Sat08172019

Last updateTue, 13 Aug 2019 9am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI KARAKTERISTIKE PRAVIH VJERNIKA

KARAKTERISTIKE PRAVIH VJERNIKA

UVOD

Hvala Allahu, Njemu se zahvaljujem. Od Njega pomoć, oprost i uputu tražim. U Njega vjerujem i Njemu sam zahvalan. Suprostavljam se onima koji su Njemu nezahvalni. Svjedočim da je samo Allah bog, Jedan i Jedini, koji nema sudruga. Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik (neka je na njega, njegovu porodicu i iskrene sljedbenike salavat i selam). Allah, Subhanehu ve te'ala, je Muhammeda poslao sa vjerom istine i uputom, sa lijepim savjetom i hikmetom, u doba kada je za izvjesno vrijeme prekinuo slanje Svojih poslanika, kada su ljudi zalutali sa pravog puta, kada je znanje bilo neznatno, kada je vrijeme stalo, a čas obračuna se približio. Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku je na pravom putu. Onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava je u velikoj zabludi.

Uzvišeni Allah je sa pravdom i mudrošću stvorio nebesa i Zemlju i zato traži od ljudi da svoj život ustroje, baziraju i postupaju po moralnim vrijednostima i principima sa kojima je On, dž.š., zadovoljan.

Moral  u islamskim izvorima, Kur'anu i sunnetu, predstavlja cjelokupnu vjeru i dunjaluk, i kada čovjek zapostavi neku moralnu vrijednost očekivati je mnoge manjkavosti i teškoće kako na ovom tako i na budućem svijetu. Mnogi hadisi govore da narod ili porodica mogu uživati ugled samo u mjeri  u kojoj se pridržavaju uzvišenih principa, moralnih vrijednosti, i ukoliko se zalažu za časne ciljeve. Da bi se insan okitio lijepim osobinama, vrlinama, ibadeti su osnova. Namaz, post, zekat, hadždž i njima slični ibadeti iz islamskog učenja upravo trasiraju put do savršenih vrlina, osobina, i moralnih manira zahvaljujući kojima život dobija svoj pravi značaj i važnost. Ako se čovjek ne okoristi njima, ne očisti  svoje srce, ne izoštri um i ne uredi svoju vezu sa ljudima i Allahom, onda je potpuno zalutao. Konačni cilj naizgled različitih ibadeta opisuju riječi našeg Učitelja, s.a.w.s.:  „Poslan sam da upotpunim moralne vrijednosti.“

Ibadetima insan izgrađuje i jača svoj iman, a iman je snaga koja odvraća od niskosti i upućuje na plemenite principe kojima se vjernik može okititi. Iskrenost, emanet, pouzdanost, ihlas, lijep govoru, blagost i opraštanje, čast, strpljivost, umjerenost i skromnost, stid, milost, znanje, bratski odnos i jedinstvo, čuvanje srca od mržnje... su osobine pravih vjernika. Uzvišeni Allah u suri El-Ahzab, 21. ajetu kaže: „ Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“

 

A govoreći o onima koji će biti dostojni nasljednici dženneta, u prvim ajetima sure El-Mu'minun kaže:

„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju,  i koji milostinju udjeljuju,  i koji stidna mjesta svoja čuvaju, - osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; - a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju;  i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji molitve svoje na vrijeme obavljaju, - oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.“ (El-Mu'minun 1-11)

Oni okićeni najljepšim vjerničkim osobinama, oni će se spasiti, a to su  „oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju“ skrušeno, ispoljavajući najveći stepen svog imana; „i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju“ bila to riječ, djelo, interesiranje ili osjećaj. Vjerničko srce nije zauzeto onim što ga se ne tiče, zabavom i besmislicom, nije zabavljeno ničim što ga odvraća od sjećanja na Allaha, poimanja Njegove veličine, razmišljanja o Njegovim dokazima u samom sebi i u horizontu. Svaka scena u Kosmosu privlači um čovjeka, zaokuplja mu misao i pokreće savjest. Čovjek u Kosmosu može naći sve ono što proističe iz obaveza vjerovanja, može naći obavezu čišćenja srca,  duše, savjesti, ponašanja, ustaljenja na visokom uzvišenju koje traži od  čovjeka iman, obavezu koja proističe iz naredbe da se čini pozitivno i zabranjuje negativno i osuđeno, obavezu da se život društva očuva od smutnje i devijacije, obavezu borbe da bi se društvo zaštitilo, pomoglo i uzdiglo, i obavezu bdijenja nad društvom da bi se spriječile spletke neprijatelja. Ove obaveze su brojne da se ne mogu prebrojati. Njih vjernik ne može zanemariti niti se može opravdati i osloboditi ih se. To su obaveze propisane njemu kao lična obaveza, fard-i ajn, ili kao društvena obaveza, fard-i kifaje. Tih obaveza je sasvim dovoljno da se ljudski trud time može zanimati cijelog života. Vjernik se pokreće, zahvaljujući smislu i mudrosti njegove vjere i doktrine, da svoj život utroši na izgradnji, obnovi, oporavku i unošenju dobra. Ovo ne negira da se vjernik katkada može opustiti. To može bitinešto drugo, ne besmislica, ne ono što ga se ne tiče, ne uzaludno trošenjevremena.

„I koji milostinju udjeljuju“, nakon što se okrenu prema Bogu, klanjaju i mole se Allahu i prestanu da govore i rade ono što ih se ne tiče u životu, govori im se o zekjatu, da zekjat prečišćava srca i imovinu; prečišćava srce od škrtosti i samodopadljivosti, o savlađivanju šejtanskog zavođenja zbog siromaštva, o pouzdanju u naknadu i nagradu u onome što je kod Allaha, o prečišćavanju imetka, da ono što je preostalo postaje lijepo i halal, ono na šta nema prava drugi osim u situacijama nužde, ono nad čime ne kruži nikakva sumnja.

To je zaštita društva da ne propadne. Propadanje društva nastaje kada jedni žive u siromaštvu, a drugi u izobilju. Zekjat je društveno osiguranje svih pojedinaca, društveno osiguranje nemoćnih, zaštita cjelokupnog društva od rasipanja i rastakanja.

„I koji stidna mjesta svoja čuvaju“, ovo je čišćenje duše, kuće i društva, zaštita čovjeka, porodice i društva. Postiže se čuvajući stidna mjesta od prljavog općenja na nedopušten način, čuvanjem srca od zapadanja u ono što nije dozvoljeno, čuvanje društva od padanja u strasti i smutnje u domu i srodstvu. Društva u kojima preovlađuju strasti izložena su propadanju ismutnji, jer to ne nudi sigurnost kuće niti čast porodice. Kuća je prvajedinka u izgradnji društva. Društva u kojima se javljaju strasti bez ograničenja su nečistadruštva, koja propadaju. S toga je Islam jasan i nedvosmislen po pitanju čuvanja stidnih mjesta i obaveznosti braka kao zaštitnika morala i časti, porodice i društva.

„I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu“,   brinu o povjerenim im amanetima i obavezama prema pojedincu, brinu o amanetima i obavezama prema društvu. Amaneti su brojni o vratu pojedinca i društva. Tu je prije svegaamanet prirode čovjeka. Prva obaveza je obaveza prirode, to je obaveza koju je Allahdodijelio prirodi čovjeka, da vjeruje u Njegovo postojanje i monoteizam. Naosnovi ove prve obaveze počivaju sve druge obaveze i povelje. Svakuobavezu koju vjernik prekine, Allah će biti svjedok protiv njega.

„i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju“, tako da ih nepropuštaju zbog lijenosti, ne zanemaruju ih niti oskrnavljuju izvršavanjenamaza nego se pridržavaju da ih izvrše kako treba, obave ih na vrijemeispunjavajući i farzove i sunnete, čuvajući pri tome uvjete i lijepo ponašanje.Kada se srce preda Bogu i zaroni u·namazu, u njemu se aktivira savjest, jerje namaz spona između srca i Gospodara. Prema tome, onaj koji se nepridržava ovoga, ne očekuje ni da će sačuvati sponu između sebe i drugih ljudi kako valja, niti je oživjeti iskrenim srcem. Osobine vjernika ispoljavajuse u namazu i završavaju u namazu kao dokaz da namaz ima uzvišenomjesto i da igra važnu ulogu u zdanju vjerovanja, s obzirom da je namaznajkompletiliji oblik i bad eta i usmjerenja prema Allahu.Te osobenosti definiraju ličnost vjernika kojima je propisano ispunjenje želja i spas.

„Oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti“, to je cilj želje i spasa koji je Allah propisao vjernicima najljepšeg morala. Iza tog cilja i spasa nema nikakvog drugog cilja kojeg bi zaželjeli oko ili ljudska vizija.

 

KARAKTERISTIKE (OSOBINE) PRAVIH VJERNIKA

 

Zaista, lijepo ponašanje i čišćenje duše su vrlo bitna pitanja vjere. Časni prethodnici (selefu salih) su prikazali islamski ahlak znanjem i praksom u svim njihovim postupcima, njihovo vanjsko ponašanje je bilo tijesno povezano sa unutarnjim ubjeđenjem. Lijep ahlak je srž plemenitih šerijatskih stremljenja. Kaže Poslanik, s.a.w.s.:

„Zaista sam poslan da upotpunim plemenite karakterne osobine.“

Mi u Allahovom Poslaniku, s.a.w.s., imamo divan uzor, dovoljno je to što ga je njegov Gospodar pohvalio rekavši u suri el-Kalem, 4. ajetu:

 

 „Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“

Lijepe osobine vjernika su srž vjere i kruna njegovih ibadeta. Uzvišeni Allah nas časti bićem, Poslanikom, a.s., koji je najljepšeg morala i koji nas uči kako da se okitimo istima. Istinoljubivost, emanet, strpljivost, skromnost, plemenitost, samilost, pravednost su osobine i karakteristike pravih vjernika uz iskren nijjet u ime Allaha, u ime Onoga koji je neovisan, neovisan od naših djela i svega ostalog. On iz Svoje milosti i ljubavi prema svojim stvorenjima daruje ih uputom i Svojim Miljenikom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je prvak među ljudima i čije osobine su dostojne slijeđenja jer je on, Alejhiselam, naš uzor, kako bi doživjeli uspjeh na oba svijeta.

lhlas i prisustvo namjere

Božiji poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Djela se cijene prema namjerama i svaki će čovjek biti prema onome što je namjeravao nagrađen...“ (hadis prenose imami Buharij i Muslim)

A Uzvišeni Allah kaže: "A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da sadaku djele; a to je- ispravna vjera." (El-Bejjina, 5)

Nijet, namjera, je odlučnost srca. Hadis Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na to da djela ne mogu biti ispravna bez valjanih namjera.

Nijet je jedan od osnovnih elemenata ahlaka, jer je svaki pokret ili mirovanje voljni čin i ne može se obaviti bez tri stvari: znanja, volje i postupka. Ako je nijet dobar, i djelo će biti valjano, a ako je nijet loš i djelo će biti loše, a uvjet ispravnosti našeg djela kako bi od njega imali korist i na ahiretu jeste nijet da se ono čini samo u ime Allaha, Milostivog.

Tri su vrste djela:

Oni su u osnovi povezani s namjerama i njihova višestruka vrijednost zavisi od toga;

One su također povezane s namjerama i u dodiru sa njima prerastaju u ibadete ili grijehe.

Oni mijenjaju svoju suštinu zbog namjera. Neka neznalice ne misle da zbog toga što djela zavise od namjera mogu grijeh pretvoriti u dobro djelo, pa da neko ogovara nekoga smatrajući se drugim čovjekom ili da hrani siromahe tuđim imetkom.

Postoje stepeni (faze realizacije) ostvarivanja, namjere, nijeta:

Čovjek ovo ne može spriječiti. Uzvišeni je Allah Svojom milošću oprostio ovom ummetu ono što su naumili i o čemu razmišljaju, ako u tome ne ustraju.

U ovom slučaju čovjek biva nagrađen za dobro djelo koje je naumio, a nije izvršio, a da ga je izvršio, imao bi desetostruku nagradu. Drugi je slučaj sa grijesima. Ko se odluči na nešto loše i ne učini ga, ono mu neće biti upisano. Ako odustane od toga radi Allaha, bit će mu upisano dobro djelo. Ako ga učini, bit će mu upisano jedno loše djelo ... Ovo je Allahova milost koju je podario Svojim robovima.

U ovom slučaju, a Allah najbolje zna, izvršilac će biti nagrađen na osnovu onoga što je naumio ako ga u izvršenju spriječe spoljašnji činioci i ne bude uložio trud u tome.

Ispravnost nijjeta i posvećenost srca Allahu Uzvišenom podižu vrijednost i običnog ovosvjetskog posla pretvarajući ga u primljeni ibadet, a srce koje je lišeno ihlasa (iskrenog, ispravnog nijjeta) ne može donijeti primanje djela (kabul). Iz tog razloga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Budi iskren u svojoj vjeri – bit će ti dovoljno i malo djelo.“ (hadis bilježi imam El-Hakim)

Molimo Allaha, Gospodara plemenitog Arša, da naše namjere učini iskrenim i Njegovom licu posvećenim i naša djela Šerijatu sukladnim.

Istinoljubivost (iskrenost)

Uzvišeni Allah je zapovijedio iskrenost, rekavši u suri Et-Tewbe, 119. ajetu: „O vjernici, bojte se Allah i budite s onima koji su iskreni.“  U suri El-Bejjine kaže: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju i da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju; a to je – jedina ispravna vjera.“

Iskrenost obuhvata sve stvari čovjeka i čitav njegov život, ne prima mu se ni riječ, ni djelo, niti nijjet osim sa iskrenošću.

Istinoljubivost u riječima i djelima se ostvaruje onda kada budu iskrena i valjana. Iskrenost je

da bude samo radi Allaha, a valjanost je da se podudara sa Šerijatom. Tako je djelo po svojoj vanjštini ispravno ako se slaže sa onim s čime je došao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a u svojoj unutrašnjosti, ako je urađeno samo radi Allaha Uzvišenog.

Iskrenost se postiže vježbanjem, u tajnosti i javnosti, a naročito u mladosti, čime se ostavlja veći trag i zadobijaju pohvalna svojstva koja donose dobro i na ovom i na onom svijetu. Dovoljna je čast iskrenom vjerniku da se opiše kao istinoljubiv kod svoga Gospodara i da time uživa ugled kod Njega. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

„Budite iskreni, zaista, iskrenost vodi ka dobročinstvu, adobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek će neprestano govoriti istinu i nastojati da bude istinoljubiv sve dok ne bude zapisan kod Allaha kao istinoljubiv. Čuvajte se laži, zaista, laž vodi ka griješanju, agriješenje u Vatru, i čovjek će neprestano lagati inastojati da laže sve dok ne bude zapisan kod Allahakao lažljivac.“ (hadis bilježi imam Muslim)

Iskrenost se mora slijediti u svakom postupku, primjenjivati se u svakoj situaciji, realizovati u svakom sudu. To je osnovni stub u karakteru muslimana i postojana osobina njegove etike.

Iz istog razloga konstrukcija društva u Islamu se zasniva na suzbijanju neprovjerenih informacija, odbacivanju glasina i sumnji jer samo čvrste čijenice treba da budu slijeđene.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

„Prijeđi sa onoga što ti je sumnjivo na ono što ti nije sumnjivo. Iskrenost je smirenost, a laž je uznemirenost.“ (hadis bilježi imam Tirmizi)

Časni prethodnici (selefi salih) jedni s drugima su se ophodili na najljepši način i po tome su se raspoznavali. Prvobitna obilježja muslimanske zajednice su bila iskrenost u pričanju, preciznost u izlaganju i pouzdanost u govoru.

Laž je sušta suprotnost istini i ona govori o pokvarenosti duše čovjeka, o naravi koja iz ničega stvara zlo i koja pribjegava griješenju bez uticaja više sile ili teške okolnosti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao:

„Čovjekovu prirodu mogu činiti razne osobine, ali ne varanje i laž.“ (hadis bilježi imam Ahmed)

A Uzvišeni Allah u suri En-Nahl, 105.ajet, kaže:

„Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.“

 

Emanet

Emanet ima veliko mjesto u islamu, i on je pohvalna moralna osobina kojom treba da se okiti musliman, jer Uzvišeni u suri El-Me'aridž, 32.ajetu kaže: „I oni koji povjerene im emanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali“, A Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao:

„Čuvaj emanet onom ko ti ga je povjerio i nemoj iznevjeriti onog ko te je iznevjerio.“ (hadis bilježi imam Ebu Davud i Tirmizi) Ako je osoba povjerljiva, poštuju  je ljudi i svi imaju u nju povjerenja, i ta plemenita osobina mu daje ugled u porodici i rodbini. Učitelj koji savjesno obavlja svoju obavezu smatra se povjerljivim i učenik koji izvršava svoje zadatke i čuva imetak, tajnu ili čast koje su mu povjerene, smatra se povjerljivim. Emanet obuhvata gore navedeno i šire, kako to pojašnjavaju mufessiri tumačeći riječi Uzvišenog: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek, a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.“( El-Ahzab, 72.) Pa kažu: emanet su šerijatske dužnosti kojima je Allah obavezao robove; jezik je emanet, ruka je emanet i dijete je emanet. Onaj ko porekne i zataji povjereni emanet i ne vodi brigu o onom što mu je dato na čuvanje, bilo da je to imetak, tajna ili čast, to će ga odvesti u gubitak i propast na dunjaluku. Pa ako je bio službenik biće otpušten iz službe, a ako je bio trgovac napustiće ga ljudi i neće imati povjerenja u njegovu trgovinu. U Sunnetu je preneseno upozorenje na ovu  stvar, pa bilježi Buharija u Sahihu da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Emanet je spuštan u korijen srca ljudi, zatim su to naučili u Kur'anu, a zatim u Sunnetu.“

Tri su vrste emaneta:

Islam od svojih pripadnika očekuje da budu budne svijesti kojom će poštovati prava Allaha i prava ljudi, kojom će svoje postupke čuvati od indiferentnosti i nemarnosti. Iz tog razloga muslimanu je dato u obavezu da bude povjerljiv (emin).

Sama riječ emanet može da znači i njegov smisao je  pouzdanost, vjernost, poštenje, povjerenje, vjera, vjerovanje, amanet, postavljanje svake stvari na njeno mjesto koje joj i dolikuje.

Smisao emaneta je i nastojanje čovjeka da u potpunosti obavi preuzetu dužnost  i da uloži maksimalan trud na tom putu.

Smisao emaneta je i da vodiš računa o osjetilima koja ti je Allah podario, o osobnostima kojima te je Allah izdvojio, blagodatima koji su ti dani u vidu imetka i poroda i da u tome prepoznaš stvari od vrijednosti koje ti je Allah podario na čuvanje. Obaveza ti je da ih koristiš na način koji će te Njemu približiti i da ih upotrebljavaš onako kako će Allah biti zadovoljan.

Ako budeš iskušan da ti se oduzme dio toga, ne dozvoli da te obuzme beznađe i osjećaj da ti je lični imetak oduzet. Allah ti je preči od samog sebe i ono što ti je povjereno više je Njegovo nego tvoje. Allahovo je ono što uzima i ono što daje.  Ako budeš iskušan trajnošću tih blagodati, nemoj da ti to bude razlog za kukavičluk prema farzima od Boga propisanim, ili iskušenje prema ibadetima ili podstrek za griješenje.

Emanet kao pouzdanost jeste osobina kojom se krasi pravi vjernik. Kada sklopi kakav ugovor, mora ga poštovati i kada se na nešto obaveže toga se mora pridržavati. Dio imana je da se čovjek drži riječi koju je rekao, da se njome povodi kao što se voda povodi obalom. Pravi vjernik je poznat među ljudima čija je riječ čvrsto uporište, koja se ne može pogaziti niti zagubiti. Ugovorena stvar se mora izvršiti, kao što se zakletva mora ispoštovati. Pravilo u pouzdanosti i ispunjenju je da se stvari povežu sa istinom i dobrim.

Pouzdanost je i to kada se čovjek sjeća svoje minule prošlosti kako bi se njome okoristio u sadašnjosti i budućnosti. Ako je bio siromašan ili bolestan pa ga Allah obogatio ili izliječio, nesmije napraviti grub prijelaz između jučer i danas.

Nesmije se osjećati kao da nikada nije bio siromašan ili bolestan i na tom prividu o sadašnjosti graditi  svoj životni put. Takav postupak je odbojnost i poricanje koje vodi u licemjerje. Uzvišeni Allah voli pouzdane i odgovorne ljude. Nepravedna naselja su uništena tek nako što su bili upozoreni od Allaha.

Strpljivost

Strpljivost je izdržljivost u teškoćama, obuzdavanje duše u uzrujanosti i srdžbi, čvrstina na propisima Kur'ana i Sunneta i zadovoljstvo Allahovom odredbom.

Uzvišeni Allah je naredio svojim robovima da se naoružaju sa strpljivošću, objasnio im njenu važnost, uticaj i posljedice, te im pojasnio da je ona uzrok ogromne nagrade. U tom smislu su riječi Uzvišenog: „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicamabdijte, i Allah se bojte, da bi ste postigli ono što želite.“ (Ali 'Imran, 200.)  I veli: „Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.“ (Ez-Zumer, 10.)

S obzirom da neki pogrešno razumiju sabur ili strpljivost bitno je naglasti da je sabur smireno prihvtanje svih životnih situacija, vjerujući da nam je to Božija odredba, ali istovremeno i nastojanje da se ta situacija prevaziđe na najbolji mogući način. Čudno je da neki misle da islam preferira patnju samu po sebi, kao da je u islamu patnja sama sebi cilj, a to nije tako.

Buharija bilježi od Enes ibn Malika da je Allahov Poslanik vidio jednog straca kako hoda između svoja dva sina, pa je u pitao šta je ovome: “Zavjetovao se de će pješice otići da obiđe Kabu”, rekoše ashabi. “Allahu nije potrebno to što ovaj čovjek samog sebe kažnjava, reče Allahov Poslanik i naredi mu da uzjaše.”

Tri su vrste strpljenja:

  1. Zato samo Njega obožavaj i u tome budi istrajan!“ (Merjem, 65.)
  2. uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onimakoji dobra djela čine.“ (Jusuf, 90.)
  3. ra po licu, kida svoju odjeću ipropagira džahilijetska (predislamska)

Kada muslimana zadesi neka nevolja, treba biti strpljiv kao što mu je Uzvišeni Allah naredio, rekavši: „I strpljivo podnosi ono što te zadesi, dužnost je tako postupati.“(Lukman, 17.) A zatim treba strpljivo doviti,tražeći od Allaha nagradu, onako kako ga je Allah podučio: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" A Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Džennet je obavijen neugodnostima, a Džehennem strastima.“ (Muslim)

Na dunjaluku, nagrada za strpljivost, je uspjeh na ovom svijetu, jer  je to u skladu sa Allahovim zakonima u prirodi. Svi oni koji su uporni i tragaju za rješenjima, Allah im na kraju daje uspjeh, pa čak i nevjernicima, a posebno vjernicima.

Imama Šafiju je pitao neki čovjek, šta je bolje za čovjeka, da mu Allah podari vlast i i uspjeh i da on bude zahvalan ili da ga iskuša pa da on bude strpljiv. Imam Šafija mu je odgovorio: „Čovjek ne može dobiti ništa veliko sve dok ne bude iskušan. Uzvišeni Allah je iskušao Nuha, Ibrahima i Muhameda, pa im je tek nakon toga dao vlast. Nemoj misliti da ćeš se ikada osloboditi bola.“

A o ahiretskoj nagradi Uzvišeni Allah kaže: “Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Sura Zumer, 10.)

Allahov Poslanik kaže: “Kada sačuvani ljudi (koji nisu imali teška iskušenja) na Sudnjem danu vide kakvu nagradu imaju oni koji su pretrpili iskušenja, poželjet će da im je koža na komadiće bila iskidana.” (Tirmizi) Ovo ne znači da mi trebamo tražiti od Allaha da nas stavlja na iskušenja, ne, nego Ga trebamo moliti da kada nas ona spopadnu budemo postojni i strpljivi u njima.

 

Blagost i opraštanje

Jesu osobine koje čovjeku olakšavaju teret ovodunjalučkog života. Ljudi se razlikuju po svojoj otpornosti na izazove. Neki lahko podliježu malim stvarima i brzo gube razum i uljudnost.

Drugi, pak, ostaju imuni na teška iskušenja i pored njihovih teških nasrtaja ne gube svoj ispravan sud i uljudno ponašanje. To su oni okićeni saburom, blagošću i opraštanjem, jer doista je konačni sud u Allaha, a On nije nepravedan i svako će dobiti ono što je zaslužio. Najbolji primjeri blagosti i opraštanja ćemo pronaći u našem Učitelju, sallallahu alejhi ve sellem, koji je na dan oslobođenja Mekke oprostio svima koji su ga maltretirali, progonili, izmišljali laži i potvore i sprečavali na razne načine da prenesi Božiju riječ čovjeku.

Ključ spasa od oštrih prepirki i grijeha jeste nadvladavanje blagosti nad srdžbom i opraštanje nad kažnjavanjem. Nema sumnje da čovjeka rastužuje kada ga neko napada ili mu učini kakvu drugu štetu i Allah Uzvišeni dozvoljava odmazdu za učinjenu štetu u istoj mjeri. Međutim, postoji i bolji izlaz iz ovoga, izlaz koji raduje Allaha i koji ukazuje na čovjekovu veličinu i čovječnost – da proguta svoju srdžbu i oprosti. Da se povuče i ne traži osvetu, da oprosti i da tako svoje opraštanje pretvori u vid zahvale Allahu Koji mu je omogućio da primi obeštećenje ukoliko hoće. Uzvišeni Allah na preko 25 mjesta u Kur'anu govori o praštanju ljudima, a  i jedno od Allahovih lijepih imena je Afuvvun (Onaj koji prašta).

U Kur'anu, Uzvišeni, Allah nam poručuje:“Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se njegova nagrada je kod Allaha.” (Sura Šura, 40.) Ajet naglašava da se nagrada za oprost dobija direktno od Allaha što znači da je posebna.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Imetak neće biti umanjen sadakom (zekatom, udjeljivanjem), Allah će čovjeka praštanjem samo još više učiniti ponosnim (učiniti snažnim) a ko se radi Allaha bude skromno ponašao Allah će ga još više uzdići.”

Na prvi pogled ovo su nelogične posljedice određenih postupaka jer logično bi bilo da onaj ko udjeljuje manje ima, da onaj ko prašta možda to čini jer je slab i nemoćan. Zato se u jednom drugom predanju ovog hadisa Allahov Poslanik, a. s.,  zaklinje prije nego je iznio ova Allahova pravila.

Zašto za ovo djelo, praštanje ljudima slijedi tako velika nagrada. Jedan od razloga jeste to da islam nastoji formirati skladno, harmonično društvo u kojme će ljudi međusobno sarađivati i pomagati se, a tokom poslovanja i saradnje sigurno će biti i grešaka, uvreda, nepravdi, što namjernih što nemajernih, zato nas islam podstiče da jedni drugima praštamo da bi nam odnosi i komunikacija bili što bolji. Ali to praštanje nije lahko pogotovu kada nam je nanesena neka materijalna ili verbalna nepravda. Nema te vage koja može izvagati niti suda koji može odmjeriti našu štetu i duhovnu bolu koju nam nanesu ljudi u takvim situacijama, ali upravo zbog toga što se ta nepravda često ne može adekvatno obeštiti.

Allah obećaje da će nam On koji sve zna i koji sve vidi i sve može to nadoknaditi na Njemu znani način. Može to biti na ovom svijetu ali i na onom.

 

Skromnost

Sira (životopis) Allahovog Poslanika, s.a.w.s., je živ primjer skromnosti, poniznosti i blagosti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah mi je objavio da budete toliko skromni i ponizni da se niko ni nad kim ne oholi i da niko nikome nepravdu ne čini.“ (hadis bilježi imam Muslim)  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi prolazio pored djece koja se igraju, ne bi ga spriječio njegov vjerovjesnički poziv i velik položaj, kojim je odlikovan nad svih ljudima, da poselami tu djecu, nasmješi im se i razgovara s njima. Kaže Enes, r.a.: „Tako mi Allah, služio sam ga devet godina, ne znam da mi jerekao za nešto što sam uradio: zašto si uradio to i to,niti za nešto što sam ostavio: da si uradio to i to.“ (hadis bilježi imam Muslim)

Ovaj ahlak je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usađivao u duše ashaba.  Vjernik treba stalno da ima na umu, u kojim god životnim okolnostima bio, da sva moć i ponos pripadaju Allahu, te da bude ponizan radi Allaha prema Njegovim stvorenjima, blag i milostiv, a ne da se grubo ophodi ili uzdiže iznad drugih ili potcjenjuje ih, jer nam je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio rekavši: „Dovoljno je čovjeku zla da potcijeni svoga brata muslimana.“ (hadis bilježi imam Muslim) Također, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Niko radi Allaha nije bio ponizan, a da ga Allah nije uzdigao.“ (hadis bilježi imam Muslim,)

Ima ljudi koji se ponize pred bogatašem zbog njegovog bogatstva ili pred funkcionerom zbog njegovog položaja, a ovo nije prava poniznost, nego je istinska poniznost biti ponizan radi Uzvišenog Allaha.

 

Plemenitost

Plemenitost je karakterna osobina pod koju potpadaju mnoge vrline, razne vrste dobra i čestitosti, pa se tako za onog ko uradi nešto pohvalno kaže da je plemenit, ko pređe preko nečije greške naziva se plemenitim, ko savlada svoju srdžbu plemenit je i ko je pažljiv prema komšiji plemenit je.

Uzvišeni Allah je počastio i visoko uzdigao čovjeka, i stvorio ga u najljepšem liku, u tom smislu Uzvišeni veli: „Koji te je stvorio, pa učinio da si skladan i da si uspravan, i kakav je htio lik ti dao.“ (El-Infitar, 7-8.)

Uzvišeni Allah podstiče na plemenito postupanje prema roditeljima, da im se čini dobročinstvo dok su živi a i poslije smrti. Kaže Uzvišeni: „Čovjeka smo zadužili daroditeljima svojim čini dobro.“  (El-Ahkaf, 15.)  I veli u drugom ajetu: „Ne reci im ni: „Uh!“, i ne podvikni na njih, i obraćajim se riječima poštovanja punim.“ (El-Isra', 23.)

Zadužio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da poštujemo ženu i vodimo računa o njenim pravima, bila ona majka, supruga, kćerka, tetka po ocu ili majci, pa kaže: „Uzmite kao obavezu da ćete prema ženama lijepo postupati, jer, zaista, žena je stvorena od rebra, i, zaista, najkrivlji dio rebra je njegov najviši dio, ako bi htio da ga ispraviš, slomiobi ga, a ako ga ostaviš, biće stalno iskrivljen. Uzmitekao obavezu da ćete prema ženama lijepo  postupati.“ (hadis bilježi imam Muslim) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam donosi radosnu vijest o nagradi onoga ko bude pažljiv prema kćerkama i lijepo ih odgoji, pa kaže: „Ko bude iskušan nečim od ovih kćerki (pabude pažljiv prema njima – hrani ih, odijeva,odgaja i sl.) biće mu zaštita od Vatre.“  (hadis prenosi imam Buharija)

Uzvišeni Allah je visoko uzdigao čovjeka i ukrasio ga znanjem i učenjem, i sa znanjem je počeo Objavu prvaku poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara.“ (El-'Alek, 1.)

Uzdigao je čovjeka sa bogobojaznošću i sačuvao ga od fitni (iskušenja). Uzvišeni veli: „A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći.“ (Et-Talak, 2.)

Osobina plemenitosti motiviše vjernika na udjeljivanje imetka na Allahovom putu, i u tom smislu Uzvišeni veli: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok neudijelite od onoga što volite, a bilo šta vi udijelili, Allah, sigurno, za to zna.“ (Ali 'Imran, 92.)

Plemenitost ima svoje tragove koji upućuju na iskrenost imana i povjerenje u ono što je kod Allaha, a od tih tragova su različite vrste udjeljivanja, jer Uzvišeni veli: „Onome koji udjeljuje, bogobojazan je i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo Džennet pripremiti.“ (El-Lejl, 5-7.)

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema dana u kom ljudi osvanu, a da se ne spuste dva meleka. Jedan od njih dovi: 'Allahu moj, nadoknadi onome ko udjeljuje.' A drugi: 'Allahu moj, daj propast onome ko škrtari.'“ (hadis prenosi imam Muslim)

Gostoljubivost i pažnja prema komšiji su dio imana, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko vjeruje u Allah i Sudnji dan neka kaže ono u čemu je dobro ili neka šuti. Ko vjeruje uAllaha i Sudnji dan, neka počasti svog komšiju. Kovjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti svog gosta.“ (hadis prenosi imam Muslim)

Također, dio imana je pomaganje onih kojima je potrebna pomoć, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dokle god vjernik pomažesvome bratu i Allah će njemu pomagati.“ (hadis prenosi imam Muslim) Islam je vjera koja počiva na udjeljivanju i ulaganju, a propada zbog škrtosti i zatvorenosti. Zato on apeluje na svoje pripadnike da budu plemenite duše i pruženih ruku, da se posvete pozitivnim stvarima i da sav svoj život posvete širenju dobra.

 

Samilost

Samilost se ubraja u temeljne islamskeprincipe, a njeni neodvojivi atributi su: blagost, davanje utjehe, emocionalno učešće, težnja srca za pomaganjem drugih, poput: vraćanja duga siromašnih, pomaganja nevoljniku, hizmećenja starijih, upućivanja zalutalog na putu i slično tome.U samilost se ubraja i blago ophođenje i briga o jetimima, udovicama i siromasima.

Ovo djelo je na nivou borbe na Allahovom putu, jer je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko vodi brigu o udovici i siromahu poput je mudžahida na Allahovom putu.“ I čini mi se da je rekao: „I klanjačakoji ne malaksava i postača koji ne mrsi.“ (hadis bilježi imam Muslim)

Samilost se ispoljava prema slabom, mladom i starom, i ostvaruje se putem davanja svakom njegovog prava, jer je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ko nije milostiv prema mlađima i ne zna pravo starijih, on nije od nas.“  (hadis bilježi imam Ebu Davud)

Milostivi se nadaju Allahovoj milosti koja sve obuhvata, u tom smislu kaže Allahov Poslanik, s.a.w.s.: „Zaista, Allah će će se smilovati, od Njegovih robova, milostivima.“  (Muslim)  

Milost je savršena vrlina koja čovjeka navodi da saosjeća sa bolima ljudi  i teži ka njihovom uklanjanju, da se rastužuje zbog njihovih grešaka i priželjkuje im uputu. Ovo je savršena vrlina, zato što bezosjećajnost baca čovjeka na nivo životinje i oduzima mu ono najvrijednije u njemu – živi osjećaj koji odiše ljubavlju i samilošću. Oni koji su se okitili ovom osobinom rijetko podliježu tegobama. Oni su uvijek bliže opraštanju i ljubavi nego zlopamćenju i osvetoljubivosti. Samilost je znak potpunog imana.

Grubost u čovjekovom ponašanju ukazuje na veliku mahanu, a grubost  u historiji nekog naroda govori o teškom rasulu. Zato nije čudno što Islam upozorava na ovu pojavu i smatra je uzrokom kršenja Allahovih naredbi i skretanja sa pravog puta.

Pravednost

Zapovjeda nam naš pravovjerni din da seokitimo pravednošću u svim stvarima, svejedno bilo toriječju ili djelom, sa bližnjim ili daljnjim, sa prijateljomili neprijateljom. Uzvišeni veli: „Allah zahtijeva da sesvačije pravo poštuje i dobro čini.“ (En-Nahl, 90.) 

Pravda je vaga vjere kojom musliman mjerisvoje postupke i daje svakom njegovo pravo. A akonagne ili skrene sa Allahovog Pravog puta upadne uzulum.

Prvi vid pravednosti je biti pravedan prema ljudima u svim pravima i obavezama, počevši od sebe isvoje porodice.

Kaže Uzvišeni: „O vjernici, buditeuvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svojuštetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ilisiromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato neslijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.“ (En-Nisa ,135.)

Pravednost zadire u sve dijelove islama, odtoga je i pravedno postupanje prema djeci prilikomdavanja poklona i slično da se ne bi među njimapojavila mržnja i neprijateljstvo. Na spomenuto ukazujehadis En-Nu'mana ibn Bešira, r.a., u kompripovijeda da je njegov otac otišao sa njim AllahovomPoslaniku, sa.w.s., i rekao mu: „Jasam poklonio ovom svom sinu roba kojeg samimao.“ Pa ga upita Allahov Poslanik, s.a.w.s.: „Je si li to uradio sa svom tvojomdjecom?“ „Nisam.“ – odgovori on. Onda mu rečeAllahov Poslanik, s.a.w.s.: „Bojte seAllaha i budite pravedni prema svojoj djeci.“ En- Nu'man kaže: „Pa je moj otac, kada je došao kući,vratio nazad taj poklon.“ (hadis bilježi imam Muslim) 

Također, treba biti pravedan među ženama: uravnomjernom izdržavanju, podjednakom noćenju i priputovanju. A ako se muž boji da ne može biti pravedanmeđu njima, treba da se ograniči na jednu ženu, jerUzvišeni veli: „A ako strahujete da nećete pravedni biti,onda samo sa jednom.“  (En-Nisa, 3.) 

Zakonodavac je naredio pravednost u suđenju. Pa kome se povjeri upravljanje u nečemu od stvari muslimana, svejedno bilo to sudstvo ili nešto drugo, obavezan je da sudi po pravdi, jer Uzvišeni kaže: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ihdostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah, doista, sve čuje i vidi.“( En-Nisa, 58.)

Sunnet je pojasnio posljedice ove pravičnosti, pa kaže Allahov Poslanik, s.a.w.s.: „Pravedni će kod Allah biti na minberima od svjetla. To su oni koji pravo sude, pravedni su prema svojoj čeljadi i pravedno vladaju.“ (hadis prenosi imam Muslim )

Islam je zabranio, iz bojazni da ne utiče na tok pravednog suđenja, mito, krivotvorenje (falsifikovanje), davanje hedije kadiji (sudiji) i tome slično.

 

Odgoj u govoru

Blagodat govora je jedna od najvećih blagodati kojom je Allah obasuo čovjeka i istaknuo ga nad ostalim bićima. Kaže Uzvišeni u suri Er-Rahman, (1-4.): „milostivi poučava Kur’anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.“ Što je neka blagodat veća to je veća obaveza zahvaljivanja za nju i opasnija je nezahvalnost za nju. Islam veliku pažnju posvećuje predmetu razgovora i načinu njegovog izvođenja, zato što govor koji izlazi iz nekog čovjeka ukazuje na razinu njegovog intelekta i prirodu njegovog karaktera.prije nego čovjek započne govor pred drugim treba da se zapita da li ima potrebe da govori? U suprotnom, bolje mu je da šuti jer odustajanje od govora kada nema potrebe za njim smatra se vrijednim ibadetom.

Musliman će biti sposoban na ovo samo kada uspostavi snažnu kontrolu nad jezikom, zauzda ga kada je potrebno šutjeti i uravnoteži kada je potrebno govoriti. A one koje jezik vodi, vodi ih u propast.

Alejhiselam je savjetova Ebu-Zerra: „ Preporučujem ti dugu šutnju. Ona goni šejtana i pomaže ti u primjeni vjere.“ (Ahmed)

Također je kazao: „Čovjekov iman ne može biti uravnotežen sve dok mu se ne uravnoteži srce, a srce mu ne može biti uravnoteženo sve dok mu se ne uravnoteži jezik.“ (Ahmed)

Lijep govor je osobina koja, popraćena drugim vidovima dobročinstva i obilježjima časti, vodi čovjeka do Allahovog zadovoljstva i propisuje mu vječno uživanje. Jedan od koraka koje Islam preduzima kako bi govor sačuvao od brzopletosti i nahođenja jeste zabrana raspravljanja bez obzira je li čovjek u pravu ili ne. Tajna je u tome što postoje stanja koja na površinu izbacuju ono lično, u kojima čovjeka zavodi želja za pobjedom koja postaje važnija od isticanja istine tako zatvarajući prostor objektivnom objašnjenju i smirenosti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

„Ko ostavi raspravu ako je u krivu, biće mu izgrađena kuća u podnožju Dženneta. Ko se okani rasprave ako  je u pravu, iz lijepe naravi, biće mu izgrađena u samom vrhu (Dženneta).“ (Ebu-Davud)

Čuvajući svoj jezik od ružnog govora i srca od mržnje, čovjek postaje lagodniji, mirniji i živi mirnog srca lišenog naleta mržnje i  zlobe. U tom stanju on osjeća zadovoljstvo  i prepoznaje Allahovu milost u tome, a kada vidi da je neko Allahovo stvorenje pogodila nedaća, saosjeća sa njim i moli Allaha da otkloni tu nedaću sa njega i da mu oprosti grijehe. Na taj način musliman vodi svijetao život, zadovoljan Allahom i životom, slobodan od napada slijepe mržnje.

Za sve je potrebna snaga, a čvrsto vjerovanje je nepresušni izvor snage , stalne akcije, akumuliranog zanosa, podnošenja poteškoća... vrlina snage u duši muslimana se oslanja na vjerovanje u tevhid kao i druge vrline koje ga navode na naređivanje dobra i zabranjivanje i suzbijanje zla na zemlji.

 

ZAKLJUČAK

Moral je građa i osnova islama, a ne samo okvir koji štiti njegove granice i završetke. Džihad naređivanja dobra i odvraćanja od zla, kao i džihad raznim silama u cilju uzdizanja Allahove, dž.š., riječi sastoji se od etičnosti.  Sve vrline vjernika, muslimana, kao što su i ugošćavanje  izgubljenih i musafira, pružanje pomoći, koristi i smirenosti svakom čovjeku, lijepa riječ, sabur, istinoljubivost ..., svi elementi plemenitog karaktera i lijepog morala su osobine odgojenog čovjeka, da bi, preko njeg,  i društvo takvo bilo.  Spominjanje Allaha, povratak Njemu, izbjegavanje greški, uljepšavanje ibadeta, ispravljanje postupaka i sve lijepe osobine su povezane sa vjerovanjem, kruna svih ibadeta jeste lijep moral, zbog toga slabost karaktera je znak slabosti vjerovanja.

Uzvišeni Allah kaže u suri Ta-Ha (74-76):

„Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti;  a one koji pred njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki stepeni,  edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili.“

Molim Allaha, Milostivog, da nas učini od onih Njemu zahvalnih, koji dobra djela čine i sa kojima će On, dž.š., biti zadovoljan.

A Allah daje uspijeh i od Njega se pomoć traži.

 

Piše Mihret Žiko