Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Drevni narodi

Drevni narodi

ADOV NAROD

“A Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio, i vidiš li da je iko od njih ostao?” (Sura Al-Haaqqa, 6-8)

Drugi narod koji je bio uništen i koji se spominje u raznim surama u Kur’anu je Ad, narod koji se pominje poslije Nuhovog a.s. naroda. Hud je bio poslan ‘Adu, i pozivao ih je kao i svi ostali poslanici, da vjeruju u Allaha ne pripisujući Mu druga, i da ga slušaju, kao poslanika tog vremena. Narod se prema Hudu ponašao neprijateljski. Optuživali su ga za nerazboritost, neistinost i da pokušava da promijeni sistem koji su njihovi preci uspostavili.
U suri Hud se detaljno govori o onome što se desilo između Huda i njegovog naroda.

“ I Adu – brata njihova Huda. ‘O narode moj’, - govorio je on – ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite.
O narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zašto se ne opametite?
O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i daće vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!’
‘O Hude’, - govorili su oni – ‘nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo.
Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo.’ ‘Ja pozivam Allaha za svjedoka’ – reče on - , ‘ a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravne smatrate,
pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte,
ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.

Pa ako okrenete leđa, - a ja sam vam saopštio ono što vam je po meni poslano - , Gospodar moj će umjesto vas drugi narod dovesti, i vi Mu nećete ničim nauditi; Gospodar moj zaista bdi nad svim’.
I kad je došla kazna naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli.
Eto, to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlušan poslanicima svojim, i pristajao uz svakog silnika, inadžiju.
I prokletstvo na ovom svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov! “ (Sura Hud, 50-60 ajet)


Druga sura koja spominje Hud je sura Aš-Šuara. U toj suri su istaknute neke karakteristike ‘Ada. Prema ovome, ‘Ad je bio narod koji je “na svakoj uzvišici palate zidao” i “podizao utvrde kao da će vječno živjeti”. Pored toga, oni su se inatili i ponašali se okrutno. Kad je Hud upozorio svoj narod, rekli su da su njegove riječi “vjerovanje naroda davnašnjih”. Bili su veoma uvjereni da im se ništa ne može desiti.


“ I Ad je smatrao lažnim poslanike.
Kad im brat njihov Hud reče: ‘Kako to da se Allaha ne bojite?
Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani,
Zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!
Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.
Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući,
i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti,
a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici?
Bojte se Allaha i meni budite poslušni!
Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate:
daruje vam stoku i sinove,
i bašče i izvore.
Ja se, doista, za vas bojim na Velikom danu patnje’ –
rekoše oni: ‘Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik,
ovako su i narodi davnašnji vjerovali,
i mi nećemo biti mučeni.’
I oni su nastavili da ga u laž utjeruju, pa smo ih Mi uništili. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje,
A Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.” (Sura Aš-Šuara’, 123-140 ajet)

Narod koji je pokazao neprijateljstvo prema Hudu, i bunio se protiv Allaha, bio je zaista uništen. Strašna pješčana oluja je uništila ‘Ad, kao da nikada nisu ni postojali.


Arheološki pronalasci grada Irema

Početkom 1990.g., u veoma poznatim svjetskim novinama pojavili su se članci, sa naslovima: “Izgubljeni arapski grad iz priča pronađen”, “Pronađen arapski grad iz legendi”, “Atlantis pijeska, Uber”. A šta je učinilo ovo arheološko nalazište intrigantnijim, bila je činjenica da je na ovaj grad upućivano u Kur’anu. Mnogo ljudi koji su do tada mislili da je ‘Ad koji je spomenut u Kur’anu samo legenda, ili da se njegova lokacija nikad neće pronaći, nisu mogli sakriti svoje iznenađenje pri ovom otkriću. Otkriće ovog grada, koji je samo spominjan u usmenim predanjima beduina, probudilo je veliki interes i znatiželju.

Nicholas Clapp koji je pronašao ovaj legendarni grad koji se spominje u Kur’anu, je amaterski arheolog. Napravio je veoma dobar dokumentarni film o Arapima, a tokom svog istraživanja arapske historije, naišao je na vrlo interesantnu knjigu. To je knjiga Arapska ………, koju je 1972.g. napisao britanski istraživač Bertram Thomas. Arapska ………. je bila rimska oznaka za južniji dio arapskog poluotoka koji danas obuhvata Jemen i veliki dio Omana. Grci su vaj dio zvali “Eudaimon Arabia”, a srednjevjekovni Arapi “Al-Yaman As-Saida”.

Sva ova imena znače “Sretna Arabija”, zbog toga što su ljudi koji su u stara vremena živjeli tu, bili najsretniji ljudi svog vremena. Pa šta je bio razlog za takav naziv?

Njihova velika sreća je bila djelimično zbog bitnog strateškog položaja, nalazeći se na sredini trgovačkih puteva između Indije i sjevrnog dijela Arapskog poluotoka. Pored toga, ljudi koji su živjeli tu, uzgajali su i distribuirali “frankincens”, mirišljavu smolu koju su dobijali iz rijetkog drveća. Antički narodi su veoma voljeli ovu biljku pa su je koristili kao aromatično sredstvo, u različitim religijskim obredima. U tim vremenima, biljka je imala vrijednost kao zlato.
Engleski istraživač Thomas je opisivao mnogo ova “sretna” plemena, i tvrdio da je našao ostatke antičkog grada, a ta plemena su mu pomogla da ga nađe. (9) Ovaj grad je među beduinima bio poznat kao ”Uber”. Na jednom od putovanja u taj kraj, beduini koji su živjeli u pustinji pokazali su mu veoma jasne tragove, i rekli da vode prema antičkom gradu, Uberu. Thomas, koji je pokazao veliki interes za ovo, umro je prije nego je stekao mogućnost da završi istraživanje.


Iskopavanja napravljena u Uberu

Clapp, koji je ispitao šta je engleski istraživač napisao, bio je ubijeđen u postojanje izgubljenog grada opisanog u knjizi. Bez mnogo gubljenja vremena, započeo je istraživanje.

Clapp je probao dva načina da dokaže da je Uber postojao. Kao prvo, pronašao je tragove za koje su beduini rekli da postoje. Zatražio je od NASA-e da mu daju satelitske snimke tog prostora. Nakon velikih napora, uspio je dobiti dozvolu za slike. (10)

Clapp je zatim otišao proučavati antičke nacrte i mape u Huntington biblioteci u Kaliforniji. Njegova želja je bila da pronađe kartu tog područja. Nakon kratkog vremena pronašao je jednu. Ono što je pronašao, bila je karta grčko-egipatskog geografa Ptolomeja iz 200.g. p.n.e.. Na karti je bila prikazana lokacija starog grada pronađenog na tom prostoru i putevi koji su vodili do njega.

U međuvremenu, dobio je vijesti da je NASA napravila snimke tog prostora. Na slikama su neki otisci karavana postali vidljivi, koji su bile teško uočljive golim okom, pa su u potpunosti mogle biti viđene iz vazduha. Upoređivanjem tih slika sa onim koje je imao u ruci, Clapp je konačno došao do zaključka do kojeg je tragao: otisci na staroj karti su odgovarali onima na satelitskim snimkama. Konačan zaključak je bilo shvatanje da je ovo jednom bio grad.


Konačno je bila otkrivena lokacija grada o kojem se do tada pričalo u usmenim predanjima beduina. Nakon kratkog vremena počela su otkopavanja i ostaci starog grada su počeli da izranjaju iz pijeska. Zbog toga je ovaj izgubljeni grad prozvan “Atlantis pijeska, Uber.”

Šta je bilo to što je dokazivalo da je ovaj grad, ustvari grad naroda Ad, koji se spominje u Kur’anu?

Od prvog momenta kad su ostaci grada počeli da se pomaljaju bilo je jasno da je ovaj uništeni grad pripadao Adu i Iremovim stubovima spomenutim u Kur’anu, jer su se među iskopinama nalazile kule na koje se naročito upućuje u Kur’anu. Član istraživačke ekipe koji je vodio iskopavanja, Dr. Zarins, rekao je da s obzirom da se zna za stubove kao očite karakteristike Ubera, i s obzirom da je o Iremu spomenuto da je imao stubove ili palate, onda je ovo najjači dokaz da su iskopine predstavljale Irem, grad naroda Ad opisanog u Kur’anu. Kur’an spominje Irem:

“Zar ne znaš šte je Gospodar tvoj sa Adom uradio,
sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima,
kojima ravna ni u jednj zemlji nije bilo;” (Sura Al-Fadžr, 6-8)

Narod Ad

Dakle, vidjeli smo da bi Uber mogao biti grad Irem spomenut u Kur’anu. Prema Kur’anu, stanovnici ovoga grada nisu slušali poslanika Huda, koji im je dostavio poruku i upozorio ih, pa su oni bili uništeni.
Identitet Ada koji je osnovao grad Irem je također izazvao mnogo debate. U historijskim spisima nije spomenut narod koji je imao tako razvijenu kulturu ili civilizaciju koju je uspostavio. Može se činiti čudnim da se ime takvog naroda ne spominje u historijskim spisima.

S druge strane, ne bi trebalo biti iznenađujuće da se ne nailazi na prisustvo ovog naroda u spisima i arhivima o starim civilizacijama. Razlog za to je da je ovaj narod živio u južnoj Arabiji, dijelu koji je bio udaljen od ostalog naroda koji je živio u Mezopotamiji i Bliskom Istoku, i koji je imao slabe veze sa njima. To je bilo vrlo neuobičajeno, što je malo poznato, da nije zapisano u historijskim spisima. S druge strane, moguće je čuti priče među ljudima na Bliskom Istoku o narodu Ad.

Najvažniji razlog zašto Ad nije bio spomenut u pisanim spisima jeste da pisana komunikacija tada nije bila zajednička svima na tom području. Zbog toga, moguće je da je Ad osnovao civilizaciju, ali da nisu spomenuti u historijskim aktima drugih civilizacija koje su sačuvale dokumentaciju. Da je njihova kultura duže postojala, vjerovatno bi danas više stvari bilo poznato o ovoj civilizaciji.
Nema pisanih podataka o Adu, ali je moguće saznati bitne informacije o njihovim ”potomcima” i kroz to saznati nešto više o Adu.


Hadramiti, potomci Ada

Prvo mjesto na kome se tražilo prilikom potrage za ostacima moguće civilizacije koju je Ad ili njegovi potomci uspostavo je južni Jemen, gdje je pronađen “Atlantis pijeska, Uber” i na kojeg se upućuje kao na “Sretnu Arabiju”. U južnom Jemenu su postojala četiri naroda prije našeg vremena, koji su bili poznati među Grcima kao “Sretni Arabljani”. To su Hadramiti, Sabijci, Minejanci i Qatabini. Ova četiri naroda su neko vrijeme blizu jedni drugih zajedno vladala teritorijama.

Mnogi savremeni naučnici kažu da je Ad došao u period transformacije i onda se ponovo pojavio na historijskoj pozornici. Dr. Mikail H. Rahman, istraživač na univerzitetu u Ohaju (Ohio), vjeruje da su ljudi iz naroda Ad preci Hadramita, jednog od četiri naroda koji je živio u južnom Jemenu. Pojavljujući se oko 500 g. p.n.e., Hadramiti su bili najpoznatiji među “Sretnim Arabljanima”. Ovaj narod je vladao u području južnog Jemena veoma dugo vremena, a nestali su u potpunosti 240 g. p.n.e. na kraju dugog perioda degradacije.

Ime Hadrami sugeriše da bi oni mogli biti potomci Ada. Grčki pisac Plini, koji je živio u 3. vijeku p.n.e. upućuje na to pleme kao “Adramitai” što ustvari znači Hadrami. (11) Oblik grčkog imena je imenica-sufiks, imenica oblika “Adram”, koje odmah sugeriše da je moguće da se desila promjena od “Ad-i Irem”, koji se spominje u Kur’anu.
Grčki geograf Ptolomej (150-100 g. p.n.e.) opisuje jug Arabijskog poluotoka kao mjesto gdje su živjeli ljudi poznati kao “Adramitai”. Ova oblast je donedavno bila poznata pod imenom “Hadhramaut”. Glavni grad države Hadrami, Shabwah, se nalazio na zapadnoj obali doline Hadhramaut. Prema mnogim starim legendama, mezar poslanika Huda, koji je bio poslan kao vjerovjesnik Adu, je u Hadhramautu.

Druga činjenica koja potvrđuje tezu da su Hadramiti nastavak Ada je njihovo bogatstvo. Grci su definisali Hadramite kao “najbogatiju rasu na svijetu…”. Historijski spisi kazuju da su Hadramiti otišli veoma daleko u uzgajanju “frankincensa”, jedne od najvrijednijih biljaka tog vremena. Pronašli su nova područja za upotrebljavanje te biljke i proširili njenu upotrebu. Poljoprivredna proizvodnja Hadramita je bila mnogo viša nego u današnje vrijeme.
Ono što je pronađeno među iskopinama u Shabwahu, koji je poznat kao glavni grad Hadramita, je veoma interesantno. U ovim otkopavanjima koja su počela 1975.g. arheolozima je bilo veoma teško da dosegnu do ostataka grada zbog dubokih pješčanih sprudova. Pronalasci do kojih se došlo krajem iskopavanja su bili zapanjujući, zbog toga što je neotkriveni antički grad bio jedan od najinteresantnijih pronađenih do tada. Grad od zidova koji je bio otkriven, bio je veći u tom području od bilo kojih antičkih gradova u Jemenu i njegove palate su bile zaista prekrasne građevine.

Bez sumnje, bilo je logično pretpostaviti da su Hadramiti naslijedili arhitektonsku nadmoćnost od svjih prethodnika, Ada. Hud je govorio Adu, upozoravajući ih:

“Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući,
i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti,” (Sura Aš-Šuara’, 128-129)

Druga interesantna karakteristika građevina pronađenih u Shabwahu su savršeni stubovi. Izgledalo je da su stubovi pronađeni u Shabwahu bili jedinstveni u okolini, jer su bili uređeni kao kružni trijem, dok su svi ostali do sada pronađeni u Jemenu četverougaoni. Narod Shabwaha je morao naslijediti arhitektonski stil gradnje od svojih predaka, Ada. Potius, grčko-bizantijski patrijarh iz Konstantinopolja iz 9. st. p.n.e., je mnogo istraživao južne Arape i njihove trgovačke aktivnosti jer je imao pristup starim grčkim manuskriptima koje više danas ne postoje, a naročito knjizi Agatharachides (132 g. p.n.e.), koja se tiče Eritrejskog (Crvenog) mora. Potius je napisao u jednom od svojih članaka: “Priča se da su oni (Južni Arapi) gradili mnoge stubove od srebra ili ih oblagali zlatom. Prostori između stubova su preveliki da bi bili pregledni.”(12)

Iako ova Potiusova izjava ne upućuje direktno na Hadramite, daje ideju o uticaju i hrabrosti u gradnji ljudi koji su živjeli u tom području. Grčki klasični pisci Plini i Strabo opisuju ove gradove kao “zadivljujuće sa dvorcima i palatama.”

Kad pomislimo da su vlasnici ovih gradova bili potomci Ada, postaje jasno zašto Kur’an definiše domovinu Ada kao ”sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima”. (Sura Al-Fadžr, 7)

Bašče i izvori Ada

Danas, priroda na koju bi neko najčešće naišao pri putovanju u Južnu Arabiju, je ogromna pustinja. Većina mjesta, sa izuzetkom gradova i područja koja su bili poslije pošumljeni, prekrivena su pijeskom. Ove pustinje se tu nalaze stotinama, a možda i hiljadama godina.

Ali, u Kur’anu se spominje interesantna informacija o Adu. Dok je upozoravao svoj narod, poslanik Hud im skreće pažnju na bašče i izvore sa kojim ih je Allah darovao:

“Bojte se Allaha i meni budite poslušni!
Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate:
daruje vam stoku i sinove,
i bašče i izvore.
Ja se, doista, za vas bojim na Velikom danu patnje.” (Sura Aš-Šuara’, 131-135)

Ali kao što smo prije zabilježili, Uber, koji se poistovjećuje sa Iremom, ili bilo kojim drugim mjestom koje bi moglo biti sjedište Ada, u potpunosti je danas prekriveno pustinjom. Pa, zašto je Hud upotrebljavao takav izraz upozoravajući svoj narod?

Odgovor je skriven u klimatskim promjenama koje su se dešavale kroz historiju. Historijski spisi govore da su područja koja su danas pretvorena u pustinju, nekad bila veoma plodna i zelena zemljišta. Veliki dio regije je bio prekriven zelenilom i baščama prije nekoliko hiljada godina, kao što se kaže u Kur’anu, i ljudi su iz tog područja koristili ove darove. Šume su ublažavale surovu klimu i činile je podnošljivijom. Pustinje su postojale, ali nisu zauzimale ogroman prostor kao danas.

U južnoj Arabiji su pronađeni bitni tragovi u području gdje je Ad živio, koji bi mogli rasvijetliti ovu temu. Ukazuju na to da su stanovnici tog područja koristili veoma razvijen sistem navodnjavanja. Navodnjavanje je vjerovatno korišteno u jednu svrhu: poljoprivredu. U ovim područjima, koja danas nisu pogodna za život, ljudi su nekad obrađivali zemlju.

Satelitska snimka također ukazuje na razvijen sistem kanala i brana, korištenih pri navodnjavanju oko Ramlat as-Sab’atayana, koje su mogli koristiti oko 200.000 ljudi u susjednim gradovima. (13) As Doe, jedan od istraživača koji su vodili istragu, rekao je: “Toliko je bilo plodno područje oko Ma’riba, da se dolazi do zaključka da je nekoć čitavo područje između Ma’riba i Hadhramauta bila obrađivan.” (14)
Klasični grčki pisac Plini je opisao ovo područje kao veoma plodno, sa puno planina sa šumama, rijekama i netaknutom prirodom. U zapisima pronađenim u nekim hramovima blizu Shabwaha, glavnog grada Hadramita, zapisano je da su u ovom području lovljene neke životinje i neke od njih su bile žrtvovane. Sve ovo ukazuje da je jednom ovo područje bilo plodno, kao i sama pustinja.

Brzina kojom se pustinja može preobraziti, može se vidjeti iz nedavnih istraživanja koja su urađena na Smithsonian institutu u Pakistanu, gdje je za jedno područje, koje je bilo poznato kao plodno, i srednjih godina se preobrazilo u pješčanu pustinju sa 6 metara visokim pješčanim sprudovima, utvrđeno da se pustinja širila prosječno 6 inča (oko 15,2 cm) dnevno. Pri ovoj brzini, pustinje mogu progutati čak i najveće zgrade, i prekriti ih kao da nhikad nisu ni postojale. Zbog toga su iskopavanja u Timni u Jemenu 1950-tih godina pri samom završetku, ponovo bila prekrivena pijeskom. Egipatske piramide su također jednom u potpunosti bile prekrivene i ugledale svjetlo dana poslije veoma dugog otkpavanja. Kratko rečeno, jasno je da su područja koja danas poznajemo kao pustinje, u prošlosti imala drukčiji izgled.


Kako je Ad uništen?

U Kur’anu se za Ad kaže da je bio uništen pomoću “ledenog vjetra”. U ajetima se kaže da je taj ledeni vjetar trajao sedam noći i osam dana i uništio Ad u potpunosti.
“I Ad nije vjerovao, - pa kakve su bile kazna Moja i opomene Moje!
Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao
i ljude dizao, kao da su palmova stabla iščupana,” (Sura Al-Qamar, 18-20)
“a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,
kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio,” (Sura Al-Haaqqa, 6-7)

Iako su prethodno upozoreni, ljudi nisu obraćali pažnju na upozoravanja i dalje su nastvaljali odbijati vjerovjesnike. Bili su u takvoj zabludi da čak nisu mogli shvatiti ni šta im se dešava kad su vidjeli da im prijeti uništavanje, pa su nastavili sa poricanjem.

“I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi!’ – ‘Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi,” (Sura Al-Ahqaf, 24)

U ovom ajetu se kaže da su ljudi vidjeli oblak koji bi im mogao donijeti propast, ali nisu mogli da shvate šta je to ustvari, jer su mislili da je to oblak koji im donosi kišu. Ovo je važan znak kakav je taj oblak bio kad se primakao ljudima, jer kada ciklon prolazi pustinjom šibajući pijesak, iz daljine izgleda kao kišni oblak. Moguće je da je Ad bio obmanut ovom pojavom i nije primjetio nevrijeme. Doe opisuje ove pješčane oluje (izgleda iz ličnog iskustva): “Prvi znak (prašine ili pješčane oluje) je nadolazeći zid zraka punog prašine koji može biti visok nekoliko hiljada stopa zbog jakih struja koje nadolaze i uskomešan zbog jakog vjetra.” (15)

Zbog mišljenja da bi “Atlantis pijeska, Uber” mogao predstavljati ostatke Ada, otkopan je ispod naslaga pijeska debelih nekoliko metara. Čini se da je olujni vjetar koji je trajao “sedam noći i osam dana”, kako to Kur'an opisuje, nagomilao tone pijeska nad gradom i zakopao žive ljude pod zemljom. Iskopavanja urađena u Uberu ukazuju na istu mogućnost. Francuski časopis La M’Interesse piše isto: “Uber je zakopan 12 metara pod pijeskom, što je došlo kao rezultat oluje.” (16)

Najvažniji dokaz koji pokazuje da je Ad bio zakopan pješčanom olujom je riječ “ahqaf” koja se upotrebljava u Kur’anu da označi lokaciju Ada. Opis u 21. ajetu sure Al-Ahqaf je:

“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: ‘Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu’ - ”

Ahqaf znači “pješčani sprudovi (dine)” na arapskom i to je množina od riječi “hiqf” koja znači “pješčani sprud”. Ovo govori da je Ad živio u području gdje je bilo mnogo “pješčanih sprudova”, što predstavlja najveću moguću logičku osnovu za činjenicu da su bili zakopani pješčanom olujom. Prema jednom tumačenju, ahqaf je izgubilo svoje značenje “pješčanih brda” i postalo ime područja u južnom Jemenu gdje je Ad živio. Ovo ne mijenja činjenicu da je korijen ove riječi pješčani sprudovi, nego samo pokazuje da je ova riječ postala svojstvena tom području zbog mnogo pješčanih sprudova koji se nalaze u tom području.

Kao posljedica, može se reći da historijski i arheološki pronalasci ukazuju na to da je više nego razumno da su Ad i grad Irem postojali i bili uništeni kao što to Kur'an opisuje. U kasnijim istraživanjima su ostaci ovog naroda otkopani ispod pijeska.


Ono što bi svako trebao uraditi gledajući ostatke zakopane pod pijeskom, jeste da prihvati upozorenje, baš kao što Kur'an ističe. Kur'an kaže da “Ad se bez ikakva osnova na Zemlji uzoholio. ‘Ko je od nas jači?’ – govorili su.” Dalje, u istom ajetu se kaže: “A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, -” (Sura Fussilat, 15)

 

Stanovnici pećine

Osamnaesta sura iz Kur’ana – “Al-Kahf”, čije je značenje “pećina”, govori o grupi mladića koji su se sklonili u pećinu da bi se sakrili od vladara koji je poricao Allaha, i ponašao se tiranski i nepravedno prema vjernicima. Ajeti koji govore o ovome su sljedeći:

9. Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?
10. Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost",
11. Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.
12. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.
13. Ispričaćemo ti povijest njihovu - onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.
14. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.
15. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?
16. Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."
17. I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa - obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! - kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.
18. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.
19. I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?" - upita jedan od njih. - "Ostali smo dan ili dio dana" - odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali" - rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama,
20. jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"
21. I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje,* kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju bogomolju!"
22. Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su petorica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmorica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"
23. I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!” - ne dodavši:
24. “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.”
25. A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina.
26. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (Sura Al-Kahf: 9-26)

Prema vjerovanju koje je rašireno, stanovnici pećine koji se spominju i u hrišćanskim i islamskim izvorima, bili su izloženi tiraniji rimskog imperatora Decija. Kada su upoznali ugnjetavanje i nepravdu Decija, ovi su mladići mnogo puta upozoravali svoj narod da ne napušta Allahovu vjeru. Zbog ravnodušnosti njihovog naroda prema njihovoj poruci, porastu tlačenja vladara, i zbog prijetnje smrću, oni napuštaju svoje domove.
Historijski dokumenti potvrđuju da su mnogi tadašnji carevi koristili politiku terora, ugnjetavanja i nepravde prema vjernicima koji su ispoljavali hrišćanstvo u svom originalnom i čistom obliku.
U pismu koje je rimski guverner Plinije (69-113 g.), koji je bio u sjeverno-zapadnoj Anadoliji, uputio caru Trajanu, ukazao je na “drugove Mesije (hrišćane) koji su bili kažnjeni jer su odbili da obožavaju kip cara.” Ovo pismo je jedan od važnih dokumenata koji se odnose na tadašnje tlačenje ranih hrišćana. Pod takvim okolnostima, ovi mladići, od kojih se tražilo da se pokore nereligioznom sistemu i da obožavaju drugog boga pored Allaha, nisu ovo prihvatili pa su rekli:
14. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.
15. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? (Sura Al-Kahf, 14-15)
Postoje mnoga mišljenja o tome gdje su stanovnici pećine živjeli. Najopravdanija mišljenja su da su to bila mjesta Efes i Tars.

Skoro svi hriščanski izvori ukazuju na to da je Efes mjesto gdje je bila pećina, u koju su se ovi mladi vjernici sklonili. Neki se muslimanski istraživači i komentatori Kur’ana slažu sa hrišćanima da je to Efes. Neki drugi opet, objašnjavaju u detalje da Efes nije to mjesto, a zatim pokušavaju dokazati da se događaj zbio u Tarsu. U ovom proučavanju će obje alternative biti uzete u obir. Ipak, svi istraživači i komentatori –uključujući i hrišćane- se slažu u jednom: događaj se desio za vrijeme rimskog imperatora Decija (također poznatog i kao Decijana), oko 250.-te godine.

Decije je zajedno sa Neronom poznat kao rimski car koji je najokrutnije mučio hrišćane. Tokom svoje kratke vladavine, nametnuo je zakon koji je obavezivao svakoga da prinosi žrtvu rimskim bogovima. Svako je bio obavezan prinositi žrtvu ovim božanstvima, i čak, štaviše, dobiti potvrdu da je to uradio, koju je morao pokazati državnim službenicima. Oni koji se nisu ovome pokoravali, bivali su pogubljeni. U hrišćanskim izvorima je zapisano da je velika većina hrišćana odbila ovaj idolatrijski čin i bježala od “jednog do drugog grada”, ili se krila u tajnim skrovištima. Stanovnici pećine najvjerovatnije spadaju u ove rane hrišćane.
Međutim, postoji nešto što bi trebalo istaći ovdje: o ovome se priča kao o priči među nekim muslimanskim i hrišćanskim historičarima i komentatorima, pa je postalo legenda zbog dodavanja mnogo neistina i izmišljotina. Ipak, događaj se zaista desio u historiji.

Da li su stanovnici pećine u Efesu?

Kao na grad gdje su ovi ljudi živjeli i pećinu u kojoj su se sklonili, u različitim izvorima se ukazuje na različita mjesta. Glavni razlozi za ovo su: želja ljudi da su tako hrabri, i hrabrog srca ljudi, živjeli u njihovom gradu i velika sličnost među pećinama na ovom području. Na primjer, u skoro svim ovim mjestima, postoji mjesto koje se cijeni, i za koje se kaže da je to zbog pećina.
Kao što je dobro poznato, Efes je među hrišćanima poznato kao sveto, jer se tu nalazi kuća za koju se kaže da je pripadala djevici Mariji, a da je kasnije pretvorena u crkvu. Tako da je, po njima, veoma vjerovatno da su stanovnici pećine živjeli u jednim od tih svetih mjesta. Osim toga, neki hrišćanski izvori kažu da je to bilo njihovo prebivalište.
Najstariji izvor od kojeg možemo nešto saznati je sirijski svećenik James iz Saruka (rođen 452.g.). Poznati historičar Gibbon je preuzeo mnogo citata iz Jamesovog proučavanja, iz njegove knjige “Slabljenje i pad Rimskog carstva”. Prema toj knjizi, ime cara, koji je mučio sedam mladih hrišćana-vjernika i natjerao ih da se sklone u pećinu, bilo je Decije. Decije je vladao Rimskim carstvom od 249-251 g., a njegov period vladavine je naširoko poznat po mučenjima koje je praktikovao nad sljedbenicima Isaa (Isusa). Prema muslimanskim komentatorima, mjeto gdje se događaj desio je Afes. Prema Gibbonu, ime ovog mjesta je Efes. Nalazeći se na zapadnoj obali Anadolije, ovaj grad je bio jedna od najvećih luka i gradova Rimskog carstva. Danas su ostaci ovog grada poznati kao “antički grad Efes”. Ime cara koji je vladao u periodu kada su se stanovnici pećine probudili nakon dugog sna, prema muslimanskim komentatorima je Tezije, a Teodozije II prema Gibbonu. Ovaj imperator je vladao 408-450.g., nakon što je Rimsko carstvo prihvatilo hrišćanstvo.

Prema sljedećim ajetima u nekim komentarima se kaže da ulaz u pećinu gleda prema sjeveru, i zbog toga sunčeva svjetlost nije mogla prodrijeti unutra. Zato, ako bi neko prolazio pored pećine, uopšte ne bi mogao vidjeti šta je unutra. Sljedeći ajet govori o tome:
17. I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa - obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! - kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.
Arheolog, Dr. Musa Baran u svojoj knjizi “Efes” ukazuje na Efes kao mjesto gdje je ova grupa mladih vjernika živjela, i dodaje:

‘250.-te godine p.n.e., sedam mladića koji su živjeli u Efesu, izabraše hrišćanstvo a odbiše idolatriju. Pokušavajući da nađu izlaz iz toga, ovi mladi ljudi su pronašli pećinu na istočnoj strani Pion planine. Rimski vojnici su to vidjeli i izgradili zid na ulazu u pećinu. (45) Danas je poznato da su na ovim ostacima i grobovima izgrađeni mnogi religijski objekti. Iskopavanja koja je 1926.g. uradio Austrijski arheološki institut, su otkrila da su ruševine pronađene na istočnoj strani planine Pion pripadale konstrukciji izgrađenoj zbog stanovnika pećine sredinom 7. st.(tokom vladavine Teodozija II).’(46)

Da li su stanovnici pećine u Tarsu?

Drugo mjesto koje se predstavlja kao mjesto gdje su stanovnici pećine živjeli je Tars. Zaista, tu postoji pećina veoma slična onoj koja je opisana u Kur’anu a nalazi se na planini poznatoj kao Encil ili Bencil, na sjeverozapadu Tarsa. Mnogi islamski naučnici smatraju da je Tars tačna lokacija. Jedan od najvažnijih Kur’anskih tumača, At-Taberi, u svojoj knjizi Tarikh al-Umam navodi ime planine – “Bencil”, gdje se pećina nalazi, i dodaje da je ta planina bila u Tarsu. (47)

Opet, drugi poznati komentator Kur’ana Muhammed Emin, izjavio je da je ime planine bilo “Pencil” i da se nalazila u Tarsu. Ime, koje se izgovara kao “Pencil”, može se nekad izgovarati kao “Encil”. Prema njemu, razlika među riječima je uzrokovana različitim izgovorom slova “B”, ili gubljenjem slova iz originalne riječi, a to se zove “historijska abrazija riječi”. (48)

Fahruddin ar-Razi, drugi poznati islamski naučnik, objašnjava u svom djelu da “iako se misli da se mjesto zove Efes, osnovna namjera je reći Tars ovdje, jer je Efes samo drugo ime za Tars.” (49)

U dodatku, u komentarima Qadija al-Baidawija i an-Nasafija, u komentarima al-Jalalayna i at-Tibyanija, u komentarima Elmalija i O.Nasuhi Bilmena, i kod mnogo drugih naučnika, to mjesto se označava kao Tars. Pored toga, svi ovi komentatori objašnjavaju rečenicu 17-tog ajeta: “…vidjeti kako Sunce, kada se rađa - obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi - zaobilazi je s lijeve strane…”, govoreći da ulaz u pećinu gleda pravo na sjever. (50)
Sjedište stanovnika pećine je bilo predmet interesovanja i za vrijeme Osmanskog carstva, tako da su rađene neke istrage na ovu temu. Postoji dopisivanje i razmjena informacija o ovome u osmanskim arhivima u ministarstvima. Na primjer, u pismu koje je lokalna administracija Tarsa poslala državnoj blagajni Osmanskog carstva, postoji formalni zahtjev i zakačena poruka, obavještavajući ih o njihovom zahtjevu da daju platu onim ljudima koji su učestvovali u čišćenju i održavanju pećine Ashab ul-Kahf (Stanovnika pećine). U odgovoru na ovo pismo se kaže da, ako bi ove plate bile isplaćene radnicima iz državne blagajne, neophodno je da se sazna da li je to zaista bilo mjesto gdje su stanovnici pećine živjeli. Istraživanja urađena u ovu svrhu su bila veoma korisna pri određivanju stvarne lokacije pećine.

U izvještaju koje je napravilo Nacionalno vijeće, kaže se: “Na sjeveru Tarsa, u provinciji Adana, nalazi se pećina na planini, dva sata udaljena od Tarsa, a ulaz u pećinu gleda na sjever kao što se kaže u Kur’anu.” (51)
Rasprave koje su nastale oko toga ko su bili stanovnici pećine, gdje i kada su živjeli, uvijek su podsticale naučnike da istražuju o ovome, tako da su napisani mnogi komentari. Ipak, ne smiju se uzimati kao pouzdani, i zbog toga, pitanja kao što su u kojem periodu su ovi mladi vjernici živjeli, gdje se nalazi pećina koja se spominje u ajetima, ostaju bez tačnih odgovora.


NAROD SABE

Za Sabu je nekad postojao znak u njihovoj domovini – dva vrta, s desne i lijeve strane.

15: “Stanovnici Sabe su imali dokaz u mjestu u kojem su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ’Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!’
16: Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Sura Saba, 15-16 ajet)
Zajednica Saba je bila jedna od četiri najveće civilizacije koje su živjele u Saudijskoj Arabiji. Pretpostavlja se da su uspostavili svoju civilizaciju oko 1000-750 g. p.n.e., a Perzijci i Arapi su je nakon dvovjekovnih napada srušili 550.-te godine.

O tačnom datumu nastanka civilizacije Saba mnogo se raspravlja. Narod Sabe je počeo pisati svoje upravne izvještaje oko 600.-te godine p.n.e.. Zbog toga nema podataka o njima prije ovog datuma.

Najstariji izvori koji upućuju na narod Sabe su godišnje ratne hronike koje potiču iz vremena asirskog kralja Sargona II (722-705 g. p.n.e.). Pored toga što Sargon bilježi o narodu koji mu je plaćao poreze, također spominje i kralja Sabe, Yith’i-amara (It’amara). Ovaj zapis je najstariji pisani izvor koji pruža informacije o ovoj civilizaciji. Ipak, ne bi bilo dobro izvlačiti zaključak da je kultura Sabe uspostavljena oko 700.-te g. p.n.e., oslanjajući se samo na ovaj izvor, jer je vrlo moguće da je Saba postojala izvjesno vrijeme prije nego je zapisano. Ovo znači da historija Sabe datira od prije. Zaista u knjigama Arad-Nannara, jednog od posljednjih kraljeva države Ur, upotrebljava se riječ “Sabum”, za koju se misli da znači “država Saba”. (39) Ako ova riječ doista znači Saba, to govori onda da historija Sabe datira još od 2500.-te g. p.n.e. .

Historijski izvori koji govore o Sabi, obično govore da je ovo bila kultura slična Feničanima, uključena naročito u trgovačke aktivnosti. Prema tome, ovi su ljudi posjedovali i upravljali nekim trgovačkim putevima koji su prolazili kroz sjevernu Arabiju. Pošto su Sabejski trgovci nosili svoju robu na Mediteran i u Gazu, i zbog toga morali prolaziti kroz sjevernu Arabiju, morali su dobiti dopuštenje od Sargona II, novog vladara čitavog područja ili mu platiti određeni porez. Kad su Sabejci počeli plaćati porez Asirskom kraljevstvu, njihovo ime se počelo bilježiti u analima ove države. Za Sabejce se zna u historiji da su bili civilizovan narod. U zapisima vladara Sabe, često su upotrebljavane riječi kao što su “uspostaviti”, “posvetiti” i “graditi”. Ma’rib brana, koja je jedna od najvažnijih spomenika ovog naroda, govori mnogo o tehnološkom nivou kojeg su ovi ljudi dostigli. Ipak, ovo ne znači da je vojna snaga Sabejaca bila slaba; Sabejska vojska je bila jedan od najvažnijih faktora koji je doprinio da se ova kultura dugo održi.

Sabejska država je imala jednu od najjačih vojski u regiji. Zahvaljujući svojoj vojsci, država je bila u mogućnosti da se širi. Sabejska država je pokorila područja stare Qatabijske države. Imali su mnoge posjede na afričkom kontinentu. 24.-te g. p.n.e. tokom jednog putovanja na Magrib, Sabejska vojska je pobijedila vojsku Marka Aelija Galija, guvernera Egipta za Rimsko carstvo, koje je tada definitivno bilo najjača država. Saba se može opisati i kao država koja je vodila umjerenu politiku, ali ipak nisu oklijevali da upotrijebe silu kada je to bilo potrebno. Sa razvijenom kulturom i armijom, Sabejska država je bez sumnje bila jedna od “super moćnih” na tom području. Njihova neobično jaka armija je također opisana u Kur’anu. Izraz za komadante Sabejske vojske koji se spominje u Kur’anu, pokazuje veličinu samopouzdanja koju je armija imala. Komadanti se obraćaju ženskom vladaru (kraljici) države:

“’Mi smo vrlo jaki i hrabri’ - rekoše oni – ‘A ti se pitaš, pa gledaj šta ćeš narediti!’”
(Sura An-Naml, 33 ajet)

Glavni grad Sabejske države je bio Ma’rib, i posjedovao je mnoga dobra, prvenstveno zahvaljujući svom geografskom položaju. Glavni grad je bio u blizini rijeke Adhanah. Mjesto gdje je rijeka dolazila do planine Balaq bilo je veoma pogodno za gradnju brane. To su oni i iskoristili, pa su izgradili branu na mjestu gdje su prvo uspostavili civilizaciju, i počeli su sa navodnjavanjem. Zaista su bili dosegli veliki nivo napretka. Glavni grad Ma’rib je bio jedan od najrazvijenijih u tom vremenu. Grčki pisac Plini, koji je posjetio ovo područje i mnogo ga hvalio, spominjao je također njegovo zelenilo. (40)

Visina brane u Ma’ribu je bila 16 m, širina 60 m, a dužina 620 metara. Ako bi se računalo, veličina čitavog područja koje bi brana mogla navodnjavati je bilo 9 600 hektara, od čega je 5 300 hektara otpadalo na južnu ravnicu, a ostatak na sjevernu. U Sabejskim zapisima ove dvije ravnice se spominju kao “Ma’rib i dvije ravnice”. (41) Izraz u Kur’anu “dva vrta zdesna i slijeva”, ukazuje na impozantne vrtove i vinograde u ove dvije doline. Zahvaljujući brani i sistemu navodnjavanja, područje je postalo poznato kao najbolje navodnjavano i najplodnije u Jemenu. Francuz J. Holevy i Austrijanac Glaser su dokazali iz pisanih dokumenata da je brana u Ma’ribu postojala još od starih (antičkih) vremena. U dokumentima pisanim na Himer narječju, ukazuje se na to da je brana čnila teritoriju veoma produktivnom.

Ova brana se popravljala u 5. i 6. vijeku. Ipak, ti popravci nisu mogli spriječiti da se sruši 542. godine. Propast brane se desila zbog “poplave Arim” spomenute u Kur’anu koja je uzrokovala veliku štetu. Vinogradi, vrtovi i obrađivana polja Sabejskog naroda, koja su obrađivali stotinama godina, bila su potpuno uništena. Također je poznato da je Sabejski narod vrlo brzo ušao u period opadanja poslije uništenja brane. Kraj Sabejske države je došao na kraju, a počeo je uništenjem brane.

Poplava Arim poslana državi Saba

Kada gledamo Kur’an u svjetlu historijskih podataka, zapažamo da postoji bitno slaganje. I arheološki pronalasci i historijski podaci potvrđuju ono što je zapisano u Kur’anu. Kao što je spomenuto u ajetu, ovi ljudi koji nisu slušali opomene svog poslanika i nezahvalno odbijali vjeru, na kraju su bili kažnjeni strašnom poplavom. Ova poplava je opisana u Kur’anu u sljedećim ajetima:
15: “Stanovnici Sabe su imali dokaz u mjestu u kojem su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ’Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!’
16: Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.
17: Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikog drugog do nevjernika, nezahvalnika?!” (Sura Saba, 15-17 ajet)
Kao što je istaknuto u prošlim ajetima, Sabejski narod je živio u području koje je bilo poznato po svojim izvanredno estetskim, plodonosnim vinogradima i vrtovima. Nalazeći se na trgovačkim putevima, država Saba je imala prilično visok standard življenja i bila jedan od najomiljenijih gradova tog vremena.
Zbog toga što su polagali pravo na sva dobra (blagostanja) koja su imali, sve su izgubili. Kao što se ističe u ajetima, poplava Arim je uništila sve što su imali.
U Kur’anu, kazna poslana Sabejskom narodu se imenuje kao “Sayl al-Arim” što znači “poplava Arim”. Ovaj izraz upotrijebljen u Kur’anu nam također govori o načinu na koji se katastrofa desila. Riječ “Arim” znači brana ili prepreka. Izraz “Sayl al-Arim” opisuje poplavu koja se desila zbog rušenja brane. Islamski komentatori su riješili pitanje mjesta i vremena vođeni uvjetima upotrijebljenim u Kur’anu poplavi Arim. Mewdudi piše u svom komentaru:
“Kao što je također upotrijebljena u izrazu Sayl al-Arim, riječ “arim” je izvedena iz riječi “arimen” koja se upotrebljava u južnom arapskom narječju (dijalektu), i znači “brana, prepreka”. U ruševinama pronađenim u iskopavanjima u Jemenu, ustanovljeno je da se ova riječ često upotrebljavala u tom kontekstu. Na primjer, u natpisima koje je naručio jemenski habeški vladar Ebrehe (Abraha), poslije obnove velikog Ma’ribskog zida 542. i 543. g., ova riječ je upotrebljavana da označi branu. Tako da izraz Sayl al-Arim znači ‘poplava koja se desila poslije uništenja brane’.”
“Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Sura Saba, 16 ajet)
To znači, da je nakon rušenja brane-zida, čitava država bila potopljena poplavom. Kanali, koje je Sabejski narod iskopao, i zid, koji je predstavljao izgrađenu prepreku (barijeru) od jedne do druge planine, bili su uništeni, a sistem navodnjavanja se raspao. Kao rezultat toga, teritorija, koja je prije izgledala kao vrt, pretvorila se u džunglu. Nije bilo nikakvog voća osim plodova malog drveća. (42)

Kršćanski arheolog Werner Keller, pisac knjige “Sveta Knjiga je bila u pravu” (Und Die Bible Hat Doch Recht), složio se da se poplava Arim desila prema opisu u Kur’anu i napisao da postojanje takve brane i uništenje čitave države njenim rušenjem dokazuje da je primjer dat u Kur’anu o narodu vrta zaista realizovan. (43)
Nakon katastrofe zvane Arim poplava, područje se počelo pretvarati u pustinju i Sabejski narod je izgubio najvažniji izvor prihoda nestankom njihovog poljoprivrednog zemljišta. Narod, koji nije obraćao pažnju na Allahov poziv da vjeruju u Njega i da Mu budu zahvalni, bio je na kraju kažnjen velikom nesrećom kao što je ova. Nakon velikog uništenja uzrokovanog poplavom, narod je počeo da propada.
Sabejski narod je počeo da napušta svoje kuće i seli u sjevernu Arabiju, Mekku i Siriju. (44)

S obzirom da se poplava desila poslije objave Tore i Biblije, ovaj događaj je opisan samo u Kur’anu. Grad Ma’rib koji je nekad bio predsjedavajući za narod Sabe, a danas samo napuštena ruševina, nesumnjivo je upozorenje onima koji ponavljaju istu grešku kao i Sabejski narod. Sabejski narod nije jedini narod koji je uništen poplavom. U suri Al-Kahf u Kur’anu, ispričana je priča o vlasniku dva vrta. Jedan od ovih ljudi je posjedovao veoma zadivljujući i plodan vrt kao što su bili oni kod Sabejskog naroda. Ipak, pravi istu grešku kao oni, okreće se od Allaha. Misli da blagodat koja mu je data pripada samo njemu, pa čak da je on uzrok toga:

“I navedi im kao primjer dva čovjeka: jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili.
Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli.
On je i drugog imetka imao. I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!’
I uđe u vrt svoj, nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti,
i ne mislim da će Smak svijeta ikada doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.’
I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?
Što se mene tiče, On, Allah,moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.
A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ‘Mašallah! – moć je samo u Allaha!’ Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje voda nego u tebe.
pa – Gospodar moj može mi bolji vrt od tvoga dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da osvane samo klizava ledina, bez ičega,
ili da mu voda u ponor ode pa da je ne mogneš pronaći nikada.’
I propadoše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je na njega utrošio – a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim – i govoraše: ‘Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!’
I nije imao ko bi mu mogao da pomogne, osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoći.
Tada može pomoći samo Allah, Istiniti, On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.”
(Al-Kahf, 32-44)

Kao što se može vidjeti iz ajeta, greška vlasnika ovog vrta nije bila u poricanju Allahovog postojanja. Ne poriče postojanje Allaha, naprotiv, pretpostavlja da “čak iako bude vraćen svom Gospodaru”, sigurno će naći nešto bolje u zamjenu. Mislio je da je stanje u kojem je bio, bilo zbog njegovih uspješnih napora.
Ustvari, ovo je tačno ono što znači pripisivanje drugova Allahu: pokušavati polagati pravo na sve što pripada Allahu i gubiti strah od Allaha misleći da neko ima naročitu milost, a Allah će mu nekako “pokazati naklonost”.
Ovo je ono što je i Sabejski narod također činio. Njihova kazna je bila ista – sva njihova teritorija je bila uništena – tako da su mogli shvatiti da nisu oni koji posjeduju moć, nego da im je ona samo “podarena”…

82. ajet sure Hud, jasno potvrdjuje vrstu kataklizme koja je zadesila narod Luta "I kada pade naredba Nasa, Mi sve prevrnusmo, ono sto je bilo gore - bi dolje i na njih kao kisu grumenje od pecena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo".

Tvrdnja'prevrtanje (grada)nadole, pokazuje da je regija bila totalno razorena snaznim zemljotresom. Sukladno tome, Jezero Luta, gdje se desilo razaranje, zatrpana je ocigledna evidencija te nesrece. Navodimo rijeci Njemoackog arheologa Werner Keller gdje kaze:
"Zajedno sa bazom ovog valikog rascjepa, koje precizno pada po ovom regionu, dolina Siddim (the Vale of Siddim), ukljucujuci Sodomu i Gomoru, pogruzena je jednog dana u podzemni svijet. Njihovo razaranje je uzrok jakog zemljotresa koji je vjerovatno bio popracen eksplozijom , sijevanjem, prirodnim gasovima i generalnim pozarom". (1)
Dogadjaj koji se desio, u Jezeru Luta, ili Mrtvo More kako je inace poznato , je lociran tacno na povrsini aktivnog seizmistickog regiona koje je zona zemljotresa :
"Baza Mrtvog mora je locirana sa tektonskim raspadom.
Ovo jezero je smjesteno u napetom pritezanju izmedju
Taberiye Lake na Sjeveru, i sredom Arabah Valley na Jugu."(2)
Dogadja je bio opisan kao “... Mi sve prevrnusmo, ono sto je bilo gore - bi dolje i na njih kao kisu grumenje od pecena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo²” u navedenom ajetu. U svim mogucim znacenjima izgleda se radi o vulkanskoj eksploziji koja je zauzela mjesta u Dolini Luta i jer su komadi zemlje i blata bili u 'pecenoj formi' . (Isti dogadjaj se spominje u suri Es-Shuara:
"172. a zatim smo ostale uništili
173. spustivši na njih kišu - a strašne li kiše za one koji su opomenuti bili!
174. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje."

U vezi ovoga, Werner Keller pise:
Slijeganje otpusteno vulkanskim snagama koje su lezale uspavano duboko dole kroz cijelo trajanje frakture. U gornjem kutu Jordana blizu Bashan-a strsci krateri ugasenih vulkana; velike izobline lava i slojevi naslaga su pohranjeni na vanjskom krecnjaku.(3)

Ove lave i pijesak sadrze velike evidencije da se ovdje nekada desio zemljotres. Katastrofa se oslikava u slijedecem opisu ajeta “Mi sve prevrnusmo, ono sto je bilo gore - bi dolje i na njih kao kisu grumenje od pecena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo” se u Kur'anu odnose najvjerovatnije na vulkanska desavanja, a Allah zna najbolje. Opis “I kada pade naredba Nasa, Mi sve prevrnusmo, ono sto je bilo gore-bi dolje” koje se nalazi na pocetku ajeta, treba da se odnosi na zemljotres koji je uzrokovao vulkansku erupciju da izadje na povrsinu zemlje sa razornim efektima, i ka pukotinama i odlomcima izneseno , a jedino Allah zna istinu o tome.

Ocevidni dokazi, saopceni sa Dlinom Luta su u stvarnosti veoma interesantni. Generalno, dogadjaji koji imaju relaciju sa Kur'anom zauzeli su mjesta na Bliskom Istoku, Arapskom Poluotoku i Egiptu. Tacno u sredi ovih zemalja, nalazi se Dolina Luta. Dolina Luta, zbog incidenata koji su se u njoj desili, u geoloskom pogledu privlaci paznju. Dolina priblizno 400 metara pripada oblasti Mediterana. Dok je najdublje mjesto u Dolini 400 metara, vrh je oko 800 metara na Mediteranskom dijelu.

Incident Lutovog naroda, koji je ubrojan u Kur'an, desio se oko 1800 p.n.e. kako kazu estimati. Bazirano na njegovim arheoloskim i geoloskim istrazivanjima , Njemacki istrazivac, Werner Keller, zabiljazio je da su gradovi Sodma i Gomora bili tacno locirani u Siddim Valley sto je bila oblast niskog kraja Lutovog Jezera, i da su se tamo nekada nalazili veliki i mnogo naseljeni gradovi u tim regionima.
Najinteresantnija strukturna karakteristika Lutovog Jezera je evidencija koja pokazuje kako je nesrecni incident, zauzela mjesto u Kur'anu;
Na Istocnoj obali Mrtvog Mora je poluostrvo El-Lisan zalazi u vodu kao jezik. El-Lisan znaci jezik u Arapskom. Nevidjen sa zemlje temelji padaju ovdje okolo ispod povrsine vode na cudesnom stanovistu, razdvajajuci more u dva dijela. Na desnoj strani poluostrva temelji se naginju koso nadole ka dubini do 1200 stopa. Na lijevoj strani ostrva voda ostaje primjerno plitka. Mjerenja dubine vode uzeta u nekoliko zadnjih godina utemeljila su dubinu od samo 50 do 60 stopa. Ta posebna oblast plicaka Mrtvog Mora, od poluostrva El Lisan do najuznijeg kraja, je bila Dolina Siddim. (4)

Werner Keller je zabiljezio da je ovaj dio plicaka, koji je bio otkriven da bude formiran naknadno, bio je posljedica gore navedenog zemljotresa i masivnog kolapsa koji je ova jzemljotres prouzrokovao. Ovo je bilo mjesto gdje su Sodoma i Gomora bili smjesteni, inace gdje je Lutov narod zivio.

Nekada,bilo je moguce preci ovu regiju pjesacenjem. Kakogod, danas, dolina Siddim, gdje su Sodoma i Gomora bile nekada smjestene, je prekrivena najnizim dijelom povrsinskim slojem Mrtvog Mora . Kolaps baze kao rezultat omrazene katastrofe koja se desila u proslosti pocetkom drugog milenijuma p.n.e uzrokovala je da slana voda sa Sjevera uplovi u odskora formiranu duplju i spuni uvalu slanom vodom.

Tragovi Lutovog Jezera su vidljivi… Kada neko uzme veslati camac preko Doline Luta ka najjuznijoj tacci, ako suncesja u pravoj direkciji, moze zapaziti nesto fantasticno. Neko odstojanje od obale i jasno vidljive ispod povrsine vode, gdje se odslikava suma koju posebno visok nivo slane vode cuva.
Ilustracija koja pokazuje vulkansku erupciju i kolaps koji ju je slijedio i bio razlogom nestajanja jednog od naroda.
Drveca i trupla u svjetlucavoj zelenoj vodi su veoma drevne. Uvala Siddim, gdje su ova stabla nekada bila u cvatu zelenog lisca, prekrivsi njene grane i izdanke, bila je najljepsa lokacija u ovoj regiji.
Mehanicki aspekat nesrece koji je pogodio narod Luta je objavljen od strane geoloskih istrazivaca. Ova otkrica, gdje je zemljotres razorio narod Luta, dosla su kao posljedica sasvim duge pukotine u zemlji (krive linije), duzinom od 190 kilometara cineci lijeglo rijeci Sheri’at. Rijeka Sheri’at cini potpunost od 180 metara. Oboje ovo i cinjenica da je Dolina Luta 400 metara morskom nivou su dva vazna komada evidencije pokazujuci enormno da su se ovdje desili vema vazni geoloski dogadjaji

Interesantna struktura rijeke Sheri’at i Doline Lut stvaraju samo mali dio pukotine or raskola prolazeci od ovog dijela zemlje. Uvjet i duzina ove pukotine tek sto je bila otkrivena.
'National Geographic' je komentarisala 1957, ovako:
"Planina Sodom, neplodno zemljiste, dize se ostro povrh Mrtvog Mora. Niko nikada nije pronasao razorene gradove Sodoma i Gomora, ali naucnjaci vjeruju da je to mjesto u Dolini Siddim. Moguce da ih je preplavljujuca voda Mrtvog Mora progutala slijedeci zemljotres. "(6)
Pompeji su imali slican kraj
U slijedecim ajetima, Kur'an nam potvrdjuje da nema izmjene Allahovih zakona:
42. Oni su se zaklinjali Allahom, najtežom zakletvom, da će se, bolje nego bilo koji narod, držati Pravoga puta - samo ako im dođe onaj koji će ih opominjati. I kad im je došao onaj koji opominje, njegov dolazak im je samo povećao otuđenje:
43. oholost na Zemlji i ružno spletkarenje - a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe. Zar oni mogu očekivati nešto drugo već ono što je zadesilo narode drevne? U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja. El Fatir

Da, “U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naši promjene”. Svako, ko ustane protiv Njegovih zakona i uzoholi se na Njega, je nepouzdan prema Bozanskom zakonu. Pompeji, simbol degeneracija Rimskog Carstva, bili su umjesani u seksualne perverzije. NJihov kraj je bio slican kraju Lutova Naroda.





Razaranje Pompeja desilo se u svim znacenjima erupcijom vulkana Vesuvius.


Vulkan Vesuvius je simbol Italije, primarno grada Naples. Ostajuci mirno prosla dva milenijuma , Vesuvius je nazvan “Planina Upozorenja”. Nije bez razloga da je Vesuvius tako prepoznatljiv. Propast koja je pogodila Sodomu i Gomorul je veoma slicna kataklzimi koja je pogodila Pompeje.
Desno od Vesuvius-a nalazi se Napulj a istocno su Pompeji. Lava i pepeo ogromne vulkanske erupcije, koja se desila dva milenijuma unazad, potrefila je stanovnike toga grada. Katastrofa se desila tako iznenada da je se grad nasao u sredi svakodnevnog zivota a i danas stoji tako kako je bio dva milenijuma unazad. Izgleda kao da je vrijeme zaledjeno.


Uklanjanje Pompeja sa lica zemlje s tom kataklizmom,bilo je bez koristi. Historijske biljeske pokazuju da je grad bio tacno centar perverzije i rasprsnjavanja. Grad je bio poznat po a ogrezloj prostituciji do te mjere da cak ni broj kupleraja nije bio poznat. Muski spolni organi su u originalnoj mjeri bili okaceni na vrata tih kupleraja . Prema ovoj tradiciji, ukorijenjenoj u Mitraickom vjerovanju , seksualni organi i seksualni odnos ne treba da budu skriveni nego treba da se otvoreno izlazu .
Ali lava Vesuvius-a sasusila je cijeli grad sa mape u jendom trenutku. Najinteresantniji aspekt dogadjaja jesto da niko nije izbjegao jezivu silu erupcije Vesuvius-a. Malte ne, to je kao da nisu ni primijetili katastrofu, kao da su bili zacarani. Porodicno rucanje njihove hrane okamenilo se tacno u tome momentu. Brojne okamenjene grupe su pronadjene u cinu seksualnog odnosa. Najinteresantnija cinjenica je da se nalaze tako grupe istog spola i grupa mladih mladica i djevojaka. Lica nekih okamenjenih ljudskih trupla Pompeja koji nisu bili zatrpani,ostala su neostecena. Generalni prikaz na ovim licima je bio u obliku smetenosti.
Ovdje se nalaze najneshvatljiviji aspekti nedace. Kako su desetine hiljada ljudi cekali da budu iznenadjeni smrcu bez da vide ili cuju bilo sto?


Ovo stanoviste dogadjaja pokazuje da iscezavanje Pompeja je ustvari slicno razarajucim dogadjajima spomenutim u Kur'anu, jer Kur'an osobito ukazuje na “iznenadnu propast” sto se tice ovih dogadjanja. Na primjer, “stanovnici grada” opisanih u suri Jasin su umrli svi odjednom u jednom trenutku. Situacija je recena kako slijedi u ajetu 29. sure asin.


Nije to bili nista vise do snazni prasak, i vidi! bili su (kao pepeo) ugasli i mirni.
U 31 ajetu sure El Kamer, ponovo “momenat” je spomenut kada se govori o Semudu :
"Mi poslasmo na njih jedan jedini krik, i oni postadoše poput zdrobljenog suhog lišća koje sakuplja onaj koji ima tor."

Smrt naroda Pompeja zauzela je mjesto istovremeno kako su dogadjaji opisani u tim ajetima.


Uprkos svemu ovome, stvari se nisu puno promijenile gdje su Pompeji nekada bili. Predgradja Napulja gdje necistoca preovladava ne zadovoljava te razuzdane distrikte Pompeja. Otok Capri je baza gdje obitavaju homoseksualci i nudisti. Otok Capri je poznat kao “raj homoseksualaca” u turistickim komercijalama. Ne samo na Capri i u Italiji, ali priblizno u cijelome svijetu, slicna degeneracija morala je na djelu i ljudi ne insistiraju na izucavanju proslosti groznih iskustava prijasnjih naroda.
Semud je (također) odbijao opomene. Za njih se kaže:
23. I Semud u opomene nije vjerovao.
24. “Zar da slijedimo jednog od nas!” – govorili su.”Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi.
25. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!”
26. “Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi!…
(sura al-Qamar, 23-26 ajet)


Kao što se kaže u Kur’anu, Semud je odbijao Allahova upozorenja kao i Ad, i zbog toga je uništen. Danas, kao rezultat arheoloških i historijskih proučavanja, poznate su mnoge stvari koje prije nisu bile otkrivene, kao npr. lokacija gdje je Semud živio, kuće koje su gradili, njihov način života. Semud, koji se spominje u Kur’anu je historijska činjenica, danas potvrđena mnogim arheološkim pronalascima.


Prije nego se osvrnemo na sve arheološke pronalaske koji se odnose na Semud, korisno je da pogledamo priču u Kur’anu i borbu ovih ljudi sa njihovim Poslanikom. S obzirom da je Kur’an knjiga za sva vremena, Semudovo negiranje upozorenja koja su im dolazila je događaj koji bi trebao biti upozorenje ljudima svih generacija.

Salihovo a.s. prenošenje poruke


U Kur’anu se spominje da je Salih bio poslan Semudu da ih upozorava. Salih je bio ugledna ličnost u Semudu. Njegov narod, koji nije očekivao da će on ispovijedati vjeru istine, bio je iznenađen njegovim pozivom da napuste zabludu. Njihova prva reakcija je bilo osuđivanje Saliha.
61. I Semudu – brata njihova Saliha. ‘O, narode moj’, - govorio je on – ‘klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od zemlje stvara, i daje vam da živite na njoj! Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.’
62. ‘O Salihu’, - govorili su oni – ‘ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.’
(Sura Hud, 61-62 ajet)


Mali dio društva se odazvao Salihovom pozivu, ali većina nije prihvatala ono što je on govorio. Naročito su vođe društva odbijale Saliha i zauzele naprijateljske stavove prema njemu. Pokušavali su ometati i tlačiti one koji su vjerovali Salihu. Bili su bijesni na njega jer ih je pozvao da obožavaju Allaha. Ovaj gnjev nije bio svojstven samo Semudu; Semud je ponavljao greške Nuhovog i Ad naroda, koji su živjeli prije njih. Zbog toga Kur’an spominje ova tri naroda:


9. Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i onima poslije njih? – Samo ih Allah zna! – Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili: ‘Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!’
(Sura Ibrahim, 9 ajet)


Uprkos upozoravanjima poslanika Saliha, narod je i dalje sumnjao. Ipak, postojala je grupa koja je vjerovala u poslanstvo Salihovo - i oni su bili jedini koji su bili spašeni sa njim kada ih je zadesila velika katastrofa. Starješine naroda su pokušavali da suzbiju grupu koja je vjerovala Salihu. Govorili su onima za koje su smatrali da su nemoćni – onima koji su vjerovali:


75. A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: ‘Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?’ – ‘Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno’ – odgovoriše oni.
76. ‘A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete’ – rekoše oni koji su bili oholi.
(Sura Al-A’raf, 75-76 ajet)
Semud je i dalje nastavljao da sumnja o onome što se tiče Allaha i Salihovog poslanstva. Štaviše, određena grupa je otvoreno poricala Saliha. Jedna grupa ljudi među onima koji su odbijali vjeru – sa izgovorom da to rade u ime Allaha – pravila je planove da ubije Saliha:
47. ‘Mi smatramo rđavim predznakom tebe i one kji su s tobom!’ – rekoše oni – ‘Od Allaha vam je i dobro i zlo’ – reče on -, ‘vi ste narod koji je stavljen u iskušenje.’
48. U gradu je bilo devet osoba koje su po zemlji ne red nego nered činile.
49. ‘Zakunite se najtežom zakletvom’ – rekoše - ‘da ćemo noću njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnom srodniku reći: “Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.”’
50. I smišljali su spletke, ali smo ih Mi kaznili onda kad se nisu nadali,
(Sura An-Naml, 47-50 ajet)


Da bi vidio hoće li njegov narod slijediti Allahovu naredbu, pokazao im je kamilu kao iskušenje. Također, da bi vidio hoće li ga poslušati, rekao je svom narodu da daju kamili vode da pije, i da joj ne nanose zlo. Njegov narod je ubio kamilu.

U suri Aš-Šuara su opisani ti događaji:
141. I Semud je smatrao lažnim poslanike.
142. Kad im brat njihov Salih reče: “Kako to da se Allaha ne bojite?
143. Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani.
144. zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!
145. Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.
146. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni bezbjedni,
147. u vrtovima i među izvorima.
148. u usjevima i među palmama sa plodovima zrelim?
149. Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete.
150. zato se bojte Allaha i poslušni meni budite.
151. i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju,
152. koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju”-
153. rekoše oni: “Ti si samo opčinjen;
154. ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako je istina to što govoriš!”
155. “Evo to je kamila” – reče on -, “u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi.
156. i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!”
157. Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše.
(Sura Aš-Šuara, 141-157ajet)


Poslanik Salih se borio sa svojim narodom kao što se kaže u suri Al-Qamar:
23. I Semud u opmene nije vjerovao.
24.”Zar da slijedimo jednog od nas!” – govorili su. “Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi.
25. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!”
26. Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi!
27. Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv.
28. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!”
29. Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je -
(Sura Al-Qamar, 23-29 ajet)
Činjenica da nisu bili odmah kažnjeni je još više povećala drskost ovih ljudi. Napadali su Saliha, kritikujući ga i optužujući ga da je lažov.
Onda su oni zaklali kamilu, i oholo su prkosili Allahovoj naredbi, govoreći:
77. I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: “O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.”
(Sura Al-A’raf, 77 ajet)


Allah je učinio planove i lukavstva nevjernika slabim i spasio Saliha iz ruku onih koji su željeli da mu naude. Nakon ovog događaja, vidjevši da je dostavio poruku svom narodu na mnoge načine, i da još uvijek niko nije primio savjet (k srcu), Salih je rekao svom narodu da će biti uništeni u roku od tri dana:
67. a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični,
68. kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!
(Sura Hud, 67-68 ajet)

Arheološki pronalasci o Semudu


Od svih naroda spomenutih u Kur’anu, Semud je narod o kojem danas znamo najviše. Historijski izvori otkrivaju da je narod poznat pod imenom Semud zaista postojao.


Smatra se da je zajednica al-Hijr (al-Hidžr) koja se spominje u Kur’anu, zapravo narod Semud. Drugo ime za Semud je Ashab al-Hijr (Stanovnici Hidžra). Tako da je riječ “Semud” ime naroda, dok je grad al-Hijr jedan od gradova koje je ovaj narod osnovao. Opisi grčkog geografa Plinija se slažu sa ovim. Plini je napisao da su “Domatha” i “Hegra” bile lokacije gdje je Semud vladao, a ova posljednja je ustvari grad Hijr danas. (29)
Najstariji izvori koji ukazuju na Semud, su pobjednički godišnjaci babilonskog kralja, Sargona II (8. st. p.n.e.), koji je porazio ovaj narod u borbi na sjeveru Arabije. Grci spominju ovaj narod kao i “Thamudei”, odnosno “Thamud” (Semud), u zapisima Aristotela, Ptolomeja i Plinija. (30) Prije poslanika Muhammeda s.a.w.s., otprilike između 400-600 g., potpuno su nestali.


U Kur’anu se Ad i Semud uvijek zajedno spominju. Čak i ajeti opominju Semud da uzme pouku iz Adovog uništenja. Ovo govori da je Semud imao detaljne informacije o Adu.


73. A Semudu – njegova brata Saliha. “O narode moj”, - govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!”
(Sura Al-A’raf, 73-74 ajet)


Kao što se može razumjeti iz ajeta, postoji veza između Ada i Semuda, čak je moguće da je Ad bio dio Semudove historije i kulture. Salih je naredio Semudu da se sjeća primjera Ada i da uzmu pouku iz toga.
Adu je pokazan primjer Nuhovog naroda koji je živio prije njih. Baš kao što je Ad bio historijski značajan za Semud, i Nuhov narod je bio važan za Ad. Ovi ljudi su znali jedni za druge, a moguće je da su iz istog plemena. Ipak, mjesta gdje su Ad i Semud živjeli, poprilično su udaljena jedna od drugih. Ne izgleda da postoji veza između ove dvije zajednice; pa zašto se onda kaže u ajetu koji se odnosi na Semud, da se sjeti Ada?
Odgovor se otkriva nakon kraćeg istraživanja. Geografska udaljenost između Ada i Semuda je varljiva. Historijski izvori govore da zaista postoji veoma jaka veza između Ada i Semuda. Semud je znao za postojanje Ada, jer ova dva naroda najvjerovatnije potiču od iste (porodične) loze. Enciklopedija Britannica govori o ova dva naroda pod naslovom “Semud”:


“U staroj Arabiji, pleme ili grupa plemena, za koje se smatra da su živjeli od 4. st. p.n.e. do prve polovine 7.st. Iako Semud vjerovatno potiče iz južne Arabije veliki broj njih se iselio sjevernije još veoma rano, tradicionalno nastanjujući obronke Jabal Athlaba (planine Atlab). Nedavna arheološka istraživanja su otkrila postojanje slika i zapisa na stijenama, ali ne samo na Jabal Athlabu, nego i po čitavoj centralnoj Arabiji.” (31)
U južnoj Arabiji, i visočije u Hidžazu je pronađeno pismo koje je bilo grafički slično Smailitskom alfabetu (poznatom kao Semudik). Pismo je prvo bilo uočeno u području centralnog Jemena koje je poznato kao Semud, a ograničeno je sa sjevera pustinjom Rub’al Khali, sa juga Hadramevtom (Hadramautom) i sa zapada Shabwahom.
Prije smo vidjeli da je narod Ad živio u južnoj Arabiji. Veoma je značajno da su neki ostaci Semuda pronađeni u području gdje je Ad živio, naročito gdje su živjeli Hadramiti, potomci Ada, i gdje se nalazio njihov glavni grad. Ovo objašnjava vezu između Ada i Semuda koja je spomenuta u Kur’anu. Veza je objašnjena u riječima poslanika Saliha kad je rekao da je Semud došao da zamijeni Ad.
73. …“O narode moj”, - govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!…”
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio…
(Sura Al-A’raf, 73-74 ajet)
Ukratko, Semud je zbog toga što nije slušao svog poslanika bio uništen. Zgrade koje su gradili i umjetnost kojom su se bavili, nisu ih mogli zaštititi od kazne. Semud je bio uništen pomoću strašne kazne, baš kao što su bili uništeni svi oni narodi, i prije i poslije njega, koji su poricali Istinu.
Iz Kur’ana se razumije da je Semud potomak Ada. Arheološki pronalasci potvrđuju ovo, i pokazuju da se korijeni Semuda, koji je živio na sjeveru Arabijskog polutoka, vraćaju u južnu Arabiju gdje je Ad nekad živio.
Nabatejci, arapsko pleme, uspostavilo je svoju kraljevinu u dolini Rum u Jordanu. Na ovom mjestu, koje se također zove i dolina Petra, moguće je vidjeti najbolje primjerke rada na kamenu ovih ljudi. Također se u Kur’anu Semud spominje sa svojim umijećem zidanja. Ipak, danas, ono što je ostalo od ove zajednice su neki ostaci koji nam daju informacije o umjetnosti tog vremena. Na slikama se vide različiti primjer rada na kamenu u dolini Petra.
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” (Sura Al-A’raf, 74 ajet)


"Uđi u dvoranu!" - bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!" - reče on. - "Gospodaru moj," - uzviknu ona - "ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!"
(Surat En-Neml: 44)


Historijski zapisi sto se tice Sulejmanovog sastanka sa kraljicom od Sebe izneseni su na vidjelo napravljeni ispitivanjima stare drzave Saba na jugu Jemena. Ispitivanja ucinjena na rusevinama pokazuju da je kraljica zivjela u toj regiji prije 1000 - 950 BC i putovala ka sjeveru (Jerusalem).


Detalji onoga sto se desilo izmedju dva vladara, ekonomske i politicke snage njihova stoljeca, njihovih rezima i ostalih podataka su nam dostavljeni u suri En Neml. Prica, koja zauzima veliki dio sure En Neml, pocinje upute sa kraljicom od Sabe sa vijestima koje Hudhud (ptica), clan Sulejmanove vojske, daje Sulejmanu:


I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: "Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe* ti donosim pouzdanu vijest.


23. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni;
24. vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu - šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put
25. pa da se klanju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite.
26. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!"
27. "Vidjećemo" - reče Sulejman - "da li govoriš istinu ili ne.
” (Surat an-Naml: 22-27)


Nakon pristizanja ovih vijesti od Hudhuda, Sulejman mu izdaje nova naredjenja:


"Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!" (Surat an-Naml: 28)


Zatim nam Kur'an govori o dogadjajima koji su se razvili, nakon sto kraljica od Sebe' prima pismo:


29. "O velikaši,"- reče ona - "meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo
30. Od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
31. Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’
32. O velikaši" - reče ona - "savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!"
33. "Mi smo vrlo jaki i hrabri" - rekoše oni - "a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!"
34. "Kad carevi osvoje neki grad" - reče ona - "oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade.
35. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti."
36. I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: "Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!
37. Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene."
38. "O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?"
39. "Ja će ti ga donijeti" - reče Ifrit, jedan od džina - "prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan."
40. "A ja ću ti ga donijeti" - reče onaj koji je učio iz Knjige - "prije nego što okom trepneš." I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: "Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan - u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan - pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.
41. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!"
42. I kad ona dođe, bi joj rečeno: "Je li ovakav prijesto tvoj?" - "Kao da je on!" - uzviknu ona. "A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani."
43. A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala.
44. "Uđi u dvoranu!" - bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!" - reče on. - "Gospodaru moj," - uzviknu ona - "ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!"
(Surat an-Naml: 29-44)


Sulejmanov dvorac


U poglavljima i ajetima koji upucuju na kraljicu od Sabe, je spomenut i Sulejman a.s. Dok Kur'an spominje da je Sulejman imao grandiozan dvorac i kraljevstvo, takodje je dato i mnogo drugih detalja.
Prema ovome, Sulejma nje imao najnapredniju tehnologiju njegoda doba. U njegovom dvorcu su bile markantni dijelovi vjestine i drugi skupocjeni objekti, koji su ushicivali svakoga ko ih je vidio. Ulaz u dvorac je bio sacinjen od stakla. Kur'an opisuje ovaj dvorac i njegove efekte na kraljicu od Sabe, u sljedecim ajetima:

44. "Uđi u dvoranu!" - bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. "Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!" - reče on. - "Gospodaru moj," - uzviknu ona - "ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!"
(Suret un-Neml: 44)


Sulejmanov dvorac je nazvan “Solomonov hram ” u jevrejskoj literaturi. Danas, samo “Zapadni zid” takozvanog hrama ili dvorca stoji i ovo je u isto vrijeme ime mjesta zvanog “Zid placa” kako ga Jevreji zovu. Razlog demoliranja ovog dvorca kao idrugih u Jerusalimu je zbog nevaljalih i arogantnih drzanja kasnijih Jevreja. Kur;an nas u slijedecem ajetu obavijestava o ovome:
4. I Mi smo u Knjizi* objavili sinovima Israilovim: "Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati.
5. I kad dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti.(Surat al-Isra: 4-5)
6. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo vas brojnijim. -
7. Sve što činite - činite sebi, dobro i zlo. - A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše.(Surat al-Isra: 6-7)
Svi ljudi opisani u proslim ajetima zasluzuju kaznu zbog njihovih pobuna i nezahvalnosti prema Allahovoj naklonosti, zbog toga su bili suoceni sa nesrecom. Lutajuci tako iz jednog mjesta u drugo stoljecima bez ikakve drzave ili vlade, i napokon pronalaze dom u svetoj zemlji u vrijeme Sulejmana, ponovo bijavaju razoreni zbog prijestupa van svih mogucih granica, i zbog iskvarenosti i neposlusnosti . Savremeni Jevreji, koji su se smjestili u istoj regiji iz skorasnje proslosti, su protiv izazivanja pokvarenosti i “uzneseni jakom arogancijom”, isto sto su ucinili i prije prvog upozorenja .