Tue08202019

Last updateMon, 19 Aug 2019 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Kratki historijat Konjica

Kratki historijat Konjica

{flike}

Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od Sarajeva, neposredno uz Jablaničko jezero. Nalazi se na granici Hercegovačko-neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenjom (2102 m), Bjelašnicom (2067 m) i Bitovnjom (1744 m). Konjička općina geografski predstavlja jednu od najvećih po površini u BiH, zahvata više od 1.100 km2.

Grad je 1991. godine brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska naselja dosežu i do 1.000 m nadmorske visine.

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata živjela u okolici današnjeg Konjica.

Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter.

Na području današnje konjičke općine u rano doba srednjeg vijeka postojala je teritorijalno-politička organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kojem se ova župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa.

Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potječe iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv.

U XV stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara Crkve bosanske. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika građenih od kamena.

Iz niza dokumenata vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega Stipana Vukčića Kosače s jedne, i bosanske kraljevske kuće s druge strane.[1] Ovakvu podjelu zatekle su Osmanlije svojim dolaskom i zadržale je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do 1865. godine.

Služeći se navodima Milana Batinića[2], da se utvrditi da je sultan Mehmed II Osvajač prošao kroz Konjic krajem maja ili početkom juna 1463. godine. Na osnovu istih izvora, ovu činjenicu prihvata i dr. Mulić.[3] Prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1469. godine, sva naselja sa područja današnje općine Konjic bila su pod osmanskom vlašću.

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI stoljeću razvio u kasabu[4] koja je dobila ime Neretva, koja je dugo rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka.

Naselja na lijevoj obali rijeke Neretve pripadala je nahiji Neretvi hercegovačkoj, a desna obala kao posebna nahija (također imena Neretva) bila je u sastavu Bosanskog, odnosno, u periodu 1337-1806. Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865. u Bosanskom.

Naselje na lijevoj obali Neretve nosilo je naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu.[5]

Godine 1633. spominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd), a njegovo sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom.[6]

Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je s postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba treba da zadovolji sljedeći minimum:

  1. a)da je stalno nastanjena muslimanskim življem,
  2. b)da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi,
  3. c)da ima čaršiju,
  4. d)da ima pazarni dan.

Kada su svi ovi uvjeti ispunjeni, lokalne vlasti službeno traže izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.

Prvi zasad poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom putopisu registrovao bio je Englez Peter Mundy. On je kroz Konjic proputovao 17. juna 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:[7]

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih osam milja. To je prijatan grad kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana Neretva (Neretria), bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. Nastavili smo dalje pored rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih dvije milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored spomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama.

Šest godina nakon Mundyja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica Mlečana.[8] Njihov zadatak bio je da utvrde strateški položaj utvrđenja i vatrenu moć pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu rijeke Neretve, odnosno selo Neretvu navode da se nalazi u Kliškom sandžaku i da u okolini ima 2.000 muškaraca sposobnih da nose pušku.

Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u periodu 1646-1650. godine, pa je, između ostalog, posjetio i Konjic 1649. godine, o čemu je ostavio samo kraću crticu:[9]

Konjic na Neretvi, kuća turskih 400, džamija 5.

Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada – i na lijevoj i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj. Zanimljiv je i zapis koji je ostavio francuski putopisac M. Quiclett 1658. godine. Ćiro Truhelka u svom tekstu objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja br. 1905/01, pod nazivom „Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658.“ piše:[10]

„U biblioteci Zemaljskog muzeja ima jedna mala knjižica, u kojoj neki Francuz imenom Quiclet opisuje svoj put iz Mletaka u Carigrad, koji ga je naveo i kroz Bosnu, a prevalio ga je u spomenutoj godini. Puni naslov te knjižice glasi: 'Les voyages des M. Quiclet a Constantinople par terre. Enrichis d'annotations par le sieur P. M. L. A Paris, chez Iean Prome, proche le grand Portail des Augustins du grand Conuent, au bon Pasteur. M. DC. LXIV. Avec privilege'. Quiclet je pošao 23. decembra 1657. iz Mletaka u Zadar. Tu je sjeo u veliku barku dvojice spljetskih brodara Ivana i Vicka Jovovića, a u društvu mu je bio Mlečanin Frančesko Čigala i dva Turčina, jedan Ahmed Čeli iz Biograda, drugi Hadži-Irsut iz Bosne...“

Te navodi opis spomenutog Quicleta:

... Nakon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci Neretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija. Idući uvijek obalom rijeke vidjesmo poviše lijepih živih vrela gorske vode, izvrsnih za piće, a prešavši više potoka, bilo gazom, bilo drvenim ili kamenim ćuprijama, stigosmo na veliki mostarski drum, određen karavanima, pokraj jednog jezera, Borke, iz koga, po kazivanju naroda u našem društvu i naših vođa i kolara, svake godine izlazi neka vrsta zmaja, koji proždire ljude i konje, što bi tu prolazili, te se odmah sakriva u mulju jezera, komu se nije moglo naći dno na ovom mjestu. Pošto pređosmo više brda i dolova, neka jako natovarena ostancima snijega, stigosmo u Konjic, grad dan i po udaljen od Sarajeva...

Turski putopisac Evlija Čelebija proputovao je Bosnom i Hercegovinom u dva navrata i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu cjelinu. Donosimo dijelove toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine:

Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (has) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri), janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi), povjerenika za harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i baždara. Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke Neretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku. Na suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim mostom. Obje strane imaju 6 mahala. Ima 600 pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće (zandan), ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom. Dalje ima: dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah), jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han), od kojih se jedan nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve (pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, te kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci. Ovdje se svršava Hercegovački sandžak. [11]

Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musalu i pet danas postojećih konjičkih džamija treba dodati i porušenu Djevojačku džamiju, te možda još neki mesdžid, ili možda tekiju.

Prve podatke o Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu Hercegovačkog sandžaka za 1477. godinu, a zatim u popisu Kliškog sandžaka za 1537. godinu.

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u jednu kazu pod nazivom Sa Neretvom Konjice (Mea Neretva Konjiće), a od 1867. godine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica.[12]



[1] O Konjicu u srednjem vijeku vidjeti: Anđelić, P.: Kulturno-historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975. godina.

[2] Batinić, M.: Djelovanje franjevaca Bosne i Hercegovine za prvih šest vjekova njihova boravka, Knjiga II, Zagreb, 1883. godina.

[3] Mulić, J.: Konjic i njegova okolina u vrijeme otomanske vladavine, 2003, str. 18.

[4] Prva muslimanska mahala u Konjicu registrovana je 1516. godine. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su formirane oko džamija.

[5] Mulić, 2003, str. 27.

[6] Mujezinović, 1998, str. 422.

[7] Templ, Carnac, R.: The Traveles of Peter Mundy in Europe and Asia 1608-1687; Tom I, Traveles in Europa 1608-1628, Cambridge and London, 1907. (prijevod dijela putopisa od dr. Omera Hadžiselimovića objavljen u feljtonu lista Oslobođenje 22.8.1985, str. 11).

[8] Rački, Fr.: Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, JAZU, Starine, XIV, 1882, 173 i 176.

[9] Horvat, K.: Novi historijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, GZM, XXI, 1909, 68-75.

[10] Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 515.

[11] Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1958, 470.

[12] Mulić, 2003, str. 27.