Thu11142019

Last updateMon, 11 Nov 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Davud, alejhisselam

Davud, alejhisselam

Još od onih davnih vremena kada su, nakon izlaska iz Egipta i četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom, pod vodstvom Jošue ibn Nuna, nasljednika Musaâ i Haruna, alejhimesselam, osvojili Svetu zemlju Ken'an i tako povratili prostore svojih predaka, Israilćani (Benu Israil) su živjeli životom kojeg su karakterisali periodični ratovi sa paganskim narodima u njihovom okruženju (Amalićani, Filistejci, Moabćani i drugi). Oni, Allahov odabrani narod, kao jedini muslimani u regionu, bili su nosioci Allahove vjere i očuvanja njezine čistoće.

Pošto je status odabranog naroda nosio i svoju odgovornost, to su bili u stalnoj obavezi džihada, borbe da Allahova Riječ bude gornja, da dobro, pravda i moral nadjačaju zlo, nepravdu i nemoral. Njihova ''ratna sreća'' direktno je bila vezana za čistoću i iskrenost njihove vjere, pa bi oni u tim ratovima sa mnogobožačkim narodima pobijeđivali uvijek onda kada je njihova vjera bila jaka i, obratno, uvijek su ih stizale kušnje poraza kada bi njihova vjera oslabila. Tako je bilo vijekovima.

Za sve to vrijeme, njihova vodilja bio je Tevrat, Allahova Knjiga, objavljena Musau, alejhisselam, na Sinajskoj gori. To je bila cjelovita Uputa koja ih je upućivala kako da budu u Allahovom zadovoljstvu i milosti u svim segmentima života. Gospodar svih svijetova im je slao Svoje poslanike, jednog za drugim, koji su im Knjigu ispravno tumačili i koji su ih predvodili, kako u duhovnom tako i u svjetovnom životu. I to je bila još jedna njihova specifičnost jer su oni bili jedini narod u regionu koji vijekovima nije imao kralja.

Tevrat je bio prvobitno objavljen na kamenim pločama i još je Musa, alejhisselam, dao da se napravi drveni Kovčeg optočen zlatom u kojem su se čuvale i nosile kamene ploče sa Tevratom (postoje mišljenja da je Kovčeg došao na Zemlju iz Dženneta, zajedno sa Ademom, alejhisselam, i da su ga čuvali Allahovi poslanici sve dok ga Jakub, alejhisselam, nije donio u Misir, Egipat, gdje je ostao sve dok ga Musa, alejhisselam, nije preuzeo, a Allah najbolje zna). Taj kovčeg je, bez obzira na to što je kasnije Tevrat bio prepisan na papir, ostao jedna od najvećih Allahovih svetinja jer je bio obasut Allahovim bereketom (blagoslovom) i svetošću i za njih je predstavljao simbol stalnog Allahovog prisustva.

Čuvali su ga u posebnom Šatoru, koji je za njih ustvari bio Sveti Allahov hram. Emanet hizmeta tom Hramu su čuvali pripadnici posebno odabranog plemena Levita, koji su imali svoj poseban zakonik, strožiji nego li drugi Israelćani. Kada bi duže boravili na nekom području, postavili bi Šator i hodočastili ga čineći ibadet (bogoslužje) Allahu, prinoseći Mu žrtve paljenice i upućujući Mu dove. Također im je taj Šator predstavljao kiblu, mjesto prema kojem su se okretali prilikom svakodnevnih molitvi Allahu.

Kada bi išli dalje, sklopili bi ga i nosili sa sobom. Posebna čast, ali i odgovornost, je pripadala onim svećenicima Levitima koji su bili zaduženi da nose Sveti kovčeg. Tako je bilo za vrijeme njihova boravka u pustinji i za vrijeme osvajanja Ken'ana. Nakon što su se skrasili u Ken'anu, prvobitno su podigli Šator u Jerusalemu i tu čuvali Zavjetni kovčeg, gdje je ostao neko vrijeme, odnosno sve dotle dok taj sveti grad nije bio osvojen od nekih njihovih neprijatelja (nije nam poznato kojih), nakon čega su Šator opet nosili sa sobom i postavljali na različitim mjestima, baš kako su i ranije radili.

Zavjetni kovčeg bi iz Šatora iznosili samo kada bi išli u džihad jer su tako dobivali Allahovu pomoć i pobijeđivali svoje neprijatelje. Međutim, naravno, sâmo prisustvo Zavjetnog kovčega nije im moglo osigurati Allahovu pomoć ako bi njihova vjera bila slaba i neiskrena. Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u boj, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda (u Starom zavjetu se kaže da su to bili Filistejci a Ibn Kesir u svome djelu, prevedenom na bosanski jezik, ''Kazivanje o vjerovjesnicima'' kaže da su bili Amalićani, a samo Allah istinu zna) koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To je bio veliki šok za cjelokupan Benu Israil. Zbog njihove slabe i neiskrene vjere doživjeli su težak poraz, bili su protjerani iz svojih zemalja i od porodica svojih odvojeni, čak su izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg.

U bolu i nevjerici se još više iskazala njihova vjerska slabost tako da uzrok takvog stanja nisu vidjeli u samima sebi već su ga tražili u njihovoj organiziranosti. Tako im se javila pomisao da bi došli do veće snage ako bi imali jednog vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili svoje neprijatelje. Starješine plemenâ obratile su se Samuelu, alejhisselam, Allahovom vjerovjesniku koji im je u to doba bio poslat sa zahtjevom da im on postavi kralja.

Samuel, alejhisselam, ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima i da im postavljenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u njihovom zahtjevu:

Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musâa svom vjerovjesniku rekli: "Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!" "Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?", reče on. "Zašto da se ne borimo na Allahovom putu", rekoše, "mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?" A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. (Kur'an, 2:246)

Tada je Samuel, alejhisselam, uputio dovu Allahu i bilo mu je objavljeno da će Benu Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Prenosi se da mu je objavljeno i to da će osobu koju je Allah odabrao za kralja Benu Israila prepoznati tako što će ta osoba kada dođe do Samuela, alejhisselam, biti visoka tačno koliko je dugačak njegov štap i da će kada se on pojavi zamirisati rog sa svetim maslinovim uljem koji je Samuel, alejhisselam, imao uz sebe. Samuel, alejhisselam, je prenio ovo starješinama plemena i oni su, jedan po jedan, dolazili njemu da se vidi kod kojega će se upotpuniti ovi znaci.

Međutim to se nije desilo ni kod jednog od njih. Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) koji nije bio starješina nijednog od plemena niti je bio naročito bogat, to nam sada pouzdano nije poznato, ali se i on pojavio pred Samuelom, alejhisselam, i očekivani znaci su se pojavili upravo kod njega. Tako je Allahov vjerovjesnik i poslanik, Samuel, alejhisselam, objavio da je Talut od Allaha izabran da bude kralj Benu Israila.

I ponovo je došla do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila jer oni nisu mogli da prihvate činjenicu da niti jedan od njih nije izabran, a izabran je mladić siromašniji od sviju njih. Zato su počeli da izražavaju svoje negodovanje. Tada je Allah poslao nepobitan znak. Samuel, alejhisselam, im je prenio Objavu da će meleki donijeti do Taluta Zavjetni kovčeg na očigled sveg svijeta i da će to biti znak njegovog odabira za kralja. I tada se desilo čudo. Meleki su zaista donijeli Zavjetni kovčeg iz zarobljeništva i postavili ga ispred Taluta. Osim toga, Allah je u Kovčeg, mimo nekih stvari koje su već u njemu bile (kamene ploče Tevrata, ili, kako neki prenose, njihovi komadi, zatim štap Musaov, alejhisselam, i njegove sandale, turban Harunov, alejhisselam, kao i ostaci nebeske hrane Menn - Mana - koju su dobivali u pustinji) pohranio još jednu dragocijenost.

Ne znamo pravu prirodu te Allahove dragocijenosti. Kur'an je imenuje kao ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što se može prevesti kao ''Allahovo smirenje za ljudska srca''. Postoje različita tumačenja šta je to ''Sekina'', a jedno od njih je i tumačenje Alija ibn Ebi Taliba da je u pitanju posebna vrsta vjetra. Iako nam prava priroda ''Sekine'' ostaje nejasna, može se reći da je njezino prisustvo u Zavjetnom kovčegu još više pojačalo njegovu svetost i bereket i da je smirivalo srca vjernika. Tako je Zavjetni kovčeg u još većoj mjeri postao simbol Allahovog prisustva među Israelćanima nego prije (ne znamo pouzdano da li je ''Sekina'' bila prisutna u Zavjetnom kovčegu prije ovog događaja sa Talutom):

"Allah vam je odredio Taluta za vladara", reče im vjerovjesnik njihov. "Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato", rekoše oni. "Allah je njega da vlada vama izabrao", reče on, "i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve." "Znak njegove vlasti", reče im vjerovjesnik njihov, "bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg (Sekinetun mir-Rabbikum) i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!" (2:247,248)

Ovako jasni i očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga kralja. Tako su mu sve starješine plemenâ dale zavjet na vjernost i pokornost. Nakon nekog vremena stigla im je kušnja koju su sami sebi donijeli (vidjeti ajet 2:246). Talut je počeo organizirati džihad protiv mnogobožaca, vjerovatno, onog istog naroda koji ih je ranije porobio (ni ovdje, kako smo to naprijed naveli, ne znamo jesu li to bili Amalićani ili Filistejci, a Allah najbolje zna) i u tom smislu je okupio brojnu vojsku koja je krenula u susret neprijatelju.

Ta vojska je bila sastavljena od pripadnika svih plemena Benu Israila, a nama je ovdje posebno interesantan jedan od mudžahida. Bio je još golobradi mladić, čista srca, jake i iskrene vjere i veoma hrabar i mudar. Još od najranije mladosti pratila ga je posebna Allahova milost i zaštita. U stvari, bolje rečeno, može se reći da ga je Allah odgajao na poseban način u njegovom odrastanju. Zvao se Davud i bio je sin Išaâ iz plemena Juda iz Betlehema.

 

Davud, alejhisselam, i Džalut (Golijat)

Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj i tako su u oskudici vode putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od Allaha pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke (vjerovatno je bila u pitanju rijeka Jordan, a Allah najbolje zna), nipošto ne treba da piju osim samo malo, malim gutljajima. Međutim, kada su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala već su se obimno napili vode i tako pali na Allahovoj kušnji i izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika sa Talutom (naravno da je i Davud bio među njima) prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju dok je, kako nam predaje govore, većina njih ostala na drugoj strani rijeke i povukla se nazad. Da li se na ove kolebljivce odnose Allahove Riječi:A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše iz naprijed navedenog ajeta (2:246) On najbolje zna.

Iako su oni mudžahidi što su nastavili pohod bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mušrička vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Posebno su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Bio je visok, vjerovatno preko dva i po metra, možda i više, i ogromne građe tako da je bio pravi div. Njegova snaga je bila nadljudska pa mu se niko nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi i neko smogao hrabrosti, bivao bi brzo ubijen, tako da ga je pratio strašan glas. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih mudžahida. To su primijetili Davud i ostali mudžahidi jake i čvrste vjere pa su svoje drugove podsticali na džihad podsjećajući ih kako su mnogo puta slabije vojske vjernika Allahovom pomoći pobijeđivali mnogo jače neprijatelje:

I kad Talut vojsku izvede reče: "Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je." I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: "Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!" Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: "Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!" A Allah je na strani izdržljivih (2:249)

Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašno. Džalut je istupio naprijed i stao između dvije vojske i uporno vikao razne pogrde prema Benu Israilima i pozivao ih na dvoboj. Taj div je bio tako strašnog izgleda da niko od njih nije imao hrabrosti da mu se suprostavi. Isfrustriran kralj Talut je čak obećao ruku svoje kćeri Mikale onom od mudžahida koji ubije Džaluta, međutim niko se nije javljao, niko osim Davuda. On je, nošen snagom svoje iskrene vjere i osloncem (tevekullom) na Allaha, Gospodara svoga, istupio naprijed ispred redova mudžahida Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud, iako lijepo i skladno građen, ipak je bio fizički mnogo slabiji od ogromnog Džaluta tako da su se Džalut i njegovi suborci grohotom smijali očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su mudžahidi sa strijepnjom pratili tok megdana. Davud nije imao ni malo straha. Bio je osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije, prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predajama i učinio. Bilo kako bilo, on se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim je bio izuzetno vješt, praćku.

Krenuo je lagano u susret gorostasu sa Allahovim imenom u srcu i na usnama. Džalut je naoružan svojim ogromnim mačem krenuo na njega. Tada je Davud, uz tekbir, snažno hitnuo kamen (po naprijed spomenutim predajama ona tri kamena su se tom prilikom stopila u jedan, a Allah najbolje zna). Taj kamen je bio bačen snagom mnogo jačom od ljudske tako da je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mudžiza (čudo) kojim je Allah pomogao svoga miljenika i odabranika. Džalut je vjerovatno odmah poginuo, ali se prenosi kako je Davud ipak dotrčao do palog gorostasa i njegovim vlastitim mačem mu odrubio glavu. Zahvala Allahu se zaorila iz grudi mudžahida a mušrici (mnogobošci) su sa bijesom u srcu krenuli u juriš.

Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača njihove korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Allah dragi je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima:

I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: "Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!" I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251)

Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju. Osvetili su se mnogobošcima za ranija poniženja i od njih povratili ono što su im ranije oduzeli, a Allah im je, još ranije, vratio Zavjetni kovčeg. Naročita slava je pratila Davuda. Njegova pobjeda nad Džalutom nadaleko se pročula i to je Benu Israilima toliko značilo da su, kako se prenosi u Starom zavjetu, Džalutov mač preuzeli svećenici Leviti da ga čuvaju u Šatoru. Talut je ispunio svoje obećanje i vjenčao Davuda svojom kćerkom Mikalom tako da je Davud dobio visok položaj na dvoru kralja Taluta a, uz to, je bio veoma omiljen i među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.

Davud lično nije dozvolio da ga uspjeh opije. On je, bez imalo dvoumljenja, znao da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od svog djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga Gospodar njegov, ne bez razloga, obasipa Svojom velikom pažnjom, bereketom i milošću. Ono što je on vjerujemo, moguće i sam ne očekujući da će se ostvariti, u svom srcu osjećao, zaista se i ispunilo, i to na najljepši način, jer ga je Allah, Gospodar svih svjetova, vjerovatno nakon smrti Samuela, alejhisselam, odabrao za Svoga vjerovjesnika i poslanika i započeo mu objavljivati Zebur:

... i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio ... (2:251)

Mi, istina, pozdano ne znamo kada je Davud, alejhisselam, dobio vjerovjesništvo i poslanstvo od Allaha, ali zato što je u gornjim ajetima njegovo dobivanje vjerovjesništva spomenuto nakon njegove pobjede nad Džalutom vjerujemo da se to desilo nakon bitke protiv Džalutove vojske i, kako smo to već naveli, nakon Samuelove, alejhisselam, smrti, a Allah zna najbolje.

Gornji ajeti nam također govore i to da je Davud, alejhisselam, od Allaha pored emaneta vjerovjesništva, dobio i emanet vlasti, tako da je on, Allahovom voljom, trebao da naslijedi Taluta na dužnosti kralja Benu Israila. Međutim, ovaj prenos kraljevske vlasti bio je praćen kušnjama kako za samog Davuda, alejhisselam, tako još i više za Taluta.

Izvori kitabija (Stari zavjet i isralijati) govore nam da je Talut neko vrijeme nakon pobjede nad Džalutovom vojskom počeo osjećati zavist i mržnju prema Davudu, alejhisselam, da ga je, u želji da po svaku cijenu očuva svoju vlast, počeo progoniti, pa čak više puta pokušao i ubiti. S obzirom na to da smo se više puta nepobitno uvjerili da su se mnoge laži uvukle u jevrejsko-kršćanske knjige i, još više zbog toga što zasigurno znamo da je upravo Allah odabrao Taluta da bude prvi kralj Israila (to niti kitabije ne poriču), izražavamo sumnju u ovakvo kazivanje o Talutu, ali smo se ipak odlučili navesti ga na ovom mjestu zato što se ono spominje kod Ibn Kesira (u naprijed navedenom njegovom djelu).

Dakle, prema Ibn Kesiru, Talut je zaista počeo osjećati zavist prema Davudu, alejhisselam, kada je uočio da ga narod više cijeni od njega samog. Kako je Davud, alejhisselam, pokazivao znake sve većeg znanja i mudrosti to se Talut sve više plašio za svoj prijesto, pa je počeo planirati ubistvo Davuda, alejhisselam. Jedne prilike poslao je ubice Davudovoj, alejhisselam, kući da ga ubiju. Međutim, to je, Allahovom voljom, saznala Mikala, njegova kćerka i Davudova, alejhisselam, žena pa je na vrijeme upozorila svoga muža koji je uspio pobjeći. Tako je Davud, alejhisselam, morao napustiti svoj dom i jedno vrijeme živjeti u ilegali, krijući se od kralja, njegove vojske i plaćenika.

Utočište je za izvijestan period, kako nam Stari zavjet govori, našao kod svećenika Levita u Šatoru, koji su mu, pošto prilikom hitnog bijega iz svoje kuće nije stigao ponijeti oružje, dali Džalutov mač. Talut ga je već bio proglasio odmetnikom i javno počeo progoniti. Ali to nije moglo tek tako da prođe kod naroda i pogotovo kod učenjaka Benu Israila. Oni su uglavnom već znali za položaj Davuda, alejhisselam, kod Allaha tako da nisu svi pristajali za Talutom. Neki učenjaci su čak pokušavali da urazume Taluta da se ne suprostavlja Allahovoj volji ali ih je on, zaslijepljen mržnjom, pobio i tako još više u grijeh upao. Počeo je sve više gubiti razum i kontrolu tako da se pretvorio u pravog tiranina. Kitabije prenose čak i to da je pobio svećenike iz Šatora zato što su ranije ugostili Davuda, alejhisselam, a Allah najbolje zna šta je i kako je bilo.

Broj nezadovoljnika među narodom je rastao i mnogi su se zbog te tiranije priključili Davudu, alejhisselam. Tako je Davud, alejhisselam, postao zapovijednik jedne skupine mudžahida koja je bila spremna boriti se protiv tiranije kralja Taluta. Iako je Talut sa svojim vojskama plaćenika nekoliko puta išao u pohod protiv njih, Davud, alejhisselam, je svaki put uspijevao izbjeći sukob jer je cijenio Taluta kao vladara koga je Allah odabrao i nastojao odgoditi direktan ratni sukob što je više mogao. On je svojom poslaničkom pronicljivošću osjećao da Talut još uvijek nije bio prešao granicu sa koje nema povratka i da za njega još nije bilo sve izgubljeno. Tako se doista i zbilo. Onaj ostatak iskrene vjere u Talutovom srcu se pretvorio, Allahovom milošću, u snažan zov savjesti tako da je on počeo da uviđa svoju zabludu i svoje grijehe. Počeo se iskreno i duboko kajati. Često je plakao i tugovao i nije znao šta da radi, kako da pronađe put spasa. Naročito ga je boljelo saznanje da je pobio neke čestite učenjake Benu Israila i, ako su predaje kitabija vjerodostojne, neke svećenike Levite, tako da je često znao odlaziti na njihove kaburove i tamo dugo plakati. Jednom se zbilo da je u tom mezaristanu čuo glas:

''O Talute, pobio si nas dok smo bili živi a sad nas uznemiravaš kad smo mrtvi''.

To ga je još više uplašilo pa je njegova tuga bila još jača. Tada je, kada je, možda, počeo pomišljati da je sve izgubljeno, Allahovom milošću, stiglo spasonosno nadahnuće da se raspita kod učenih ljudi o tome kako da se pokaje. Međutim, ponovo se našao pred problemom jer su većina od njih bili već pobijeni, a do Davuda, alejhisselam, vjerovatno, nije mogao doći, tako da nije znao kome da se obrati. Opet mu je stigla Allahova pomoć tako što je odveden kod jedne pobožne žene i zajedno sa njom otišao do kabura Jošue ibn Nuna, alejhisselam. Kada je ova vjernica (vjerovatno je bila Allahov evlija) uputila dovu Allahu, Jošua, alejhisselam, je ustao iz kabura misleći da je nastupio Sudnji Dan. Kada mu je rečeno da je podignut jer ga Talut želi upitati ima li spasa za njega, odgovorio je da ima, ali jedino pod uvjetom da odmah prepusti vlast Davudu, alejhisselam, i da se pod njegovom zastavom odmah priključi džihadu sve dok ne postane šehid. Kada je to izgovorio Jošua, alejhisselam, odmah je ponovo pao mrtav i kabur njegov se zatvorio.

Postoje predaje da to nije bio Jošua, alejhisselam, već Samuel, alejhisselam, kao i to da nije bilo oživljavanja iz kabura već da se sve to zbilo u snu. Allah najbolje zna kako je bilo, a nama je ovdje bitna poruka koju je dobio Talut. Talut je odmah, Allahu zahvaljujući, i vjerovatno plačući od sreće kao malo dijete, objeručke prihvatio tu svoju posljednju slamku spasa i u najkraćem roku uputio glasnika Davudu, alejhisselam. Kada su se sastali Talut mu je javno predao vlast i dao vlastiti bejat (zavjet). Davud, alejhisselam, ga je, naravno bez dvoumljenja, uključio u svoju vojsku. Od tada se Talut borio u džihadu pod Davudovom, alejhisselam, zastavom sve dotle dok nije u jednoj bici protiv mušrika postao šehid zajedno sa svim svojim sinovima. Zaista se iz sveg srca nadamo da mu je šehadet primljen i da će i on i njegovi sinovi na Sudnjem Danu biti u Allahovoj milosti sa ostalim šehidima.

 

Davud, alejhisselam, - Allahov poslanik i kralj Benu Israila

Tako je Davud, alejhisselam, postao kralj Benu Israila. Kitabijski (judeo-kršćanski) izvori kazuju da je on tada imao 37 godina života. Ako je tako, to onda znači da je proteklo nekih dvadesetak godina od njegove borbe protiv Džaluta do njegovog preuzimanja emaneta vlasti nad Allahovim odabranim narodom, dvadesetak godina koje je on proveo dijelom u službi kralja Taluta, dijelom u gerilskom džihadu protiv njega, mada je i tada, kako smo već spomenuli, izbjegavao direktni sukob sa Talutom. Davud, alejhisselam, je emanet vlasti (a kako bi i moglo biti drugačije kod jednog od Allahovih odabranika čak i među vjerovjesnicima: ...Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali, 17:55) prihvatio krajnje ozbiljno i odgovorno. Stalno je na umu imao Riječi koje mu je Gospodar njegov objavio:

O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati (38:26)

On se maksimalno trudio da na teritoriji koja mu je data u odgovornost, i među narodom za koji je odgovoran bio Allahova Riječ u svemu gornja bude, da se Zakon Allahov potpuno poštuje i da se pravda uspostavi. Njega je Allah poučio kako da vlada pravedno i uz to mu još jednu posebnu blagodat darovao. Naime, prenosi se da je jedno vrijeme, za vladavine Davuda, alejhisselam, na prostoru Bejtul makdisa (Svetog hrama), odnosno na Časnoj stijeni u Jerusalemu, bio postavljen zlatni lanac za presuđivanje. Taj lanac je bio uspravno postavljen i njegov kraj se gubio u nebeskim visinama, tako da je izgledalo da je na nebo zakačen. Svrha ovog lanca bila je da se preko njega sazna koja od dvije strane u sporu govori istinu a koja laže. Kada bi se dvojica oko nečega sporili dolazili bi do lanca, svaki sa svojim tvrdnjama, pa bi lanac mogao prihvatiti svojom rukom samo onaj koji istinu govori. Lažov ovog lanca nije mogao dohvatiti i to je bio znak ko govori istinu, a ko laže.

Ali, lanac nije mogao u potpunosti zamijeniti čovjeka (vjerovatno je bio postavljen samo zato da bi olakšao presuđivanje Davudu, alejhisselam, a Allah najbolje zna) zbog toga što je njegova priroda, vjerovatno, bila slična današnjim računarima, pa je mogao samo matematskom logikom sagledavati stvari (ili je istina ili je laž), a bez mogućnosti semantičkog razumijevanja. Ovo je dovelo do toga da lanac bude i povučen sa Zemlje. Naime, jednom su do lanca došli dvojica ljudi koji su se sporili oko dragulja što ga je jedan od njih povjerio na čuvanje drugome. Onaj drugi je iznevjerio ukazano mu povjerenje i dragulj zadržao sebi tvrdeći da ga je već vratio. Kada su tužitelj i tuženi došli do lanca prvi je mogao da ga dohvati zato što je govorio istinu da je drugome dao dragulj i da mu ga on nije vratio. Međutim šejtan je, Allahovim dopuštenjem, poučio drugoga kako da zaobiđe istinu pa je on dragulj sakrio u svoj štap. Kada je došao red na njega da pokuša dohvatiti lanac, prvo je dao svoj štap sa skrivenim draguljem u njemu u ruke prvome, ''da mu ga pričuva'', i onda pristupivši lancu rekao da je dragulj vratio u ruke njegovu vlasniku. Pošto je u tom trenutku skriveni dragulj zaista bio u rukama njegova vlasnika to je bila istinita izjava pa je i on mogao dohvatiti lanac. To je izazvalo pometnju pa je lanac idućeg jutra bio povučen sa Zemlje (ovo kazivanje bilježi Ibn Kesir). Međutim štetu od ovoga je imao samo ''mudrac'' kojega će taj dragulj u vatru odvesti (osim ako se nije kasnije iskreno pokajao i Allah mu to oprostio), jer gubitak lanca nije izbrisao znanje Davudovo, alejhisselam, niti njegov osjećaj za istinu i pravdu, što mu ga je Gospodar njegov darovao, pa je pravda i dalje bila zastupljena u carstvu Allahova miljenika, Davuda, alejhisselam.

Allah mu je objavio Zebur koji nije bio potpuna zamjena za Tevrat, već samo njegova nadopuna i nadgradnja. Prema tome, Davud, alejhisselam, kao i Sulejman, alejhisselam, nakon njega, i napose svi Allahovi vjerovjesnici iz redova Benu Israila do pojave Isaâ, alejhisselam, svi su oni slijedili Tevrat osvježen i nadograđen Zeburom, a Allah najbolje zna kakav je stvarni odnos između Tevrata, Zebura i, kasnije, Indžila.

Jedna od Allahovih najvećih blagodati Njegovu robu i miljeniku Davudu, alejhisselam, bila je ta što mu je darovao izuzetno lijep, umilan i melodičan glas. Kada bi Davud, alejhisselam, učio Zebur i Allaha spominjao i hvalio (zikrullah i ilahije) taj prizor je bio kao jedan dio Dženneta na Zemlji, toliko predivan i fascinantan da insan nema riječi da tu ljepotu opiše ... zato je i najbolje tu ljepotu opisati Allahovim Riječima (naravno u prijevodu):

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!" (34:10,11)

... i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane, a i ptice okupljene, svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali. (38:17-19)

Eto, tolika je bila ljepota njegova hvaljenja i slavljenja Allaha i učenja Zebura da je Allah učinio da su se ptice oko njega okupljale i svojim cvrkutanjem učestvovale u toj nebeskoj melodiji, i nije ostalo samo na tome, Allah je učinio da i planine prate Davuda, alejhisselam, u tom predivnom ibadetu. Pošto nam ponestaje riječi kojima bismo tu neopisivu ljepotu iskazali prenosimo vam još i dvije predaje koje bilježi Ibn Kesir u svojoj knjizi ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na str. 515:

El-Ewzai kaže: ''Abdullah ibn Amir mi je pričao da je Dawudu bio dat tako lijep glas kakav nikome prije nije, da bi se ptice i životinje uz njega skupljale i tako dugo slušale da su umirale od gladi i žeđi. Zbog ljepote njegova glasa znale su se i rijeke zaustavljati!'';

Wehb ibn Munebbih kaže: ''Ko god bi Dawuda čuo kako uči, počeo bi poskakivati od zanosa kao da pleše. On bi Zebur učio tako lijepim glasom kakav uši prije nisu nikada čule, da su se i džinni i ljudi i ptice i životinje okupljale i slušale tako dugo, da bi neke od njih znale umrijeti od gladi''.

Postoje predaje, ne samo u Starom zavjetu već i u islamskoj tradiciji, da je prilikom učenja ilahija (pjesama koje slave Allaha) znao pratiti sebe na harfi, a Allah najbolje zna. Međutim, Allahova blagodat prema Davudu, alejhisselam, nije ostala samo na ovome. Allah mu je darovao i to da je razumio jezik ptica i, moguće životinja (Allah najbolje zna), i još mu učinio gvožđe mehkim tako da ga je lahko mogao oblikovati, kao da oblikuje tijesto, a kada bi završio ono bi opet bilo čvrsto:

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: "O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!"; i učinili da mu mekahno gvožđe bude. "Pravi široke pancire i čestito ih pleti!"; i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi (34:10,11)

Veličina, snaga i iskrenost vjere Davudove, alejhisselam, najbolje se vidi u činjenici da je, i pored toga što je bio Allahov poslanik, posjednik tako velikih mudžiza i kralj, bio jednostavan, skroman i veliki dio vremena provodio u ibadetu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, kako bilježi Buharija, o Davudovom, alejhisselam, ibadetu rekao:

''Allahu je najdraži Davudov namaz. Najdraži post Mu je Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći provodio u ibadetu, a zadnju šestinu bi opet spavao. Jedan dan bi postio a drugi ne. Nikada, kada bi se sukobio sa neprijateljem, nije uzmicao''.

Osim toga, iako je, kao kralj, imao na raspolaganju državnu kasu, isključivo je za svoju opskrbu i opskrbu svoje mnogobrojne porodice (prenosi se da je imao stotinu žena, a Allah najbolje zna) koristio novac koji je zarađivao radom vlastitih ruku praveći željezne pancire i prodajući ih svome narodu. Jasno je da je ovakav Allahov rob bio i veoma uspješan vladar i vojskovođa. Kada je preuzeo vlast, Jerusalem je bio pod vlašću jednog od neprijateljskih naroda (nije nam poznato kojeg) i jedan od prvih zadataka koji je sebi zadao bio je oslobođenje tog Svetog grada.

Naravno, u tome je uspio i od Jerusalema napravio svoju prijestonicu. Svim silama se trudio da ostvari čvrsto jedinstvo između svih plemena Benu Israila i izgradi snažnu, prosperitetnu državu. Nije zanemarivao ni emanet džihada tako da se maksimalno borio da Allahova Riječ bude gornja dokle god je mogao doći. Nizom pobjeda u džihadu protiv susjednih mušričkih naroda proširio je i učvrstio granice svoje države. Naravno da poražene narode nikada nije tlačio niti im bilo kakav zulum ili nepravdu činio. Vrijeme mira je koristio da što više izgradi i ojača svoju zemlju i svome narodu pruži bogatiji i bolji život. Tako je Jerusalem sve više postajao bogata, moćna i nadaleko poznata prijestonica. Započeo je period koji neki zovu ''zlatno doba Israila'' (tako se u literaturi zna nazivati period vladavine Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, nad Benu Israilom).

Davud, alejhisselam, je gledajući kako Jerusalem sve više postaje duhovni i materijalni centar Israila shvatio da je došlo vrijeme da se Zavjetni kovčeg prenese u taj sveti grad. On je znao da je najsvetije mjesto u Jerusalemu brdo na kojem je u svoje vrijeme Jakub, alejhisselam, usnio svoj, nadaleko poznati san, u kojem je vidio stepenice između neba i zemlje kojima su se penjali i silazili meleki i u kojem je usnio Allaha, Gospodara svih svjetova. To brdo je Jakub, alejhisselam, nazvao ''Betel'' (Allahova kuća) i na njemu podigao, ili po nekim predajama samo obnovio na mjestu gdje je davno ranije bio sagrađen, Sveti Allahov Hram (mesdžid ''Bejtul-makdis'' ili ''Mesdžidul-aksa'' kako ga Kur'an imenuje).

Bejtul-makdis koji je izgradio Jakub, alejhisselam, do doba Davuda, alejhisselam, već je bio srušen, ali pretpostavljamo da su tu bili njegovi temelji, a Allah najbolje zna. Želja Allahova miljenika je bila da obnovi Bejtul-makdis i da u njega postavi Zavjetni kovčeg. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, stajao na Maslinskoj gori i odatle gledao na brdo Betel, vjerovatno razmišljajući o tome kako bi obnovio sveti Hram, kada je iznenada ugledao jednu veliku stijenu kako lebdi u zraku malo iznad svetog brda oko koje je kružio veliki broj meleka. Meleki su položili tu stijenu na platou na vrhu brežuljka nedaleko od temelja Bejtul-makdisa. Ta stijena je dobila naziv Časna stijena (Sahra). Sa nje će, nekih više od hiljadu i po godina kasnije, na svoje nebesko putovanje (Mi'radž) krenuti Resulullah, Muhammed, alejhisselam, (danas Časnu stijenu Sahra natkriljuje zlatno kube tj. kupola, poznato kao ''Kubbetus-Sahra'').

Čim su se ispunili potrebni uvjeti, Davud, alejhisselam, je organizirao prenošenje Zavjetnog kovčega u Jerusalem. Okupio je veliku i svečanu povorku i otišao do Šatora. Tamo je preuzeo Zavjetni kovčeg i povorka je krenula. To je bila veličanstvena povorka na čijem čelu je išao Davud, alejhisselam, glasno svojim nebeskim glasom učeći Zebur i učeći ilahije i kaside, za njim su išli svećenici Leviti koji su nosili Zavjetni kovčeg, a iza njih ostali članovi povorke (vjerovatno je tu bio veliki broj pobožnjaka Benu Israila). Iznad te povorke su letjela jata ptica i pratila učenje Davuda, alejhisselam, a i okolne planine, pored kojih su prolazili, su u tome učestvovale.

Kada su stigli do kapija Jerusalema, Davud, alejhisselam, je svoju veliku ljubav prema Gospodaru svome iskazivao tako što je plesao slaveći i veličajući Allaha ispred Zavjetnog kovčega (ovo govori Stari zavjet a Allah zna kako je bilo). Tada su podigli Šator na brdu Betel pored temelja Bejtul-makdisa i Časne stijene i tu smijestili Zavjetni kovčeg. Tada se Davud, alejhisselam, bacio na obnovu Bejtul-makdisa radeći lično, svojim rukama, skupa sa svojim saradnicima, učenjacima i svim ostalim radnicima. Međutim, tek što je započeo sa raščišćavanjem ruševina za izgradnju temelja Hrama dobio je, kako se prenosi, objavu od Allaha gdje mu je rečeno da je požurio i da nije njemu suđeno da ponovo podigne Bejtul-makdis, već će mu Allah dati čestita sina koji će ga naslijediti i kome je suđeno da on dovrši taj započeti posao (vidjeti knjigu hfz. Mehmeda Karahodžića, ''Bejtul makdis – Jerusalim'', strana 25). Zato se Davud, alejhisselam, zadovoljio time da samo očisti i uredi to sveto mjesto i na njemu ostavi stari Šator dok ne dođe vrijeme u koje je Allah odredio da se ponovo izgradi Bejtul-makdis.

Svome obećanom sinu, nasljedniku, koji će, Allahovom voljom, ponovo izgraditi Bejtul-makdis, u emanet je ostavio svo blago što ga je pripremio za izgradnju, a to je, kako nam predaje prenose, za to vrijeme bilo ogromno bogastvo (100.000 vrećica zlata, 1.000.000 vrećica srebra i 300.000 zlatnika za boje). Međutim, rođenje tog obećanog sina bilo je vezano za jednu značajnu kušnju koju je, Allahovom odredbom, Davud, alejhisselam, morao proći.

 

Bet-šeba, majka Sulejmana, alejhisselam

Poznato je da Allah onoga koga posebno voli stavlja na određene kušnje i da su upravo najviše iskušavani Allahovi poslanici, tako da ova Allahova mudrost nije izbjegla ni njegova miljenika Davuda, alejhisselam:

A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kada su preko zida hrama (Davudovog, alejhisselam, mihraba) prešli, kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. "Ne boj se", rekli su, "mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na Pravi put nas uputi. Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: 'Daj ti nju meni!'; i u prepirci me pobijedi." "Učinio ti je, doista, krivo'', reče Davud, "time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo." I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:21-26)

Ovi ajeti, kako nam tefsiri (komentari) Kur'ana govore, odnose se na kušnju kojom je Allah iskušao Svoga roba Davuda, alejhisselam. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, jednom prilikom ugledao izuzetno lijepu djevojku. Taj pogled ga je dotakao direktno u srce i on ju je zavolio onog časa kad ju je ugledao i poželio da je ima za ženu. Rekli su mu da se zove Bet-šeba. Nije se mnogo dvoumio, odmah se obratio njezinom ocu i isprosio je sebi za ženu. Naravno da je bračna ponuda Allahovog poslanika i kralja bila izuzetno neugodna za odbiti bilo kojem čovjeku iz redova Benu Israila, tako da se u kratkom roku obavilo vjenčanje Davuda, alejhisselam, i prelijepe Bet-šebe. Prenosi se da je on do tada imao devedeset devet žena i da je sa njom došao do broja od 100 žena, a Allah najbolje zna.

Nakon nekog vremena, Davud, alejhisselam, je ibadetio u svome mihrabu (to je bio posebni ograđeni prostor u kojem je boravio kada se klanjao Allahu i ostale oblike ibadeta sprovodio), kada su se iznenada pred njim pojavila dvojica mladića koji su preskočili zidove i upali unutra. Kako je tekao njihov razgovor naprijed navedeni ajeti nam jasno govore, tako da to ovdje ne treba ponavljati. Uglavnom, kada je Davud, alejhisselam, donio svoju presudu u navedenom sporu, shvatio je da su ta dvojica meleki i da je, ustvari, donio presudu sam sebi. Razjasnilo mu se da upravo on simbolizira čovjeka koji ima devedeset devet žena (koje simboliziraju ovce) i koji je preoteo drugom čovjeku Bet-šebu (koju simbolizira stota ovca) na način koji Allah ne voli. Shvatio je da je učinio nepravdu tom čovjeku i pokajao se duboko i iskreno zbog toga. Kakav je bio odnos između Bet-šebe i toga drugog čovjeka po imenu Urija, to nam precizno nije poznato. Stari zavjet i ostali izvori kitabija (judeo-kršćanski izvori) kazuju da je Bet-šeba bila udata za Uriju i da je Davud, alejhisselam, sa njom blud učinio (Allahu se utječemo od ove gadne i pogane laži na Njegovog poslanika i miljenika), a kasnije i svjesno poslao Uriju u samoubilačku ratnu misiju u kojoj je poginuo. Tako ga kitabije, Allah ih na pravi put uputio, optužuju čak i za to da je na izvijestan način isforsirao nepravedno ubistvo Urijino. Zaista se Allahu utječemo od ovih laži jer je nezamislivo ovakve nevaljalštine vezati za jednog od Allahovih poslanika.

Možemo reći da bludničenje Allah, kada su u pitanju Njegovi odabranici, tretira kao izdaju jer Jusufa, alejhisselam, spašava od poziva na blud i objašnjava:

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob (12:24);

i da za grijehe poslanika slijedi dvostruka kazna jer Allah upozorava Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. (17:73-75)

Vidimo, dakle, koliko su ovi grijesi opasni i da kazne za njih nisu pošteđeni čak ni Allahovi poslanici; dok je vezano za ovaj slučaj o Davudu, alejhisselam, jasno rečeno:

... I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. (38:25)

Prema tome, ovi ajeti jasno pokazuju da ono što se desilo nema nikakve veze sa nevaljalštinama koje zabludjeli pripisuju Davudu, alejhisselam, ali se nešto ipak desilo, nešto zbog čega se Davud, alejhisselam, morao pokajati. Mi ne znamo šta je tačno bilo, ali pretpostavljamo da je Bet-šeba bila vjerena za Uriju i da je Davudova, alejhisselam, prosidba poremetila tu vjeridbu. Allah najbolje zna šta je bilo, ali je sigurno to da je Davudu, alejhisselam, Gospodar naš oprostio tu pogrešku i da je on jedan od Allahu najbližih robova kojeg divno prebivalište čeka kako je precizirano u naprijed navedenom ajetu. Zaista je ovo jedna plemenita Allahova kušnja kojom je iskušao Davuda, alejhisselam, i interesantno je to da je Allahova odredba bila da Bet-šeba ostane udata za Davuda, alejhisselam, i da upravo ona bude majka očekivanog sina, kojeg je Allah obećao svome robu Davudu, alejhisselam. A što se tiče Urije, on će, ako Allah da, dobiti najljepšu nadoknadu za ono što je pretrpio na Sudnjem Danu.

Bet-šeba je, najvjerovatnije, bila posebno omiljena kod svoga muža (kitabije joj daju epitet kraljica, samo njoj među stotinu Davudovih, alejhisselam, žena), ali je, naravno, sigurno to da Davud, alejhisselam, nije zapostavio na nepravedan način nijednu od svojih ostalih žena radi nje. Nakon nekog vremena je svome mužu rodila sina Sulejmana. Još od najranijeg djetinjstva Davud, alejhisselam, je u Sulejmanu mogao vidjeti Allahov veliki bereket i posebnu pažnju, iste onakve kakve je i on kao dijete imao (naravno i kasnije čitavim životom). Tako je u svom srcu jasno osjećao da će ga upravo Sulejman naslijediti. Rastao je brzo i bio je izuzetno pobožan, čestit, mudar i oštrouman. Počeo je i pomagati Davudu, alejhisselam, u njegovim poslovima. Dešavalo se i to da je mladi Sulejman, alejhisselam, neke stvari, Allahovom voljom, znao bolje i od svoga oca kao što je bilo u slučaju kada su se dva čovjeka pred Davudom, alejhisselam, sporila oko usjeva jednog od njih što su ga opasle ovce drugoga od njih. Tada je, kako nam Kur'an kazuje (vidjeti ajete 21:78,79), Sulejmanu, alejhisselam, dato da bolje pronikne u taj slučaj i njegova presuda je bila pravednija i pronicljivija od Davudove, alejhisselam, presude pa je Davud, alejhisselam, presudio po odluci svoga sina (konkretnije o ovome, ako Allah da u tekstu koji govori o životu Sulejmana, alejhisselam).

 

Dženaza Davuda, alejhisselam

Davud, alejhisselam, je živjeo stotinu godina. U vezi sa dužinom njegova života, Ibn Kesir u svome ranije navođenom djelu bilježi jednu veoma interesantnu predaju zasnovanu na nekim hadisima po kojoj je Adem, alejhisselam, poklonio svome potomku Davudu, alejhisselam, četrdeset godina od svoga života. Prenosi se da je Allah iz Ademove, alejhisselam, kičme izveo njegovo potomstvo (duše svih ljudi) i pokazao mu ga. Adema, alejhisselam, su fascinirala svjetla njegovih potomaka prije svih ostalih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, a potom i evlija, šehida i ostalih dobrih ljudi i mumina (vjernika), a jedno svijetlo je posebno uočio. Upitao je Gospodara svoga čije je to svijetlo i dobio odgovor da je to nur njegova potomka Davuda, alejhisselam, kome je suđeno da bude Allahov vjerovjesnik i poslanik. Adem, alejhisselam, je tada upitao koliko je određeno da Davud, alejhisselam, živi i dobio odgovor da je to šesdeset godina. Zamolio je Allaha da od njegovog života oduzme četrdeset godina života i doda ih Davudu, alejhisselam, tako da on napuni stotinu godina zemaljskog života. Allah, Gospodar svih svjetova je prihvatio tu dovu te tako i odredio pa je Adem, alejhisselam, živio ukupno devet stotina i šesdeset godina zemaljskoga života (ranije mu je bilo određeno hiljadu godina), a Davud, alejhisselam, umjesto šesdeset, živio je stotinu godina ovosvjetskog, dunjalučkog života. Ova predaja demantira tvrdnje kitabija da je Davud, alejhisselam, živio sedamdeset i sedam godina od kojih je četrdeset godina vladao nad Benu Isralom. Vjerujemo u istinitost hadisa te smatramo da je Davud, alejhisselam, živio stotinu godina od kojih je vladao nekih šesdeset i tri godine, a Allah najbolje zna.

Prenosi se da je Davud, alejhisselam, umro iznenada, bez toga da je bio bolestan ili na postelji. Žalost kod Benu Israila bila je velika i veliki broj ljudi se sakupio da klanja dženazu svome kralju, Allahovom miljeniku i poslaniku. Prenosi se da je samo pobožnjaka i isposnika Benu Israila bilo četrdeset hiljada, obučenih u ogrtače sa kukuljicama. Naravno da je tu bio veliki broj i svećenika Levita kao i ostalog svijeta, pripadnika svih plemena Benu Israila. Smatra se da do tada niko, nakon Musaâ, alejhisselam, i Haruna, alejhisselam, među Israilćanima nije tako žaljen.

Njegovo mubarek tijelo je okupano i zamotano u ćefine i ponešeno na dženazu. Tada je zasjalo Sunce i nastupila velika vrućina pa je Sulejman, alejhisselam, svojim pozivom okupio ptice (o ovoj i drugim mudžizama Sulejmana, alejhisselam, više će se, ako Allah da, kazati u tekstu o njemu) i naredio im da rašire krila iznad dženaze i tako naprave hlad Davudu, alejhisselam, i onima koji su došli da ga isprate. Ptice su se okupile u velikom broju i raširenih krila lebdile sve dok se dženaza nije završila.

Tim velikim čudom se simbolički izvršila smjena vlasti i Benu Israili su tada upoznali svoga novoga vladara i Allahovog vjerovjesnika Sulejmana, alejhisselam, koji je u obome naslijedio svoga oca, Davuda, alejhisselam. Kabur Davuda, alejhisselam, nalazi se u Kudsu (Jerusalemu), svetom gradu koji bijaše njegova prijestonica.

Autor: Haris Čengić

www.znaci.com