Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ISLAMSKI POGLED NA MJESTO I ULOGU ČOVJEKA

ISLAMSKI POGLED NA MJESTO I ULOGU ČOVJEKA

Postoji u Božjoj promisli vječni plan po kojem se sve po strogo određenom redu događa, nastaje, živi i razvija. U Božjem jedinstvenom sustavu koji obuhvaća sve što postoji, naime čitav postojeći svijet, sve ima svoje mjesto, svoju svrhu i funkciju. Ništa nije slučajno, bez cilja i svrhe, nastalo: “Mi nismo stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih, iz igre i bez svrhe. Da smo htjeli da se na taj način zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo. Mi istinom suzbijamo laž, istina je guši i laži nestane, a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.” (El-Enbija’, 16.-18.)

Čovjeku je u pojavnom svijetu namijenjeno posebno mjesto i uloga. Njegov položaj je izuzetno značajan, ali posve složen. Vizija stvaranja čovjeka i određivanje njegove uloge, prisutna u Kur’anu, govori o bačenosti čovjeka u materiju, njegovu “padu” na Zemlju, o proturječnosti čovjeka i prirode, o susretu čovjeka i jednog tuđeg neprijateljskog svijeta. Trenutak rastavljanja čovjeka od prirode, izlazak iz animalnog u više ljudsko, iz nesvjesnog, spontanog, u svjesno, bio je bolan, dramatičan i katastrofalan. Čovjek je preuzeo na sebe obvezu (emanet) koju nikakvo drugo postojanje nije htjelo prihvatiti.

Svoju slobodu, koja ga je izdvojila iz životinje i dala mu tako izuzetan položaj u svijetu, čovjek veoma skupo plaća. On je razapet između grijeha i slobode. Tu je ta najsloženija proturječnost, koja je sastavni dio naravi i bića čovjekovog. Sloboda, kao najvažnije čovjekovo obilježje pretvorila mu je život u dramatičnu, vječnu borbu dobra i zla, istine i zablude. Odmah na početku, sloboda mu je donijela grijeh. Pružena mu je na početku mogućnost da sasvim mirno uživa u raju u kojem “ne će ni ogladnjeti, i gol biti, neće ni ožednjeti, ni žegu osjetiti”. Međutim, odmah je pogriješio, ustvari pokazao, da on nije melek koji ne griješi jer nije slobodan, nego čovjek koji griješi jer je slobodan. Kur’an nam na veoma živ, slikovit i simboličan način prikazuje početak ljudske drame koja će se nastaviti sve do kraja svijeta i života.

Adem nije mogao ostati u Džennetu, jer mu tamo kao čovjeku i nije mjesto. Odmah je pogriješio. Prvi čin njegove slobode bio je grijeh. Zaveo ga je i zavarao Iblis. Podlegao je strastima i nagonima. Iskazao se kao biće koje je vezano za ovaj zemaljski život gdje mora provesti kuru iskušenja, ali koji svoje poglede upravlja nebu.

Čovjek je, de facto, razapet između neba i Zemlje. Jednim svojim dijelom-tijelom je vezan za Zemlju, a drugim dušom za viši svijet. Tu – ustvari, počinje njegova drama – drama borbe između dobra i zla, odnosno materijalnih i duhovnih vrijednosti, potreba tijela i potreba duše. Adema su, usprkos izričite zabrane, namamile potrebe tijela, pa je još u Džennetu pogriješio. Iblis ga je naveo pojesti zabranjeno voće obećavši mu vječni život i neprolazno carstvo.

Narav ljudskog bića je zaista dualistička. U čovjeku se stalno međusobno bore stvaralačke (melek) i destruktivne (Iblis) snage, snage materije i duha, tijela i duše.

Kur’an nam u slučaju Adema i njegova izgnanstva iz Dženneta otkriva ovakvu narav čovjeka. Ademu su se meleki poklonili i priznali ga, odali mu počast. Iblis se tome suprotstavio i odbio se pokloniti čovjeku. Time nas Svemogući na svoj način upoznaje s dvostrukom naravi čovjeka: životinjskom i ljudskom, tjelesnom i duhovnom, šejtanskom i melekskom.

Čovjek se, zacijelo, nalazi u takvoj situaciji. On je poprište najvećih bitaka (džihadi-ekber), najoštrijih proturječnosti (iblis-melek, dalalet-huda) i najuzvišenijih nastojanja (nadžejn-fudžurena ve takvaha).

Najvažnije obilježje čovjeka, upravo ono što ga čini čovjekom i izdvaja iz životinjskog carstva, jest njegova težnja da se otrgne od zemlje, oslobodi od životinje i vine u viši svijet.

To je ono što je, sigurno, najvažnije u čovjeku. Riječ je o jednom grčevitom naporu da se čovjek oslobodi pritiska Zemlje i da poleti u visine neba. Taj napor i nemogućnost odljepljivanja od Zemlje čini osnovicu ljudske drame. Adem, kao čovjek, vidjeli smo, nije mogao ostati u Džennetu. Sišao je i spustio se u svijet grijeha i neprijateljstava (beadukum li beadin aduvvun). Iblisu je omogućeno da ga zavodi do Sudnjeg dana.

“Gospodaru moj, daj mi vremena do dana kada će oni oživljeni biti” – tražio je Iblis. Dobio je što je tražio. “E tako mi dostojanstva Tvoga”, reče Iblis, “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti osim Tvojih, među njima, robova iskrenih.”

Uz sve to čovjek se prihvatio misije Božjeg namjesnika na Zemlji (halife). Usprkos svih njegovih nedostataka Bog ga je odabrao za taj poziv, iako su meleki stavili prigovor. Mislili su da su oni prikladniji za to, jer ne griješe i stalno su u Božjoj službi. Čovjek je time postao u neku ruku korisnik i upravljač svijeta. Kur’an izričito kaže da mu je stavljeno na raspolaganje sve što se nalazi na nebesima i Zemlji. (Ve sehhare lekum ma f-s-se-mavati ve ma f-l-erdi džemi’an minhu). Dužan je upoznati prirodu, otkrivati Božje blagodati u njoj i koristiti ih stavljajući ih u službu života.

Na prvi mah bi se činilo da čovjek nije dorastao niti je dostojan da mu se povjeri tako veličanstvena zadaća. Otuda je i prigovor meleka. Oni su upozorili i otkrili grješnu stranu čovjeka. Otkrili su upravo onaj element koji je vrlo bitan u čovječjoj naravi, grijeh kao učinak slobode.

U dijalogu s melekima Bog nije opovrgnuo prigovor me-leka, naime, nije osporio njihovu tvrdnju da će čovjek griješiti i prolijevati krv. Ali je otkrio drugu stranu čovjeka koja melekima nije bila poznata. Bog je najbolje znao kome povjerava namje-sničku službu na Zemlji (hajsu jedž’alu risaletehu, elem ekul inni a’lemu ma la ta’lemun).
A što je to na osnovu čega je čovjek osposobljen i dorastao za takav poziv i što je to što mu omogućuje da ga izvrši? Kur’an nam otkriva tri čovjekove prednosti: sposobnost saznanja, Božja uputa i sloboda.

1) U dijalogu s melekima i u odgovoru na njihov prigovor Bog je posve jasno ukazao na sposobnost saznanja koja je, kako se vidi iz konteksta ajeta, bila odlučujuća u odabiranju i izboru čovjeka na položaj Božjeg namjesnika na Zemlji. Na ispitu su meleki izgubili, a Adem je dobio, jer je pokazao sposobnost otkrivanja i određivanja – defniranja pojmova stvari. Meleki to nisu bili sposobni. Priznali su svoju nemoć jer im Bog nije to omogućio. Oni su izravno uključeni u tijekove zbivanja. Nemaju ni sposobnost spoznaje niti slobodne volje. Ne mogu pogriješiti, a niti slobodnim izborom učiniti dobro djelo. Njima neposredno upravlja Božja volja, a čovjekovom posredno, gdje dolazi do izražaja čovjekova subjektivna volja. Mislim da je još uvije nedovoljno istraženo pitanje: u kojoj mjeri i što je to iradei-džuzijja (slobodna volja) u odnosu na irade-kullijju.

2) Slučaj Adema i njegove misije na Zemlji tretira se u nekoliko poglavlja. Svugdje se utvrđuje ista misao. (El-Bekare, 30-39., Taha, 115., Taha, 115-127., Sad, 75-85.) Na svim mjestima se ističe uloga Iblisa u zavođenju. On je, kao što smo vidjeli, odmah još u Džennetu naveo Adema na grijeh, zbog čega je Adem bio protjeran iz Dženneta. Iblis se nije pokorio Ademu. Nije priznao njegovu prednost. Zatražio je od Boga, kao što je već istaknuto, da mu dopusti da zavodi čovjeka do Sudnjega dana, što mu je udovoljeno.

Čovjek je na ovome svijetu, zacijelo, izložen raznim utjecajima kako unutarnjim tako i vanjskim. Njegov nutarnji Iblis koji prožima čitavo tijelo, čitavo ljudsko biće (zalazi u sve pore tijela – jedžri medžred-demmi – Hadis), vrši u vidu nagona i strasti veoma snažan pritisak i u velikoj mjeri određuje ponašanje i ljudsku djelatnost. Životinjski elementi u čovjeku su još uvijek dominantni.

Nepobitna je činjenica da se razum kao instrument saznanja i spoznaje dobra i zla, naime što je dobro a što zlo, pokazao nemoćnim i nedovoljnim u prihvaćanju dobra i suprotstavljanju zlu. Nije isto znati i htjeti. Jedno je saznati dobro, a drugo je prihvatiti ga i učiniti. Povijest nam potvrđuje da razvitkom ljudskog razuma, odnosno znanosti, nije smanjeno zlo, bar ono koje potječe od čovjeka.

Možemo, prema tome, sigurno zaključiti da samo saznanje, sam razum i znanost nisu dovoljni u borbi protiv zla. Otuda se kao nužna potreba nameće pomoć Božje upute koja je jedina u stanju suprotstaviti se pritisku i sredstvima Iblisova zavođenja: “Onaj koji bude slijedio Uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti!” (Ta-ha, 123.)
Razum otkriva i upoznaje istinu, a srce kao izvor volje je prima. Autoritet razuma nije dovoljan da privoli srce da primi istinu. Tu je potreban autoritet Boga. To što mi označavamo pod pojmom duše i srca jest ono Božansko u čovjeku do čega dopire Božja uputa koje je sposobno prihvatiti je. Samo srce osvijetljeno Božjim svjetlom može primiti Uputu (huden li-l-muttekin).

Svi znaci uvjerljivo govore da se čovjek ne može, bez Božje pomoći, boriti protiv nutarnjeg i vanjskog Iblisa. Život je pun poteškoća. On je izuzetno složen. Čovjek sam po sebi u njemu je potpuno izgubljen i nemoćan (inne-l-insane lef husrin... – El-’Asr, 1., Lekad halekne-l-insane f kebedin – El-Beled, 4., ve hu-lika-l-insanu da’ifa – En-Nisa’, 28.) Svoju slabost čovjek može prevladati i sebe nadići samo putem vjere u Boga (iman), putem oslanjanja na Njega i pouzdanja u Njegovu pomoć (ille-l-lezine amenu ve ‘amilu-s-salihati – El-’Asr, 2.). Suvremeni razvitak nam najbolje ukazuje da čovjek ne može bez Boga. Pokušao je živjeti bez Njega. Pouzdao se u razum i znanost nadajući se da će isključivo pomoću njih ostvariti najveći stupanj blagostanja, vrhunac sreće. Već je sada jasno da je u tom pouzdanju doživio razočarenje. Usprkos velikih znanstveno-tehničkih i tehnoloških dostignuća, unatoč velikog materijalističkog programa, čovjek nije našao sebe niti svoje sreće. Nije došao do izražaja.

Može se reći da se potpuno izgubio, bilo da ga je potisnuo stroj ili ga je progutao kolektiv. Sveo se na potrošača. Vrijedi samo toliko koliko potroši materijalnih dobara, a ne koliko i proizvodi jer ga je u proizvodnji zamijenilo stroj.

3) Bog je, pored razuma koji može saznati što je dobro, a što zlo objasnio čovjeku dobro i zlo, ukazao mu dva puta (ve hedej-nahu-n-nedždejn – El-Beled, 10.), ali mu je dao i slobodu birati jedno ili drugo: “Reci: ‘Istina je od tvog Gospodara, pa tko hoće neka vjeruje, a tko neće neka ne vjeruje.’” (El-Kehf, 29.) “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda da nagoniš ti ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.) “A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On vas hoće iskušati u onome što vam je dao, zato se natječite tko će više dobra učiniti.” (El-Ma’ide, 48.)

Bit će da sloboda predstavlja najvažniju odliku čovjeka i njegova bića. Ostala stvorenja i postojanja uopće, živa i neživa, moglo bi se reći, raspolažu s jednom vrstom razuma i upute. Sve ima svoju objavu, svoje nadahnuće i instinkt na osnovu čega se upravlja, živi i razvija. Ali nitko i ništa osim čovjeka nema slobodu. Jedino on ima slobodu izbora. Tu se on iskazuje kao čovjek. Punu slobodu može ostvariti kada se oslobodi svih vidova ropstva i otuđenja, a to je moguće samo putem imana, a ne putem znanosti i materijalnog napretka, kako je pogrješno mislio suvremeni čovjek, koji uz slatke fraze i priče o slobodi, postao pravi rob, najviše svojih strasti, materije, stroja i konačno kolektiva, društva i sustava. Potpuno je izgubljen i otuđen.

Pored toga, čovjek je zloupotrebom hilafeta i uprave nad prirodom već u ovoj fazi razvitka ugrozio samog sebe i život uopće. Našao se pred ekološkim problemom s nepredvidivim, vrlo opasnim posljedicama. Nije se kako treba postavio prema prirodi. Nije uvijek nastupao kao Božji zastupnik, naime, nije prigodom upravljanja i eksploatacije prirode vodio računa o Božjem redu u njoj i njenoj harmoničnoj cjelini. Mislio je samo na sebe i svoj sebični interes. Suvremeni čovjek se sasvim jednostrano odnosio i odnosi prema prirodi.

Danas je sasvim očito da produženje načina kojima zapadna civilizacija tijekom posljednjih četiri ili pet stoljeća iskorištava prirodu, može donijeti čovječanstvu katastrofalne posljedice. Upravo je uspjeh modernog čovjeka u osvajanju prirode postao velika opasnost. Svi problemi uzrokovani jednostranim odnosom modernog čovjeka prema prirodi (od prenaseljenosti i masovnog zagađivanja do snižavanja razine samog ljudsko života i čak prijetnje njegovom potpunom uništenju) – naveli su umne duhove da se zaustave i razmotre stanovišta na kojima se zasnivaju moderna znanost i njena primjena. Izgleda da je na jedan ili drugi način, primjena znanosti koja pretpostavlja da je objektivna spoznaja prirode ogoljena od svakog duhovnog i metafzičkog razmatranja, u svakom slučaju doživjela neuspjeh. Primjena takve znanosti izgleda da cilja samo na uništenje svog predmeta.

To su saznanja do kojih se danas sve više dolazi i koja se sve češće objavljuju od strane istaknutih znanstvenika. Očigledno je da je suvremeni tehnički napredak ugrozio prirodu, čovjeka i život uopće. Prigodom osvajanja, otkrivanja, i eksploatiranja prirode čovjek je imao u vidu samo svoj sebični i uski probitak. Nije gledao prirodu kao integralnu harmoničnu cjelinu koja u sklopu objektivnog svijeta sa svojom metafzičkom, duhovnom dimenzijom i osnovom čini Božje djelo i služi kao znak Božjeg postojanja.

Čovjek kao Božji namjesnik na Zemlji upravlja i osvaja prirodu samo u ime Boga. Upravo u tome leži duboki smisao prve Božje zapovijedi: Ikre’ bismi Rabbike, kao i smisao imperativa da se svaki posao počinje u ime Boga. Upoznavati prirodu, osvajati je i koristiti u ime Boga, zahtijeva, kao što smo to na drugom mjestu, prilikom tumačenja Bismelle istaknuli, plemenitost cilja i sredstava. Takav odnos prema prirodi isključuje svaku eksploataciju koja bi u sebi sadržavala elemente uništavanja, ugrožavala druge i zazivala poremećaj u njenoj harmoničnoj integraciji, kao što se to nažalost dogodilo kao rezultat suvremenog jednostranog odnosa prema prirodi. Nezasitnost ljudske gramzive taštine stvorila je ekološki problem s ne-predvidivim užasavajućim posljedicama. Čovjek obično pobjesni i postaje sve pohlepniji kada se materijalno osigura i obogati (inne-l-insane le jatga en reahu-stagna). U tome leže izvori svih vrsta nepravdi, nejednakosti, eksploatacije i diskriminacije. Tako su nastala sva zla u robovlasničkom, feudalnom, kapitalističkom i svim drugim sustavima.

Čitav pojavni svijet stavljen je, prema Kur’anu, čovjeku na raspolaganje. Sve je u tom svijetu prema Božjoj promisli i vječnoj nakani u funkciji života. Sve je međusobno povezano u jednu skladnu cjelinu u kojoj u zadivljujućoj mjeri vlada savršeni red i izuzetna ljepota.

U ime Boga prilaziti prirodi, osvajati je i njome upravljati znači otkrivati ovu Božju promisao i nakanu i u tom smislu koristiti njene blagodati stavljajući ih u službu života ne samo ljudi nego

života uopće, ljudskog, životinjskog i biljnog. Sve ima podjednako pravo na život a po tome i podjednako pravo na uživanje blagodati prirode kao i svoje mjesto i određenu funkciju u njoj.
Povijesna svjedočenja nam, nažalost, govore da je čovjek u većini slučajeva zloupotrebljavao svoj izuzetni položaj u prirodi kao Božji namjesnik. Suviše sebično i nasilnički se odnosio prema prirodi i svemu što je u njoj. On to čini i danas u većoj mjeri nego ikada. Zloupotreba Božjih blagodati, koje je znanost otkrila, postigla je danas svoj vrhunac. Sve se okrenulo protiv čovjeka.

Izvjesno je da čovjek nikad ranije nije bio ugroženiji nego danas. Razorene su sve njegove duhovne vrijednosti, izbijeni mu svi duhovni oslonci, da bi na kraju bio izložen i ugrožen i biološkim uništenjem, vlastitom rukom, posredno ili neposredno, ratom ili smogom.

Gdje su razlozi takvom ponašanju čovjeka? Da li su u njemu ili izvan njega? Gdje ih tražiti? Mislim da je ovo pitanje veoma važno i da bi mu trebalo pokloniti izuzetnu pozornost u razmišljanju o sudbini čovjeka. Ne mislim samo na našu pozornost u ovom predmetu. To što činimo je samo pokušaj i upozorenje u vidu teza koje treba ispitivati i razrađivati. Objektivna znanstvena istraživanja moraju se najozbiljnije pozabaviti ovim pitanjem.

Kur’an stoji na stanovištu da u čovjeku treba tražiti tajnu njegove sudbine. Činjenica je da čovjek ostvaruje ono što je u njegovim mislima, osjećanjima i doživljajima. On ostvaruje samo svoje želje, misli i ideale. Ostvaruje isključivo ono što želi i hoće.

Kur’an nedvojbeno utvrđuje načelo po kojem sve nastaje, živi i razvija se nužno po nutarnjem nadahnuću svakog bića, svake stvari i predmeta. Sve je od Boga nadahnuto prirodom svoga bića koja određuje njegovo postojanje.
Kur’an kaže: “Bog ne će izmijeniti stanje jednog narod sve dotle dok on ne izmjeni ono što je u njemu (innallahe la jugajj-iru ma bi kaumin hatta jugajjiru ma bi enfusihim!). Što vam se dogodi u životu kao nesreća, posljedica je vaših djela. (Ve ma esabekum min musibetin fe bi ma kesebet ejdikum).”

Sad je već sigurno da se sreća i blagostanje čovjeka ne može riješiti samo naobrazbom, naime znanošću i tehnikom, odnosno samo proizvodnjom materijalnih dobara. Obrazovanjem se čovjek osposobljava proizvoditi ali ne vršiti raspodjelu. Znanost i tehnika su samo sredstva koja se mogu zloupotrijebiti, kao što se to redovito događalo i događa, posebice u naše vrijeme.

Sve, prema tome, ovisi o čovjeku koji upravlja sredstvima proizvodnje i vrši raspodjelu proizvoda. Ono određuje što će se proizvoditi, atomsko oružje ili hrana i stanovi i sve drugo što je nužno za pravo blagostanje ljudi.

Okretanje stvarima, jamačno, predstavljalo je krupan promašaj. Namjera i cilj bili su mijenjanje svijeta a ne čovjeka. U takvim projektima čovjek je potpuno zapostavljen. Svijet je zaista izmijenjen i on se dalje vrlo brzo mijenja. Ali je bez duše i duhovne osnove. To je sasvim razumljivo jer je i čovjek koji ga izgrađuje i mijenja lišen duše i duhovnih vrijednosti. Prirodno, ono što ne posjeduješ, ne možeš dati drugom.

Zato se Kur’an čitavim svojim bićem okrenuo čovjeku, a svoja učenja, sve ustanove i propise usmjerio preobrazbi čovjeka, oplemenjivanju onog što nazivamo dušom i srcem, suzbijajući i svodeći na potrebnu mjeru ono životinjsko u njemu.
“Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bi smo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo, nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane, a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.” (El-Enbija’, 16.-18.)

“A Ademu smo odmah na početku naredili, ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: ‘Poklonite se Ademu!’ – svi su se oni poklonili, samo Iblis nije htio.

‘O Ademe’, rekli smo, ‘ovaj je doista neprijatelj i tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dopusti da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ogladnjeti ni gol biti.
Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ‘O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?’
I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo.

Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.
‘Izlazite iz njega svi’, reče On, ‘jedni drugim ćete neprijatelji biti! Od mene će vam upute dolaziti, i onaj tko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj tko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživiti.

‘Gospodar moj’, reći će, ‘zašto si me slijepa proživio kad sam vid imao?’

‘Evo zašto’, reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.’
I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onom svijetu bit će, uistinu, bolnija i vječna.” (Ta-ha, 115.-127.)

“‘O Iblisu!’ rekao je On, ‘što te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sa sobom stvorio? Jesili se uzaholio ili misliš da si uzvišen?’
‘Bolji sam od njega’, rekao je on, ‘mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.’
‘E, izlazi onda iz Dženneta!’, reče On, ‘proklet da si!’ Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!’
‘Gospodaru moj’, reče on, ‘daj mi vremena do dana kada će oni oživljeni biti!’
‘Dajem ti’, reče On, ‘do dana već određenog.’
‘E tako mi dostojanstva Tvoga’, reče, ‘”sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!’
‘Istinom se kunem i istinu govorim’, reče Allah, ‘sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Dže-hennem napuniti!’” (Sad, 75.-85.)

“A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’, oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, uzdižemo.’
On reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate!’
I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: ‘Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!’
‘Hvaljen neka si!’, rekoše oni, ‘mi znamo samo on čemu si nas Ti poučio, Ti si Sveznajući i Mudri.’
‘O Ademe’, reče On, ‘kaži im ti nazive njihove!’ I kad im on kaza nazive njihove, Allah reče: ‘Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!’
A kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik.” (El-Bekare, 30.-34.)

“Allah je Stvoritelj nebesa i Zemlje, On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite, i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite, i da je vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom.
I daje vam od svega onoga što od Njega ištete, i ako bi ste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (Ibrahim, 32.-34.)

“Zar ne vidiš da je Allah sve što je na Zemlji vama podredio, pa i lađe koje, voljom Njegovom, morem plove? On drži ono što je na nebu da ne bi palo na zemlju, osim ako On to dopusti. Allah je uistinu prema ljudima blag i milostiv.” (El-Hadždž, 65.)

“Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da bi ste mogli tražiti blagodati Njegove i da bi ste bili zahvalni.


I daje vam da se koristimo onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (El-Džasije, 12.-13.)

“Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetlije.” (Er-Rum, 20.)
“On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji njegovoj podčinjene – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pamet imaju – i svim onim što vam na Zemlji stvara, raznih vrsta, to je, dosita, dokaz ljudima koji pouku primaju.
On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku – da bi se nešto iz obilja Njegova stekli i da bi ste zahvalni bili.” (En-Nahl, 12.-14.)


“...svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje...” (El-Ma’ide, 48.)


“Da Allah hoće On bi ih sve na pravom putu sakupio, zato nikako ne budi od onih koji ne znaju!” (El-En’am, 35.)


“Da Gospodar tvoj hoće na Zemlji bi, doista, bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?
Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje, a On kažnjava one koji ne će razmisliti.
Reci: ‘Motrite ono što je na nebesima i na Zemlji!’ – Ali ni od kakve koristi neće biti dokazi i opomene narodu koji neće vjerovati.” (Junus, 99.-101.)


“...i reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa tko hoće – neka vjeruje, a tko hoće – neka ne vjeruje!’ Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvaćati, ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!” (El-Kehf, 29.)


“...i dobro i zlo mu objasnili?” (El-Beled, 10.)


“...i duša i onoga koji ih stvori pa im put dobra i put zla shvatljivim učini.” (Eš-Šems, 7.)


“...uspjet će samo onaj tko je očisti, a bit će izgubljen onaj tko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 9.-10.)


“Mi smo sinove Ademove doista odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra’, 70.)


“Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!’” (El-Fedžr, 15.)


“Mi smo ponudili emanet nebesima, Zemlji i planinama, pa su se ustegnuli da ga snose i pobojali se primanja, a primio ga je čovjek. Zaista je čovjek silnik i neznalica.” (El-Azhab, 72.)


(Husein Đozo, Izabrana djela, Kur’anske studije, Knjiga druga, Sarajevo 2006., str. 486.-499.)

Odabrao i prilagodio Zlatko HASANBEGOVIĆ (BILTEN MIZ ZAGREB, BR.162, MART 2015.G.)

 

Husein Đozo
(1912.-1982.)


Husein Djozo rodjen je 1912. goidne u Barama, Ilovaca, opcina Gorazde. Od 1923. pohadja medresu Mehmed-pase Kukavice u Foci, a potom od 1925. godine Merhemica medresu u Sarajevu. U ovo vrijeme istovremeno je ucio i u Atmejdan medresi u Sarajevu. Godine 1928. upisuje se u uglednu Serijatsku sudacku skolu u Sarajevu koju zavrsava 1933.
Potom odlazi na "Al-Azhar" 1934. godine i zavrsava "Serijatsko- pravni fakultet" 1939. godine
Po povratku u Bosnu, 1940. godine postavljen je za nastavnika arapskog jezika u Okruznj medresi u Sarajevu, a 1941. godine i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-l-uleme u Sarajevu.
Period od 1945.-1950. godine Djozo je proveo u komunistickom zatvoru. Od 1950.-1960. Djozo radi prvo u Tvornici koznih preradjevina, a zatim u Upravi gradskih puteva, a potom i kao "visi knjigovodja" u firmi "Metal" u Sarajevu.
Godine 1960. Husein Djozo pocinje raditi u Vrhovnom islamskom starjesinstvu gdje ostaje sve do smrti 1982. Tokom sesdesetih i ranih sedamdesetih godina XX stoljeca Djozo honorarno radi i kao profesor Gazi Husrev-begove medrese gdje predaje ahlak, akajid, fikh, hadis, retoriku, usuli fikh, tefsir i vaz.
1964. godine Djozo je izabran za presjednika Udruzenja ilmijje u Socjalistickoj Republici Bosni i Hercegovini. 1970. godine on pokrece list "Preporod" ciji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. U periodu od 1976.-1979. godine Djozo je takodjer iznova odgovorni urednik "Preporoda".
Sa otvaranjem Islamskog teoloskog fakulteta 1977. godine Djozo je redovni prfesor na predmetu tumacenja Kur' ana.

Husein Djozo napisao je veliki broj rasprava, clanaka, eseja i polemika. Prije Drugog svjetskog rata pisao je u "Glasniku IVZ", "Novom Beharu", "El- Hidaji" i godisnjaku "Hrvat". Od 1958. godine zapazena je njegova intenzivna saradnja u "Glasniku IVZ", potom u "Zborniku radova ITF-a", te narocito u "Takvimu", ciji je urednik bio u nekoliko navrata. Za zivota mu je izasla knjiga "Islam u vremenu" (Sarajevo 1976.). Tokom zadnjeg desetljeca XX stoljeca izasla su, takodjer tri razlicita izdanja zbornika njegovih fetvi ("pitanja i odgovori") .
Husein Djozo je obiljezio nase islamsko misljenje tokom sestesetih i sedamdesetih godina XX stoljeca. Pripadao je islamskom reformistickom rukavcu misljenja. (Afgani, Abduhu, Meragi, Seltut).