Sat07112020

Last updateTue, 07 Jul 2020 12pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Nekoliko priča iz Mesnevije

Nekoliko priča iz Mesnevije

Uvodna napomena

Najbolji način predstavljanja autora publici su, nesumnjivo, njegova pisana djela. Kad je riječ o autorima koji naginju sufizmu, dakle onima koji su svoju inspiraciju crpili iz živoga srca islamskoga mističkog učenja, čini se da broj stručnih studija napisanih o temeljnim zasadama njihovog ezoterijskog nauka uveliko premašuje broj prevedenih izvornika koje su nam veliki mistici ostavili u naslijeđe. Stoga je i ovaj izbor nekolicine priča, hikaja i basni iz Mesnevije, klasičnog djela islamske mističke književnosti, tek pokušaj da se pruži što izvorniji okus mističkog učenja i vizije čuvenog duhovnog šejha Mevlane Dželaluddina Rumija (1207.-1273.).

Ovog zanesenog sufijskog mudraca, sada već planetarno popularnog kao najvećeg mističkog pjesnika svih vremena, i ne treba posebno predstavljati. Rođen početkom XIII stoljeća u gradu Balhu (sjevero-zapad današnjeg Afganistana), pripada krugu horasanskih mistika, nasljeđujući učenje sufijskih velikana poput Sanaija i Atara. Već ga je rani odgoj u okrilju islamskoga učenja uputio u tajne sufijske gnoze, koja de svoj puni i zreli izraz zadobiti tek nakon duhovnog preobraćenja uslijed susreta s tajanstvenim dervišem Šemsuddinom iz Tabriza. Dvije godine nerazdvojnog druženja, prijateljstva i zajedničkog traganja do samih vrhunaca mističkog doživljaja Jedinstva, ostavile su neizbrisivi trag u životu mladog učitelja iz Konye. Nasilni prekid ovog duhovnog prijateljstva postat će mu paradigmom sveukupne čovjekove čežnje, žudnje i patnje zbog rastanka s voljenim Bićem te razdvojenosti od svog praizvora. Glavnina njegovog pjesničkog opusa napisanog na perzijskom jeziku, kao što su Divan-i Šams-i Tabrizi, zbirka ekstatičnih stihova posvećenih Šemsuddinu, Rumijevom suncu iz Tabriza i Masnavi-i ma’anavi, duhovna mesnevija, teodiseja ispjevana u oko 25.000 distiha, nosi snažan pečat sufijskoga učenja o rastanku i mističnome traganju za božanskim Bićem.

Njegovim najuticajnijim djelom, onim koje je na potonje naraštaje nesumnjivo ostavilo najviše uticaja, smatra se Mesnevija, skup sufijskih priča, alegorija, parabola, basni, hikaja, pa i stihova, koja se, svojim vrsnim tumačenjem osnova mističkog poimanja života, ubraja u ponajbolje priručnike uvođenja u tajne sufijskoga učenja. Takvi su joj daleki dometi i priskrbili naziv kojim se ova poema često atributira – Kur’an na perzijskom. I, zaista je sličnost kur’anskog načina kazivanja sa pripovjednim tkanjem priča iz Mesnevije katkad i više nego upečatljiva. Uzvišenost stila, postignuta ogoljelim i čistim jezikom, lišenim suvišnih ukrasa, jasnoća i jednostavnost pjevanja, te postupci analognog izvođenja, samo su neke od spomenutih karakteristika.

„Bolje je da se tajne zaljubljenih kazuju kroz priče drugih“ (Mesnevija, 1, 136), jedan je od onih bejtova (distiha) u kojima bi se mogao pronaći ključ razumijevanja svih Mevlaninih pjevanja. Jer, tek nam pripovjedna stuktura priče omogućava da sažmemo mnoštvenost životnih pojava, da razgranatost sagledamo kao cjelinu u zrcalu, nastojeći je razjasniti i pojmiti.

Tekst ove poučne poeme, sastavljene u šest knjiga, izatkan je, tako, nizom međusobno isprepletenih priča, čije se kazivanje često prekida, a da bi se otpočelo s uvođenjem novih priča, koje se tematski ne nastavljaju nužno na prekinutu nit teksta. Usprkos takvoj nedosljednosti u toku kazivanja, svjesnom odbijanju jasno izgrađenih kompozicija, zanemarivanju logičke povezanosti i svake vrste usustavljivanja uopće, teško da bi se djelu mogla osporiti jedinstvena struktura. Tematska potka koja ih sve povezuje u cjelinu upisana je u gotovo svakom stihu Mesnevije – to je jedna od najljepše ispisanih knjiga o umiranju, o samoponištenju svoga jastva, o nadilaženju svih tvarnih prepreka koje su se ispriječile između čovjeka i Stvoritelja, o povratku iskonskome zavičaju, o duhovnome zrenju i strpljivosti koja je nužna na putu duhovne metamorfoze i, na kraju, jedna od najljepše ispjevanih knjiga koja govori o ponovnom rođenju pojedinca, o životu opijenom božanskom ljubavlju, o iskustvu vječnosti i dodiru nebeskih divota. To razdragano osjećanje širine i slobode prilikom čitanja postignuto je, između ostalog, i svjesnim insistiranjem na polifonom suzvučju priča: izvanjski oblik priče tek je ljuska koja u podtekstu prikriva tajnu poruku. Živost opisanih realija, lahka dostupnost moralnih pouka, humoristički ton koji se provlači u nekim od anegdota, samo su ljuštura prisutna da podstakne pojedinca na osvješćivanje mnogo življeg, unutarnjeg svijeta skrivenih tajni.

Obraćajući se više srcu nego glavi, Mesnevija je pravi izazov svakome ko je čita: ona je i tekst i svoje tumačenje, i izvornik i tefsir samoj sebi, što samo potvrđuje Rumijevo majstorstvo u mirenju suprotnosti između izvanjskog i unutarnjeg učenja.

Svojim konceptom mogućega duhovnog prosvjetljenja u ovome svjetovnom životu i nadilaženjem prolaznosti svega tvarnoga, Rumi je i danas, možda više nego ranije, nadahnuće mnogima i podstrek na preispitivanje svojih životnih uvjerenja.

Primjedba prevoditeljice

Prilikom prevođenja izabranih priča s perzijskog izvornika Sharh-e jame’ Mathnavi-e ma’anavi, Karim Zamani, Entesharat Ettela’at, Tehran, 1381., u nastojanju da se pokuša slijediti osnovna nit kazivanja započete hikaje, svjesno su ispuštani neki stihovi koji u bitnom ne narušavaju pripovjednu strukturu. S obzirom da je cilj ovoga kratkog izbora bio prikazati što veću tematsku raznolikost priča iz Mesnevije, ovakav mi se ustupak učinio nužnim. Stoga, unaprijed dugujem ispriku svim ljubiteljima Mevlaninog izvornika.

Čovjek koji je htio pobjeći od Azraila (I, 956)

Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemić u naprasnoj žurbi na vrata Sulejmanove palače. Lice ovog nesretnika je sablasno požutjelo, a usne mu od jada pomodrile.

„Što te tišti, čovječe, da ovako patiš?“, zapita ga Sulejman.

„Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdžbu i bijes na mene je sasuo“, zajeca nesretnik.

„Kaži sad što mi valja činiti“, obrati mu se Sulejman, „što god želiš, zatraži!“

„Ti, što budnim okom naše živote čuvaš“, otpočne čovjek, „zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese, tamo ću, možda, smrti uteći i dušu svoju spasiti.“

Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe.

Strah od siromaštva i odricanja nalik je strahu što proganja ovoga smrtnika; pohlepa i častohleplje to to je tvoja Indija.

I, Sulejman naredi vjetru da žurno ovoga čovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese.

Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: „Što si tako gnjevno na onog Božijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio?“

„Kad sam ga ja to ljutito pogledao“, u čudu će Azrail, „samo sam se začudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da dušu tog čovjeka, baš istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u čudu snebio i u sebi pomislio: ‘Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne može stići.’“

Sve što se u svijetu događa ti ovako poredi, širom oči otvori i razmisli.
Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica!
Od koga da se čuvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo!

Priča o gramatičaru i lađaru (I, 2.835)

Jednog se dana neki umišljeni gramatičar na lađu ukrca; smjestivši se udobno nasuprot lađara, pun sebe, oholo ga zapita: „Jesi l’ ti ikad gramatiku učio?“.

„Ne“, lađar mu reče.

A ovaj će na to uznosito: „Pola tvog života, tad, uludo proteče!“

Slomljena srca, lađar se suzdrži, al’ odgovor ne dade, već ušuti. Malo utom, oluja se dignu, vjetar lađu u vrtlog zavitla, a lađar učenjaka gromko upita:

„Znaš li ti plivati? Sad mi kaži!“

„Ne“, zavapi gramatičar, „o, ti, umilnoga lica što lijepo zboriš!“

„Čitav tvoj život, gramatičaru, nestaje“, dobaci mu lađar, „jer lađa sad, evo, u vrtlogu tone!“

Ovdje je potrebno mahv[1] poznavati, a ne nahv[2];
jer, ako si u sebi umro, bez straha u vodu zaroni.
Voda će mrtvog na površinu izbaciti, al’ živog iz bujice ko će spasiti?
Kad uspiješ u sebi ljudsku narav usmrtiti, more božanskih tajni do visina će te vinuti.
O, ti, koji stvorove ljudske magarcima zoveš: sada i sam k’o magare na ledu posrćeš.
Da si i najveći učenjak svih vremena, gledaj sad nestanak ovoga svijeta i vremena.
Mi smo gramatičara tako skrojiii da bi vas gramatici nestajanja podučili.

Junak iz Kazvina[3] (I, 2.981)

Počuj sad ovu priču o ljudima iz Kazvina, o njihovim običajima i načinu života. Po svome su tijelu, rukama i ramenima, a da se ne povrijede, vrškom igle iscrtavali modre crteže. Pođe, tako, neki čovjek kod brijača, pa ga zamoli: „Napravi mi tetovažu, jedno remek-djelo hoću!“

„Kakvu sliku želiš da ti nacrtam, junačino?“, zapita ga brijač.

„Razjarenog lava“, odgovori mu ovaj. „Rođen sam u znaku lava. Hajde, samo hrabro zabodi i potrudi se da bude u tamnomodroj boji.“

„Na kojem dijelu tijela hoćeš tetovažu?“

„Na ramenu, fino, crtu po crtu“, odvrati mladić neustrašivo.

Kad je brijač stao iglom probadati, oštra mu bol čitavim ramenom prostruji.

„Ajoj, majstore, zamalo si me ubio! Što ti to crtaš?“, vrisnu jadnik od boli.

„Pa, lava, gospodine, kao što ste i naručili.“

„A s kojim si to dijelom započeo?“, upita junak.

„S repom“, odgovori brijač.

„Ma, ostavi se repa, prijatelju mili! Njegov me rep i trtica nasmrt guše i dah mi oduzimaju. Nego, napravi ti meni lava bez repa, jer mi je srce prepuklo od siline ovih uboda.“

I, prihvati se brijač iscrtavati neki drugi dio, pa ga grubo i bez milosti opet ubode iglom. Mladić bolno jauknu, pa ga zapita: „Jaoj, koji mu je sad, pak, to dio?“

„Ovo mu je uho, dobri čovječe“, objasni mu brijač.

„Pusti mu i uho, doktore. De, više, skrati posao!“

A kad je brijač otpočeo neki drugi dio crtati, naš je junak iz Kazvina nastavio stenjati: „Oh, a ovaj treći ubod, koji mu je, pak, to dio tijela?“

„E, dragi moj“, odvrati mu brijač, „došli smo do trbuha!“

„Nek’ nema ni trbuha!“, na to će naš junak. „Pa, što će trbuh sitome lavu?“

A brijač se smete i zinu od čuda, te dugo osta zbunjen stavivši prst u usta. I bacivši ljutito iglu o zemlju, povika: „Je l’ se ikad na svijetu takvo što zbilo? Vidje li iko ikad lava bez repa, glave i trbuha? Pa, ni sam Bog nije stvorio takvoga lava!“

Izdrži, brate, bolne ubode da se izbaviš od ujeda svoje niske sobosti.
Onima, oslobođenim samopostojanja, i Sunce i Mjesec ničice se klanjaju.
Ko uzmogne usmrtiti sitnu slabost u svom tijelu, vladat će nebesima i svim stvorenim na svijetu.
Jer, onaj ko u srcu nauči ljubavni plam raspaliti, ni sunčeva svjetlost ne može ga sažgati.
Trn će poput cvijeta divnim i umilnim postati i, premda je djelić, Cjelini će pohrliti.
Što to znači Boga veličati? To znači sebe poput praha uniziti.
Što to znači Božiju jednotu spoznati? To znači sebe u prisustvu Jednoga poništiti.
Želiš li stalno sjati kao svjetlost danja, tad spali tamu svoga postojanja.
Rastopi svoje bivanje u Svemogućem Biću kao što se bakar tali u alkemiji zlata.
Čvrsto si se uhvatio za ja i mi, i sva duhovna propast proizlazi iz te dvojnosti.

Kako su vuk i lisica pošli s lavom u lov (I, 3.014)

Jednoga su dana lav, vuk i lija pošli u gore i planine radi ulova. Zajedno su krenuli kako bi se potpomogli i što bolje zamke za lovinu pričvrstili. Svoj se trojici posreći te su u golemoj stepi iznenađujuće mnogo plijena pohvatali. Premda ono dvoje nije lavu na čast služilo, ipak se kralj životinja prema njima velikodušno ponio i prijateljski odnosio. Zbog ovakvog će se kralja svaka vojska žrtvovati, jer tek je zajednica ljudi izvor spasa i milosti.[4] Kad se, dakle, družina ova na planinu uzverala, hitajući za lavom puna divljenja, smjesta se dočepala obilatog plijena: planinskoga goveda, koze i ovećeg zeca. Jer, svakome ko slijedi neustrašivoga lava, nikada neće nedostajati mesa i izobilja. Dovukavši s mukom ranjene zvijeri, krvlju oblivene, do prve guštare, vuk i lija se polahkome da će plijen među njima kraljevskom pravdom biti razdijeljen. Bljesak te gramzivosti ošinu lava, kojemu smjesta postade jasno odakle izvire ova pohlepa. Jer, onaj ko je lav i vladar skrivenih tajni, poznaje sve misli koje um tek može naslutiti. Ej, srce mislima zanijeto, vladaru se uteci od zlih i pokvarenih namisli. Jer, on znade, al’ ne odaje, sve tvoje najskrovitije primisli i, ne bi li te zavarao, još ti se u lice smiješi.

Premda je lav znao za njihove napasti i iskušenja, tog im trena ništa ne reče, već ih obazrivo posluša. Ali, u sebi pomisli: „E, bijednici jedni podli, već ću vas ja dostojno nagraditi! Zar vam nije dostatan moj obzir prema vama? Sva mudrost i razboritost od mene vam pristiže, i sve vam je to zbog moje milosti iznimne. Što li jedna slika i može svome slikaru prigovoriti? Kad ju je on sam stvorio i mislima obdario. lzbavit ću ovaj svijet od sramotnih čina, pa nek u njem preostane samo ova priča!“ Sve je ovako lav mislio i sa širokim smiješkom na ono dvoje pogledavao; ne vjeruj, stoga previše ovakvim osmijesima![5]

Sva dobra i bogatstvo ovoga svijeta su varljivi osmijesi Stvoritelja;
to nas je izobilje opilo, kvarnim i oholim učinilo.
Hej, vjerniče, od odricanja i trpljenja za tebe nema boljega,
jer ovi de se prijetvorni osmijesi prokazati kao zamka.

Kako je lav iskušao vuka rekavši mu da razdijeli plijen.

„Hej, stari vuče!“, obrati se vuku lav. „De, podijeli ovu lovinu među nama i pokaži nam koliko si pravedan. Budi moj zastupnik u ovoj razdiobi, pa da vidimo kakav si u biti!“

„Presvijetli care“, otpočne vuk, „divlje govedo nek tebi pripadne, jer je snažno i krupno, i samo tebi pristaje. Ona je koza srednjeg stasa i meni, nekako, najbolje odgovara; a ti, lijo, zeca uzmi i zasigurno nećeš pogriješiti.“

„Ma, što si to rekao, vuče?“, rasrdi se lav. „Još jednom ponovi! Kako si se samo drznuo preda mnom ti i mi izgovoriti? Takav je vuk i od pseta gori kad se u prisutnosti jednog ovakvog lava usuđuje svoju nisku sobost isticati! Priđi bliže, budalo umišljena!“, povika lav na vuka, a kad mu se ovaj približio, lav ga je bijesno razderao i usmrtio.

Uvidjevši brzo nisku i nedoraslu vučiju prirodu, za kaznu mu odere s glave svu kožu.

„Budući te ni moja nadmoć nije izbavila od privida samopostojanja“, obrati mu se lav, „duša poput tvoje treba sebe poništiti i s tajnom Istine umrijeti. Jer, nisi usmrtio svoju sobost u mojoj prisutnosti, to me je ljubav nagnala da ti šiju stegnem i oslobodim od opsjene postojanja.“

Sve propada i nestaje osim Njegove biti[6]:
ne tragaj, stoga, za vječnosti sve dok se ne utopiš u Božijoj biti.
Svi koji iščeznu u Mome biću, bez straha su od propasti i nestajanja.
Jer, onaj ko je prošao kroz smrt svoga bića, dopro je do vječnosti i utrnuća.[7]
Ko god pred Njegovim dverima izusti ja ili mi, bit će odbijen i vraćen, prestat će postojati.

Priča o čovjeku koji je rekao „ja“ (I, 3.056)

Pokucao neki čovjek na vrata svoga prijateija.

„Ko je?“, zapita prijatelj.

„Ja sam“, odgovori čovjek.

„Odlazi“, povika onaj iz kuće, „još je prerano da uđeš: za sirovog i prijesnog poput tebe, nema mjesta za mojim stolom.“

Može li sirovog bilo šta skuhati osim plama samoće i vatre razdvojenosti? Što bi ga drugo i moglo osloboditi od dvoličnosti i podvojenosti?

Jadnik se s tugom okrenu i ode, te čitavu godinu provede na putu izgarajući u vatri razdvojenosti. Od silnog se plama naposlijetku i skuhao i, vrativši se s puta, stade hodati uokolo prijateljeve kuće. Bojažljiv i pun strepnje da mu se kakva neuljudna riječ s usana ne omakne, pokuca na vrata.

„Ko je iza vrata?“, oglasi se prijatelj iz kuće.

„Ti si, dušo!“, odgovori došljak.

„Budući da si sada ja, uđi“, prijatelj će na to, „jer nema mjesta dvojici ja u ovoj kući.“

Takmičenje kineskih i bizantskih slikara (I, 3.467)

Jednoga su dana Kinezi izjavili: „Mi smo od vas bolji slikari“, na što su Grci stali tvrditi: „Naši su slikari još vještiji majstori i vrhunski umjetnici“.

„Obje ćemo grupe iskušati“, umiješa se sultan, „da vidimo ko je upravu i ko je odista bolji.“

I, stali se Kinezi s Grcima prepirati, ali Grci prvi zašutješe i svađu prekinuše. Kinezi su predložiii da se jedna soba namijeni njima, a druga da se dodijeli Grcima. Sultan prihvati i dade im dvije prostorije, jednu nasuprot druge: jednu uzeše Kinezi, a u drugu se smjestiše Grci.

Kinezi su od cara na stotine boja zatražili, i car otvori riznice da uzmu štogod zatrebali. Svakog su jutra iz carske blagajne Kinezima darivani pribor i boje.

Ali, Grci su otpočetka ponavljali: „Ni boje, ni šare neće koristiti, već hrđu treba skinuti i zid do sjaja očistiti“. Zatvorili su vrata i nastavili glačati, sve dok se zidovi nisu poput bistrog neba usjajili.

Od mnoštva boja[8] do bezbojnosti[9] - to je put pravi:
boja je poput oblaka, a bezbojnost – mjesec sjajni.
Svaki odsjaj i svjetlost što na oblaku zablista,
znaj da je od zvijezda, Sunca i Mjeseca.

Čim su Kinezi svoj posao dovršili, od silnog su veselja u bubnjeve zasvirali. Dođe i car da slikarije razgleda i umalo da izgubi svijest od silnog divljenja. Potom se zaputi Grcima. A kad su Grci uklonili pregradu koja ih je odvajala od Kineza, odraz svih onih šara i kineskih slikarija zablista kao u zrcalu na uglačanoj plohi njihova zida. Sve što je car kod Kineza vidio, ovdje se zrcalilo još ljepše i blistavije, i dah mu oduzimalo od silne ljepote.

Grci su poput sufija: bez umijeća, znanja i učenja.
Pa ipak su svoja prsa do sjaja očistili od pohlepe, škrtosti, mržnje i zavisti.
Čistoća ovoga zrcala je, nesumnjivo, srce koje može u sebi primiti nebrojene odraze.
Beskrajni oblik Nevidljivog se odrazio u Musau[10] iz ogledala njegova srca.[11]
Nijedna se slika ne zrcali do beskonačnosti:
osim u srcu koje uzvišenu Svjetlost beskrajno odražava.
Do vječnosti ono može nove slike primati i bez ikakve zapreke u sebi ih odraziti.
Oni što su srca od hrđe očistili, oslobođeni su boja i mirisa:
svaki se tren Dobro, njihovom pogledu pruža.

Čovjek koji si je umislio da je vidio mlađak (II,112)

Jednom davno, u vrijeme halife Omera[12], stigao mjesec posta i ljudi pohitali na planinu ne bi li im se sreća nasmiješila da ugledaju mlađak[13] na nebu.

Jedan među njima povika: „Hej, Omere, pogledaj, eno se pojavio mladi mjesec!“

Uprijevši pogled prema zvijezdama i ne ugledavši baš ništa na nebu, Omer se okrenu prema onom čovjeku, pa mu reče: „Mora da se onaj mjesec u tvojoj mašti ukazao. Jer, u protivnom, kako to da ja, mnogo vičniji od tebe u čitanju nebeskih znakova, ne vidim čak ni sjajni polumjesec? Nego, de ti navlaži dlan i zaliži sebi obrvu, pa se onda ponovno u mlađak zagledaj“.

Kad je čovjek vlažnom rukom zalizao obrve, više na nebu ne vidje mjeseca: „Vladaru“, povika u nevjerici, „nema mjeseca, eno ga nesta!“

„Da“, odgovori mu Omer, „tvoja se obrva poput luka svinula i pogodila te strijelom pogrešnog nagađanja“.

Čim se je dlaka savila, na pogrešan put ga je zavela;
i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi.
Kad samo jedna svinuta dlaka može zastrijeti nebo,
kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu?
Ispravi zato svoje biće uz pomoć krijeposnih i poštenih;
ni slučajno ne okreći glavu od njih.

Sufija i nevjerni sluga (II,156)

Neki je sufija svijetom uokolo lutao, sve dok jedne večeri u derviškom hanikahu nije prenoćište potražio. Svog je magarca u štali privezao, a potom se prijateljima priključio na počasnom mjestu trijema, te u duhovnu molitvu i tiho bdijenje uronio: jer, blizak je prijatelj bolji od bilo kakve knjige. Sufijska se knjiga ne sastoji od crnila tinte i slova: ništa drugo nije, već srce bijelo kao snijeg. Hrana učenjaka su perom pisana djela; a što je hrana sufija – povratak u svijet vječnog bivanja. Kad su sufije naposlijetku, obuzeti veseljem i mističkim zanosom, duhovni skup priveli kraju, Prirediše gozbu za pridošloga gosta, koji se baš u tom trenu prisjeti svog magarca. Okrenu se smjesta prema slugi te ga zamoli: „De se malo do štale navrati, pa magarcu sijena i ječma dadni:“

„Bože blagi, budi na pomoći!“[14] sluga će na to. „Čemu ove suvišne riječi? Odvajkada su to moji poslovi.“

A sufija mu stade savjete dijeliti: “Prije neg’ mu dadneš, ječam navlaži, jer to je jedno staro magare klimavih zuba“.

„Bože blagi, budi na pomoći!“, reče ovaj. „Što mi to govoriš? Pa, ove su naputke drugi od mene učili“

„A kad mu sedlo skineš, stavi mu mehlem na ranjena leđa“, nastavi onaj sufija, ne dajući se smesti.

„Bože, budi na pomoći!”, povika sluga, pa mu kaza: „Hej, ti što mudruješ! Imao sam ja na hiljade gostiju poput tebe, i svi su oni sretni i zadovoljni od nas otišli, jer nama je gost svetinja, i od vlastite duše nam je miliji.“

„Daj mu i vode, al’ pazi da je mlaka“, opet će sufija.

„Bože, budi na pomoći! Stid me je i slušati što to govoriš!“, sluga se uzruja.

„I, malo mu sijena dodaj u ječam“, sufija nastavi, a ovaj će na to: “Svevišnji Bože, budi na pomoći! De, skrati više, ne govori!“

„Pa mu ležaj od kamenja i balege počisti, a bude li vlažno, tamo gdje će leći malo mu suhe zemlje naspi.“

„Svevišnji Bože, budi na pomoći!, zavapi sluga.“Nego, i ti se, sufijo, Bogu uteci i od Njega zaišći pomoći! Ne troši riječi na poslenika koji zna što mu je činiti.”

A sufija mu na to još dobaci: „Uzmi onda četku, pa mu dlaku dobro očešljaj!“

„Bože blagi, budi na pomoći! Neka te je stid kako zboriš!”, obrecnu se sluga. Zatim žustro zasuka rukave, pa izusti: „Idem prvo sijena i ječma donijeti.“

Kako je sluga izišao, tako je štalu i magarca s uma smetnuo i na njih potpuno zaboravio, a onog je sufiju obmanuo i na lagahni se san zaveo. Svrativši potom do svojih prijatelja, skupine nitkova i lupeža, ismija pošteno onoga sufiju s njegovim savjetima i uputama.

Iscrpljen od puta, sufija legne i, sklopivši oči, stade sanjati svakojake snove. Usnio je svog magarca u kandžama vuka, kako ga trga i razdire sa svih strana. Od silne se muke trgne izasna i povika: “Svevišnji Bože, budi na pomoći! Kakva li su ovo suluda priviđenja? Gdje je onaj susretijivi sluga?“

A onda ga opet san svlada, pa vidje magarca kako putem korača i sve propada, sad u jamu, a sad u kakav jarak. Sve je, tako, sanjao neugodne snove. Ne bi li ih odagnao, sure Fatiha[15] i Kari’a[16] učiti stade.

„Šta da se radi?”, pitao se sufija u nevjerici, pa nastavi: „Svi su prijatelji već otišli i sva vrata su zaključali. Jao, sve razmišljam – onaj nesretni sluga, pa nije li s nama zajedno kruha i soli podijelio? Ja sam se s njim sve ljubazno i fino ophodio, pa što bi mi on sad bezobrazlukom vratio? Potreban je razlog svakoj mržnji, jer i naša plemenitost potiče odanost.“

I opet bi se zamislio i sve tako nastavljao: „Je l’ ikad Adem, plemenit i pun blagosti, onome Iblisu[17] naudio? Što se to čovjek zmiji i škorpiji zamjerio da mu stalno žele nauditi i smrtni udarac zadati? U vučijoj je prirodi da sve trga i razdire, a ljude, pak, ljubomora međusobno razdire. Ne valja zlo pomišljati!“, tješio se sufija. „Pa, zašto sebi uopće i dopuštam o svome bratu tako nagađati?“

A onda bi svejednako sa sobom govorio kako je razborito i promišljeno crne slutnje imati. Jer, kako će neko ko nikad zla ne sluti ostati nepovrijeđen?

Tako je sufija na sto muka bio, baš kao i njegov magarac – da Bog dā da takva kazna dušmane snađe! Nakrivljenog sedla i pokidanih ulara, jadno se magare valjalo posred zemlje i kamenja. Iznureno i iscrpljeno od mnoga puta i, uz to, čitavu večer bez i trunke sijena, sad je već bilo na izdisaju, gušeći se u samrtnom hroptanju.

Čitavu noć nije prestajao ponavljati i preklinjati: „Jao, jao, Bože mili! Ma, neću, evo, ni ječma, samo mi šaku sijena udijeli!

Hej, šejhovi, milosti! Izgaram od patnje zbog ovih bezočnika okrutnih!“

Muka i nevolja što je ono magare snašla, ravna je patnjama peradi koja se u bujici poplave utapa. Jadno se magare sve do zore u mukama previjalo i, stenjući od gladi, po podu se valjalo.

Pred jutro, kad je svitalo, u štalu stiže sluga da osedla magarca. Podbovši ga potom dva-tri puta, poput kakvog stručnog trgovca magarcima, ne bi li ga podstrekao i nagnao u trk, postupio je s njim kao s najgorim psetom.

Od oštrine podbadanja, životinja počne poskakivati – gdje li mu je samo jezik da opiše što ga tišti? Kad ga je sufija uzjahao i na put krenuo, magare stade posrtati i sve glavom o zemlju padati, I, svaki put kad bi se po zemlji prostro, ljudi bi ga podizali, sve misleći da je od nečeg obolio. Jedan mu je uho grubo savijao, a drugi se u usta navirivao, neće li pronaći kakve rane pod jezikom. Onaj mu je, pak, potkovice pregledao, ne bi li kakav zalutali kamen iz njih izvadio, a drugi mu je, opet, u očima trunke i mrije tražio.

„Hej, šejh“, zapitaše ga ljudi, „zbog čega ova slabost? Nisi li jučer Bogu zahvaljivao što ti je magare snažno, žustro i čilo?“

A sufija im na to odgovori: „Magarac što se cijelu večer s ‘Bože blagi, budi na pomoći!’ hranio i Boga veličao, drukčije nit’ može, nit’ zna hodati! Kako je magarcu jedina hrana uvečer bila ‘Bože blagi, budi na pomoći!’, cijelu se noć Bogu molio, a danju se, evo, na zemlju prostire i sve Bogu na sedždu pada“

Većina ljudi su, ustvari, ljudožderi:
u njihovu se slatkorječivost nemoj mnogo uzdati.
O podlim se ljudima, poput onog sluge, brini.
Jer, bolje je i sam biti negoli udvaranja besramnika podnositi.

Kako su sufije prodali magarca (II, 514)

Pristigao jedan sufija sa daleka puta u derviški hanikah[18] i odveo svog magarca u štalu da ga priveže. Sam ga je napojio i sijenom nahranio; nije on bio poput onoga sufije o kojem se ranije govorilo. Oprezno ga je namirio, sve pazeći da štogod ne previdi. Ali, kad sudbina nešto naumi, čemu tada koristi oprez?

Sufije u hanikahu bijahu siromašni i u bijedi ogrezli, a bijeda za sobom povlači nevjerstvo. O, ti bogati koji živiš u izobilju, pazi da se ne izruguješ zalutalom nevoljniku! I, ovi se sufije među sobom složno dogovore da zbog neimaštine prodaju magare ovoga pridošlice. Pod izgovorom „ako je u nuždi dozvoljeno i lešinu pojesti[19], onda će nužda dobrim djelom učiniti i podlost“, sufije prodadoše ono magare, donesoše hrane i zapališe svijeće da tekiju osvijetle. Uzbuđena vreva ponese hanikah, a derviši se obvesele što će se večeras do sita najesti i plesa nauživati. „Dosta je bilo prosjačenja i isposničog života! Dosta više gladovanja i trodnevnoga posta! I mi smo stvorovi i dušu imamo, a noćas nam se posrećilo da gosta primimo!“ Sufije su loše sjeme posijali i ono što nije duša, pogrešno su dušom smatrali.

Kad je onaj putnik, sav iznuren od daleka puta, unišao u hanikah da se pridruži sufijama, osta zapanjen pred silnim izobiljem. Jedan po jedan, sufije su ga dvorili, sve ga redom služili i raskošno ugostili. A gost, vidjevši kako su ga dočekali, pomisli u sebi: „Ako se neću večeras proveseliti, ta kad će mi se opet takva prilika ukazati?“

Kad su se sufije do sita najeli, ustali su na noge i sema[20] zaplesali. Uslijed vrtoglavog plesa, čitav su hanikah načas obavili dim i prašina. Od čežnje i zanosa, duša se ushitila, a plesna prašina poput mirisa uzvitlala. Katkad su pljeskali i nogama topotali, a gdjekad na sedždu zaneseno padali.

Teško je naći sufiju oslobođenog pohlepe za ovozemaljskim i zato svi oni samo na svoj trbuh misle. Jedino se od svih požuda i bijede oslobodio onaj sufija što se Božanskim Svjetlom napojio. Od hiljade sufija, malo je takvih, dok svi drugi žive na ime pravog, istinskog sufije.
Baš kad se sema’ svome kraju bližila, jedan od sufija što je pjevao, promijeni ritam i otpoče novi napjev. „Ode magare, ode magare!“, pjevati stade, a ostali mu se složno u pjevanju pridružiše. U ovom su raspoloženju zoru dočekali, nogama toptali, pljeskali i sa sve većim žarom ponavljali: „Ode magare!“ A onaj se sufija sve za njima povodio i isti je napjev razdragano izvodio. U osvit zore stade vrtlog seme i veselje se stiša, a sufije se jedni od drugih oprostiše i svako na svoju stranu raziđe.

Hanikah se isprazni i sufija osta sam te stade sa sebe otresati prašnjavi trag. Iznio je svoje stvari iz prostorije kako bi krenuo na put i osedlao magare. Žurno je pohitao da sustigne drugove, ali kad ode do štale da magarca dovede, nikoga u njoj ne zateče. I smjesta pomisli u sebi: „Mora da ga je sluga odveo na pojilo, jer sinoć nije dovoljno ugasio žed“.

Kad je sluga naišao, ovaj ga upita: „Pa gdje mi je magare?“, a sluga mu odvrati: „Kakva su to djetinjasta pitanja, bar tebi to ne priliči!“, našto se među njima zapodjene oštra svađa. „Ali, ja sam ti sinoć magarca povjerio i tebe zadužio ne bi li na njega pripazio!“, povika sufija, pa nastavi: „Ne tražim ja tvrdnje, već tvoje opravdanje; smjesta mi vrati ono što sam ti predao! I Poslanik je rekao:´Sve što se uzme, treba i vratiti’ A ako i dalje uporno odbijaš na to pristati, tada nam valja do kadije poći, pa nek ti on presudi! „ „Nemoćan sam bio kad su me napali!“, zavapi sluga. „Sinoć su sufije na mene nasrnuli i na smrt me isprepadali! Ti si meso među zvijeri bacio i sad još tražiš što je od toga ostalo. Kao kad baciš komad kruha medu gladnu svjetinu ili izmučenu mačku izgladnjelom psu.“

„Dobro“, prekinu ga sufija. „Uzmimo da je istina da su ti ga oteli i moju nevolju prouzrokovali. Ali, nisi li trebao doći i mene upozoriti: ‘Odvode ti magare, hej jadniče’? Onda bih ja mogao magare otkupiti ili bi oni već novac među sobom razdijelili. Bilo je stotinu načina da se ovaj problem razriješi, ali kakva sad korist kad su se uokolo razišli! Koga da uhvatim i predam kadiji? Zbog tebe sam i zaglibio u ovoj nevolji! A što ti ne dođe do mene, pa mi ne reče: ‘Nevolja te zadesila, hej čovječe!’?“

„Tako mi Boga“, uzvrati mu sluga. „Više sam puta do tebe navraćao ne bih li te o svemu obavijestio. Ali, i ti si s njima zajedno pjevao i, sav zanesen, pun žara, još glasnije od svih ponavljao: ‘Ode magare!’ I ja sam se, eto, sve vraćao misleći u sebi: ‘Mora da zna šta se dogodilo i, poput pravog isposnika, sa svojom se sudbinom pomirio’.“

A sufija mu odgovori: „U pravu si. Tako su zvonko i zaneseno onaj napjev izvodili, da sam i ja uživao s njima pjevajući. Mene je to oponašanje uništilo: neka je prokleto što sam se za njima poveo! Njihov se zanos u meni odrazio i cijelo moje biće užitkom ispunio“.

Od iskrenih prijatelja treba odraz tražiti sve dok iz mora Istine sam ne počneš vodu crpiti.

Nek te ne zavara prvi odraz užitka – to je tek puko oponašanje; istinski uvid spoznaje nastupa kasnije.

Sve dok sam do Istine ne stigneš, od prijatelja se nemoj rastajati: jer se ni kap vode ne razdvaja od školjke sve dok u biser ne položi.[21]

Ako želiš čistog razuma i čula biti, valja ti zastor nagona razderati. Onaj je sufija nagon i pohlepu oponašao i zato mu se um nije prosvijetlio.

Kuća izgrađena na pretpostavkama (II, 739)

Neki je beskućnik žurno tragao za jednom kućom. Jedan od njegovih prijatelja odvede ga do neke ruševne zgrade i primjeti: „Kad bi ova kuća imala krov, ti bi se mogao u nju smjestiti i u mom susjedstvu nastaniti. I tvojoj bi obitelji bilo ugodnije stanovati kad bi u njoj postojala još jedna prostorija“.

„E, da“, odvrati mu beskućnik. „Lijepo je kraj svojih prijatelja biti, ali, dragi moj, ne može se živjeti od ‘kad bi’ i `ako’.“

Musa i pastir (II, 1.720)

Ugledao Musa pastira kako putem hodi i bez prestanka ponavlja: „O Bože, Koji izabireš koga hoćeš, pa gdje si, da Ti mogu sluga postati, opanke šivati i kosu Tvoju očešljati, da Ti odjeću operem, od ušiju otrijebim i mlijeka Ti donesem, o Veličanstveni, da Ti ručice cjelivam, nožice istrljam i sobičak Tvoj pred počinak ometem, sve svoje koze Tebi žrtvujem, o Bože, što Te uz lelek i jadikovku spominjem!“

Začuvši ga šta i kako zbori, Musa mu se obrati: „Hej, a s kim se ti to tako razgovaraš?“

„S onime Koji nas je stvorio i Zemlji i nebesima oblik dao“, odvrati mu pastir.

„Ma, čuj ti njega“, reče Musa. „Zaista si zle sreće, jer još nisi ni pravi vjernik postao, a već si u nevjeri ogrezao. Kakvo je to bogohuljenje i klevetanje? Zapuši sebi usta vatom da više ovako ne lupetaš! Smrad tvoga huljenja zasmrdio je cijeli svijet i svileni plašt vjere pretvorio u dronjke. Tebi pristaju opanci i čarape, ali kako mogu takve stvari Svevišnjega biti dostojne? Ako smjesta ne prestaneš, plamen Božijega gnjeva će nas snaći i cijeli narod do pepela spaliti. Ako se vatra srdžbe još nije rasplamsala, pa čemu, onda, ovaj crni dim?[22] Zašto ti se duša tako pomračila i od Istine odrodila? Ako Gospodara i smatraš pravednim sudijom, zašto takve prostote zboriš? Zaista je prijateljstvo sa budalom nalik neprijateljstvu i Uzvišenome ne trebaju takve dove. Kome se ti to obraćaš? Zar sa amidžom ili daidžom pričaš? Pa, zar može Stvoritelj zemaljske potrebe imati? Mlijeko se daje onima u razvoju, a opanke nazuvaju oni što noge imaju. Njemu pristaju riječi: `Nije rodio, niti je rođen’[23]; svemu što se rađa, On Je Stvoritelj.“

„Hej, Musa, usta si mi začepio i dušu moju vatrom pokajanja raspalio“, obrati mu se pastir kad ga je saslušao, i razderavši od očaja svoje haljinke, bolno uzdahnu i izgubi se u ravnici.

Kako je Bog ukorio Musa´a radi pastira

Stigne Musau od Boga objava: „Mog si podanika od Mene odvojio. Jesi li Poslanik zato postao da ljude sa Mnom spajaš i povezuješ ili, pak, da ih od Mene udaljuješ? Koliko god je u tvojoj moći, ne uplići se u razdvajanja, jer `meni je rastava od svih stvari ponajmanje mila’.[24]

Ja sam svakoga posebnom prirodom obdario i svakome osobit način izražavanja dodijelio. Za njega su te riječi hvalospjev, dok su tebi kleveta: što je njemu slatki med, tebi je poput otrova.

Ja sam lišen vrlina i mahana; oslobođen staračke tromosti i mladenačkih uzleta.

Ako sam i štogod naredio ljudima, nije to bilo iz koristoljublja, već iz plemenitih pobuda. Indijcima je ponajbolje hindsko narječje, a narodu Sinda – sindsko narječje. Njihove dove neće Mene pročistiti, već će oni sami u čistoći zablistati i biserje prosipati.

Ne gledam ja na jezik i na govor, već posmatram dušu i ljudsku nutrinu. Ja posmatram srce ako je ponizno, pa makar i govor ne odavao skromnost. Zato što je srce skriveni bitak, a kazivanje i govor – tek izvanjski vid; stoga je vanjština poput uljeza – ona je u srži svih pakosti i zala.

Dosta je više tih riječi, pojmova i metafora! Želim izgorjeti i stopiti se sa žarom plamena. Potpali vatru ljubavi u svojoj duši i pusti neka izgore sve fraze i misli.

Hej, Musa, jedno su oni ljudi učeni i uglađeni, a drugo su oni čije duše izgaraju“.

Zaljubljeni svakog trena u ljubavnom plamenu izgaraju: oni ne podliježu pravilima – kao što se od sela opustošenog ne ubire porez ni desetina. Vjera ljubavi je iznad svih drugih: onima koji su zaljubljeni, Bog je jedina vjera.

Priča o mišu i devi (II, 3.436)

Jednoga dana zgrabi miš devine uzde i nadmeno je stade za sobom voditi. Vidjevši kako je deva hitro za njim krenula, mišija se pamet u svoju važnost umislila. Bljesak te misli ošinu devu i ona u sebi pomisli: „Samo naprijed, uživaj! Poslije ću ti već ja pokazati!“

Hodali su tako sve dok ne stigoše do obale velike rijeke, koju bi s mukom svladale i snažnije zvjerke.

Miš se zaustavi i stade kao ukopan, a deva se podsmješljivo na njeg obrecnu: „Hej, prijatelju, zašto smo stali? Čemu čuđenje? Zakorači smjelo u ovu rijeku! Ti si moj vodič i jedini predvodnik, ne zastajkuj nasred puta, pa nemoj sad posustati!“

„Ma, ova je rijeka široka i duboka, a ja ti se, prijatelju, silno bojim utapanja“, odgovori miš preplašeno.

„Pusti da vidim dokle voda seže“, reče mu deva i žustro zagazi u vodu.

„Do koljena je voda, miše slijepi!“, povika deva.

„Što si se tako zbunio i dao smesti?“

A miš će na to posramljeno: „Što je tebi mrav, meni je zmaj, jer se moje koljeno od tvoga razlikuje. Ako je tebi, mudra devo, voda do koljena, meni tada mjeri sto lakata iznad tjemena“,

„Sljedeći put nemoj biti ovako drzak,“ nastavi deva, „da ti plamena vatra dušu i tijelo ne bi sagorjela. Ti se sa sebi ravnima prepiri i spori; nema se šta jedan miš devi nametati!“

„Kajem se“, posrami se miš. „Tako ti Boga, prevedi me preko ove strašne vode.“

A deva se sažali, pa mu rekne: „Uzjaši na mene i na grbu mi sjedni. Bez straha mi povjeri ovaj dio puta. Mogla bih prenijeti na hiljade takvih“.

Kad već nisi poslanik, tragom poslanika kreni, da se iz bunara sebičnosti vineš do duhovnosti. Podanik budi, jer vladar nisi; ne upravljaj sam brodom, jer kapetan nisi. Kad već nisi umješan, kloni se trgovanja; podatan budi da se u tijesto pretvoriš. Ni riječi više, utihni! Budući da ne možeš biti Božija riječ, budi uho za nju. Ako i progovoriš, svoje riječi u pitanja pretoči i s Božijim ljudima ponizno zbori.

Tvoja mržnja i oholost iz pohote izvire, a navika još više učvršćuje pohotu.

Zato što se zla ćud u duši ukotvila, mrava pohote u zmiju je preobrazila.

Na samom početku zmiju pohote uništi: u protivnom, u zmaja će se pretvoriti.

Svađa između četverice prosjaka koji su htjeli kupiti grožđe (II, 3.681)

Darovao neki čovjek jedan dirhem četverici prosjaka. Jedan među njima, koji je perzijski govorio, predloži: „Ovim ću novcem kupiti grožda“. Drugi, koji je bio Arapin, ljutito na njega povika: „Ne, ja hoću `inab[25], a ne grožde, pokvarenjače jedan!“ Treći među njima, koji je bio Turčin, tada prozbori: „Novac je moj, a ja neću `inab, već samo uzum[26] želim!“ A onda se oglasi i četvrti prosjak, Grk porijeklom, pa im reče: „Prođite se, prijatelji, pustih priča: ja želim istafil[27]„. I sva četverica svađu zapodjenuše, jer tajnu ovih imena ne znadoše.

Pesnicama se udarali, nasrtali od neznanja; u neukosti ogrezli, lišeni svakog znanja.

Da se onaj mudrac koji tajnu pozna i govori stotine jezika ovdje slučajno obreo, sigurno bi ih sada izmirio i ovako im rekao: „Ovim ću jednim dirhemom sve vaše želje ispuniti redom. Ako mi srca neiskvarena povjerite, ovaj će vam novčić podariti sve želje. Jedan će dirhem postati četiri i četvericu dušmana ujediniti. Vaše vas riječi u svađi razdvajaju, a moj vas govor miri u sjedinjenju. Stoga, bolje je da utihnete, i ni riječi više! Ja ću vaš jezik postati i kroz moja ćete usta progovoriti. Jer, premda vaše riječi pomirljivo zvuče, opet su razlog nesloge i svađe“.

Zazivanje Boga je Božiji odgovor (III, 189)

Neki čovjek je jedne noći Boga dozivao sve dok mu usne ne postadoše slatke od spominjanja Njegova. „Hej, ti brbljavče jedan!“, reče mu šejtan.[28] „Gdje li je odgovor na sve tvoje povike: ‘Tu sam’? Nijedan ti odgovor s prijestolja ne stiže. Dokle ćeš Bogu tako ustrajno slati pozive?“

Slomljena srca, čovjek se opruži i legne da spava, a u snu ugleda Hidra[29] posred bujnog zelenila.

„Što si posustao od molitve Bogu?“, zapita ga Hidr. „Što si se pokajao radi pobožnih zazivanja?“

„Zato što do mene ne dopire odgovor: ‘Tu sam’„, uzvrati mu čovjek. „Zato sam se pobojao da sam odbijen sa Vrata milosti.“

„Tvoj uzvik: ‘O Bože!’, to je Moj odaziv: ‘Tu sam!’”, prenese mu Hidr Božije riječi, „a tvoje molbe, patnje i gorljivost, Moj su glasnik tebi. Sva tvoja stremljenja i napori da Me dosegneš, bijahu Moje čari da te Sebi namamim. Tvoj strah i ljubav su omča Mojoj milosti: na svaki tvoj povik: ‘Moj Gospodaru!’, Ja uzvraćam mnogo puta: ‘Tu sam, evo Me!’“

Slon u mraku (III, 1.259)

Doveli Hindusi slona u mračnu prostoriju da ga pokažu ljudima. Mnoštvo se svijeta sjatilo da vidi golemog stvora i nagrnulo u tamnu sobu.

Kako ga očima ne mogoše vidjeti, stadoše ga u mraku dlanovima opipavati. Jedan položi ruku na slonovu surlu, pa reče: „Ovaj stvor nalikuje vodovodnoj cijevi“. Drugi ga rukom za uho dodirnu i stvor mu se učini nalik lepezi. Treći, dotakavši slona za nogu, reče: „Meni se slon poput stuba čini“. A onaj što je ruku na slonova leđa položio, izjavi: „Nema sumnje, ovaj slon sliči prijestolju“. Tako ga je svako sebi poimao prema onome što je dodirnuo ili od drugih čuo.
Po onome što su vidjeli, tvrdnje su im se razlikovale: jedan ga je zvao dal[30], a drugi ga nazivao elif[31]. Da je svaki od njih svijeću u ruci držao, nestalo bi razlika u njihovim tvrdnjama.

Bit osjetila poput dlana je ograničena i cjelina slona je nedostupna dlanu. Bit mora je jedno, a morska pjena drugo; pusti sad pjenu i u more se zagledaj[32]. Mjehurići pjene koji danonoćno kuljaju iz mora, svoj postanak duguju moru; baš je čudno što, umjesto mora, uvijek vidiš samo pjenu!

Mi smo poput barki koje se morem sudaraju; oči su nam pomućene u bistroj vodi. O ti koji si zaspao u barci tijela: vodu si vidio, zagledaj se u Vodu nad vodama. Voda ima Vodu koja je pokreće; duh ima Duha koji ga zaziva.

Zlatar koji je gledao unaprijed (III, 1.624)

Došao neki čovjek kod zlatara, pa ga zamolio: „Daj mi vagu da izvagam nešto zlata“.

„Odlazi“, reče mu zlatar, „nemam ti ja sito“.

„Ma, daj mi vagu“, opet de čovjek, „ne zbijaj šalu sa mnom!“

„Ali, u mom dućanu nema metle“, zlatar će na to.

„Sad je zaista dosta!“, povika čovjek. „Ostavi se tih pošalica. Daj mi vagu koju sam te tražio! Nemoj se praviti gluhim i nasumice svašta blebetati.“

„Čuo sam što si rekao“, odgovori mu zlatar. „Nisam gluh i nemoj slučajno i pomisliti da kazujem besmislice. Razumio sam šta tražiš. Samo, ti si jedan drhtavi starčić kojemu se ruke tresu i noge klecaju. A osim toga, ovo tvoje zlato sadrži sitnoga trunja i stugotina koje će se rasuti po zemlji iz tvojih drhtavih ruku.

E, onda ćeš mi reći: ‘Majstore, donesi mi metlu da izmetem zlato iz ove prašine. Pa kad ometeš prašinu i sakupiš zlato na jedno mjesto, onda ćeš mi reći da ti treba sito da ga prosiješ od trunja. Ja sam već na početku naslutio kakav je kraj. Odlazi, idi drugdje i nek ti je sretno!“

Na početku pothvata sagledaj mu kraj da se ne bi pokajao na Sudnjem danu.

Priča o lopovu koji je rekao da je bubnjar (III, 2.799)

Poslušaj ovu zgodu o tome kako je jedne noći neki nametljivi lopov pravio otvor u podnožju zida. Neki se čovjek što je patio od nesanice, začuvši lagahno kuckanje po zidu i udaranje, popne na krov, nage glavu, pa zapita lopova: „Hej, šta to radiš? Nadam se, samo, da je sve u redu. Pa, šta tu radiš u pola noći? Ko si ti?“

„Ja sam bubnjar, časni gospodine!“, odgovori mu lopov.

„A šta to radiš?“ „Udaram u bubanj“, lopov će na to.

„A gdje je, onda svirka, bubnjeva, maistore?“, zapita ponovo onaj čovjek.

„Svirku ćeš sutra začuti“, reče lopov, „kao krikove i vrisku: ‘Jao!’ i `Teško meni!’”

Trgovac mirođijama i čovjek koji jede glinu[33] (IV, 625)

Neki čovjek obuzet navadom da jede glinu pošao do trgovca začinima da kupi glavu šećera. A kod toga apotekara, umješnog i spretnog, teg na vagi je, umjesto kameni, bio glineni. „Ako si naumio kupiti šećera“, reče mu trgovac, „znaj da je teg na mojoj vagi kameni, a ne glineni.“ „Meni sad treba šećer“, uzvrati mu čovjek, „pa nek ti je teg od čega ti volja!“

Ali, smjesta u sebi pomisli: „Šta je kamen onome ko glinu jede?! Meni je glina bolja i od zlata!“ „Ako nemaš kamena i teg ti je glineni“, nastavi glinojed. „Tim bolje po mene, jer ja žudim za glinom.“

I, apotekar, da izvaga šećer, umjesto kamena spusti komad gline na tas vage, a potom rukom stade lomiti isto toliko šećera, da se u jednakoj mjeri nađe i na drugom tasu. Kako nije imao alatku za lomljenje, podosta se zadržao i mušteriju ostavio da čeka.

Dok je on, tako, bio zauzet šećerom, onaj se glinojed požudno i kradom počastio glinom, sve u silnom strahu da apotekar nenadano na njeg ne svrati pogled i njegovo poštenje stavi na kušnju.
Apotekar ga vidje, ali se načini da je zauzet, pomislivši u sebi: „De, uzmi još malo, hej bljedoliki! Budeš li krao i glinu mi uzimao, samo nastavi, jer od svoga dijela zapravo jedeš i sebi nažao činiš. Ti sve od mene strahuješ i mene se bojiš, ali je tvoj strah posljedica niskosti; ja samo strahujem da se premalo ne zasitiš. Ako sam i zauzet kako ti se čini, opet ja nisam takva budala da ti dadnem odnijeti odveć svoga šećera. Tek kad primiš šećer nakon vaganja, shvatit ćeš ko je bio neznalica i budala“.

Prijevod s perzijskog: Azra Abadžić-Navaey


[1] Mahv (arap.): nestajanje, iščeznuće; prema sufijskoj gnozi, toje izraz koji označava prestanak ljudskog bivanja, utrnuće ljudskog samopostojanja

[2] Nahv (arap.): gramatika, sintaksa

[3] Grad na sjeveru Irana

[4] Aluzija na hadis (predaju) u kome se navodi da je „u zajednici vjernika (jama’at) spas, a u odvajanju – nevolja“

[5] Pod varavim osmijesima ovdje se misli na lagodu i čari ovozemaljskih užitaka

[6] Preuzeto iz Kur’ana, (sura XXVIII, 88.)

[7] U izvorniku se u ovome stihu navodi arapska riječ la, u značenju negacije: ne, nema; nepostojanje. To je ujedno, i prva riječ šehadeta – La illahe illalah (Nema boga osim Boga), izjave kojom svi muslimani svjedoče izraziti monoteizam, vjerovanje u jednog Boga. U doslovnom prijevodu, ovaj bi stih, dakle, glasio:“Ko god je prošao kroz la, sada se nalazi u illa“, što se, onda, tumači da vječno, istinsko postojanje mogu postići samo oni pojedinci koji su zanijekali sve (la), pa čak i vlastito postojanje, osim Boga, te tako dospjeli do konačnog stepena mistične spoznaje Jedinstva Bića – samoponištenja u uzvišenom Biću (fana fi’llah)

[8] Simol izobilja materijalnog svijeta

[9] Simbol Božijeg jedinstva i jednosti bivanja

[10] U ovom se stihu aludira na čudo koje je poslanik Musa izveo na planini Sinaj, primivši božansku naredbu (Kur’an, XXVII, 12.; XXVIII, 32.): „Uvuci svoju ruku u njedra – izići će bijela bez mahane“

[11] Srce je povlašteno mjesto mistične spoznaje Jedinstva. Poslanik Musa primjer je savršenog čovjeka (insan-i kamil) – mikrokozmosa, pročišćenog od svih ljudskih mahana i nedostataka, u čijem se srcu, kao u zrcalu, ogledaju božanski atributi.

[12] Drugi muslimanski halifa, koji je iza Poslanikove i Ebu Bekrove smrti preuzeo vođstvo nad muslimanima

[13] „Večer uoči početka ramazana (9. mjesec prema muslimanskom kalendaru), mjeseca posta i odricanja, naziva se laylatar-ruye, odnosno ‘noć iščekivanja (mladog mjeseca)’. Obično se u poslijepodnevnim satima toga dana nekoliko osoba šalje u pustinju, gdjeje izrazito čist zrak, kako bi ugledali prve znakove pojavljivanja mlađaka na nebu: jer, mjesec posta otpočinje slijedećeg dana nakon što se pojavio mladi mjesec“ (Lane, The Modern Egyptians, navedeno prema Tales of Mystic Meaning, R.A. Nicholson, str. 27.)

[14] U izvorniku se ponavljaju riječi La havle, što je skraćeno od La havle va la kuvva illa bi’llahi, (Nema sile niti moći osim Boga Uzvišenog), izraz kojim se iskazuje čuđenje i kojim se zaziva Boga u pomoć.

[15] Prva sura (pogiavlje) u Kur’anu

[16] Sto i prva sura u Kur’anu

[17] Ovdje se aludira na trenutak kad je Bog, stvorivši Adema, naredio svim melecima da se poklone prvome čovjeku, Božijem namjesniku na zemlji. Svi su se meleci pokorili toj zapovjedi, osim Iblisa, kojega Bog tada prokune i osudi ga kaznom džehenema.

[18] Derviška tekija s internatom

[19] Odnosi se na zabranu jedenja mesa umrlih životinja koja je muslimanima Ku’ranom propisana (sura II.,173.)

[20] Vrteći ples koji derviše dovodi do mističke ekstaze

[21] Nekad se mislilo da biser nastaje iz kapljice vode u zatvorenoj školjci

[22] Misli se na pastirove riječi upućene Bogu

[23] Kur’an, CXII., 3.

[24] Odnosi se na hadis u kome se navodi Božiji stav u vezi s rastavljanjem i razdvajanjem

[25] ‘inab, grožđe, na arapskom

[26] uzum, grožđe, na turskom

[27] istafil, grožde, na grčkom

[28] Vrag, sotona

[29] Hidr, tajanstvena osoba koja se bez imenovanja spominje i u Kur’anu. Prema nekim predajama, nakon što se napio sa izvora Vode života (ab-i hajat), stekaoje besmrtnost i postao vječan. U prijevodu s arapskog, njegovo ime znači Zeleni. Jer, prema predaji, kamo god da kroči, zemlja se od njegovih koraka zazeleni.Opet prema nekim predajama, kao jedan od Božijih odabranika koji su u vječnoj milosti i nikad ne umiru, upućen je u Njegove skrivene tajne. Sufije vjeruju da ih Hidr presreće u njihovim lutanjima, da im se javija za vrijeme mističnih vizija i upućuje u tajne ezoterijskog

[30] Dal, slovo arapske abecede, svinuto je, ima oblik ugla

[31] Elif, prvo slovo arapske abecede, ima oblik uspravne crte

[32] U sufijskim tekstovima se Božija bit često poredi sa morem ili okeanom

[33] Praksa geofagije (jedenja zemlje i gline) nekoliko se puta spominje u “Mesneviji’: Prema starijim izvorima, ta je pojava nekad bila raširena naročito među ženama Srednje Azije. U ovoj je priči glina simbol zemaljskih užitaka, pa prema tome onaj koji jede glinu simbolizira osobu u stalnoj potrazi za ovozemaljskim, tjelesnim užicima. Šećer je, naprotiv, kao dragocjena namirnica, obojen snažnom simbolikom duhovnosti i često se koristi kao metafora duhovnih užitaka. Trgovac začinima (‘attar), tačnije, posebna vrsta apotekara i travara koji spravlja i prodaje lijekove i začine biljnog porijekla, tako postaje alegorija mistika upućenog u božanske tajne ili čak samog Stvoritelja, Koji ljudima otkriva naslade konačne spoznaje.