Sun08182019

Last updateTue, 13 Aug 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Islam i poezija

Islam i poezija

Poezija kao izraz najuzvišenijih ljudskih osjećanja je poseban žanr u književnosti gdje je pjesnikova poruka izrečena kroz stihove. Pjesma obično sadrži niz stilskih figura, uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu, itd. Smatra se da je poezija najstarija vrsta književnosti. Arapska poezija predstavlja najranije djelo arapske književnosti. Sačinjavana je i zapisivana na jeziku Kur‘ana od strane arapa i nearapa. Poezijsko (pisano) znanje na arapskom datira još od 6. stoljeća, mada se vjeruje da je usmena poezija vjerovatno postojala mnogo prije tog datuma. Arapsko pjesništvo je kategorizirano u dvije glavne vrste: rimovano ili izmjereno i prozu. Rimovana poezija se ubraja među petnaest različitih pjesničkih oblika koje je skupio i objasnio El-Ferahidi u nauci poznatoj kao ‚Arud‘ (metrika). El-Zemahšeri kasnije dodaje još jedan oblik te ih čini šesnaest. Pjesnički metri (oblici) su na arapskom poznati kao ‚buhur‘, a mjerenja tih jedinica se nazivaju ‚tef‘ileh‘. Sam postupak mjerenja pjesme je vrlo rigorozan, te vrlo često u rimovanoj poeziji svaki stih mora završiti potpuno istom rimom (kafijom) u cijeloj pjesmi. 

Poezija u predislamskom dobu

Arapi u predislamskom dobu su najčešće ili hvalili određeno pleme, ili jedni druge ocrnjivali. Pjesnik (ša‘ir) određenog plemena je bio na velikoj deredži kod svog naroda i predstavljao je važnu kariku u borbi protiv drugih plemena. Najpoznatije mjesto gdje su predislamski Arapi izlagali svoju poeziju bio je tržišni grad Ukaz koji se nalazi nedaleko od Mekke. Najpoznatiji pjesnici predislamskog doba bili su: Imru‘ ul-Kajs, En-Nabigah Ez-Zubjani, Tarefeh ibn el-Abd, Zuhejr ibn Ebi Sulma i dr. Najbolje pjesme ove rane predislamske poezije su pažljivo izabrane i sakupljene u osmom stoljeću i nazvane ‚Mualleqat‘ što u prijevodu znači ‚obješene pjesme‘. Kao razlog tog naziva se navodi da su izabrane pjesme kod predislamskih Arapa bile okačene i obješene na K‘abu, što ne mora biti tačno. Zbirka poezije zvana ‚Mufeddalijjat‘, s druge strane, sadržava dosta nasumične pjesme koje su očito predstavljale sve čega se prisjećalo od poezije osmog stoljeća, te nije u potpunosti sadržavala poeziju predislamskog doba. Postoji nekoliko karakteristika kojima se raspoznava predislamska poezija od pjesništva kasnijih vremena. Jedna od tih karakteristika je da se u predislamskom dobu posvećivala veća pažnja elokvenciji i načinu izražavanja stiha nego pjesmi u cjelini. To je rezultiralo stvaranjem poezije jakog vokabulara i kratkih ideja, ali slabo povezanim stihovima i strofama. Druga karakteristika su romantični i nostalgični uvodi kojima bi otpočinjali svoje stihove. U uvodu svoje pjesme pjesnik bi se prisjećao svoje voljene, njenog napuštenog doma i ruševina naselja. Ovu zanesenost predislamskih Arapa (stajanjima na ruševinama naselja..itd.) mogu biti shvaćeni imajući u vidu život beduina koji su neprekidno bili u pokretu. Ova osobina predislamske poezije je potom nestala i kasnije postala predmet ismijavanja kod nekih pjesnika kao što je Abu Nuvvas. 

Borba za islam poezijom

Rani oblici poezije su donekle predstavljale prijetnju islamu i muslimanima i trebalo je mnogo godina dok se ta opasnost nije otklonula. Podjela društva u plemenima i besprekidni rat se provodio kroz stihove u vrijeme kada je vjera pokušavala ujediniti ljude. Također, hvalili su vino, žene i kockanje; stvari koje su bile u suprotnosti sa učenjima islama. Kada je Allah, dž.š., naredio Vjerovjesniku, s.a.v.s., da poziva ljude u islam mnogi nevjernici su svojim stihovima počeli napadati islam i njegove sljedbenike. Ensarije koji su stali u odbranu i svojim stihovima odgovarali na uvrede nevjernika Mekke bili su: Hassan ibn Sabit (koji je imao nadimak „Poslanikov pjesnik“), Ke‘ab ibn Malik i Abdullah ibn Revvaha. Prenosi se da je Abdullah ibn Revvaha jedne prilike u tavafu, ispred Resulullaha, s.a.v.s., citirao slijedeće stihove:
„Sklonite se nevjernici s njegovog puta 
sklonite se svo je dobro uz našeg Resula.
Milostivi Allah naš, spusti po Džibrilu 
u Kur‘anu kog dostavi svom Resulu.
Moj Allahu, ja vjerujem u Tvoju Objavu 
i Tvoj Hakk ja vidim u mome Islamu.“
Omer, r.a., reče: „O Ibnu Revvaha, zar pred Resulullahom i to u Allahovom Haremu kazuješ i pjevaš stihove?“ Tada mu Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaza: „Pusti ga Omere, stihovi će na njih brže djelovati nego odapete strijele.“ (bilježi Tirmizi)
Ibn Haldun navodi da su muslimani prestali pisati poeziju nakon Objave, ali kada su vidjeli da im to islam ne zabranjuje ponovo su se tome vratili. Dakle islam nije zabranio poeziju, ali je zabranio one oblike u kojima se spominju i veličaju zabranjene (haram) stvari. Allah, dž.š., u Kur‘anu veli: „A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude, i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti.“ (Eš-Šuara‘, 224.-227.)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., i poezija

• Prenosi se od Beraa‘ ibn Aziba koji kaže: „Vidio sam Poslanika, s.a.v.s., kako odnosi zemlju iz kanala. Od silne prašine nije mu se vidjela koža na stomaku. Poslanik, a.s., je znao dosta stihova, čuo sam ga kako citira stihove Ibnu Revvahe, dok je odvlačio zemlju:
„Gospodaru moj, da nije Tebe 
mi ne bismo bili na pravom putu.
Ne bi smo znali udijeliti sadaku 
a niti klanjati namaz.
Spusti na nas smiraj svoj, i učvrsti 
nam noge ako posrnemo.
Nevjernici nam nasilje čine, 
a ako hoće nered mi ga odbijamo.“
El-Beraa‘ nastavlja: „Poslanik, s.a.v.s., je posebnom dužinom melodije naglašavao rimu ovih stihova.“ (Tirmizi)
• Vjerovjesnik, s.a.v.s., je i sam lično učestvovao u gradnji džamije, prenosio bi ćerpič i kamenje govoreći stihove: „Moj Allahu nema života doli život poslije smrti,
Molimo te, Ensarijama i Muhadžirima 
Ti oprosti.“ A onda je nastavio:
„Ovakav radnik, a ne radnik hajberski,
ovakav je Rabbu našem, Rabbu najdraži.“
Ovakvo njegovo bodrenje je davalo ashabima volju i elan za rad, pa jedan od njih zapjeva:
„Ako mi sjednemo, a naš Poslanik nastavi 
od nas bi to bilo, kao da smo blesavi.“
• Prenosi se od Seleme ibn El-Ekvea koji kaže: „Krenuli smo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., na Hajber, pa smo putovali noću, pa jedan od ljudi reče Amiru: „O Amire, hajde da čujemo neke tvoje stihove.“ Amir je bio pjesnik – pa on poče pjevati: 
„O Allahu da nije Tebe ne bi bili upućeni 
ne bi dijelili sadaku i ne bi bili klanjači. 
Oprosti Tvojim borcima koji Te vjeruju, 
učvrsti im putne staze dok dušmana tjeraju.
Spusti na nas smiraj svoj, mi nećemo odbiti boj, 
pa nek vrišti njihov soj.“
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je slušao ovu pjesmu, pa upita: „Ko je taj što vodi (pjeva)?“ Odgovoriše: „Amir ibn El-Ekvea“, a Poslanik, a.s., reče: „Smilovao mu se Allah.“ Muslimani su znali da Poslanik, s.a.v.s., ne bi rekao nikome posebno (jerhamuhullahu) smilovao mu se Allah, a da se ne zna da će pasti kao šehid. I stvarno ovaj Amir je poginuo u borbi na Hajberu. (Buharija i Muslim)
• Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Zaista se u određenoj poeziji nalazi mudrost.“ (bilježi Buharija) U drugom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: „Najistinitiji pjesnikov stih je onaj Lubejda: ‚Sve osim Allaha je lažno.‘“ (Buharija) Vjerovjesnik, s.a.v.s., je podsticao Hassana ibn Sabita da svojom poezijom odgovara na uvrede Kurejšija koji su napadali islam, Poslanika i muslimane. U hadisu koji bilježi Buharija Vjerovjesnik, s.a.v.s., naređuje Hassanu ibn Sabitu: „Uzvrati im na njihovo ruganje i ismijavanje (satirom), Džibril je sa tobom.“ U vjerodostojnom hadisu koji bilježi Buharija, Vjerovjesnik, s.a.v.s., citira slijedeći stih: 
„ Ja sam uistinu poslanik Allahov 
sin sam Abdul-Muttalibov.“ 
Naime, jedne prilike je došao čovjek kod Božijeg Poslanika dok je sjedio sa svojim ashabima pa upitao: „Koji od vas je sin Abdul-Muttaliba?“ Rekoše: „Ovaj“, i pokazaše na Muhammeda, s.a.v.s. Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: „sin sam Abdul-Muttalibov“ se ne misli imenovanje nego ukazivanje na ime po kojem je bio poznat on a ne neko drugi, i takav vid saopćenja kako bi se poznao imenovani nije zabranjen. 

Mudrosti islamske poezije

• Uđe jedan pjesnik u palaču jednog od mudrih vladara, a u ruci mu komad papira na kojem je napisao slijedeće stihove koje preda vladaru (želeći time da dobije nagradu): 
„U snovima vidjeh kako jašem konja, 
sluge su oko mene a zlatnici mi u džepu.
Pa mi rekoše ljudi od znanja i ma‘rifeta 
usnio si hajr, a za snove postoji tefsir.“

Kada je vladar pročitao stihove, na poleđini papira mu napisa kur‘anski ajet: „Zbrkanih li snova! Mi snove ne znamo tumačiti.“ (Jusuf, 44. ajet)
• El-Asme‘i veli: „Jedne noći sam izašao u pustinju, noć je bila hladna i puhao je jak vjetar. Dok sam šetao pustinjom ugledah djevojčicu od nekih deset godina kako se igra i pjevuši:
„Boga molim za oprost svojih grijeha 
ubih živo biće bez dopuštenja.
Kao nježnu gazelu na svome putu 
pola je noći a ja ne obavih molitvu svoju.“
Pa joj rekoh: ‚O ti, Bog ti dao, šta te navede na takvu poetiku u tvojim godinama?‘ Ona mi odgovori: Dragi čovječe, da li je to uopće retorika u poređenju s Allahovim riječima: „I Mi nadahnusmo Musaovu majku: Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.“ (El-qasas, 7.) U ovom jednom ajetu, Allah, dž.š., je povezao i spojio između dvije naredbe, dvije zabrane i dvije radosne vijesti! El-Asme‘i veli: „I tako se rastadoh od djevojčice koja me impresionirala i ukazala mi na nadnaravni stil Kur‘ana.“

Piše: Abdulkadir Indžić 

(www.preporod.com, Thursday, 22 March 2007)