Tue09172019

Last updateTue, 10 Sep 2019 1pm

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI IBRAHIM BOŽIJI PRIJATELJ

IBRAHIM BOŽIJI PRIJATELJ

IBRAHIM - BOŽIJI PRIJATELJ

 

Tekst je objavljen u: Takvim Rijaseta IZ-e za 1998. god., Sarajevo, 1998.

 

IBRAHIM (Kur'an, 69 puta; vlastito ime u Kur'anu).

IBRAHIM je Božiji poslanik, jedna od dominantnih poslaničkih pojava u Kur'anu. U komentarima je poznat pod imenima "Božiji prijatelj, Allahov prijatelj" - što je uzeto iz Kur'ana, IV, 125.: "Allah je uzeo IBRAHIMA za prijatelja" - također poznat i po sintagmi "Prijatelj Svemilosnog" (Boga), kao i po imenu "Praotac/predak Božijih poslanika". (M. I. Ibrahim, 26).

GLAVNE IDEJE:

- IBRAHIMU u Kur'anu se veli da je dobio neke riječi (kelimat) od Gospodara svoga kao kušnju, pa je tim riječima udovoljio - (II, 124);

- IBRAHIM je bio NUHOVE vjere i roda - (XXXVII, 83);

- U II, 125., spominje se lokalitet MEKAMU IBRAHIM, radi se o mjestu njegovog stajanja/namaza u dvorištu Mekkanskoga Hrama.

- IBRAHIM i sin mu ISMA`IL dobili su Božiju naredbu da (od kumira, kipova, idola) očiste HRAM u Mekki za hodočasnike - II,125.

- IBRAHIM moli Boga za sigurnost Mekke, i za opskrbu njezinih stanovnika plodovima - II,126.

- Temelje Svetome Hramu, pri jednoj njegovoj obnovi, podigli su IBRAHIM i sin mu ISMA`IL - II, 127.

K tome, navode se (XIV, 37) Ibrahimove riječi u kojima on, obraćajući se Bogu, veli da je nastanio "neke potomke 

svoje u dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije, kod Hrama Tvoga Svetoga..." (Komentari Kur'ana vele da je riječ o nastanjivanju njegove žene Hadžere i Isma`ila, njegovog sina, u Mekki, Hidžaz

- Vjera IBRAHIMOVA, monoteizam spominje se (II, 130) kao MILLETU IBRAHIM.

-IBRAHIM se u XVI, 120., naziva UMMET-om, možda i zbog toga što je on sam tada bio jedini monoteista, tj. čovjek predvodnik, odan Bogu i HANIF, odnosno što je u svome vremenu bio najvrijedniji čovjek. Tu su vjeru on i JA`KUB oporučili, svaki svojim sinovima, (II, 132).

-U II, 133., spominju se IBRAHIM, ISMA`IL i ISHAK kao preci JA`KUBOVIH sinova, koji vele da će robovati "Bogu JA`KUBOVU i Bogu njegovih predaka, IBRAHIMOVU, ISMA`ILOVU i ISHAKOVU“.

- Riječ HANIF spominje se u Kur'anu u najvećem broju uz IBRAHIMA (kao npr. II,135), termin označava "čovjeka čiste monoteističke vjere", tj. "nije bio od mnogobožaca, nije bio od onih koji Bogu pripisuju drugove, suparnike, takmace..." (II, 135) - „u ono što mu je objavljeno treba vjerovati“ (II, 136);

- U II, 140., pobija se da su IBRAHIM, ISMA`IL, ISHAK i JA`KUB bili jevreji ili kršćani, dok se u II, 258., ukazuje na "onoga koji je sa IBRAHIMOM o Gospodaru (Bogu) njegovu raspravljao", a u istom (II, 258) on opisuje svoga Gospodara (Boga) kao „Onoga koji oživljava i usmrćuje“.

- Također, raspravljajući sa osobom spomenutom u II, 258., I B R A H I M k a ž e "da Allah daje da Sunce na Istoku grane; daj ti da grane sa zapadne strane".

-U (II 260.) IBRAHIM moli da "mu Gospodar njegov (Bog) pokaže kako proživljuje mrtve".

-Bog je odabrao, izabrao između ostalih, i njegovu porodicu (III, 33.)

-U III, 67., veli se iznova da IBRAHIM "nije bio jevrej ni kršćanin"

-U XXI, 51., riječ je o IBRAHIMOVOJ zrelosti koju mu je Bog podario

-U XXII, 78., govori se "o vjeri vašeg praoca IBRAHIMA", tj. praoca ljudi, praoca monoteističkog čovječanstva.

 

-U VI, 74., spominje mu se otac, možda ipak predak, A Z E R "kad IBRAHIM reče svome ocu/pretku Azeru..." (usp. mnogobrojna egzegetska objašnjenja/nagađanja da li je AZER bilo ime kipa kojemu je služio Ibrahimov tac TAREH, i sl.)

-K tome, IBRAHIMU je Bog pokazao carstvo Nebesa i Zemlje (VI, 75). Ta cjelina/opis IBRAHIMOVA duhovnog zrijenja glasi: I tako Mi Ibrahimu pokazasmo Carstvo nebesa i Zemlje, da bi on među onima što čvrsto vjeruju bio. I kad mu večer pade, on zvijezdu vidje: "To je Gospodar moj!" - on reče. A kad zvijezda zade, Ibrahim reče: "Ja ne volim one koji zalaze!" I kad ugleda Mjesec kako izlazi, on uskliknu: "E, ovo Gospodar moj je!" A kad Mjesec zađe, Ibrahim reče: "Ako me Gospodar moj ne uputi, bit ću od onih koji su zalutali!" Pa kad vidje Sunce kako izlazi, Ibrahim uzviknu: "Evo Gospodara moga, evo najvećega!" A kad Sunce zađe, Ibrahim reče: "O narode moj! Ja nemam ništa s tim što Allahu vi druge smatrate ravnim! Lice svoje ja predano i čiste vjere okrećem Onome Koji nebesa i Zemlju stvorio je! Ja nisam od onih koji druge Allahu smatraju ravnim!" (VI, 75-79

- IBRAHIMOVI gosti su oni koji su mu navijestili rođenje sina ISHAKA (XV, 51);

- IBRAHIM, mladić monoteista, ruši kipove u hramu svoga naroda (XXI, 60);

-Mnogobošci ga bacaju u vatru (XXI, 69), ali Bog naređuje vatri da "bude hladna i spas IBRAHIMU". Kur'an poručuje da "u IBRAHIMU i u onima koji vjeruju "vi (ljudi) imate lijep primjer" ('USVEH HASENEH).

- IBRAHIMOVO žrtvovanje sina ISMA`ILA spominje se u XXXVII,102-107;

IBRAHIMOVE i MUSAOVE "listine", tj. SUHUFI u kojima su poslanice Objave navode se u LXXXVII, 19.

KOMENTARI KUR'ANA u širokim potezima raspravljaju o mnogim aspektima IBRAHIMOVE, a.s., pojave u Objavi, u vjeri i u povijesti. Za njega se vezuju mnoge ideje, ustanove i obredi koje Kur'an spominje, ali komentari Kur'ana ističu i mnoga predanja i detalje o kojima Kur'an šuti.

O porijeklu IBRAHIMOVA imena komentator el-Kurtubi (II, 66) veli, pozivajući se na komentatora el-Maverdija, da je IBRAHIM sirijačka riječ i da na arapskom, prema komentatoru Ibn `Atijjetu, znači "otac milostivi"... Kurtubi, domalo zatim, dodaje da često imamo podudarnost značenja u sirijačkim i arapskim riječima. Kurtubi na istom mjestu ističe da je Ibrahim tako nazvan u sirijačkom zbog milosti koju je iskazivao prema djeci. Kurtubi, potom, za Ibrahima, a.s., vezuje milost spram djece ističući da su Ibrahim i njegova žena Sara zaduženi da se, sve do Dana Sudnjega, staraju o djeci vjernih koja umru u dobi djetinjstva.

Kurtubi podsjeća, potkrijepljujući ideju o Ibrahimu kao samilosnom skrbniku djece sve do Dana Sudnjega, da i sam El-Buhari navodi predanje u kojemu Muhammed, a.s., veli da je za vrijeme MI'RADŽA vidio Ibrahima, a.s., u DŽENNETSKOM PERIVOJU "sa mnogo djece od drugih ljudi".

Isticanje Sare kao skrbniteljice umrle djece jasno je i po tome jer je ona, sve dok nije u svojoj poodmakloj starosti rodila sina Ishaka, bila nerotkinja.

Dželaluddin es-Sujuti (el-Itkan, IV, 60) također odobrava ovakvu etimologiju riječi IBRAHIM u kojoj se ističe ideja milosti. On navodi jezikoslovca el-Džavalikija koji kaže da je riječ Ibrahim stara i da nije arapska". Arapi ovo ime "izgovaraju na nekoliko načina", najpoznatiji izgovor je IBRAHIM, ali ga izgovaraju i kao IBRAHAM zatim kratko IBRAHaM i IBReHeM.

 

Sujuti na istom mjestu kaže da je to "sirijačko ime koje znači otac milostivi". On u Itkanu (IV, 60) navodi, pozivajući se na autoritet

el-Kermanija, i drugu etimologiju za ime Ibrahim, od riječi EL-BERHEMEH što, opet, znači "snažna moć pronicanja". Ova etimološka mogućnost ukazuje na Ibrahimovo, a.s., posmatranje zvijezde, Mjeseca, Sunca i na njegovo brzo shvaćanje da je iza, u svemu, ispred i iznad svega Bog!

Komentatori Kur'ana navode IBRAHIMOVU LOZU, rodoslovno stablo, i uvijek ga povezuju s Božijim poslanikom NUHOM, a.s. Ibrahim je, po tom stablu, sin Azerov koji se još naziva i TAREH koji je opet sin NAHORA a ovaj je sin ŠARUHA koji je sin RAGUA, ovaj je sin FALEHA, a ovaj je, zatim, sin ABERA, a Aber je sin ŠALEHA, a taj je bio dijete ARFEHAŠDA, koji je sin SAMA, a Sam je sin Nuha, Božijeg Poslanika. (Ovakvu etimologiju navodi Sujuti, Itkan, IV, 60., mnogi je ponavljaju, manje ili više u ovakvom obliku; na temelju toga vidimo utjecaje arapskih prijevoda Biblije i tradicije 'ISRA'ILIJJATA u ustanovljavanju genealogije mnogih Božijih poslanika, usp. arapski prijevod Biblije, (Cambridge, 1956., str. 17., gdje se navodi SAMOVO, odnosno SEMITSKO genealoško stablo.

Ibrahim, a.s., imao je četiri sina (Kurtubi, II, 67): ISMA`ILA, ISHAKA, MEDJENA i MEDA'INA.

I mnogi drugi ističu da je Ibrahim, a.s., porijeklom od Božijeg glasnika Nuha. Tako M.I. Ibrahim (el-Elfaz ve l-E`lam el-Kur'anijje, 27) veli da je Ibrahim, a.s., "rođen u Babilonu prije mnogo hiljada godina, porijeklo mu je od Nuhova sina Sama..."

M. I. Ibrahim na istom mjestu veli da je narod Babilona obožavao zvijezde i kipove, a obožavali su i svoga vladara Nemruda ibn Ken`ana. Azer, Ibrahimov otac, klesao je kipove za svoj narod i opsluživao ih...

Isti autor veli da je "Ibrahim, a.s., odrastao ispravna vjerovanja". Kao dijete bio je skrivan, jer je vladar Nemrud, čuvši da će se roditi muško dijete koje će dokrajčiti njegovu vladavinu, naredio da se te godine umore sva muška djeca... (Ibn Kesir, 11, 204). Stoga mu se majka, dok ga je nosila, sklonila u pećinu izvan grada i tamo ga rodila. Ovaj motiv komentatori Kur'ana dovode u vezu sa Musaovim, a.s., rođenjem i faraonovom naredbom o ubijanju muške djece.

Ibrahimovo odrastanje, osim pod budnim okom majke, bilo je praćeno i Božijim nadahnućem, jer je Ibrahim, već kao mladić, nakon što je ispred pećine posmatrao zvijezde, Mjesec i Sunce, dobio poslanstvo. Ibn Kesir (III, 246) veli u tom smislu da "Bog uvijek šalje vjerovjesnike kao mladiće, a i kad se kojemu znalcu podari znanje podari mu se još za mladosti..." Stoga se u Kur'anu (XXI, 60), na istom mjestu veli Ibn Kesir, Ibrahima a.s. naziva "mladićem". U razvoju viteških redova (FUTUVVET) u islamskoj kulturi i civilizaciji motiv Ibrahimove, a.s., mladosti imao je inspirativan utjecaj.

Ibrahimovom iseljenju (HIDŽRETU) iz Babilona (iz Harana, ili pak iz Ura) u zemlje Šama i u Mekku prethodilo je kažnjavanje vatrom, lomačom! Prema starim babilonskim zakonicima, čovjek koji ustaje protiv tadašnjeg mnogoboštva kažnjavao se spaljivanjem na vatri. "Spalite ga!" - povikaše (sudije) - "i božanstva svoja osvetite, ako ćete nešto da činite!" (XXI, 68)

Ibn Kesir (3, 247) veli da su Babilonci na lomaču sabrali dosta drva čak bi se poneke žene, koje su bolovale, zavjetovale, ako ozdrave, donijeti drva na lomaču... Ibrahim, a.s., bačen je na lomaču izgovarajući pritom riječi: "Bože, Ti si jedini na nebesima, a ja sam jedini koji Ti na Zemlji robujem!"

Džibril mu je bio poslan tada, pitao ga je: "Treba li ti štogod?" A Ibrahim a.s. mu je odgovorio: "Od tebe ne! Od Boga da!" Tada je uslijedila Božija intervencija: "Vatro, budi hladna i spas za Ibrahima!" (Kur'an, XXI, 69).

Na ovom, kao i na mnogim drugim mjestima, primjećujemo moćnu egzegetsku dovitljivost komentatora. Pažnja se ovdje usredsređuje na riječi "hladna" i "spas(onosna)"! Komentatori kažu da je ovo čudo (MU'DŽIZA) bilo toliko intenzivno da mu je vatra sažgala samo "užad" kojima je bio vezan! Dakle, praktički, vatra ga je oslobodila!

K tome, veli Ševkani (3, 415), "da iza 'hladnoće' vatre nije uslijedila Božija naredba da vatra bude i 'spasonosna', Ibrahim bi umro od njezine studi!"

Čudo prometanja vatrene toplote u hladnoću osjetile su i životinje i pomogle da vatra bude hladna. Ševkani (3, 415) bilježi da su sve životinje otpuhivale vatru od Ibrahima, osim guštera! On je vatru puhao na Ibrahima!

Kurtubi objašnjava "riječi" (KELIMAT), kojima je Ibrahim, a.s., bio od Boga na kušnju stavljen, kao naredbe o ustanovljenju važnih kulturnih konstanti. (Prisjetimo se da komentatori Kur'ana vele da je Božiji poslanik IDRIS ljude učio oranju, sadnji, žetvi, pripitomljavanju biljaka i životinja. Njegova se Objava sastojala u tome, dok Ibrahim, a.s., djeluje kao osoba koja uređuje zajednicu i koja je širitelj kulture. Kurtubi objašnjava da se za Ibrahima a.s., kao Božijeg poslanika koji djeluje na razdiobnoj crti čovječanstva, vezuju ideje vođstva i imameta, te obnavljanja Svetoga Hrama kao "susretišta ljudi".

Za same "riječi" (KELIMAT) veli da su to dužnosti koje su mu stavljene da ih izvršava. Šta, određenije, znače ove riječi? Kurtubi (2, 67) navodi niz mišljenja: da su to "islamski propisi/polozi/zakoni", da je "na kušnju stavljen islamom", "naredbama i zabranama", "klanjem svoga sina", "priopćavanjem poslanstva".

Ideja žrtve, KURBANA također se uz IBRAHIMA nerazdvojno razmatra.

Kurtubi (2, 67) navodi i druga mišljenja o riječima i za Ibrahima, a.s., vezuje mnoge konkretne ideje i ustanove kulture. Tako Kurtubi izdvaja ustanovu čišćenja: "Bog ga je iskušao čišćenjem", "pet čišćenja odredio mu je za glavu a pet za tijelo".

Kad je "čišćenje glave posrijedi" odredio mu je 1)"potkresivanje brkova" 2) "ispiranje usta", 3) "ispiranje nosa", 4) "čišćenje zuba četkicom/misvakom" i 5) "češljanje/razdjeljivanje kose" (Kurtubi, 2, 67).

KELIMAT o "čišćenju tijela" odnose se na 1) "podrezivanje nokata", 2) "brijanje malja iznad i oko spolovila", 3) "obrezivanje", 4) "odstranjivanje/čupanje   dlaka   ispod   pazuha",   5)   "pranje   mjesta izlučivanja izmeta i mokraće vodom".

Ideje OBREZIVANJA i iseljenja HIDŽRE radi vjere zauzimaju jedno od glavnih mjesta u tumačenju Ibrahimove poslaničke pojave. Tako se navodi (Kurtubi, 2, 68) da je komentator el-Hasan kazao da je Bog poslanika Ibrahima a.s. kušao sa šest iskušenja: 1) zvijezdom, 2) Mjesecom, 3) Suncem, 4) vatrom, 5) iseljenjem/hidžrom, i 6) obrezivanjem.

Ističući ga kao poslaničku pojavu koja utemeljuje kulturu, Ibrahim je, prema komentatorima Kur'ana, mnogo šta uradio prvi uopće među ljudima (npr. vidi Kurtubi, 2, 68, zatim Taberi, I , 524. i dalje; također u tom smislu i Ibn Kesir, I , 228-229., i Zamahšeri, I, 184-185.) Prema Kurtubiju, Ibrahim je "prvi koji se obrezao", prvi koji je "ugostio gosta", prvi koji je "brijao malje", prvi koji je "odrezao nokte", prvi koji je "potkresao brkove", prvi koji je "osijedio", (s ovim u vezi, Kurtubi 2, 73) navodi da je Muhammed, a.s., zabranio čupati sijede vlasi; naime, svaki musliman koji osijedi u islamu, sijede vlasi bit će mu svjetlo na Danu Sudnjem...

Nadalje, Ibrahim a.s. je bio prvi koji je "udario mačem", prvi koji je "oprao stražnjicu vodom", prvi koji je "obukao gaće", također i prvi "koji je jeo poparen kruh", "prvi koji je govorio sa minbera/govornica", itd.

Institucija obrezivanja (el-khitan) koja se vezuje za IBRAHIMA, a.s., u komentarima Kur'ana je, stoga, široko izložena. Kurtubi (2, 08) ističe da većina komentatora Kur'ana obrezivanje ubrajaju u tzv. "jače, naglašene sunnete, potvrđene sunnete" i nešto sto spada u samu "prirodu islama". Na kakvoj je časti ta institucija vidi se, veli Kurtubi, i po tome da je Muhammed, a.s., rođen obrezan, štaviše, također su (veli Kurtubi, 2, 69) i mnogi Božiji poslanici i vjerovjesnici (ADEM, ŠIT, IDRIS, NUH, SAM, LUT, JUSUF, MUSA, ŠUAJB, SULEJMAN, JAHJA, ISA, a.s.) rođeni obrezani.

(Predanja o samim imenima Božijih poslanika koji su rođeni obrezani neznatno se, od jednog do drugog klasičnog komentara Kur'ana, i od jednog do drugog predanja, razlikuju). 

IBRAHIM je obrezao svoga sina ISMA`ILA u trinaestoj godini, a ISHAKA u sedmom danu. Kurtubi navodi, s ovim u vezi, mnoga predanja kojima želi specificirati najpogodnije vrijeme za obrezivanje muške djece. Navodi da je "Fatima (kćerka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.) obrezala svoga sina u sedmom danu, ali da autoritet Malik to nije odobravao (smatrajući da je preuranjeno) i da su tako postupali Jevreji."

Potom Kurtubi (2, 69) navodi da se muško dijete treba obrezati između sedme i desete godine, a zatim navodi predanje od Buharija u kojem se veli da je neko pitao Ibn 'Abbasa koliko je imao godina kad je umro Božiji poslanik Muhammed, a.s., a on je odgovorio da je tada već bio obrezan", (tj. imao je deset do trinaest godina). (Ovo govori da Ibn `Abbas pamti kad je bio obrezan i da je, za današnje prilike, njegovo obrezivanje obavljeno kasno).

Kurtubi još dodaje da raniji autoriteti nisu obrezivali mušku djecu sve dok ne dostignu doba puberteta/polucije ili dok mu se ne približe. (Danas, dakako, kad postoje dobri medicinski uvjeti, muško dijete treba obrezivati ranije i u skladu sa mišljenjem liječnika).

K tome, ulema smatra da je lijepo da se stari čovjek koji primi islam obreže, štaviše, komentator Kur'ana `Ata' veli da konvertitu u islam... "nije islam potpun dok se ne obreže, pa čak da ima i osamdeset godina!"

Kurtubi, stoga, navodi (2, 68) različita predanja kad se Ibrahim, a.s., obrezao, izdvajamo predanje Ebu Hurejre (iz Malikova djela el-Muvetta') da je Ibrahimu, a.s., bilo stotinu i dvadeset godina kad se obrezao, i da je nakon obrezivanja poživio još osamdeset godina... Navode se još i predanja da se obrezao kad je imao osamdeset godina.

Komentatori Kur'ana, zbog toga jer je Ibrahimovo obrezivanje znak čvrstine zavjeta na koji se obavezao pred Bogom, povezuju institucije obrezivanja i TAVAFA, tj. ophodnju oko SVETOGA HRAMA i tvrde da, "nakon toga nije više niko od Ibrahimove vjere vršio hadž/hodočašćenje Svetoga Hrama neobrezan".

Ihrahimovo  potomstvo,  prema   Ibn  Kesiru  (2/208),  bilo  je mnogobrojno, štaviše svi Božiji poslanici koji su uslijedili nakon Ihrahima, a.s., bili su iz njegova potomstva. A Ibrahimovo duhovno potomstvo među monoteistima jeste brojem i utjecajem jedan od najznačajnijih segmenata čovječanstva u ovom nama poznatijem i razvidnijem dijelu povijesti. Tako, arapski prijevod Biblije donosi vijest o Božijem obećanju Ibrahimu a.s. "... Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj... (Postanak, 22/17)

Ali, IBRAHIMOVO, a.s., obnavljanje Svetoga Hrama u Mekki komentatori Kur'ana smatraju jednom od najznačajnijih činjenica u novijoj duhovnoj povijesti čovječanstva. Prvo, IBRAHIMOVA, a.s., HIDŽRA u izravnoj je vezi sa obnavljanjem HRAMA i ima dva pravca, jedan u zemlje ŠAMA (Palestina, Liban, dijelovi Sirije), a drugi u srce Arabije, samu MEKKU. Ševkani (3/412) veli:

"Istaknuto je već da je LUT, bratić IBRAHIMOV, pa VELIČANSTVENI ALLAH pripovijeda ovdje da je On spasio IBRAHIMA i LUTA u "zemlju koju smo blagoslovili za svijetove". Komentatori kažu: "To je zemlja Šama, a njih su dvojica bili u Iraku..."

I Ibn Kesir (3/248-249) tvrdi da je Ibrahima, a.s., Bog spasio od neprijatelja i uputio ga kao MUHADŽIRA do zemalja Šama. Ibn Kesir još veli da je Ibrahim, a.s., na svom muhadžirskom putu upoznao Saru, ona je bila kćerka kralja (iz) Harana, i oženio se njome... To je jedno mišljenje o njezinom porijeklu; drugo je da je ona kćerka njegovog strica, te da je sa njom krenuo iz svoje zemlje kao muhadžir...

Dolaskom u Mekku Ibrahim i sin mu Ismail obnovili su Hram. Zamahšeri (1/187) tvrdi da je Hram "i prije Ibrahima bio utemeljen", naime, pred sam početak ljudstva na zemlji Hram je bio spušten s neba sav urešen draguljima iz dženneta... Hram je imao dvoja vrata od smaragda, istočna i zapadna. Bog je rekao Ademu, a.s.: "Spustio sam ti ovaj Hram što se oko njega obilazi, baš kao što se obilazi i oko Mojega Prijestolja!" Pa se Adem iz Indije zaputio Hramu pješice, a meleki su ga susretali i govorili mu: "Neka ti je blagoslovljeno hodočašće, o Ademe! Mi smo hodočastili ovaj Hram prije tebe na dvije hiljade godina!" Adem je učinio hadž četerdeset puta iz Indije do Mekke idući pješice...

Tako je bilo sve do vremena Potopa (ET-TUFAN) kad je Bog podigao Hram na Četvrto Nebo, a to je El-Bejtu-l-Ma`mur, a zatim je Bog Veličanstveni naredio Ibrahimu gradnju/obnovu Hrama, a Džibril mu je pokazao mjesto Hrama...

Zamahšeri, nadalje, tvrdi (1/187) da ima predanja da je Bog Veličanstveni odaslao sjene Hrama i da je Ibrahim, a.s., zovnut: "Gradi/obnovi Hram prema sjenama njegovim (tj. sjenama Ka`be), niti povećavaj, niti smanjuj!". Hram je, veli jedno drugo predanje, građen od tvari sa pet gorja: Sinajskoga, Turzejskoga, Libanskoga, Džudijskoga/Araratskoga, a sami temelji su sa gorja Hirskoga... (Zamahšeri, 1,187). A sam Džibril donio je Crni Kamen (EL-HADŽERU L-ESVED) sa neba...

Komentatori Kur'ana, razumljivo, insistiraju na nebeskom porijeklu Ka`be, doista se ne može naći da neko tvrdi suprotno. Ismail Hakki u svome tefsiru (1, 230) tvrdi da je Ka`ba nebeskog porijekla, jer "Bog je sazdao na nebesima hram, to je el-Bejtu l-Ma`mur, naziva se DIRAH (dvorac/hram na četvrtom nebu), a naredio je melekima da na zemlji sagrade Ka`bu na pravcu toga dvorca, istih dimenzija i izgleda..."

Sintagma "obredi hodočašća/hadža" (MENASIKU L-HADŽDŽ) u izravnoj je vezi sa Ibrahimom a.s. Kur'anska Objava veli da je Ibrahim a.s. molio: "(Gospodaru naš!) Obrede naše nam pokaži!", što se izravno odnosi na vjerozakone islama i obrede hodočašća. Zamahšeri (1, 188) ukazuje da se radi o "pokazivanju obreda hadža ili njihovom određivanju/definiranju".

U vrlo tijesnoj simboličkoj vezi je Ibrahimovo obnavljanje Hrama i Muhammedovo, a.s., posredovanje među kurejševičkim plemenskim prvacima, pri popravljanju Ka`be, kad je on kao pošteni, vjerni, čestiti mladić, tj. EL-EMIN postavio Crni Kamen na njegovo mjesto.

Ibn Hišam (1, 168. i dalje, poglavlje o restauriranju Ka`be u vrijeme Poslanikove mladosti) veli da bratstva plemena KUREJŠ nisu našla zajedničku riječ ko će postaviti Crni Kamen na njegovo mjesto. Predložili su da onaj ko prvi naiže ponudi rješenje spora; naišao je Muhammed, a.s., i kao čestit i vjeran mladić odlučio slijedeće: Zatražio je jednu plahtu, položio na nju Crni Kamen, zatim je plemenskim prvacima kazao da svi uzmu krajeve plahte i tako podignu Crni Kamen. Potom ga je on svojom rukom stavio na odgovarajuće mjesto...

Ovim se snažno potcrtava veza Ibrahima, a.s., i Muhammeda, a.s., kao obnovitelja Svetoga Mekkanskoga Hrama.

Institucija prinošenja žrtve, KURBANA poznata je bila i prije Ibrahima, a.s. Kur'anska Objava spominje dvojicu Ademovih sinova koji su prinosili žrtve, a njihova tefsirska imena su HABIL i KABIL. "I pripovjedi im pripovijest o dvojici sinova Ademovih, onako kako jest, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, i od jednoga primljena bi, a od drugoga ne bi primljena!"

Komentatori Kur'ana u različitim kontekstima ističu da je upravo Ibrahim, a.s,. obnovitelj obreda žrtve. Taberi (12, 79. i dalje) raspravlja, kroz desetine predanja, o tome ko je bio tzv. EZ-ZEBIH, tj. ko je, da li ISHAK ili ISMA`IL, trebalo da bude žrtvovan?

Napomenimo da se Taberi, prema predanjima, opredjeljuje za ISMA`ILA, koristeći pritom u svrhu argumentacije sam kur'anski tekst (XI, 71) koji veli: „A žena Ibrahimova bijaše tu stajala i bijaše se osmjehnula i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom!“

Dakle, Sari, ženi Ibrahimovoj, meleki blagoviješću saopćavaju da će ona roditi sina Ishaka, a da će Ishak imati sina Jakuba (njezina unuka). Taberi veli da upravo ovo proročanstvo, dato Sari, osporava da je Ishak bio namjeravani žrtvovani sin, jer je u Ishaku bilo Božije obećanje dato Ibrahimu i Sari da će imati Ishaka, a potom od njega, Ishaka, dobit će unuka koji se zove Jakub! A kako da bude žrtvovan kad se već, na temelju proročanstva, znade da će imati sina Jakuba?! Taberi, posredstvom predanja, ističe da je zapravo Isma`il taj koji je bio namjeren kao žrtva.(Vidi odrednicu o KURBANU).

Komentari Kur'ana naglašavaju da je Ibrahimova Hidžra dovela do nastanka dva naroda, Jevreja i Arapa, Jevreji su od ISHAKA, a Arapi od ISMA`ILA. Komentatori, takoder, povezuju motiv Ibrahimove Hidžre sa Hidžrom Muhammeda, a.s.

Ibrahim, a.s., je omiljena tema mističkih komentara Kur'ana. Posebna pažnja posvećena je ajetu 11, 260: "I kada Ibrahim upita: "Moj Gospodaru! Pokaži mi kako proživljuješ mrtve?" A Allah mu reče: "Zar ne vjeruješ?!" "Vjerujem, ali hoću da mi se srce smiri! - Ibrahim odgovori. "Uzmi četiri ptice!" - Allah mu naredi - "i isijeci ih, a zatim na svaku planinu njihove dijelove stavi! Pa ih potom pozovi, one će ti žureći doći! Znaj da je Allah silan i mudar!"

Ismail Hakki (1, 416-417) veli da je Ibrahim, a.s., doista zaklao pauna, pijetla, vranu i goluba, a neki vele da je mjesto goluba zaklao orla... Ove su ptice odabrane jer su najbliže (po življenju) čovjeku i sabiru sve osobine životinja. Zaklao ih je, sve ih u dijelove sasjekao, i potom sve (perje, kosti, krv, crijeva...) izmiješao i na nekoliko planina razasuo... Potom je ptice redoslijedom zvao i posmatrao kako se svaka strvina u djelićima spaja sa glavom ptice kojoj i pripada, te vraća u svoje obličje. Ibrahim je posmatrao i čudio se...

No, ove četiri ptice jesu, također, i četiri svojstva (koja čovjek u sebi treba "zaklati"). Ta su se četiri svojstva, veli Ismail Hakki, derivirala iz četiri praelementa koji su iskvasali glinu iz koje je stvoren čovjek, a to su zemlja, voda, vatra i zrak...

Svaki element sa svojim drugom/parom sačinjava dva svojstva... Zemlji je par voda, a svojstva koja nastaju jesu pohlepa i tvrdičluk, gdje god se nađe jedno takvo svojstvo nađe se i drugo...

Vatri je par zrak, iz tog para nastaje srdžba i požuda/strast, a ta se dva svojstva nahode zajedno...

Ibrahimu je naređeno da zakolje i ova četiri svojstva... pauna tvrdičluka, jer paun simbolizira tvrdičluk; naime, da se imetak ne čini lijepim tvrdici kao što se čini lijepim i paun sa svojim bojama, ne bi tvrdica njime ni tvrdičio...

Zaklao je i vranu pohlepe, ona iz svoje pohlepe mnogo traga/zgrće...

Zaklao je i pijetla strasti/požude, on je po požudi poznat.

Napokon, zaklao je i orla srdžbe, a srdžba se pripisuje orlu zbog njegova ponašanja pri letenju iznad drugih ptica...

Ismail Hakki veli da je ove ptice/svojstva Ibrahim zaklao i u sebi nožem istine.

Ljude koji u sebi unište tvrdičluk, pohlepu, požudu/strast i srdžbu, neće sažižati vatra džehennema. Stoga ni Ibrahima, a.s., vatra nije pržila, jer nije bilo nikojeg puta da mu ona pristupi kad je bio silom iz katapulta bačen na lomaču. Naprotiv, vatra mu je bila "hladna i spas(onosna)"!