Thu12122019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI TOLERANCIJA U ISLAMU (pouke iz historije)

TOLERANCIJA U ISLAMU (pouke iz historije)

Godine 1927. Muhammad Marmaduke Pickthall* je na poziv Odbora "Madras Lectures on Islam" u Madrasu, Indija, održao osam predavanja koja su za tematiku imala nekoliko aspekata islamske civilizacije. Ovo je bila druga serija predavanja. Prva serija je održana 1925. godine i to na temu "Život poslanika Muhammeda s.a.v.s.". Djelovi Pickthallovih predavanja su u različitim vremenskim etapama bili dostupni u Indiji. Sva njegova predavanja su 1961. godine objavljena pod naslovom «Kulturalna strana islama» ("The Cultural Side of Islam"), a izdavač je "Sh. Muhammad Ashraf Publishers" iz Lahorea (Pakistan). Izdanje je urađeno iz rukopisa koji je obezbijedio M.I. Jamal Moinuddin. Knjiga je od tada doživjela nekoliko reprint izdanja. Sažeta verzija njegovog petog predavanja na temu "Tolerancija u islamu" je sadržana u ovome što slijedi.

* * *

Kroz historiju jedna od najprostijih optužbi koje su iznijete protiv islama kao religije od zapadnih pisaca jeste da je islam netolerantan. Međutim, ovo se u potpunosti razotkriva u jednom drugom svjetlu kada se, gledajući kroz istu tu historiju, podsjetimo na brojne činjenice koje su nam dostupne. Tako se, recimo, možemo prisjetiti da nijedan musliman nije ostao živ u Španiji, Siciliji ili Apuliji. Možemo se prisjetiti i činjenice da nijedan musliman nije ostao živ niti je ostala ijedna džamija u Grčkoj nakon velike bune koja se desila 1821. god. Također znamo kako su muslimani Balkana bivali sistematski reducirani sa odobravanjem cijele Evrope, te kako su kršćani pod muslimanskom vladavinom bili nagovarani na bune i masakriranja muslimana, i kako je odmazda od strane ovih zadnjih bivala osuđivana kao neosnovana.

U Španiji (na slici: Granada) pod vladavinom Emevija i u Bagdadu pod vlašću abasijskih halifa, kršćani i židovi, jednako sa muslimanima, su bili primani u škole i na univerzitete, i ne samo to, nego su bivali smještani i hranjeni u studenstkim internatima o trošku države. Kada su Mavari protjerani iz Španije, kršćanski osvajači su sproveli strahovite progone židova. Oni koji su bili dovoljno sretni, pobjegli su, neki od njih u Maroko, dok ih je veliki broj utočište našao u Turskom carstvu, gdje njihovi potomci još uvijek žive u odvojenim zajednicama, i još uvjek međusobno govore zastarjelu formu španskog jezika. Muslimanska carevina je bila utočište za sve one koji su pobjegli od progona koje je organizovala Inkvizicija.

Zapadni kršćani, sve do pojave enciklopedista u 18. stoljeću, nisu znali niti ih je brinulo da saznaju, šta je to u što muslimani vjeruju. Čak šta više, nisu se interesovali ni da upoznaju poglede i stavove Istočnih kršćana. Kršćanska crkva se već bila podjelila na dvije crkve, i na kraju se desilo to da su Istočni kršćani, kako to prikazuje Gibbon, preferirali muslimansku vladavinu nad vladavinom suvjernika kršćana jer im je muslimanska vlast dozvoljavala da praktikuju svoju vlastitu vjeru i da se drže svojih jedinstvenih dogmi, dok bi ih kršćanski vladari ili učinili rimokatolicima, ili ih zbrisali sa lica zemlje.


Zapadni kršćani su nazivali muslimane paganima pa čak i idolopoklonicima. Postoji izobilje knjiga u kojima su muslimani opisani kako obožavaju idola koji se zove Mahomet ili Mahound, a u izvješćima koja govore o osvajanju Granade čak postoje i opisi čudovišnih idola koje su muslimani navodno obožavali. Pri ovome se još da saznati da su muslimani znali šta je kršćanstvo i u kojim se pogledima ono razlikuje od islama. Da je Evropa u tim vremenima poznavala islam onoliko koliko su muslimani poznavali kršćanski svijet, izbijanje fanatičnih križarskih ratova punih bjesnila i pustolovlja (mada povremeno i viteštva i herojstva), se ne bi ni desilo, zbog toga što su ti ratovi bili utemeljeni na potpunoj zabludi.


Citiram učenog francuskog autora:

"Svaki pjesnik i pisac u kršćanskom svijetu je "Muhamedance" smatrao bezvjernicima i idolopoklonicima, koji imaju tri boga, pomenuti redom oni su: Mahomet, Mahound, ili Mohammad, Opolan i treći Termogond1. Govori se da kada su u Španiji kršćani nadvladali Muhammedance i porotjerali ih do ulaza grada Saragose, Muhammedanci su se vratili nazad i uništili svoje idole.


Kršćanski pjesnik tog perioda kazuje da je Opolan "bog" Muhammedanaca, koji je bio čuvan u jazbini, jako unakažen i pogrđen od razočaranih Muhammedanaca, koji su ga, svezavši za noge i ruke , raspeli na stub, zatim bacilli pod noge i izgazili, razbijajući ga tako na komadiće i udarajući ga štapovima, a da su svog drugog "boga" Mahounda bacili u rupu i ostavili da bude poderan od od svinja i pasa, te da se nikada sa "bogovima" nije tako sramotno postupalo. Međutim nakon toga su se Muhammedanci pokajali za svoje grijehe i ponovno vratili svojim "bogovima" uobičajeni način obožavanja, (kazuje ovaj poeta) da kada je vladar Čarls ušao u grad Saragosu pretražio je svaku džamiju u Saragosi i da je našao "Muhammada" i sve njihove "bogove" izrazbijane željeznim čekićima."

Ovakva je bila "historija" kojom se hranio puk Zapadne Evrope. To su bile ideje koje su inspirisale križarske vojake u njihovim napadima na najcivilizovaniji narod tog vremena. Kršćanski svjet je na vanjski svijet gledao kao vječno proklet, dok islam takav stav nije imao. Među krišćanima je bilo dobrih ljudi nježna srca koji su tužnim i jadnim smatrali da bilo koji narod ostane vječno proklet, te su nastojali da te narode spase jedinim im poznatim načinom - konverzijom u kršćansku vjeru.

Nisu Zapadne nacije postale tolerantnije time što su probile okove svojih vjerskih zakona. To se desilo kada su muslimani prestali podržavati svoj vlastiti religijski zakon što ih je odvelo padu njihove tolerantnosti, i najviše kulture koju su postigli. Otuda razlika koja je evidentna u toj priči nije postignuta ni na koji drugi način do li vjerom. Od davnina, tolerancija je na svijetu tu i tamo opstojala, među prosvijećenim pojedincima, ali ti pojedinci su uvjek bili protiv religije koja je preovladavala. Tolerancija je pozdravljana od nepobožnih ljudi, ili pak od onih potpuno nereligioznih. Prije dolaska islama ona nikad nije bila propovjedana kao esencijalni dio vjere.

Za muslimane, judeizam, kršćanstvo i islam su ništa drugo do li tri forme jedne vjere, koja je u svojoj izvornoj čistoći bila vjera Abrahama (Ibrahima): Al-Islam, to savršeno samopredanje Božijoj volji, što leži u osnovi teokratije. Židovi su, u svojoj vjeri, nakon Mojsija (Musa'a) ograničili Božiju milost na svoju izabranu naciju, i naučavali su da je Njegovo kraljevstvo u domenu njihove rase.

Čak se i sami Krist, kako pokazuje nekoliko njegovih izreka, izjasnio da je on poslat izgubljenoj ovci Doma Izraelovog, po kojoj se stiče dojam da se njegova misija odnosila samo na Hebreje. Tek nakon posebne vizije koju je primio sv. Petar kršćani otpočinju sebe smatrati opunomoćenim da propovjedaju Evanđelje nežidovima. Kršćani su Božiju milost ograničili na one koji vjeruju u (crkvom) određene dogme. Svako onaj ko se ne bude držao dogmi bivao je izgnan i smatran bezbožnikom, kojeg treba prognati zarad dobra (tj. činjenja usluge) njegovoj duši. Međutim, samo se u islamu može vidjeti jasno ispoljavanje istinske prirode Kraljevstva Božijeg.

Dva ajeta Kur'ana, u ovom smislu, dopunjuju značenje jedan drugom (2:255-256).2 Gdje se štuje ta (u prvom ajetu spomenuta) Veličanstvenost i Vlast Allaha, Hvaljen neka je i Uzvišen On, tu u vjeru nema prisile. Ljudi odabiru svoj put - vjerovanje ili opiranje vjeri - a dovoljna kazna onima koji se opiru Istini jeste to što sve dalje i dalje skreću od njenog svjetla.

Ono o čemu muslimani općenito ne vode računa jest da se ovaj zakon koji važi za našu zajednicu u istoj toj mjeri odnosi i na ljude van nje, jer su Allahovi zakoni univerzalni, te da je netolerancija muslimana spram opredjeljenja drugih ljudi i njihovih vjerovanja dokaz da su oni sami, u momentu, zaboravili viziju Allahove Veličanstvenosti i Milosti, Hvaljen i neka je i Uzvišen On, koju im nepobitno iznosi Kur'an.

U Kur'anu sam pronašao dva značenja termina «nevjernik» (kafir), koja se utapaju u jedno jedinstveno značenje onog momenta kada kroz njih pokušamo shvatiti Božansko gledište. Prema ovom shvatanju «kafir» nije sljedbenik niti jedne religije. On je protivnik Allahove blagonaklone volje i svrhe života koju je čovječanstvu odredio - te je otuda poricatelj istine svih religija, poricatelj svih Svetih knjiga kao Božijih objava, poricatelj do te mjere da se aktivno opire priznavanju svih poslanika, neka je Mir na sve njih, čije je poštovanje muslimanima naređeno, bez pravljenja razlike, kao poslanika Allahovih.

Kur'an opetovano izriče da je on potvrda istine svih religija. Prethodne Svete knjige su postale nejasne, prethodni poslanici su zašli u legenede koje su prepričavane o njima, tako da su ljudi sumnjali u postojanje bilo kakve istinitosti u starim Svetim spisima, te u to da li su ljudi poput poslanika uistinu ikada postojali. Ovo je - kaže Kur'an - Sveta knjiga u koju nema sumnje: ovdje je Poslanik koji u stvarnosti živi među vama i propovjeda vam. Da nije bilo ove Knjige i ovog Poslanika, ljudi bi mogli imati opravdanje da govore da je Allahova uputa čovječanstvu bila sva satkana u bajke i misterije. Otuda, ova Knjiga i ovaj Poslanik potvrđuju istinu svega onog što je bilo objavljeno prije njega, a oni koji nevjeruju u njih do mjere opiranja i negiranja postojanja Poslanika i Objave se doista opiru ideji Allahove upute - što je istina koja je sadržana u svim objavljenim religijama. Naš poštovani Poslanik, s.a.v.s., je sam kazao da se termin «kafir» ne treba upotrijebiti na onog ko kaže «selam» (mir) muslimanima. Kafiri su, po riječima Kur'ana, svjesni zločinioci bez obzira kojoj rasi, uvjerenju ili zajednici pripadili.3

Načinio sam dugu digresiju, ali, učnilo mi se neophodim da to uradim, jer susrećem mnogo zabune u mišljenjima po ovom pitanju čak i među muslimanima, što je rezultat neispravnog proučavanja Kur'ana i Poslanikovog života. Mnogi muslimani su, čini se, zaboravili da je Poslanik imao saveznike među idolopoklonicima čak i nakon što je islam trijumfovao Arabijom, i da je on «ispunio svoj ugovor u potpunosti do roka njegovog.»4 Pravdoljubljiv postupak muslimana, a ne sablja, se mora smratrati odgovornim za konverziju tih idolopoklonika, jer su islam prihvatili prije isteka datog im ugovora.

Toliko o idolopoklonicima Arabije koji su u svojoj vjeri imali samo praznovjerje bez istinskog vjerovanja s kojim bi se mogli usprotiviti onome sa čim je došao islam. Oni su prizivali svoja božanstva da im pomognu u ratu i svoju su vjeru stavljali na služenje gruboj sili. U ovome su bili, da kažemo, u ogromnoj nadmoći nad muslimanima. Kada su muslimani pored svega toga pobjedili, idolopoklonici su ostali užasnuti i poraženi. Svi njihovi argumenti zasnovani na pretpostavljenoj moći njihovih božanstava su bili zauvjek ućutkani. Njihov prelazak na islam je uslijedio sam po sebi. Ostalo je samo pitanje vremena da se to isto desi i sa najtvrdoglavijima.

Drugačije je bilo sa narodom koji je posjedovao svoju poštovanu religiju tj. Narod Knjige kako Kur'an naziva ljude koji su primili Objavu od nekog prethodnog Poslanika, kao što su židovi, kršćani i zoroastrijci sa kojima su muslimani odmah stupili u kontakt. Stav našeg Poslanika s.a.w.s. spram ovih naroda je bio u potpunosti ispunjen ljubaznošću. Povelja koju je on dodjelio kršćanskim monasima Sinaja još uvijek postoji. Ako je pročitate vidjećete da odiše ne samo dobrotom već stvarnom ljubavlju. Židovima Medine Poslanik s.a.w.s. je u potpunosti zagarantovao isti tretman kakav su imali i sami muslimani, pod uslovom da mu budu odani (tj. da se ne bore protiv njega). Nikada nije bio agresivan spram bilo kojeg čovjeka ili staleža ljudi. Nikada nije kaznio nekog čovjeka, niti je poveo rat prema kojem narodu samo zbog vjere koju su ispovijedali već je to uvijek bio slučaj zbog njihovog ponašanja (postupaka).

Priča o njegovom respektu koji je ukazivao kršćanskim i zoroastrijskim posjetiocima je zabilježena. U svemu ovom nema niti jednog traga religijske netolerancije. I to treba da se upamti. Muslimani su skloni da to zaborave, a od velike je važnosti za našu perspektivu da naš Poslanik s.a.w.s. nije tražio od Naroda Knjige da postanu njegovi sljedbenici. On je od njih samo tražio da prihvate Kraljevstvo Allahovo (tj. da prihvate Allaha kao Vrhovnog Zakohodavca), da ukinu svećeništvo i ponovo uspostave svoju vlastitu religiju u njenoj orginalnoj formi. Pitanje koje je on, zapravo, postavio svakome je bilo ovo: "Jeste li za Kraljevstvo Božije koje će obuhvatati sve nas, ili ste za svoju vlastitu zajednicu naspram ostatka čovječanstva?" Jedno je očito put mira i ljudskog napretka, a drugo je put razdora, ugnjetavanja i propasti. Međutim, većina vladara svijeta, kojima je on odaslao svoju poruku, se ponijela spram nje kao spram poruke ili drskog zanesenjaka ili ludog fanatika. Njegovi izaslanici su bili okrutno izvrijeđani, pa čak i pogubljeni. Čovjek ne može a da se ne zapita na kakav bi prijem naišla ista forma izaslanstva od današnjih vladara čovječanstva, u vremenu kada je cijeli razumom obdareni dio čovječanstva prihvatio poslaničke postakve, odbacivši na stranu barijere svećenstva, i pružajući utočište nekim idejama ljudskog bratstva.

Međutim, premda su kršćani, židovi i zoroastrijci odbili njegovu poruku, a njihovi vladari istresli najdrskije uvrede nad njegovim izaslanicima, naš Poslanik s.a.w.s. nikada nije promjenio svoje blagonaklone stavove spram njih kao religijskih zajednica. Svjedočanstvo tomu je ranije spomenuta Povelja sinajskim monasima. I premda su muslimani kasnijih generacija poprilično oskudjevali toleranicijom (barem onakvom kakvu ju je imao sam Poslanik s.a.w.s.), i premda su kadkada pokazivali aroganciju spram ljudi drugih vjera, ipak su uvijek davali povlašteni tretman židovima i kršćanima. Uistinu, pravila za njihov specijalni status i postupak spram njih sačinjavaju dio šerijatskog zakona.

Kopti u Egiptu su bili u odnosima bliskog prijateljstva sa muslimanima u prvim stoljećima muslimanskog osvajanja, i do današnjeg dana su u takvim odnosima. U Siriji su različite kršćanske zajednice živjele u bliskom prijateljstvu sa muslimanima, te su i do dana današnjeg sa njima u najboljim odnosima, otvoreno preferirajući muslimansku dominaciju nad tuđinskim jarmom.

U muslimanskom carstvu su uvijek postojale i impozantne jevrejske zajednice, posebice u Španiji, Sjevernoj Africi, Siriji, Iraku i kasnije u Turskoj. Jevreji su pobjegli od kršćanskih progona u muslimanske zemlje i tu našli utočište. Cijele njihove zajednice su dobrovoljno primile islam slijedeći poštovanog rabina kojeg su štovali kao obećanog Mesiju, ali su mnogi i ostali židovi, i nikada nisu proganjani kao što je to slučaj bio u predjelima pod vlašću kršćana. Turski jevreji se, na primjer, danas i ne mogu raspoznati od sa turskih muslimana. Vrijedno je pomenuti da se jevreji Palestine koji danas govore arapski u stvari stari imigranti iz Španije i Poljske, te da se oni, zajedno sa muslimanima i kršćanima, opiru transformaciji Palestine u nacionalnu domovinu Jevreja.

Gledajući kršćane, nameće se priča o trijumfalnom ulasku halife Omera b. El-Hattaba r.a. u Jerusalem. I iako je često ispripovjedana, ja ću je kazati još jednom, jer se njome ilustruje ispravno muslimansko držanje spram sljedbenika Knjige... Kršćanski činovnici su halifu uporno molili da svoju serdžadu za klanjanje prostre u samoj crkvi (crkvi Svetog Groba) ali je on to odbio kazujući da bi neki neuki muslimani poslije njega mogli zahtijevati da se crkva pretvori u džamiju, jer je on jedan put u njoj namaz obavio. On je svoj ćilimak za klanjanje prostro na vrhu stepeništa van crkve, na mjestu gdje danas stoji Omerova džanija - prava Omerova džamija, jer predivna Kupola na Stijeni (Kubbetu's-Sahra) koju turisti nazivaju Omerovom džamijom ustvari nije džamija, nego Jerusalemski hram, svetište u krugu Mesdžidu-l-Aksa-a, koja je drugo sveto mjesto islama.

Od tog dana do dana današnjih, crkva Svetog Groba je uvijek bila kršćansko mjesto bogosluženja. Jedina stvar koju su muslimani uradili u smislu ometanja "kršćanske slobode svijesti" po ovom pitanju je bilo insistiranje da joj svaka kršćanska sekta ima pristup, i da nije bila monopolizirana od strane jedne sekte na štetu drugih. Isto se tretirala i crkva Kristovog Rođenja u Bethlehemu, te i druge zgrade osobite svetosti.

Pod vladavinom hulefai-r-rašidina (prve četvorice halifa) i Emevija, spram ovih spomenutih bogomolja se održavao istinski islamski stav tolerancije, koji se nastavio i u kasnijem periodu pod emevijskom vladavinom u Španiji. U tom vremenu nije bila neobična stvar da muslimani i kršćani koriste ista mjesta za služenje Bogu. Mogu istaći desetine građevina u Siriji koje su tako, po kazivanju tradicije, združeno korištene. Vidio sam u Ludu (Lydda), na platou Sharona, crkvu sv. Georga i džamiju pod istim krovom sa samo pregradnim zidom između njih. Prezid nije postojao u ranim vremenima. Riječi halife Omera su imale osnova, ne samo u slučaju polovice crkve u Ludu, već i u slučajevima kada su cijele crkve na drugim mjestima preuzimane od strane ignorantnih muslimana na osnovu pukog dokaza da su raniji muslimani tu obavili namaz. Međutim, i pored toga, u muslimanskim predjelima je postojala apsolutna sloboda svijesti za kršćane. Oni su sačuvali svoje najvažnije crkve i izgradili nove, premda su im kasnijim ukazom skinuta zvona jer je njihova buka smetala muslimanima. Odlučeno je da samo veliko zvono crkve Svetog Groba može da ostane. Nakon skidanja ovih zvona, krišćani su i dalje oglašavali poziv na molitvu ali sada udarajući u "naqus" – drveni gong, isti instrument koji je, kaže se, poslanik Nuh, neka je Mir Allahov na njega, upotrijebio da sazove onu nekolicinu odabranih i ukrca ih na svoju lađu.

Kršćani Sirije Nisu bili ti koji su žudjeli za križarima, niti su križari iole bili zainteresovani za sirijske kršćane. Čak šta više, križari su kršćane Sirije smatrali hereticima i uljezima. Ova posljednja riječ zvuči čudno u ovom kontekstu, međutim postoji razlog za njenu upotrebu.

Veliki abasijski halifa Harun Er-Rešid je, Allah zna zbog čega, jedne prilike, između ostalih poklona, kranačkom caru, Karlu Velikom, poslao i ključeve crkve Svetog Groba. Historijski, to je bila nepravda spram kršćana Sirije, koji nisu pripadali Zapadnoj crkvi i koji nisu imali druge zaštite doli muslimanske države. Ovaj potez je bio i politička greška, te se pokazao kao izvor za kasnije neprekidne neprilike koje su nanošene muslimanskoj imperiji. Poslati ključevi, istina je, bili su samo duplikati. Crkva je, dakle, ostala u svakodenvoj upotrebi, tj. nije bila zaključana onda kada je Karlo Veliki, car Zapada, odlučio da je zaključa. Poklon izražen u ključevima je, stoga, imao samo namjeru komplimenta, kao kada bi neko kazao: "Ti i tvoj narod možete slobodno imati pristup Crkvi, koja je središte vaše vjere, vaš cilj hodošašća. Kada god možete, dođite i posjetite je." Međutim, franački kršćani su u kasnijim vremenima poklon ozbiljno shvatili smatrajući to kao pravo na slobodan posjed, te su na domicijelne kršćane gledali kao na puke uljeze i heretike, kao što sam ranije pomenuo.

Kompliment kralja kralju je bio osnova za sve ekstravagantne tvrdnje Francuske u kasnijim stoljećima. Indirektno, bio je to temelj za čak veće iznuđivačke potražnje Rusije, jer je Rusija pretendovala da je ona ta koja pruža zaštitu Istočnoj crkvi od povreda rimokatolika. Bio je to uzrok skoro svih zlih osjećanja koji su ikada postojali između muslimana i njihovih kršćanskih štićenika (zimmija).

Kada su križari zauzeli Jerusalem izmasakrirali su Istočne kršćane zajedno sa muslimanima ne praveći kakvu razliku. I sve dok su križari vladali Palestinom, Istočni kršćani koji se nisu pridružili muslimanskoj vojsci koja se povlačila su bili lišeni svih privilegija koje im je islam osiguravao i tretirani su kao neka vrsta izgnanika. Mnogi su postali rimokatolici s ciljem da osiguraju sebi viši status, ali nakon ponovnog osvajanja, kada su se svi izgnanici vratili, sljedbenici Istočne crkve su se našli u većini naspram onih koji su svoju poslušnost okrenuli rimskom Papi. Stari red je reuspostavljen i svi štićenici (zimmije) su ponovno uživali svoje privilegije u skladu sa Svetim zakonom islama.

Međutim, poljedica ovih križarskih fanatičkih upada je na neki način zagorčala muslimanske osjećaje, i izazvala intelektualni prezir prema kršćanima uopće, a to je bilo loše i za muslimane i za kršćane, jer su ih u prvi mah učinili arogantnim i sklonim ugnjetavanju te kasnije na njih uticali i društveno. Ovaj i intelektualni prezir, nakon vjekovne intelektualne superiornost, učinio je muslimane slijepim za naučni napredak Zapada sve dok nije bilo prekasno.

Osionost se se ustalila i postala uobićajena, te kada je Ibrahim Paša, vladar Egipta, zauzeo Siriju u tećoj deceniji 19. stoljeća, delgacija muslimana Damaska ga je dočekala sa žalbom da su pod njegovom vladavinom kršćani počeli da jašu na konju. Ibrahim Paša se pretvarao kako je uveliko šokiran tom viješću, te zatražio da se osami razmišljajući cijelu noć o tako uznemirujućem oglašenju. Slijedećeg jutra, svoje izaslanstvo je obavijestio da, obzirom da je sramota da kršćani jašu u istoj visini kao i muslimani, on daje dozvolu svim muslimanima da jašu na kamilama! To je vjerovatno bio prvi put da su muslimani Damaska dovedeni licem u lice sa apsurdnošću njihove uobraženosti.

Početkom osamnaestog stoljeća naše ere, kršćani pod muslimanskom vlašću su, obično, bili potčinjeni određenim društvenim nedostatcima. Međutim, ovi nedostatci, čak i u najgorim slučajevima, nikada nisu bili tako okrutni i žučni kao oni kojima je rimokatoličko plemstvo Francuske podložilo svoj vlastiti rimokatolički puk, ili pak kao oni koje su protestanti nametnuli rimokatolicima Irske (a oni su se, dakako, odnosili samo na imućni dio zajednice). Siromašni muslimani i siromašni kršćani su bili u jednakom položaju, i još uvijek su bili dobri prijatelji i susjedi.

Muslimani se nikada nisu miješali u pitanja vjere njihovih štićenika kršćana (npr., Ugovor iz Orihuele, Španija, 713.g. - The Treaty of Orihuela, Spain, 713.). Nikada nije postojalo nešto poput inkvizicije ili lomača Smithfielda, niti su se muslimani mješali u unutrašnje stvari i poslove njihovih zajednica. Tako je veliki broj malih kršćanskih sekti, koje su od ostalih kršćana nazivane heretičkim, bio zaštićen i sačuvan do dana današnjeg silom i snagom islama, sve zbog neizbježnog zatiranja koje im je slijedilo ukoliko bi se prepustile na milost većih sekti čija je moć preovladavala u kršćanskom svijetu.

Bezbroj manastira, sa bogatim riznicama kojima se vrijednost računala ništa manje nego na stotine milona sterlinga, su uživali beneficije Povelje Svetog Poslanika izdate monasima Sinaja i uz to su bili vjerski respektirani od Muslimana. Raličite kršćanske sekte su bile predstavljane na Carskom Vijeću kroz njihove patrijarhe, na provincijskom i oblasnom nivou kroz njihove biskupe, a u seoskim vijećima kroz njihove sveštenike čije su riječi uvijek bile poštovane bez zadiranja u stvari koje su bile briga isključivo njihove vlastite zajednice.

U pogledu respekta koji je ukazivan manastirima, imam zanimljiv primjer iz mog vlastitog sjećanja. Godine 1905. arapska kongregacija Grčke pravoslavne crkve pri crkvi Svetog groba, ili crkvi Uskrsnuća kako su je domicijelni zvali, se pobunila protiv tiranije monaha obližnjeg manastira sv. Georga. Manastir je bio mnogo bogat, i veliki dio njegovih prihoda je poticao sa imanja koja su u stvari bila vlasništvo predaka arapske kongregacije, a koji su ta imanja crkvi povjerili zarad sigurnosti u vremenu kada imovina nije bila sigurna, oslanjajući se na dobro poznato muslimansko poštovanje religijskih fondacija. Dohodak se trebao platiti deponentima i njihovim nasljednicima, nakon oduzimanja određenog dijela koji je išao u prilog samostanu.

Nikakav dohodak nije isplaćen od monaha nikome za period veći od jednog stoljeća, a kongregacija je sada tražila da u najmanju ruku dio toga na muci dobijenog imetka treba da se utroši na obrazovanje zajednice. Patrijarh je pristao uz stavove kongregacije, ali je potom otet od monaha, i oni su ga čuvali zatočenog. Kongregacija je pokušala da na juriš zauzme samostan, a ljubazni monasi su sumporom zasuli lica pripadnika kongregacije. Kongregacija se obratila turskoj vladi, koja je osigurala oslobađanje patrijarha i čak učinila neke ustupke kongregaciji. Međutim, vlada nije bila u mogućnosti natjerati monahe da povrate niti jedan dio njihove imovine zbog imuniteta koji je manastirima osiguravao Sveti zakon islama. Ono što je još više ogorčilo kongregaciju je bila činjenica da je određeni broj kršćana koji su u starim vremenima, iz siguronosnih razloga, svoju imovinu predali na čuvanje Mesdžidu-l-Aksa-u - velikoj džamiji Jerusalema, od nje redovno primali godišnji dohodak.

Evo još jednog slučaja iz mog vlastitog sjećanja. Zamjenik igumana manastira sv. Georga je otuđio pregršt ogromnog blaga koje se nalazilo u crkvi Svetog Grobra. Vrijednost ukradenog blaga je bila četrdeset hiljada funti, i kradljivac je pokušao da sa tim pobjegne u Evropu. Me]utim, uhvaćen je u Jaffi od strane turskog carinika i vraćen nazad u Jerusalem. Jadnik je oborio pogled pred mutesarrifom preklinjući ga da mu sudi po turskom zakonu. Odgovor je glasio: "Nemamo nadležnost nad manastirima!", i bjednik je puzeći predat na milost njegovim suvjernicima monasima.

Međutim, sama ova tolerancija, tj. ustupci koje su muslimani davali ljudima druge vjere su na kraju bili korišteni protiv samih muslimana od strane njihovih političkih oponenata. Dakle, ustupci davani u vrijeme njihove moći su korišteni protiv njih u vremenima kada su oslabili, tretirajući ih kao kapitulante.

Mogu vam navesti jedan čudan ali tipičan primjer iz vremena stagnacije. Do prije tri stotine godina, franjevci su bili jedini misionari Zapada koji su se mogli naći u muslimanskom carstvu. U to doba vladala je grozna epidemija kuge, i ti franjevci su požrtvovano radili, njegovavši bolesne i pomagajući da se sahrane mrtvi. U znak zahvalnosti za ovo velikodušno služenje, turska vlada je donijela odluku da sva imovina franjevaca treba da se zauvijek oslobodi svih carinskih dadžbina. Ferman (ukaz) je naslovljen doslovce: "franjevačkim misionarima". Međutim, u kasnijim vremenima, kada je u muslimanskom carstvu bilo na stotine misonara sa Zapada, većina njih iz drugih sekti koje nisu spadale u rimokatolike su tvrdili da im je od turske vlade data privilegija neplaćanja poreza jer se, navodno, spomenuti ferman odnosio i na njih. Pored ovoga, novopridošli misionari su tvrdili da su ustupak kao pravo dobili silom tj. međunarodnim ugovorom a ne sultanovom dobrom voljom. Stoga su pozivali svoje konzule i ambasadore da ih podrže ako bi njihove navodne privilegije, u bilo kojem slučaju, bile prekršene.

Kršćanima je bilo dozvoljeno da čuvaju svoj vlastiti jezik i običaje, da osnuju svoje vlastite škole i da ih mogu posjećivati misionari njihove vlastite vjere iz kršćanskog svijeta. Na ovaj način je dolazilo do stvaranja manjih nacionalnih zajednica u velikoj masi internacionalizma i univerzlanog bratstva, jer kako sam već kazao, tolerancija unutar područja islama je bila i ostala nešto čemu nema premca u historiji. Klasa, rasa i boja su prestale da budu prepreke u međuljudskim odnosima.

U zemljama gdje su nacionalnost i jezik bili isti, npr. u Siriji, Egiptu i Mezopotamiji, nije bilo sukoba ideala. Međutim u Turskoj, gdje su kršćani govorili sasvim različite jezike od muslimana, i ideali su bili također različiti. Sve dotle dok je nacionalizam bio neagresivan, sve je teklo dobro i odnosi među ljudima su bili neagresivni. Tako da kažemo dok su kršćani bili zadovoljni svojom pozicijom, bili su prosvijećeniji i prosperitetniji od kršćama u kršćanskim zemalja sve dotle dok je muslimansko carstvo bilo vođeno dobrim rukama. Može se također kazati da je sve do početka 17. stoljeća situacija bila ovakva u svim bitnim stvarima. Onda je u periodu od oko osamdeset godina Turska carevina bila loše rukovođena, i kršćani nisu trpjeli od islamskih institucija nego su patili od truhljenja i zanemarivanja tih istih islamskih institucija. I pored ovoga, Rusiji je trebalo više od jednog stoljeća neprekidnog propagandnog rada da uskomeša duh agresivnog nacionalizma kod kršćana u muslimanskim područjima, a i tada su to postigli jedino putem apelovanja na njihov religijski fanatizam.

Nakon osamdeset godina loše vladavine došlo je vrijeme odlučnih reformi kada je muslimanska vlada svoju pažnju obratila na poboljšanje statusa svih naroda koji su bili pod njenom vlašću. Ali tada je već bilo prekasno da se pridobiju Srbi, Grci, Bugari i Rumuni. Otrov ruske vjersko-političke propagande je obavio svoj posao, te je popularnost ruskih pobjeda nad Turcima uzbudila najgore elemente među kršćanima Grčke pravoslavne crkve. Nada u skorašnju priliku da izvrše pokolj i opljačkaju muslimane je ojačala pohotu da to i učine a sve to im je usađivano od strane ruskih tajnih izaslanika, svećenika i monaha.

Nemam želju da se zadržavam na ovom periodu historije, premda mi je najbolje poznat od svega, jer je suviše svjež i mogao bi pobuditi oštre osjećaje mog slušateljstva. Samo ću vas podjsetiti da je u Grčkom ratu za nezavisnot koji se desio 1811. godine, tri stotine hiljada muslimana, muškaraca, žena i djece, tj. cijela muslimanska populacija Moree bez izuzetaka, kao i na hiljade muslimana u sjevernim djelovima Grčke, na najsvirepiji i najokrutniji mogući način bila zbrisana sa lica zemlje. Međutim, u evropskim historijama rijetko da nađemo i najkraće pominjanje ovog masakra, premda smo u prilici mnogo slušati o represijama koje su Turci preduzeli nakon toga. Dakle, čitatćete o masakrima kršćana od strane muslimana, međutim, u ovoj zapadnoj literaturi nećete naći informacije da su ovo u stvari bile odmazde nakon velemasakriranje muslimana od stane kršćana, nekadašnjih prijatelja i susjeda muslimana. Također nećete naći informacije o tome da su Armenijci, na primjer, bili ljubimci Turaka sve do prije pedeset godina5, te je većina njih stvarno bila sretna pod turskom vladavinom što će se kasnije ponovljeno pokazati njihovom tendencijom da se vrate u pod vlast turaka nakon tzv. oslobođenja.

Kršćani van muslimanskog carstva su bili ti koji su sistematski i neprekidno gajili svoj vjerski fanatizam. U stvari, bili su to njihovi svećenici koji su im kazivali da zaklati muslimana jeste zaslužan čin. Sumnjam da se išta tako nemoralno i užasno može pronaći u historiji kao što je to bila zavjera koja je za cilj imala destrukciju Turske. Kada kažem "nemoralano", mislim škodljivo ljudskom napredku i oprečno Allahovoj uputi i Njegovoj svrhi koju je odredio za ljudski rod. Jer uništenje muslimanske imperije je značilo slabljenje religijske tolerancije u očima svih ljudi ovoga svijeta. Pored toga, mnoštvo kršćana koji su živjeli u tadašnjoj turskoj carevini su postali simbolom mučeništva i sloma, dok je na drugu stranu metod progona i uništavanja koji je uvijek preovladavao u kršćanskom svijetu okarakterisan jakim i mudrim.

Otuda je religijska tolerancija politički okarakterisana kao greška. Ali to uistinu nije tako. Žrtve nepravde su se u stvarnosti uvijek manje sažaljavane od samih izvršilaca nepravde.

Od izgona Moriskosa datira poniženje i pad Španije. San Fernando je uistinu bio mudar i veći patriota kroz svoju toleranciju koju je pokazao po osvajanju Sevilje, Murcie i Toleda od kasnijeg kralja koji je pod klinkom vođenja svetog rata zauzeo Granadu te muslimane i židove pustio inkviziciji na volju. I moderne balkanske države i Grčka su rođene pod kletvom. Može se čak ustvrditi da degradacija i pad evropske civilizacije datiraju od dana kada su se takozvani civilizirani državnici složili sa nehumanom politikom Carske Rusije i dali svoje odobrenje krutom fanatizmu Ruske crkve.

Nema sumnje da je, kroz prizmu historije, religijska tolerancija najviši dokaz kulture nekog naroda. Stoga, neka nijedan musliman, kada gleda na uništavanje muslimanske imperije okružene onim istim ljudima koje su muslimani stoljećima tolerisali i štitili kada je Zapadna Evropa naučavala da je vjerska obaveza zatrti i uništiti ili pak silom prevratiti sve ljude koji su bili druge vjere - neka nijedan musliman, gledajući ovo, ne pomisli da je tolerancija slabost za islam. To je najveća snaga islama jer je to stav istine. Allah, hvaljen neka je i uzvišen On, nije samo Bog židova ili kršćana ili muslimana, isto kao i što sunčeve zrake ili kiša koja pada nisu samo za židove, samo za kršćane ili samo za muslimane.

Text preuzet sa: http://islamicity.com/

Autor: Muhammad Marmaduke Pickthall*

Preveo i priredio: Mirnes Kovač

--------------------------------------------------------------

*Muhammad Marmaduke Pickthall (1875-1936) je bio poznati britanski musliman, nadasve poznat kao jedan od ranijih prevodilaca Kur'ana na engleski jezik koji je prvi put štampan 1930.g. Rođen je u anglikanskoj svećeničkoj porodici kao William Pickthall. Islam je primio 1917.g.. Uskoro postaje vođa narastajućeg broja britanskih muslimana, a od 1919.g. radi pri «Uredu za informisanje o islamu» sa sjedištem u Londonu koji je izdavao sedmične novine «Muslim Outlook» a koje su donosile redovne izvještaje o situaciji u tada kolapsnom turskom carstvu, o turskoj odbrani Anadolije itd. Od 1927. g. preuzeo je uredništvo islamskog žurnala «Islamic Culture», posebno se interesujući za muslimane Indije. Misija prevođenja Kur'ana je obuzela Pickthallov um od njegovog samog prelaska na islam, te je 1930. g. i objavio pomenuti prevod pod naslovom «The Meaning of the Glorious Koran» (Značenje Kur'ana časnog) u izdanju A.A. Knopf, izdavačke kuće iz New Yorka. Sam je imao običaj da kaže da Kur'an, s obzirom da je Allahova riječ, ne može biti preveden. Ovaj stav pojašnjava i sam naslov njegovog «prevoda». Nakon završetka svog posljednjeg romana «The Early Hours», 1920. godine postavljen je na dužnost urednika «Bombay Chronicle» - Bombayske hronike. Godine 1935. Pickthall se vratio u Englesku i godinu dana kasnije, 19. maja, je umro u St. Ivesu gdje je i pokopan u muslimanskom groblju na Brookwoodu.

1 Riječ Termagant potiče iz srednjovijekovnog engleskog Termagaunt, i predstavlja izmjenjenu riječ Tervagant koja potiče iz starog francuskog. Termagant je bilo imaginarno biće koje je po ignorantnim srednjovjekovnim kršćanima bilo muslimansko božanstvo. On (muškog roda) je u srednjovjekovnim komadima, farsama i lutkarskim predstavama predstavljen kao izuzetno nasilan i buran. Do 16. stoljeća termin termagant se koristio za žestoku, svadljivu i rastrešenu osobu oba pola, ali se najzad počeo odnositi samo na žene. (Napomena prevodioca)

2 "Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni! Ne obuzima Ga drijemež niti san! Njegovo je sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji! Ko je taj ko bi se kod Njega zauzimao, osim s dopuštenjem Njegovim?! On zna šta je ispred ljudi i šta je iza ljudi! A ljudi znaju od Njegova znanja samo onoliko koliko On želi! Njegovo Prijestolje obuhvata i nebesa i Zemlju, i Njemu ne dojadi održavanje njihovo. I On je Svevišnji, On je Veličanstveni! U vjeru nema prisile, a Put ispravnosti se raspoznaje od zablude. Ko ne vjeruje u đavola, a vjeruje u Allaha – taj se najčvšćeg prihvatio užeta! Tom užetu nema prekidanja! A Allah sve čuje i zna." (Prevod značenja Kur'ana 2:255-256)

3 A najveći zločin, prema Kur'anu, jeste širk (vidjeti ajet 31:13). (Op. redakcije.)

4 Aluzija na 4. ajet poglavlja Et-Tewbe (Pokajanje), u kojem se definiše status mnogobožaca i odnosi muslimana spram njih. (Napomena prevodioca)

5 Predavanje je, kao što stoji u uvodu, održano 1927. godine.