Thu10172019

Last updateTue, 15 Oct 2019 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI ČOVJEK KAO KRHKA BILJKA

ČOVJEK KAO KRHKA BILJKA

Tema čovjekove vremenitosti prelazi granice jezika, kultura, religija, epoha. Posvuda vidimo, u tim duhovnim vodopadima pjesmi ljudske duše, čovjekovu smetenost prizorima nebesa i univerzuma. Kad god pomno razmišlja o veličini svijeta i njegova Stvoritelja, čovjeka neminovno opominje ona Božanska iskra u njemu.

Od višeg pjesništva gotovo da nema boljeg sredstva da se izrazi “prolaznost čovjeka” i njegova “vremenitost”. Ova vrsta poezije opominje neumitnim što očekuje čovjeka, pod sjeća na mijenu dana i noći, bodri čovjeka da ustraje u dobrim djelima. Ukratko, traži višu budnost čovjeka.

Kad je po srijedi “čovjekova prolaznost” kao tema ovakvog pjesništva, među arapskim i islamskim pjesnicima najljepše je pjevao (i slao “najturobnije” poruke) Ebu l-Atahija (um. 210/826.), ko ji je živio u vrijeme dinastije Abbasija. Njegove mnogobrojne stihove o smrti mnogi smatra ju ne prolaznim. Evo jednoga:
Ne vjeruj vremenu,
Obuci haljine prema svakoj prilici.
Jer, i nas će u grob zagrnuti ljudi
Baš kako no smo i mi ljude zagrtali!


Perzijanac Omer Hajjam je o prolaznos ti čovjekovoj kazao po rukama duboke i smislovima daleko sežne stihove. U jednoj svojoj rubaiji on je zapanjen veličinom svijeta, opčinio ga je kao pjesnika, po malo i zbunio, pa pjeva o svijetu priričući mu neku vrstu vječnosti:
Ovaj svijet početka nema,
čini nam se, a ni svrhe ni granice!
Nisam našao ko po istini kazuje:
Odakle to doši smo, i gdje ćemo osvanuti.


Ali čovjek ima i poče tak, i kraj, i smrt - poruka je Hajjamova iz ove ru baije. U je dnoj drugoj rubaiji on se poigrao sa svojim prezimenom al-Hajjam (izrađivač šatora), te je, unoseći sufjsku simboliku, šator usporedio sa prolaznim vremenitim tijelom, a dušu sultanom iz vječnoga svijeta. Naš se život sastoji od privremenog “pobadanja” i “podizanja” i sklapanja šatora. Omer Hajjam kaže:


Ostari spravljatelju šatora, i tvoje tijelo je šator,
A tvo ja duša, čije je konačište Vječna kuća, kao sultan.
Pa kada sultan krene,
zar nećeš šator sklapati.


Ovaj katren Omera Hajjama izvanredno dobro nas pod sjeća na jedan stih ko ji je angloirski pjesnik William Butler Yeats (1865-1939) napisao kao epitaf na svome gro bu.
Baci pogled hladan
na život, na smrt...
Konjaniče, prođi!


To pokazu je da tema čovjekove vremenitosti prelazi granice jezika, kultura, religija, epoha. Posvuda vidimo, u tim duhovnim vodopadima pjesni ljudske duše, čovjekovu smetenost prizorima nebesa i univerzuma. Kad god pomno razmišlja o veličini svijeta i njegova Stvoritelja, čovjeka neminovno opominje ona Božanska iskra u njemu. Upravo je o tome riječ u ovom Rilkeovom stihu:


Milijarde zvijezda idu jureći kroz noć
Plamteći visoko iznad tvoje glave;
Ali, u tebi je Prisustvo koje će bivati
i tada kad sve zvijezde budu mrtve.


Prolaznost oslovljava čovjeka, opominje ga njegova vlastita vremenitost kako iz njega samo ga, tako i iz svijeta koji ga obgrljava mnogolikim horizontima. U odlomku prelijepe pjesme, koja odiše pjesničkim čuđenjem iz krila tradicije američkih Indijanaca, kaže se:


Šta je život?
Plamsaj svica u noći,
Dah bizona na ciči zimi,
Mala sjenka koja livadom mili
i u zalasku sunca se gubi.

“Kongenijalna” poruka sa navedenim stihovima nalazi se u ovom arapskom stihu:

Kad pametan čovjek iskusi Svijet Ovaj
Otkrije mu se neprijatelj prerušen u jarana!


čitav tekst možete downloadovati u pdf formatu na linku:

https://www.academia.edu/attachments/33786032/download_file?st=MTQxNDE5MDMwMiw3Ny43OC4yMzIuMjEzLDM2NzA3Njc%3D&s=work_strip

Piše: Enes Karić, Oslobođenje, Pogledi, 24. maj 2014.g. str. 34