Wed07172019

Last updateTue, 16 Jul 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Bosanski muslimani između države i društva

Bosanski muslimani između države i društva

„Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju.“ John F. Kennedy

 Nije potrebno dokazivati kako je današnja država BiH sa svim svojim nivoima vlasti i kompleksnim ustavnim uređenjem nefunkcionalna država koja godinama nakon rata ne može svojim građanima osigurati osnovne uslove za pristojan život i ekonomski prosperitet, ali još jedno lamentiranje nad našom političkom stvarnošću nije tema ovih redaka nego skroman pokušaj da se skrene pažnja kako pored „države“ postoji i „društvo“ sa svim svojim potencijalima koji se trebaju i mogu staviti u funkciju općeg napretka i blagostanja. Tačno je da je lakše kada država, što je ustvari njena istinska uloga, kreira uslove za ekonomski, kulturni, društveni i svaki drugi napredak, ali je neosnovano navikavati građane da očekuju od države da rješava sve njihove probleme. Prema političkoj teoriji uređenja savremenih demokratskih društva uloga onoga što se naziva nevladin sektor, institucija civilnog društva i građanskih inicijativa ključna je u izgradnji funkcionalnog, odgovornog, slobodnog, transparentnog društva, a samim time i države i njenih institucija.

Problem jeste kada država, zbog korumpirane i nekompetentne birokratije, postane preprekom razvoju. Kao što je ništa manji problem i to da nevladin sektor, a što je, plašim se, slučaj kod nas, postane sam sebi smisao i ništa manje korumpiran, iščašen iz realnosti i neefikasan nego je to slučaj sa onim vladinim.

Ali i pored toga, i uprkos tome, društvo može, i treba, mnogo toga uraditi ne čekajući državu. Naravno, poduzetnički duh građana i njihov društveni aktivizam ne treba amnestirati državu na svim njenim nivoima vlasti od odgovornosti, nego postati njenim korektivom i sredstvom „političkog pritiska“ na nju kako bi bila što efikasnija i kako bi služila građanima a ne sebi.

U tom smislu Islamska zajednica ne bi trebala biti sublimat države za Bošnjake koji se osjećaju muslimanima nego, i ona to na brojnim primjerima već jeste, pokretač pozitivnih društvenih procesa i potencijala društva. Kroz svoje obrazovne institucije i džamije ona treba da izgrađuje društveno odgovorne i moralne pojedince koji će onda graditi i društvo i državu.

A Islamska zajednica, i sa velikim i sa malim, to je kroz historiju činila, za što je jedan od najboljih primjera iz ukupne islamske tradicije pa i one bošnjačke u njoj, institucija vakufa koja je kroz historiju bila primjerom kako su muslimani gradili društvo i činili ga samodostatnim i funkcionalnim bez obzira kakva je država njima vladala.

Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od dominacije države i način da se društveni potencijal stavi u službu napretka bez da se čeka da to učini država. Tako su se kao vakufi gradile i održavale brojne vjerske, obrazovne, humanitarne, socijalne i druge institucije koje su građanima nudile brojne usluge i rješavale brojne životne probleme.

Vakufi su kroz historiju islama bili način da se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu razvoja društvenih potencijala muslimanske civilizacije. Ali ovakvo razumijevanje uloge vakufa ima duboke korijene u samom poimanju odnosa između države i društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi a iz koje i današnji bosanski muslimani, naročito oni koju se na tradiciju pozivaju, mogu mnogo naučiti.

Tako, prema tumačenju profesorice Miriam Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allahtradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti kako, kada se govori o ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu. Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske političke misli- tvrdi profesorica Hoexter. Ovo ne navodim kako bi minimalizirao ulogu države, naročito ne na način kako se ona definiše u savremenom svijetu, nego samo kako bi podsjetio da je država tek servis građana ili u slučaju islamske tradicije Zajednice vjernika i da ima smisao dok toj svrsi služi.

Možda se zbog toga što je državnost BiH tako često i tako brutalno dovođena u pitanje i što je njen najbrojniji narod Bošnjaci platio tako skupu cijenu njenog očuvanja ili zato što je njihova budućnost vezana za opstanak države i njih u njoj, stiče dojam da se mnogi prečesto pozivaju na državu i njene interese zapostavljajući interese građana, ali i da su se i sami građani previše počeli oslanjati na državu očekujući od nje da rješava probleme koje bi možda i oni sami uz malo dobre volje i organizacije mogli riješiti. Jak i društveno odgovoran pojedinac i efikasno društvo su najbolji garant izgradnje stabilne i efikasne države a ne obrnuto i možda je vrijeme da neko od naših političara umjesto da narodu obećava ono što ne može ispuniti jednom kaže ono što je John F. Kennedy rekao Amerikancima: „Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju. “

MUHAMED JUSIĆ

www.preporod.com