Thu10012020

Last updateThu, 17 Sep 2020 8am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Knjige i tekstovi ODABRANI TEKSTOVI Tekstovi vezani za Konjic Uz 75-godišnjicu rođenja Mehe Rizvanovića (1939-1993.)

Uz 75-godišnjicu rođenja Mehe Rizvanovića (1939-1993.)

Dešava li nam se opet inverzija: otkrivajući  i  „osvajajući“ prošlost ne zaboravljamo li ovovremenost. Tako se, zarad duga prema tradiciji, „davnim“ piscima oprašta  manjak kreativnosti, a uz prejaku čitalačku maštu u djela se učitavaju nepostojeća značenja. Rehabilitovanje tih skrajnutih pisaca odvija se u vidu štampanja zbornika, monografija, čiji autori bivaju zakićeni akademskim titulama.
Evo jednog ovovremenog bh. pisca čije djelo poziva na stvaralačko suočavanje. Riječ  je o pjesničkom opusu Mehe Rizvanovića,koji je 20.aprila 1993.godine, kao 54-godišnjak iskoračio iz života, nevidom što bi se reklo, u dramatičnim danima po Bosnu i pjesnikovu Hercegovinu.
Rizvanović je rođenjem Konjičanin, zapravo iz obližnjih Zukića. Dugo godina je bio „teška industrija“, potom tehnolog u Unisovim tvornicama. U minuli rat je ušao sa „modricama na duši“, bez sina kojeg su ubili oni koji su već uveliko uvježbavali zanat  dželata. Bila je to mala posjeta smrti, koja će definitivno po pjesnika doći usred rata. Obistinio se, kobno, stih pjesnikov: „Uđite u me bolesti, pa se nauživajte“.
Umijeće stihovanja prepoznatljivo je već u prvoj zbirci naslovljenoj  „Sjenka u mojoj krvi“, koju je 1961. objavila „Matica srpska“ iz Novog Sada. Ta stvaralačka verikala nastavljena je i u stihozbirci „Ulazak u dan“, publikovanoj 1965.godine u sarajevskoj „Svjetlosti“. Rizvanović je potom ušao u Društvo književnika, taj gornji dom pisaca, ali i u  antologiju  „Suočeni sa svijetom“.
Pjesnik nije ispisivao opisnu, prirodopisnu poeziju; odbijao je opsjednutost „hercegovačkim kamenjarom i surovom ljepotom njegovog pejzaža“, kako je, neuko, po inerciji, na koricama knjige zapisao anonimni recenzent, odajući se tako da je bez dara  za kreativno suočavanje sa poetskim vibracima ove knjige.
Na ulazu u knjigu sačekuju nas dva opominjuća stiha:„Treba prije znati da si ovdje/nego što te ovdašnjost opomene“. Tako, dakle. Pjesnik je spreman da uđe u ring života, dok zategnute su „tetive na širokogrude“. „Razdijelio  se drumovima i djevojkama, pustio čula u nedoznanstvo i pomame, jez zna da „na  ramenu ti spava smrt ko dijete ženi“. Iz tih suočavanja sa životom u  „grudima od sažetosti postaje tijesno“. Kasnije, u poznijim godinama, pjesnik će reći: „Niko  me ne može prisiliti  da priznam životu da je lijep“. Nije to ispadanje iz života, nego, naprosto, pronađen „potreban nemir“. Emotivni i kreativni senzori pjesnikovi uvijek su na gotovs: „Bez brata si i kad se pobratiš sa svima“ - reći će, sebi. I drugima, naravno.
   Nema kod Rizvanovića mehkih, svilenih stihova. „Isukao sam pjesmu pa prkosim“ -kaže jedan njegov stih. Proza života prosto navaljuje u stihove. Pjesme su i tada, dok je pjesnik iz ruže zore ulazio u dan života, postajele crne i otežale od gorčine, jer je i „ljubav prijetila odmazdom“. Tako pjesnik kazuje istinu da život je ponajmanje praznik, nerijetko maskenbal,  tiha jeza, uz tek pokoji bljesak ljepote.
   Na izlazu iz knjige pjesnik slavi bosonogu bezbrižnost: „Bio sam veći kad sam se rodio: sunce na grebenu majčine sise“. Završna pjesma „Mala posjeta smrti“ zaključava knjigu,  a pjesnika izvodi na brisani prostor života.
   Iz ove nove okrutnosti egzistencijalnog kruga bljesnut će treća pjesnikova knjiga „Navikavanje na zemlju“, koju je 1969. godine izdao „Veselin Masleša“.
   Nakon ove knjige Rizvanović je na izdavača čekao dvije decenije. U međuvremenu, u  njemu se događala poezija. Život nasukan ispod namrgođenih hercegovačkih brda začikavao ga je i presretao svojim varkama. Provincija mu je izoštravala estetska čula, a tanjila srce. Posljednju knjigu „Sunčani privid“ Mostar mu je štampao 1987.godine u Biblioteci  „Rondo“, uz blagoslov slikara, pjesnika i drugara mu Vlade Puljića.
   Dogodila se knjiga i - poezija,opet. Ali, izvan zone interesovanja diplomiranih kritičara, književnih selektora i arbitara. „Sunčani privid“ je iskorak iz dotadašnje Rizvanovićeve pjesničke alhemije. „Istina je vrlo talentovana ponornica“ – reći  će pjesnik. Stavljen je veto na bilo kakvu ornamentiku, razmetanje riječima. Otud preovlađujući leksički asketizam. Psihogram pjesme rezultanta je  psihograma života: u grudima je od sažetosti doista postalo tijesno! Teško je razaznati gdje prestaje život, a počinje pjesma i obratno. Događa se i ovdje ona miljkovićevka drama: isto je pjevati i umirati. Rizvanović je iz života zahvatio preveliku „dozu nesreće“. U pjesmi „Fluorografija“ to istura kao svojevrsni artistički manifest: “Ja krenuh svjesno u neizvjesno, noseći svoju modricu dostojanstveno kao orden“.
  ... „Tačno u ponoć pogled na svijet je najjasniji“ - misli pjesnik u paradoksu. Rizvanović bi da na svaki odsjaj varke nasloni uho, da virne „s one strane“, dvojeći se neprekidno. I kao što se kod Sidrana na svakom koraku „bratime ljubav i užas, čudo i strah“, tako je Rizvanoviću ljubav „robija teška na slobodi“. To udvajanje, ta ambivalentnost prisutna je i u možda najpjesničkijem ciklusu „Dok vrijeme nosi“ sa onim glasovitim katrenom: “Ili je ovo opsjena ili java/ vrijeme nišandžija na mitraljezu/, padaju glave, miriše trava,/ proljeće pjeva marseljezu“.
 
       P.S.
    Uz ove impresije, štampane 1998. u mostarskom „Mostu“ (ugašenom naprečac, nakon smrti urednika Alije Kebe), autor ovog teksta je javnost upoznao da su iza pjesnika ostali rukopisi, koji će ga, kad budu objavljeni, zasigurno još više  braniti od prolaznosti, pa  je apeovce iz konjičke „Neretve“ uputio na pjesnikovu porodicu da je umole da i ove  pjesme bile obznanjene, što je i učinjeno, pojavljivanjem 2007.godine knjige „Crna kutija“, na čemu im svaka čast. A ko pokuša da otključa „Crnu kutiju“, srest će se sa novim Mehom, koga je rat već dobrano dotakao, što posvjedočuje u „topografiju bola“ ugraviran  vapaj: „Gospode, učini da očajanje ne razjeda me, da život svoj dostojanstveno otrpim“. Rizvanovićev ratni ciklus nedopisan je, jer je 1993.godine  „stigao do konačnog sebe“, ostajući do kraja na straži opreza: “Ako sumnjaš, ne možeš biti vjeran; ako ne sumnjaš, nisi pametan“.
   Objavljujući pjesmu „Ulica Mehe Rizvanovića“  bh. aforističar i k tome pjesnik Ekrem Macić podigao mu je častan biljeg od riječi, usput sluteći da bi, ako kad dođe doba „blagih i mudrih ljudi“, mogla i neka ulica u svoj naziv udjenuti ime ovog našeg autentičnog pjesnika. I još nešto: valjalo bi da neko mlađi, maturant, student koji, za temu diplomskog rada uzme pjesništvo ovog našeg sugrađanina,a zašto ne i neki postdiplomac, pa da fino magistrira, zaslužio je to Meho, zasigurno. Od mene-bezavičajnika, a njegovog znanca i pomalo znalca poezije mu, ovaj vijenac od riječi.
preneseno sa www.mojkonjic.com