Sun07212019

Last updateTue, 16 Jul 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Bitka na Bedru

Bitka na Bedru

Iz knjige: Karen Amstrong, Muhammed: Poslanik za naše vrijeme, prijevod Mirnes Kovač, Sarajevo, Buybook, 2008.

Na početku, Muhammed se borio prema tradicionalnim pravilima, ali u januaru 624. godine, upravo prije promjene kible, doživio je svoje prvo iskustvo o nepredvidivosti ratovanja.[1]Iseljenici su postajali samouvjereniji. Tokom zimskih mjeseci Kurejšije su slale svoje karavane na jug, pa više nisu morali prolaziti pored Medine. Ali odveć željan da privuče njihovu pozornost, Muhammed je poslao malu izvidničku grupu od devet ljudi da napadnu jednu od ovih karavana koje su išle prema jugu. Bio je kraj redžeba, jednog od “svetih mjeseci” kada je svaka vrsta borbe zabranjena. Zadnjeg dana redžeba, muslimani su naišli na malu karavanu koja se ulogorila u Nahli. Šta su trebali učiniti? Da su čekali do slijedećeg dana, kada je primirje prestajalo, karavana bi bila u stanju neoštećena se vratiti u Mekku. Odlučili su napasti. Prva ispaljena strijela ubila je jednog od trgovaca, većina ostalih je pobjegla, a muslimani su zarobili dvojicu ljudi koje su doveli u Medinu sa oduzetom trgovačkom robom.

Međutim, umjesto da sudionike prepada dočekaju kao heroje osvajače, muslimani su bili zgranuti kada su čuli da je racija narušila sveti mjesec. Nekoliko dana Muhammed nije znao kako da odgovori. On bijaše, nakon svega, davno napustio mekkansku religiju, i možda je mislio da bi također mogao odbaciti zabranjene mjesece. Napad je bio uspjeh. Ne samo što je donio bogatu dobit, već je pokazao Kurejšijama da ih je mogao napasti gotovo na njihovom pragu. On također bijaše zadivio mnoge Medinjane. Međutim bilo je nešto upitno u cijelom poduhvatu. Muhammed nije nikad prije osudio običaj svetih mjeseci, i izvori očito nelagodno govore o incidentu. Muhammed bijaše otkrio da kako god idealističan tvoj rat mogao izgledati na početku, vrlo je vjerovatno da se nešto ogavno desi prije ili kasnije.

Naposljetku, Muhammed je primio novu objavu koja je potvrdila središnji princip njegovog pravednog rata. Da, bilo je pogrješno prekršiti sveto primirje, ali politika Kurejša u izgonu muslimana iz njihovih domova bila je mnogo veći prekršaj. “Oni neće prestati da se bore protiv tebe dok vas ne odvrate od vaše vjere,” Kur’an je upozorio Muhammeda. A što se tiče borbe tokom zabranjenih mjeseci, ovo je zaista bila “velika stvar”,

Ali je odvraćanje od puta Božijeg i poricanje Njega i [odvraćanje njih od] Nepovredive kuće obožavanja i izgon njenih stanovnika iz nje - [sve ovo] je još veća stvar kod Boga, jer zlostavljanje je veća stvar od ubijanja.[2]

Muhammed je, stoga, prihvatio plijen i otklonio sumnje zajednice. Podijelio je jednako zaplijenjene stvari Iseljenicima i otpočeo pregovore sa Kurejšijama o razmjeni zarobljenika: on će mekkanske zatočenike razmijeniti za dva muslimana koji su još uvijek živjeli u Mekki i htjeli su učiniti hidžru. Ali jedog od zatočenika je toliko zadivilo ono što je vidio u Medini da je odlučio da ostane i pređe na islam. Ovaj incident je dobar primjer kako je Muhammed počeo djelovati. U svojoj novoj poziciji, nije se mogao oslanjati na običajnu proceduru. On je pažljivo išao naprijed korak po korak, odgovarajući na događaje dok su se oni odvijali. Nije imao utvrđen glavni plan i, za razliku od nekih njegovih brzopletijih drugova, rijetko je odgovarao na neku krizu odmah, već bi sebi dao vremena da razmisli dok konačno ne bi – nekada blijed i znojeći se zbog napora - izašao sa onim što je izgledalo kao neko nadahnuto rješenje.

Dva mjeseca kasnije, tokom mjeseca ramazana (mart 624. godine), Muhammed je poveo veliku muslimansku skupinu da presretne jednu mekkansku karavanu koju je Ebu Sufjan vraćao iz Sirije.[3] Ovo je bila jedna od najvažnijih karavana u godini, a ohrabreni uspjehom u Nahli, veliki broj Pomagača se također dobrovoljno pridružio pohodu. Oko tristo četrnaest muslimana krenulo je iz Medine i došli su do izvora Bedr, blizu obale Crvenog Mora, gdje su mislili da će moći napraviti zasjedu karavani. Ova ekspedicija će biti jedan od najodlučnijih događaja u ranoj historiji islama, ali na svom početku izgledala je poput svakog gazva; nekoliko najpredanijih muslimana ostalo je kod kuće, uključujući Osmana ibn Affana, čija je supruga Rukajja, Poslanikova kćerka, bila ozbiljno bolesna.

Na prvi pogled izgledalo je kao da će karavana, kao obično, pobjeći. Ebu Sufjan je načuo o muslimanskom planu i umjesto da krene uobičajenim putom kroz Hidžaz, naglo je skrenuo da bude dalje od obale i poslao je pripadnika lokalnog plemena u Mekku po pomoć. Kurejšije je razbjesnila Muhammedova osiononost, koju su oni smatrali blaćenjem njihove časti, i zato su svi vodeći ljudi bili odlučni da spase karavanu. Ebu Džehl je, naravno, čeznuo za bitkom. Debeli Umejje ibn Halef se utrpao u svoj borbeni oklop, a čak su i članovi Muhammedove vlastite porodice krenuli protiv njega, ubijeđeni da je ovaj put otišao predaleko. Ebu Leheb je bio bolestan, ali dvojica Ebu Talibovih sinova, njegov amidža Abbas, i Hatidžin bratić Hakem pridružili su se hiljadi ljudi koji su te noći izjahali iz Mekke i uputili se prema Bedru.

U međuvremenu, Ebu Sufjan je uspio da umakne muslimanima i karavanu odvede van njihovog dometa. On je poslao vijest da je trgovačka roba na sigurnom i da vojska treba da se vrati nazad. Izvori jasno navode, kada je došlo do ovoga, mnogi pripadnici plemena Kurejš su oklijevali da se bore protiv svojih rođaka. Ali Ebu Džehla ništa od ovog nije spopadalo. “Tako mi Allaha!” poviknuo je. “Nećemo ići nazad dok ne odemo na Bedr. Provest ćemo tri dana tamo, zaklati kamile, te jesti i piti vino; a djevojke će nam igrati. Arapi će čuti da smo došli i poštovat će nas u budućnosti.”[4] Međutim, ove riječi protivljenja pokazale su da čak ni Ebu Džehl nije očekivao bitku. Njemu je slabo bila poznata strahota rata, koji je on izgleda zamišljao kao jednu vrstu zabave, upotpunjenu sa djevojkama plesačicama. Kurejšije su bili tako daleko od stepa da ratovanje bijaše postalo viteški sport koji treba povećati reputaciju Mekke.

Mnogo drugačiji duh vladao je u muslimanskom taboru. Nakon traume i terora hidrže, Iseljenici nisu mogli na situaciju gledati tako samouvjereno i bezbrižno. Čim je Muhammed čuo da se mekkanska vojska približava, posavjetovao se sa ostalim vođama. Muslimana je bilo znatno manje. Bijahu očekivali jedan obični gazv, ne i pravu bitku, što je bilo nešto sasvim drugo. Muhammed nije bio glavnokomandujući. Nije mogao zapovijediti pokornost; ti ljudi su već donijeli odluku da bitku povedu. Kao što je Sa’d ibn Muaz kazao u ime Pomagača:

Mi ti dadosmo našu riječ i složismo se da slušamo i pokorimo se. Prema tome idi gdje želiš mi smo s tobom, i tako mi Boga, kada bi od nas zatražio da pređemo ovo more i skočio u njega, skočili bismo u njega s tobom. Nije nam mrska ideja da se sutra susretnemo sa tvojim neprijateljem. Iskusni smo u ratu, pouzdani u borbi.[5]

Za razliku od Kurejšija, Evs i Hazredž bili su izvježbani vojnici, nakon godina plemenskog ratovanja u Jesribu. Ali ipak, prilike su uveliko bile protiv njih i svi muslimani su se nadali da se neće morati boriti.

Dva dana, dvije vojske su hladno promatrale jedna drugu sa suprotnih strana doline. Kurejšije su izgledali impresivno u svojim bijelim tunikama i blještavim oklopima i bez obzira na Sa’dove emotivne riječi, neki muslimani htjedoše da se povuku. U njihovom logoru je vladao veliki strah. Poslanik je pokušao da podigne njihov borbeni duh. Kazao im je da mu je u snu Bog obećao da će poslati hiljadu anđela da se bore uz njih.[6] Ali, dok su Kurejšije jeli i pili, uvjereni da će se muslimani predati, Muhammed je obavljao praktične pripreme. On je poredao svoje trupe u blisku formaciju i postavio svoje ljude uz vrela, onemogućujući Kurejšijama pristup vodi i prisiljavajući ih, kada vrijeme dođe, da idu uzbrdo, da im tokom borbe sunce ide direktno u oči. Ipak, kada je vidio ogromnu mekkansku vojsku, zaplakao je. “O Allahu,” molio je, “ako ova grupa koja je sa mnom nestane, neće biti nikoga nakon mene ko će Tebe obožavati; svi vjernici će napustiti istinsku vjeru”.[7] Shvatio je da će ova bitka biti odlučujuća. Ako muslimani dozvole Kurejšijama da ih natjeraju nazad u Medinu, ummet neće ostaviti nikakvog trajnog utjecaja na Arabiju. Mora da je nešto od ove njegove čvrste odluke preneseno njegovim ljudima. Kur’an opisuje veliku smirenost koja je bila spuštena na vojnike u ovom zastrašujućem trenutku. Iznenadno je zapadala obilna kiša, koja je izgledala kao dobar predznak.[8]

U međuvremenu Kurejšije su postale uznemirenije. Vođe su poslale špijuna da ih izvijesti o neprijateljskim trupama. Bio je prestravljen kad je vidio ozbiljne izraze na licima muslimana i preklinjao je Kurejšije da se ne bore. On bijaše “vidio kamile koje nose Smrt – kamile Jesriba natovarene sigurnom smrću.” Nijedan musliman neće umrijeti prije nego što ubije najmanje jednog Mekkeliju, a kako će, zaključio je špijun očajavajući, Kurejšije s tim živjeti nakon toga? Stalno će gledati u lice susjeda koji je ubio nekog od njihovih rođaka. Ebu Džehl se izbezumio i optužio ga za kukavičluk – uvredu koju niti jedan Arap nije mogao zanemariti – onda se okrenuo čovjeku čijeg su brata ubili muslimanski napadači u Nahli iz kojeg je izbijao divlji ratni poziv. Istog trenutka, navodi Ibn Ishaq, “rat je buknuo, sve se poremetilo, a ljudi su se tvrdoglavo držali svog zlog smjera”.[9] Kurejšije su počeli polako napredovati kroz pješčane dine. Poštujući naredbu Kur’ana, Muhammed je odbio napasti prvi, i čak nakon što je bitka započela, izgledao je kao da oklijeva svoje ljude upustiti [u borbu] dok mu Ebu Bekr nije kazao da ostavi svoje molitve i pokrene trupe, jer će im Bog osigurati pobjedu.

U žestokom okršaju koji je uslijedio, Kurejšije su uskoro uvidjeli da izvlače deblji kraj. Oni su se borili bezbrižnom smjelošću, kao da je ovo bila neka vrsta viteškog natjecanja, i nisu imali razrađenu strategiju. Muslimani su doista imali uređen plan. Počeli su zasipanjem neprijatelja strijelama, izvlačeći sablje za borbu prsa u prsa tek u zadnjem trenutku. Do polovice dana, Kurejšije su se rasuli bježeći, ostavljajući nekih pedeset svojih vodećih ljudi, uključujući i samog Ebu Džehla, mrtve na bojnom polju. Muslimani su imali samo četrnaest žrtava.

Trijumfalno, muslimani su počeli privoditi zarobljenike i izvlačiti sablje. U plemenskom ratovanju nije bilo milosti za poražene. Žrtve su bile masakrirane, a zarobljeni su ili pogubljeni ili mučeni. Međutim, Muhammed je naredio svojim vojnicima da se uzdrže. Nova objava je nalagala da ratni zarobljenici moraju biti ili oslobođeni ili otkupljeni.[10] Čak i u ratu, muslimani će se odreći divljačkih običaja iz prošlosti.

Kur’an stalno insistira na važnosti milosrđa i oprosta, čak i tokom oružanog sukoba.[11] Dok učestvuju u ratnim dešavanjima, muslimani se moraju boriti hrabro i odlučno da bi sukob priveli kraju što je prije moguće. Ali onog trenutka kada neprijatelj zatraži mir, oni moraju odložiti svoje oružje.[12] Moraju prihvatiti svaku ponudu za primirje, ma kakvi uslovi bili nametnuti, čak iako sumnjaju u neprijateljeve dvostruke namjere. I premda je važno boriti se protiv progona i ugnjetavanja, Kur’an stalno podsjeća muslimane da je mnogo bolje sjesti i riješiti problem poštenom raspravom.[13] Uistinu, Bog je dozvolio odmazdu u Tori – oko za oko, zub za zub – “ali onaj koji odustane od nje iz milosrđa postići će za neke od svojih ranijih grijeha.”[14]Odmazda će striktno biti ograničena na one koji su stvarno počinili zločine, što je jedan ogroman napredak u odnosu na zakon o osveti, koji je dozvoljavao osvetu prema bilo kojem članu ubičinog plemena. Kur’an je podsjetio muslimane da se oni ne bore sa cjelokupnim plemenom Kurejš. Oni koji su ostali neutralni tokom sukoba i oni muslimani koji su odabrali da ostanu u Mekki, ne smiju biti napadnuti ili povrijeđeni na bilo kakav način.[15]

Muhammed nije bio pacifista. Bio je uvjeren da je ratovanje nekada neizbježno i čak neophodno. Nakon bitke na Bedru, muslimani su znali da je bilo samo pitanje vremena kada će se Mekka osvetiti, i posvetili su se jednom dugom, iscrpljujućem džihadu. Međutim osnovno značenje te riječi, koju često danas čujemo, nije “sveti rat” već “napor” ili “borba” neophodna da se Božija volja ostvari u praksi. Muslimani su pozvani da se bore u ovom poduhvatu na svim poljima: intelektualnom, društvenom, ekonomskom, duhovnom i domaćinskom. Nekada će se morati boriti, ali nije ovo njihova glavna dužnost. Na povratku kući sa Bedra, Muhammed je izgovorio jednu važnu i često citiranu izreku: “Vraćamo se iz manjeg džihada (borbe) i idemo u veći džihad,” – nemjerljivo važniju i težu borbu da reformiraju svoje vlastito društvo i svoja vlastita srca.

Bedr je Muhammedu donio velik značaj u oazi. Dok su se pripremali za neizbježni kurejšijski oštri odgovor, sačinjen je ugovor između Poslanika i arapskih i židovskih plemena Medine, koja su se suglasila da žive u miru sa muslimanima i obećala su da neće načiniti neki zaseban sporazum sa Mekkom. Od svih stanovnika je zahtijevano da brane oazu od napada. Novi ustav je bio pažljiv i garantirao je vjerske slobode židovskim klanovima, ali je i od njih očekivao da osiguraju pomoć protiv “svakog onog ko povede rat protiv ljudi [potpisnika] ovog dokumenta”.[16] Muhammedu je bilo potrebno da zna ko je na njegovoj strani, a neki od onih koji nisu bili spremni prihvatiti uslove ovog sporazuma, napustili su oazu. Među njima je bilo nekoliko hanifa, čija predanost Kabi je od njih tražila da ostanu lojalni Kurejšijama. Muhammed je još uvijek bio kontraverzna figura, ali kao rezultat njegove pobjede na Bedru, neka beduinska plemena bila su voljna da postanu saveznici Medine u nadolazećoj bitki.


[1] Watt, Muhammad at Medina, 6-8; Bamyeh, Social Origins of Islam, 198-199; Marshall G. S. Hodgson, The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization, 3 toma, (Chicago and London, 1974.), 1: 175-176; Tor Andrae, Muhammad: The Man and His Faith, prijevod, Theophil Manzel, (London, 1936.), 195-201.

[2] Kur’an, 2:217, Asadov prijevod.

[3] Bamyeh, Social Origins of Islam, 200, 231; Andrae, Muhammad, 203-206; Watt, Muhammadat Medina, 11-20; Martin Lings, Muhammad: His Life Based on the Earliest Sources, (London, 1983.), 138-159.

[4] Muhammed ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, 435, u djelu: A. Guillaume, prijevod, The Life of Muhammad: A Translation of Ishaq’s Sirat Resul Allah, (London, 1955.).

[5] Ibid.

[6] Kur’an, 8:5-9.

[7] Muhammad ibn Jarir at-Tabari, Tarikh ar-Rasul wa’l Muluk, u djelu: Fatima Mernissi, Women in Islam: An Historical and Theological Enquiry, prijevod, Mary Jo Lakeland, (Oxford, 1991.), 90.

[8] Kur’an, 8:8.

[9] Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah, 442, u djelu: Guillaume, The Life of Muhammad.

[10] Kur’an, 47:5.

[11] Kur’an, 3:147-148, 8:16-17, 61:5.

[12] Kur’an, 2:193-194.

[13] Kur’an, 8:62-63.

[14] Kur’an, 5:45, Asadov prijevod.

[15] Kur’an, 4:90.

[16] Reza Aslan, No god but God: The Origins, Evolution and Future of Islam, (New York and London, 2005.), 89-90; Watt, Muhammad at Medina, 225-243.