Sun12082019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Historija arapa: HIDŽAZ UOČI POJAVE ISLAMA

Historija arapa: HIDŽAZ UOČI POJAVE ISLAMA

Po Filipu Hitiju (Istorija Arapa) U širim okvirima, arabljanska se istorija može podijeliti na tri glavne ere:

1. sabejsko-himjaritski period, koji se završava početkom šestog stoljeća nove ere;

2. Džahiliyah period, (period džahilijeta) koji se, u izvjesnom smislu, proteže od »stvaranja Adama« pa sve do poslanstva Muhamedova, ali uzet specifičnije, kao što se ovdje upotrebljava, on obuhvata stoljeće koje neposredno prethodi pojavi islama;

3. islamski period, koji seže do današnjih dana.

Naziv džahiliyah obično se prevodi »vrijeme neznanja« ili »barbarstvo«, (kod nas je uobičajen izraz "džahilijet") a u stvari znači period u kome Arabija nije imala od boga objavljenih zakona, ni ma kakva nadahnutog proroka, ni ma kakve objavljene knjige. Ipak, neukost i barbarizam ne mogu se ni u kom slučaju primijeniti na takvo kul­turno i obrazovano društvo kakvo su razvili Južni Arabljani.

Riječ se pojavljuje više puta u Kur'anu (3:148, 5:55, 33:33, 48:26). Želeći žarko da svoj narod odbije od predislamskih vjerskih ideja, naročito od idolopoklonstva, Poslanik Muhamed je objavio da nova vjera treba da zaboravi sve što se prije nje događalo. Ovo se kasnije tumačilo kao da njegove riječi sadrže javno prokletstvo svih pred­islamskih ideja i ideala. Ali ideje je teško ugušiti i zatrti, i ničiji veto nije dovoljno jak da izbriše prošlost.

Za razliku od Južnih Arabljana, stanovništvo Sjeverne Arabije je, u ogromnoj većini, uključujući Hidžaz i Nadžd, nomadsko. Isto­rija Beduina uglavnom sadrži zabilješke i izvještaje o gerilskim ra­tovanjima, nazivanim ayyam al-'Arab (dani Arabljana), u kojima je bilo mnogo iznenadnih upada i pljačkanja, ali malo krvoprolića. Sje­dilačko stanovništvo- Hidžaza i Nađžda nije razvilo svoju vlastitu kulturu. U ovome oni nisu bili slični svojim susjedima i srodnicima Nabatejcima, stanovnicima Palmire, Gasaniđima i Lahmidirna. Na-batejci i, u velikoj mjeri, stanovnici Palmire bili su djelomično arameizirani Gasanidi i Lahmidi su bili južfloarabijanski kolonisti usred sirijsko-bizantijske i sirijsko-perzijske kulture. Naše proučavanje jahiliyah perioda, prema tome, ograničava se na jedan pregled bitaka među sjevernim beduinskim plemenima u stoljeću koje prethodi hidžri i na kratak prikaz izvanjskih kulturnih uticaja koji su vršeni na sjedilačko stanovništvo Hidžaza i koji su pripremili pojavu islama.

Autentični pisani spomenici samo u neznatnoj mjeri osvjetljava­ju jahiliyah period. Naši izvori za ovaj period, u kome Sjeverni Arabljiani nisu imali svoj sistem pisma, ograničavaju se na tradiciju, le­gende, poslovice, a iznad svega na pjesme, od kojih nijedna, dakako, nije zabilježena prije drugog i trećeg stoljeća poslije hidžre, dvije do četiri stotine godina poslije događaja o kojima, kako se pretpostav­lja, one govore. Mada su ovi podaci tradicionalni i legendarni, uza sve to, oni su i te kako vrijedni, jer ono što jedan narod vjeruje, ako je i neistinito, ima isti utacaj na njegov život kao da je istinito. Sje­verni Arabljani nisu imali pisma skoro sve do Muhamedovih vre­mena. Jedina tri predislamska natpisa koja su do sada pronađena (pored protoarapskog natpsa Imru' al-Qaysa u Namari, 328. god.) je­su natpisi iz Zabada, jugoistočno od Alepa (512), zatim iz Harana u Ladži (568) i iz umm-al-Džimala (iz istog stoljeća).

Naziv Arabljanin, kako je već objašnjeno, obuhvata u širokom smislu sve stanovnike Poluotoka. U užem značenju on uključuje Sje­verne Arabljane, koji u međunarodnim odnosima nisu odigrah zna­čajniju ulogu sve dok nije na vidjelo došla islamska moć. Na isti na­čin, naziv arapski označava himjaritsko-sabejski, kao i sjeverni dijalekat Hidžaza, ali pošto je ovaj posljednji postao sveti jezik islama i potpuno istisnuo južne dijalekte Jemena, on je postao arapski jezik par excellence. Prema tome, kad od sada budemo govorili o Arabljanima i arapskom jeziku, naročito ćemo imati na pameti sjeverno-arabljanski narod i jezik Kur'ana.

Ayyam al-'Arab su bila međuplemenska trvenja, koja su obično nastajala zbog svađa oko stoke, ispaša i izvora. Ona su pružala ogromne mogućnosti za pljačku i upade, za pokazivanje golorukih junačkih podviga boraca zaraćenih plemena i za izmjenu jetkih satira od stra­ne pjesnika i predstavnika zaraćenih stranaka. Mada je Beduin uvi­jek bio spreman na boj, ipak nije po svaku cijenu želio da bude ubi­jen. Njegovi okršaji, prema tome, nisu uvijek bili tako krvavi kako, ponekad, izvještaji o njima mogu čovjeka da zavedu da im povjeruje. Pa ipak su ovi ayyam-dani bili sigurnosni ventili protiv mogućih prenaseljavanja u beduinskoj zemlji, čiji su stanovnici u normalnim usiovima skoro skapavali od gladi i za koje je borbenost u životu bilo kronično duševno stanje. Zahvaljujući njima, krvna osveta je postala jedna od najjačih vjersko-društvenih institucija u beduinskom životu.

Tok događaja svakog od ovih »dana«, kako smo obaviješteni, odvijao se nekako po istom .obrascu. Najprije bi se samo nekoliko ljudi međusobno sudarilo zbog neke granične svađe ili zbog lične uvrede. Zatim bi svađa nekolicine postala stvar čitave zajednice. Do "konačnog se mira dolazilo intervencijom neke neutralne stranke. Pleme sa manje gubitaka plaća svome protivniku krvarinu za višak ubijenih. Narodna memorija čuva stoljećima sjećanje na preživjele junake.

Takav je bio dan Bu'ath1, koji se vojevao između dva srodnička plemena iz Medine, plemena Aws i Khazraj, nekoliko godina prije Prorokove seobe i njegovih sljedbenika u taj grad. U danima al-Fi-jar (prestupa), koji su nazvani tako jer su padali u vrijeme svetih mjeseci, kada je borba bila zabranjena, vođene su borbe između Pro¬rokove porodice Quraysh i njihovih saveznika Kinanah, s jedne, i porodice Hawazin, s druge strane. Pričaju da je Muhamed kao mlad čovjek sudjelovao u jednoj od četiri bitke (Ihn-Isham, str. 117—19; citirao Yaqut, vol. III, str. 579.)

Jedan od najranijih i najslavnijih među ovim beduinskim ratovima bio' je Harb-al-Basus, koji se vodio krajem petog stoljeća n. e. između banu-Bakr i njihovih srodnika banu-Taghlib u sjeveroistočnoj Arabiji. Oba su plemena bila pokrštena i smatrala se potomcima Wa'ila. Do sukoba je došlo samo zbog neke deve ženke, koja je bila vlasništvo starice imenom Basus, iz plemena Bakr. Njezinu je devu bio ranio poglavica iz plemena Taghlib. Prema legendarnoj istoriji Ayyama al-Arab, ovaj se rat vodio četrdeset godina s uzajamnim upadima i pljačkama. Plamen rata su raspirivali pjesnici svojim podsticajima. Bratoubilačka borba se završila oko 525. god., zahvaljujući zauzimanju al-Mundhira III iz Hire, ali tek poslije potpune iscrpljenosti obiju strana. Imena vođa na strani plemena Taghlib, Kulavb ibn-Rabi'aha i njegova brata heroja-pjesnika Muhalhila (+ ca. 531. n. e.), kao i ime Jassas ibn-Murraha na strani Bakr plemena još su uvijek svakidašnji razgovor u svim zemljama arapskog jezika. Ovaj Muhalhil je postao Zir romance Qissat al-Zir, koja je još uvijek popularna.

Ništa manje nije slavan ni Dahis ni al-Ghabra'. To je najpoznatiji događaj u paganskom periodu. Ovaj je rat bio vođen između plemena 'Abs i njegovog po-bratimskog plemena Dhubvan u centralnoj Arabiji. Ghatafan je bio, po predaji, predak i jednih i drugih. Povod za rat dalo je nedolično držanje članova Dhubvan plemena na utrkivanju između konja zvanog Dahis, koji je pripadao poglavici plemena 'Abs, i kobile zvane al--Ghabra', koja je bila vlasništvo dhubvanskog šeika. Sukob je izbio u drugoj polovini šestog stoljeća, malo poslije zaključenja Basus-mi-ra, i s intervalima nastavljan je nekoliko decenija i u islamskom periodu. 

 

Možda nijedan narod na svijetu ne pokazuje toliki eetuzijazam i divljenja prema književnom izrazu i možda ni na jedan drugi narod ne djeluje toliko i pisana i izgovorena-riječ kao na Arape. Teško da je ijedan jezik sposoban da izvrši tako neodoljiv uticaj na duše onih koji se njim služe kao što, izgleda, vrši arapski. Današnje slušaoce u Bagdadu, Damasku i Kairu može pokrenuti i uzbuditi do najveće mjere recitovanje pjesama koje oni polovično shvataju, kao i govori držani na klasičnom jeziku, iako ih samo djelomično razumiju. Ritam, rima, muzika izazivaju kod njih efekat nečega što oni nazivaju »dopuštena magija« (sihr halal).

Tipični Semiti, Arabljani nisu stvorili ili razvili nikakvu vlastitu veliku umjetnost. Njihova umjetnička priroda našla je izraza samo posredstvom govora. Ako se Grk ponosio svojim statuama i arhitekturom, Arabljanin je u svojoj odi (qasidah) i Hebrej u svom psalmu našao ljepši način da sebe izrazi. »Ljepota čovjeka«, izjavljuje stara arapska poslovica, »počiva u izražajnoj sposobnosti njegova govora.« »Mudrost je«, kaže druga, kasnija izreka, »naišla na tri stvari, na mozak Franaka, ruke Kineza i jezik Arapa«0. Rječitost, tj. sposobnost snažnog i otmjenog izražavanja i u prozi i u poeziji, pored vladanja lukom i jahačke vještine, smatrane su, u jahiliyah periodu, kao tri osnovna atributa »savršena čovjeka« (al-kamil). Zahvaljujući svojoj naročitoj strukturi, arapski se pokazao izvanredno prikladan za zbijen, prodoran i epigramski način govora. Islam je u punoj mjeri iskoristio ovu jezičku crtu i ovu psihološku osobinu njegova naroda. Odatle i »natprirodni karakter« (i'jaz) stila i kompozicije Korana, na koji se pozivaju muslimani kao na najjači argumenat u prilog istinitosti svoje vjere. Trijumf islama bio je, u izvjesnoj mjeri, trijumf jezika ili, još bolje, trijumf jedne knjige.

Proza, vjerovatno, nije bila dobro predstavljena u jahilipah književnosti, jer još nije u potpunosti bio razvijen sistem pisanja. Ipak imamo nekoliko odlomaka, uglavnom legendi i predanja, napisanih u islamsko doba, koji ukazuju da potječu iz ranijih vremena. Ove priče većinom obrađuju genealogije (ansab) i međuplemenske borbe i naprijed spomenute Arabljanske dane. Arabljanski genealog, kao i njegov brat arabljanski istoričar, patio je od straha pred prazninom (horror vacui) i njegova fantazija nije imala poteškoće u savlađivanju pukotine i u ispunjavanjima praznina. Na ovaj način on je uspio da nam da u većini primjera neisprekidano zapisivanje događaja od Adama ili, u skromnijim granicama, od Ishmaela i Abrahama. Ibn-Duraydov spis Kitab al-Ishtiqaq i enciklopedijsko djelo abu-al-Faraj al-Isbahanija (ili Isfahanija + 967. n. e.), koje nosi naslov Kitab al-Aghani (knjiga pjesama), sadrži najvrednije podatke o genealogijama. Primjeri rimovane proze, koji se pripisuju predislamskim proročanstvima, također su dospjeli do nas.

Jedino na polju pjesničkog izraza osobito se odlikovao predisiamski Arabljanin. Ovdje su najljepše sposobnosti njegova talenta našle svoje polje stvaralaštva. Beduinova ljubav prema poeziji bila je jedino njegovo kulturno preimućstvo.
Prvi počeci arapske književnosti, kao i u većine drugih književnosti. vezani su za pojavu poezije, ali, za razliku od mnogih drugih književnosti, njezina je poezija, izgleda, odmah odavala potpunu zrelost. Izgleda da su najstarije sačuvane pjesme koje pjevaju o ratu al-Basus ispjevane nekih sto i trideset godina prije hidžre. Te ode, međutim, sa svojim strogim, krutim pravilima, pretpostavljaju dug razvojni period njegova umjetničkog izraza i urođenih jezičkih sposobnosti. Pjesnici iz sredine šestog stoljeća nikada nisu bili prevaziđeni. Rani islamski pjesnici, kao i oni kasniji, a i današnji stihotvorci, smatrali su, i još smatraju, stare pjesničke proizvode kao modele nedostižnog savršenstva. Ove rane pjesme su se pamtile, usmenom predajom su bile prenošene s koljena na koljeno i konačno su u toku drugog i trećeg stoljeća hidžre zapisane. Novija kritička ispitivanja uspjela su da dokažu da su činjene brojne revizije, izdanja i modifikacije da se dovedu u sklad sa duhom islama (Isp. Taha Husaym,  al-Adab  al-Jahili (Cairo,  1927).).

Pored toga što je bio prorok, vođ, govornik i predstavnik svoje zajednice, pjesnik je bio njezin istoričar i naučnik, bar ukoliko je imala naučnika. Beduini su mjerili inteligenciju po poeziji. »Ko smije da osporava mome plemenu njegovu nadmoćnost u konjanicima, pjesnicima i brojevima?« uzvikuje pjesnik u zbirci al-Aghdni.

U ove tri stvari, vojničkoj sili, inteligenciji i broju, leži nadmoćnost plemena. Kao istoričar i naučnik plemena, pjesnik je bio dobro upućen u genealogiju i folklor, on je đobro: poznavao dostignuća i ostvarenja njegovih članova, bio je u tančine upoznat s njihovim pravima, ispašama i granicama. Dalje, njemu kao poznavaocu psiholoških slabosti i istorijskih neuspjeha rivalskih plemena, bio je zada-tak da razotkriva' te nedostatke i da ih izvrgava ruglu.
Ne uzimajući u obzir interes za poeziju i vrijednost njezine lje¬pote i otmjenosti, staro pjesništvo, prema tome, ima i istorijsku važ¬nost kao izvorni materijal za proučavanje perioda u kome je nastalo. U stvari, ono je za nas, tako reći, jedini podatak o savremenim do¬gađajima. Odatle je i potekla mudra izreka: »Poezija je arabljanski nacionalni dnevnik (dlivan)«.


Kako je u poeziji predstavljen Beduinov karakter?

Ideal arapske vrline kakvog odaje stara paganska poezija izražen je terminima muru'dh — muževnost (kasnije virtus, vrlina) i 'ird — čast. Sastavni elementi muru'dh bili su srčanost, lojalnost i velikodušnost. Srčanost se mjerila po broju preduzetih pljačkaških upada, pohoda. Velikodušnost se očitovala u spremnosti na žrtvovanje svoje deve prilikom dolaska gosta ili u korist siromašnih i bespomoćnih.


Ime Hatima al-Ta'i (ca. 605. god. n. e.) ostalo je do današnjeg dana kao personifikacija beduinskog ideala gostoprimstva. Dok je kao mladić čuvao deve svoga oca, on je odjedanput zaklao tri deve da bi nahranio strance u prolazu, a ostatak im je podijelio. Zbog toga ga je otac otjerao od kuće.

Ime 'Antarah al-'Absiia (ca. 525—615),  kroz vjekove je služilo kao obrazac beduinskog heroizma i viteštva. Vitez, pjesnik, ratnik i ljubavnik, 'Antarah je u svom životu pokazao one crte koje su osobito cijenili sinovi pustinje. Njegovi junački podvizi, kao i ljubavne avanture sa njegovom djevojkom 'Ablahom, čije je ime ovjekovječio u svojoj čuvenoj Mu'allaqah, postali su dio literarne baštine arapskog svijeta. 'Antarah je, međutim, bio porijeklom rob, sin jedne služavke Crnkinje. Njemu je dao slobodu njegov otac prilikom jednog sukoba sa neprijateljskim plemenom u kojem je mladić odbio da aktivno učestvuje govoreći: »Rob se ne zna boriti; muža deva je njegovo zanimanje«. »Optuženice«, uzviknu njegov otac, »ti si oslobođen« (Aghani, vol.  VII,  str.  149—50; ibn-Qutayibah, str.  130.)

Sudeći prem apoeziji džahilijetskog perioda, beduin je imao vrlo slabu vjeru. Za duhovne podsticaje on je pokazivao mlakost, čak i indiferentnost. Njegovo prilagođavanje vršenju vjerskih dužnosti bilo je odraz plemenske pasivnosti prema vjeri i njega je diktiralo konzervativno poštivanje tradicije. Nigdje ne nalazimo primjer istinske odanosti prema paganskom božanstvu. Priča koja se priča o Imru' al-Qaysu objašnjava ovu stvar. Na putu da osveti ubistvo svoga oca, on se zaustavio u hramu da upita za savjet proroštvo vučenjem ždrijeba pomoću strijele. Pošto je tri puta izvukao' »izgubljeno«, on je zavitlao slomljene strijele na idola vičući: »Bezbožniče! Da je tvoj otac umoren, ti mi ne bi branio da ga osvetim!«

Osim poetskih aluzija, naši glavni izvori za formiranje slike predislamskog neznaboštva mogu se naći u ostacima neznaboštva u islamu, u nekoliko anegdota i tradicija, ugrađenih u kasniju islamsku književnost i u al-Kalbijevu djelu al-Asnam (idoli). Neznabožac Arabljanin nije razvio nikakvu mitologiju, nikakvu komplikovanu teologiju i kosmogoniju koja bi se mogla porediti sa babilonskom.

Beduinska vjera predstavlja najraniji i najprimitivniji oblik semitske vjere. Južnoarabljanski kultovi sa svojim astralnim crtama, ukrašenim hramovima, pomno izrađenim ritualom i žrtvama, predstavljaju viši i kasniji stepen razvoja, stepen do kojega je došlo sjedilačko stanovništvo. Isticanje kulta sunca u kulturnim zajednicama Petre i Palmire prećutno podrazumijeva zemljoradničku državu, u kojoj je postojalo povezivanje između sunčevih zraka koje daju život i razvoja vegetacije.

Beduinska vjera, kao i drugi oblici primitivne religije, u osnovi je animistička. Upadljiv kontrast između oaze i pustinje možda mu je pružao najraniju određenu koncepciju specifičnog božanstva. Duh obradive zemlje postao je dobrostivo božanstvo koje je trebalo da se brine za dobavljanje hrane; s druge strane, duh suhe i neplodne zem¬lje je zlonamjeran demon, koga se trebalo bojati (Ar. taqwa, pabožnast, dolazi od korijena koji znači »biti oprezan«, »bojati se«.)

Čak i kada je formiran pojam o božanstvu, prirodni objekti, kao što su: drveće, izvori, pećine, kamenje, ostali su sveti objekti, jer su oni činili direktne posrednike pomoću kojih je vjernik mogao doći u direktan dodir sa božanstvom. Izvor u pustinji, sa svojom vodom koja je čistila od grijeha, liječila i život davala, vrlo rano je postao objekt štovanja. Svetost Zamzama, prema arabljanskim piscima, potječe još od predislamskih vremena, kada je on snabdijevao vodom Hadžeru i Ismaila. Yaqut, a poslije njega i al-Qazwini govore o putnicima koji su sa vrela 'Urwah nosili vodu svojim rođacima i prijateljima i darivali je kao osobit dar. Pećine su postale svete zahvaljujući asocijaciji sa podzemnim božanstvima i silama. Takva je prvobitno bila pećina Ghabghab u Nikli, gdje su Arabljani prinosili žrtve al-'Uzzi. Ba'l, koji je predstavljao duh izvorskih i podzemnih voda, vjerovatno je došao u Arabiju u isto vrijeme kada i palmino drvo. 

Beduinsko astralno vjerovanje koncentrisalo se namjesec, na čijem je svjetlu on napasao svoje stado. Kult mjeseca podrazumijeva pastirsko društvo, dok kult sunca predstavlja kasniji poljoprivredni stepen. U današnje vrijeme muslimani Beduini plemena Ruwalah zamišljaju da njihovim životom upravlja mjesec, koji zgušćava vodenu paru, cijedi blagotvornu rosu na pašnjake i omogućava rastenje biljki. S druge strane, sunce bi htjelo, po njihovom mišljenju, uništiti Beduina, zajedno sa svim biljnim i životinjskim svijetom.

Jedna karakteristična crta svih elemenata religijskog vjerovanja jest njihova tendencija da se čvrsto drže nekog oblika kada dostignu viši stepen razvoja. Tragovi toga pokazuju kompromis između ova dva stepena religijskog razvoja. Zato je Wadd (Koran, 71:22), bog mjeseca, stajao na čelu minejskog panteona. Ibn-Hisham i al--Tabari govore o svetoj palmi u Nadžranu. Pokloni su bili prinošeni drvetu u obliku oružja, odjeće i platna, koji su bili vješani o njega. Dhat-Anwat (ono na što se stvari vješaju), koji su stanovnici Meke svake godine posjećivali, bio je, možda, identičan sa drvetom al-'uzze u Nakli. Četverouglasti kamen je predstavlja al-Lat u Tajifu, a dhu-al-Sharu u Petri predstavljao je neotesan četvorou-lasti crni kamen koji je bio četiri stope visok a dvije širok. Većina ovih božanstava posjedovala su rezervisana ispasišta (hima).

Beduin je naseljavao pustinju živim objektima životinjske prirode, koji su nazivani jinni ili demoni. Ovi se džini ne razlikuju od bogova toliko po svojoj prirodi koliko po svom odnosu prema čovjeku. Bogovi su, u cjelini, prijatelji, a džini neprijatelji. Ovi posljednji su, naravno, personifikacija fantastičnih predodžbi koje prouzrokuje strah pred pustinjom i njezinim divljim zvijerima. Bogovima pripadaju predjeli koje posjećuje čovjek, a džin je gospodar nepoznatih i neutrtih dijelova pustinje. Luđak (medžnun) nije ništa drugo do čovjek opsjednut od džina. 

 

Do gradskog stanovništva Hidžaza, a takvog je bilo samo sedamnaest postotaka, astralni stepen neznaboštva dopro je rano. Al-'Uzza, al-Lat i Manah, tri božije kćerke, imale su svoja svetišta u zemlji koja je kasnije postala kolijevka islama. Al-Lat (od al-Ilahah božica) imala je svoja sveta (zabranjena) mjesta (hima i haram) blizu Tajifa, kamo su stanovnici Meke i drugih mjesta masovno išli na hodočašće i na prinošenje žrtava. Unutar tako ograđenog zemljišta nijedno stablo nije moglo biti posječeno, nijedna divljač ulovljena i nikakva ljudska krv prolivena. Životinjski i biljni život na tim mjestima uživao je nepovredivost božanstva koje se tu štovalo. Sličnog su porijekla bili gradovi utočišta u Izraelu. Herodot spominje božicu imenom Alilat među nabatejskim božanstvima.

Al-'Uzza (najmoćnija, Venera, jutarnja zvijezda) imala je svoj kult u Nakhli, istočno od Meke. Prema al-Kalbiju, njezin je idol bio najviše štovan među plemenom Quraysh. Njezino svetište činila su tri stabla. Ljudske žrtve su bile karakteristika njezina kulta. Ona je bila Gospa 'Uzzay--an, kojoj je neki Južni Arabijanin žrtvovao zlatnu sliku za ozdravljenje svoje bolesne kćerke Amat-'Uzzay-an (djevica 'Uzze). 'Abd-al-'Uzza bila je obljubljeno vlastito ime u vrijeme pojave islama.

Manah (od maniyah, predodređena sudbina) bila je božica sudbine i kao takva predstavljala je ranu fazu vjerskog života. Njezino glavno svetište činio je Crni kamen u Kudajdu na putu između Meke i Jasriba (kasnije Medine), i ona je bila naročito popularna kod plemena Aws i Hazredž. Kao samostalno božanstvo, njezino ime, koje se dovodi u vezu sa dhu-al-Shara, pojavljuje se na nabatejskim natpisima Hidžra". 

Pošto je majčina krv više nego očeva činila prvobitnu rodbinsku vezu među Semitima i pošto je porodična organizacija bila najprije matrijarhalna, arabljanska božica je imala prednost nad bogom kao objektom kulta.

 

Hubal (aram. para, duh) očevidno glavno božanstvo zanstvo Kabe, bilo je predstavljano u ljudskom obliku. Pored njega stajale su ritualne strijele, koje je vrač upotrebljavao za vračanje (kahin, od aram.). On je vukao ždrijeb pomoću njih. Tradicija kod ibn-Hishama, koja govori da je 'Amr ibn-Luhayy donio ovaj idol iz Moaba ili Mezopotamije, možda ima jezgro istine utoliko što je očuvala uspomenu na aramejsko porijeklo božanstva. Kada je Muhamed osvojio Meku, Hubal je doživio sudbinu ostalih idola i bio je uništen. Paganska Kaba, koja je postala islamski paladij ,bila je skromna, u obliku kocke sagrađena građevina (odatle joj ime), primitivna i jednostavna, prvobitno bez krova. Ona je služila kao sklonište za crni kamen, koji je bio štovan kao fetiš. U vrijeme pojave islama građevinu je, možda god. 608, neki Abisinac obnovio od olupina neke bizantijske ili abisinske lađe koja je bila razbijena na obalama Crvenog mora. Uobičajeno sveto zemljište (haram) prostiralo se okolo nje. Godišnja hodočašća su ovdje obavljana i prinošene specijalne žrtve.


Muslimanska tradicija tvrdi da je Kabu prvobitno sazidao Adam, prema nekom nebeskom prototipu, i da su je poslije općeg potopa ponovo sagradili Abraham i Ishmael. Nadzor nad njom. ostao je u rukama Ishmaelovih potomaka, sve do gordog plemena banu-Jurhum i, kasnije, do plemena banu-Khuza'ah, koji su od nje načinili kult idola i uzeli je u svoj posjed. Tada je došlo pleme Quraysh, koje je nastavilo da ide starim ishmaelitskim stopama.

Kako su Beduini posjećivali naseljene gradove u Hidžazu radi razmjene trgovinskih artikala, a naročito u toku četiri mjeseca »sve¬tog primirja«, oni su se počeli upoznavati sa naprednijim gradskim vjerama i upućivati u ritualističke običaje Kabe i prinošenje žrtava. Deve i ovce bile su žrtvovane u Meki i kod raznog kamenja (ansab), na drugim mjestima, koje je smatrano idolima ili oltarima. U hodo¬čašću nekom velikom svetištu gradskih Arabljana nalazio se najvažniji vjerski obred nomada.

Hidžaz, pusta zemlja koja stoji kao barijera (hi]az) između visoravni Nadžda i niskog obalnog područja koje se zove Tihamah (nizozemIje), mogao se pohvaliti samo sa tri grada: Tajifom i dva grada posestrime: Mekom i Medinom.

Tajif, koji se ugnijezdio među sjenovitim drvećem na visini od oko 6.000 stopa i koji nazivaju »komadićem sirijske zemlje«, bio je, a još je i danas, ljetno odmaralište mekanske aristokratije. Burkhart, koji je posjetio grad u augustu god. 1814, izjavio je da je predjel na putu najslikovitiji i najljepši koji je on vidio poslije svoga odlaska iz Libana. On proizvodi med, lubenice, banane, smokve, grožđe,maslinu, breskve i šipke.

 

Ime Meka, Ptolemejeva Macoraba, dolazi od sabejskog Makuraba, što znači svetište. To ukazuje na činjenicu da njezino osnivanje treba povezati sa nekim vjerskim događajem, prema tome, ona je morala biti vjerski centar mnogo prije Muhamedova rođenja. Ona leži u Tihami, u južnom Hidžazu, nekih četrdeset i osam milja od Crvenog mora, u neplodnoj, stjenovitoj dolini koju Koran opisuje kao "nepogodnu za obradivanje".

Još stariji od »mirodijskog puta« jug—sjever, koji prolazi kroz nju, ovaj grad je rano postao posrednička stanica među Maribom i Gazom. Od prirode skloni trgovinskim poslovima i naprednih shvatanja, stanovnici Meke su vrlo rano svoj grad učinili središtem bogatstva.Pod vodstvom plemena Quraysh, čuvara Kabe, kojima se bez sumnje može pripisati da su od tog svetišta napravili nacionalno vjersko stjecište i od vašara u 'Ukazu trgovačko' i duhovno zborište, bila je osigurana nadmoćnost Meke.

Jesrib (Jathripa kod Ptolemeja)" ležala je nekih 300 milja sjeverno od Meke i priroda joj je bila mnogo naklonjenija nego njenoj južnoj sestri. Pored toga što je ležao na »mirodijskom putu« koji je povezivao Jemen sa Sirijom, grad je bio prava oaza, naročito pogodan za uzgoj datula. Grad je postao vodeći poljoprivredni centar. Sudeći po vlastitim imenima i aramejskim riječima kojima su se služili u svom poljoprivrednom zanimanju,  Jevreji koji su živjeli u Jesribu morali su biti u većini slučajeva judaizirana plemena arabljanske i aramejske loze, mada su jezgro mogli činiti Izraelci, koji su pobjegli iz Palestine u vrijeme njezinog pada pod rimsku vlast u prvom stoljeću naše ere. Možda su upravo ovi Jevreji, koji su govorili aramejski, bili ti koji su promijenili ime Jesrib u aramejsku Medinu. Tumačenje imena al-Madinah (Medina) kao »grad« (proroka) relativno je dosta kasno. Dva vodeća nejevrejska plemena bili su Aws i Hazredž, koji su porijeklom bili iz Jemena....

 

(Iz knjige Istorija Arapa, Filipa Hitija

priredio E.B.)