Sat12072019

Last updateThu, 28 Nov 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Orao u bitki na Jemami

Orao u bitki na Jemami

POSLANIKOVI LJUDI, ASHABI RADIJALLAHU ANHUM: ZEJD IBNUL HATTAB

Jednoga dana, dok je Božji poslanik bio živ i sjedio u društvu nekolicine muslimana s kojima je raspravljao o pitanjima vjere, dugo ih je slušao bez reakcije, i na kraju im rekao: “Među vama je čovjek čiji je grijeh teži nego je brdo Uhud.”1 Potom se digao ostavljajući začuđene i ustrašene ashabe, i otišao.
Među ashabima je nastala mukla tišina, a onda ih je sve obuzeo veliki strah i neizvjesnost. Među sobom su se pogledali, ne vjerujući ono što su čuli. Vrijeme je prolazilo, a pojedini su ashabi nestajali sa ovoga svijeta, ginuli u džihadu, osim dvojice preostalih Ebu Hurejre i Erredžala ibn Unfuvve. Vidjevši da su ostali sami, Ebu Hurejru je obuzeo veliki strah, posebno stoga što je Erredžal po odobrenju Božjega poslanika otišao u islamsku misiju u pokrajinu Jemamu, širiti islam među tamošnjim pučanstvom. Ebu Hurejre se nikako nije mogao oteti strašnoj prijetnji Božjega poslanika. Razmišljao je da li bi on mogao biti taj na koga se ova prijetnja odnosila. Strah ga je držao sve do vijesti iz Jemame da se Erredžal ibn Un-fuvve pridružio Musejlemi Kezzabu i slagao na Božjeg poslanika. Pripovijedao je da je čuo Poslanika kako kaže da je i Musejlema poslanik. Ebu Hurejri je pao veliki kamen sa srca.
A kako je Erredžal pao na iskušenju kufra? Priča je vrlo zanimljiva i poučna za mnoge muslimane, uključivši i nas. Jednoga dana Erredžal je otišao Božjem poslaniku, primio islam i boraveći u njegovom društvu neko vrijeme naučio Kur’an, a potom se uz njegovu suglasnost vratio svom narodu da ih poučava vjeri. Ponovno se vratio u Medinu nakon smrti Božjeg poslanika, i po izboru Ebu Bekra za halifu izvijestio ga o teškom stanju islama u Jemami i predložio mu da se vrati u pokrajinu, kako bi muslimane otrgao od Musejleme koji javno tvrdi da je i on Božji poslanik. Ebu Bekr je pristao i tako se Erredžal ponovno našao u Jemami. Vršeći različite pritiske, uključivo i fzičke, Musejlema je uspio nagovoriti Erredžala da posvjedoči da je on Božji poslanik i stane na njegovu stranu. Tako se Erredžal našao na stranputici, postavši saveznik najvećem neprijatelju islama2. Jedan je od rijetkih ashaba koji nije mogao izdržati izazov nevjerstva.

Odmetnuvši se od islama postao je opasnijim neprijateljem i od samog Musejleme, jer je bio upućen u islam i njegove odredbe. Ljudima u Jemami je govorio: “Čuo sam od Božjeg poslanika da je Musejlema ibn Habib poslanik i sa njim dijeli poslanstvo, pa pošto je Božji poslanik umro, pravo na nastavak poslanstva ima Musejlema.”
Njegovom je izjavom broj Musejleminih pristalica naglo porastao i ubrzo su postali skoro nepobjedivi protivnici halif i muslimanima. Vijesti o Erredžalovim podlostima i lažima dolazile su u Medinu, jačajući mržnju i srdžbu ashaba Božjega poslanika. Većina njih zaklinjala se da će u neizbježnom sukobu sa Musejlemom i Erredžalom, iskazati svoju privrženost islamu. Među njima je bio i jedan tihi ashab, koji je rijetko kada govorio, i koji je bio krajnje privržen Božjem poslaniku i vjeri. Bio je to Zejd ibnul Hattab.
Tko je bio Zejd ibnul Hattab radijallahu-anhu? On je stariji brat čuvenijeg Omera ibnul Hattaba. I ne samo da je bio stariji od njega po godinama, nego i po islamu. Prije brata je prešao na islam. Može se slobodno reći da je kao musliman živio i radio u sjeni svoga mlađeg brata. Njegovoj neprimjetnosti pridonosila je i činjenica što je po prirodi bio šutljiv, bježeći od bilo kakvog publiciteta. Ni jednu bitku za vrijeme Božjega poslanika nije propustio i uvijek je bio u prvim redovima boraca za islam. Nikada nije pokazivao želju za pobjedom, koliko za šehadetom. U bici na Uhudu, koju su muslimani izgubili nesretnim okolnostima i kada je život Božjega poslanika bio u velikoj opasnosti, Zejd ibnul Hattab je pokazao veliko herojstvo. Borio se s velikim žarom sve dok njegov brat Omer u jednom trenutku nije primijetio da je odbacio štit, pružajući tako neprijatelju priliku da ga svlada i ubije. Omer radijallahu-anhu je povikao bratu: “Uzmi moj štit”, na što mu je Zejd dobacio: “Ja želim šehadet, a ti Omere?” Tijekom bitke Zejd je bio bez štita, upadajući i u najopasnije situacije u borbi protiv neprijatelja.
Kao i kod drugih ashaba, i u Zejdu se pojavila mržnja prema Erredžalu, otpadniku od vjere i Božjega poslanika. Iako je bio šutljiv, kada bi ashabi razgovarali o Erredžalovom otpadništvu, Zej-du bi oči zasijale od mržnje i gnjeva. Nije nikako mogao shvatiti da ashab tako postupi prema svojoj vjeri. On ga nije smatrao samo otpadnikom nego i lašcem, munafkom, fasikom i čovjekom koji je izgubio savjest. Uvjerivši se da se problem Erredžalovog otpadništva ne može riješiti na drugačiji način, halifa Ebu Bekr je naredio Halidu ibn el-Velidu da povede vojsku na Jemamu. Znao je da se oko dva lašca i otpadnika okupila brojna masa njihovih pristalica. U rat protiv Musejleme dobrovoljno se prijavio Zejd ib-nul Hattab, ali nikome nije otkrivao svoje namjere. Stigavši s vojskom na bojište, Halid ibn Velid je napravio strategiju, rasporedio jedinice po bojištu i odredio nositelje muslimanske zastave. Za nositelja muslimanskog barjaka odredio je Zejda ibnul Hattaba.

Početak bitke je bio poražavajući za muslimane. U prvim satima poginulo je mnogo ashaba. Vidjevši da muslimani gube i da su poginuli odabrani borci, koji su godinama na svojim plećima nosili teret obrane islama, Zejd se obratio muslimanskim borcima: “Braćo borci, pripremite se za žestok boj, pred vama je ljuti neprijatelj, ali odstupa danas nema. Zavjetujem se Svevišnjem Bogu, neću više ni riječi progovoriti dok ih ne pobijedimo ili me smrt u tomu spriječi.”3

Sišao je s uzvisine s koje je govorio, uzeo sablju u desnu ruku, a u lijevu zastavu i jurnuo prema neprijatelju svom silom. Bio je visok poput brata mu Omera i još snažniji od njega. Svi su ga suborci vidjeli kako juriša na neprijatelja i probija se u središte bojišta. Hrabro je krčio sebi put prema čovjeku s kojim je obećao obračun. U jednom trenutku primijetio je Erredžala i krenuo prema njemu, ali ga je val boraca omeo da ga prati i približi mu se. Kada ga je ponovno ugledao, Zejd je svu pažnju usmjerio prema njemu. Prišao mu je vrlo blizu i svom snagom zamahnuo prema Erredžalovoj glavi. Smrt otpadnika i munafka bila je neizbježna. Glava se otkotrljala od tijela koje je palo pred Zejdove noge. Ubojstvo Erredžala dalo je muslimanima veliki polet. Dotada se u njih uvukao strah i nevjerica da su Musejlema, Erred-žal i Hakem ibn Tufejl, neuništivi i da ih oružje ne može usmrtiti. Zejd im je dokazao da su sva trojica ranjivi. Kroz tri dana koliko je bitka trajala, sva trojica su poginuli jedan za drugim.

Ubivši Erredžala, Zejd je odložio oružje, digao ruke u nebo, zahvalio se Allahu, a potom ponovno opasao oružje, uzeo zastavu i šutljivo krenuo u silovit juriš. Osjetivši da će muslimani dobiti bitku, u Zejdu se javila neuništiva želja da svoj život okonča šehadetom. Osjetivši miris dženneta, koga je donio blagi povjetarac, Zejd je jurnuo na neprijatelja ne obraćajući pažnju na svoju sigurnost. U jednom trenutku sačekala ga je grupa neprijateljskih vojnika i nasrnula na njega. Nije mogao izbjeći smrt. Šuteći, podnosio je udarce sabljama po tijelu, i bez izgovorene riječi položio život kao šehid.

Kada se muslimanska vojska vraćala u Medinu, svijet je izašao pozdraviti pobjednike. Svatko je nekoga dočekivao. I Omer je izašao da dočeka brata Zejda. Dugo je pogledom kružio po vojnicima ne bi li ga ugledao. Bio je visokog stasa i lako pri-mjetljiv, ali ga nije vidio. U tom mu je trenutku prišla grupa muslimana da mu izrazi sućut i priopće da je Zejd ubio Erredžala, najopasnijeg neprijatelja islama. Na riječi utjehe, Omer je samo prozborio: “Bog mu se smilovao. Pretekao me u dvije stvari: na islam je prešao prije mene i šehid postao prije mene.” Omer je dugo žalio za Zejdom. Mnogo je puta ponovio zapisanu misao: “Nije nikada zapuhao vjetar, a da mi nije donio Zejdov miris.”

Bilješke:
1 Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli, darul kitabul-rebi, Bejrut, 1987.
2 Da li je Erredžal prešao u tabor Musejleme dragovoljno ili pod fzičkim pritiskom Musejleme, slično kao što je Ammar ibn Jasir, zanijekao Allaha i opsovao Muhammeda alejhis-selam, nije do kraja istraženo, ali je poginuo kao nevjernik.
3 Halid Muhammed Halid, Ridžalu havle resuli, str. 434 Darul kitabul-arebi, Bej-rut, 1987.


Ševko OMERBAŠIĆ

PRENEŠENO IZ BILTENA MIZ ZAGREB BR.162 MART 2015.G.