Sun12082019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje

Sulejmanovo, alejhisselam, rođenje i odrastanje

Nakon što je Davud, alejhisselam, prenio Zavjetni kovčeg u Jerusalem i postavio sveti Šator na brežuljku pored temelja Bejtul-makdisa, što ga još u davna vremena bijaše izgradio Jakub, alejhisselam, počeo se baviti mišlju da ponovo izgradi sveti Allahov hram, Bejtul-makdis na istom mjestu i u njega pohraniti Zavjetni kovčeg Benu Israila. Međutim, njemu ne bijaše sudbina da on bude taj koji će obnoviti sveti Hram. Kako nam predaje kazuju, samo što je Davud, alejhisselam, započeo poslove oko gradnje, dobio je od Allaha Objavu da nije njegovo da taj Hram obnovi. Tada mu je nagoviješteno da će mu Gospodar njegov podariti sina, koji će ga naslijediti i u vlasti i u poslanstvu i da će njegov sin izgraditi Bejtul-makdis, sveti Allahov Hram u Jerusalemu. Tako je Davud, alejhisselam, samo raščistio sveto mjesto ostavivši Šator na njemu, a svo blago koje bijaše prikupio za gradnju Hrama pohranio je na posebno mjesto i zavještao svome budućem sinu za istu svrhu.

Nakon što je prošao kušnju vezanu za vjenčanje svoje prelijepe žene Bet-šebe (o ovome svemu vidjeti detaljnije u našem tekstu o Davudu, alejhisselam), ona mu je nakon nekog vremena rodila sina kojemu su dali ime Sulejman. Iako je Davud, alejhisselam, neobično voljeo svu svoju djecu što su mu je rađale njegove ostale žene i svima potrebnu pažnju poklanjao, njegovo, vjerovatno najmlađe, dijete, sin Sulejman posebno mu je bio prirastao srcu. Naime, on je kod Sulejmana, još od njegova rođenja, mogao uočiti poseban Allahov bereket i pažnju pod kojom je dijete raslo i razvijalo se. Što je više napredovao u svome razvoju mladi Sulejman je pokazivao izuzetnu mudrost i oštroumnost, i uz to je, naravno, bio izuzetno pobožan, čestit, dobrodušan i milostiv. Gledajući ga kako raste srce Davudovo, alejhisselam, je Allahu dragom zahvaljivalo na prelijepom daru, jer je u njemu prepoznao ispunjenje Allahova obećanja i znao je da će ga upravo Sulejman, između sve ostale njegove djece, naslijediti u zadaći Allahova poslanstva i vlasti nad Benu Israilom, Allahovim odabranim narodom:

Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao. (Kur'an, 38:30)

Zbog toga se nije ni malo ustručavao da se posavjetuje sa svojim sinom oko raznih državničkih pitanja i da posluša njegovu sugestiju.

Poznat je sljedeći slučaj: jednog dana pred Davuda, alejhisselam, dođoše dva čovjeka koji su bili u sporu. Ovce tuženoga su noću ušle u njivu tužitelja i potpuno opasle usjev tako da od njega ništa nije ostalo. Davud, alejhisselam, je presudio da se tužitelju namiri šteta tako što će dobiti u vlasništvo ovce tuženoga koje su načinile štetu. Međutim Sulejman, alejhisselam, koji je bio prisutan ovom suđenju, imao je drugačije mišljenje: njegova presuda bila je da tuženi preda tužitelju svoje ovce da ih ovaj muze, a da se on obaveže da ponovo zasije isti usjev na njivu tužitelja. Tužitelj je trebao koristiti mlijeko i priplod ovaca sve vrijeme dok usjev na njivi ne poraste do onog nivoa kakav je bio u momentu kada je uništen, a tada su trebali jedan drugome vratiti ovce i njivu sa usjevom. Saslušavši mišljenje svoga mladoga sina, Davud, alejhisselam, je shvatio da ga je Allah uzvišeni nadahnuo da tako presudi, pa je, bez imalo sujete, prihvatio presudu svoga sina i tako je ovaj slučaj riješen:

... I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle, i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu, i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali...(21:78,79)

Eto, tako je mladi Sulejman, alejhisselam, rastao uz svoga plemenitog oca, a pod Milošću, Pažnjom i Blagoslovom Gospodara svjetova svih, Allaha, Uzvišenog. Njegov otac je činio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da ga pripremi za preuzeće emaneta Allahovog poslanstva i vlasti nad Benu Israilom. Sulejman, alejhisselam, je, osim spomenutoga, i neke druge blagodati od svoga oca naslijedio: i njemu je bilo dato da može razumjeti ptičije glasove, a uz to također, najvjerovatnije (Allah zna najbolje), i glasove drugih životinja:

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: "O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!"(27:16)

Njegovo sazrijevanje je upotpunjeno za života njegova oca tako da je Davudovo, alejhisselam, preseljenje na Ahiret dočekao spreman da ga potpuno naslijedi. Prvo što je od svojih od Allaha dobivenih moći i blagodati pokazao svome narodu desilo se, prema Ibn Kesiru (vidjeti knjigu Ibn Kesira ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' na str. 527), prilikom dženaze (sahrane) njegova oca.

Na dženazi Allahova miljenika i poslanika, Davuda, alejhisselam, sakupio se enorman broj ljudi (prenosi se da je samo pobožnjaka i asketa Benu Israila bilo nešto oko četrdeset hiljada i da Benu Israil nisu, nakon Musaa i Haruna, alejhimesselam, nikoga više žalili od Davuda, alejhisselam), a kako je tog dana bila velika žega ubrzo im je postalo veoma vruće. Primijetivši to Sulejman, alejhisselam, pozvao je ptice i ubrzo su mu se odazvala nepregledna jata raznih ptičijih vrstâ i rasporedila na nebu iznad Kudsa (Jerusalema) da su se okupljeni ljudi nalazili u sjeni. Kako je bio ogroman broj ptica koje su se rasporedile sa svih strana, to je ljudima uskoro postalo sparno i zagušljivo. Kada su se požalili Sulejmanu, alejhisselam, on je naredio pticama da oslobode stranu sa koje dolazi vjetar što su one, na očigled svih prisutnih, i učinile.

Tako se desilo da su Benu Israili na dan ispraćaja svoga vladara i Allahova poslanika, Davuda, alejhisselam, odmah upoznali i svoga novog vladara i novog Allahovog poslanika, Sulejmana, sina Davudova, alejhisselam.

Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Benu Israila

Sulejman, alejhisselam, je bez ikakve sumnje jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske historije. Naime, malo je Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kao što je Svemogući obdario roba Svojega, Sulejmana, alejhisselam.

On je, prije svega ostalog, jedan od Allahovih poslanikâ, poslat, poput oca njegova, Benu Israilu. Zatim, on je imao emanet (obavezu) i odgovornost vlasti nad tim, kod Allaha odabranim, narodom. Razumio je, kao i otac njegov, Davud, alejhisselam, jezik pticâ, kao i mravâ, a uz njih, kako se prenosi u predajama koje se smatraju vjerodostojnim, i raznih drugih životinjâ i imao vlast nad njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i draguljâ, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konjâ, imao je i izvore tekućeg bakra (Allahovom odredbom mu je tečni bakar iz zemlje izvirao pa ga je koristio onako kako je želio).

Međutim, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste njegova vlast nad vjetrom i džinima.

Allah, svemogući Stvoritelj, darovao mu je posebnu mudžizu (od Boga dragog darovanu moć) da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je želio. Također je mogao snagom vjetra prebacivati sebe ili onoga koga je želio na udaljena rastojanja (Kur'an nam kazuje da je, leteći na vjetru, mogao u jednoj noći ili danu prevaliti rastojanje od mjesec dana kopnenog putovanja).

Osim ovoga, njemu je, Allahovom odredbom, bila potčinjena jedna skupina džinâ (da li su svi džini koji su u njegovo doba živjeli na Zemlji bili njemu potčinjeni, ili je to bila samo jedna skupina od njih, nije nam poznato, kao što nam nije poznato i to koliko je bila brojna ta potčinjena skupina) koji su radili ono što bi im on zapovijedio da čine. Džini su pred Sulejmanom, alejhisselam, gradili ono što bi im on zapovijedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubinâ izvlačili razne dragocijenosti.

Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on zapovijedio, a ako bi neki od njih samo pomislio da otkaže pokornost Allahovom poslaniku, Sulejmanu, alejhisselam, on bi odmah osjetio vrelinu džehennema i odmah napuštao takve misli:

A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.

(21:81,82)

A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" A malo je zahvalnih među robovima Mojim.(34:12,13)

Upravo ove mudžize, Sulejmanove, alejhisselam, koje se tiču njegove vlasti nad vjetrom i džinima, raspaljuju maštu mnogih. Postoje predaje po kojima su ove moći simbolično bile vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten pa su ga mnogi tražili po svijetu (jednom prilikom smo čuli da su najtraženiji predmeti u cjelokupnoj historiji ljudske civilizacije Zavjetni kovčeg Benu Israila, štap Musaâ, alejhisselam, i prsten Sulejmana, alejhisselam). Međutim, poenta je upravo u tome da su sve te moći Sulejmana, alejhisselam, ustvari Allahov dar, namijenjen upravo Sulejmanu, alejhisselam, i nikome drugome osim njega, tako da, u slučaju da su naprijed navedene predaje tačne, ako bi neko i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi ni mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam.

Poznat je primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kada je, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, da ga svi vjernici vide i iz toga izvuku potrebne pouke. Međutim, sjetio se kur'anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:

"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"

(38:35)

pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je, uspostavivši, ustvari, time jedan sunnet, obavezu za sve svoje sljedbenike (za cjelokupan Ummet), da niko, čak i ako bi to bilo moguće, i ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam.

Izuzetno velika opasnost leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izloženi direktnom gubitku imana (vjere) i na ivici su Džehennema (Pakla), jer Sulejmana, alejhisselam, smatraju ''kraljem magije'' (kako se dá pročitati u nekim brošurama) i svoju strastvenu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su neki šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam:

I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!

(2:102,103)

Allah, Uputitelj, Zaštitnik, Milostivi da ih na pravi put uputi i da nas sačuva od te smrtne opasnosti!

Mi se, nakon ove digresije, vraćamo na opisivanje Sulejmanovog, alejhisselam, života.

U četvrtoj godini svoje vladavine, 539. godine po preseljenju Musaâ, alejhisselam, Sulejman, alejhisselam, je započeo gradnju Bejtul-makdisa, Allahovog svetog Mesdžida na mjestu gdje ga je nekad davno sagradio ili obnovio Jakub, alejhisselam. Iako je njegov otac već ranije uredio i pripremio mjesto za početak gradnje, odnosno, preciznije rečeno, obnove Hrama, ukazala se potreba da se proširi prostor i solidnije urade temelji jer je Sulejmanova, alejhisselam, namjera bila da ta građevina bude najljepša i najsjajnija na čitavom svijetu. Zbog toga je on otkupio još jedan dio zemlje pored stare lokacije Mesdžida, veoma bogato plativši vlasnika. Nakon toga je naredio da se poruši sve što je do tada bilo izgrađeno, te da se više kopa u dubinu zemlje kako bi temelji bili što čvršći. Međutim, nakon nekog vremena naišli su na jaku vodu koja je jako izvirala iizbacivala sve ono čime su je pokušavali zatrpati. Kako se prenosi u predajama Sulejman, alejhisselam, je taj problem riješio tako što je, nakon savjetovanja sa svojim drugovima, učenjacima Benu Israila, uzeo jedan bakreni krčag i ispunio ga kamenjem. Na krčagu je napisao svjedočenje, isto ono koje je bilo ugravirano na njegovome poznatom prstenu: ''Nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, a Muhammed je Njegov rob i Njegov Poslanik''. Nakon toga je krčag bacio u vodu koja je tu izvirala, i ona je prestala da kulja, pa su temelji, koje su nakon toga postavili, dobili potrebnu čvrstinu.

Glavninu graditeljskih poslova izvršili su potčinjeni džini, ali su im, kako se prenosi, pomagali i ljudi, pripadnici Benu Israila. I sâm Sulejman, alejhisselam, lično je, osim što je nadgledao radove, aktivno učestvovao u gradnji, jer je, zasigurno, za njega bila najveća čast da svojim rukama učestvuje u ponovnom podizanju Allahovog Mesdžida na tom svetom mjestu. Kamenje kojim su gradili Hram bilo je tako vješto isklesano da se međusobno savršeno uklapalo dajući zidovima veliku čvrstinu, tako da nije bilo nikakve potrebe za bilo kakvom daljnjom obradom (kako se prenosi niti čekić, niti sjekira, niti bilo kakav gvozdeni alat nije se čuo dok su gradili Hram). Mesdžid je bio dugačak oko 60 aršina (jedan aršin iznosi od 70 do 100 cm, zavisno od toga koji narod ga definira), širok oko 20 aršina i visok oko 30 aršina. Prozori su bili iznutra široki a izvana uski. Unutar Mesdžida, u njegovom vrhu, nasuprot glavnih ulaznih vrata bila je sagrađena posebna prostorija, bez prozora, u koju je pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila (Svetinja nad svetinjama, kako je imenovana u judeo-kršćanskoj tradiciji). Ta prostorija je bila obložena čistim zlatom, a na njezinom ulazu su postavljena velika, dvokrilna vrata od maslinova drveta. Kako se prenosi Allah, Uzvišeni je dao da pored tih vrata niknu dva drveta, sa jednog je, poput plodova, padalo zlato, a sa drugog srebro. Ti plemeniti metali su korišteni za popločavanje Mesdžida i za oblaganje njegovih zidova. Kada se tome dodaju biseri i merdžani koje su džini izvlačili iz morskih dubina, te obloge od plemenitog maslinovog i kedrovog drveta, jasno je da Allahov Mesdžid, Bejtul-makdis, što ga izgradi Sulejman, alejhisselam, u Jerusalemu, bijaše u to doba najljepša građevina na svijetu. Prenosi se da su mnogobrojne baklje bacale takvu svjetlost na plemenite metale i ostale dragocijenosti u oblogama podova i zidova da je Mesdžid u mrkloj noći sijao poput punog mjeseca.

Međutim sve ove izvanjske ljepote ništa su nasuprot duhovnim, unutarnjim dragocijenostima i ljepotama, koje je Allah, Gospodar svjetova svih, pohranio na tom mjestu.

Prije svega, to je jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji (najsvetije mjesto u svetom gradu Kudsu-Jerusalemu, koji je unutar svete zemlje Ke'nan - današnja Palestina i dijelovi Šama) na kojemu je u velikoj mjeri spušten Allahov bereket:

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (minnel mesdžidil-harami) u Hram daleki (ilel-mesdžidil-aqsa), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali (ledhi barekna havlehu li nurihi min ajatina). On, uistinu, sve čuje i sve vidi

(17:1).

Zatim, to mjesto je stotinama, pa čak i hiljadama godina bila kibla, prema kojoj su sljedbenici istinske Allahove vjere svakodnevno okretali svoja lica prilikom obavljanja namaza (molitve).

I, konačno Bejtul-makdis je od svog postanka bio drugo po značaju, nakon Mesdžidil-harama u Meki (Kaba), mjesto hodočašća svih sljedbenika Allahove vjere na Zemlji. Tako je bilo sve do izgradnje Mesdžida Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Medini koji je postao drugo najsvetije mjesto na Zemlji, a Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis) će do Sudnjeg Dana ostati treće najsvetije Allahovo mjesto na Zemlji.

Neke od blagodati koje uživaju oni što hodočaste Bejtul-makdis možemo uočiti iz dove koju je Sulejman, alejhisselam, kako se prenosi, učio na dan kada je završena izgradnja Mesdžida u njegovo doba.

Mi vam, poštovani čitaoci, tu dovu prenosimo iz knjige ''Jerusalim-Bejtul makdis'' hafiza Mehmeda Karahodžića koji na stranama 29. i 30. bilježi sljedeće:

... Pošto je Sulejman, alejhisselam, završio gradnju Mesdžida, obratio se Allahu, Uzvišenom sa dovom da mu da tri stvari: da se njegov hukm (presuda) slaže sa Njegovim hukmom, vlast kakvu niko osim njega neće imati, da svako ko uđe u Mesdžid samo sa namjerom da klanja, iz njega izađe čist od grijeha kao onog dana kad ga je majka rodila.

Onda se obratio okupljenom svijetu riječima da je ovo Mesdžid Allaha Uzvišenog kojeg je i sagradio po Njegovoj zapovijedi i da sve ono što se u njemu nalazi pripada Allahu. Svaki onaj koji bi pokušao da otuđi nešto iz njega spadao bi u one koji žele prevariti Allaha. Potom je naredio da dovedu dva ovna u široki prostor Harema, a dva bika pred Stijenu. Kad su to učinili, Sulejman, alejhisselam, se popeo na Stijenu i Allahu uputio ovu dovu:

''Allahu, Ti si ovu vlast i moć kao blagodat dodijelio meni i mome ocu i obasuo nas ni'metima i kerametima. Moga oca učinio si Svojim halifom na zemlji i sudijom među Tvojim robovima, a mene njegovim nasljednikom i halifom u njegovu narodu. Ti si Onaj koji me je odabrao za upravitelja ovog Mesdžida i odredio mi tu počast prije nego si me i stvorio. Tebi pripada zahvala za to dobročinstvo i moć. Allahu, molim Te da onome ko uđe u ovaj Mesdžid daš pet stvari:

da u njega ne uđe griješnik čineći tevbu (pokajanje), a da mu je Ti ne primiš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe neko ko je u strahu tražeći od Tebe sigurnost, a da mu je Ti ne daš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe bolesnik tražeći lijeka a da ga Ti ne izliječiš i ne oprostiš grijehe;

da u njega ne uđe neko iscrpljen žeđu iz mjesta gdje je velika suša a da mu Ti ne spustiš kišu na njegov kraj;

i da ne otkloniš Svoj pogled sa onoga koji uđe u njega pa sve do njegovog izlaska.

Allahu, ako si primio ovu moju dovu, neka znak toga bude primanje mojih kurbana.''

Pa se spusti vatra s neba i proširi duž čitavog horizonta, a onda se jedan plameni jezičak izdvoji, uze kurbane i podiže ih na nebo. Zatim je Sulejman, alejhisselam, dao da se zakolju tri hiljade krava i sedam hiljada ovaca, te došavši do mjesta koje je poznato kao prijestolje Sulejmanovo, uputio je dovu:

''Allahu, ko ovdje dođe pod teretom grijeha, oprosti mu, a onaj ko dođe pod pritiskom briga i tegoba, otkloni mu ih!''

Kad god bi Sulejman, alejhisselam, ušao u Harem, pogledom bi odmah tražio mjesto gdje sjede siromašni, slijepi, nijemi i bolesni, sjeo bi sa njima iz skromnosti i dignuvši pogled ka nebu, rekao bi:

''Siromah sa siromasima.'' ...

U istoj knjizi se navode još neki fadileti i divote koje su vezane za Bejtul-makdis, a koje mi ovdje takstativno navodimo:

Strijela bi se vratila onome koji bi je odapeo prema Haremu;

Na jednim od vrata Bejtul-makdisa bio je postavljen pas od drveta. Kada bi neko opsihren prošao pored njega, on bi zalajao i sihr bi otpao;

Vrata koja bi, prilikom prolaska kroz njih, pritisla onog ko zulum čini;

U mihrabu Bejtul-makdisa nalazio se štap koga su mogli dohvatiti samo potomci Allahovih poslanika, a ako bi neko drugi to uradio, ruka bi mu se zapalila;

Kada bi umro vladar Benu Israila, njegovi sinovi bi se zatvorili kod mihraba Bejtul-makdisa pa bi sutra onaj koji je bio dostojan vlasti osvanuo a ruka mu pomazana uljem;

Ulje spušteno sa neba usmjerilo bi se prema kandiljima i ispunilo ih. Potom bi se sa neba spustila vatra na Maslinovu goru, pa prošavši kroz vrata Rahmeta stigla do Stijene i upalila kandilje. Tada bi potomci Haruna, alejhisselam, inače zaduženi da ovaj trenutak dočekaju budni i u ibadetu rekli: ''Uzvišen je Milostivi, nema boga osim Njega.''

Iz svega navedenog jasno se vidi da je, zasigurno, Mesdžidul-aksa, kao i Mesdžidul-haram u Meki, ''Allahova Kuća'' (Bejtullah), a što znači da je on za Benu Israile bio simbol stalnog Allahovog prisustva (kao da Allah, naravno samo simbolički shvaćeno, ''stanuje'' unutra). U tom simboliziranju Allahovog prisustva, uz sve blagodati, bereket i svetost, je najveći značaj ''Bejtullaha'', kako onog u Meki (Mesdžidul-haram), tako i onog u Jerusalemu (Mesdžidul-aksa).

Osim toga što je sâm Bejtul-makdis bio simbol Allahovog prisustva među Benu Israilima (Israelćanima), takođe je i Zavjetni kovčeg, pohranjen u posebnoj prostoriji, ''Svetinji nad svetinjama'', simbolizirao Allahovu blizinu. U tom drvenom kovčegu, optočenim zlatom, osim kamenih ploča sa ispisanim Tevratom i nekih stvari koje su pripadale Musau i Harunu, alejhimesselam, bila je pohranjena posebna Allahova dragocijenost, nazvana ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što se može prevesti kao ''Smirenje od Allaha''. Iako ne znamo pravu prirodu ''Sekine'' mi možemo osnovano reći da je ''Sekina'' unosila mir, smirenje i čistotu u srca iskrenih Allahovih robova, mu'mina.