Sat01252020

Last updateFri, 10 Jan 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Kuda dalje i što raditi?

Kuda dalje i što raditi?

Kada su, svojevremeno, jednog velikog mislioca iz Pakistana u Londonu Englezi upitali koji su relevantni dokazi da je Islam istina i od Boga objavljena religija, on je smireno i jednostavnim riječima odgovorio: “Imam mnogo dokaza i njihovo iznošenje oduzelo bi puno vremena, ali jedan mi je najdraži – pored vas na Zapadu, sa tolikom moći i mržnjom prema Islamu i pored nas, muslimana, ovakvih kakvi jesmo: nemarni, naivni, navodljivi, neodgovorni i na zlo zavodljivi, Islam usprkos i vama izvana i nama iznutra, opstoji i svakim danom je prisutniji, a njegovi sljedbenici brojniji u svijetu. To je, pored svega živa, a nije samo povijesna i egzotična religija.”

Drugo pitanje nemuslimani su postavili, čini se šejh Mu-hammed Abduhuu: “Kako možete tvrditi da je Islam objavljena istina od Boga, kada vidite i znate kakav je položaj muslimana, a kakav kršćana u svijetu?” Učeni iskusni šejh je odgovorio: “Dok su muslimani obitavali i participirali u svim likovima života i stvarnosti na islamski način, suštinski i komplementarno, a ne samo formalno, oni su bili u poziciji u kojoj su sada kršćani, a kada su zanemarili i formalizirali Islam, oni su zamijenili pozicije sa kršćanima. Kada su, pak, neki kršćani napustili mnoge spekulativne i jalove dogme na koje su trošili snagu, vrijeme, znanje i ljude, oni su u protestantizmu i racionalizmu, posmatra-njem, eksperimentima i istraživačkim postupcima i tehnikama i logičkim formulama, ušli u svijet moderne, metodički sticane i sistematski sređene znanosti, a muslimani su ostali zakovani u jalovim spekulacijama. To su povijesne i komparacijom potpuno dokazive činjenice.”

Umni i mudri ljudi primjećuju – tamo gdje prestaje pravo i neumitno sjećanje nastaje primitivizam, divljaštvo i nasilje. Zato se svi faraoni i despoti, u okviru revizije povijesti, namjerno služe propagandom, pamfetom, projekcijom, konstrukcijom, stavljanjem događaja izvan konteksta i onim što je točno, a nije istinito.

“Ništa u povijesti nije tako plašilo muslimane kao zapadni mediji, ni barut srednjeg vijeka kojeg su muslimani poput Ba-bera vješto koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju mogulsku dinastiju, ni vlakovi, ni telefon, koji su pripomogli njihovoj kolonizaciji u prošlom stoljeću, čak ni zrakoplovi, koje su savladali ranije u ovom stoljeću i osnivali vlastite nacionalne avionske kompanije. Zapadni mediji su svuda i uvijek prisutni, nikad se ne odmaraju i ne dopuštaju predah. Istražuju i napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema slabosti i krhkosti. Moćna medijska ofanziva za muslimane je složena i izgleda da se ne mogu obraniti. Još gore, čini se da čak nisu u stanju shvatiti prirodu i cilj medijske agresije. Neizmjernu opasnost i strah osjeća obični musliman. On je svjestan potencijalnog opsega borbe i snaga koje su uperene protiv njega i njegova je napetost još veća zato što nema povjerenja u vlastite vođe sa tom njihovom i takvom sviješću, savješću i pameću. Ako se Islam pokori zapadnim medijima nema povratka ni muslimanima ni čovječanstvu. Američki su mediji postigli ono što američki političari ne bi mogli – svjetsku dominaciju SAD-a. Hollywood je uspio tamo gdje Pentagon nije. Svijet hipnotički fasciniran reprizira američke safunice i ljudi diljem svijeta su se pitali ko je ustrijelio J. R.-a u Dallasu ili ko je ubio Lauru Palmer?! Kolaps komunizma je najveći trijumf zapadnih medija. Dok je religija pobožnost, kontemplacija i misticizam, mediji su besramni zov bukom, materijalizmom, potrošnjom, uživanjem i blagostanjem. Mora da je za muslimane bilo slično stanje 1258. godine kada su se Mongoli okupljali pred Bagdadom da zauvijek unište najveće arapsko carstvo. Ali dok je Abasidis (Medinetus-Selam, Bagdad, grad iz Hiljadu i jedne noći) pretvoren u ruševine, sagrađena su druga jednako važna mjesta sa veličanstvenim zdanjima: Fatimidis (Kairo, El-Kahira) u Egiptu, Umayudas (Kordoba, Kordova, Kurtuba), Sevilja, Valencia, Granada (Garnata) u Španjolskoj, kasnije Safavidis (Isfahan) u Perziji, te Mughals u Indiji. Ovoga će puta odluka biti konačna. Ako se Islam i muslimani pokore medijskim Mongolima ne samo na kapijama Bagdada nego i na kapijama Karačija, Lahorea, Islamabada, Ankare, Konje, Burse, Edirne, Izmira, Basre, Kufe, Damaska, Mekke, Medine, Sane, Džidde, Džakarte, Teherana, Isfahana, Širaza, Mešheda, Koma, Rabata, Kazablanke, Kajrevana, Kaira, Kartuma, Aleksandrije, Lagosa, Kanoa, Dar es-Salama, Bamaka, Konakrija, Akre, Dake, Tunisa, Tripolisa i Alžira nema povratka!” – napisao je 1993. godine dr. Ekber Sejjid Ahmed, profesor na Selwyan collegu, sveučilišta u Cambridgeu u tekstu “Medijski Mongoli na kapijama Bagdada”, a nakon osam godina, u septembru 2001. godine akademik Enes Karić će se nadovezati i primijetiti: “medijski demijurg koji tako ciljano žigoše Islam i muslimane projektira sukobe za narednih stotinu godina”.

Metodom revizije historije, projekcijom i konstrukcijom medijski demijurg i medijski Mongoli svaku pojedinačnu, individualnu, personalnu i ličnu slabost, hirovitost, nastranost, iščašenost, naopakost, nepravdu, nasilje, teror i zločin iz strasti, vezanu isključivo za jednog muslimana ili samozvanu, sa-moizabranu i samoproglašenu skupinu, vezuju i prenose na sve muslimane svijeta i hiljadama puta, bez provjere i mogućnosti demantija ponavljaju kao sveislamski i svemuslimanski ekstremizam, fundamentalizam, fanatizam, terorizam, revi-valizam, konzervatizam, radikalizam, te islamske svete Božje ratnike, ekstremiste i teroriste. Ustvari, kada jedan musliman učini kakvo dobro ili postigne kakav uspjeh, to se veže samo za njega lično i personalno ili logički kazano A = A unutar istoznačnih pojmova pa makar iza njegovog uspjeha stajali svi muslimani svijeta i svo učenje Islama. To je metoda koja svaki uspjeh i svako dobro ili doprinos i zaslugu muslimanima bilo kada i bilo gdje i u bilo čemu apsolutno i neprestano samo individualizira, personalizira, subjektivizira, minimizira i relativizira.
Zašto se nikada ispred bilo kakvog uspjeha muslimana bilo na pojedinačnoj, grupnoj ili općoj razini u bilo čemu (sportu, kulturi, znanosti, privredi, ekonomiji, politici) po pravilu i nikada ne stavlja atribut islamsko-muslimanski?! Kada pak, jedan jedini musliman, makar ga skoro niko ne poznavao u svijetu, učini bilo kakvo zlo, to se sada u isto vrijeme potpuno suprotno, kao da postoje dvije logike i dvije matematike, veže za dvije milijarde muslimana ili logičkim jezikom kazano, unutar istoznačnih pojmova A tada nije jednako A, nego je A jednako dvije milijarde muslimana, makar se prije toga nikada međusobno ni čuli ni vidjeli nisu.

Nepobitna je činjenica da se svijet globalizira na razini znanosti, civilizacije, medija, sporta, privrede, ekonomije, politike, diplomacije, saobraćaja, telekomunikacija, prava, sloboda, demokracije, fnancija, država, a muslimanski narodi i islamske zemlje se u svemu ovome parcijaliziraju, separiraju, partiku-liraju i secesioniziraju, osim što ih medijski demijurg i medijski Mongoli globaliziraju, univerzaliziraju i mondijaliziraju u nasilju, nepravdi, zločinu i teroru po sistemu jedan musliman terorista – svi muslimani svijeta = teroristi. Dakle, pobožan musliman = selefja, selefja = vehabija, vehabija = džihadista, džihadista = El-Kaida, El-Kaida = ISIL. Kad se na to svede i iz toga izvede, muslimani stvarne žrtve – ne jedini, nasilja, nepravde, terorizma, pljačke, eksploatacije i dominacije u 20. stoljeću, izvedu se u teroriste, najveću opasnost u drugoj polovini 20. stoljeća.

Na Zapadu, kada pojedinac učini kakvo zlo A je uvijek A, a nikada dvojica, stotina, hiljada, milion ili dvije milijarde. Kada nastupa unutar i naspram sebe, Zapad prvo mora dokazati i provjeriti sve, pa tek onda izreći sud i stav. Kada su u pitanju muslimanski narodi i islamske zemlje prvo se mora preko medijskih Mongola izreći sud, stav i iskaz o njihovoj krivnji, krivici, zlu, teroru, nasilju, ekstremizmu, fanatizmu, fatalizmu, fundamentalizmu i revivalizmu, zatim ga oni kao neodbranjive žrtve, bez individualizirane i personalizirane odgovornosti pozivaju, prozivaju i licitiraju da se o tome javno očituju i izjasne bez uobičajene egzaktnosti, eksplicitnosti, tj. sigurnosti, jasnoće, preciznosti, mjerljivosti, provjerljivosti od strane tužioca.
Kada je u pitanju zapadni čovjek tužilac mora nepobitno dokazati da je optuženi kriv, a kada su u pitanju muslimani, tužilac i štampa ne dokazuju da muslimani jesu krivi nego oni, uhvaćeni u paklenu zamku, ukoliko prije toga ne budu ubijeni (Sadam, Gadaf, Mosadik, Menderes) moraju dokazivati, što je nemoguće, da nisu krivi. Tako su SAD i Velika Britanija napale i izvršile invaziju Iraka pod optužbom da posjeduje atomsko, hidrogensko, biološko i hemijsko oružje i naoružanje. Tek su nakon okupacije utvrdile da Irak ne posjeduje to naoružanje i to su saopćile svojim nacijama a nikada iračkom narodu. Zahvaljujući ovoj i ovakvoj logici, iako je u svijetu od 1980. do 2015. godine prema jednoj studiji ubijeno blizu pet miliona ljudi: Burma, Filipini, Tadžikistan, Afganistan, Pakistan, Kašmir, Čečenija, Na-gorno-Karabah, Ukrajina, Libanon, Palestina, Sirija, Irak, Jemen, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Mali, Zapadna Sahara, Niger, Čad, Nigerija, Sudan, od kojih su devet desetina muslimani ili četiri i po miliona ili na svakih deset ubijenih devet su muslimani, oni su i pored toga što su u tolikom broju žrtve u okviru projektirane i pervertirane svijesti, glavni i najopasniji teroristi svijeta i opasnost čovječanstva.

Da medijski demijurg ništa ne prepušta slučaju neka posluži i sljedeći zorni primjer. Do sada je u svijetu (SAD, Rusija, Velika Britanija, Kina, Sjeverna Koreja, Izrael, Francuska, Indija) proizvedeno na hiljade i hiljade atomskih, hidrogenskih bombi, i nikada ni jedna nije nazvana i imenovana ni protestantskom, ni katoličkom, ni pravoslavnom, ni židovskom, ni budističkom, ni hinduističkom, ni konfučijevskom bombom nego samo bombom. Kada je Pakistan, posljednji od navedenih zemalja, došao do atomske bombe, sve svjetske agencije su prenijele vijest da Pakistan proizvodi islamsku atomsku bombu. To ga dođe, atomska bomba je, sama po sebi, nevina i bezazlena, a opasnost i rušilačku moć daje joj atribut islamska. Mora se neprestano ponavljati da ne postoji ni kršćansko, ni hrišćansko, ni protestantsko, ni budističko, ni hinduističko, ni šintoističko, ni mazdeističko, ni manihejsko, ni taoističko, ni koptsko, ni evangelističko, ni židovsko, niti islamsko nasilje, nepravda i teror nego zlo, nasilje i teror kao takvi. Ne može niko, zato što su Prvi i Drugi svjetski rat krenuli sa tla Evrope kazati da su to bili svjetski kršćanski, hrišćanski i protestantski ratovi u kojima je stradalo preko 100 miliona ljudi.

KAKO SE ZAŠTITI OD DVIJE NESAGLEDIVE OPASNOSTI?


Islamofobija je svjetski, ideološki, politički, diplomatski i medijski projekt i trend u svijetu. Nju je nemoguće promatrati izvan Huntingtonove projektirane i konstruisane priče o sukobu civilizacija. Svjetsku temu, nakon pada komunizma i opasnosti od “crvenog carstva zla”, trebala je zamijeniti za zapadnu javnost, projektirana svjetska tema opasnosti od Islama. Dakle, zlo, opasnost, to su drugi. Zapadni mediji moraju imati temu i sadržaj, a Zapad imati stvarnog ili projektiranog neprijatelja. U protivnom izgubili bi pažnju i značaj u vlastitom društvu. Muslimanske zemlje i društva su najpogodnije i najzahvalnije za takve projekte. Najviše donose koristi, a najmanje nose rizika. Te su zemlje, bar gdje su najveće krize, sa najvećim nalazištima i rezervama nafte i plina u svijetu. Također, te zemlje su politički razjedinjene i veoma nestabilne. U društvima tih zemalja je očigledan nedostatak građanske i političke svijesti, političke kulture, političke flozofje, političkih sloboda, flozofje prava, političkih teorija, teorije države i prava, političkih stranaka, novina i medija. Umjesto lojalnosti ustavu, zakonu, normi, proceduri, ustanovama, institucijama i organima, narod kao podanici je odan i servilan moćnicima na vlasti. Naravno, slaba je identifkacija sa državom, građanska posvećenost je upitna a građanska vrlina je više prisutna kao etička a manje kao ustav-no-pravna i državna kategorija. U tim zemljama naglašeno je nepovjerenje u religijske i političke autoritete.

Riječ je i o moćnoj nemoći kod muslimana, apsolutno i svojom i tuđom krivicom, raznim traumama, frustracijama, kolektivnim ponižavanjima, nesnalaženjima u znanstveno-civilizacijskim likovima današnjice, žalom i bolom za ukinutim Hilafetom 1924. godine, pa Hilafet proglašava krvava ulica, a Papa i Vatikan su tu. Ovdje posebno treba naglasiti da izvori Islama Kur'an i Hadis, ni najmanje nisu krivi što je vjerska, kulturna, civilizacijska, znanstvena, politička, društvena svijest o normama, normativnoj kulturi, institucijama nerazvijena i što nevjerovatan broj muslimana nije uopće svjestan ili nema potrebu za građanskim ili političkim i civilnim pravima. Inzistiraju samo na općim, prirodnim ili univerzalnim pravima. Pri tome treba navesti nepobitnu činjenicu da Zapad i SAD nisu od 1945. do 2011. godine podržali ni jedan pravi politički, ustavno-pravni i demokratski proces u muslimanskom svijetu. Primjeri su bolni, stravični i tragični: rušenje ustavnog poretka i demokratske vlasti Mosaddika u Iranu i vraćanje Šaha polovinom 20. stoljeća, rušenje Mendresa pomoću vojne hunte u Turskoj 10-ak godina kasnije, zaustavljanje i sprečavanje FIS-a u Alžiru da preuzme vlast nakon dobijenih izbora 1991. godine, pokušaj rušenja Ma-hatira u Maleziji pred kraj 20. stoljeća i rušenja vojnim udarom demokratske vlasti Muhammeda Mursija u Egiptu 2013. godine.

SIMULAKRUM OD POSLANIKA


Na latinskom simulacrum znači slika, slika i prilika, kip, kumir, priviđenje, utvara, sablast ili avet. Francuski mudrac Jean Baudrillard uvodi termin simulakruma i to kao termin za razne zamjenske realnosti onim pravim empirijskim realnostima. Prema njemu povijest pamti pet vrsta ili generacija simulakruma. Prva vrsta simulakruma je gipsani melek (anđeo) ili skulturalna zamjena realnog života, potom slijedi fotografja i flm kao zamjena za lice, ličnost (naravno bez ruha ili duha), zatim pozorište kao zamjena za stvarne životne događaje, zatim masovni mediji svih vrsta te kompjuter i internet kao multimedijalne forme zamjene cjelokupnog mogućeg realnog ili empirijskog trajanja. Njegovo drugo ime je fkcija, virtualija, nerealija i konačno razvijeni simulakrumi nemaju više samo cilj da ugode svijetu, već da ga potpuno zamijene.

Znajući koliko muslimani vole, doživljavaju, emotivno osjećaju i slijede Poslanika, medijski Mongoli i medijski demijurg putem Ifka – intrige, spletke, pomutnje i smutnje pokušavaju kroz oblik i formu simulakruma u svim njegovim navedenim značenjima, najčešće u užasnim slikama i groznim karikaturama, postići tri unaprijed zadata cilja. Prvi, zastrašiti javnost Zapada za sva vremena sa likom Muhammeda, a.s. Drugo, da izazovu bijesnu i što veću i žešću protestirajuću, nasilničku i terorističku akciju muslimana u navodnoj odbrani Muhammeda, a.s. Navodno su braća Kouachi Cherif i Said koji su izveli užasni čin na redakciju sedmičnika “Charlie Hebdo”, u kojem je živote izgubilo 12 osoba izjavili da su u odbrani Muhammeda, a.s. poželjeli da umru kao šehidi, neovisno od njihovih namjera – a plemenitim namjerama zna biti popločan put do pakla (džehennema), ustvari bacili stigmu na dvije milijarde muslimana.

Reakcija tih mladića na unaprijed montirani simulakrum (slike i karikature) je ista kao bika na crvenu krpu kojom ga mami, nadražava i izaziva toreador. To je i reakcija psa pitbula samo na određeni znak ili miris. Oni koji spravljaju (artefakt) meleka (anđela) u gipsu, njihova svijest o Poslaniku ne može otići dalje od karikature. Pošto njihova svijest nikada ne može doseći Poslanika, oni ga nikada ne mogu ni ugroziti. Oni koji brane Allahovog Poslanika od karikature, oni ne brane Poslanika, nego se bore protiv simulakruma, a to nije jedno te isto. U sveukupnoj strategiji, medijski Mongoli i medijski demijurg na političkom planu pokušavaju muslimanske zemlje i narode indijanizirati, na razini kolektivne svijesti tribalizirati, a na planu pojedinačnih svijesti pitbulizirati. Pošto je Muhammed, a.s., Allahov Poslanik On njega neupitno i bezuvjetno čuva: “A ako svi oni glave okrenu, ti reci: 'Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega, samo se uzdam u Njega, On je Gospodar svemira veličanstvenoga'.” (Kur'an, 9:129).

Pošto su simulakrumi za zapadnog čovjeka i slika i kip, i kumir i idol i karikatura neupitne i nepobitne vrijednosti, Kur'an izričito zabranjuje muslimanima da to na bilo koji način dovode u pitanje, psuju i problematiziraju: “Ne grdite i ne psujte one kojima se oni, bilo kome, pored Allaha, klanjaju da ne bi i oni u neznanju nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.” (Kur'an, 6:108). Kur'an, Islam i Muhammed, a.s., se ne brane ni pištoljima, ni kalašnjikovima, ni mitraljezima, ni bombama ni raketama, nego svjetskim mirom, svjetskim povjerenjem, svjetskom sigurnošću i stabilnošću, svjetskom slobodom, svjetskim etosom, svjetskom suradnjom i solidarnošću, svjetskim upoznavanjem i pomaganjem u dobru i moralu, u svjetskom pravu i ustavnom poretku. U svjetskoj svijesti da su zemlja, zrak, voda, vrijeme, prostor, svjetlost, sunce, ljudski životi, imovina, čast, resursi, potomstvo, rad, kretanje, spoznaja, učenje i obrazovanje, jedinstveni i nedjeljivi: “O vjernici i svi ljudi, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim, on vam je zaista neprijatelj otvoreni.” (Kur'an, 2:208).

“Allah poziva sve ljude u Kuću mira.” (Kur'an, 10:25). Nikada ni jedan musliman ne treba zaboraviti da Allah svoje postojanje svjedoči i svojim objavama, svojstvima, sifatima, imenima i svim stvorenim svjetovima i stvorenjima: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite po njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili onako će biti kažnjeni.” (Kur'an, 7:180). Jedno od 99 Allahovih imena je Selam što znači Mir. Koji musliman zagovara nepravdu, nered, nasilje i teror, on svjesno ne želi da živi pod okriljem tog imena. Pošto Allah čuva i štiti ime, lik, djelo, autoritet, dignitet i identitet Muhammeda a.s. od bilo koga i bilo kada, nama preostaje da ga slijedimo i što bolje upoznamo.

Evo nekih njegovih poruka i savjeta: “Veći je grijeh ugroziti čovjeka, njegovu čast i imovinu nego srušiti Kabu. Ljudi otkud vam pravo da potčinjavate ljude, kada ih je samo Allah stvorio i kada su ih njihove majke rodile slobodnim. Zato o ljudi! Ne budite robovi nikom osim Allahu, jer vas je On stvorio slobodnim. Krvna osveta mora jednom zauvijek da prestane, jer tko vjeruje u Allaha i Sudnji dan ne smije iz osvete ubijati ljude ni njihova dobra uništavati.”

Dok Samuel Huntington na kraju 20. stoljeća piše knjigu o sukobu svjetskih civilizacija Muhammed, a.s., u prvoj trećini sedmog stoljeća kazuje: “Nema nikakve vrijednosti i prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom. Svi ste vi ljudski rode djeca Ademova, a Adem je stvoren od zemlje. Dobro pazite sve vama podređene. Hranite ih onim čime se vi hranite, i odijevajte ih onim čime sebe odijevate. O ljudi! Širite mir, nahranite sirotinju i gladne, pazite i poštujte rodbinu, Allahu se molite kad svijet spava, pa ćete ući u džennet sa mirom u spas. Iskoristite petero prije peteroga: život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, imetak prije siromaštva, i slobodno vrijeme prije zauzetosti. Bogobojazni vjernici moraju se suprotstaviti nasilniku ili onome tko snuje nepravdu ili zločin, krši prava i unosi nemir među ljude. Neka svi dignu ruke na takvoga, pa bio on i sin jednog od njih. Nijednom vjerniku koji vjeruje u Boga i Sudnji dan nije dozvoljeno pomagati ubojicama, niti im pružati utočište i zaštitu. U protivnom, očekuje ih srdžba Božja i prokletstvo na Dan oživljenja. Nije dozvoljeno od njega primiti ni odštetu ni naknadu. Svi ljudi na koje se odnosi Medinski ustav su ravnopravni i na isti način neovisno od vjere zaštićeni. Nema više ni tlačitelja ni potlačenog. Dijete stiče džennet (raj) pod majčinim nogama. Majka, majka, majka pa onda otac. Najbolji su ljudi koji pomažu i koriste ljudima, a najgori su oni koji ljudima nanose zlo i štetu. Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika (riječi) i ruku (djela) pošteđeni svi ljudi, a pravi vjernik je onaj kome ljudi mogu povjeriti svoje živote i imovinu u potpunoj sigurnosti. Pravi muhadžir je onaj koji se klanja i udaljava od onoga što je Allah, dž.š., zabranio.”

Evo još nekoliko detalja iz Poslanikova života. Kako muslimanska vojska nakon 20 godina progona od Mekkelija, pored svega, bez nasilja i prolijevanja krvi oslobađa a ne osvaja grad, to je sve u neobjašnjivom čudu i iznenađenju, gledala i promatrala zloglasna Hinda, Ebu-Sufanova žena, koja je na Uhudu od h. Hamzine džigerice nizala džerdan i ona se svome mužu, za koga još nije znala da je postao musliman, obraća riječima: “Muhammed sa svojom vojskom u svemu je održao svoje obećanje”, a muž joj uzvraća: “On, Muhammed, ne razvaljuje i ne provaljuje vrata, ne osvaja kule i kapije, kuće, imanja, već osvaja ljudska srca i duše. To je kompletna pobjeda.”
Drugi je slučaj vezan za bitku na Uhudu. U toj bici muslimani su doživjeli težak poraz a sam Poslanik je bio ranjen u lice, donju usnu i dva su mu zuba izbijena. Ashabi ga mole da prokune pagane a on krvav i ranjen kaže: “Bože smiluj im se i uputi ih jer oni ne znaju što rade.”
Treći slučaj je vezan za oslobađanje Hajbera. Da bi se osvetila Poslaniku i muslimanima za poraz njenog naroda, Židovka po imenu Zejneb binti Haris je pokušala otrovati muslimane sa mesom od pečene ovce. Ashab Bišr ibn Eala je od trovanja umro a Poslanik je otrovani zalogaj vratio iz usta ali je posljedice imao dok je bio živ. Kada su Zejneb izveli pred Muhammeda, a.s., i kad ju je upitao što ju je navelo na ovako podao zločin, ona je odgovorila: “Htjela sam se osvetiti vinovniku nesreće svoga plemena.” Poslanik joj je na hrabrom i iskrenom odgovoru poštedio život.
Četvrti primjer u ljudskim granicama izgleda pa nevjerova-tan, mada ga povijest bilježi. Jedan Mekkelija po imenu Adi ibn el Hamra je bio toliko opsjednut mržnjom prema Poslaniku da je svako jutro donosio nečist (izmet, nedžaset) pred vrata njegove kuće. Jedan dan to nije učinio i Poslanik mu je otišao da ga posjeti. Naravno da je bio iznenađen posjetom. Poslanik mu je blagim riječima uzvratio: “Danas nisi uradio ono što redovno činiš svaki dan. Ja sam se zabrinuo za tvoje zdravlje i došao sam da te zijaretim.” Hamra je bio iznutra sebe razoružan i preobra-žen i nikada više u životu nije uradio, ono što je do tada prakticirao. Poslanik Islama se ima svjedočiti i slijediti samo pomoću Kur'ana i njegovim sveukupnim životom, a ne našim vanjskim izgledom i ponašanjem od kojih se nekada plaše i naša vlastita djeca i najbliži prijatelji. Muslimani koji vjeruju u Allaha i slijede Poslanika moraju voditi računa o tome kakve posljedice i rezultate izaziva njihovo ponašanje, djela i postupci za sve muslimane i sve ljude svijeta, jer su to sve samo Božja stvorenja i Ademovi potomci.

Mustafa SPAHIĆ

Bilten MIZ zagreb br.161. godina 2015 /februar/