Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI DJELOVANJE IZMEĐU SEBIČNOSTI I NESEBIČNOSTI

DJELOVANJE IZMEĐU SEBIČNOSTI I NESEBIČNOSTI

Instikt samoljubivosti  je izvorni instikt u čovjeku , on se mora priznati  a zatim okarakterisati  kako čovjek ne bi otišao  od pravog puta. Ovaj instikt nije pravo zlo kako se čini na prvi pogled jer zaista aktivnost gradnje na površini ove Zemlje vraća se prije svega na njega.

Drevni psihički zakon uspostavljen na ljubavi za užitkom i mrži prema bolu uspostavljen na traženju lične koristi i izbjegavanju štete je tajna stalne spone života i stalne aktivnosti u njemu.

Čak, možda je on tajna  brzog naučnog napretka i otkrića koja izvode svijet iz faze u fazu.

Samoljubivost , ako je ona priroda ljudi na ovom svijetu na nju se također oslanja i sticanje ahireta. Spašavanje od vatre i ulazak u džennet.

Nije sramota za čovjeka kako neki misle da obožava Allaha želeći Njegov džennet ili bojeći se Njegove vatre, to je znak velike zrelosti i plemenitog hoda i neka te u tome ne zavaraju mišljenja sufija i njihove iluzije; "Reci;: Ja se bojim patnje na velikom  Danu ako Gospodaru svome budem neposlušan. " (Ez Zumer 13)

Od toga nagona treba biti oprezan i čuvati se njegovih posljedica onda kada on oboli i onda kada se poveća i onda kada čovjek od njega postane progonjen, a ljudi počnu trpiti nepravdu i  zulum.

Osjećaj čovjeka za samim sobom kada pređe normalnu granicu zakloni ga od drugih i omeđi ga u njemu posebnom svijetu.

Pa tako nastavlja da preuveličava sam sebe a omalovažava druge. On se i dalje divi samo sebi i tako plete oko svoje misli debeli omot  obmanom i pohlepom. U njemu stalno  raste  JA postajući veći i obimniji do te mjere da kaže: "Ja sam Gospodar vaš najveći!" (En Nazijat 24)

Zaista samoljublje i život u atmosferi koju ono proizvodi - pa makar to bila i svila poput one koju prozivodi svilena buba - nužno će završiti neuspjehom. A to je moralni neuspjeh pa makar čovjek preko njega dostigao do vrhunca slave i moći.  JA je uvijek znak moralnog nedostatka i niskog životinjskog postupka.

Egoisti u svakom  društvu su žestoka kazna u čijoj žestini izgaraju vrijednosti i interesi a u tom cilju nestaju kako pojedinci tako i zajednice.

Neće nauditi da ovde navedemo da riječ JA biva znakom podnošenja teških posljedica.

Ponekad se njome želi spominjanje činjenice koja treba da se ustali u umovima. A ona u ovim oblastima je bliža nesebičnosti nego sebičnosti. Čak ona nema veze sa uskim značenjima po kojima je poznata, to ćemo naći u časnom  ajetu; "Reci  ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja , i svaki onaj koji me slijedi." (Jusuf 108)  i u riječima Muhammed a.s.: "Ja sam poslanik, nije laž, ja sam sin Abdullah ibn Mutaliba."

Riječ JA u ovim povodima prestavlja uzvik snage radi pomoći isitne i početak akcije radi jačanja imana, radi preuzimanja obaveze , uzvišenja naredbi ma koliko to iziskivalo truda i opterećenja, i radi oštroga osjećaja da je čovjek  prije drugih obavezan da čini ono čime je on zadužen.

U hadisu također stoji; "Ziasta koji se najviše boji  i koji je najznaniji o Allahu sam Ja." Ovo JA nije ovdje u značenju obmane i oholosti i ne može nikako da ukazuje na ta osjećanja nego je omeđivanje izvora iz kojeg se uzima istina i lijep izvor. A na drugo mimo to gleda se ovim da je to odstupanje.

JA koje izgovori čovjek iz pohlepe nije JA koje izgovori čovjek u situacijamam jeze i straha. A između ove dvije pozicije je udaljenost koliko između istoka i zapada.

Sebičnost se u stvari mora liječiti od ranog djetinjstva tako da se razvija ličnost  koja gleda na sebe i na ostale pogledom u kom nema samovolje i uskraćivanja.

U našim drugim knjigama smo rekli da je islam opšte bratstvo  učinio pravednim sistemom pomoću kojeg se čuvaju prava i obaveze i u kom se vrši razmjena osjećanja  na načine da čovjeka uzdiže i da objedini između onoga što on za sebe priželjkuje i ono što je obavezan prema drugima.

Možda  najbolje  što je rečeno o adabima bratstva je i ono što je rečeno  u djelu "Kut el kulub": "Nek ti bude prijatelj onaj koji kada mu učiniš uslugu sačuva te, kada te snađe oskudica opskrbi te, ako pružiš ruku radi dobra i on je pruži, ako vidi od tebe dobročinstvo on ga ne zaboravlja a ako vidi kod tebe loše spriječi ga, a ako ti zatraži nešto dadne ti a ako zašutiš on te otkrije a ako te nevolja snađe utješi te, kada nešto kažeš vjeruje ti, ako se preriječite da ti prednost. Pravi prijatelj ti je onaj koji nadoknađuje tvoje nedostatke, prekriva tvoje spoticanje i prima tvoje opravdanje. Pravo tvog prijatelja jeste da mu oprostiš u tri slučaja; "Nepravdu u srdžbi, nenamjernu grešku i grešku poznanstva."

U svojoj knjizi Karindži nam pripovjeda mnoge priče u kojima želi odstraniti sebičnost iz čovjeka i njegovo uvođenje u krug potpune ljubavi i općeg bratstva i treniranje čovjeka da bude aktivan u dobru, da se okreće ljudima sa dobročinstvom , milošću i darežljivošću, a zatim kaže; "Pretpostavljam da će mnogi koji će čitati ovo poglavlje sebi reći; "Ovaj govor o brizi za druge i njihovo usrećivanje nije ništa do apsurd, to nije ništa drugo osim maskirani vjerski govor. Ne čovječe, prvo JA a ostali neka idu u pakao!"

Ako je to tvoje mišljenje pa neka bude… Ali ako ti smatraš da si  u pravu pa onda bi izgledalo da su svi poslanici i filozofi koji su kroz vijekove dolazili da su pogriješili. U svakom slučaju ako izbjegavaš učenje Polsanika i vjerskih reformatora pa dođi da zatražimo savjet od dvojice ateista, počnimo od profesora Husmana sa univerziteta Kembridž. Godine 1936. održao je predavanje na istom univerzitetu pa je rekao; "Od najvećih isitna koje su potekle jezikom čovjeka je ona koju je izgovorio Isa od svoga Gospodara; "Ko nađe život izgubiće ga, a ko radi mene izgubi život naći će ga!" 

Da, čuli smo mnoge govornike koji su izgoovorili slične riječi ali Husman nije vjerski propovjednik nego ateista, pesimista. Razmišljao je o samoubistvu više puta ali usprkos svega toga osjetio je da čovjek koji ograničava svoje razmišljanje samo na sebe neće ostaviti od života ništa vrijedno spomena. Takvom je bolje da ostane nesretan , odbačen, a što se tiče čovjeka koji zaboravlja sebe u pomaganju drugog osjetiće draž života.

Ako riječi Hosmana ne ostavljaju na tebi traga pa upitajmo najvećeg Američkog ateistu dvadesetog stoljeća, a to je Teodor Drizer koji je ismijavao sve vjere i opisao ih da su to mitovi  prethodnika i rezultat iluzija, pa o životu kaže; "To je priča koju pripovjeda naivni bez cilja i smisla! Ali Drizer i pored ovog kaže; "Ako čovjke želi da u životu postigne užitak na njemu je da učestuje na osiguravanju užitka drugima, jer užitak pojedinca se temelji na užitku drugih a užitak  drugih se temelji na njegovom užitku."

™™™

Žalosno je da je ugled vjerskog govora pao na ovako nizak stepen , čak do te mjere da njeni protagonisti da bi uvjerili druge u ispravnost svojih savjeta su primorani da argumentuju svoj govor riječima velikih ateista.

A zašto?

Da bi ljud i shvatili da to nije mreža za hvatanje ahiretske nagrade niti prirodobijanje pokornosti Božijim naredbama.

Ne… Stvar počiva na naučnoj činjenici gdje moraju biti jednaki i vjernici i nevjernici u njenom poštivanju. Dakle, volimo druge i uložimo napor da bi smo ih usrećili jer je to najblji put  za mir i garancija naše sreće a to opet nije odgovor na vjerski govor i uputu.

 Mi znamo da je sebičnost kazna za čovjeka a i po ljude, i znamo da je Allah dž.š. propisao takva učenja kojima ćemo izbjeći njene posljedice i postići ono što čovječanstvo čini solidarnom zajednicom koja se potpomaže u dobru i koja preporučuje milosrđe.

Poslušajmo po ovom pitanju upute Allaha dž.š. koje nas napajaju svojom ljepotom i uzvišenošću te nas oslobađaju od potrebe za  argumentima ateista.

Zaista pravi musliman je koristan član u svojoj zajendici. On čini samo dobro a od njega se ne očekuje ništa osim vrijedno i čestito. On je u svom kretanju i svom mirovanju zraka od svjetla istine  i podrška nosiocima hajra i berićeta i pomoć za približavanje dalekog i ublažavanju teškog.

Trudi se u svom životu a njegovo srce je ispunjeno ljubavlju, jezik mu nudi naklonost i pomirenje, njegova ispružena ruka nudi blagodat onome koga sretne - bez opterećenosti.

To je priroda islama i misija muslimana u ovom životu. Poslanik kaže; "Na svakom muslimanu je sadaka!". Pa je rečeno; A onaj koji nema? Kaže: "Radi svojom  rukom pa tako korisiti sebi i učini sadaku!" Rekoše; Šta ako i to ne može? Reče: "Pomaže onoga ko je u velikoj nuždi!"

A ako ne neđe? Reče;" Neka radi dobro i neka se suzdrži od lošeg jer je to (ova osobina) njegova sadaka!" [1]

Ovaj časni hadis dijeli ljude na kategorije shodno njihovim sposobnostima i položajima pa snažnom i izdržljivom  zekjat na njegovu snagu i izdržljivost  jeste da dā doprinos u povećanju prozivodnje u svom društvu i da učestuje u njegovom opštem preporodu i da svoju aktivnost poveže sa aktivnošću drugih članova pa da svi zajedno učestuju u dobru i bogobojaznosti a ne u grijehu i neprijateljstvu.

On ovim činom koristi sebi te ispunjava obavezu prema društvu u kojem živi. Ta obaveza je ono o čemu govori hadis u riječima ; "Na svakog muslimana je sadaka" pa ko nije u mogućnosti da učestuje u ovom pozitivnom djelu u mogućnosti je da bude od pomoći drugima  i da podržva one koji to mogu.

Pa ako nije milostiv prema sebi  pomaže milostivima.

Ako on lično ne koristi svoju snagu treba da podržava one koji to čine a to je ono što je Poslanik rekao riječima: "Pomaže onoga ko je u velikoj nuždi!".

Musliman ponekaga nije ni na  prvom ni na drugom stepenu nema poticaja potpunosti niti sredstava koja bi ga učinila snažnim da koristi i da pomaže. Na njemu je u tom slučaju da se drži sebe te da čini dobro a kloni se zla i da se drži ostalih vrlina od ogranaka imana. Možda će to biti način da se spasi kao što na to ukazuje kraj hadisa; " Pa nek radi dobro i nek se kloni zla jer je to njegova sadaka!"

To su putokazi lijepog postupka kao što ih pojašnjava Poslanik  koji kaže da je vjernik dobro svim svojim bićem, njegovim čelom sija  čast, a u njegovom hodu se vidi dostojanstvo. Jednako mu prilaze i oni koji ga poznaju i oni koji ga ne poznaju, oni imaju povjernje u njegove vrline i plemenitost.

Zaista su najlošiji ljudi oni od  kojih se ne očekuje dobro a nije se sigurno ni od njihova zla.

A vjernik nikada neće biti takav , njegova veza sa Allahom ga čini takvim da se od njega očekuje dobro i da se  može biti sigurnim od njegovog zla, a njegovo poslanje u životu ne čini ga indifirentnim članom niti destruktivnim , nego članom koji ostvaruje opće dobro i u tom svjetlu od njega se ne očekuje osim sigurnost i lijepa namjera.

Poslanik navodi primjer vjernika  u palmi. Sve njeno je korisno, kao vjernik uprkos razlikama situacija . On neće biti osim koristan. Iako se ta korist različito manifestuje a njeni rezultati budu različiti. Možda je to pojašnjenje časnog ajeta; "Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer  lijepa riječ kao lijepo drvo; Korijen mu je čvrsto u Zemlji a grane prema nebu, ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi." (Ibrahim 24-25)

Ovaj ajet objašnjava prirodu vjernika  i plodove iskrenog ubjeđenja u njegovom ponašanju.

Njegovo srce je izvor dobročinstva, njegov život je niz povezanih halki u činjenju dobra i podrške visokim vrijednostima. 

Vjernička zajednica treba da bude slika  onoga što sadrži islam u svojim učenjima kroz isticanje dobra, te negiranje zla, slika koja će učiniti sve stanovnike Zemlje da gledaju na naš ummet i da ih oduševi njegovo stanje i djela.

Zaista ljude ne privlače riječi u onoj mjeri u kojoj ih privlače istaknuta djela i moralne vrline.

Prenosi se da je jedan ashab pao u ruke mušrika  koji su ga pritvorili radi ubistva. Jedno djete iz tog kvarta mu se prikralo i sjelo pored njega a on je u rukama imao britvu za brijanje. Majka djeteta je bila zastrašena vidjevši svoje djete pored njega a kroz um joj je prošlo mnogo misli te mu je u strahu prišla . Pogledao je u nju blago i rekao joj: "Je si li mislila da ću ti ubiti sina? To neću, ako Bog da, uraditi!" (El Buhari)

To je pravi musliman. Prenosi se da je Ebu Zerr rekao Poslaniku nakon što je čuo da govori; "Na svakom čovjeku u svakom danu u kom izađe sunce je da da sadaku!" : "O Božiji Poslaniče kako da dam sadaku kad nemam imetka. Reče mu: U sadaku ulaze :tekbir, subhannallah, Elhamdulillah, La ilahe ilallah, estagfirullah i da naređuješ dobro a odvraćaš od zla, da odstraniš trn sa puta kojim prolaze ljudi ili kamen, da pomogneš slijepom, da objasniš gluhom ili nijemom kako bi razumio, da uputiš onoga ko traži od tebe pomoć a ti znaš gdje je može naći, da se zalažeš za nesretnika koji traži pomoć i da pružiš ruke slabiću. Sve je to tvoja sadaka!"[2]

 Pogledaj širinu kruga u kom se  proširuje aktivnost jednoga pojedinca u pomoći i pružanju utjehe drugima.

Kada zdravlje ispuni tijelo jednog čovjeka isto tako ispuni ga i obavezama, a naloži za svaku kost i mišić i obavezu prema slabima i na taj način će oni koji su nesretni naći pomoć.

Nema sumnje da je zdravlje ogrobni kapital ali mnogi ljudi ga zloupotrebljavaju i potcjenjuju njegovu vrijednost . Pa kao je ovo uloga jednog muslimana u njegovoj sredini pa kakva će biti uloga islamskog ummeta među ostalim narodima u svijetu? Zaista izvršavanje Božijeg prava u ovom pozitivnom smislu je temelj uspjeha na dunjaluku i temelj pobjede na ahiretu. Kaže Muhammed a.s. : "Činitelji dobra biće sačuvani od udraca zla, sadaka gasi srdžbu Gospodara, dobročinitelji na dunjaluku biće dobročinitelji i na ahiretu a nevaljalci na dunjaluku biće nevaljalci i na ahiretu. Dobročinitelji će prvi ući u Džennet."

™™™

Život u tijelu ima obilježja koja ukazuju na njega poput osjećanja , otkucaja srca i temperature. A iman u srcu ima obilježja koja ukazuju na njega. Ona ukazuju na život u njegovom postojanju kad izvršava svoju obavezu i priprema se za ono što mu je naloženo.

Poslanik je skrenuo pažnju na veliki znak imana kada kaže; "Kada te obraduje tvoje dobro djelo i kada te ražalosti tvoje loše djelo ti si vjernik. "

I zaista se grudi prošire kada se učini dobro i skupe zbog zla što je znak da tu postoje određena svojstva koja vladaju tobom, i specijalno su mjerilo na osnovu kojeg ti kontrolišeš ono što voliš ili mrziš od osobina ili ponašanja.

A što se tiče čovjeka koji čini prijestupe ne obraćajući na to pažnju pa on je mrtve savjesti a mrtva savjest je kao mrtvo tjelo koje se ne pomiče zbog uboda.

Islam polazi od postavke da je dobro u vjerniku duboko usađeno kao slojevi plodne zemlje kad god korjenje prodre u nju nađe obilne sastojke za život i rast.

Otuda vjernik čini dobro iz ljubavi a uz to je postojan i čvrst.

A što se tiče drugih koji dobro čini izvještačeno u nužnim momentima njihova srca su gruba i skamenjena, ona ponekad budu prekrivena slojem prašine , sa tim da u toj prašini  - koliko je god bilo - ne niču sjemenke niti je pogodna za obradu.

Tako nam Allah navodi primjer onih koji se pretvaraju da rade dobro i onih koji zaista dobro čine kad kaže; "Ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što čine oni koji troše svoj imetak da bi se ljudima pokazali , a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet. Oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli. Oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put. Oni koji troše imetke svoje u želji da steknu naklonost Allahovu i da im to postane navika  liče vrtu na visoravni na koji se izliva obilna kiša pa daje  dvostruk plod. Ako ne bude obilne kiše, bude kiše rosulje. A Allah dobro vidi ono što vi radite." (El Bekare 264-265)

Kao što kiša padne na mermernu ploču i spere sve što je na njoj otkrivajući njenu pravu prirodu isto tako doći će konačni obračun i sprat će ono što je na okamenjenim srcima od prašine koja se poredi s plodnom zemljom, i time će se pokazati da su ona suha i pusta od dobročinstva i vrijednosti.

A što se tiče drugih srca tajne bereketa koje je usađeno u njima , dobro i doborčinstvo koje se očekuje od njih  konačni obračun im dolazi kao plodna kiša.

Pa radimo dobro iz ljubavi i očistimo ga od pogovaranja i isticanja i oslobodimo se od niskih ciljeva koji čine čovjeka da ne daje osim s ciljem da stekne zaštitnika ili da stekne prijatelje.

™™™

Čitava stvar je u potrebi za dugom vježbom kako bi se oslobodilo manjkavosti koje ga mogu ukaljati. Lijepljenje egoizma za strast je stalno, a traženje brze nadoknade za učinjeno doboro je prošireno među ljudima iako su njihove želje u vrsti  nadoknade i njihovoj količini različite.

Ako posmatraš ponašanje ljudi sigurno ćeš primjetiti dosta samookrutnosti - nesamoljublja- prikrivene iza mnogih djela i stanja iako ljudi nastoje da se u slikama prikažu daleko od sumnje i nasilja.

Društvena nestabilnost od koje patimo potiče iz ovog mutnog izvora jer nedostatatak saradnje i brige za zajedničke poslove i zemljom u kojoj živimo te umetom za koji smo vezani i poslanjem kojem pripadamo - sve je to znak slabosti uvjerenja i prisutnosti licemjerja.

 Uzvišeni Allah opisao je one koji su se povukli iz bitke na Uhudu opisom koji otkriva bolest egoizma koji je prodro u njihove duše : "A drugi su se mislili samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: "Gdje je pobjeda koja nam je obećana?" Reci: "O svemu odlučuje samo Allah!" (Ali Imran 154)

Ti ljudi su bili oduševljeni sobom i svojim mišljenjima pa ako im se ne udovolji i ne postupi po njihovom mišljenju biće srditi i spremni na osudu.

U takve ulaze i oni koji svoje mišljenje vežu za stepen korisnosti koja će im se vratiti pa ako im se ruke napune puno zahvaljuju a ako budu zapostavljeni onda protestuju i optužuju. "Ima ih koji ti prigovaraju  zbog raspodjele zekjata. Ako im se iz njega da zadovolje se a  ako im se ne da odjednom se razljute." (Et Tewbe 58)

A gro ljudi  živi u granicama njihovih ličnih potreba , pa onda kada imaju neku potrebu pojača se njihov osjećaj za njom i pojača se njihova upornost za njeno rješavanje i tako tragaju za onim što je za njihovu korist - ili bolje rečeno: oni to čine sve dok u potpunosti to ne ostvare a vrlo često i pretjeruju u tome.

A kada se nešto traži od njih oni to zapostave, i toga se ne  sjećaju osim kada se to od njih  traži i stalno napominje,  ili kada to i ispune onda to biva manjkavo.

Ovaj oblik krute sebičnosti spominje Kur'an  navodeći neke primjere riječima: "Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kanatar zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti na Veliki dan , na Dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići." (El Mutafifun 1-6)

Ova sebičnost se pokazuje u slabosti vjerovanja u istinu i nagradu kao što se javlja na umanjivanju na vagi i mjeri kao i u stvarima većim od ovoga. Kur'an navodi i drugu sliku toga kroz primjer čovjeka koji prima presudu koja je u njegovu korist a odbija presudu  u kojoj on gubi, ne gledajući na  pravdu i opći interes; "Kada budu pozvani Allahu i poslaniku Njegovu da im on presudi, neki od njih odmah leđa okrenu; samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani dolaze mu poslušno. Da li su im srca bolesna ili sumnjaju ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Nijedno - nego žele da drugima nepravdu učine¨! (En Nur 48-50)

Zaista ovakav oblik ponašanja šteti islamskom društvu, jer čovjek kojeg ne zanima ništa osim lični interes i koji ne brine o općem dobru je  ličnost zbog koje pati i društvo i ljudi. Koliko šteti državi službenik čija je sva pažanja usmjerena na razgovor o plati i njenom povećanju, a ne vodi računa ni najmanje o poslu i obavezi. On ne osjeća ništa osim ono što smatra svojim pravom a  što se tiče onoga što se veže za njegove obaveze i poslove on to i ne zna. Na ovakome se ne gradi ummet niti napreduje društvo.

Ispravno društvo počiva na ljudima koji poznaju pravo Boga i pravo zajednice kod njih pa kada se objedini ovo dvoje sa onim što je na njima od dužnosti  zaista očekivani plod u ovom društvu će biti da svaki pojedinac dobije svoje pravo bez prepirke i svađe.

Egoisti kada nametnu svoje uske ideje vjerskom učenju brišu orginalan tekst ili mjenjaju riječi sa njihovoih mjesta pa ih shvataju , nagrada bez dijela, plod bez sijanja ili kazna koja stiže samo druge, i daleko  je po njima da će ih kazna čak i zapahnuti.

Da, oni koji su se zatvorili u svoje granice i sebičnost i svoje lične koristi u njihovim mislima se kur'anske poruke reflektuju izobličeno pa od njh ne razume ništa osim u obliku u kojem oni žele.

Neki od njih pitali su me; Nije li naš, nas muslimana, konačni kraj džennet, shodno riječima Poslanika: "Ko izgovori riječi la ilahe ilallah , ući će u  džennet!"[3]  Pa sam pogledao u njih i procjenio razdaljinu između njihova djela i njihove nade i našao sam da je ta razlika vrlo velika i da oni ne shvataju od islama ništa osim ono što smatraju da će im popmoći protiv njihove lijenosti. Kao prosjaci od čijeg uma su daleko svi kur'anski ajeti pa ne razume osim jednog ajeta; "Ko uradi dobro djelo biće desetorostruko nagrađen" (El En'am 160)

On čita ajet da bi došao do izobilja i skupio dosta imetka.

Rekao sam; "Zar ne znaš od sunneta Božijeg poslanika ništa osim ovaj hadis? Zaista Poslanik uz ono što si naveo

- kaže: "U džennet neće ući klevetnik!" [4]

- kaže; "U džennet neće ući ko kida rodbineske veze!" [5]

- kaže; "Neće ući u džennet u čijem srcu bude i koliko trun oholosti!"[6]

- kaže; "Ko nas vara nije od nas! "[7]

- kaže: "Ne pripada nama onaj ko se udara po obrazu , dere odjeću i nariče kao u džahilijetu."[8]

- kaže; "Ne pripada nama ko omražava ženu kod njenog muža." (El Munziri)

- kaže: "Ne pripada nama onaj ko ne poštuje starijeg, nije milostiv prema mlađem i ne poštuje alima." [9]

Zar si zaboravio  sve ove hadise zato što te oni upućuju na tvoje obaveze i nisi zapamtio osim ono što smatraš da je tvoje pravo a to je džennet, pa zar ga tražiš bez cijene!

Ova kategorija ljudi je slabog osjećaja za svoje greške pa kada se primora da osjeti svoj grijeh koji je počinio on je ubjeđen da sve svoje grijehe otkupi bezvrijednim pravdanjem ili malim dobročinstvom.

Zaista oni koji su razumom obdareni kada su molili Allaha da im oprosti grijehe dobili su odgovor u riječima; "Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rđavih djela njihovih preći i sigurno ću u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći njih uvesti." (Ali Imran 195)

A glupi umišljaju da će se njihovi veliki grijesi istopiti sami od sebe bez stalnog čišćenja i onoga što to čišćenje zahtjeva od truda i nemoćnog bdijenja.

Kroz moje veliko iščitavanje znam da ima djela koja upoređuju opći oprost  sa djelom koje na prvi pogled izgleda vrlo lahkim, kao padanje grijeha sa  kapima vode abdesta npr, pa se ne poljulja tvoje razumjevanje ovih vanjskih radnji.

Budi uvjeren da pravu nagradu Allah dž.š. neće dati za djela poput abdesta osim ako je popraćen sa dubokim vjerovanjem, potpunom skrušenošću i lijepom nadom u nagradu što čovjeka čini pripravnim da uloži sebe i svoje vrijednosti na putu Allah dž.š..

Doista je vjera  satkana od prava i obaveza a i ovaj svijet također i svaki ugovor iole vrijedan između dvije strane sadrži prava i obaveze pa izvrši svoju obavezu i osjeti njegov teret na svojim plećima i ne traži da to izbjegavaš.

Pa ako ispuniš ono što se od tebe traži očekuj svoje pravo ili  ga traži.

A što se tiče toga da čovjek u životu pođe vodeći se parolom "ima li još" bez granice i bez zasluge onda je to tragedija.

Sa ovakvim ponašanjem se ne osigurava ovaj svijet niti je  vjera ispravna.


[1] El Buhari: Kitabu Ez Zekjat, Br; 1353.

[2] Ahmed: Kitab Musned El En'sar, Br;20510.

[3] Muslim: Kitab El Iman, Br; 38; 134

[4] El Buhari: Kitab El Edeb, Br;5596.

[5] Muslim: Kitab El Birr Ve Es Sille Ve  El A'dab, Br;4637.

[6] Et Tirmizi: Kitab El Birr Ve Es Sille , Br;1922.

[7] Muslim: Kitab El Iman, Br;146.

[8] Et Tirmizi: Kitab El Dženaiz, Br;920.

[9] Vidi: Et Tirmizi: Kitab El Birr Ve Es Sille, Br;1844.

 

IZ DJELA:

Obnovi svoj život/Muhammed  el Gazali;

(prevod Mesud Džajić, Numan Ćosić). - Konjic;

Medžlis IZ-e, 2000. -240 str,; 21 cm

COIBISS / BiH-ID 7763206