo povezana s pluralizmom u demokratskom društvu. Iako nekada može biti neophodno potrebno da država preduzme akciju kako bi pomirila interese različitih religija ili vjerskih grupa koje postoje u demokrtskom društvu, država ima obavezu da ostane neutralna i nepristrasna u sprovođenju svoje vlasti i u njenim odnosima prema različitim religijama, kao i pripadnika drugim vjerama. Ovdje je najvažnija zaštita pluralizma i valjanog funkcionisanja demokratje, čija je jedna od principijelnih karakteristika ponuditi rješavanje problema kroz dijalog, pa makar on bio težak i neugodan. (vidjeti Kokkinakis v. Greece, presuda od 25 maja 1993, Serija A no. 260-A, str.18, § 33, Metropolitan Church of Bessarabia and Others v. Moldova, no. 45701/99, § 123 ECHR 2001-XII, i Hasan and Chaush v. Bulgaria).

94. U ovom konkretnom slučaju, relevantna pravna praksa i akcije vlasti u okt. 1997 god. su imali za posljedicu primoravanje podijeljene zajednice da ima jedinstveno rukovodstvo protiv volje jednog od dva rivalska rukovodstva.

95. Kao rezultat, jedno od rukovodstava je bilo favorizovano a drugo je bilo isključeno i bila mu je uskraćena mogućnost da nastavi sa autonomnim upravljanjem stvarima i imovinom onog dijela zajednice kojije podržava.

96. Tačno je da države uživaju široko polje slobodne procjene u delikatnoj oblasti njihovih odnosa sa vjerskim zajednicama (vidjeti Cha'are Shalom Ve Tsedek v. France). Sud naglašava da u demokratskom društvu, Država nema potrebu u principu da preduzima mjere kako bi obezbijedila da vjerske zajednice ostanu pod jedinstvenim rukovodstvom. Uloga vlasti u slučaju konflikata između vjerskih zajednica ili unutar vjerskih zajednica nije da uklanja uzroke tenzija i time uklanja pluralizam, nego je obaveza da obezbjedi da suprostavljene grupe tolerišu jedna drugu. Kako je Sud i gore naveo, Državne mjere koje daju prednost jednom određenom lideru podijeljene vjerske zajednice ili nastojanje da se primora zajednica ili dio zajednice da prihvati jedinstveno rukovodstvo protiv njihove volje moglo bi se smatrati kršenjem prava na slobodu vjere. (vidi Serif v. Greece, i Hasan and Chaush v. Bulgaria)

97. Država nije navela zašto u ovom konkretnom slučaju njihov cilj da se obnovi legalnost i da se otklone nepravilnosti, nije se mogao ostvariti drugim sredstvima, bez prisiljavanja podijeljene zajednice pod jedinstveno rukovodstvo. Jako je važno u tom smislu da uprkos procesu „ujedinjenja" 1997 god. konflikt u vjerskoj zajednici je i dalje nastavljen.

98. Imajući sve u vidu sud smatra da su bugarske vlasti izašle iz okvira ovlasti koje su navedene u čl. 9 Konvencije.

99. Što znači da je miješanje u unutrašnje stvari muslimanske zajednice u 1997. godine              nije bilo neophodno u demokratskom društvu za zaštitu javnog poretka ili prava i sloboda drugih i samim tim to miješanje je bilo suprotno odredbi čl. 9 Konvencije.

IZ TOG RAZLOGA SUD JE JEDNOGLASNO ODLUČIO

1. Postoji kršenje člana 9. Konvencije

Ova Presuda je jako značajna s aspekta uloge države i njenog odnosa prema vjerskim zajednicama u postupku izbora lidera. Kako se moglo vidjeti iz presude, Sud je podržao Vladu Bugarske u namjeri na ima ulogu neutralnog medijatora između dvije rivalske grupe u postupku ujedinjenja ali je naglasio da je ta uloga mogla da traje sve dok su obadvije rivalske grupe podržavale takvu ulogu države. Onog momenta kada se jedna od rivalskih grupa povukla i iznijela primjedbu na neutralnost države, Direkcija za vjere Bugarske je morala da se povuče iz procesa ujedinjenja i da samo ponudi svoju ulogu medijatora onda kada za to budu spremne obadvije rivalske grupe. Sud je naglasio da država nema obavezu da obezbjedi jedinstveno rukovodstvo u jednoj od vjerskih zajednica nego je obaveza države da obezbjedi demokratsku klimu u kojoj će rivalske grupe da tolerišu jedna drugu i koje će sporove rješavati putem dijaloga.

3.6. Predmet: Sindicatul «Pastorul cel Bun» protiv Rumunije[8]  (2009)

4. aprila 2008. g. trideset i pet sveštenika i drugog osoblja Rumunske pravoslavne crkve, većina njih pravoslavni sveštenici u parohijama u Metropolis Oltenje (regija jugozapadne Rumunske), održali su skupštinu na kojoj su odlučili da formiraju sidikat: Pastorul cel Bun.

Predstavnik episkopije osporio je aplikaciju za registraciju sindikata. On je priznao da su članovi sindikata zaposleni u episkopiji na osnovu pojedinačnih ugovora, ali je tvrdio da je internim propisima pravoslavne crkve, koji su odobreni od strane Vlade odlukom br. 53/2008, zabranjeno osnivanje bilo kojeg oblika udruživanja bez prethodne saglasnosti episkopa. Nadalje je tvrdio da čl. 29. Ustava garantuje slobodu vjere i autonomiju vjerskim zajednicama i da ovaj princip ne može biti nadvladan pravom na slobodu udruživanja. Episkopija je takođe tvrdila da bi priznavanjem postojanja sindikata, sud se miješao u crkvene tradicionalne poslove, čime bi se narušila autonomija Crkve.

U konačnoj presudi od 11. jula 2008. godine državni sud u Dolj-u uvažio je prigovore episkopije i odbio je zahtjev sindikata Pastorul cel Bun za upis u registar sindikata. Sud je u presudio naveo da Ustav i zakon 489/2006 garantuju autonomiju vjerskim zajednicama i njihovo pravo da uređuju unutrašnju organizaciju u skladu s internim pravilima.

Evrpski sud je odbio ovo obrazloženje domaćih rumunskih sudova i uvrdio je povredu čl. 11 Evropske konvencije koji predviđa pravo na udruživanje.

Član 11.

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa.

2. Za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprječava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.

U svojoj presudi od 9. jula 2009. g. Evropski sud konstatuje slijedeće:

74. Tačno je, da je autonomija vjerskih zajednica na koje se poziva Vlada od suštinskog značaja za pluralizam u demokratskom društvu i na samu srž zaštite koju pružaju članovi 9. i 11. Konvencije. Pravo na slobodu vjere, kao što je garantovano u Konvenciji isključuje bilo koje diskreciono pravo države da utvrdi da li su vjerska uvjerenja ili sredstva koja se koriste za izražavanje takvih uvjerenja legitimna (vidi Hasan i Čauš protiv Bugarske [GC], br. 30985/96, § 78, ECHR 2000-XI).

75. U ovom predmetu Sud primjećuje da su zahtjevi podnosioca Sindikata vezani isključivo za odbranu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i interesa zaposlenika Crkve. Priznavanje sindikata stoga ne bi potkopao ili legitimnost vjerskih uvjerenja ili sredstva koja se koriste da se ista izraze.

76. Sud stoga smatra da kriteriji "hitne društvene potrebe" nisu bili ispunjeni u ovom predmetu, jer državni sud nije utvrdilo da je program podnosioca sindikata, kako je navedeno u svojoj odluci, ili pozicije članova nespojivi s načelima "demokratskog društva", a kamoli da su predstavljali opasnost za demokratiju.

78. Državni sud nije ispitao posljedice ugovora o radu u smislu odnos poslodavac-zaposleni, razliku između pripadnika klera i laika zaposlenih u crkvi ili kompatibilnost crkvenih pravila koja zabranjuju sindikalno članstvo sa domaćim i međunarodnim propisima koji predviđaju pravo zaposlenih da formiraju sindikat. Po mišljenju Suda, međutim, takva pitanja su od posebnog značaja u ovom predmetu, i u tom smislu, i na njih bi se trebalo posebno odrediti i uzeti u obzir prilikom odmjeravanja interesa u ovom predmetu (vidi, mutatis mutandis, Ruiz Torja protiv Španjolska, 9. decembra 1994 § 30, Serija A br. 303-A; Schuth, gore citiran, § 73; Obst protiv Njemačke, br. 425/03, § 48 i 51, 23. septembar 2010 i Negrepontis-Giannisis, gore citirano, § 72).

79. Sud prihvata da prema Konvenciji, poslodavac čija etika se temelji na religiji može nametnuti posebne dužnosti lojalnosti svojim zaposlenim. Također priznaje da prilikom potpisivanja ugovora o radu, zaposleni se mogu obavezati na takvu dužnost lojalnosti čime ograničavaju neka svoja prava (vidi Ahtinen, gore citirano, § 41, i Schuth, citiran gore, § 71).

82. U svakom slučaju, Sud primjećuje da u ovom predmetu ni Vlada niti Episkopja nisu tvrdili u domaćem postupku ili pred Sudom da su ugovori potpisani od strane Crkve zaposlenih sadržavali klauzulu ove prirode (vvidi, mutatis mutandis, Schuth, gore citirano, § 71). Nadalje Sud primjećuje da odbijanje državnog suda da se registruje sindikat je bilo zasnovano ne na odredbama ugovora o zapošljavanju, nego na odredbama Statuta Crkve, koji je stupio na snagu 2008, nakon što su razni zaposleni koji pripadaju sindikatu već preuzeli svoje dužnosti u okviru pravoslavne crkve.

83. Osim toga, Sud napominje da se relevantnim međunarodnim propisima, posebno petom Direktivom Vijeća 78/2000/EC, ne dozvoljava miješanje u slobodu udruživanja, uključujući i pravo na osnivanje sindikata s drugima i pravo da se pridruži sindikatima radi odbrane nečijih interesa (vidi stav 34. gore).

84. Sud je upoznat s jedinstvenom pozadinom u ovom predmetu, a naročito s obzirom na ulogu koju je imala pravoslavna vjera u povijesti i tradiciji tužene države. Međutim, to ne može samo po sebi opravdati potrebu za miješanje, pogotovo što sindikat, podnosilac zahtjeva nije pokušao osporiti tu ulogu na bilo koji način a pravo zaposlenih u pravoslavnoj crkvi da se učlane u sindikat je već priznato u najmanje dva navrata od strane domaćih sudova (vidi stavove 30 i 31 gore i, mutatis mutandis, Partidul Comunistilor (Nepeceristi) i Ungureanu protiv Rumunje, br. 46626/99 , § 58, ECHR 2005-I).

85. Iako takvo priznanje je prethodilo stupanju na snagu Statuta pravoslavne crkve, ostaje činjenica da je osnivanje dva sindikata od strane pravoslavnog sveštenstva dozvoljeno, i nije smatrano nezakonitim ili da nije u skladu sa demokratijom.

86. S obzirom na te okolnosti, Sud smatra da su razlozi na koje se poziva državni sud nisu dovoljni da bi se opravdalo odbijanje zahtjeva za registraciju Sindikata (vidi, mutatis mutandis, Schuth, gore citirano, § 74; Siebenhaar protiv Njemačke, no 18136/02, § 45, 3 Februar 2011; i Obst, gore citirano, § 51).

(iii) Zaključak

87. U skladu s tim, u nedostatku "hitne društvene potrebe" i dovoljnih razloga, Sud smatra da je drastična mjera, kao što je odbijanje da se registruje Sindikat podnositelja zahtjeva, bila neproporcionalna cilju kome se teži, a samim tim i nepotrebna u demokratskom društvu.

88. Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 11. Konvencije.

3.7. Predmet: Fernandez Martinez protiv Španije[9] (2014)

Presuda u predmetu Fernandez Martinez protiv Španiji govori takođe o autonomiji vjerskih zajednica i crkava. Sud je u ovoj presudi, koja je objavljena 15. maja 2014, potvrdio da vjerske zajednice i crkve moraju imati pravo da zapošljavaju i otpuštaju svoje osoblje u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima.

To pitanje je bilo precizno postavljeno u ovom predmetu, u kojem je osporena odluka Katoličke crkve u Španiji da ne obnovi ugovor o radu svešteniku koji je javno demonstrirao njegovu aktivnu opredijeljenost za pokret koji se protivi crkvenoj doktrinu.

Fernandez Martinez je radio kao sveštenik od 1961 g. a zatražio je oslobađanje obaveze celibata 1984 g. Nakon 13 godina, tačnije 20. avgusta 1997 g. njegov zahtjev je odobren i bio je oslobođen celibata ali je izgubio svećenički status. Nakon toga nije imao svešteničkih dužnosti. Fernandez Martinez je oženjen i ima petero djece.

Katolička crkva je smatrala da ima pravo da ne zapošljava vjeroučitelja čiji su stavovi suprotni vlastitom učenju Crkve. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava koje broji 17 sudija je to i potvrdilo većinom glasova.

U svojoj presudi od 12. juna 2014 g. Evropski sud je naveo:

137. Po mišljenju Suda, sasvim je razumno da Crkva ili vjerska zajednica očekuje određenu lojalnost od vjeroučitelja, jer bi se oni mogli smatrati njenim predstavnicima. Neusklađenost između ideja koje se podučavaju i ličnih uvjerenja nastavnika moglo bi otvoriti pitanje kredibiliteta ako nastavnik aktivno ijavno osporava te ideje. U ovom konkretnom predmetu problem leži u činjenici da bi se podnositelj zathtjeva mogao shvatiti na način da pokreće kampanje u korist njegovog načina života kako bi promjenio crkvena pravila, i njegova otvorena kritika tih pravila.[10]

4. ZAKLJUČAK

U presudama Manusakis protiv Grčke i Besarabjska crkva protiv Moldavije se govori o pravu vjerskih zajednica na registraciju i sticanje pravnog statusa. Sud je u obadva slučaja konstatovao povredu čl. 9 Evropske konvencije i naložio tuženim državama da moraju omogućiti vjerskim zajednicama registraciju i sticanje statusa pravnog lica. Evropski sud potvrđuje da pravo na slobodu vjere nije samo individualno pravo nego da se mora omogućiti i vjernicima da imaju organizaciju u kojoj će ostvarivati svoja kolektivna prava jer samo na taj način se može u potpunosti uživati pravo na slobodu vjere ali i pravo na pravnu zaštitu. Tako da u Presudi Besarabja protiv Moldavije Sud konstatu je :» 118. Pored toga, budući da su vjerske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svjetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjere, koje sadrži pravo da se vjera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države. Autonomno postojanje vjerskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9»[11].

Pored toga, Sud zaključuje u svojoj presudi Manussakis protiv Grčke paragraf 47. da pravo na slobodu vjere: «isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države da odredi da li su vjerska ubjeđenja ili sredstva kojima se ona izražavaju legitimna.»[12].  Drugim riječima, kada je u pitanju registracija vjerskih zajednica, nadležnost države je svedena na formalne uslove koji su propisani zakonom a nikako legitimnost vjerovanja.

Što se tiče registracije vjerskih zajednica možemo reći da je BiH zakonodavstvo u potpunosti u skladu s praksom Evropskog suda. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (čl. 14)[13]  i u Pravilnik o uspostavi i vođenju registra crkava i vjerskih zajednica u BiH[14]  (čl. 6.) navode koje uslove treba da ispuni vjerska zajednica u postupku registracije. Ni jedan od ovih uslova ne daje prostora državi da odlučuje da li su određena vjerovanja legitimna ili ne.

Izbor vjerskih poglavara je zasigurno jedno od najvažnijih pitanja kada govorimo o autonomiji vjerskih zajednica. O ovom pitanju se govori u presudama Serif protiv Grčke, Sveto vrhovno vijeće muslimana protiv Bugarske i Hasan i Chaus protiv Grčke. U sve tri ove presude se može vidjeti da sud smatra neprihvatljivim da se država miješa u proces izbora vjerskih poglavara. U slučaju da se pojavi raskol unutar jedne vjerske zajednice Sud smatra da država nema obavezu da radi na ujedinjenju te vjerske zajednice nego: «da je to jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni uzrok napetosti eliminisanjem pluralizma, nego da obezbijedi da konkurentske grupe tolerišu jedna drugu.»[15]

U presudi Sveto vrhovno vijeće muslimana protiv Bugarske, Sud je podržao Vladu Bugarske u namjeri na ima ulogu neutralnog medijatora između dvije rivalske grupe u postupku ujedinjenja ali je naglasio da je ta uloga mogla da traje sve dok su obadvije rivalske grupe podržavale takvu ulogu države. Onog momenta kada se jedna od rivalskih grupa povukla i iznijela primjedbu na neutralnost države, Direkcija za vjere Bugarske je morala da se povuče iz procesa ujedinjenja i da samo ponudi svoju ulogu medijatora onda kada za to budu spremne obadvije rivalske grupe. Sud je naglasio da država nema obavezu da obezbijedi jedinstveno rukovodstvo u jednoj od vjerskih zajednica nego je obaveza države da obezbijedi demokratsku klimu u kojoj će rivalske grupe da tolerišu jedna drugu i koje će sporove rješavati putem dijaloga.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH vrlo precizno definiše ovo pitanje u čl. 14. koji glasi:

2. Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica;

6. Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kako uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božiju i druge obrede;[16]

Iako je Evropski sud u predmetu SINDICATUL "PASTORUL CEL BUN" protiv RUMUNIJE utvrdio pravo svećenika da organizuju sindikat, potvrđuje se specifičnost vjerskih zajednica i dalje navodi: «79. Sud prihvata da prema Konvenciji, poslodavac čija etika se temelji na religiji može nametnuti posebne dužnosti lojalnosti svojim zaposlenim. Također priznaje da prilikom potpisivanja ugovora o radu, zaposleni se mogu obavezati na takvu dužnost lojalnosti čime ograničavaju neka svoja prava.»[17]

Ovaj stav «dužnost lojalnosti», Sud je potvrdio u presudi Fernandez protiv Španije u kojoj je naveo: «137. Po mišljenju Suda, sasvim je razumno da Crkva ili vjerska zajednica očekuje određenu lojalnost od vjeroučitelja, jer bi se oni mogli smatrati njenim predstavnicima. Neusklađenost između ideja koje se podučavaju i ličnih uvjerenja nastavnika moglo bi otvoriti pitanje kredibiliteta ako nastavnik aktivno i javno osporava te ideje. U ovom konkretnom predmetu problem leži u činjenici da bi se podnositelj zahtjeva mogao shvatiti na način da pokreće kampanje u korist njegovog načina života kako bi promijenio crkvena pravila, i njegova otvorena kritika tih pravila.»[18]

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH također priznaje specifičnosti crkava i vjerskih zajednica pa u čl. 5. u kojem se navode izuzeci od jednakog postupanja, navodi da se neće smatrati diskriminacijom nejednako postupanje:

h) prilikom zasnivanja radnog odnosa, uključuju u članstvo, te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem registriranih crkava i vjerskih zajednica u BiH, kao i druge javne ili privatne organizacije koja djeluje u skladu s ustavom i zakonima, ako tako zahtijevaju vjerske doktrine, uvjerenja ili ciljevi. "[19]

Čitajući sve gore navedene presude može se zaključiti da Evropski sud priznaje specifičnost vjerskih zajednica i u tom smislu poštuje autonomiju vjerskih zajednica naročito kad se govori o vjerskom učenju, izboru vjerskih predstavnika i registraciji vjerske zajednice radi sticanja pravnog statusa. Međutim autonomija vjerskih zajednica ne podrazumijeva da su vjerske zajednice van domaćeg pravnog sistema pogotovo ako govorimo o pitanjima koja nisu vjerskog karaktera kao što je npr. zaštita ekonomskih, socijalnih i dr. prava vjerskih službenika.

* Ovaj članak je objavljen u zadnjem broju 11/12-2014 časopisa za pravnu teoriju i praksu "Pravna misao".



[1] Manoussakis i drugi protiv Grčke, presuda od 26. septembra 1996, Reports 1996-IV; link:http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58071 , očitanje 15. 9. 2014.

[2] Komisija za ljudska prava je ukinuta 1998 g. stupanjem na snagu jedanaestog dodatnog protokola uz Konvenciju od kada je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u stalnom zasjedanju.

[3] Serif protiv Grčke, presuda od 14. decembra 1999, Reports 1999-IX; link:http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58518#{"itemid":["001-58518"]} očitanje 15. 9. 2014.

[4] Komotini ili Komotene grčki je grad na sjeveroistoku Grčke. Komotini je glavni grad periferije Istočna Makedonija i prefekture Rodopi.

[5] Hasan i Chaush protiv Bugarske, presuda od 26. oktobra 2000, Reports 2000-XI; link:http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-58921#{"itemid":["001-58921"]} , očitanje 15. 9. 2014.

[6] Metropolitan Church of Bessarabia and others v. Moldavia, Presuda od 13. decembra 2001 g. Reports 2001-XII; link: http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-140399  očitanie 15. 9. 2104.

[7] Supreme Holy Council of the Muslim Community v. Bulgaria, presuda od 16. decembra 2004; link:http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-67795, očitanje 15. 9. 2014.

[8] SINDICATUL "PASTORUL CEL BUN" v. ROMANIA, Presuda od 9. jula 2009 g. link:http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-122763 očitanje 15. 9. 2014.

[9] Fernandez Martinez v. Spain, presuda od 12. juna 2014, link:

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-145068 očitanje 15. 9. 2014.

[10] Presuda (bilj. 9) paragraf 137

[11] Presuda (bilj. 6)

[12] Presuda (bilj. 1)

[13] Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, Sl. gl. BiH 5/04

[14] Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini ,Sl. gl. BiH 46/04

[15] Presuda (bilj. 3) paragraf 53.

[16] Zakon (bilj. 12) čl. 14.

[17] Presuda (bilj. 8) paragraf 79.

[18] Presuda (bilj. 9) paragraf 137.

[19] Zakon o zabrani diskriminacije čl. 5, Sl. gl. BiH 59/09

 

Autor: Emir Kovačević, advokat