Sat12142019

Last updateMon, 09 Dec 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Sjećanje na muderisa Rustem ef. Rustempašića

Sjećanje na muderisa Rustem ef. Rustempašića

rustempasic ef.slika

Rustem ef. Rustempašić rođen je u Bugojnu 15. juna 1885. god. od oca Hasan-bega i majke Šerife-hanume. Nakon stečenog osnovnog vjerskog obrazovanja u rodnom mjestu, mladi Rustem polazi na duga putovanja u potrazi za naukom. Prvo odlazi u Travnik gdje upisuje Fevzijju medresu, koju uspješno završava. Fevzija medresa, poznatija još kao Elči Ibrahim-pašina, bila je jedna od poznatijih medresa na ovim prostorima, u kojoj su se izučavali vjerski predmeti s akcentom na fikh i arapski jezik.[1]

Nakon Travnika njegova želja za naukom odvodi ga tamo gdje je bila želja svakog našeg alima da ode – u Carigrad. Tu se upisuje u tada najveću carigradsku obrazovnu ustanovu – "Darul-Funun". S nepunih 29 godina Rustem ef. završava "Darul-Funun" odličnim uspjehom, čime stječe najveću akademsku titulu tog vremena.

 

"Darul-Funun"

Jedna od obrazovnih institucija o kojoj se kod nas, koliko mi se čini, malo pisalo i govorilo, za razliku od drugih, poput Al-Azhara, jeste "Darul-Funun". To je bila jedna od najvećih visokoobrazovnih institucija islamskog svijeta. Ideja za razvijanje visokoškolske institucije kod Osmanlija javila se još sredinom 19. st. Međutim, nažalost, u tri različita navrata ovakvi pokušaji nisu uspjeli. Tek 31. 8. 1900. godine, na 25. godišnjicu dolaska na prijestolje sultana Abdulhamida II, otvoren je Sultanski univerzitet. Ovo je četvrti pokušaj otvaranja visokoobrazovne institucije koji je i uspio. Univerzitet je radio sve do 1933, kada je ukinut, a osnovan Istanbulski univerzitet.[2]

"Darul-Funun" je od 1900. do 1908. bio pod imenom "Darul-Funun Sahane", a od 1908. pa do 1933. nosio je ime "Istanbul Darul-Funun".

Na početku osnivanja "Darul-Funun" imao je tri odsjeka: za književnost i filozofiju, za prirodne nauke, te za islamske nauke. Na fakultetu islamskih nauka obrazovanje je trajalo 4 godine, a na ostala dva po 3 godine. Jedan od velikih problema ovog univerziteta bio je i to što je za upis u ovu školu bio veliki broj kandidata, a broj za primanje ograničen. Ono što je možda najbitnije istaći jeste da je "Darul-Funun" zasigurno bila jedna od najvećih obrazovnih institucija tog vremena, koja je svojim svršenicima osiguravala najveće akademske titule.[3]

 

Povratak u Bosnu

Odmah poslije svršetka studija Rustem ef. vraća se svom narodu gdje počinje dugi rad na polju širenja Allahove vjere, koji je trajao ni manje ni više nego pola stoljeća.

Iako, kako smo već kazali, s najvećom akademskom titulom tog vremena, Rustem ef. nije odbijao da obavlja "obične funkcije", koje su mogli obavljati ljudi sa mnogo nižim nivoom obrazovanja.

Prva dužnost koju je obavljao bila je dužnost vojnog imama, na koju je postavljen 3. aprila 1915. od strane vojnog ministarstva u Beču, na kojoj ostaje sve 1. januara 1919 (u ostavštini se nalazi original ovog dokumenta).

Rustem ef. oženio se 12. 10. 1923. Feridom Mandžuka iz Kupresa koja je bila 20 godina mlađa od njega. S njom je imao petero djece: Muhammeda, Abdurahmana, Aišu, Ahmeda Ferida i Tajjibu.

Poslije dužnosti vojnog imama obavlja dužnost muderisa i vaiza u Bugojnu i Bihaću.

  1. marta 1924. dekretom reisul-uleme za Bosnu i Hercegovinu biva postavljen za muderisa i upravitelja medrese Junuz Čauša u Konjicu.[4]Rahmetli Zufer ef. Bešlić spominje da je Rustem ef. na ovom položaju ostao sve do 1948. Međutim, najvjerovatnije da je ovo pogreška, jer Ulema medžlis u Sarajevu 29. septembra 1940. razrješuje dužnosti džematskog imama Rustem ef. Rustempašića u Trebinju. Drugi dokument koji ukazuje na isto jeste zapisnik o primopredaji dužnosti, gdje se kaže da se poslije Rustem ef. Rustempašića kao imam džemata u Trebinju postavlja Seid ef. Praše (datum: 29. septembar 1940). Iz ovoga možemo zaključiti da Rustem ef. na mjestu muderisa u Konjicu ostaje negdje do 1949, poslije čega odlazi na mjesto imama u Trebinje, na kojem zasigurno ostaje veoma kratko. Poslije Trebinja Rustem ef. odlazi u Mostar, u kojem ostaje skoro 25 godina, sve do svoje smrti.

Iako već u starijim godinama, Rustem ef. nastavlja svoj da'vetski rad u Mostaru. U Mostaru obavlja dužnost imama, hatiba i vaiza u džamiji hadži Ahmeda Lakišića i džamiji Sevri Hadži Hasana. Na ovom mjestu ostaje sve do 1962. kad ga je bolest vezala za kuću.

U ostavštini Rustema ef. nalazi se jedno pismo koje mu je poslao neki njegov prijatelj, koji se zvao Jahja Muhammed Kamil. Na početku ovog pisma kaže se: "Uvaženom, plemenitom, prijatelju muderisu Rustem ef..." Zatim se kaže kako je došao u Mekku i nije bio u stanju da mu odgovori na pismo jer mu se razboljela žena i umrlo dijete. U pismu se kaže i: "...što se tiče vaše majke, pitao sam muftiju i rekao mi je: dozvoljeno je da kažeš zanijetio sam hadž farz za majku muderisa Rustema..." Zatim se u pismu spominju imena nekih njihovih zajedničkih prijatelja za koje se kažu da su došli iz Medine. Spominje se i neki šejh Abbas Haresi, za kojeg pomenuti Jahja Muhammed Kamil kaže da ga je pitao o "...tekstovima koje si mi poslao..." Zatim se na kraju pisma nalazi više imena za koje traži da im se prenesu selami. Na kraju stoji datum: četvrtak, 5. zul-hidždže 1349.[5]

U ostavštini se nalazi još nekoliko takvih pisama, koji su od istog Muhammeda Kamila. Najvjerovatnije je da se radi o nekom njihovom prijatelju sa studija koji bi mogao biti iz Egipta. Jedno od tih pisama poslano je iz Aleksandrije u Egiptu 25. marta 1932. Međutim, ovo je samo moje lično nagađanje jer se možda radi o tome da je pomenuti Muhammed Kamil bio u Aleksandriji samo na putu. Što se tiče sumnje da se radi o školskom prijatelju, to je skoro sigurno. Dokaz za to je što se u svakom pismu pita kako su Abdul-Kadir, Kazim, Ragib, Derviš, hafiz Hamid. U pismima se njihova prezimena ne spominju, ali govor je o Abdul-Kadiru ef. Mahmutoviću, Kazimu ef. Hadžimejliću, Ragibu ef. Kazaferoviću, Dervišu ef. Korkutu, hfz. Hamidu ef. Muftiću. Svi oni bili su muderisi koji su u isto vrijeme studirali u Istanbulu. Rahmetli Fejzullah Hadžibajrić je u svojim Putopisima i nekrolozima, govoreći o Abdul-Kadiru ef. Mahmutoviću, spomenuo imena 14 stambolskih muderisa koji su se 1914. vratili u Bosnu. Među pomenutih 14 nalaze se imena svih gore navedenih muderisa. Na kraju rahmetli Fejzullah Hadžibajrić kaže: "Neka Svemogući obaspe svojim rahmetom sve naše stambolske muderise." (Putopisi i nekrolozi, 242, 248)

Iz nama dostupnih informacija možemo zaključiti da Rustem ef. nije obavio hadž, ali je poslao da se učini hadž-bedel za njegovog oca i majku. Za oca saznajemo na osnovu pisanog dokumenta do kojeg smo došli, a u kojem piše da je hadž-bedel obavljen za Hasana, sina Omerovog, Rustempašića, hadž bedel obavio hadži Ahmed Ratib, sin Džemala, posvjedočili šejh Ahmed Jahja i šejh Abbasa Hale, 1349. h. g. Tu se, također, nalazi potpis pomenutog Ahmeda Ratiba.

Rustem ef. bio je alim koji, kada bi bio u nekom narodu, bio bi voljen i poštovan, a kad bi ih napustio, žalili bi za njim. Tako u ostavštini nailazimo na jedno pismo od jednog od onih na koje je Rustem ef. ostavio trag, ali čiji nam potpis nije jasan:

"Žao mi je što nas tako brzo i iznenada ostavi. Trebinje je trebalo da ima Tebe, ili jednog kao što si Ti. Treba da ima neko od autoriteta koji će bremzati današnji naraštaj. U Mostaru danas više toga ne treba, jer su stariji podlegli mlađima. Želim ti svako dobro! Daj Bože da Ti bude dolazak u Mostar hairli. Mahsus selam. Trebinje, 4. oktobar 1940." [6]    

         Imao sam priliku lično upoznati rahmetli Aišu Kapetanović, kćerku Rustem ef. U nekoliko navrata tražio sam od nje da mi priča o svom ocu, što je vrlo rado činila. Sjećam se da mi je pričala da je njen otac bio veoma pobožan čovjek koji je mnogo učio Kur'an. Pored Kur'ana mnogo je učio i razne dove i zikrove, što potvrđuju i mnogi spisi iz ostavštine na kojima su ispisane mnoge dove i zikrovi koji su preneseni u Poslanikovim s. a. w. s. hadisima. Kad je došlo vrijeme komunizma, Rustem ef. ostao je čvrst baš poput onih mostarskih brda među kojima je živio, na koja su zapuhali vjetrovi sa svih strana, vjetrovi ateizma. Njegov alimski i muslimanski ponos nije mu dozvoljavao da skine svoju ahmediju! I kao što je imao običaj da ne izlazi iz kuće osim s ahmedijom, s tim je ostao i u vremenu dolaska ove najgore ideje koju je čovječanstvo ikada upoznalo. Baš zbog te ahmedije doživio je nekoliko trenutaka koji su bili veoma teški za njega. Rahmetli Aiša mi je pričala i govorila kako je njen babo najteže trenutke svog života doživio dva puta, i to oba puta zbog ahmedije. Jedan je bio kad je jedne prilike posjetio nekog svog prijatelja u nekoj od državnih institucija. Taj ga je prijatelj poslije zamolio da mu više "takav ne dolazi na radno mjesto", tj. u ahmediji. Drugi događaj je bio kad je jednog dana izlazio iz autobusa na stanici kod Šarića džamije. Taj pokvareni šofer, kad je vidio starca s ahmedijom kako izlazi iz autobusa, naglo je dao gas kad je Rustem ef. jednom nogom kročio van autobusa. Rustem ef. je tada pao na zemlju! Ova dva događaja bili su najteža za mog babu, pričala mi je rahmetli Aiša. (Napominjem da je baš na istom mjestu ubijen rahmetli Magdy Dizdarević.)

         Rahmetli Aiša mi je pričala kako je Rustem ef. bio strog protiv zapisa, svoju djecu odgajao je da uče Kur'an, zikr, dove, naređivao im je islamsku nošnju.

         Rustem ef. Rustempašić iza sebe je ostavio biblioteku s velikim brojem knjiga. Većina ih je predana u Gazi Husrev-begovu biblioteku. Među tim knjigama bilo je i nekoliko rukopisa. Tako nailazimo da je Rustempašić bio vlasnik nekoliko rukopisa koji se trenutno naleze u pomenutoj biblioteci. To su rukopisi pd brojevima 7309, 5759 i 5060.

Suprotstavljanje reisu Čauševiću

         Rustempašić je pripadao ulemanskom krugu visokog ranga. Tako ga nalazimo među potpisnicima hodžinske kurije koja se borila za smjenu reisa Čauševića. Rustem ef. pojavljuje se kao potpisnik izjave izborne kurije (ulemansko izborno tijelo u čijoj je nadležnosti bio i izbor reisul-uleme). To je bila izjava u kojoj se reis Čaušević upozorio da je prekoračio svoja ovlaštenja i da više ne treba davati takve izjave. Potpisnici su bili Maglajlić, Munib Cerić, Mustafa Nurkić, Muhamed Alihodžić, hfz. Salih Đozić, A. Mornjak, Hilmija Muhamedagić, Smail Mujakić, Mustafa Hadžić, Šakir Mesihović,Omer Durić, Hamza Puzić,Rustem Rustempašić,Muhamed Mušić,Salim Muftić,Mustafa Kapetanović, Muhamed H. Ahmetović,Agan Imamović-Gromiljak,hfz.Omer Hadžič,Sakib Korkut,Ahmed Burek,Saloh Bašić,Abdullah Hadžić,hfz.Džemal Krštak,Muhamed Ševket Kurt,Salih Sivčević,Ahmed Hulmi Muftić,Smail Mašić i Zekerija Ibrišimović.[7]

Rustem ef. ne samo da je bio jedan od tadašnjih neprijatelja reisa Čauševića nego zasigurno jedan od najžešćih i najljućih protivnika. Tako nalazimo da reisa Čauševića naziva raznim pogrdnim imenima, poput "novotar", "reis fusak" – reis griješnika, "da on ne vjeruje ni u Kur'an ni hadis" i sl.

Rustem ef. javno s minbera poziva da se reis Čaušević svrgne. U jednoj svojoj hutbi kaže ovako:

"...ako to ne urade, vallahi su ostavili vadžib, biće poniženi na ovom svijetu, a onog svijeta je kazna neizbježna. Spašće pod hadis: ’Onaj ko prešuti istinu gluhi je šejtan’ i hadis: ’Ko potpomogne novotara, pomogao je u rušenju islama’, ’Kada se proširi novotarija i kada posljednji u ovom ummetu počnu proklinjati one prve, onaj koji tada bude skrivao znanje je poput onoga koji skriva ono što je Allah objavio’. Hadisi na ovu temu su mnogobrojni. Ulema kaže: ’Druženje s novotarom je gore od druženja s nevjernikom’; ’Čovjek je na vjeri svog prijatelja, pa neka svak gleda koga uzima za prijatelja’; ’Ko bude oponašao neki narod on je od njih’. Oponašanje u stvarima koje su mubah je zabranjeno, pa šta onda reći za druge stvari? ’Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor’. ’Divan uzor imate u Ibrahimu’. Allahu se utječemo, a šta je poslije istine sem neistina. A kada viđe da mu se ko protivi, onda se pokriva govorom praveći se ’mufesir’ i sa svojim fitnelukom hoće da sihri svijet, lijepo da kazuje, razlagajući ko šta govori džematskom medžlisu. Istinu je rekao Allahov Poslanik: ’Zaista govor zna biti sihir.’

O, nosioci imana!

Ovaj reis je reis fusaka, griješnika, haša (ne dao Bog) da je reis islama, jer je on novotar, a ne kao što on misli da je ’mudžtehid iznad svih mudžtehida’ i ’da nema mudžtehida sem njega’, a to se sve može razumiti iz njegovog govora gdje kaže da se on oslanja samo na Kur'an i hadis! Njemu se kaže da on ne vjeruje ni u Kur'an ni hadis jer je idžma dokazana mnoštvom ajeta. Od tih ajeta je: ’I tako smo od vas učinili središnju zajednicu’ i ajet: ’Vi ste najbolja zajednica koja se pojavila’. Od hadisa: ’Moj ummet se neće ujediniti na neistini.’ ’Ko napusti zajednicu koliko je i pedalj, pa umre, umro je džahilijjetskom smrću“

Iz njegovog govora može se razumiti da on ashabe i ulemu smatra griješnicima jer su ashabi, Allah njima bio zadovoljan, nama prenijeli Kur'an i hadis i idžma i ostalo od vjere, a ko omalovaži ono što je prenešeno, omalovažio je onoga ko je prenio, kao što je i omalovažavanje onoga ko je prenio omalovažavanje onoga što je prenio. Allahov Poslanik s. a. w. s. kaže: ’Moji ashabi su poput zvijezda: za kojim god da se povedeš bićeš na pravom putu’

’Ko zavoli moje ashabe, pa radi mene ih je zavolio, a ko ih zamrzi, pa radi mene ih je zamrzio; ko ih ezijeti, mene ezijeti, a ko mene ezijeti, ezijeti Allaha’. ’Ko bude grdio moje ashabe, pa na njega je Allahovo prokletstvo i meleka i svih ljudi. A ko odbaci njihova mišljenja, pa on ih grdi i mrzi.’ I kaže o ulemi mudžtehidima: ’Ulema su povjerenici poslanika, ulema su povjerenici vjere, ulema su Allahovi povjerenici kod stvorenja...’ "[8]

 

Korespondencija s velikim islamskim misliocima

         Međutim, jedna od stvari koja upućuje na Rustempašićev nivo jeste njegova korespondencija s velikim islamskim misliocima. U ostavštini mostarskog muderisa pronašao sam dio pisma koje Rustempašić piše velikom islamskom misliocu tog vremena, Muhibuddinu el-Hatibu. El-Hatib je rođen 1886. u Damasku u poznatoj ulemanskoj porodici. Bio je jedan od osnivača većeg broja islamskih organizacija i časopisa u tom vremenu. Među njima su organizacije "En-Nehda el-Arebijje i "Eš-Šubban el-muslimin". Radio je u uredništvu časopisa El-Kible, zatim El-Asime, potom u poznatom kairskom časopisu El-Ahram. Šest godina bio je urednik časopisa El-Azher. Bio je osnivač dva časopisa, a to su Ez-Zehra i El-Feth. Također je bio osnivač poznate selefijske štamparije, "El-Matbea es-selefijje". Pored svega toga, bio je i autor većeg broja djela iz islamskih nauka, historije i dr. (El-E'alam, 5/282)

         U nađenom pismu Rustem ef. obraća se ovom alimu i misliocu sljedećim riječima:

         "Uvaženom, istinskom mudžahidu na Allahovom putu, šejhu, upućivaču, Muhibuddinu el-Hatibu! Muslimani cijelog svijeta obraćaju se vama i vašem cijenjenom časopisu El-Feth, iznoseći vam svoju bolest od koje su obolili muslimani tih krajeva..."

         U ostatku ovog pisma govori se i o problemima vezanim za tadašnje mektebe i muslimanske škole. Najvjerovatnije da je u pismu bilo govora o problemima vezanim za reisa Čauševića jer je kao naslov stavljeno "El-Kemal fil Busneti ve Hersek", tj. "Kemal (aludirajući na Ataturka) u Bosni i Hercegovini". Ovako je ulema tog vremena nazivala Čauševićeve ideje!

         Pomenuti časopis El-Feth u proljeće 1929. godine objavljuje naslov "Poraz Kemala u Bosni i Hercegovini". El-Feth ovdje misli na reisa Čauševića za koga tvrdi da je "širitelj kemalističkih ideja i sekularizma". El-Feth se otvoreno raduje porazu Čauševiča, tačnije, takriru Izborne kurije koja daje proglas protiv Čauševića. (Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću, str. 310, 311)

         S pravom sumnjamo da su upravo ona Rustempašićeva pisma davala informacije ovom uglednom časopisu o radu i mišljenju Čauševića. Naravno da postoji velika mogućnost da je i druga ulema naših prostora bila u kontaktu s pomenutim časopisom, ali primjećujemo veliku sličnost naslova El-Fetha "Poraz Kemala u Bosni i Hercegovini" i Rustempašićevog naslova pisma; "El-Kemal fil Busneti ve Hersek"!

         Ovaj komad pisma je, najvjerovatnije, prva verzija pisma, koje je Rustem ef. ponovo lijepo prepisao i poslao na navedenu adresu. Iako je ovo samo jedan mali komadić pisma, ipak iz njega dosta toga saznajemo. Prije svega, vidimo da je naša ulema tog vremena, i pored svog iluma, bila u stalnom kontaktu s islamskim svijetom i tadašnjom ulemom. Vidimo koliko su netačni navodi mnogih onih koji su branili Čauševića i opisivali njegove neistomišljenike konzervativnim i nazadnim. Muhibuddin el-Hatib jedan je od najvećih alima i mislilaca svog vremena koji se borio za reforme na raznim poljima islamskog društva.

         U Rustempašićevoj ostavštini nije ostalo knjiga za koje bismo mogli reći da su djela koja je on napisao, ali je ostalo mnoštvo listova na kojima su ispisani kur'anski ajeti, zatim tefsir tih ajeta, hadisi Allahovog Poslanika s. a. w. s. sa spomenom od koga se hadis prenosi i ko ga bilježi. Sve to ukazuje da je Rustem ef. davao veliku važnost vazu i živoj riječi, vodeći računa da njegov govor bude dobro utemeljen na Kur'anu i sunnetu. Pored toga, nalazimo i više hutbi koje su ispisane na arebici. Lično smatram da postoji dovoljno materijala da se uradi još jedan rad pored ovoga, u kojem bi se više pažnje obratilo na pomenute spise. Iako su ti spisi samo hutbe i predavanja, ipak bi se iz njih moglo razumjeti vrijeme i problemi u kojem je živio Rustempašić. To smatram iz razloga što jedan vaiz i alim koji je živio s narodom i u narodu, kao što je on, najbolje poznaje probleme te zajednice, te o tim stvarima najviše govori. Zato bi sigurno bilo vrijedno da se uradi možda jedan diplomski rad koji će još više osvijetliti ličnost Rustema ef. Rustempašića.[9]

[1] Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu, dr. Ismet Kasumović, str. 210.

Zufer ef. Bešlić u svom tekstu spominje da je Rustem ef. završio medresu Fejzijju u Travniku. Ovdje je najvjerovatnije štamparska greška, jer medresa Fejzijja je medresa u Banjoj Luci, a medresa u Travniku se zvala Fevzijja. Ukoliko se ne radi o štamparskoj grešci u riječi Fevzijja, onda postoji mogućnost da je Rustem ef. završio Fejzijju medresu u Banjoj Luci, a da je Zufer ef. nehatom spomenuo da se medresa nalazi u Travniku, umjesto u Banjoj Luci. Međutim, ipak ćemo se opredijeliti da se radi samo o štamparskoj grešci. Koliko mi je poznato, ovo je i jedini tekst o Rustem ef., objavljen u Glasniku iz 1967.

[2] Prvi pokušaj je bio od 1863. pa do 1869; tada je nosio naziv "Darul-Funun". Od 1870. do 1873. bio je drugi pokušaj rada pod nazivom "Darul-Funun Osmani". Treći pokušaj bio je od 1874. do 1900, pod nazivom "Darul-Funun Sultani". Sva tri ova pokušaja otvaranja univerziteta od strane Osmanlija nisu uspjela.

[3] Historija Osmanske države i civilizacije, str. 895, 905; priredio: E. Ihsanoğlu.

[4] Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu, dr. Ismet Kasumović, str. 224.

[5] [5] Pismo se nalazi u privatnoj biblioteci autora teksta.

[6] Pismo se nalazi u privatnoj biblioteci autora teksta.

[7] Dr.Enes Karić,Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću, str. 310

[8] Dio hutbe Rstem ef. ,napisana je na arebici, nalazi se u privatnoj biblioteci autora teksta.

[9] Tekst o Rustem ef. Rustempašiću je iz knjige „Iz života mostarske uleme“ autora teksta, knjiga je u pripremi.

Izvor: www.preporod.com