Wed11132019

Last updateMon, 11 Nov 2019 2pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Hatib između tradicionalizma i savremenosti

Hatib između tradicionalizma i savremenosti

Jesu li nam potrebni hatibi koji žive neko prošlo vrijeme? Hoće li naše džamije biti mjesta sa kojih će se čuti aktualne teme i tumačiti savremene pojave ili ćemo od njih praviti srednjovjekovne tvrđave sa ogromnim zidinama koje odbijaju i ne prihvataju nove ideje i  u kojima se živi neko prošlo vrijeme?

Zbog budućih generacija, koje dolaze i koje će interesirati ova naša današnja  dešavanja kao  i određene pojave u bošnjačkom narodu danas, svakako treba ostati zapisano da ove posljednje dvije decenije, kraj XX i pocetak XXI stoljeća, simboliziraju jedan iskreni povratak Bošnjaka svojim istinskim vrijednostima. Svakako na prvom mjestu je povratak islamu kako u domenu vjere tako i u domenu prakse. Samo u  posljednjih nekoliko godina, a uprkos teškoj ekonomskoj situaciji,  Bošnjaci su  podigli preko pet stotina džamija. Iako su pretrpili strašna razaranja i nezapamćen zločin – genocid, Bošnjaci su pored mnogobrojnih podignutih džamija otvorili nekoliko novih medresa i pokrenuli nastavu u Behram-begovoj, Karadžoz-begovoj i Elči-Ibrahim pašinoj medresi. U vrijeme komunističkog režima ove medrese su bile ugašene i zatvorene.  Štaviše, uz sve te medrese, danas su podignuti savremeno opremljeni  obrazovni centri u cilju što boljeg udovoljenja zahtjevima vremena u kojem živimo.  Kao šlagvort na sve ove zavidne rezultate je nova grandiozna zgrada Gazi Husrev-begove biblioteke. Treba istači da je Gazi Husrev-beg organizirao džemat, podigao medresu i oformio biblioteku. Međutim u vrijeme svog života nije uspio podići i zgradu biblioteke. To nije pošlo za rukom ni mogim generacijama poslije. Hvala Allahu dž.š. mi pripadamo generaciji koja je napokon podigla zgradu za biblioteku, u kojoj će nakon mogih selidbi napokon naći svoj smiraj najvrijednija djela i neizmjerno zapisano blago bosanskih muslimana. 

Kvalitet džemata

Zbog čega sam kazivanje o našim hutbama započeo govorom o medresama i drugim vjerskim obrazovnim institucijama? Naime, od kvaliteta medresa i islamskih fakulteta, tj. od kvaliteta nastavnog kadra, nastavnih planova i programa, te savremene opremljenosti zavisi i kvalitet naših današnjih imama i hatiba. Upravo su te obrazovne institucije mjesta gdje se podižu budući imami i lideri naših džemata. Od kvaliteta obrazovanosti naših imama zavisi i kvalitet naših džemata i džematlija itd.. 

Također, treba naglasiti, a ujedno je važno da ostane zapisano, da su mnogobrojne  džamije danas na džumi namazu pretjesne da prime sve vjernike. Neki će reći da je taj veliki odziv vjernika na džumu namaz jedna jako interesantna pojava u bošnjačkom narodu. Štaviše, taj trend, da tako nazovem ovu današnju pojavu, se iz dana u dan pojačava. Gotovo je nemoguće naći razumnog čovjeka danas, a da ne ide na džumu namaz i ne pada na sedždu. Prema nekim procjenama samo u Sarajevu na džumi namazu prisustvuje između 35 i 40 hiljada vjernika. U centralnim i najvećim sarajevskim džamijama je potrebno doći mnogo  ranije da se zauzme mjesto unutar džamije.   

Na džumi namazu su prisutni svi slojevi bošnjačkog naroda, od običnog, prosječno obazovanog, čovjeka do visoko obrazovanih ljudi. Pored velikog broja mladih ljudi, omladine i studenata na džumu namaz dolaze i ljudi koji obavljaju važne društvene poslove, od načelika općina, kantonalnih ministara do predsjednika države. Također na džumi namazu su prisutni i novinari, biznismeni, sudije, doktori medicine itd.. Neki će reći da struktura bošnjačkog džemata danas nije nikada bila raznovrsnija i obrazovanija kako u svjetovnom tako i u vjerskom pogledu. 

Pošto živimo u vremenu brzog prenošenja informacija, ljudi su sa svih strana zatrpani raznom literaturom o islamu. Gotovo sva djela klasičnih islamskih učenjaka iz akaida, tefsira, hadisa, fikha itd., prevedena su na bosanski jezik i dostupna ljudima. S druge strane, mediji emituju razne vjerske programe, predavanja i osnovna upustva o islamu. Samo tokom ramazana i na ramazanskim programima, na nekoliko televizijskih stanica, vjernici imaju mogućnost da se upoznaju sa mnogim propisima i učenjima islama. Svakako, tu je i internet sa svim svojim sadržajima.    

Uzimajući u obzir sva ova današnja dešavanja kao i strukturu bosanskog džemata, te važnost džume namaza, nema sumnje da je minber jako ozbiljan i nadsve jak medij. Ovaj najstariji medij na dunjaluku je određeno vrijeme u Bosni i Hercegovini bio ušutkan pa se nisu čule jasne i važne poruke u sudbosnosnim periodima. Za razliku od tog skorašnjeg perioda minberi bosanskih džamija polahko skidaju ili trebaju sa sebe skinuti prašinu i opravdaju svoju svrhu i namjenu. 

Hatib između tradicionalizma i savremenosti

Pošto su džamije na džumi namazu pune vjernika jedna od najaktuelnih tema je hutba, zatim sadržaj hutbe, te spremnost i obrazovanost hatiba  kako u okvirima i institucijama Islamske zajedice, tako i šireg bošnjačkog društva. Medžlis Islamske Zajednice Sarajevo je prepoznao važnost ovog pitanja te  pokrenuo i organizirao nekoliko uspješnih  seminara na ovu temu. Također treba pohvaliti incijativu glavnog sarajevskog imama mr. Ferida Dautovića da se za imame organiziraju napredni seminari i simpoziji kako u BiH tako i van.  

Slušajući i čitajući komentare i želje o tome kakve nam hutbe trebaju nije teško primjetiti da se zagovaraju dva koncepta i pristupa hutbi. Prvi je tradicionalni način ili pristup hutbi. Zagovornici ovog načina su mišljenja da se vjernicima petkom na džumi treba kazivati samo osnovni propisi islama kao npr. 33 šarta, moralne vrijednosti, kazivanja iz historije islama itd.. Za njih je hutba mjesto gdje će ljudi ponavljati ono što su učili u mektebu i sl.. Drugi koncept je savremeni pristup hutbi. Zagovornici ovog načina su mišljenja da hatib treba petkom kazivati i upozoravati vjernike na određene aktuelne  pojave. Hatib treba svaku pojavu u društvu prepoznati i u duhu islamskog učenja vjernike posavjetovati i uputiti kako bi se  ispravno postavili. Zagovornici savremenog pristupa hutbi su protivnici školskog načina držanja  hutbi, u kojoj se prevede jedan ili dva ajeta i hadisa i prenese nekoliko izreka klasičnih islamskih učenjaka. Oni od hutbi isključivo traže ovovremenost i aktuelnost.   

Biti imam u svom vremenu

Pošto je islam vjera sredine i umjerenosti onda bi sredina između ova dva koncepta trebala biti najbolje riješenje. Pravi put ili siratu-l-mustekim je središnji put. Međutim, prema tradiciji se treba ispravno postaviti. Šta to znači? Prije nekih 40 godina Kasim Dobrača, jedan od najvećih alima kod bosanskih muslimana u XX stoljeću, je napisao nesumljivo vrijednu i nadasve korisnu knjigu Kloni se zla.  Međutim, Kasim Dobrača, kojeg mnogi preporučuju za uzora današnjim imamima i hatibima, je živio u vremenu kada je kuća bila sigurno mjesto od grijeha i gdje je musliman mogao slobodno podizati i odgajati svoj evlad u duhu islama. U njegovo vrijeme su vjernici postavljali granice - kontrole pred kućnim vratima ili pred mahalama i svakom zlu zabranjivali ulazak.   

U današnjim okolnostima i vremenu elektronskog prenošenja informacija vjernik je prinuđen postaviti granice - kontrole u vlastitoj kući kako bi zaštitio sebe i svoj evlad od propasti i vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti. Nije teško uočiti da skoro svako dijete  koje ide u školu ili mekteb posjeduje vlastiti mobitel, i to ne običan već mobitel sa mogućnošću svih referentnih aplikacija, ta djeca kod kuće imaju neogranićen  pristup internetu, a o televiziji (kablovskoj ili satelitskoj) – da i ne govorimo. Danas se granice (kontrole) moraju postaviti unutar kuća; u dnevnim boravcima, između trosjeda i televizije, u kuhinjama između frižidera i hrane koja se naručuje i isporučuje, u spavaćim sobama, kupatilima itd.. Svijet je postao jedno globalno selo izmiješanih entiteta. Ako se nešto dešava na drugom kraju dunjaluka, ne znači da toga nema i neće biti kod nas. Moramo biti svjesni da se svaka pojava u svijetu i kod nas manifestuje gotovo na isti ili sličan način. 

Stoga su tekstovi Kasima Dobrače u dobroj mjeri  neaktuelni. Puteva koji vode do zla i harama je danas mnogo više. Kada Kasim Dobrača piše o kocki kao ozbiljnom društvenom problemu on navodi da se ljudi kockaju u birtijama i kockarnicama. Danas je sistem kockanja toliko raširen i populariziran da se u vlastitim kućama ljudi kockaju, preko interneta ili pak preko TV teletexta. Također kada se uzme u obzir da gotovo nema sela u Bosni i Hercegovini a da nema neku sportsku kladionicu, onda vidimo koliko su knjige pisane prije više desetina godina zastarjele tj. nisu više aktualne. Ne kažem da se od njih na neki način ne možemo okoristiti, ali one su pisane u nekom drugom vremenu i za neke druge prilike i okolnosti. 

Također svi ti alimi su živjeli u neko svoje vrijeme. Mi danas živimo svoje vrijeme. U tom pogledu će i čuveni islamski učenjak Muhammed Abduhu tumačeći kur’anski ajet; “Taj narod je bio i nestao; njega  čeka ono što je zaslužio i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (Bekare, 141.)  reći da su svi ti prijašni alimi  bili i prošli, njihove knjige su za njihovo vrijeme dok mi moramo pisati nove knjige, nove tefsire, za naše prilike.  

Sve knjige imaju svoje nedostatke, osim Kur’ana, a.s, koji je univerzalan i savršen i hadisa, govora našeg poslanika Muhameda a.s.. Mi danas živimo svoje vrijeme. Moramo ići se licem okrenuti naprijed, nikako natraške. Moramo se okrenuti. Trebaju nam novi tefsiri, nova tumačenja jer imamo nove situacije. Sveti tekst je uvijek isti – mijenja se tumačenje!!!

Može li tradicionalni imam biti lider naših džemata u današnjim savremenim prilikama?

U posljednje vrijeme se i na stranicama naših islamskih novina i časopisa piše i diksutuje na ovu temu. Imamima i hatibima je potrebna pomoć jer obavljaju uistinu težak posao. Međutim, ta pomoć i savjet se uglavnom pretvori u kritiku. Tako na sav glas kritikuju i postavljaju standarde za hutbu «alimi» koji se nikada nisu popeli na minber niti su ahmediju stavili na glavu. Da ahmediju! Treba osjetiti njenu težinu i svakako odgovornost koju sa sobom ahmedija nosi.  

U većini tekstova i uputa za hutbe od hatiba se traži da se ugledaju u prijašnje autoritete i da se govori o temama ahlaka i ništa više. Nema dileme da su teme ahlaka izrazito važne, međutim, postavlja se pitanje da li imam može biti lider svog džemata danas ako slijedi metode koje su koristili imami prije sto i više godina? Činjenica je da su propisi islama uvijek isti, da muslimani danas klanjaju na identičan način kao i muslimani prije pet stotina ili hiljadu i više godina. Međutim moralna revolucija naših džemata je nemoguća bez dobre analize trenutne situacije i bez imama kao dobrih sociologa i poznavaoca savremenih društvenih pojava. Pošto danas svako dijete čak na mobitelu ima slobodan pristup internetu može se lahko desiti, ako imam živi u nekom prošlom vremenu, da za svojim džematlijama i djecom u mektebu zaostaje svjetlosnu godinu, tj. njegove džematlije su u luksuznom vozu, a on jaše na konju.     

Jesu li nam potrebni imami koji žive neko prošlo vrijeme? Hoće li naše džamije i minberi biti mjesta sa kojih će se čuti aktualne teme i tumačiti savremene pojave ili ćemo od njih praviti srednjovjekovne tvrđave sa ogromnim zidinama koje odbijaju i ne prihvataju nove ideje te ubijaju volju i ambicije u mladim ljudima?

Hatib između tradicionalizma i savremenosti

Abdulgafar Velić