Thu08222019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI UZROCI EKSREMIZMA I NJIHOVI MOTIVI

UZROCI EKSREMIZMA I NJIHOVI MOTIVI

Događaji i postupci su kao i živa bića, ne rađaju sami od sebe niti kliju bez smjemenki već nastaju kao rezultat događanja u društvu.

Poznavanje uzroka ovdje je najvažnije. Jer na temelju njihova poznavanja moguće je liječenje, a nema liječenja bez dijagnoze, a dijagnoze nema bez poznavanja uzroka.

Ovdje se pitamo, sa ostalima koje to interesira u čemu leže uzroci i motivi koji su doveli do ekstremizma ili pretjeranosti u vjeri.

SVEUKUPNO SAGLEDAVANJE UZROKA EKSTREMIZMA

Istina je da uzrok ovog ekstremizaa nije jedan  već su njegovi uzroci mnogobrojni i raznovrsni. Ne bi bilo pravedno da se koncentrišemo na jedan, a zanemarimo druge razloge, kao što obično čini pripadnik  neke određene škole. Tako sljedbenici psihološke škole smatraju da svaku pojavu treba tumačiti čisto psihološkim uzrocima koji su često skriveni u unutrašnjem intelektu ili u lišenosti osjećaja, a naročito to čini škola za psihološku analizu.

Sociološka škola tumači  sve kroz uticaj zajednice u kojoj se zbivaju događaji i njenih običaja. Čovjek je, prema mišljenju ove škole, samo igračka čije konce pokreće društvo, kao što kaže Dirkem.

Materijalisti pažnju posvećuju samo materijalnim obzirima  i ekonomskim faktorima, jer, po njihovom mišljenju, ti faktori oblikuju događaje i mijenjaju historiju, dok zastupnici sveobuhvatnog i uravnoteženog pogleda, priznaju da međusobno isprepletni i jaki uzroci, imaju različitog udjela i uticaja, i da njihov uticaj jača kod određene osobe i slabi kod druge, ali svi ti faktori na kraju imaju udjela koji se ne može zanijekati.

Zato se mi ne smijemo zadržati samo na jednom uzroku koji nam se iznosi, a pri tom zapostaviti druge razloge. Zaista, pojava koja je pred nama, je složena i zamršena pojava, čiji su uzroci mnogobrojni, različiti i čvrsto isprepleteni. Neki od njih su blizu, a neki daleko. Neki su direktni, a neki indirektni. Neki su vidljivi, plutaju po površini, dok su drugi duboko zagnjureni. Neki od ovih uzroka su vjerski, neki politički, neki sociološki, neki ekonomski, neki duhovni, neki idejni. Ponekad se uzrok ove pojave, ili njen glavni uzrok, skriva u ličnosti ekstremiste. Ponekad se uzrok ili dio uzroka nalazi u njegovoj porodici, kod njegovih roditelja ili braće i njegovog odnosa prema njima i njihovim međusobnim odnosima. Prilikom analize i dubljeg proučavanja, može se zapaziti da uzrok ove pojave može biti samo društvo i velike proturiječnosti u njemu između vjerovanja i ponašanja, između obaveznog i stvarnog, između politike i vjere - između govora i djela - između želje i ostvarenja - između onog što je Allah propisao i onog što je čovjek postavio.

Ove proturiječnosti, ako ih podnosi starac, ne podnosi ih omladina. Ako ih trpe neki omladinci, ne trpe ih svi. Ako ih otrpe neko vrijeme, neće ih trpiti stalno.

Uzrok ove pojave može biti i izopačenost vlasti, nepravda vladara i njihovo odavanje strastima, ugroženost ljudskih prava i njihovo slušanje savjeta njihovih loših savjetnika u državi, i savjeta neprijatelja islama izvan države. Sve je to učinilo da Kur’an i sultan, ili vjera i država budu dvije paralelne linije koje se ne spajaju.

SLABO RAZUMIJEVANJE SUŠTINE VJERE

Nema sumnje da je jedan od glavnih uzroka ove pretjeranosti slabo shvatanje suštine vjere, malo posjedovanje fikhskih znanja, neposjedovanje dubinske spoznaje tajni vjere, nerazumijevanje šerijatskih nakana i nepronicanje u bit vjere.

Pod ovim uzrokom ne podrazumijevam apsolutno vjersko neznanje, jer ovakvo stanje obično ne vodi pretjeranosti i ekstremizmu, nego vodi u nemoral i javašluk. Pod ovim uzrokom podrazumijevamo polovično znanje sa kojim čovjek misli da je postao učenjak, a on u stvari ne poznaje mnoge stvari, on posjeduje malo znanja iz različitih oblasti, znanja koje niti je kompletno niti povezano. Zanima se za ono što pluta po površini, za formu, a ne zanima se za ono što se nataložilo u dubinama, za suštinu. Takav ne povezuje dijelove sa cjelinama, ne vraća manje jasne stvari na one koje su potpuno jasne, niti daje prednost onome što je apsolutno potvrđeno dokazima nad onim što to nije, niti poznaje proturječnost (tearud) niti pretežnost (terdžih) među dokazima, pomoću čega će moći uskladiti proturječnosti i prevagnuti među dokazima.

Allah se smilovao imamu Ishaku Eš-Šatibiju koji je jasno upozorio na ovu činjenicu u svom jedinstvenom djelu El-I’tisam gdje je stavio prvi uzrok inovatorstva u vjeri i pokuđenog razilaženja koje vodi sektaštvu Ummeta i netrpeljivosti među njima. On smatra da je glavni razlog tome kada se neko smatra da je učenjak, a on u stvari nije dostigao taj stepen.

I tako se on ponaša. Njegovo mišljenje smatra se relevantnim mišljenjem kao i njegovo odstupanje. Međutim, to nekada biva u sekundarnim stvarima vjere, a ponekad čak biva i u primarnim i temeljnim stvarima vjere, u temeljima vjerovanja ili praktičnim temeljima. Tako ćeš ga ponekad vidjeti da dijelovima šeriata ruši njegove temelje, da bi ga uskladio onako kako on hoće, ne poznavajući njegovu suštinu niti su mu u njegovu poimanju ukorijenjeni šerijatski ciljevi (nakane). Ovakav je inovator u vjeri, i na ovakve se odnose slijedeće Poslanikove riječi: “Allah ne uzima znanje odjedanput, uklanjajući ga od ljudi, već On uzima znanje, uzimanjem učenjaka. Tako, kada nestane učenjaka, ljudi će uzeti za svoje vođe neznalice koji će biti pitani pa će davati fetve bez znanja. Tako će zalutati i druge zavesti.”(Hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu, a prenosi ga Abdullah b. Amr r.a.).

Neki učenjaci su rekli: Ovaj hadis upućuje na to da ljude nikad ne može zadesiti nesreća od strane uleme. Nesreća ih zadesi onda kada im umre ulema i za fetvu bude pitan onaj koji nije učenjak i ljude zadesi nesreća sa njegove strane. Ovo značenje je izražavano i u slijedećim formama pa je rečeno: Povjerljiv nikada nije iznevjerio, ali je on uzeo za svog povjerenika nepovjerljiva pa ga je ovaj iznevjerio.

A mi velimo: Alim nikada nije učinio bid’u (novotariju), ali je fetva zatražena od onoga ko nije alim.Malik ibn Enes je rekao: Jednog dana Rebia’ je jako plakao. Rečeno mu je: “Je li te kakva nevolja zadesila? “Nije”, odgovorio je ... “ali je za fetvu upitan onaj ko nema znanja!

Uistinu, polovično znanje - uz egocentrizam i divljenje samom sebi šteti više  od apsolutnog neznanja, koje se priznaje, jer ovo neznanje je jednostavno, dok je ono prvo komplicirano, jer je ono neznanje kod onoga koji ne zna da ne zna. Obilježja ovog neznanja kod ovakvih su mnogobrojna, mi ćemo spomenuti najvažnija:

BUKVALNO RAZUMIJEVANJE TEKSTOVA

Ne čudi to što vidimo mnoge od ovih da se pridržavaju doslovnosti tesktova, ne uranjajući u njih da bi shvatili njihovu suštinu i nakanu. Oni, ustvari ponovo oživljavaju zahirijsku školu, nakon što se nje Ummet oslobodio. Ova škola ne priznaje objašnjenje uzroka koji se skrivaju iza odredbe (ta'lilu-l-ahkam); prema tome, oni negiraju analogiju i smatraju da šerijat pravi razliku između dvije sličnosti i spaja dvije proturječnosti. Ovaj novi pravac bukvalnog shvatanja vjere zanemaruje uzroke i zapostavlja osnovne šerijatske nakane i opći interes, a običaje i ibadete stavlja u isti kalup, tako da se svaki od njih jednako tretira i prihvata se bez prigovora i izvrsava se ne tražeći skriveni uzrok koji stoji iza jasne naredbe.

Sva razlika između novih i starih formalista je u tome što su stari formalisti jasno proglasili svoj program, branili ga svom snagom i bez ikakva ustručavanja ga se pridržavali, dok ovi današnji ne priznaju svoj formalizam. Povrh toga, oni su od starih  formalista uzeli samo negativnu stranu, a to je odbacivanje objašnjenja uzroka i ne osvrtanje na nakane i tajne šerijata.

Ja se slažem sa islamskim učenjacima u tome da je osnova u ibadetu pokornost bez traganja za interesom ili šerijatskim nakanama, suprotno običajima i međuljudskim odnosima. (To je naveo i potvrdio šeriatskim dokazima imam Eš-Šatibi u svoja dva djela El-Muwafekat i El-I’tisam.)

Zato, nije dozvoljeno da se kaže da je trošenje imetka na islamsku sirotinju ili za korisne islamske projekte važnije od prvi put obavljenog hadždža. Ili da se kaže da je podijeliti vrijednost hedja za hadždž preče od njihova klanja, čime se uveličavaju Allahovi propisi.

Niti je dozvoljeno da se kaže da savremeni porezi zamjenjuju zekjat, treću islamsku dužnost njezina brata namaza koji su zajedno spomenuti u Časnom Kur’anu i čistom Sunnetu.

Niti je dozvoljeno da se posti neki drugi post umjesto ramazana, niti da se zamijeni džuma nekim drugim danom, kao npr. nedjeljom, da bi se tada obavio poznati propisani sedmični namaz.

Međutim, u domenu međuljudskih odnosa (mu'amelat) gledat ćemo na uzroke i uzet ćemo u obzir opće interese koji su u vezi sa odredbom, pa ako ih uspijemo otkriti, onda ćemo povezati odredbu sa njima pozitivno ili negativno, jer odredba, kao što kažu, ide sa svojim uzrokom pozitivno i negativno.

Promisli sa mnom ove časne tekstove:

Po ovom mišljenju danas rade svi muslimani, bez ikakva prigovora, Čak se sljebenici razlčitih vijera danas takmiče da olakšaju distribuciju njihovih svetih knjiga u različite krajeve Svijeta da bi se što više upoznalo s njihovom vjerom i da bi se preobratilo u nju. Muslimani, također, nastoje da slijede ovaj metod putem prijevoda Kur’ana u krajevima gdje se ne govori arapski jezik.

Kada pogledamo na putovanje u našem vremenu i promjeni koja se desila u sredstvima i načinima toga putovanja, naći ćemo avione koji mogu primiti stotine putnika, koji prenose čovjeka iz jednog kraja u drugi kraj za kratko vrijeme. Znači, ne postoji više bojazan za ženu kada se otprati na aerodrom, kada stigne i kada bude putovala u pouzdanom i povjerljivom društvu. Ovo su prihvatili mnogi pravnici i prilikom putovanja žene na hadž. Dozvolili su joj da putuje na hadž sa pouzdanim ženama pa čak i sa jednom povjerljivom ženom ili čak bez žena, ali u društvu kome je povjerena. Možda ovo potvrđuje i vjerodostojna predaja u kojoj Poslanik a.s., nagovještava svom Ummetu vrijeme kada će žena na devi sama putovati iz Hire u Iraku do Ka’be i neće se bojati ničega osim Allaha dž.š.,.

U vezi s putovanjem prenosi se i Poslanikova a.s., zabrana da putnik dolazi svojoj kući noću ako je bio dugo odsutan. Poslanik a.s., ne bi dolazio svojoj porodici noću, dolazio bi im ujutro ili predevečer. Neke predaje određuju uzrok ovoj zabrani:

Na ovo ukazuje i hadis: “Da se dotjera i počešlja "- i ovo je tajna izraza “dugo odsutan” u prethodnom hadisu. Poslije svega ovoga, možemo kazati da je dozvoljeno putniku u naše vrijeme da dođe u svako vrijeme kada mu je najprikladnije, noću ili danju, ako obavijesti svoju porodicu telefonom, telegramom, poštom ili bilo kojim drugim dostupnim sredstvom.Naročito u naše vrijeme kada putnik nije u mogućnosti da odabere vrijeme kada će se vratiti, jer avioni, brodovi i dr. prevozna sredstva prisiljavaju ga na termine koje on ne odabire. Takav slučaj nije bio sa devom u prošlosti, jer je prijevozno sredstvo bilo vlasništvo putnika, kretao bi kada bi htio, odmarao bi i noćivao kada bi htio, ubrzavao bi ili usporavao svoj povratak po svojoj želji.

Rekao sam da se čistim ibadetima ne traži pojašnjenje uzroka. To sam ograničio na čiste ibadete da bih izuzeo zekjat iz ovog kruga, jer on nije čisti ibadet kao što je to namaz, post ili hadždž. Zekjat je dio finansijskog ili ekonomskog sistema u islamu. Zekjat se u fikhu spominje sa ibadetima zato što se  smatra osnovnim vjerskim stubom (ruknom), a spominje se u knjigama koje su specifične za poreze, finansije, državu, šerijatsku politiku, jer ga islam smatra stalnom financijskom osnovom u šerijatskom pravu i temeljem islamske ekonomije.

Zbog toga su islamski pravnici objasnili njegove uzroke i odredili uzrok njegove obligatnosti: da je to rasplodnost imetka, stvarno ili potencijalno. Također, u odredbama zekjata koristi se analogija (kijas). Zato je kod mene pretežnije mišljenje koje obavezuje zekjat - desetinu ili petinu - za svaku poljoprivrednu kulturu, bile to žitarice ili plodovi,bila ona suha ili sirova, jela se ili ne jela, jer uzrok za davanje zekjata postoji u samoj kulturi kao što postoji u vlasniku tih kultura, a to je njegova potreba za čišćenjem i blagostanjem. “Uzmi od dobara njihovih zekjat da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.” (Et-Tevbe, 103). Uzrok davanja zekjata postoji i kod onoga koji zekjat prima (siromaštvo i potreba), a takvi imaju pravo u imecima bogataša kada je vlasnik ovih kultura bogataš.

Neki od formalista su raspravljali sa mnom govoreći mi da je ovo suprotno onom na što upućuju tekstovi:

Upitao sam: Na koje tekstove mislite?!

Rekli su: Na hadis:”Na zelen (povrće) nema zekjata!”

Rekao sam: “To je slab hadis, niko od autoriteta hadisa ga ne smatra vjerodostojnim i zato se njime ne argumentira, a kako da se onda njime ograniči općenitost Kur’ana i Sunneta. Taj hadis prenosi Imam Tirmizi i veli da je slab i dalje kaže: U ovom poglavlju nema ništa vjerodostojno preneseno od Poslanika a.s.,.

Formalist reče: Ne prenosi se od Poslanika a.s., da je uzeo zekjat od zeleni (povrća)”.

Rekao sam: Na tu tvoju tvdnju imam dva odgovora:            

Prvo, ono što je imam Ibnul-Arabij rekao: Nema potrebe da se ovakvo nešto prenosi, jer je Kur’an dovoljan - misleći na ajet u suri El-En’am: “I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju” (El-En’am,141).

Drugo, njegovo neuzimanje zekjata od toga - ako je tačno, može se protumačiti tako da je to Poslanik a.s., ostavio na svijest vlasnika tog imetka, da ga oni sami daju zbog teškoće čuvanja zeleni i voća u njihovo vrijeme i njihova brzog kvarenja i propadanja.

Zatim mi reče: Zaboravio si drugi hadis koji ograničava zekjat na četiri stvari: hurme, suho grožđe, pšenicu i ječam!

Odgovorio sam mu: Ovaj hadis nije dostigao stepen vjerodostojnosti, kako tvrde hadiski autoriteti. Pogledaj moje djelo Fikhuz-zekat, I/349-358, zato ga niko od mezhebskih imama nije prihvatio. Kako može takav hadis da oponira općim potvrđenim tekstovima koje općenito obavezuju davanje zekjata na sve što izrasta iz zemlje, kao što je govor Uzvišenog: “O, vjernici udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo”(El-Bekare, 267).

“On je Taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita ukusa, i masline i šipke, slične i različite, - jedite plodove njihove kad plod dadu i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike” (El En’am, 141).

 Poslanik a.s., veli: “Na ono što se zalijeva iz rijeka i kiša daje se desetina, a ono što se navodnjava navodnjačem daje se pola desetine”(prenosi ga Muslim od Džabira).

Ovi tekstovi nisu izuzeli ni jednu vrstu a uzrok da budu sve iste i da se  na njih da desetina zekjata ili pola desetine je jasan i vidljiv.

Ovaj stav zastupa imam Ebu Hanife, a prije njega je zastupao Omer b. Abdul-Aziz i on je u skladu sa filozofijom šerijata.

Allah bio zadovoljan pravednim malikijskim imamom, kadijom Ebu Bekrom ibn Arabijom koji je potpomagao mezheb Ebu Hanife u ovom pitanju kada je tumačio ovaj ajet: “On je taj koji stvara vinograde” u svome djelu Ahkamul-Qur’an u svome komentaru hadisa: "Ono što natopi kiša" u svome djelu Aridatu'l- ahvezi fi šerhi et-Tirmizi.”

Pored onog što je rekao o tefsiru ajeta, nakon što je izložio mezhebe, i ono što im se može zamjeriti na argumentiran način, rekao je: Ebu Hanife je uzeo ajet svojim ogledalom pa je zapazio istinu, (Ahkamu’l- karian, 2/947.), a u svom komentaru spomenutog hadisa je rekao: Argumentirano najjači  mezheb o ovom pitanju je mezheb Ebu Hanife, i on je najprihvatljiviji sirotinji i najbliži da se zahvali na blagodatima, a na njeg ukazuju općenitost ajeta i hadisa (Aridatul ahvezi, 3/155).

ZAKLJUČAK

Uistinu, ako ne budemo povezivali odredbe sa njihovim uzrocima, dopast ćemo u opasne proturječnosti, gdje ćemo napraviti razliku između istih stvari, a različite ćemo stvari smatrati istim, ali ovo ne može biti pravda na kojoj se temelji zakon Uzvišenog Allaha a.s.,.

Tačno je da postoje “hrabri”, koji ulijeću u polje ovih stvari bez dubokog znanja i bez dokaza tražeći odredbama uzroke na kojima ne počivaju nego su ti uzroci produkt njihovih strasti.

Međutim, ovo nas sprečava da priznamo pravo kome pripada i da otvaramo vrata onima koji to zaslužuju iz oprečnosti i upozoravajući druge na uljeze i nametljivce.

BAVLJENJE SPOREDNIM STVARIMA A ZANEMARIVANJE NAJVAŽNIJIH PITANJA

Jedan od dokaza površnosti znanja i odlika slabog shvatanja vjere je i to što se mnogi od svih bave mnogim sporednim pitanjima i sekundarnim stvarima zapostavljajući najvažnije probleme, koji se odnose na egzistenciju Ummeta, njegovu samostalnost i sudinu. Tako ćemo zapaziti da će mnogi od njih dignuti dunjaluk radi brijanja ili potkresivanja brade ili spuštanja nogavica ili radi nemicanja prsta prilikom sjedenja u namazu, ili zbog posjedovanja fotografije i sl., što su pitanja oko kojih se vodi duga rasprava i oko kojih se razišla islamska ulema. Sve se ovo događa u vrijeme u kome se polahko uvlači sekularizam, širi marksizam, ukorjenjuje cionizam, kršćanstvo plete  svoje spletke, dok otcjepljene frakcije rade svoj posao u tijelu velikog Ummeta. Poznati islamski krajevi u Aziji i Africi izloženi su napadima novog pokrštavanja, čiji je cilj da zbriše njegove historijske karakteristike i da te krajeve izdvoji iz islamskog svijeta. U isto vrijeme, muslimani se kolju u različitim krajevima svijeta a oni koji pozivaju u islam  skoro svugdje su progonjeni. Čudno je to da su oni koji su otputovali preko mora, u Ameriku, Kanadu i Evropu tražeći nafaku, prenijeli ove rasprave oko sporednih stvari i u te dijeove Svijeta. Mnoge tragove te žestoke rasprave i ovog zastrašujućeg razdora među muslimanima sam vidio svojim očima i čuo svojim ušima. One su se vodile oko pitanja koja smo već spomenuli  i sličnih njima. Sve su to idžtihadska pitanja oko kojih će se mezhebi  i mišljenja razilaziti i nemoguće je da se oko toga usaglase.

Preče bi bilo za ove da utroše svoj trud na ono što će  muslimanima i njihovim potomcima očuvati temelj njihova vjerovanja, navesti ih da obavljaju farzove i nagnat ih da se klonu grijeha. Kada bi muslimani u tim krajevima uspjeli u ove tri stvari: očuvanju vjerovanja, izvršavanju farzova i klonjenju velikih grijeha, time bi ostvarili velika očekivanja i ogromnu profit.

Uistinu je žalosno da od onih koji izazivaju rasprave o ovim sporednim pitanjima i stvarno ih raspiruju ima  ljudi koje mnogi oko njih poznaju po neizvršavanju osnovnih šerijatskih naredbi, kao npr. dobročinstva prema roditeljima ili trošenju halala, dosljednom obavljanju posla, poštivanju prava žene ili djece i poštivanju prava komšije...

Oni su sve ovo zanemarili plivajući ili roneći u neprestanoj raspravi, koja je postala hobi i poslastica.

To ih je dovelo do žestokog neprijateljstva i pokuđene prepirke. Na ovu vrstu prepirke ukazuje i slijedeći hadis: “Svaki naod koji je imao uputu zalutao bi kad bi prihvatio svađu i prepirku” (Prenosi ga Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi koji veli da je hasen-sahih).

Ovo me podsjeća na ono što su mi prenijela neka braća u Americi  o jednom koji se mnogo bavio i osporavao jedenje mesa koje su zaklale ehlul kitabije tj. kršćani i židovi, iako je mnoga ulema, klasična i postklasična, dozvolila konzumiranje  ovog mesa..      Ovaj je najviše bio ekstreman u ovom, a u isto vrijeme, kako su mi prenijeli povjerljivi prenosioci,  na njegovoj sofri se sevira alkohol. Ovo je nesreća a ono nije. Hoću da kažem, kako on pokazuje strogost u stvarima u kojima postoje različita mišljenja, a u isto vrijeme smjelo gazi polje kategoričkih zabrana, bez imalo sustezanja. Ovako oprečan stav i ovakva hrabrost u činjenju velikih grijeha i ovakva zbunjenost u zabranjenim stvarima revoltirala je plemenitog ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. kada ga je neko iz Iraka upitao o komarčevoj krvi i tome sl., i to nakon ubistva Poslanikovog unuka, šehida, prvaka mladića, Husejna ibn Alije, Allah bio zadovoljan njima.

Prenosi imam Ahmed u svom senedu od Ibn Ebi Nama koji je rekao: Došao je neki čovjek Ibn Umeru, a ja sam sjedio kod njega i upitao ga o krvi komarca?

A u drugoj predaji ovog hadisa stoji da ga je pitao o hadžiji u ihramu koji je ubio muhu, pa ga je Ibn Omer upitao:Odakle si?

“Iz Iraka”, odgovorio je.

Ha, rekao je, pogledajte ga, pita me o krvi komarca, a ubili su unuka Allahova Poslanika a.s.,, tj. Husejna r.a., a čuo sam Allahova Poslanika a.s., da kaže: “Oni su dva dunjalučka bosiljka” (Ahmed, a šejh Sahin veli: “Njegov isnad je vjerodostojan”).

PRETJERANOST U ZABRANAMA

Jedan od dokaza ove plitkosti i nepostojanosti u razumijevanju vjere i nesagledavanju horizonata šerijata je i stalno sužavanje prostora i insistiranje  na zabranama i pored toga što su Kur’an, Sunnet i selef upozorili na to.

Uzvišeni Allah kaže: “I ne govorite neistinu jezicima svojim: “Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno”, da biste tako o Allahu neistinu iznosili. Oni koji o Allahu govore neistinu neće uspjeti” (En-Nahl,116).

Naši dobri prethodnici nazivali bi haramom samo ono za šta bi se kategorički znalo da je haram. A ako se nešto potpuno ne bi znalo da je haram, rekli bi: Preziremo ga, tj. mekruh je, ili ne bi jasno izjavljivali za nešto da je haram. Međutim, oni koji naginju pretjeranosti utrkuju se u tome ko će više upotrijebiti taj izraz, bez ikakvog sustezanja i opreznosti. Razlog za to je u najboljem slučaju, bogobojaznost ili neki drugi razlozi koje samo Allah zna.

Tako,  ako u fikhu postoje dva mišljenja, jedno halal (dozvoljeno), a drugo mekruh (pokuđeno), oni će uzeti mekruh.

A ako jedno od mišljenja smatra neku stvar pokuđenom, a drugo je smatra zabranjenom, oni će se opredijeliti  za zabranu (haram).

Također, ako postoje dva mišljenja, od kojih je jedno blaže, a drugo žešće, oni su uvijek sa žešćim i sa težim. Oni su uvijek sa strogostima Ibn Omer, a nikada ni trena nisu bili sa obazrivostima Ibn Abbasa. Sve se to događa zbog njihova nepoznavanja drugog mišljenja koje podnosi koncesiju i olakšanja. Neko je od njih vidio čovjeka da pije stojeći. Oštro ga je izgrdio i rekao mu: Sjedi, prekršio si sunnet i učinio si zabranjenu stvar. Međutim, taj čovjek nije razumio ovu halabuku i nije sjeo. Naš prijatelj mu je rekao: Dužnost je - ako si musliman- da povratiš ono što si popio!

Blago sam mu se obratio i rekao: Ovo ne zaslužuje ovoliko vikanje i okrutnost. To pitanje (tj. pitanje pijenja vode stojeći) je sporno pitanje u fikhu, a sporno pitanje nije dozvoljeno negirati, a i ako je dozvoljeno, nije dozvoljeno činiti to tako žestoko i okrutno.

Rekao je: Međutim, hadis jasno zabranjuje pijenje stojeći: “ A ko zaboravi, treba da povrati što je popio!” (hadis je vjerodostojan).

Rekao sam: “Međutim, hadisi koji dozvoljavaju piti stojeći su vjerodostojniji i potvrđeniji. Prenosi ih Buhari pod naslovom:Pijenje stojeći, u kome ne prenosi ni jednog hadisa koji zabranjuje da se pije stojeći. Tirmizi i drugi prenose hadise koji dozvoljavaju piti stojeći od nekoliko ashaba.

Također se prenosi od Poslanika a.s., da je pred kraj svog života pio stojeći. To je činio na Oprosnom hadžu, kako prenosi Ibn Abbas, a hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu.

Prenose Buhari i Muslim od Alije da se on abdestio, zatim ustao i popio višak vode od abdesta dok je stajao a zatim rekao: “Uistinu neki ljudi ne vole piti stojeći. Uistinu je Poslanik a.s., uradio ovako kako sam ja uradio, tj. popio višak abdestne vode stojeći kako sam i ja uradio.”

Imam Tirmizi veli za hadis Ibn Omera da je vjerodostojan u tom hadisu Ibn Omer veli: “ Za vrijeme Poslanika a.s., jeli smo hodajući i pili stojeći.”

Također, Tirmizi veli za hadis koji prenosi Kebšeh da je vjerodostojan u kom ona veli: “Ušla sam kod Poslanika a.s., i zatekla sam ga da pije iz obješene mješine.”

Ustanovljeno je i da je i Omer r.a. pio stojeći. U Muveti stoji da su Omer, Osman i Alija pili stojeći. Sa’d i Aiša to nisu smatrali lošim, a prenosi se to i od grupe tabi’ina.

Ovo sve je naveo El-Hafiz u svome djelu El-Feth. Zatim je naveo metode učenjaka koje su slijedili u ovom pitanju, navodeći spoljašnje proturječnosti oko ovog pitanja. Neki od uleme su dali prednost hadisima koji to dozvoljavaju jer su oni vjerodostojniji i potvrđeniji od hadisa koji to zabranjuju a posebno zato što se od ravija od kojih se prenose hadisi koji to zabranjuju prenose i hadisi koji to dozvoljavaju. Drugi, pak, vele da su hadisi koji dozvoljavaju pijenje vode stojeći derogirali hadise koji to zabranjuju, jer su oni kasnije izrečeni i potvrđeni hadisom četverice pravednih halifa.

Treći su, pak, protumačili zabranu i rekli da se ona ne odnosi na haram, već na mekruh tenzih (nepoželjni postupak) i da je cilj toga da se usmjeri na ono što je povoljnije i priličnije. Sve su to različiti pogledi i shvatanja oko ovog pitanja, i zato nije dozvoljeno prigovarati nekome ako prihvati neko mišljenje, a kamoli grubo postupiti prema njemu.

Slično ovome je i mišljenje skraćivanja odjeće, koga se pridržava mnogo pobožnih mladića,i pored toga što zbog toga podnose mnoge nedaće od porodice ili društva, oslanjajući se u tome na vjerodostojan hadis koji veli: “Sve što prijeđe članke bit će u vatri”, kao i na hadise koji žestoko prijete onome ko spusti svoj ogrtač i ko po zemlji vuče svoju odjeću. Međutim, ovi hadisi su neodređeni, a bliže ih određuju drugi hadisi, koji su ograničili ovu prijetnju na onog ko to radi iz gordosti i oholosti, jer Allah dž.š., ne voli gorde i ohole. U vjerodostojnom hadisu koji prenosi Ibn Omer pročitat ćemo slijedeće: “Ko spusti svoju odjeću iz oholosti Allah neće u njega pogledati na Sudnjem danu.” U drugom hadisu koga također on prenosi stoji: Čuo sam Allahova Poslanika sa ova dva svoja uha da je rekao: “Ko spusti svoj ogrtač iz oholosti, zaista, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu” (Muslim).Poslanik a.s., je rekao Ebu Bekru kada mu je ovaj rekao: “Zaista se moj ogrtač spusti, i moram ga pridržavati,”slijedeće: “Ti nisi od onih koji to rade iz oholosti.” Zbog toga Nevevi i drugi smatraju da je spuštanje odjeće mekruh. Međutim, mekruh nestaje u slučaju najmanje potrebe.

NEJASNOST POJMOVA

Ovu nesređenost u shvatanju i poimanju islama i nejasnoća u viđenju šerijatskih temelja i njegovih nakana doveli su do nejasnoća u shvatanju mnogih islamskih pojmova i njihovih zamršenosti u svijesti mladića ili do njihova pogrješna shvatanja. Među njima su važni pojmovi koje je neophodno odrediti i pojasniti jer se na njih  nadovezuju vrlo ozbiljne posljedice kod donošenja odredbi prema drugima, njihova vrednovanja i oblikovanja veze s njima, kao npr., pojmovi imana, islama, nevjerovanja, širka, nifaka, džahilijjeta, itd.

Neki nisu temeljito naučili jezik niti shvatili njegove tajne i tako su zamrsili pojmove između stvarnog i prenesenog značenja, pa su se kod njih pomiješale stvari, zamrsili putevi i poremetila mjerila.

Oni ne prave razliku između apsolutnog vjerovanja i općeg vjerovanja, niti između potpunog islama i islama. Oni ne prave razliku između velikog kufra koji izvodi iz vjere i nevjerovanja-griješenja, niti između velikog i malog širka. Oni ne prave razliku između nifaka u vjerovanju i nifaka u djelima. Ovi, također, smatraju istim džahilijjet u moralu i ponašanju i džahilijjet u vjerovanju (akidetu).

 Zato je neophodno osvijetliti ove pojmove i o tome ćemo detaljnje govoriti u našem narednom dijelu gdje tematiziramo problem tekfira.

Treba znati, kada se spomene iman (vjerovanje), da se pod tim misli na potpun (savršen) iman, tj. iman koji sadrži srčano vjerovanje, izgovor jezikom i djelovanje organa i tijela. Na ovakav iman misli se u slijedećem govoru Uzvišenog: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene” (El-Enfal, 2);

“Spašeni su vjernici oni koji namaz svoj ponizno obavljaju” (El-Mu’minun, 1) i

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju i poslije više ne sumnjaju i bore se na Allahovom Putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni” (El-Hudžurat, 15).

Na takav se iman misli u Poslanikovim hadisima: “Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka pazi na rodbinske veze... neka govori istinu ili neka šuti.”

Suprotnost ovom vjerovanju nalazi se u slijedećim hadisima: “Niko od vas ne vjeruje dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi.”

“Bludnik u momentu bluda nije vjernik. Pijanica u momentu kada pije nije vjernik. Kradljivac u momentu kada krade nije vjernik.”Negiranje imana se u ovim hadisima odnosi na savršeni iman (vjerovanje), a ne na sam iman. Isto kao što se kaže: nije čovjek ko nije ljubomoran, niti je učenjak onaj ko ne radi po svom znanju. Ovdje se negiranje odnosi na savršenu ljudskost, a ne na ljudskost općenito, i na savršenost znanja, a ne na samo znanje.

Ovaj savršeni iman je taj o kome je Poslanik a.s., rekao da ima sedamdeset i nekoliko dijelova i da je stid jedan njegov dio. To je iman o kome je imam Ebu Bekr el-Bejheki napisao djelo: El-Džami’ li šu'abi-l- iman. Ti izdanci (šu'ab) obuhvataju i korijen drveta, tj. akaid, kao što obuhvataju i grane i plodove, tj., ibadete, muamelate, moral i ponašanje. Pa ko izgubi korijen potpuno, kod njega više nema imana. Ako izgubi neke njegove ogranke, temelj imana kod njega ostaje, međutim, on gubi savršenstvo imana u onolikoj mjeri koliko je on izgubio od njega, ali za njega ne kažemo da je nevjernik.  Temelj imana je ono što je spomenuto u hadisu Džibrila: “Iman je: da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.”

Hafiz Ibn Hadžer u svom El-Fethu navodi da su naši dobri prethodnici rekli: Iman je vjerovanje srcem, izgovor jezikom i djelovanje u skladu s temeljima islama. Time su željeli reći da su djela uvjet za upotpunjenje imana. Otuda i njihov stav da se iman povećava i smanjuje. Dok murdžije vele: Iman je vjerovanje i izgovor, keramije kažu: Iman je izgovor, a mu’tezilije: Iman je djelo, izgovor i vjerovanje. Razlika između njih i selefa je da su oni učinili djela kao uvjet za njegovu ispravnost, a selef djela smatraju kao uvjet za njegovu savršenost. Ovo je sve gledajući na ono što je kod Allaha, a gledajući na ono što je kod nas, iman je samo priznanje. Onaj ko prizna, tj. izgovori Šehadet-nad njim se provode propisi islamana ovom svijetu i ne osuđuje se za nevjerovanje, kao da učini sedždu kipu. Međutim ako djela ne upućuju na nevjerovanje kao fisk (grijeh), pa ko takvog smatra vjernikom taj sud je donio na osnovu njegovog priznanja  Šehadeta. A ko mu niječe iman-pod tim smatra njegovo savršenstvo. Ko takvog nazove nevjernikom, tu osudu je donio na osnovu toga što je on uradio djelo koje rade nevjerovanje, a ko odbaci nevjerstvo od njega-učinio je to gledajući na njegovu suštinu!

Islamom se ponekad naziva sam izgovor Šehadeta jer je Šehadet ulazna vrata islama. Nevjernik ulazi u islam i postaje muslimanom sa samim njegovim izgovorom prije nego počne obavljati namaz ili davati zekjat ili vršiti druge obrede, jer se ovi obredi primaju samo od muslimana. Novoobraćenom u islamu dovoljno je da ih vjeruje i da ih prizna iako ih u stvarnosti nije počeo obavljati. Izgovor ovog Šehadeta zaštićuje čovjekov život i imetak. Kao što se kaže u islamu: Pa kada ga izgovore, zaštitit ću im živote i imetke osim u situacijama koje iziskuju djelovanje u skladu sa zakonom, a Allah će ih obračunavati.

Ponekad se islamom nazivaju glavni njegovi dijelovi, i to potvrđuje ono što stoji u poznatom hadisu Ibn Omera: “ Islam je sagrađen na pet stvari: na svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., Njegov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekjata, postu ramazana i obavljanju hadždža.”

To je islam koga je Allahov Poslanik objasnio u poznatom hadisu Džibrila kada ga je Džibril upitao: “Reci mi šta je islam.”

Poslanik a.s., je odgovorio: “Islam je da vjeruješ u Allaha i da Mu druga ne pripisuješ, da obavljaš propisane namaze, da daješ određeni zekjat, da postiš ramazan i obaviš hadždž.”

U ovom hadisu Džibrilovom primjećujemo razliku izmeću dva pojma, imana i islama. Međutim, kada se samo jedan od njih spomene on sadržava drugi jer su oni, ustvari, nerazdvojni. Ne može postojati iman bez islama niti islam bez imana. Iman je povezan sa srcem, a islam sa organima i spoljašnjim djelovanjem. Ovo potvrđuje ovaj hadis:”Islam je javno djelovanje, a iman je u srcu .” (Ahmed i njegovi prenosioci koji su povjerljivi)

Na ovo upućuje i ajet iz sure El-Hudžurat: “Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci:”Vi ne vjerujete, ali recite: "Mi se pokoravamo," jer u srca vaša prava vjera još nije ušla” (El-Hudžurat, 14).

Ponekad se islam spominje i na drugim mjestima, a misli se na potpuni (savršeni) islam, kao npr. u slijedećim hadisima: “Islam je da se tvoje srce preda Allahu i da muslimani budu mirni od tvoga jezika i ruku.”

“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni muslimani.”

“Voli ljudima ono što voliš sebi, bit ćeš musliman.”

Kufr (nevjerovanje) u šerijatu može značiti nijekanje i nevjerovanje Allaha i Njegova Poslanika, kao što se veli u govoru Uzvišenog: “A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha i u meleke Njegove i u knjige Njegove i u poslanike Njegove i u Onaj svijet - daleko je zalutao” (En-Nisa, 136).

Ponekad se nevjerovanje naziva otpadništvo i izlazak iz imana, kao u slijedećem ajetu: “A onaj ko otpadne od prave vjere uzalud će mu biti djelo njegovo i on će na Onom svijetu nastradati” (El Maide, 5).

“A oni među nama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).

Ponekad se nevjerovanjem nazivaju neki grijesi koji u sebi ne sadrže poricanje. Ibnul-Kajjim u svom djelu Medaridžu-s-salikin veli: “Postoje dvije vrste nevjerstva, veliko i malo nevjerovanje. Veliko nevjerovanje, obavezuje vječnost u vatri. Malo nevjerovanje nalaže kaznu, a ne vječnost, u vatri kao što stoji u hadisima: “Dvije stvari u mom Ummetu vode u nevjerovanje: sumnja u porijeklo i naricanje za umrlim.”

“Ko imadne odnos sa ženom u njezin čmar zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu a.s.”

“ Ko ode kod vračara i astrologa i povjeruje mu šta mu kaže, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu a.s.,.”

“Nemoj da postanete poslije mene nevjernicima ubijajući jedni druge.”

Na ovakav način su Ibn Abbas i drugi protumačili ovaj ajet: “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici” (El-Maide, 44).

Ibn Abbas veli: “ Ovo nije nevjerovanje koje izvodi iz vjere, kada ga čovjek uradi. To nevjerovanje nije kao nevjerovanje onoga ko ne vjeruje u Allaha i Sudnji dan.” Isti stav zauzima i Tavus ibn Ata’, koji kaže: “To je nevjerovanje, ali ne pravo nevjerovanje...”

Drugi su taj ajet prokomentarisali  tako što su rekli da onaj koji ne sudi po Allahovu zakonu, negirajući ga, postaje nevjernik, i to je mišljenje Ikrime. Međutim, ovaj tefsir je neprihvatljiv jer je samo negiranje nevjerovanje, svejedno sudio on po Allahovom zakonu ili ne sudio.

Treći su ga prokomentarisali tako da se ono odnosi na napuštanje svega što je Allah objavio i vele: Tu ulazi i napuštanje tevhida i islama. Ovo je mišljenje Abdul Aziza el-Kenanija. Ovaj tefsir je također neprihvatljiv jer se prijetnja odnosi na one koji odbijaju vladanje po  Kur’anu, a to obuvata i potpuno i djelimično zanemarivanje.

Četvrti ga tumače tako da se on odnosi na one koji vladaju suprotno Objavi, namjerno, bez opravdanja, ne iz neznanja i ne zbog pogrešnog tumačenja. Ovo je mišljenje prenio Begavi od druge uleme.

Peti smatraju da se to odnosi na Ehlu-l-kitabije, i kršćane i židove. To je mišljenje Katadea, Dahara i dr. Međutim, to je shvatanje daleko, suprotno je formi teksta, i zato se ne prihvata.

Neki to objašnjavaju nevjerovanje koje izvodi iz vjere. Ibnul-Kajjim veli: Tačno je da suđenje po onome što Allah nije objavio obuhvata dva nevjerovanja: malo i veliko, shodno stanju vladara. Ako vladar vjeruje da je dužnost vladati prema onome što je Allah objavio, ali on to ne radi iz nepokornosti, priznavajući da za to zaslužuje kaznu, to se smatra malim nevjerovanjem. Međutim, ako vjeruje da vladanje po Allahovom zakonu nije vadžib (obaveza) i da on tu ima izbora, vjerujući da je to Allahov zakon, ovo se smatra velikim nevjerovanjem. Ako vladar ne zna da je to Allahov zakon ili pogriješi prilikom vladanja po njemu, on se svrstava u griješnike. Znači, svi se grijesi svrstavaju u malo nevjerovanje, jer je grijeh suprotnost zahvalnosti, a zahvalnost je djelovanje u cilju pokornosti. Prema tome djelovanje može biti zahvalnost ili nevjerovanje ili nešto treće koje ne pripada ni zahvalnosti niti nevjerstvu, a Allah najbolje zna.

Širk (idolopoklonstvo) također može biti veliki, kao kad se moli božanstvu ili kad se obožava božanstvo sa Allahom, ili bez Allaha, kao što se veli u slijedećem ajetu: “Allah neće oprostiti da Mu se drugi smatra ravnim” (En-Nisa, 48).

Ali postoji, i mali širk, kao što se veli u slijedećim hadisima: “Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha učinio je širk” (Ebu Davud, Tirmzi i Hakim).

“ Ko objesi hamajliju učinio je širk” (Ahmed i Hakim).

“Zaista su magija, zapisi i gatanje - širk” (Hakim koji kaže da je  vjerodostojan).

Također, postoje dvije vrste licemjerstva (nifaka). Veliki nifak, nifak u nevjerovanju znači: skrivanje nevjerovanja i pokazivanje imana s ciljem prevare i laži. Taj nifak je spomenut na početku sure El-Bekare: “Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju” (El-Bekare, 8-9).

Također, to licemjerstvo je spomenuto na početku sure El-Munafikun i na drugim mjestima.

Za ovakav nifak se prijeti u slijedećem ajetu: "Licemjerni će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći” (En-Nisa, 145).

Postoji i mali nifak (licemjerstvo). To je nifak u djelima, tj. da čovjek musliman, posjeduje munafičke osobine i moral, ali on srcem vjeruje u Allaha, Njegova Poslanka  i Sudnji dan.

Na ovu vrstu nifaka se odnose slijedeći hadisi:

“Munafik ima tri osobine: kada govori, laže, kada obeća, ne izvrši, i kada mu se nešto povjeri, iznevjeri” (muttefekun alejhi, prenosi ga Ebu Hurejre).

“U koga se nađu četiri svojstva on je pravi munafik. A ko bude imao jedno od njih imat će jedno munafičko svojstvo sve dok ga ne ostavi: kada govori, laže, ako mu se nešto povjeri, iznevjeri, kada nešto obeća, ne ispuni i kada se prepire, prijeđe granicu” (muttefekun alejhi, prenosi ga Abdullah ibn Amr).

Ashabi i naši dobri prethodnici su se bojali za sebe nifaka i govorili bi: Samo je munafik siguran od nifaka, a nifaka se boji  samo vjernik.

SLIJEĐENJE NEJASNOG A OSTAVLJANJE JASNOG

Neophodno nam je ovdje da ukažemo na glavni uzrok koji stoji iza ekstremizma i zastranjenja u shvatanju vjere, jučer i danas. Taj uzrok je slijeđenje nejasnih tekstova, a ostavljanje potpuno jasnih tekstova. Ovo se dobro upućenima u nauku ne može desiti, nego se to dešava onima čija su srca pokvarena. "Oni željni smutnje i svog tumačenja slijede ajete koji su manje jasni"(Ali Imran, 7).

Podrazumijevam pod nejasnim (mutešabih) ono što ima dvosmisleno značenje i jasno neodređen smisao. A pod jasnim (muhkem) podrazumijevam ono što ima jasno značenje i jasno određen smisao.

Naći ćeš ekstremiste i inovatore u vjeri, od davnina, da slijede nejasne ajete puneći njima svoje rezerve i naoružavajući se njima, okrećući se od jasnih ajeta u kojima su jasne i pravedne presude.

 Pogledaj u današnje ekstremiste. Vidjet ćeš da se oslanjaju na nejasne ajete prilikom definisanja mnogih velikih pojmova iz kojih proizilaze veoma važne i ozbiljne posljedice kod donošenja suda o pojedincu ili skupinama, njihovom kategoriziranju, uspostavljanju odnosa među njima, bratskih ili neprijateljskih, da li da se vole ili da se mrze, da li su vjernici koje treba uzimati za prijatelje i pomagače ili nevjernici protiv kojih se treba boriti. Ovo površno shvatanje i brzina kod donošenja suda i parcijalno donošenje propisa iz tekstova, bez proučavanja i komparacije, rezultat je napuštanja jasnih i nedvosmislenih dokaza i slijeđenje nejasnih i dvosmislenih ajeta. Sve su to razlozi koji su učinili haridžije da padnu u provaliju tekfira  svakog muslimana osim njih, i da se bore protiv velikana islama Alije ibn Ebi Taliba r.a., nakon što su bili vojnici njegove vojske dokazujući to čudnim shvatanjem vjere Uzvišenog Allaha dž.š.

Hazreti Alija je prihvatio da se presudi (posredovanjem) u sukobu s njegovim neprijateljem da bi spriječio prolijevanje muslimanske krvi i da bi se sačuvalo jedinstvo njegove vojske, jer u vojsci su postojali i oni koji su smatrali da se obavezno mora prihvatiti ova presuda.

Nakon toga su se pojavili ovi glupaci koji su ga optužili-a on je od malehna odrastao braneći i boreaći se za vjeru - da je time izišao iz vjere,jer je prihvatio ljudsku presudu u Allahovoj vjeri ponavljajući svoju poznatu parolu: “Sud pripada samo Allahu” i oslanjajući se u tome na bukvalno značnje slijedećeg ajeta: “Sud pripada jedino Allahu!” (Jusuf, 40).

Vladar pravovjernih Imam Alija  im je na to odgovorio svojim poznatim historijskim odgovorom: “Istinita riječ kojom se želi neistina!”

Priznati sud samo Allahu u svemu znači da Allah upravlja svime i samo je On taj koji ima pravo da propisuje zakone. To ne znači odbacivanje ljudskog suda u sekundarnim problemima u kojima se ljudi spore sve dok taj sud ne izlazi iz okvira Allahovog suda i šerijata.

Ibn Abbas r.a., je raspravljao sa ovima dokazujući im primjere ljudskog suđenja u Kur’anu. Naveo im je primjer suđenja među supružnicima da bi se razriješile njihove međusobne nesuglasice: “Ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog presuditelja iz njegove a jednog iz njezine porodice. A ako oni žele izmirenje Allah će ih pomiriti” (En-Nisa, 35).

Također naveo im je presudu kod određivanja vrijednosti lova kojeg ubije hadžija dok je u ihramu: “O, vjernici ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža! Onome od vas ko je hotimično ubijao kazna je da jednu domaću životinju, čije će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Ka’bi ili da se iskupi time što će ravno tome nahraniti siromaha”(El-Made, 95).

Ko dobro ne razumije ono što je objavljeno od Allaha i što je došlo Poslaniku, tj. Kur’an i Hadis i ne zastane dugo kod njih, proučavajući ih, razmišljajući o zabranama i zapovijestima, upoređujući opća i specifična ili neograničena i ograničena značenja, vjerujući u njih sve, imajući lijepo mišljenje o njima svima, jasnim i nejasnim, ko tako ne bude postupao brzo će mu jahaliza zalutati, izgubit će  put i cilj pa će jednom ići na istok, a drugi put na zapad, bez upute. Besciljno će tumarati u mračnoj noći!

U ovo su upali zagovornici tekfira danas, a u to su zapale i haridžije jučer. Osnovni uzrok ovog ekstremizma, kao što veli imam Šatibi, jeste nepoznavanje nakana šerijata, nagađanje o njihovim značenjima bez utvrđivanja i naučnog pristupa. Zar ne vidiš kako  su haridžije izišli iz vjere kao što izlazi strijela iz luka? Zato što ih je Poslanik a.s. opisao da će učiti Kur’an a on im neće prelaziti njihove ključne kosti. To znači, a Allah opet najbolje zna, da ga oni neće razumijevati, jer im Kur’an neće doprijeti do srca, jer razumijevanje se postiže srcem. Zato, ako Kur’an ne dopre do srca, nemoguće ga je razumjeti. Takvo učenje se ograničava samo na mjestu glasova i slova, i u tome su isti i onaj ko razumije i onaj ko ne razumije. Na to upućuje i hadis koji smo prethodno spomenuli, da Allah neće uzeti znanje odjednom.

            Slično ovome govorio je i Ibn Abbas. Prenosi Ebu Ubejd u svome djelu Fedailu-l-Kur’an i Seid Ibn Mensur u svome tefsiru od Ibrahima Tejmije da je rekao:Jednog dana je Omer bio sam, i počeo je govoriti samom sebi: Kako da se raziđe ovaj Ummet a Poslanik im jedan? Zatim je naredio da mu zovnu Ibn Abbasa koga je, kada je došao, upitao: Kako da se raziđe ovaj Ummet, a ima jednog Poslanika, ima istu Kiblu-a Seid je dodao još-ima istu Knjigu?”

Ibn Abbas mu je na to odgovorio: “Alah nam je objavio Kur’an i mi smo ga čitali znajući zašto je šta objavljeno. Međutim, doći će poslije nas narod koji će učiti Kur’an, ali neće znati zašto je šta objavljeno i svako od njih će imati posebno mišljenje. Kada se to dogodi onda će se razići.”

Seid veli: “ Svako će imati svoje mišljenje, pa kada tako bude, razići će se, a kada se raziđu, potući će se! Omer ga je ukorio i izgrdio ...Ibn Abbas  je otišao a Omer je razmislio o tome što mu je Ibn Abbas rekao i shvatio. Ponovo ga je pozvao i rekao mu: “Ponovi mi ono što si rekao. Nakon što mu je Ibn Abbas izrekao svoje mišljenje Omer ih je shvatio.

Šatibi veli:Ono što je rekao Ibn Abbas r.a. je istina. Jer, uistinu kada čovjek zna povod objave  ajeta ili sure, znat će ga protumačiti i znat će ono što se njime želi i držat će se u tim okvirima. A kad čovjek ne zna radi čega je to objavljeno, tada će se to moći tumačiti na više načina, i svaki će čovjek to tumačiti na svoj način, različit od drugog, a u isto vrijeme oni  ne posjeduju toliku upućenost u znanje koje će ih uputiti istini ili koji će ih zaustaviti  da ne bi zagazili u polje problema. U takvoj situaciji mora doći do površnog gledanja na ajete i nagađanja o njihovim značenjima, a to ništa neće korisitit istini, jer za to nema šerijatskog argumenta. Na taj način oni lutaju ali i druge zavode.           

Ovaj događaj to lijepo pojašnjava. Naime, prenosi Ibn Vehab od Buvejra, da je on pitao Nafia:”Koje je Omerovo mišljenje o harurijama  (haridžijama koji su to ime dobili po mjestu Haruri). To je mjesto gdje su se sakupile i gdje se hazreti Alija borio protiv njih sa ashabima koji su bili s njim. Rekao je: On ih smatra najgorim Allahovim stvorenjima, zato što su oni ajete koji su objavljeni za nevjernike primjenjivali za vjernike... To je obradovalo Seida Ibn Džubejra, pa je rekao:”Od onog što se odnosi na harurije a od nejasnih ajeta ( koje oni koriste op.prev.) je  i ovaj ajet: “Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici” (El-Maide, 44). Sa ovim ajetom ide i ovaj ajet: “Oni koji ne vjeruju, druge sa Gospodarom svojim izjednačuju” (El-En’am, 1).

Zato oni, kad vide da vladar ne sudi po istini, kažu za njega da je učinio nevjerovanje, a ko čini nevjerovanje, sa svojim Gospodarom druge izjednačuje i tako čini širk. Ovakvi su mušrici, pa se izlazi u boj protiv njih kad god se vide (pojave), jer oni preinačuju značenje ovog ajeta. Ovo je značenje na koga je upozorio Ibn Abbas, jer je ono nastalo iz neznanja radi čega je objavljen ajet ili sura.

     Nafi veli: Ibn Omer, kada bi bio upitan o hururijama govorio bi: Smatraju muslimane nevjernicima, dozvoljavaju njihovu krv (živote) i imetke, žene se sa ženama dok su u iddetu. Kada im dođe žena, oženi je njihov čovjek iako ima svoga muža. Ne znam da ima iko ko je preči da se bori protiv njega do oni(El-I’tisam, 2/182-184).

NE UZIMAJ ZNANJE OD SAMOUKOG UČENJAKA NITI KUR’AN OD SAMOUKOG HAFIZA

Od uzroka slabog shvatanja kod ovakvih je i to da oni ne tolerišu onog ko mu se suprotstavlja u mišljenju, niti prihvata diskusiju sa njima, niti mogu zamisliti da njihova mišljenja mogu biti izložena kritici tako što bi se mjerila sa drugim mišljenjima i bila odbačena.

Mnogi od njih nisu uzeli znanje od učenjaka i stručnjaka, već su ga uzeli direktno iz knjiga i raznih izvora, i nije im se pružila prilika konsultiranja, debatiranja i raspravljanja, kao i kritika svog shvatanja i saznanja i njihova stavljanja u laboratoriji za analizu. Međutim, takav je pročitao nešto, razumio ga i izveo zaključak iz njega, a može biti da je pogrješno pročitao ili razumio ili pogrešno izveo zaključak, a dato i ne zna.

Moguće je da postoji jači dokaz od onog koji je takav uzeo sebi za oslonac i on to ne zna, jer nije našao ko će ga na to uputiti.

Ovakvi mladići ne znaju da se u šerijatskoj nauci i fikhu moraju konsultirati oni koji su stručni i povjerljivi, i da oni ne mogu sami gaziti ovo duboko i uzdrhtalo more, nego moraju imati vodiča koji će ih držati za ruke i objasniti im nerazumljivosti i termine, koje će povezati dijelove sa cjelinama i sličnosti sa sličnostima.

Međutim, ko bude plivao sam u ovom moru, a ne bude vješt plivanju, bojati se je za njega da ga ne savladaju valovi i nr odnesu ga tamo gdje ne želi. Često ga i more proguta tako da ne stigne na željenu obalu, i ne nađe nikoga ko će ga spasiti, jer je zagazio sam bez učitelja i pomagača ili vodiča. Slično ovome je studiranje šerijata bez učitelja, gdje se ne može zaštititi od opasnosti, niti takvo studiranje može biti bez propusta i grješaka. Sve se to uočava prilikom primjene i kontakata a naročito kod nejasnih i problematičnih pitanja i oprečnosti dokaza i shvatanja. Sve je ovo natjeralo klasičnu ulemu da upozori da ovo nije odgovarajuće obrazovanje, pa su rekli: Ne uzimaj Kur’an od mushafija niti znanje od suhufija.

Pod mushafijama su podrazumijevali one koji su naučili Kur’an samo iz mushafa (samostalno) ne podučavajući se putem predaje (rivajeta) ili usmeno od šejhova i specijaliziranih karia (učača).

A pod suhufije podrazumijevaju onog ko uzme znanje direktno iz knjiga ne obrazujući se kod učenjaka i ne uzimajući specijalizaciju od njih.

 

ZAŠTO SE OMLADINA UDALJILA OD ULEME

Ovdje je nužno da kažemo: da su se neki mladići okrenuli knjigama zato što su izgubili povjerenje u većinu onih koji se bave naukom, a naročito  u one koji su bliski vlasti. Takvi su u očima ovih mladića sumnjivi, jer oni sarađuju s njima iako znaju da ne vladaju po Allahovom zakonu. Ne zadovoljavaju se time što šute i što ne smiju da kažu silniku: Silniče, već mu tepaju i govore: Ti si najpravedniji i najuzvišeniji heroj-pa kamo sreće, kad su prešutili istinu, da ne govore laž! Zato je bilo nužno da su ti mladići shvatili da su mrtvi vjerodostojniji i povjerljiviji od živih, i zbog toga su se okrenuli njihovim knjigama i crpili znanje iz njih, bez posrednika.

Rekao sam jednom od ovih mladića:Dužnost vam je da uzimate znanje  od alima i da ih pitate o onome što ne znate.

Rekao mi je: “Gdje da nađemo ulemu u čiju smo vjeru i znanje sigurni? Mi nailazimo samo na ulemu koja služi vladare. Kada vladari žele nešto da im dozvole, oni to dozvole, a kad žele da nešto učine zabranjenim, oni to zabrane. Ako je vladar socijalist, blagoslove socijalizam i dokazuju da je on od islama. Ako je feudalist hvale feudalizam i nalazi mu opravdanje u islamu. To je ulema koja, kada njihov vladar želi rat oni kažu da mir postaje pokuđen i zabranjen. Kada se promijeni njihova politika i poželi se mir, izdaju se fetve da se ta promjena opravda i podrži. “Jedne godine ga proglašavaju običnim, a druge godine ga smatraju svetim” (Et-Tevbe, 37).

To je ulema koja je izjednačila crkvu i džamiju, idolopokloničku Indiju sa islamskim Pakistanom!

Rekao sam mu: Ne možemo optuživati sve zbog grijeha samo nekih, niti možemo zamjeriti dobrima zbog propusta loših.

Među ulemom postoje i takvi koji su odbili laž i suprostavili se nasilju. Ima i takvih koji su odbili da se povinuju tiranima. Ima i onih koji su se suprotstavili uprkos oštrim prijetnjama, koji su podnosili mučenje, i bili strpljivi na iskušenjima. Sa zadovoljstvom su prihvatili zatvore i mučenja,  čak pokazali spremnost da žrtvuju i život na Allahovom Putu, i nisu prihvatili trgovinu vjerom niti omalovažavanje akideta.

Mladić je rekao:Ne negiram to, ali loši su ti koji su ugledni velikani, odgovorne vođe, u čijim rukama je fetva, usmjeravanje i rukovođenje.

Nema sumnje u to da je omladina u većini slučajeva u pravu u onome što tvrdi. Mnoga “velika ulema” postala je sredstvo u rukama vladara kada pristaje da kaže ono što vladar želi i da prešuti kada to vladari žele. Onaj ko prešuti istinu isti je kao i onaj koji govori neistinu, obojica su šejtani.

Jednom je jedan poznati učenjak pozvan da učestuje u televizijskoj emisiji u nekoj zemlji. Tema emisije je bila stav islama o ograničenju potomstva! Voditelj ove emisije je bio uveliko iznenađen kada ga je ovaj alim upitao: “Da li ova emisija ima za cilj da podrži ili osudi ograničenje potomstva kako bih se mogao na odgovarajući način pripremiti?

Allah se smilovao klasičnoj ulemi kada je neko od njih rekao paši: Uistinu, onaj koji pruža noge ne pruža ruke!

Kamo sreće, kada se umanjila bogobojaznost kod ove uleme, da im se zauzvrat povećalo znanje i shvatanje. Nažalost, to se nije desilo.

Mnogi od ovih mladića, željni znanja o svojoj vjeri, imali su kontakt sa mnogom ulemom, poznatim po hutbama i pisanim djelima, ali nisu kod njih našli duhovna znanja o Kur’anu i Sunnetu. Znanje koje su kod njih našli nije liječilo bolest niti gasilo žeđ.

Jedan od takve uleme je u jednim novinama napisao kako nema kamate u odnosima vlade i njenih podanika. Njegov argument za to je, kako mu se učinilo, da to niko nije rekao od klasične uleme, što je analogija - kako on tvrdi da nema kamate između oca i sina. Ovo je oprečno mišljenje među ulemom, i nije ustanovljeno tekstom niti konsenzusom, pa kako se može smatrati osnovom na koju se pravi analogija. A kada bi bilo ispravno vršiti analogiju sa njom, ta analogija bi se smatrala pogrješnom (sa razlikom).

Omladina je bila u pravu, kada se razočarala u ovakvu ulemu, koja nema ni znanja ni pobožnosti.

Među njima su našli i one koji dokazuju lažnim hadisima, a odbacuju vjerodostojne hadise. Vidjeli su i takve, koji dokazuju israilijatima i uzimaju argumente iz snova, u čijim glavama su samo priče i hikaje.

Vidjeli su one koji brane raširene novotarije a odbacuju  potvrđene sunnete dodvoravajuć se tako požudama masa i strastima odabranih, ne okrećući se znanju, najjačem temelju. Zbog toga je omladina digla ruke od njih i izgubila povjerenje u ono  što ta ulema govori i radi.

Čak i neki alimi koji su imali lijep ugled kod omladine pali su u grijeh podrške vladaru, kojeg su mu namjestila vješta informativna sredstva žestoko osuđujući omladinu, ne saslušavši njihovu odbranu i ne upoznavši suštinu njihovih stavova.

Dovoljno je da navedemo jedan  primjer: Kada je jedan poznati alim, osvrćući se na ono što se desilo omladini islamskog pokreta u Egiptu, nakon zaleđivanja njihove aktivnosti, hapšenja velikog broja i njihovog dovođenja na suđenje, rekao: Da su ovi mladići istinski pomagači islama, ne bi ih Allah ovako ponizio... Da su bili stvarni pomagači islama i da je Allah zadovoljan onim o čemu su razmišljali i onim što su smjerali, ne bi mogla nijedna sila, ni policija ni vojska stati ispred njih. Međutim, pošto oni nisu takvi, Allah ih je porazio prije nego što su to učinili ljudi!

Ovo je šejh rekao da bi potvrdio pravilo, koje se uzima kao mjerilo za spoznaju onoga ko je u pravu, a ko to nije. Na osnovu toga ko bude poražen i ponižen to upućuje da nije bio u pravu, jer ga Allah nije pomogao. A kome  pobjeda i uspjeh budu saveznici, to upućuje da je on u pravu.

Ovakvo mišljenje je neprihvatljivo šerijatski i nešerijatski, jer pobjeda ima svoje uzroke i šartove, Ponekad svi nisu ispunjeni kod onog ko je pravu i zato izostane pobjeda... A ponekad se onome ko nije u pravu, ispune svi uvjeti koji mu omogućuju da uspije do određenog vremena... koje može biti kratko ili dugo. Koliko smo samo vidjeli da naše vrijeme propagatori neistine propadaju i pobjeđuju dok su propagatori istine izloženi neuspjehu i porazu! Razlog tome jest što su svjetske sile bile sa prvim, a protiv drugih. Pred nama je Izrael, jasan dokaz za ovo što kažemo.

Ko od nas ne zna kako je muslimanski turski narod satrven pod vođstvom svoje uleme od strane Ataturkovog nasilja i njegovih četa?

Kako je protjeran islam iz zemlje hilafeta, i kako je silom nametnut bezbožnički sekularizam turskom narodu?

Pa ko je od njih bio u pravu, a ko nije?

U bliskoj prošlosti, u nekim islamskim zemljama, poubijana je ulema, spaljena vatrom jer se suprotstavila zakonu koji se odnosi na porodične probleme. Taj zakon vlada je htjela nametnuti muslimanskom narodu. Suprotstavljao se šeriatu, dozvoljavao što je Allah zabranio, a zabranjivao što je Allah dozvolio poništavajući Allahove naredbe. Kada je ulema takvom zakonu rekla ne, njihova kazna za to bila je smrt, kako bi bili pouka drugima da niko više ne digne glavu  i ne progovori drugačiju riječ.

Nasilnička vlast je pobijedila, glas uleme je zašutio a s njima i glas naroda, pa da li je ta vlast bila na istini, a ulema na neistini?

U drugoj islamskoj državi, nevjernička manjina vlada nad muslimanskom većinom odvodeći hiljade muslimana i muslimanki u zatvor, da bi zanijemio svaki glas i uhvatio se svaki neposlušnih. Niko ne smije ni da upita kako i zašto a kamo li da se suprotstavi. Pa kada zatvori postanu pretijesni smanjuju njihov broj mitraljezima uperenim u njihova prsa. Kada primjete neke muslimane da se ne boje smrti, na njima primjenjuju druge načine da bi ih pokorili i ponizili metode koje nisu primjenjivali ni Džingiz Kan ni Hulagu niti drugi historijski tirani i krvnici! Napadali bi na njihovu čast pred njihovim očevima!

Allahu, koliko je samo nevine krvi proliveno, koliko je samo nevinih časti narušeno, koliko li je svetosti narušeno, koliko li je poznatih džamija srušeno, koliko li je skupocjenih imetaka ukradeno, nastanjenih kuća razoreno i koliko je gradova na njihove stanovnike porušeno? Koliko li je ubijenih i protjeranih ljudi, žena i djece koji nisu mogli sami sebi pomoći niti su znali gdje otići!

Koliko li nevine djece, u najljepšoj dobi, i one koja još ne raspoznaju, koliko je njih koji ne znaju kojoj su porodici pripadaju ni ko su im očevi i majke! Zbog ovog izgara srce od žalosti, ako u srcu ima imana i islama!

Poražen je muslimanski narod pred tiranijom i nasiljem! I u drugim historijskim periodima dešavalo se ovo!

Pobijeđen je Poslanikov unuk Husejn ibn Ali r.a., pred vojskom Ibn Zijada Jezidova namjesnika. Omejevička država je trajala desetinama godina a da poslanička porodica u hilafetu nije imala nikakva udjela, sve do uspostavljanja abasijske države koju su uspostavili Poslanikovi amidžići!

Hoćemo li iz ovoga uzeti dokaz da je Jezid bio u pravu, a Husejn nije?

Kasnije, nakon toga, poražen je hrabri alim i vojskovođa Abdullah ibn Zubejr, jedan od četverice Abdullaha, pred vojskom Hadždžadža, emevijskog silnika, nakon što je ostao u Hidžazu i njegovoj okolini, nekoliko godina proglašavajući sebe halifom i emirom vjernika.

Nakon Ibn Zubejra Hadždžadž je uništio vojskovođu Aburrahmana ibn El-Eš‘asa i grupu velikih učenjaka koji su bili s njim, kao što su Seid ibn Džubejr, Ša’bi... i dr. Uništio ih je silnik Hadždžadž, a mnogi su poput Seida ibn Džubejra ubijeni iako je on bio onaj za koga je imam Ahmed rekao: “Ubijen je Seid, a na zemlji nema ni jednog muslimana, a da mu nije potrebno njegovo znanje.”

Spomenimo ovdje i ono što su izjavili neki muslimani, nakon što su bili otkriveni u borbi protiv neprijatelja: “Tako mi Allaha, kada bi nas izjele divlje životinje ili nas rastrgale ptice, ni tada ne bismo posumnjali, da ste vi na neistini a mi na istini!”

Abdullah ibn Zubejr rekao je, kada je bio opkoljen sa svojim malobrojnim saveznicima: “Tako mi Allaha, onaj ko je na istini ne može biti ponižen čak kada bi se svi na zemlji digli protiv njega! A tako mi Allaha, ne može biti ugledan onaj ko je na neistini, čak kad bi mu Mjesec sijao na čelu.

 Kur’an govori o nekoliko poslanika koje su ublili njihovi neprijatelji, kao što to Uzvišeni veli u Svom obraćanju Benu Israilićanima: “I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali, a druge ubili” (El-Bekare 87).

Od poslanika koji su ubijeni su Zekerijah i njegov sin Jahja u. Je li ubistvo ovih poslanika i prevlast njihovih neprijatelja na njima dokaz da oni nisu bili u pravu u onome čemu su pozivali?

U Kur’anu također čitamo priču o onima koji su rovove iskopali i u njima vatru potpalili, a zatim u nju grupu vjernika bacili. Oni su sjedili oko vatre naslađujući se gledanjem u njezin plamen koji je spaljivao iskrene vjernike: “A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnog, hvale dostojnog vjerovali” (El-Burudž, 8).

Pa da li su ovi nasilnici bili na istini jer su oni poubijali nejake vjernike   i potpuno ih uništili?

Pa zar su ovi vjernici bili na neistini, zato što je njihov kraj na dunjaluku bio uništenje i nestanak.

Uistinu, rezoniranje dotičnog šejha je aspolutno neprihvatljivo. Ne znam kako je šejh zaboravio Allahove propise i zakone kod iskušenja vjernika i zavođenja nevjernika. Uzvišeni Allah dž.š.,, veli: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” I da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo na iskušenja dovodili i one prije njih da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu” (El Ankebut, 1-3).

A poslije Bitke na Uhudu, nakon što su muslimani razbijeni Uzvišeni veli: “Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima-da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, a Allah ne voli nevjernike-i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio” (Ali Imran, 140-141). A o drugima Allah veli: “Zato ostavi Mene i one koji govor poriču, Mi ćemo im postepeno, odakle se i ne nadaju, patnji približavati” (El-Kamer, 44).

 

SLABO POZNAVANJE HISTORIJE I SADAŠNICE KAO I KOSMIČKIH I ŽIVOTNIH ZAKONA

Slabom razumijevanju vjere kod ekstremista pridodaje se još i slabo razumijevanje sadašnjice i života kao i slabo poznavanje Allahovih zakona koje je postavio među stvorenjima na ovom svijetu. Tako ćeš zapaziti da neko od njih želi ono što ne može biti, traži ono Što ne postoji, mašta o onome što se ne može desiti, shvata pogrješno realnost i tumači je shodno pretpostavkama koje su se ukorijenile u njegovoj glavi, koje nemaju nikakve  osnove u Allahovim zakonima koje je On postavio među svojim stvorenjima , niti imaju osnove u šrijatskim normama.

On hoće da izmijeni svo društvo, njegove ideje, osjećaje, običaje, moral, društveni, politički i ekonomski sistem utopijskim sredstvima i metodama,  hrabrošću i smjelošću i požrtvovanošću ne obazirući se na veličinu žrtve ma kolika bila, zanemarujući smrt, zadesila ona njega ili nekog drugog, i ne računajući na rezultate ma kakvi oni bili, sve dok mu je nijet u ime Allaha, a cilj da uzvisi riječ Uzvišenog Allaha.

Zbog toga ne čudi da se takav odluči na djela i postupke koja neki ljudi nazivaju samoubilačkim, dok ih drugi nazivaju luđačkim a čije  su žrtve sami oni.

Kada bi se ovakvi obratili na poslanički životopis, ustanovili bi da je Poslanik a.s., ostao trinaest godina u Mekki pozivajući i odgajajući usred idolopoklonstva, kada se  Kaba bila okružena sa 360 kipova.

U takvoj atmosferi, Poslanik  a.s., je klanjao kod Kabe i tavafio oko nje. On i njegovi ashabi nisu ni pomišljali da izvrše neki gerilski napad da bi porušili te kipove i riješili ih se. Jer je on a.s., znao kada bi to uradio, da bi izložio sebe i svoje ashabe propasti i bio je svjestan neujednačenosti snaga. A kada bi to i uradio u takvoj situaciji ne bi se time završilo sa obožavanjem kipova jer njihovi poklonici postavili bi druge umjesto njih, odmah,već siljedeći dan isklesali bi ih ili kupili. To zato što idolopoklonstvo postoji u njihovim intelektima prije nego što postoji u samim idolima (kipovima). Zato, ako se intelekti ne oslobode ove laži, rušenje idola neće ništa pomoći.

Zbog toga ih se Poslanik a.s., kanio. Bavio se oslobađanjem razuma od širka i njegovim popunjavanjem tevhidom i čišćenjem srca bogobojaznošću.

Pripremio je vjernike za odlučujuću borbu protiv nevjerničkih snaga koje su težile da ih unište i pripremale im zlo. Odgajao je ashabe da budu strpljivi i izdržljivi kada dođe čas sukoba sa svirepim idolopoklonstvom, a on će, bez sumnje, doći.

Ashabi su dolazili Poslaniku istučeni, zabrinuti, ranjavani, tražeći od Poslanika dozvolu da isuču sablje svoje i da se bore braneći se. Poslanik a.s., im to nije dozvolio, nego im je naredio da se strpe i da se okane borbe dok im to Allah ne dozvoli.

Poslanik a.s.,  je prošao pored Ammara ibn Jasira i njegovih roditelja kada su mučeni, ništa im nije mogao pomoći, osim da kaže: “Strpite se, porodico Jasirova, vaše mjesto je u Džennetu.” Takva je situacija ostala sve dok Allah nije dozvolio vjernicima borbu, braneći se i braneći slobodu svoje dawe (ideje).

“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne!” (Al-Hadž, 39).

Nakon toga došlo je vrijeme oružanog sukoba sa nasilničkim idolopoklonstvom, suprotstavljanje sablje i snage snazi.

Međutim, kada se to desilo?

To se desilo kada se Poslanik a.s., i oni koji su vjerovali s njim posjedovali zemlju, državu i vlast. Tako su počeli prihodi i borbe. Tada se desilo najeće osvojenje, kada je Allah pripremio Svome Poslaniku da uđe u Mekku kao pobjednik nakon što je izašao iz nje protjeran. Tada je svojim kopljem udarao kipove koji su padali a on a.s., je govorio: “Reci:”Došla je istina, a nestalo je laži; laž zaista nestaje” (El-Isra, 81).

Od neobičnih i čudnih stvari koje čitam i slušam je stav skupine DŽEMAT TEKFIRA I HIDŽRE prema historiji, što potvrđuju i njezini sledbenici. Prof. Abdurrahman Ebul-Hajr zabilježio je u svojim “sjećanjima o islamskom džematu” a to je interni naziv te skupine, ovaj stav koji predstavlja jedno od spornih pitanja između njega i šejha Šukrija, osnivača tog pokreta.

Četvrti vid tog razilaženja bio je: Neuzimanje u obzir islamske historije. Šukri gleda na historiju kao na događaje čija autentičnost nije potvrđena, i on smatra da su nabolja historija kur’anska kazivanja, i zato zabranjuje proučavanje historije islamskog hilafeta ili zanimanja za to.

Pogledaj, Allah te sačuvao, u ovo površno i veoma ograničeno gledanje koje proučavanje historije muslimana smatra haramom iako je historija riznica znanja i učiteljica naroda. Kao što pojedinac uči iz jučerašnjih svojih događaja za svoje sutra, i narodi uzimaju iz svoje prošlosti za budućnost, uzimaju pouke iz svojih dobrih i loših postupaka, iz svojih pobjeda i poraza.

Historija je ustvari kolektivno pamćenje naroda. Narod koji zapostavi svoju historiju sliči čovjeku koji izgubi svoje pamćenje i živi samo za danas, bez prošlosti koju bi trebao poznavati i graditi na njoj budućnost. To je bolestan čovjek, koji nema svoje prošlosti, čovjek koji se sažalijeva, kojem je liječnička njega najpotrebnija. Pa kako da jedna skupina uzme sebi ovo nenormalno bolesničko stanje kao temelj za svoj život?

Historija je ogledalo u kome se ogledaju Allahovi zakoni u Svemiru općenito, a u ljudskom društvu posebno. Zbog toga je Kur’an posvetio posebnu pažnju, okrećući poglede i upozoravajući razume na ove zakone, da se okoristi njima i da se iz svega toga uzme pouke.

Pročitaj sa mnom ove časne ajete:

“Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su završili oni koji su poslanike u laž ugonili” (Ali Imran, 137).

Ovi zakoni se odlikuju sa postojanošću, zato se ne mijenjaju, kao što Uzvišeni veli:”Oni su se zaklinjali Allahom, najtežom zakletvom, da će se bolje nego bilo koji narod držati Pravoga Puta - samo ako im dođe onaj koji će ih opominjati. I kada im je došao onaj koji opominje njegov dolazak im je samo povećao otuđenje; oholost na Zemlji i ružno spletkarenje-a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe. Zar oni mogu očekivati nešto drugo već ono što je zadesilo narode davne! U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nikada nećeš naći odstupanja” (Fatir, 42-43).

Ovi zakoni su također univerzalni, jer se odnose na sve ljude bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Zato, koja god zajednica pogriješi i skrene dobit će zasluženu kaznu za to, pa čak kad bi to bila zajednica ashaba ili zajednica Poslanika a.s.,. Dovoljno nam je navesti  cijenu koju su platili ashabi u Bitki na Uhudu, a to je i Kur’an zabilježio. Zar-kada vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može” (Ali Imran, 165).

U drugom ajetu Allah Uzvišeni objasnio Je na što misli ovom rečenicom: “To je od vas samih”- kada je rekao: “Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali” (Ali Imran, 152).

Što se tiče njegove tvrdnje da je historija zbir događaja koji nisu potvrđeni i tačno to se može odnositi na neke sporedne, sekundarne događaje. Međutim, opće orijentacije i  glavni događaji su poznati i sigurno potvrđeni mnoštvom dokaza. A  i događaje koji su obavijeni nekim sumnjama nije teško stručnjacima provjeriti i razlučiti pogrješno od ispravnog, istinu od neistine ili one događaje koji su preuveličani.
Također, mi pod historijom ne podrazumijevamo samo historiju muslimana, nego historiju cijelog čovječanstva, historiju naroda, gdje god ona bila i u bilo kom dobu živjeli i ma koje vjere bili, muslimani i nemuslimani.

Pouka se ne crpi samo od vjernika nego se uzima i od vjernika i od nevjernika, od dobrog i lošeg, jer se Allahovi zakoni odnose podjednako na obje ove grupe. Ovi zakoni ne prave protekciju ni prema kome, kao što je slučaj i u prirodnim zakonima. Zakoni toplote, hladnoće, klučanja, topljenja, pritiska i eksplozije su opći zakoni, i važe za monoteiste kao što važe i za politeiste ili ateiste.

Mi, čak, ne razumijemo Kur’an kako treba, i ne znamo u potpunosti dobrotu islama. Samo mali dio znamo od zablude koja je bila u džahilijjetu. Na tu zabludu je upozorio i Kur’an slijedećim riječima: “Iako su prije bili u očitoj zabludi.” (Ali Imran 164)

Ovo je tajna Omerova govora kada je rekao: “Islam će se uistinu rušiti, dio po dio, kad narastu u islamu oni koji neće znati džahilijje.”

Ako je, uistinu, priznanje odlika, ja priznajem da mnogi od onih koji rade za islam i pozivaju njemu ne čitaju historiju iako ne čine haramom njezino proučavanje ali i svojim sljedbenicima, kao što su to učinili haramom ekstremisti. Pod tim mislim da je oni, ne čitaju pronicljivim pogledom niti prisutnom sviješću. Nije važno čitanje navedenih nanizanih događaja, nego je važno prodrijeti u njihovu bit, spoznati pouke iz njih i dostići do Allahovih zakona u njima.

Kao što nije bitno onima koji putuju po zemlji i posmatraju tragove prijašnjih naroda da ih vide direktno svojim očima i čuju vijesti o njima svojim ušima, već je važno da ih oni razumiju i uzmu pouku iz njih, kao šo veli Uzvišeni: “Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate, i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima” (El-Hadž, 46).

Historijski događaji se ponavljaju i uveliko sliče jedni drugima, jer iza njih stoje nepromjenljivi zakoni koji ih pokreću i oblikuju, pa zato zapadnjaci vele: “Historija se ponavlja!” A Arapi su to značenje izrazili frazom: “Koliko li je ova noć slična jučerašnjem danu!”

Kur’an-i-kerim, također upućuje na sličnost stavova, riječi i djela kao rezultat sličnosti ideja i shvatanja koja proizlaze iz njih. U prilog ovome došao je slijedeći kur’anski ajet: “A oni koji ne znaju govore: “Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe.” Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju” (El-Bekare, 118).

A Uzvišeni Allah o kurejševičkim mušricima veli: “I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao nijedan poslanik, a da nisu rekli: “Čarobnjak je!” ili “lud je!”

Zar su to jedni drugima u emanet ostavljali? Nisu, nego su oni ljudi koji su u zlu svaku mjeru bili prevršili” (Ez-Zarijat, 52-53).

Znači,  ovo saučestovanje i sličnost u stavu prema poslanicima među prvim i posljednjim narodima, i brzina da se poslanici potvore  čarobnjaštvom i ludilom nije rezultat međusobne oporuke, nego je uzrok to što su oni svi nasilnici, zulumćari, pa pošto su slićni po uzorku, tj., nasilje postali su slićni i u posljedicama, u rezultatima.

 Ko spozna historiju i Allahove zakone u njoj i imadne razum ili sluh i bude priseban, uzme pouku iz tuđih grješaka i oni mu budu pouka, pa sretan je onaj ko uzme pouku iz tuđih grješaka i oni mu budu pouka, sretan je onaj ko se opameti na primjerima drugih i uzme dobro koje oni imaju zato što je mudrost izgubljeno blago vjernika, gdje god je nađe, on joj je najpreči...

Dva važna Allahova zakona

Dva su Božija zakona koji su veoma važni a zanemareni su od zanesenjaka:

Zakon postepenosti

Postepenost je svemirski, a i šerijatski zakon. Zbog toga je Allah dž.š., stvorio nebesa i Zemlju u šest dana, a moćan je bio da kaže: Budite, i oni bi bili, ali ih je Allah stvorio u šest Božijih dana tj. u šest perioda ili vremena čiju kakvoću samo On, Uzvišni, zna, jer to sigurno nisu ovi naši dani, jer su ti periodi bili prije stvaranja Sunca i Zemlje i onoga što ih slijedi,  noć i dan. Također vidimo stvaranje čovjeka, životinja i biljaka,   to se sve odvija  u fazama dok se ne upotpuni njihovo  stvaranje. Ovo je sve sa strane svemirskih zakona. Sa šerijatske strane ova posebnost se ogleda u tome da je islam počeo sa pozivanjem u monoteizam želeći uspostaviti ispravno vjerovanje, zatim je uspostavljeno zakonodavstvo, također postepeno. Prvo su određene dužnosti (fartovi) i zabrane (haram), sve postepeno, kao što je slučaj sa namazom, postom i zekjatom, zabranom alkohola i drugim zabranama. Zbog toga je  Kur’an podijeljen na mekanski i medinski.

U ovom smislu Aiša, r.a., veli opisujući postepenost šerijata i postepenost objavljivanja Kur’ana:" Prvo što je objavljeno od Kur’ana su sure u kojima su spomenuti Džennet i Džehennem, pa kada su se ljudi okupili oko islama, objavlen je halal i haram, a da je prvo objavljneo: Nemojte piti alkohol i nemojte činiti prostituciju, rekli bi:Nikada nećemo ostaviti alkohol  i prostituciju!" ( Buhari).

Zato je vadžib onima koji pozivaju obnovi islamskog života i uspostavljanju islamske države na zemlji, da poštuju zakon postepenosti prilikom realiziranja ciljeva koje žele ostvariti uzimajući u obzir uzvišenost cilja, raspoložive mogućnosti i mnoštvo prepreka.

O ovom pitanju na um mi pade primjer iz života pravednog halife Omera ibn. Abdulaziza, petog pravednog halife. Ovaj halifa je želio da uskladi život prema životu četverice pravednih halifa, nakon što preuzme vlast u islamskoj državi. Međutim, njegov mlađi sin Abdul melik, koji je bio pobožan i energičan, osuđivao je oca što nije požurivao u otklanjanju svih ostataka zastranjenosti i nasilja  brisanju njihovih tragova, i vraćanju svih stvari na mjesto na kome su bile za vrijeme četverice halifa.
Jednog dana mu je rekao: Šta je tebi  oče, pa ne izvršavaš svoje obaveze?

Tako mi Allaha, ne interesuje me, kada bi se kuhali u loncima na putu Istine!”

Odgovor njegova oca bio je: “Ne žuri, sine! Allah se dva puta loše izrazio o alkoholu, a treći ga put zabranio! Zato se ja bojim da natjeram ljude odjedanput na istinu, pa da je tako  ostave i da im u tome bude fitna” (El-Muvufkut, II, str. 94).

Svaka stvar ima određeni rok

Drugi je zakon, koji je dopuna prethodnom,  da svaka stvar ima svoj rok u kome dostiže svoju zrelost i savršenstvo. Ovo se odnosi na materijalne i nematerijalne stvari, zato se ne smije ništa požurivati prije nego što ono dostigne svoj određeni rok. Zato, ako se sjetva požanje prije vremena, i plodovi uberu prije zrelosti, neće dati očekujuću korist, nego će, čak, štetiti umjesto da koriste.

Zato, ako biljke daju svoje plodove nekoliko mjeseci ili  godinu dana, a dio neke voćke daje plodove nakon nekoliko godina, isto tako, od nekih velikih djela plodovi se ubiru nakon  nekoliko desetljeća, i što god je djelo veće, utoliko su mu plodovi sporiji, a rečeno je: Posuda koja se najsporije puni najpunija je!

Tako se desi da jedna generacija utemelji  neki važan posao, čije plodove sabere druga ili treća generacija ili neka generacija koja će doći poslije njih, ali to ne smeta dok  to ide po poznatom planu i određenom putu.

Mekkanski mušrici su se ismijavali Poslanikovoj da'wi i njegovu govoru: da pobjeda pripada njemu i onome ko njega prizna za poslanika. Također su požurivali kaznu kojom ih je strašio ne znajući da svaka stvar ima svoj rok koga nećemo premašiti Allah dž.š., veli: “Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju, a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje hiljadu godina po vašem računanju” (El-Hadž, 4-7).

" Oni od tebe traže da ih  što prije stigne kazna. A da nije određenog roka za to, kazna bi im došla, a doći će im, sigurno, iznenada, oni neće predosjetiti ” (El- Ankebut; 53)

Zbog toga je Allah dž.š., naredio Svome Poslaniku da se strpi sa svojim narodom, kao što su se strpila njegova braća ulul-azm od poslanika prije njega i da im ne požuruje kaznu kao što je oni požuruju!

“Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe” (El-Ahkaf, 35).

 Poslaniku i vjernicima sa njim Allah je naveo primjer onih koji su bili prije njih, koji su imali poslanice, kako su se istrpili u velikim iskušenjima, dugom putu i  teškoći iščekivanja pobjede,odn. pomoći.

Allah dž.š., veli: “Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali?! Njih su satirale neimaštine i  bolest i toliko su bili uznemiravani da bi Poslanik i oni koji su s njim vjerovali  uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je, zaista, blizu” (El-Bekare, 214).

Da, uistinu je Allahova pomoć blizu, ali ona ima i svoj rok i određen edžel kod našeg Gospodara. Taj edžel Allah dž.š., ne požuruje ničijim požurivanjem od Svojih robova. Zbog toga je Poslanik dž.š., preporučivao svojim ashabima strpljenje, odgojio ih na njemu i zabranjivao im da požurivaju pobjedu prije njena edžela.

Kada mu se požalio Habab ibn El-Ert na velike nevolje koje podnosi na putu islama, govoreći: “Zar nećeš za nas moliti Allaha dž.š., Allahov Poslaniče? Zar nećeš moliti Allaha dž.š., da nas pomogne?”

Poslanik dž.š., se na to rasrdio, sjeo je lica pocrvenjelog rekao: “Oni koji su bili prije vas češljani su željeznim češljevima, kojim im je meso odvajano od kostiju i pilani su žagom, na dva dijela, ali ih to nije odvraćalo od njihove vjere! Tako mi Allaha, Allah će dati da ova vjera pobijedi tako da će konjanik ići od San’e do Hadramevta,a neće se bojati nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado, ali-vi požurujete!” ( Buhari).

Usamljenost islama u islamskim podnebljima

Jedan od razloga koji ima uticaja na dušu  muslimana koji se pridržava učenja svoje vjere u ovom vijeku, a posebno mladića, jesto to što vide javno zlo, nered, laž i nevaljaštine, širenje sekularizma, jačanje marksističkog uticaja, kršćanstvo planira i radi bez bojazni i stida, informativna sredstva šire nemoral i zlo, mogu se vidjeti razgolićene žene kako se gole šepure i koketiraju  alkohol se javno pije, a noćni barovi pretvaraju noć u dan. Vide trgovinu nagonima i strastima što se očituje kroz nemoralnu umjetnost, razvratne pjesme, porno filove, seksi filmske i pozorišne predstave itd., i sve se to slijeva u rijeku zavođenja  nemoralom i grijesima i sve to odvraća od islama i imana.

Sve ovo musliman posmatra u islamskim sredinama, a s tim posmatra i zakonodavstvo koje bi moralo održavati vjerovanje i vrhovne vrijednosti Ummeta u formi zakona koji treba da  čuvaju moral Ummeta i kažnjavaju  onoga ko se osmjeli da ga naruši. Međutim, i nažalost, zakonodavstvo blagosilja zlo i podržava nered, jer ono nije proisteklo iz onoga što je Allah dž.š., objavio već iz onoga što su ljudi postavili. Zato ne treba čuditi da takvo zakonodavstvo dozvoljava ono što je Allah zabranio, a zabranjuje ono što je Allah dozvolio i ruši Allahove farzove i poništava Allahove zakone. Zatim, taj isti mladić musliman gleda vladare koje je Allah zadužio da budu odgovorni o svom muslimanskom narodu, vladare koji koračaju dolinom koja nije dolina islama, koji prijateljuju sa onima koji se bore protiv Allaha, bore se protiv onih koji su odani Jedinom Allahu, sebi privlače one koje je Allah udaljio, a udaljavaju one koje je Allah približio, stavljaju na čelo one koje je islam stavio na začelje, a stavljaju na začelje onoga koga je Allah stavio na čelo, ne sjećaju se islama osim samo za vrijeme praznika i vjerskih svečanosti da bi obmanuli svoj narod i da bi ih ismijali.

S druge strane, mladić musliman vidi socijalno nasilje, ogromne klasne razlike, pjedince koji se igraju  milionima, a mase nemaju ništa, dvorce u koje je uloženo desetine miliona, u kojima se godišnje stanuje samo nekoliko dana dok milioni umiru na otvorenom prostoru, ne nalaze ni ono što će ih zaštititi od ljetne vrućine ili zimske hladnoće. Gleda ljude čije su riznice  napunjene zlatom kao  peć  plamenom,  s računima u stranim bankama sa tajnim brojevima čiju vrijednost ne zna niko osim Allaha, Kiramen katibina i šefova računovodstva, dok većina ljudi ne posjeduje nikakve kase niti riznice osim svojih džepova koji su, uglavnom, prazni. Te mase se zadovoljavaju  malim, ali ni to malo nemaju.

Nemaju čime kupiti hranu kojom će utoliti glad djece koja plaču gladna, ni starcima koji osjećaju bolove od gladi.

Kada bi neko od naftnih bogataša dao dobrovoljni prilog ili kada bi to učinio neki bogati trgovac ili posrednik svjetskih preduzeća od onoga što zaradi u jednom pazaru ili da da ono što izgubi u jednoj noći za zelenim stolom ili što potroši pod nogama plavuša, opskrbili bi se mnogi siromasi, zaštitili bi se mnogi gladni i obukli  mnogi koji nemaju šta obući.

Kako da ne, jer ogromna bogatstva se gomilaju i kradu, društvena imovina se krade i otima, mito i korupcija ima svoje tržište, veze su potpuno uspostavljene i aktivne, veliki lopovi uživaju slobodu i počast, a samo mali lopovi  izloženi su bolnoj kazni! Zavidnost i mržnja među pojedincima i zajednicama, kao rezultat ovog nasilja, razaraju srca i odnose kao što epidemija razara tijelo.

Zagovornici rušilačkih načela  koriste ovu klimu i njezine jasne proturječnosti da bi potpalili vatru međustaleških sukoba i socijalnu mržnju, da bi se pripremili za širenje svojih uvoznih pravaca i da bi u ovakvoj klimi našli uši koje slušaju, ne iz ljubavi prema željenom pravcu, već iz mržnje prema postojećoj stvarnosti.

A temelj svemu ovome je što je islam sa svojom sveobuhvatnošću, savršenošću i odmerenošću odsutan sa pozornice, stran u svojoj sredini, nepoznat kod njegovih sljedbenika; odstranjen od vlasti,  zakonodavstva i u usmjernja općeg života i državnih poslova u  politici, ekonomiji,  unutrašnjim i vanjskim odnosima... Islamu je određeno da se ograniči između čovjeka i njegova Gospodara, ali da ne prekorači granice i da se ne miješa u društvene ustanove ili državne odnose.

To znači da je islam nametnuto  da bude kopija kršćanstva u vrijeme njegove dekadencije, tj. da bude vjerovanje bez zakonika (šerijata), obredoslovlje bez međuljudskih odnosa, vjera bez države, Kur’an bez vlasti. Nametnuto je islamu da nosi teret tuđe prošlosti, teret naroda koji nije njegov narod, u zemlji koja nije njegova zemlja, kao rezultat prilika koje on nije poznavao.

Historija katoličke crkve na Zapadu puna tragedija i negativnih držanja u kojima je  neznanja stala na stranu protiv znanja,  tiranstva protiv oslobođenja, na stranu kraljeva i feudalaca protiv naroda i potlačenih ; osnovala je sudove, tzv. inkvizicije koje su osuđivale svako znanje, svaku novu ideju, spaljivale učenjake žive i mrtve, nametale nasilje i mračnjaštvo zajednicama pod parolom vjere, i zato nije ni čudno da mase ustanu protiv nje zbog neoslobađanja od njena nasilja i potčinjenosti. Šta je islam kriv pa da bude odgovoran za rezultate ove crne historije, da bude odstranjen od vođstva Ummeta, da se protjera sa mjesta zakonodavstva, usmjeravanja i uticaja, da bude zatvoren u dubinama duše, pa ako i izađe iz te dubine, treba da ostane među zidovima džamija i tekija, pod uvjetom da i u džamiji  ostane kratkog jezika, tihog glasa i uz puno opreza jer to je džamija koja je “usmjerena” - stavljena pod mikroskop promatranja, koja nema slobodu da'we ni slobodu naređivanja dobra i sprečavanja zla.

Suština problema je u tome što se sekularizam nametnuo islamskim zajednicama, a to je pravac koji im je stran, nepoznat i  neplodotvoran u njegovoj prošlosti i načelima.

Rezime sekularizma je odvajanje vjere od države i njezino udaljavanje od vlasti i zakonodavstva. Ovo islam  nikada u svojoj historiji nije poznavao jer je šerijat bio osnova fetve i sudstva u islamskom Ummetu kroz svu svoju historiju, a islam je bio izvor obredoslovlja i međusobnih odnosa, morala i običaja među ljudima. Ponekad bi neko od vladara ili potčinjenih odstupio  od ovoga slijedeći strasti, zastranjujući od Upute i istinske vjere, ali se nikada nije našao neko ko bi negirao islam kao zakonik kome bi se obraćali zavedeni i po kom bi se parničili suparnici. Čak i nasilnici i okrutni tirani, kao Hadždžadž bin Jusuf, kada bi bili suočeni sa šerijatskim propisima i tekstovima Kur’ana i Sunneta, nisu mogli ništa da urade osim da kažu: Istinu je rekao Allah i Njegov Poslanik, čuli smo i pokoravamo se, oprosti nam, naš Gospodaru, Tebi se vraćamo!

Velika je razlika da skreneš s puta šerijata  i njegove pravde, motiviran prohtjevom ili srdžbom, zavidnošću ili nemarom ili nečim drugim, i da blokiraš šerijat, ne priznaš ga i  ne priznaš njegov suverenitet čije je osnovno pravo da vlada, jer on predstavlja Allahovu poruku i Allahov zakon. Allahov zakon mora da vlada: “ A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje” (El-Maide, 50).

Zato je bilo neizbježno da ovaj problem žestoko pogodi emocije muslimanske omladine i da uznemiri njihovu svijest zbog toga što drugi narodi uređuju svoj život shodno svome vjerovanju, filozofiji i shvatanjima vjere, Boga i čovjeka.

Jedino je muslimanu određeno da živi u sukobu između svoga vjerovanja i stvarnosti,  između svoje vjere i društva.

Sekularizam, ponekad, može biti prihvaćen u kršćanskom društvu, ali on nikada ne može biti prihvaćen u islamskom društvu.

Kršćanstvo zaista ne sadrži šerijat ili sistem života koji obavezuje vjernike da ga se pridržava.

Samo Jevanđelje prihvata podjelu života na dva dijela, jednog koji pripada Bogu i drugog koji pripada vladaru i državi, i zato  kaže: Daj kralju kraljevo, a Bogu Božije!

Zbog toga kšćanin može da živi pod okriljem sekularističkog sistema, mirne savjesti i nepovrijeđenog vjerovanja.

Također, Zapadnjaci, a posebno kršćani, imaju opravdanje zbog svog bježanja od vjerskog sistema ka sekularističkom sistemu. Teokratski sistem - kao što su ga oni poznavali - značio je vladanje svećenika i crkvenu vlast i sve ono što je sa tim dolazilo. Međutim, kad pogledamo u muslimansko društvo, zapazit ćemo da prihvatanje sekularizma znači nešto drugo, jer je islam vjerovanje i zakon -cjelokupni sistem života.

Zato bi prihvatanje sekularizma značilo odbacivanje Allahova šerijata, odbijanje Allahovih normi i optuživanje ovog šerijata da ne odgovara ovom vremenu, a ljudsko usvajanje zakona za sebe, kao produkt njihovih razuma, znači: davanje prednosti njihovom ograničenom znanju i nepotpunim iskustvima nad Allahovom uputom. “Znate li bolje vi ili Allah!” (El-Bekare, 140).

Zato poziv ka sekularizmu među muslimanima znači bezboštvo, izlazak i otpadništvo od islama. Šutnja od strane naroda (muslimana) prema ovom velikom zlu je jasan prijestup i grijeh. Najupečatljiviji njegovi rezultati su : grižnja savjesti, unutrašnja pobuna protiv postojećeg sistema, gubljenje osjećaja zadovoljstva, lagodnosti i poštovanja prema njemu jer takav sistem nema legalnosti kod muslimana.

Zatim, sekularizam se slaže sa zapadnjačkim pogledom na Boga, koji tvrdi da je Bog stvorio svijet, a zatim ga ostavio. Zato je njegov odnos prema svijetu  kao odnos majstora sahata sa sahatom koga je prvi put napravio, a zatim ga ostavio da radi  nemajući nikakve potrebe za majstorom. Ova ideja je naslijeđena od grčke filozofije, a posebno od Aristotela  po kome Bog nema nikakva udjela u svijetu, čak ne  zna o njemu ništa. To je bog miskin koga je opisao V. Durant. Onda nije čudo da ovakav bog ostavi ljude i njihove probleme, jer kako da on njima propisuje zakone, kad ne poznaje njihove probleme? To je potpuno suprotno našem poimanju Allaha dž.š. Allah je kod nas Stvoritelj stvorenja, Onaj kome pripada vlast, Koji vlada, Koji sve zna, Koji je Svemilosni, Koji daje nafaku svakom stvorenju. Zbog toga je On spustio zakone, dozvolio halal, zabranio haram, naredio Svojim robovima da se pridržavaju onoga što im je propisao i da sude po onome što je On objavio, a ako tako ne postupe, smatrat će se nevjernicima, silnicima i griješnicima. Pogledaj naše djelo EL-HULUL-EL-MUSTEWREDEH WE KEJFE DŽENET ALA UMMETINA ( 113-114 ).

Tako musliman  gleda na sekularizam, ali ne zna šta da radi da bi mu se suprostavio. Ništa ne posjeduje! On ne može da promijeni zlo silom (rukom) niti ga može promijeniti savjetom (jezikom). Ostalo mu je da ga mijenja samo svojim srcem, a to je najslabiji iman. A promjena srcem znači da  sve to ključa u unutrašnjosti srca kao što posuda ključa na vatri i da mu srce izgara zbog onoga što vidi od tuge i žalosti i da mu se topi  kao što se so topi u vodi zbog zla koje gleda a ne može ga promijeniti. Ovo duševno ključanje ne može ostati prigušivano zauvijek. Neophodno je da ispuše i samo o sebi nešto kaže na ovaj ili onaj način. Jer ako posudi  povećaš vatru, može eksplodirati ili popucati.

 

Jusuf el-Karadavi ( Iz knjige : islamski preporod između anarhije i ekstremizma, Izdavač KPD "Svjetlost" Konjic, 2000.g.)

 

vidi takodjer: EKSTREMIZAM IZMEĐU STVARNOSTI I OPTUŽBI